Ako neko kaže da je “Džaferović tri puta gori od Miloševića” taj mora da je pokvaren, umno poremećen, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci, da radi po nečijem nalogu ili, u najboljem slučaju, da je ofucani, jeftini populist. Sve to zajedno sadržano je u aktuelnom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Koji je, u jučerašnjem nastupu ludila, upravo to izgovorio, mrtav hladan, dodajući da je Džaferović prošle godine išao u Vukovar samo da bi provocirao tamošnje Srbe. Rekao, ostao živ i zbrisao sa govornice, koja je zapravo njegovo jedino radno mjesto. Sa kojeg blebeće, difamira, optužuje, presuđuje, ocjenjuje, komentara sve – od Severine do svemira. Ali bez obzira o čemu da priča, on uvijek gađa dvije mete: Plenkovića, kojeg želi rušiti i Bosnu i Hercegovinu koju želi podijeliti. Istovremeno, prizemnim napadima na Bošnjake i navodnom odbranom hrvatskih interesa, tj Čovića, dodatno potkopava Plenkovićevu poziciju kod starih hadezeovaca. U suštini, ove dvije jasno istaknute mete, koristi i da sakrije svoj glavni cilj, a to je nedvosmisleno prorusko djelovanje, koje je više plod lukrativnih nego ideološko-političkih razloga. Bilo je to očigledno kada je na početku ruske agresije odbio potpisati pismo sa drugim predsjednicima zemalja centralne i jugoistočne Evrope kojim se traži ubrzani prijem Ukrajine u EU. Da se Vlasi ne dosjete, pravdao je to zahtjevom da se i BiH spomene u paketu sa Ukrajinom. Jednim metkom dva zeca. Hem,se neće zamjeriti svojim poslodavcima u Moskvi, hem će naivnim Bošnjacima prodati priču “kako onaj Milanović i nije tako loš”. Ovaj drugi, svježiji slučaj, još je ilustrativniji. Galama i prašina koju podiže oko blokade Finske i Švedske za prijem u NATO je samo smokvin list koji ga štiti od činjenice da je uz Orbana, ostao najvjerniji Putinov sljedbenik. Vjerniji i od samog Vučića, koji se kao nešto nećka, prenemaže, laže, maže, pokušavajući se praviti mrtav dok oluja ne prođe. Milanović se, pak, pravi živ i zdrav. Živ jeste, zdrav nije, piše politicki.ba.
To svi vidimo.
Za vrijeme konferencije za štampu od 57 minuta čak 18 puta se počešao po nosu. No, to je manje važno, od sadržaja onoga što izađe iz tih poganih usta. Iako je svjestan da od njegovog uslovljavanja neće biti ništa, da će Finska i Švedska ući u NATO, da se u BiH neće promijeniti Izborni zakon, tog zavisnika od mikrofona i koječega, ne spriječava da laprda o svemu i svačemu, a najviše da se miješa u unutrašnje bosanske prilike i da tako odrađuje stvari za Putina. U Hrvatskoj, o tome samo govori Plenković i rijetki analitičari. Većina medija i dobar dio javnosti to pripisuje njegovoj teškoj naravi i tersiluku, drugi dio smatra da on koristi sve što mu dođe pod ruku u obračunu sa Plenkovićem, treći da je ovo priprema za drugi predsjednički mandat u Hrvatskoj. Šta god da je u pitanju, on će ostati problem naših susjeda. Mnogo veći za njih nego za nas. Nama čak može biti koristan idiot. Ima li bolje odbrane Bosne od hrvatskih nasrtaja od onoga što govori i radi Zoran Milanović. U politici su protivničke greške neuporedivo važnije za uspjeh od vaših ideja i akcija. Naravno, ako ih znate pravilno i blagovremeno (is)koristiti. U Sarajevu se na Milanovića gleda kao na jalijaša koji bije čvrge svakom na koga naiđe i da je najbolje ignorirati ga. Što je, naravno, potpuno pogrešno. Koliko se god on bavi Bosnom, političko Sarajevo treba se baviti Milanovićem. Ne iz pukog hira ili inata, već iz čistog pragmatizma i evidentne koristi. Ima li boljeg poklona od toga da vas kontinuirano i primitivno napada proruski čovek, međunarodno izoliran i potpuno ustavno razvlašten, u okolnostima promjene međunarodnog poretka i nove hladnoratovske podjele svijeta. Na jednoj strani će biti Rusija, Eritreja, Sirija, Srbija, Sjeverna Koreja, Orbanova Mađarska i još nekoliko sličnih despotija i diktatura. I naravno Milanović, Dodik i Čović. Bosna i Hercegovina u mnogo čemu nije imala sreće kroz svoju bližu i dalju historiju. Ako je već morala imati neprijatelje, onda je zaista fortuna pogledala ako je to ova trojka. Milanović i Dodik kao braća blizanci, po bahatosti i mržnji prema Bosni i Bosnjacima, dok Čović manjak javne bahatosti nadomešćuje viškom mržnje. A svi na platnom spisku Moskve. Ukoliko se ova šansa ne iskoristi, niko drugi neće biti krivac do nas samih.
Plenarna sjednica Ustavnog suda BiH još bila je u toku kada je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, tom sastanka sa britanskom ministricom vanjskih poslova BiH Liz Truss, saopćio kakva će odluka biti donesena u vezi sa “slučajem prenos nadležnosti”.
“Danas je Ustavni sud, opet pod pritiskom vaših ljudi, zajedno sa nekima iz Amerike i Evrope donijeti još jednu neustavnu odluku da će stavove, odnosno deklaraciju, kako RS gleda na ove stvari, kao navodno poništiti. Ja samo obavještavam da ćemo mi danas pokrenuti inicijativu i umjesto deklaracije, donijet ćemo rezoluciju, pa kad nam ukinete i rezoluciju, onda ćemo donijeti zaključke, pa kad nam ukinete i to, donijet ćemo stavove. Nećete uspjeti da me srušite”, rekao je Dodik u zgradi Predsjedništva BiH, u četvrtak, negdje oko 12 sati.
Skandal. Član Predsjedništva BiH @MiloradDodik znao je kakva će biti odluka Ustavnog suda BiH prije nego što je odluka i donesena. Snimak je nastao u Predsjedništvu BiH dok je Ustavi sud BiH u tom trenutku ocjenjivao ustavnost odluka NSRS o prenosu nadležnosti pic.twitter.com/0tx1Fsg5Pp
U tom trenutku, Ustavni sud BiH je “iza zatvorenih vrata” raspravljao o zahtjevu 15 članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za rješavanje spora između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, utvrdio da postoji spor u vezi s donošenjem osporenih odredbi Deklaracije i Zaključaka od strane Narodne skupštine Republike Srpske o vraćanju prenesenih nadležnosti sa države Bosne i Hercegovine na entitet Republika Srpska u oblasti pravosuđa, odbrane i sigurnosti, indirektnog oporezivanja i drugih pitanja. Kada je Dodik govorio, odluka Ustavnog suda BiH nije bila poznata. Naprotiv, saopćena je skoro pet sati nakon Dodikovog izlaganja u zgradi Predsjedništva BiH. I bila je baš onakva kako je Milorad Dodik i rekao.
Prema Pravilima Ustavnog suda BiH, član 14, “javnost postupka pred Ustavnim sudom isključena je na sjednicama Suda“. To znači da u velikoj sali Ustavnog suda BiH nije bilo nikoga osim službenika i sudija Ustavnog suda BiH. No, to nije sve.
“Nacrti i prijedlozi odluka, rješenja i drugih akata, koji su pripremljeni za odlučivanje, kao i akti koji su određeni kao tajna u smislu ovih Pravila, ne mogu se davati na uvid”, navedeno je u članu 26, stav 2 Pravila Ustavnog suda BiH.
Dakle, prije nego što je prijedlog odluke formalno usvojen – morao je biti – “tajni prijedlog”. Pa, kako je, onda, Milorad Dodik mogao znati kakav je prijedlog dostavljen sudijama Ustavnog suda BiH na usvajanje? Evo, šta piše u Krivičnom zakonu BiH.
“Ko neovlašteno objavi, posreduje u objavljivanju, omogući objavljivanje ili učini dostupnim ono što je saznao iz sudskog, prekršajnog, upravnog ili disciplinskog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili drugog nadležnog organa ili institucije Bosne i Hercegovine proglašeno tajnim, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u članu 237 Krivičnog zakona BiH.
Već u narednom članu piše da će se “sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Suda Bosne i Hercegovine, koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon u vršenju svoje funkcije, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Milorad Dodik je najavio, HDZ-ov ministar Vjekoslav Bevanda je sproveo u djelo. Novac za provedbu Općih izbora je osiguran. Ustvari, osiguran je samo dio novca od ukupno 12,5 miliona KM koliko je Centralnoj izbornoj komisiji BiH potrebno za provedbu izbora. Od potrebnih 12,5 odobreno je 9,7 miliona KM.
Prvo je u ponedjeljak ujutro Vjekoslav Bevanda odbio da u dnevni red sjednice Vijeća ministara BiH uvrsti prijedlog Posebne odluke kojo. se od prenesenih sredstava iz prethodnih godina CIK-u odobrava 12,5 miliona KM. Bevandino obrazloženje je bilo da će on, kao ministar finansija i trezora BiH, pripremiti posebnu odluku o posuđivanju novca.
“Prijedlog odluke o odobravanju privremenog koristenja dijela sredstava od dozvola za koristenje radio-frekvencijskog spektra za pruzanje usluga putem mobilnih pristupnih sistema”, naziv je dokumenta kojeg je Vjekoslav Bevanda dostavio na izglasavanje Vijeću ministara BiH.
Odluka je jednoglasno usvojena. To znači da će CIK-u od GSM licenci biti posuđeno 9,7 miliona KM. U pitanju je, dakle, isti iznost koji je ministar finansija Vjekoslav Bevanda za Opće izbore predvidio i u Nacrtu budžeta institucija BiH.
Podsjećamo, nakon što je Bevanda uputio Nacrt budžeta u proceduru, reagirala je i Centralna izborna komisija BiH, uporivši da je 9,7 miolona KM “nedovoljno za provedbu izbora”.
“U odnosu na potrebna sredstva nacrt budžeta za Centralnu izbornu komisiju BiH je niži za cca 2.800.000 KM. Centralna izborna komisija BiH je u osnovnom budžetskom zahtjevu za 2022. godinu iskazala potrebu za Centralnu izbornu komisiju BiH u iznosu od 12.858.000 KM od čega 9.768.000 KM za Program posebnih namjena – provedba Općih uzbora 2022. godine. Centralna izborna komisija BiH je dostavila i Aneks budžetskog zahtjeva za uvećanje sredstava za provedbu Općih izbora 2022. godine za 2.000.000 KM zbog planiranog uvećanja naknada za članove biračkih odbora”, saopćeno je tada iz CIK-a.
HDZ BiH mjesecima je opstruirao usvajanje odluka potrebnih za finansiranje Općih izbora. No, kada je postalo izvjesno da će OHR upotrijebiti bonske ovlasti, Vjekoslav Bevanda je ekspresno pronašao rješenje o kojem je javnost, noć ranije, izvijestio lider SNDS-a. Milorad Dodik.
Ono o čemu se danima špekuliralo, danas je i zvanično potvrđeno: Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, neće doputovati u Beograd. U tome ga je spriječila odluka vlasti tri zemlje, Bugarske, Makedonije i Crne Gore da ne dozvole njegovom službenom avionu prelet preko njihovog zračnog prostora. Sve tri države su članice NATO Saveza, pa je jasno da su njihove vlasti slijedile direktive iz centrale zapadne vojne alijanse u Briselu u vezi sa vrlo rigoroznim sankcijama prema čelnicima Rusije.
Dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić komentar o ovom neugodnom incidentu prolongirao za večernji dnevnik državne televizije, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, nije oklijevao da osudi ovaj, kako je rekao, „necivilizirani i nezapamćeni skandal“. Dodik je u niskom startu čekao ko zapeta puška da se zaputi u Beograd na susret sa ministrom Lavrovom. On ima dovoljno iskustva u politici da mu je poznato da sprječavanje ruskog ministra da doleti u Beograd, nikako nije skandal bez presedana kakav je nepoznat u modernoj civilizaciji. Neuporedivo je veći skandal, da se zadržimo samo na polju Dodikovog „civilizacijskog kruga“, koji graniči sa zločinom počinila vlast Republike Srpske, u kojoj je dijelom i on sudjelovao, kada je u proljeće 1994. godine zaprijetila rušenjem avionaPape Ivana Pavla Drugog ukoliko se poglavar Vatikana usudi doputovati u Sarajevo. Zbog zvjerskih prijetnji čelnih ljudi sa Pala, koje Dodik danas slavi kao heroje, Papa Ivan Pavle je bio primoran odustati od posjete glavnom gradu BiH.
Sergej Lavrov
Sam Sergej Lavrov održao je press konferenciju na kojoj je kazao da se (citiram) „desilo nešto nezamislivo“. Kako je rekao, na taj su način EU i NATO „pokazali da koriste najgrublja moguća sredstva za pritisak na Moskvu“.
Sergej Lavrov je preživio avanutru sa spornim letom za Beograd, tako što nije uopće poletio. Za razliku od njega, 298 ljudi koji su se u avionu malezijske državne kompanije putovali na relaciji Amsterdam-Kuala Lumpur nisu preživjeli njegovo rušenje iznad teritorija Ukrajine. Vlastitu ulogu u rušenju aviona sam je priznao oficir ruske vojskeIgor Girkin, zvani Strelkov, komandant pobunjeničkih proruskih trupa u Donbasu. Tokom suđenja za ovaj zločin koje je prošle godine počelo u Holandiji, pored Girkina, nekadašnjeg dobrovoljca i tokom rata uz BiH, optuženo je još nekoliko visokih ruskih vojnih i obavještajnih oficira, pored ostalih i Vladislav Surkov, donedavno savjetnik Vladimira Putina. Suđenje se odvija u Holandiji jer je Rusija stavila veto na prijedlog da se za taj zločin sudi pred UN-ovim sudovima. Pomenuti Strelkov i danas je aktivan na ukrajinskom ratištu, javno komentira vojnu situaciju. Ni drugi optuženi nisu dostupni holandskom pravosuđu, a rusko pravosuđe ne pokazuje interes da kazni odgovorne zua taj zločin. Sergej Lavrov član državnog vrha koji krije ubice 300 nedužnih civila, zadnji je čovjek koji bi trebao govoriti o neviđenom nasilju u zračnom prostoru!
UTORAK, 7. JUNI
Brojne reakcije stižu na jučerašnju odluku Ministarstva vanjskih poslova SAD da nametnu sankcije predsjedniku Federacije BiH Marinku Čavari i Alenu Šeraniću, ministru zdravstva u Vladi RS. U obrazloženju se tvrdi da su „obojica nastojali provoditi etno-nacionalističke i političke agende naušrtb demokratskih institucija i građana Bosne i Hercegovine“. Za Čavaru je rečeno da je odbijanjem imenovanja sudije Ustavnog suda Federacije BiH kojeg je predložilo VSTV onemogućio funkcioniranje Vijeća za vitalni nacionalni interes koje je ključno za demokratsko funkcioniranje Federacije BiH.
Na sankcije Marinku Čavari prvi je i najglasnije reagirao nezaobilazni Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske. On je napao američku administraciju, a njihove sankcije Čavari ocijenio kao „bahato teroriziranje legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH“.
Marinko Čavara
Ponovimo još jednom: američke sankcije predsjedniku Federacije BiH su izrečene zato jer godinama odbija imenovati izabranog suca Ustavnog suda Federacije BiH čime je potpuno paralizirana ova krucijalna insitucija. Zoran Milanović, pak, smatra, da legitimno izabrani predstavnik ima pravo raditi što god hoće, pa i rušiti ustavni poredak.
Tu se Milanoviću treba priznati da je konzekventan i da nema jedan kriterij za državu na čijem je čelu, a drugi za susjednu Bosnu i Hercegovinu. Kada je prije nekoliko nedjelja Ustavni sud Hrvatske proglasio neustavnim referendumsko pitanje koje se ticalo legitimnosti donošenja odluka vlasti tokom pandemije, Milanović je nemilosrdno napao tu presudu i zatražio ukidanje Ustavnog suda Hrvatske. Nije samovladajući HDZ i njegov predsjednik i premijer Hrvatske Andrej Plenković, nego cjelokupna demokratska javnost u Hrvatskoj, pravna struka, te mediji tu Milanovićevu ideju nazvali skandaloznom i napadom na ustavni poredak zemlje. Javile su se inicijative da se pokrene procedura za Milanovićev opoziv sa dužnosti predsjednika Hrvatske.
Kad već ne može u sopstvenoj državi, Hrvatskoj, urušiti, ukinuti Ustavni sud, Milanović može barem podržati Marinka Čavaru koji to radi u Federaciji BiH. Hrvatska u svojoj ustavno-pravnoj materiji ima predviđen način i demokratske procedure kojima se sankcionira predsjednik države kada postane prijetnja za poredak, ma koliko on, predsjednik, legalan i legitiman bio. BiH takvih propozicija nema, jer je kao neodovršena država, poluprotektorat, lišena unutarnjeg suvereniteta koji proistječe iz volje građana. Zato se likovima kakav je Marinko Čavara bave stranci, Amerikanci, što nije baš demokratski, ali je bolje i to nego da se njima ne bavi niko i da imaju provincijski osjećaj svemoći i nedodirljivosti. Milanovićevo minimiziranje Ustavnog suda Federacije BiH ne može imati opravdanje u činjenici da on na isti način omalovažava Ustavni sud u svojoj zemlji. Naprotiv, to je samo potvrda njegovog antisistemskog djelovanja.
SRIJEDA, 8. JUNI
Jedan moj poznanik koji nije prije rata bio relativno dobro pozicioniran u komunističkoj političkoj hijerarhiji, kad god bi naišao neki problem, kad bi bile skresane njegove ideje, ili se našao u manjini, ljutito bi govorio: „Ja ovako ne mogu dalje, mislim da ću podnijeti ostavku?“ Kada bi ga neko iz društva upitao zbog čega to napokon ne učini, sjetno bi odgovarao: „Ma, plašim se da će mi je drugovi usvojiti!“.
Podnošenje, davanje ostavke zbog ovoga, ili onoga razloga, svojevrstan je moralni čin, koji je znao imati katarzično dejstvo i ljekovite poruke i za pojedinca i na širu zajednicu. Istina, u jednopartijskoj kulturi odgovornosti, ostavke su se vrlo često iznuđivale, na njih se nevoljko pristajalo, da bi se izbjegle ozbiljne sankcije, smjene, izbacivanje (iz kolektiva, partije), pa i javna blamaža. Bolje je i ugodnije bilo otići sam, nego čekati da egzekuciju obave drugi.
U aktuelnoj političkoj praksi, višepartijskom monizmu u kojem se odgovara samo svoj stranačkoj vrhuški, kultura odgovornosti javnih aktera je potpuno isčezla, zamijenjena je diktatom lojalnosti i poslušnosti. Ostavke se ne podnose više čak ni iz zdravstvenih, porodičnih i sličnih razloga osobne prirode, ljudi rade, idu na posao čak i kada su bliže vječnim lovištima nego radnom mjestu. Lojalan i poslušan klimoglavac ne može biti odgovoran ni za šta, on je samo mehanički izvršitelj volje svojih plemenskih elita.
Razmišljam o ovim beskorisnim pitanjima danas nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiHChristian Schmidt nametnuo odluku o finansiranju predstojećih Izbora. Kontam, pitam se, volio bih znati, kako se nakon toga osjeća Vjekoslav Bevanda, ministar finansija i trezora u Vijeću ministara BiH. On koji je mjesecima, iz dana u dan, mrtvo-hladno objašnjava da se tih famoznih 12 miliona KM nikako ne mogu osigurati na legalan, zakonski prihvatljiv način. Nema šansi, govorio je. Piše u poslovnicima, tvrdi se u zakonskim i podzakonskim aktima, tvrdio je Bevanda. Baš jučer Bevanda je odnekud izvukao, iz suhe proračunske drenovine iscijedio nešto više od polovine potrebnog novca i to bi bilo to, kazao je, nema više, kapak, taraba. I da ima, para, odakle mi, samo što ne poručuje javnosti ministar Bevanda.
Vjekoslav Bevanda
A onda se Christian Schmidt u nekoliko prosto-proširenih pisanih rečenica sa zakonskom snagom i minut-dva obraćanja medijima, da prostite na izrazu, snažno popiškio na sve ono što je ministar Bevanda mjesecima govorio, tvrdio, dokazivao, branio. Para za izbore ima, i moraju su u roku od odmah prebaciti Centralnoj izbornoj komisiji BiH da bi mogao organizirati izborni proces, tako glasi Schimdtova odluka.
Nekada davno sam upoznao Vjekoslava Bevandu, ostavio je na mene dojam racionalnog, ugodnog i šarmantnog sugovornika, kojem baš nije svejedno kakav će imati ugled u javnosti i ne bagateliše osobni dignitet. Jednom dok je bio ministar finansija u Vladi Federacije BiH mi je u kafani rekao: „Da smo imali branitelja koliko ih sada plaćamo iz federalnog proračuna, mogli smo Sloveniju osvojiti“.
Kažu mi, a to nije teško zaključiti ni sa televizijskih ekrana, da ministar Bevanda, na žalost, ne stoji najbolje ni sa zdravljem. Zašto mu je onda, pobogu milome, toliki problem, nakon ozbiljnog, javnog poniženja kojem ga je podvrgao Schmidt, nakon osobnog i profesionalnog poraza, sjesti i napisati nekoliko redova ostavke. Pa, makar je njegovi stranački šefovi na kraju i prihvatili.
ČETVRTAK, 9. JUNI
Prvo je bio Mali Schengen kao začetak integriranja zemalja zapadnog Balkana na drugačijim osnovama od postojećih. Utemeljili su ga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te premijeri Makedonije i Albanije, Zoran Zaev i Edi Rama. Na prvim sastancima prisustvovali su kao posmatrači predstavnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dok je Kosovo odbijalo bilo kakvu vezu sa Malim Schengenom.
U međuvremenu se, tokom posljednjih godinu-dvije, stvar prilično organizacijski i diplomatski uozbiljila pa je nekadašnji Mali Schengen, promijenio naziv u Otvoreni Balkan. Format se međutim nije promijenio, i dalje su Srbija, Makedonija i Albanija jedine članice, premda se posljednjih nedjelja, nakon promjene na čelu Vlade Crne Gore, njen odnos prema tim integracijskim procesima mijenja. Novi premijer Dritan Abazović prisustvovao je današnjem skupu Otvorenog Balkana u Ohridu, crnogorski mediji pišu da je to učinio pod pritiskom američkog povjerenika za region Gabriela Escobara. Escobar je, tvrdi se u Podgorici, manje-više otvoreno vodio projekat smjene VladeZdravka Krivokapića, približio do tada nepomirljive Abazovića i predsjednika Mila Đukanovića i prislio ih da surađuju u formiranju i funkcioniranju nove crnogorske Vlade. Na samitu Otvoreni Balkan u Ohridu pojavio se i predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Zoran Tegeltija i to, kako saznajemo, bez suglasnosti i konsultacija sa bilo kim, pogotovo bez komunikacije sa Predsjedništvom BiH i Ministarstvom vanjskih poslova BiH. Ako je Abazović interes prema Otvorenom Balkanu pokazao na nagovor američkog diplomate Escobara, teško je vjerovati da je Tegeltija došao pod sličnim okolnostima. Aleksandar Vučić je pomalo iznervirano rekao da on i osnivači ovog projekta neće nikoga moliti niti čekati da se priključi Otvorenom Balkanu. Nego će se, najavio je, posvetiti projektima zajedničke suradnje i brojnim oblastima, trgovini, transportu, a osobito energetike i proizvodnje hrane.
Neposredno pred održavanje samita u Ohridu, ruski ministar vanjskih poslova Segej Lavrov iznenadio je sve kada je rekao da njegova zemlja čvrsto podržava projekat Otvorenog Balkana. Neki su ovu njegovu izjavu protumačili kao čin diplomatskog lukavstva, pa čak i kao suptilno odmaganje Aleksandru Vučiću zbog njegovog, navodnog, približavanju Zapadu. Bilo šta što u ovom trenutku podržava Rusija, ne može računati na uspjeh, pa tako ni Otvoreni Balkan. Teško je vjerovati da istu stvar ohrabruje Amerika preko Gabrijela Escobara i Rusija putem Sergeja Lavrova. Njihovi interesi ni u manje važnim stvarima od sređivanju prilika u regiji nisu komplementarni.
Mnogim analitičarima nije promaklo pisustvo u Ohridu Aleksandra Sorosa, sina multimilijardera i filantropa Georgea Sorosa. Odranije se u pojedinim diplomatskim krugovima u Beogradu spekuliralo da je upravo mlađi Soros presudno utjecao na svog imenjaka Vučića da pokrene inicijativu Malog Schengena, kasnije Otvorenog Balkana. Otvoreno je niz pitanja, pa i ono kako se suradnja Vučića sa familijom Soros, uklapa sa njegovim prijateljstvom sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom, koji je zabranio sve obrazovne i kulturne operacije Sorosevih u Mađarskoj.
Istovremeno je njemački kancelar Olaf Šolz tokom višednevne balkanske turneje dao dodatni impuls i najavio bržu dinamiku Berlinskom procesu kojim je njegova zemlja prije nekoliko godina nastojala ubrzati integriranje i približavanje zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju.
Previše je nedoumica, nepoznanica i kontroverzi, zakulisnih radnji da bi se BiH voluntaristički i bez ozbiljnih analiza mogla čvršće vezivati za Otvoreni Balkan. Sve što je ovoj zemlji potrebno u poslovanju, trgovini, komunikaciji u regiji ona može ostvariti u okviru postojećih međudržavnih aranžmana. Sve izvan toga, ili preko toga može biti samo neizvjesna avantura i rizični eksperiment bez vidljivih benefita za ovdašnju ekonomiju prije svega.
PETAK, 10. JUNI
Posljednjih sam dana čitao knjigu Nobelovca Maria Vargasa Llose „Pola stoljeća Borhesa“ u kojoj je objavio svoje razgovore i kritičko-esejističke zapise o Horhe Luisu Borhesu, najutjecajnijem i jednim od najznačajnih svjetskih književnika prošlog stoljeća.
Llosa i sam književni klasik koji uživa u vlastitoj slavi i ugledu, divi se i pomalo zavidi velikom Argentincu zbog njegove skromnosti, samokritičnosti, odsutnosti ljudske i umjetničke taštine. Borhes ne čita knjige koje su o njemu pisane širom svijeta, jer kako kaže“ta me tema ne zanima“. Na Llosino pitanje da komentira nepravdu koja mu je nanesena zbog nedodjeljivanja Nobelove nagrade, genijalni Argentinac kaže: Švedski komitet ima isti ukus i mišljenje o mojim knjigama kao i ja. Dakle loš. Genijalni Argentinac potvrdio je važnost mudrosti prema kojom je prvi uvjet da se bude ozbiljan čovjek taj da ne smiješ sebe uzimati ozbiljno.
Teško mi je, mučno iz tih čarobnih, mudrih Borhesovih samoironičnih slapova umjetničke skromnosti i moralnog asketizma, suočiti se sa plićakom prpošnog, samohvalisavog neukusa ovdašnje javno-političke boranije, opsjednute isključivo sobom i svojim ubogim karijerama, ambicijama i egom. Jedan univerzitetski profesor problematičnog opusa i ugleda ovih je dana promijenio stranku i insistira na tom da ga se titulira kao akademika. Svako normalan sa minimumom ponosa i ukusa bi ćutao, poklopio se ušima jer je općepoznato da ga je u akademika proizveoMuamer Zukorlić, ili neka od njegovih brojnih šerijatskih hanuma.
Istovremeno, jedinstveni opozicioni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva poput seoske mlade se rumeni dok u jednom dugometražnom intervjuu naklapa kako se on sam, hudnik, u neravnopravnoj borbi sukobljava sa osam ljutih hrvatskih i srpskih vjetrenjača-zastupnika u Domu naroda Parlamenta BiH. Tom horu samozaljubljenih persona koji poput starih novovalnih hitova podvriskuju „Niko, niko kao ja“, odnosno „Ja volim samo sebe“, priključio se odavno državni poslanik Damir Arnaut, čovjek koji je zadnjih 15 godina poput kuglice na bilijaru letio od stranke do stranke, od kabinata do kabineta. On, inače advokat po struci, koji nikad nije pokušao živjeti od tog svog primarnog posla, tvrdi ovih dana po društenim mrežama, koje koristi uglavnom za samoreklamiranje, da su nekadašnji čelni ljudi pravosuđa, Milan Tegeltija, i Gordana Tadić, smijenjeni njegovom zaslugom, odnosno zahvaljujući parlamentarnoj komisiji kojoj je on predsjedavao.
Damir Arnaut
Stotine je članaka, istraživačkih tekstova objavljeno o paralizi pravosuđa, o uzurpatorskoj ulozi predsjednika VSTV-a i političkoj instrumentalizaciji glavne državne tužiteljice, prije nego što se državni Parlament uopće sjetio da to notira kao problem. Stotine su sudskih tužbi fasovali ovdašnji novinari, pa i ovaj koji ovo govori, dokazajući da je pravosuđe u rukama osoba sumnjivog morala i pokvarenih ambicija. Hiljade su sati novinari proveli u sudnicama i desetine hiljada maraka kazni platili kao žrtve sveobuhvatne pravosudne hobotnice. Nema medija kojem Tegeltija nije prijetio tužbom zbog objavljivanja dokaza iz poznatog skandala sa Potkivanjem, odnosno uzimanjem mita.Nermin Alešević, zviždač koji je dokazujući Tegeltijin kriminal i tužiteljsku korupciju „izginuo“ i bio podvrgnut teškom sudskom progonu, danas se ironično zahvalio državnom poslaniku Arnautu, za sve što je uradio da se njegova pravusudna tragedija zaustavi. Naravno, ni Arnaut, niti bilo koji drugi političar nije učinio ništa. Ni u tom ni u bilo kojem drugom sudskom procesu, on se samo kiti, nerijetko krvavim, očerupanim perjem kojim su novinari i rijetki borci protiv pravosudnog zuluma platili svoje pravo na slobodnu riječ i angažirano djelovanje u interesu javnosti.
Baviti se sobom, kaže Borhes, je dosadan posao i simptom lošeg ukusa; možda bi ovdašnjim političarima bilo uputno preporučiti da barem dva puta razmisle prije nego što ništa ne kažu.
SUBOTA, 11. JUNI
Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i vjerovatni kandidat te stranke za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH, tokom cijele nedjelje se svađao, dopisivao i polemizirao sa Ambasadom SAD-a u BiH, da bi jučer na kraju nedjelje obišao rudare u jami rudnika u Kaknju. Imaju li ova dva događaja neke međusobne veze? Je li američka kritika kojom se Izetbegovićeva stranka dovodi u vezu sa korupcijom i podrivanjem vladavine prava, natjerala njenog lidera na ovaj ko bajagi radni, zapravo populistički, predizborno-marketinški potez.
Postoji nebrojeno mnogo načina da Bakir Izebegović kao i stranka na čijem je čelu pokaže svoju socijalnu osjetljivost i solidarnost sa rudarima i drugim proizvodnim radnicima na čijoj grbači živi, odnosno parazitira poltička elita. Da bi se pokazala ta osjetljivost uopće nije potrebno praviti patetično-teatralna geste, spuštanja u rudarska okna gdje će se širiti socijalna demagogija i lažna briga za položaj rudara. Svi najvažniji rudnici u Federaciji BiH posluju u sastavu koncerna Elektroprivrede BiH. Svi, osim rudnika u Banovićima koji je iz toga izuzet. Tu privilegiju i samostalnost Banovićima je donijela činjenica što se na čelu tog rudnika decenijama nalazio Mirsad Kukić, dugogodišnji potpredsjednik SDA. Kukićev status u SDA nije promijenila ni činjenica da je prije nekoliko godina pravomoćno osuđen za kriminal, kao ni da mu se i nakon odležane zatvorske kazne ponovo sudi za srodna kaznena djela. Kukić je godinama stranci donosio glasove, a vjerovatno i ponešto novca ,,On se godinama na optuženičkoj klupi nalazi sa još dvojicom čelnika te stranke koje se tereti da su primali mito da bi zapošljavali ljude u Elektroprivredi BiH. Nije poznato da je iko ikada dao, ili primio mito da bi se zaposlio, ili da bi pomogao nekom da se nezakonito zaposli u rudniku. Sve dok je to tako, dok plaće i socijalne privilegije rudara u neposrednoj proizvodnji ne budu izjednačena sa plaćama hiljada zaposlenih u administraciji, licemjerno je silaskom u rudarska okna manifestirati solidarnost sa rudarskih kruhom od sedam kora.
Da je Bakir Izetbegovič i politička klasa koju predvodi pogubio svaku vezu sa sve turobnijom i nesnošljivijom realnošću, govore ogorčene, mahom crnohumorne reakcije javnosti na njegovu posjetu rudniku u Kaknju. Izdvojit ću iz obilja komentara, twit kojeg je napisao Aleksandar Hemon, najpoznatiji bosanskohercegovački književnik u svijetu. „Prada glavu čuva, kaciga je kvari“, našalio se Hemon na rudarsku epizodu Izetbegovića i njegove malograđanske, skorojevićko- buržoaske familije.
Ako bih je ja morao u kratkoj formi dati svoj prilog ovoj raspravi, onda bih napisao: Nakon dugogodišnjeg boravka u podzemlju, Bakir Izetbegović se spustio u rudnik.
NEDJELJA, 12. JUNI
Bugarski nogometni trener Ivaylo Petev koji se već skoro dvije godine nalazi na čelu nogomentne reprezentacije BiH nakon što je preživio neuspjeh u kvalifikacijama za SP u Kataru, vjerovatno će ostati na toj funciji i nakon takmičenja u Ligi nacija koje se održava posljednjih petnaestak dana. Neće se ta činjenica dopasti armiji navijača reprezentacije koja traži njegovu smjenu, ali je jednostavno to tako. Nakon sinoćnje utakmice protiv selekcije Crne Gore koja je završena neriješenim rezultatom, reprezentacija BiH se nalazi na prvom mjestu u grupi u kojoj su smještene nacionalne selekcije sličnog kvaliteta i ugleda. Ovo takmičenje koje je UEFA takoreći organizirala nazor i mimo želje i potreba reprezentacija i samih nogometaša, sasvim sigurno nije najbolji pokazatelj kvaliteta i potencijala bilo koje reprezentacije. Igra se sadistički mnogo utakmica u kratkom vremenskom roku, igrači praktično nisu imali ni dana čestitog odmora od napornih sezona u nacionalnim prvenstvima.
U tri do sada odigrane utakmice reprezentacija BiH je igrala neriješeno na gostovanjima u Crnoj Gori i Finskoj, te u Zenici pobijedila Rumuniju. Na svakoj od tih utakmica rezultat je bio mnogo povoljniji od igre prikazane na terenu. Ova je selekcija kadrovski krajnje limitirana i to nema veze ni sa nezgodnim terminom igranja utakmica, kao ni sa stručnim kompetencijama selektora Ivayla Peteva. Reprezentacija BiH kvalitetom svog igračkog kadra spada u donji dom evropskog nogometa i to se u narednim godinama nakon odlaska Edina Džeke može promijeniti samo nagore. Moguće je da su u pravu oni koji optužuju selektora Peteva da reprezentaciju sastavlja pod pritiskom i utjecajem menadžerskog lobija, da mu igrače servira njegov svemoćni prijatelj i zaštitnik Zdravko Mamić. Istina je, međutim i to, da je to Mamić radi godinama i u Hrvatskoj, koja je zahvaljujući njegovim igračima jedna od vodećih nogometnih sila na svijetu. Budimo realni, iskreni i lišeni patriotske sentimentalnosti: nema igrača kojem u karijeri može biti odskočna daska igranje za ovako lošu, neatraktivnu i neefikasnu reprezentaciju.
Malo tu toga može promijeniti Ivaylo Petev: ako, primjerice, Sead Kolašinac za 15 godina karijere nije savladao centaršut iz punog trka, nema selektora koji to može popraviti. Niti može ubrzati stopersku liniju, učiniti srednji red kreativnijim, bržim i odgovornijim.
Sead Kolašinac
Spustimo, loptu na zemlju, prizemljimo se i sami, pa zaključimo: Petev možda i nije neka trenerska „pljačka“, ali sa ovakvim „ljudskim resursima“ , kvalitetom i karakterom igrača teško da bi Anceloti, Klopp, Guardiola… osvojili više od pet bodova koliko je selekcija BiH uzela nakon utakmica sa Finskom, Rumunijom i Crnom Gorom.
Prošlo je, evo, pola godine otkako je šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler u svom izvještaju upućenom šefovima u Briselu raskrinkao Olivera Varhelyia, mađarskog diplomatu koji obavlja funkciju evropskog komesara za proširenje. Objasnio je Sattler u nikad osporenom izvještaju da je Varhelyi, prilikom svoje posjede Bosni i Hercegovini, na sastanku sa Miloradom Dodikom govorio kako je Valentin Inzko, kriminalizirajući negiranje genocida i drugih presuđenih zločina, prouzrokovao veliku političku krizu u BiH. U istom je dokumentu navedeno kako se mađarski diplomata usaglašavao sa Dodikom i u vezi pitanja državne imovine. I, da ne bude zabune, to je upravo politika koju prema Bosni i Hercegovini gaji Varhelyiev stvarni šef iz Budimpešte – mađarski premijer Viktor Orban, inače dobar prijatelj i po mnogim pitanjima istomišljenik Milorada Dodika. S kojim, na imanju u Laktašima, ispija „dodikovaču“.
Orbanovu pobjedu na aprilskim izborima u Mađarskoj, lider HDZ-a BiH Dragan Čović će okarakterisati kao veličanstvenu. A baš će, nakon izbornog poraza 2018. godine, Čović otputovati u Budimpeštu kako bi svoju bol podijelio sa Viktorom Orbanom.
Danas Dragan Čović putuje u Brisel. U istom će pravcu i Milorad Dodik. Za njima će, čudnim putevima hrvatskim, i Bakir Izetbegović. Svi idu na istu adresu, na sastanak sa Oliverom Varhelyiem. Lider SDA, pravdajući se za svoje „istorijsko ne“, koje se za tri dana pretvorilo u odlučno „da“, svoj će put u Brisel opravdati tvrdnjom da je Oliver Varhelyi pristao na njegov model sastanka. To što kod istog čovjeka, istoga dana putuju trojica „nacionalnih lidera“, Bakiru Izetbegoviću ne znači da „trojica nacionalnih lidera“ putuju u u Brisel. Jer lider SDA će, kao za se(be), a Milorad Dodik i Dragan Čović – zna se.
U svom saopćenju, posvećenom Željku Komšiću i Denisu Bećiroviću, lider SDA navodi da „lider DF-a“ nema razloga za brigu, a da je kandidat SDP-a „demagog“. Tvrdnja da Denis Bećirović širi demagogiju dobit će dva dana kasnije i službenu potvrdu, kada je „sveopći kandidat“ za Predsjedništvo BiH saopćio da je Izetbegović sebe stavio iznad „legalnih državnih organa“. Što, opet, znači da Dom naroda PS BiH u kojem sjedi i sam Bećirović „nije legalni državni organ“. Ali nije tema Denis Bećirović. Tema je današnji sastanak u Briselu.
Imamo li razloga za brigu? Itekako. Kada Izetbegović odlučuje o vašoj sudbini, uvijek morate biti zabrinuti. Evo, recimo, četvrti delegat iz Republike Srpske u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH je direktno njegov izbor. Dao ga je SNSD-u u zamjenu za sekretaricu i vozača Senada Bratića. Ovaj SDA-ov funkcioner iz RS-a je ubrzo ostao bez „privilegija“, ali je sada dobio kandidaturu za (pot)predsjednika Republike Srpske, pa će u utrku sa Ćamilom Durakovićem koji se kandidirao za istu funkciju.
Komšić, kaže Izetbegović, nema razloga za brigu, jer on neće ništa potpisati što će izdati ideju građanske BiH. Ali ako neće ništa potpisati zbog čega, onda, Bakir Izetbegović uopće ide u Brisel? Besmisleno je ići na sastanak koji je osuđen na propast.
Predsjednik SDA kaže da će on, nasamo, razgovarati sa Varheliyem o proširenju EU i o zahtjevima iz Brisela. Ali ako je to tema, onda je Izetbegović u Brisel trebao poslati Denisa Bećirovića. Ipak je Denis Bećirović prije deset godina usvojio i lično potpisao izmjene zakona o sukobu interesa i javnim nabavkama koje su Bosni i Hercegovinu tada skrenule sa evropskog puta. Jer Denis Bećirović bi mogao objasniti Varhelyiu kako su njegove izmjene „u skladu sa EU“ standardima, iako svi, pa čak i Bećirovićeve kolege danas tvrde da su nas udaljile od EU integracija.
Sujeta Bakiru Izetbegoviću ne dopušta čak i da podijeli krivicu sa svojim protukandidatima. On, prosto, sve želi pripisati sebi. I želi da se pita za sve. Namjere Olivera Varhelyia su više nego jasne. On zove Dodika i Čovića kao Orbanove miljenike i Bakira Izetbegovića kao zaljubljenika u Redžepa Tajipa Erdogana da u Briselu pričao o demokratizaciji Bosne i Hercegovine. Da je, kojim slučajem, u Brisel pozvan Nikola Špirić umjesto Milorada Dodika, bio bih prvi koji bi rekao da Izetbegović mora ići u Brisel kao član Kolegija Doma naroda. Ali ovaj format, konstatovao je i sam Izetbegović, nije prihvatljiv. Konstatovao, pa opet otišao. U Briselu će danas biti Dragan Čović, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović. U Briselu će danas Čović, Dodik i Izetbegović o Bosni i Hercegovini razgovarati sa Oliverom Varhelyiem. To što Izetbetgović kaže da neće biti u istoj sali s njima, ne znači ništa. Varhelyi je postigao svoj cilj. U istom je danu, na isto mjesto, doveo trojicu nacionalnih lidera. Milorad Dodik i Dragan Čović uopće ne kriju da se zalažu za takvu Bosnu i Hercegovinu. Bakir Izetbegović tvrdi da se zalaže za građansku državu. A onda, opet, kao lider Bošnjaka, ide u Brisel da priča o „proširenju EU“. Istina, došao je na pravo mjesto. Kod Olivera Varhelyia, mađarskog diplomate čijeg stvarnog šefa Viktora Orbana muči kako će riješiti „sigurnosno pitanje“ na Balkanu zvano – muslimani. Te muke je sa Orbanom, na Demografskom forumu u Budimpešti, podijelio i Milorad Dodik. A nešto ranije je Čović izrazio strahove zbog mogućeg formiranja „islamske države“ na Balkanu. Koju, da se ne lažemo, i jedan i drugi priželjkuju kako bi dobili, tačnije otkinuli, po komad Bosne i Hercegovine.
Crnogorski premijer Dritan Abazović, poslije jučerašnje odluke njegove vlade, potpisat će Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), koji je dodatno polarizirao tamošnju javnost, pojačao međuetničke tenzije i vjerovatno uzrokovao pad manjinske vlade.
Malo ko je mogao anticipirati ovakav razvoj događaja, s obzirom na protivljenje više od pola Crne Gore ovakvom tekstu Ugovora, kojim se SPC daje status države u državi, a posebno da se to dešava baš u ovom trenutku, piše politicki.ba.
Naime, postoje ozbiljne najave iz Brisela da bi Crna Gora mogla postati sljedeća članica Evropske unije, s obzirom da je najdalje odmakla u integracijama i otvorila skoro sva poglavlja u pregovorima.
Zvanična Podgorica bi trebala završiti sa reformama u ključnim oblastima, naročito u pravosuđu, kako bi bila spremna od 1. januara 2027. postati punopravna članica.
Sa novom krizom i vrlo vjerovatno novim izborima to je sve dovedeno u pitanje.
Glavni izvođač ovih rušilačkih radova je Dritan Abazović, formalno premijer Crne Gore, a praktično lutka na koncu Aleksandra Vučića i Edija Rame.
Abazović je klasični populista, malog formata i velikih ambicija.
Međutim, u ovom slučaju, odluka nije motivirana borbom za glasače, jer i ono malo glasova koje je dobio, Abazović će ovim potezom izgubiti.
Njegova izborna baza su crnogorski suverenisti koji nisu zadovoljni Đukanovićem i njegovom višedecenijskom vladavinom, ali koji također ne pristaju da u Beograd idu po svoje mišljenje. A Abazović je upravo to uradio. U tajnim susretima sa Vučićem, obećao je da će potpisati Temeljni ugovor, uvesti Crnu Goru u “Otvoreni Balkan” i organizirati popis stanovništva, na kojem će se različitim manipulacijama i marifetlucima povećati procenat Srba a smanjiti Crnogoraca. Za uzvrat, Vučić će pacificirali svoju i rusku ekspozituru u Crnoj Gori (DF), koji neće praviti nikakve opstrukcije Abazoviću i koja je vrlo brzo odustala od najavljenih protesta povodom izbora njegove vlade.
Sada je više nego jasno da je Vučić rušio Krivokapićevu vladu, jer je formirao bivši mitropolit Amfilohije, da bi instalirao vladu na čelu sa “poštenim Albancem” Abazovićem, koji je imao podršku međunarodne zajednice, a istovremeno će raditi na realizaciji Vučićevih prioriteta.
Srbijanski predsjednik to nije mogao ostvariti sa neposlušnim i nepredvidivim Krivokapićem, niti sa preposlušnim, ali kompromitiranim liderima Demokratskog fronta. Izbor je pao na Abazovića.
Neograničena ambicija sa ograničenom pameću, dovoljno ucijenjen i nedovoljno moralan, sa puno ličnih komleksa i malo stida. Tipični političar novog doba: jeftini populista, bez principa i vrijednosti kod kojih su sva sredstva dozvoljena za postizanje cilja. Ovoga puta, radi se o ciljevima drugih država, Srbije i Albanije, koje bi kroz “Otvoreni Balkan” trebale ostvariti dominaciju u regiji zapadnog Balkana.
Istovremeno, Vučić koristi Abazovića za destibilizaciju Crne Gore i tako je spriječava da postane prva sljedeća članica EU.
Ukoliko bi se to desilo, bio bi to veliki politički poraz Vučića, a s druge strane, Crna Gora bi mogla postavljati uslove za prijem novih članica, pa i Srbije. Ako se ta zemlja uopće želi priključiti EU.
Zapravo, Vučićeva Srbija sigurno ne želi biti dio evropske porodice, a i pitanje je da li bi se šta promjenilo u slučaju smjene vlasti.
Dritan Abazović za sada odrađuje posao za Vučića, čak mnogo uspješnije nego je to radio Rahman Morina za Miloševića.
Situacija za Crnu Goru je kompliciranija utoliko što su i drugi politički predstavnici Albanaca, zahvaljujući Rami, više okrenuti prema Vučiću nego Đukanoviću. To može biti važno za postizanje drugog cilja, a to je pristupanje “Otvorenom Balkanu”.
Vrlo brzo ćemo znati da li smo bliži novim izborima ili novim Abazovićevim izdajama. Što ne bi bilo nikakvo iznenađenje.
Abazović nije prevario samo onog koga nije sreo ili sa njim sarađivao. Nema stranke sa kojom nije sarađivao, niti jedne sa kojom se nije posvađao.
Zato ne bi bilo nikakvo čudo da ponovo ode u zagrljaj proruskom DF-u. Da bi zadržao premijersku fotelju i nastavio ispunjavati Vučićeve naloge.
U međuvremenu će glumiti ucviljenost u Srebrenici i osuđivati genocid nad Bošnjacima. Tako će dokazivati svoju “evropsku orjentaciju”, a prikrivati nikad viđeniju izdaju.
Ajmo ovako – dok mi ovdje razgovaramo o peticama mog sina, u BiH počinje izborni proces. To je ono o čemu sam pričao dok sam bio u Madridu, slavodobitno je objavio, usred Vukovara, hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Vrijedi ga i dalje citirati: “Postoji šira slika. To što se događa u BiH je kao visoki tlak. Pa Alijina stranka (SDA) ima Hrvate kao kandidate za Dom naroda. Kako se to zove? Let iznad kukavičjeg gnijezda. Guske! Neka mi netko objasni što rade Hrvati kao kandidati bošnjačke SDA? Kako se to zove?” Ni tu se čak nadahnuti Milanović nije mogao zaustaviti: “’Ajmo dalje… Bundestag radi na deklaraciji o BiH. Sponzor, odnosno autor te deklaracije se ne zove ni Hrvoje ni Jovan, nego vjerojatno Muhamed. Znate me, nemam ništa protiv Bošnjaka. U toj deklaraciji se BiH zaziva kao građanska država. To je ustvari državna politika Njemačke. Što bismo mi trebali napraviti? Imamo Bošnjaka koji glumi građanina, penetrirao je u njemački SPD… Gdje su tu Hrvati? Kukavičje gnijezdo. Što radi Hrvatski sabor? Pripremamo li neku svoju deklaraciju? U kojoj ćemo reći – sikter! Ovo je izdaja, ljudi!”
Šok i nevjerica mame prve dame
Ne, neću se baviti tumačenjem eksplozivne predsjedničke retorike niti njegovim jezikom mržnje u hrvatskom Gradu Heroju. Shodno predsjedničkim preporukama, posegnut ću za širom slikom, za koju je očito Madrid bitan. Tamo je, naime, hrvatski predsjednički par boravio na samitu NATO-a, a sudeći po izvještajima, Milanović je i fizički bio prilično usamljen.
Na njegove prijetnje koje su prethodile susretu članica Alijanse, niko nije imao ni potrebe reagirati, i na marginama je bio ignoriran, a medijsku i svaku drugu pažnju pobrao je sporazum turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana postignut sa Švedskom i Finskom, nakon kojeg su ove dvije zemlje pozvane u članstvo NATO-a (Bosna i Hercegovina je, nazovimo to tako, dobila poseban tretman, što je za našu zemlju jako važno). Prva dama Hrvatske je, pak, puno bolje prošla. Zagrebačka Glorija, magazin Hanza medije, iscrpno je izvijestila o utiscima sveučilišne profesorice Sanje Musić Milanović sa protokolarnih večera, akcentirajući kako je na onoj koju je organizirala španjolska kraljica Leticia i sjedila preko puta nje. Ne krijući ponos, Gloria se divi odabiru haljina prve dame, koja je u Madridu bila Varteksova promotorica, a značajnu pažnju posvećuje i njezinom nakitu, također hrvatske proizvodnje. Na slikama se ne vidi, ali nema razloga za sumnju: prof. dr. Musić Milanović je koristila prvo sapun pa parfem, a njezina ushićenost posjetom muzeju Prado i probi opere “Nabucco” u Teatru Real svjedoči i o rafiniranom umjetničkom ukusu. Istina, novinarima je priznala da je prvo slobodno vrijeme iskoristila da vidi Plazu de Tores, najveću arenu za borbu s bikovima u Španiji, što se može tumačiti i kao potreba da zadovolji vlastiti borbeni duh, s obzirom na impresioniranost koju nije krila.
Gloria se na kioscima našla dva dana nakon što je predsjednik države Hanza mediju preimenovao u Handžar mediju. Znamo ga, nema ništa protiv Bošnjaka, pa evo zašto se to dogodilo. Jutarnji list, uzdanica Hanza medije, obznanio je početkom prošle sedmice aferu koja je u Hrvatskoj dobila ime “Daj mi 5”. Sanja Musić Milanović je, naime, nakon kraja nastave, ravnateljici Klasične zagrebačke gimnazije koju pohađa njezin mlađi sin, poslala mail s primjedbama na zaključenu četvorku iz matematike. U mailu se zaboravila osvrnuti na podatak da je njezinom sinu, kao i nekolicini njegovih kolega, prije kraja školske godine ponuđeno da odgovara gradivo za višu ocjenu. On je to odbio i zaključena mu je četvorka, nakon čega je – sedam dana nakon zaključenih ocjena – uslijedio mamin mail. Iako se mama žalila samo na četvorku iz matematike, predsjedničkom mlađem sinu su ekspresno popravljene dvije četvorke – iz matematike i iz latinskog. Tako da je prosjek njegovih ocjena postao čista petica. Jutarnji je, pripremajući objavu detalja mamine intervencije, kontaktirao i mamu i tatu (tatu, doduše, preko predsjedničkog Ureda). No, mama se prvo nije javila, da bi – nakon što su novinari poslali mail, a onda ga dodatno čekirali WhatsAppom, pa kada su vidjeli da je poruku pročitala i ne reagira, obratili se i predsjedniku tati – mama žurno okrenula telefonski broj vlasnice Hanza medije Ane Hanžeković Krznarić. Vlasnica se nije odazvala, a kada je uzvratila poziv, mama prva dama molila ju je da nešto učini da tekst ne izađe. Ova ju je pak posavjetovala da odgovori na pitanje novinara. Mogu samo zamisliti šok i nevjericu mame prve dame na ovu neviđenu drskost vlasnice Hanza medije koja njoj, sveučilišnoj profesorici, mami, supruzi i prvoj dami, predlaže da odgovori na neko novinarsko pitanje koje joj se, za razliku od Glorijinih, nije dopalo.
Onda se morao umiješati tata. Predsjednik Republike Hrvatske, zgranut ovakvim odnosom prema majci svojih sinova (ispostavilo se, u međuvremenu, da je mama žicala petice na isti način i za starijeg sina), nazvao je novinare bandom i propalicama, Hanza mediju kriminalnom organizacijom, a vlasnicu Hanžeković Krznarić optužio za “lopovsku navlakušu”, tvrdeći kako je ona prva zvala njegovu suprugu. Jutarnji je ekspresno pokazao i dokazao ko je koga zvao i usput dokumentirao laži predsjednika države, koji je pak svoju tiradu uvreda i kleveta završio konstatacijom kako je njegov Ured, na kraju tog dana krcatog pozivima, “poslao Sanjin mail Handžar mediji”. Od tada tata svaku priliku – kao i ovu vukovarsku – koristi da Hanza mediju zove Handžar medijom, te da ustvrdi kako ni on ni njegova supruga ne osjećaju ni trunku kajanja zbog svega što se dogodilo. Što će reći da je Zoranu Milanoviću posve normalno – šta normalno, poželjno – da njegova supruga intervenira kod ravnateljice Gimnazije da bi sin imao sve petice. Jer, sin je i stipendist Grada Zagreba! Valja zaslužiti stipendiju i za narednu godinu, u kojoj – već je pala odluka – predsjedničkom mlađem sinu neće ni predavati matematiku drznica koja mu je dala četvorku. Već onaj profesor kod koga je imao sve petice. Što pokazuje da i škola daje maksimalan doprinos kako bi se afera umrtvila, a komentatori u Hrvatskoj – uz isticanje trgovine utjecajem, u koju nedvojbeno spada pritisak mame na ravnateljicu – otvaraju pitanje morala prve dame, i same sveučilišne profesorice.
Viša kasta
Davno jednom, dok je još na čelu Rijaseta IZBiH bio onaj što danas sebe zove reisom emeritusom, Mustafa ef. Spahić je odbio da primi novčanu nagradu koja mu je, shodno zakonima i propisima IZBiH, pripala zbog godina revnosne službe. Nije moralno sve što ti po zakonu pripada, obrazložio je Mujki. Živa je istina da su moral i politika paralelni pojmovi, udaljeni svjetlosnim godinama, no još je življa istina da ovdje, na ovom našem balkanskom komadu, političari sebe doživljavaju kao viša bića. Kojima je sve dozvoljeno, da interveniraju gdje god požele – od ocjena do tendera – i još se time ponose. I njihove su porodice viša kasta, u ogledalima predsjedničkih parova zaslužuju kraljevski tretman, iako ga kraljevi u svojim evropskim zemljama baš i nemaju. Na ovaj naš balkanski način, predsjednici – svejedno čega – to i postaju da bi se namirili. U svakom pogledu. I sve dok je tako, pričat ćemo o korupciji, populizmu i uvredama i valjati se u vlastitom blatu, uz opaske “znate mene, nemam ništa protiv Bošnjaka”. Šaljivdžija bi dodao – efikasno. Suštinski, Milanović je samo dobar primjer, ilustracija onoga čega se čestit čovjek, čak i kad je političar, treba stidjeti. U onom istom Vukovaru divio se Čoviću zato što živi u BiH. A zapravo mu zavidi jer bi on rado mijenjao tok Save za porodični pogled. Hrvatska je u EU i samo zato ne može. Mi još nismo i imamo milanovića na svakom koraku. ‘Ajmo dalje… Bit će nam bolje kad kažemo sikter svojim milanovićima. Jer, to je izdaja, ljudi, izdaja je njihovo umišljanje da su naše škole, naši tenderi, naši poreski novci, njihove prćije, a svi mi njihove i sluge njihovih supruga.
Kada se usred izborne kampanje i razbuktalih političkih strasti u javnom prostoru emitira pismo u kojem se traži sastanak s poglavarom muslimana Bosne i Hercegovine, a da mu ono nije ni uručeno, onda je rezultat – političko samoubistvo!
Stranka Narod i Pravda objavila je na svojoj web-stranici sadržaj pisma adresiranog na reisu-l-ulemu Huseina efendiji Kavazovića u kojem ga se, skrivajući se iza upita građana, optužuje za podršku Stranci demokratske akcije i Bakiru Izetbegoviću, piše politicki.ba.
U pismu se traži sastanak, ističe podrška kadrova te partije u vlasti (a ima ih na svim nivoima – od državnog, preko federalnog do kantonalnog) “posebno Islamskoj zajednici” i na kraju prijeti da – ako do sastanka ne dođe, javno će prenijeti pitanja istih tih “građana”. No, problem je što formalno niko iz NiP-a nije tražio sastanak s reisom!
Objašnjenja za ovakav potez NiP-a mogu biti različita. U Rijasetu su njihov čin shvatili kao nedvosmislenu prijetnju!
I već su žustro odgovorili. Nakon HDZ-a Dragana Čovića, NiP je druga stranka koja pokušava disciplinirati Islamsku zajednicu i reisu nametnuti “brnjicu”.
U dosadašnjoj političkoj praksi pisma koja se objave, a ne pošalju u najmanju ruku su provokacija. To se radi kada stvarno ne želite sastanak, već rat i pokoravanje onoga kome je neposlato pismo namijenjeno.
Možda je motiv NiP-a “benigan”.
Možda se radi o želji za još kojim “lajkom” na društvenim mrežama. Ako bi tako bilo, onda je to neopisivo loše! Takva politika je onda nivoa izvjesne Dare Bubamare, a ne stranke koja želi vlast kako bi Bošnjacima – muslimanima, na čije glasove pledira, otvorila put u bolje sutra!
Teško je vjerovati da ima neko ko može povjerovati, a još manje prihvatiti takvo objašnjenje. Naprosto je neshvatljivo ovakvo ponašanje ljudi iz NiP-a.
Dobro, izborna je kampanja, kandidatske liste koje i u “najutegnutijim” partijama dovode do nestabilnosti, poljuljale su i ovu stranku. Pale su i neke ostavke visokih i popularnih zvaničnika, sukob frakcija dobio je na intenzitetu…
Ipak, čak i da je NiP u stanju anarhije, a apsolutno nije, ovako se ne radi!
Iako će oni koji su pismo objavili imati svoje argumente, odgovor na pitanje – kad ovako kidišete na reisa, šta ćete nama, običnim građanima raditi – ostaje bez adekvatnog odgovora!
NiP je mlada stranka. Lutanja u traženju svog mjesta pod političkim suncem su i nužna i prirodna.
Da nije izborna godina, neslanje objavljenog, a nelektorisanog pisma bilo bi težak politički gaf. Ovako, on je pucanj u sebe.
Nosioci listi HDZ BiH sa partnerima (HDZ BiH, HSS, HSP BIH, HKDU, HSPAS, HDU,HSPHB, HRAST) i Pokreta demokratske akcije su osobe sa crne američke liste Marinko Čavara i Mirsad Kukić. Čavara je nosilac za Zeničko-dobojski kanton, a Kukić za Tuzlanski za Predstavnički dom PS BiH. Željka Cvijanović iako pod sankcijama Velike Britanije kandidat je za člana Predsjedništva BiH, objavila je Novinska agencija Patria.
Početkom juna ove godine SAD su saopćile da je Čavara pod sankcijama. Čavara je predsjednik FBiH već sedam godina, a nikada nije pokrenuo proceduru imenovanja nove Vlade FBiH.
“Čavara je uvršten na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća, kršenja ili djelovanja koja predstavljaju opstrukciju ili prijete provedbi bilo kojeg regionalnog sigurnosnog, mirovnog sporazuma ili sporazuma o saradnji ili o obostranom priznanju, okvirnog sporazuma ili mehanizma koji se odnosi na Zapadni Balkan, uključujući Prespanski sporazum iz 2018, Ohridski okvirni sporazum iz 2001, Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1244, Daytonski sporazum, Zaključke Konferencije Vijeća za provedbu mira održane u Londonu u decembru 1995, uključujući odluke ili zaključke visokog predstavnika, Vijeća za implementaciju mira ili njegovog Upravnog odbora ili Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju ili, kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove”, navedeno je u saopćenju Ambasade SAD.
Pored ovoga, Čavara je stavljen na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća u aktivnostima ili politikama koje podrivaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu.
Mirsad Kukić na crnoj listi je od početka januara ove godine. State Department je naveo kako je Kukić umiješan u koruptivne aktivnosti koje su se odnosile na rad rudnika u Banovićima.
“U svojstvu direktora rudnika Kukić je bio umiješan u koruptivna djela putem kojih je koristio njegov politički utjecaj i službenu moć za sticanje lične koristi. Naime, psotoje vjerodostojne informacije da je Kukić prisvajao javna sredstva za ličnu korist i miješao se u odluke o zapošljavanju i imenovanju kako bi sticao političku korist”, navedeno je iz State Departmenta.
Kukić je podnio ostavku na mjestu predsjednika PDA, ali je i dalje ostao prvi čovjek stranke.
Za Skupštinu RS SNSD je kandidirao Alena Šeranića, aktuelnog ministra zdravlja RS koji je od početka juna na crnoj američkoj listi.
“Šeranić je nastavio promovirati secesionističke aktivnosti RS jer je vodio proces usvajanja Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS kojeg je njegovo ministarstvo uputilo Narodnoj skupštini RS na razmatranje. Ovaj zakon predviđa uspostavu nove agencije samo u okviru RS što bi poremetilo ovlaštenja državne Agencije za lijekove i medicinska sredstva. Šeranić je javno priznao da ovaj zakon preslikava funkcije Agencije za lijekove na državnom nivou, s time što se uspostavom agencije prema ovom zakonu prenose ovlasti sa agencije na državnom nivou na regulatorni autoritet za lijekove i medicinska sredstva u okviru RS. Zbog postojanja institucije na državnom nivou koja služi RS i FBiH, formiranje ove nove agencije na entitetskom nivou predstavlja opstrukciju ili prijetnju provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma”, navedeno je u saopćenju.
Šeranić je stavljen na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća u aktivnostima ili politikama koje podrivaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu.
Milorad Dodik godinama je na crnoj američkoj listi. Novi paket sankcija uveden mu je početkom ove godine zbog koruptivnih aktivnosti i kontinuirane prijetnje stabilnosti i teritorijalnoj cjelovitosti BiH.
U Damasku sam bio jedanput, prije nekih osamnaest godina. Arapsko proljeće i demokratske promjene još nisu bili zahvatili zemlje Mašrika i Magreba. Sirija je bila, poprilično, stabilna država, koliko se to može reći za bilo koju državu na Bliskom istoku. Bašar al-Asad je vladao željeznom rukom. On je alavit, što se može podvesti pod šiitske muslimane. Alavita je u Siriji bilo desetak posto, ali oni su upravljali državom. Muslimani suniti bili su okupljeni oko Muslimanskog bratstva. I ukoliko bi se pubunili, uglavnom su završavali u masovnim grobnicama. U februaru 1982. godine, dok je na čelu države bio Hafez al-Asad (otac Bašara al-Asada), veći dio “pobunjeničkog grada” Hama sravnjen je sa zemljom. Sirijska vojska ubila je između 20 i 30 hiljada ljudi. Bio sam i u Hami. Tragovi zločina nisu se vidjeli. Asadovi su vojnici te ‘82. godine sve poravnali bagerima i izgradili novi grad. Trideset godina kasnije, zločini su se ponovili. Krenulo je sa Arapskim proljećem, a nastavilo sa ISIL-om. Rusi i Iranci su stali uz Asada, Amerikanci i Izraelci uz manji dio sunita i Kurde na sjeveru države, američki partneri Saudijska Arabija i Katar su stvorili veći dio ISIL-a i Al-Nusra fronta, a Turci su sa dijelom sunitskih Sirijaca rješavali svoje probleme sa Kurdima. Uglavnom, rat u Siriji proglašen je jednim od najkomplikovanijih ratova u svijetu. Srbi iz Bosne su išli da ratuju za Asada, Bošnjaci protiv njega. Prvi su bili u ruskim Wagner jedinicama, a ovi drugi u jedinicama iz kojih će kasnije nastati ISIL.
Pišem zbog toga što se bliskoistočna kriza polako prenosi u Evropi još bliži istok – u Bosnu i Hercegovinu. Globalni akteri su isti. Rusi, Amerikanci, Izraelci, Iranci, Turci… Kriza je kulminirala pokušajem OHR-a da nametne izmjene Izbornog zakona kojim bi, zapravo, vodeća stranka hercegovačkih Hrvata – HDZBiH – bila uknjižena u ustav. Amerika je podržala namjere OHR-a, Izrael je direktno podržao HDZ, Turci su, na početku, šutjeli, Iran je jasno protiv takvih izmjena, a Rusi ubjeđuju Bošnjake da im Zapad i NATO nisu prijatelji, već da je Moskva partner koji ima časnije namjere.
Sve je počelo sredinom jula. Tada sam, u prisustvu nekoliko svjedoka, na jednom sastanku rekao da priča o izmjenama Izbornog zakona gura Bošnjake u radikalizam, da ih okreće istoku i Bliskom Istoku. I, nažalost, bio sam u pravu.
Danas, dvadesetak dana poslije prve informacije o OHR-ovim namjerama, o Rusima i Ukrajini sve se manje priča. Iluzije o članstvu u NATO-u se polako spaljuju. Zapad među Bošnjacima više nije tako “cool”. Osjetio je to ruski ambasador. Pa sad reagira, obraćajući se bh. građanima i piše da je “rusko prijateljstvo provjereno vremenom”. “Bosna i Hercegovina je bila i ostala prijateljska država za Rusiju. Uprkos pokušaju zlonamjernika da naškode našim dobrim i vremenom provjerenim odnosima, kao i da uvuku BiH u orbitu antiruske kampanje pokrenute na Zapadu”, napisao je Oslobođenju ruski ambasador Igor Kalabuhov.
Niko Igoru Kalabuhovu nije dao bolji argument do onih koji su, preko noći i bez pripreme, pokušali nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona iskreno vjerujući da će time “relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata”.
Promjenu klime osjetili su i Iranci. Isti oni što su proteklih godina preko Banje Luke i SNSD-ovih kadrova pokušali vratiti svoj izgubljeni utjecaj u Bosni i Hercegovini. Danas Iranci tvitaju ono što Bošnjaci vole da čuju – podržavaju priču o građanskoj i demokratskoj državi. Irancima je bošnjačka vrata odškrinuo Zapad. Izraelski ambasador ih je potpuno otvorio. Pa sada o izmjenama Izbornog zakona BiH javnu raspravu vode dvije države koje su akteri bombardovanja u Siriji, raketiranja u Gazi, nemira u Bejrutu. Rusija i Amerika, kao velike sile, puno su opreznije u svojim javnim istupima, ali su jasno pozicionirane glede ovog pitanja. U raspravu su se uključile Katolička crkva i Islamska zajednica. Jedni prebrojavaju, drugi su već završili posao prebrojavanja. Ali jedna velika sila šuti. Turska. Njen predsjednik uskoro dolazi u Sarajevo. Da li će on jasno biti protiv ovakvih izmjena Izbornog zakona, ne znamo. Turska je svjetska sila koja vanjsku politiku određuje u skladu sa svojim interesima. Ako Erdogan procijeni da bi protivljenjem ovakvim izmjenama Izbornog zakona mogao dodatno pridobiti Bošnjake, učinit će to. I to ne zato što voli ili prezire Bošnjake, već zato što gleda interes svoje države.
OHR je hrvatsku zastavu položio na tlo Bosne i Hercegovine. I velike sile su počele igrati šah. S tim što Zapad sada igra crnim figurama, a Erdogan vuče prvi potez. Zapad je imao dobre namjere, vjerujući da će izmjenama Izbornog zakona smiriti situaciju u BiH. Ali put do pakla je nerijetko popločan dobrim namjerama. Pa sada svi strahujemo da li će Sarajevo biti podijeljeno na Istočno i bliskoistočno.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
