To što mašete glavom je vaš stav, obratio se ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković novinarki Patrije koja je u nevjerici okretala glavu lijevo-desno dok je slušala svojevrsni omaž šefa NIP-a o Rami Isaku, tadašnjem kandidatu za ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH. U pitanju koje je bilo upućeno Konakoviću druga novinarka je pobrojala sva (ne)djela Rame Isaka, da je činio nasilje, da je presuđen i izbačen iz policije.
Bilo je to jutro 28. aprila kada je bilo jasno da će zahvaljujući Schmidtovoj intervenciji nametnuta Vlada FBiH koju će voditi Nermin Nikšić imati dovoljnu većinu.
Preko noći je Ramo Isak zamijenio ranijeg kandidata NES-a Anela Kljaku koji je u posljednjem momentu sa Strankom za BiH odbio učešće u ovoj Vladi.
Tako je Ramo zahvaljujući jednoj (ali vrijednoj) ruci svog sina Arnela Isaka postao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH.
Danas više nego ikad odzvanjaju riječi Konakovića koji je tada samouvjereno tvrdio kako stoji iza svakog kadra koji predloži Narod i Pravda, pa tako i Rame Isaka.
“Ramo Isak može iznijeti dio posla uz sve mane koje mu se prigovaraju, slažem se da one nisu bezazlene i da ih ne treba zanemarivati. Odgovornost za kadrove preuzimamo mi, ako sutra Ramo Isak bude kriv ili uradio loše posao, odgovorni smo mi. Ja preuzimam odgovornost za imenovanje Rame Isaka i dajem prostor da vidimo može li čovjek raditi ovaj posao. Svaku mrlju, svaki tender, svaki skandal koji napravi ja ću stati pred vas i reći tad šta imam”, kazao je Konaković.
Prolazili su mjeseci, a Ramo je svojim potezima izazivao reakcije. Različita je lepeza tih reakcija od podsmijeha, do pune podrške šefa NIP-a i “građana koji u redovima čekaju da se slikaju sa ministrom za Instagram.
Nije sporno da je Isak najvidljiviji ministar u Vladi FBiH. Aktivni je korisnik društvenih mreža i neumorno objavljuje sve svoje aktivnosti i putovanja. Zahvaljujući helikopteru koji mu je redovno prijevozno sredstvo stiže sa kraja na kraj Federacije BiH, ali i Rs-a. Tako primjerice u podne reže tortu s Nikšićem slaveći godišnjicu nametnute vlasti, a popodne obilazi nanu Fatu u Konjević Polju. Ali šta od toga imaju građani Federacije BiH?
Obračunavao se Ramo sa internet ratnicima, prijetio im hapšenjima u roku od nekoliko sati, najavljivao Dodikov kraj, a najmanje se bavio svojim poslom. Isak je zadržao iste saradnike koje je imao i bivši ministar Aljoša Čampara. Poručio je i kako je za nekoliko mjeseci uradio više posla nego oni prije njega 20 godina. A od toga trećina je mandat Čampare.
Delegacija porodice Isak tokom posjete Srebrenici. Jedan je federalni ministar policije, drugi je direktor KPZ ZENICA, a treći je federalni parlamentarac. Video su montirali i objavili oni – ministar Ramo Isak, direktor Rusmir Isak, zastupnik Arnel Isak pic.twitter.com/6WiszYQdxu
I dok smo procesuirali činjenicu da je Ramo Isak prvi čovjek sigurnosnog sistema Federacije BiH, njegov drugi sin postavljen je za direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici. Ramo se izuzeo prilikom glasanja na Vladi FBiH, ali niko drugi nije ni pomislio osporiti ovo imenovanje.
O tome da Ramo Isak u medijskim nastupima ne zna precizirati kako mu se zove fakultet na kojem je doktorirao već govori o imenu univerziteta, ili o tome kako uporedo čita dokument u emisiji Istraga sedmice i prati upute s mobilnog telefona ne treba trošiti riječi. Jer ako slika kaže više od 1000 riječi, onda video govori puno više.
Tolerisalo se Isaku mnogo toga, ali izjave oko operativne akcije ‘Black tie 2’ u kojoj su uhapšeni direktor FUP-a Vahidin Munjić, komandant Specijalne policijske jedinice Mustafa Selmanović i još trojica policijskih službenika (Adin Ćatić, Emir Druškić i Senad Kadić) za koje je u ponoć u ponedjeljak 22. aprila pred Parlamentom Federacije BiH tvrdio da niko nije uhapšen, a na koncu i svečani doček osumnjičenih pred zgradom FUP-a jer im sada nije određen pritvor bila je kap koja je prelila čašu.
No, ne treba zaboraviti da je Konaković istog dana dok je trajala akcija hapšenja i pretresa govorio o “pakovanju” degradio rad Tužilaštva BiH i postupajućeg tužioca. Umjesto da kao legalista podrži akciju i pozove na što efikasniju istragu, Konaković se u ovoj priči pronašao lično pogođen te se postavio kao vrhovni sudija.
Nakon svečanog dočeka pred zgradom FUP-a, ali i press konferencije koju je Konaković održao u zgradi Ministarstva vanjskih poslova govoreći isključivo o ovom slučaju, u petak je uslijedila reakcija Ambasade SAD koja je glavni protagonista ove vlasti.
Bez obzira što Konakovića nisu imenovali, ni oni nisu zaboravili poruku šefa NIP-a da stoji iza Rame Isaka te bi i Konaković trebao više puta analizirati poruku američke administracije čije su dvije agencije FBI i DEA dostavile određene podatke bh. institucijama i dale podršku u ovoj operativnoj akciji.
“U suprotnosti je s opredjeljenjem za vladavinu prava da Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH policijskim službenicima, koji su pod istragom zbog zloupotrebe položaja, dozvoli da se vrate na posao.
Javni funkcioneri protiv kojih se vodi istraga zbog zloupotrebe položaja treba da budu suspendovani do okončanja istrage”, poručili su iz Ambasade SAD u BiH.
Laže EUROPOL, laže DEA, laže FBI. Samo ne laže Elmedin Konaković. Laže MUP Kantona Sarajevo, laže SIPA, ali ne laže Elmedin Konaković. Lažu mediji, laže Klix, laže Istraga, laže NAP, laže Slobodna Bosna. Samo ne laže Elmedin Konaković. Lažu kriminalci u Sky, ali samo, onda, kada pričaju o Elmedinu Konakoviću i finansiranju NiP-a. Nisu ok ni Sanela Butigan i Sanin Bogunić koji u “VSTV-u guraju Srbe za tužioce”, jer Elmedin Konaković ne kleči pred Dodikom. Režimski su tužioci Sanjin Kulenović, Samir Selimović, Sabina Sarajlija, samo nije režimski Konakovićev drug Dubravko Čampara. I bez presude je kriv Abdulaah Skaka, krivi su bez optužnice Ranko Debevec i Osman Mehmedagić, samo nije kriv Konakovićev kum Gordan Memija. Koji ima isti procesni status kao i dvojica navedenih. Razlika je samo u tome što je za krivično djelo za koje je osnovano osumnjičen Memija – može izreći i kazna dugotrajnog zatvora. Bez da mu ministar vanjskih poslova BiH, koji je postao i novinar, i sudija, i tužilac, i policajac, “od sebe da još jednu godinu”.
Laže troje federalnih policajaca, ali ne i ona trojica koja su čuvala Edina Gačanina Tita. Laže i Tito kada u Skyu govori da “preko Memosa mogu do Konakovića”, samo ne laže Dino. Koji bi da bude k'o Tito. A zapravo je on samo glasnogovornik Tito-Dino.
Otkako je, zvanično, uz podršku EUROPOL-a, FBI-a i DEA-e, Tužilaštvo BiH prije tri dana započelo akciju hapšenja najbližih saradnika Edina Gačanina Tita, Elmedin Konaković je održao dvije konferencije za medije. Plus je imao jedno Facebook obraćanje. I svako njegovo oglašavanje bilo je usmjereno protiv Tužilaštva i policije. Što, naravno, navodi na zaključak da je Konaković tokom pravosudno-policijske operacije “Black Tie” bio druga strana. Prva su bili Mersiha Novalić (MUP KS) i Boris Grubešić (Tužilaštvo BiH), dok je drugu stranu predstavljao – Elmedin Konaković.
“Gospodin Munjić”, kaže Elmedin Konaković dok brani vd direktora FUP-a, “optužen je, uhapšen i sudilo mu se sinoć za nešto što je radio savršeno i perfektno”.
Kada neko kaže ovo, onda nemate izbora nego da za govornika pomislite da je s one strane strane zakona.
Prvo, Munjić nije optužen. Drugo, Munjiću se nije sudilo, jer ne može se suditi bez optužnice. Osim u diktaturama kojoj teži Elmedin Konaković. Do kojeg je Tito došao “preko Memosa”. A za Čamparu ćemo lako …
Biznismen Ermin Alomerović Kiki priznao je pred državnim tužiocem da mu je Gordan Memija donio 320 hilljada eura u kešu, te da je on tim novcem nabavio uniforme koje je preko Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova donirao Specijalnoj jedinici FUP-a.
Da je Alomerović, vlasnik firme A2B, priznao pranje novca, kazao je i državni tužilac Sanjin Kulenović obrazlažući prijedlog za određivanje pritvora uhapšenima u akciji “Black Tie II”.
Upravo ovo priznanje bilo je presudno da Sud Bosne i Hercegovini potvrdi postojanje osnovane sumnje da je biznismen Gordan Memija, vlasnik kompanije Foto Art, počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelom pranje novca. A potvrda osnovane sumnje je glavni predualov za određivanje mjera zabrane koje je izrekao Sud BiH. Tako su Gordanu Memiji izrečene dvije mjere zabrane – zabrana napuštanja Bosne i Hercegovine (oduzeti mu dokumenti), te zabrana komuniciranja sa svjedocima. Evo šta Sud BiH piše u svom Rješenju.
“Dokazima je potkrepljeno postojanje osnovane sumnje da je Gordan Memija učestvovao u organizaciji nabavke i doniranja specijalnih policijskih uniformi Specijalnoj policijskoj jedinici Federalne uprave policije FMUP-a u periodu 2016/2017 godine, na način da je sredinom 2016. iznos od oko 320.000,00 Eura, preuzet od Elmira Sarića i njegove supruge Nathalie za koji je znao da potiče iz kriminalnih aktivnosti, po uputama E.G, te dogovorio sa svojim poznanikom i bliskim poslovnim partnerom Alamerović Erminom zvanim „Kiki“ da njemu preda novac za realizaciju donacije specijalne opreme Federalnoj upravi policije, kako bi Alamerović posredstvom svoje firme “Rhea Expres” izvršio nabavku i uvoz specijalne policijske opreme koju će potom uručiti kao donaciju, a sve kako bi se prikrio trag novca, odnosno izvršilo “pranje” novca koji potiče iz krivičnih djela neovlaštene trgovine opojnim drogama od strane organizovane kriminalne grupe “Tito i Dino”, navedeno je u Rješenju Suda Bosne i Hercegovine kojim se određuju mjere zabrane Gordanu Memiji.
Rješenje Suda BiH
Dakle, Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da Specijalna jedinica FUP-a opremana novcem narko kartela, te da postoji osnovana sumnja da je vjenčani kum ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića prao novac za narko kartel Tito i Dino.
“Sve navedeno, ukazuje na obimnost kriminalnih radnji, upornost u izvršenju istih, te potvrđuje samu organizaciju grupe, gdje osumnjičeni Adnan Smajlović u ulozi jednog od organizatora, a Sančez Jukić, Aida Halać, Tarik Zulović, Haris Behram, Mirsad Skopak, Mak Šemšić, Elmir Sarić i Smail Šikalo, kao članovi organizovane grupe, te Gordan Memija, novac za koji se osnovano sumnja da je stečen izvršenjem krivičnih djela, a što je istima bilo poznato, svojim radnjama, lično ili preko drugih pravnih i fizičkih lica, stavljaju u regularne tokove, odnosno novac za koji znaju da je pribavljen počinjenjem krivičnog djela primaju, drže, raspolažu sa istim, koriste u privrednom ili drugom poslovanju, vrši njegov prenos, odnosno pokušavaju prikriti njegovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo. Naprijed navedeno utvrđenje Suda proizilazi, prije svega, iz rezultata dobijenih analizom komunikacija osumnjičenih lica na SKY aplikaciji, u kojoj osumnjičeni otvoreno i bez korištenja šifriranih izraza komuniciraju u vezi načina za stavljanje novca za koji se osnovano sumnja da je stečen izvršenjem krivičnih djela, a što je istima poznato, svojim radnjama, lično ili preko drugih pravnih i fizičkih lica, stavljaju u regularne tokove. Pri tome, komunikacije koje su osumnjičeni međusobno ostvarivali putem navedene aplikacije, odnosno vrijeme i sadržaj istih se nesporno mogu dovesti u vezu sa svim pojedinačnim inkriminisanim radnjama koje se osumnjičenima stavljaju na teret. Dakle, iz svega naprijed navedenog jasno i nedvosmisleno proizlazi postojanje osnovane sumnja da osumnjičeni, zajedno sa drugim organizatorom i članovima organizovane grupe vrše krivična djela koja im se prijedlogom Tužilaštva stavljaju na teret, i to Adnan Smajlović kao član organizovane kriminalne grupe, u kojoj svaki od članova grupe ima određen zadatak koji izvršava u skladu sa nalogom organizatora grupe Adnana Smajlovića i E.G. U prilog navedenom govori i činjenica da su osumnjičeni za međusobne razgovore koristili aplikaciju SKY, kao i kriptovane telefone, koji se koriste za bezbjedno, odnosno zaštićeno komuniciranje sudionika u vezi pripremanja i izvršenja krivičnih djela. Nadalje, sama učestalost komunikacije, između osumnjičenih lica uključenih u izvršenje krivičnih djela, kao i sadržaj komunikacija koje su isti vodili putem zaštićenih telefona i aplikacija, kada se dovede u vezu sa dužinom trajanja istih, kao i vremenskim periodom izvršenja inkriminisanih radnji, jasno i nedvosmisleno ukazuje da se radi o organizovanoj grupi koja ima vrlo razvijenu hijerarhijsku strukturu, kao i da je svaki od pripadnika organizovane grupe imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Također, u odnosu na osumnjičenog Gordana Memiju, postojanje osnovane sumnje proizilazi i iz iskaza svjedoka Ermina Alomerovića, koji je potkrepljen i iskazima policijskih službenika. Dakle, iz dostavljenih dokaza jasno proizilazi uloga organizatora navedene organizovane grupe, koju je imao Adnan Smajlović, kao i uloga Sančeza Jukića, Aide Halać, Tarika Zulovića, Harisa Behrama, Mirsada Skopaka, Maka Šemšića, Elmira Sarića i Smaila Šikala, kao članova grupe i Gordana Memije, kao osoba koje su zadužene da novac za koji se osnovano sumnja da je stečen izvršenjem krivičnih djela, a što je istima poznato, svojim radnjama, lično ili preko drugih pravnih i fizičkih lica, stavljaju u regularne tokove“, navedeno je u Rješenju Suda BiH.
Sud BiH odredio je pritvor Adnanu Smajloviću Pepiju, Sančezu Jukiću i Aidi Halać koji su prije dva dana uhapšeni u okviru akcije Black Tie 2. Mjere zabrane određene su direktoru Bolnice Zenica Tariku Zuloviću, biznizmenu Gordanu Memiji, te Harisu Behramu, Mirsadu Skopaku, Maku Šemšiću, Elmiru Sariću i Smailu Šikalu. Za ovih deset osoba Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelima pranje novca, te da su sarađivali sa narko kartelom Edina Gačanina Tita.
Istovremeno, za preostalih osam osoba za koje je tužilac tražio pritvor, Sud BiH je utvrdio da ne postoji ni osnovana sumnja da su počinili krivično djelo organizirani kriminal, pa su tako v.d. direktora FUP-a Vahidin Munjić, šef Specijalne policije Mustafa Selmanović, specijalci Emir Druškić, Adin Čatić, Senad Kadić, službenik OSA-e Edin Kačar, te Sead Preljević i Davor Curl pušteni na slobodu.
Sud je utvrdio da ne postoji dovoljan stepen osnovane sumnje da ovih osam osoba počinilo krivično djelo da bi im se izrekla mjera pritvora ili mjere zabrane.
Dakle, za deset od osamnaest osoba za koje je postupajući tužilac Sanjin Kulenović tražio pritvor je utvrđena osnovana sumnja da su počinili krivično djelo organizirani kriminal i pranje novca. Ako tome dodamo još mjere zabrane za pet osoba za koje nije zatražen pritvor, to znači da je ukupno kod petnaest osoba utvrđena osnovana sumnja. Međutim, kada su u pitanju pripadnici FUP-a Sud biH je utvrdio da ne postoji osnovana sumnja za njih.
Državni tužilac Dubravko Čampara kupio je stan u Istanbulu u istoj zgradi u kojoj stanove posjeduje Sani El Murda, odbjegli član narko kartela Tito i Dino. Čampara je stan u Turskoj kupio preko iste posredničke agencije preko koje je svoje stanove kupio odbjegli Al Murda, protiv kojeg Čampara navodno provodi istragu. Ovaj stan uknjižen je na Maidu Čamparu, suprugu državnog tužioca koja je vlasnica advokatske kancelarije koja, uglavnom, zastupa članove narko kartela Edina Gačanina Tita.
Ovo je jedan od dokumenata koji je službeno dostavljen sigurnosnim agencijama u BiH i koji potvrđuje da je Maida Čampara 2022. kupila stan u Istanbulu.
Kupoprodajni ugovor je potpisan 8. aprila 2022. godine s firmom Herpez Yapoi Insaat”. U pitanju je stan broj 55, na četvrtom spratu, u kompleksu “Hep Residence”. Nekretnina je plaćena 2,25 miliona turskih lira, što je u trenutku obračuna iznosilo 140 hiljada i 501 euro. Dakle, tužilac Čampara, odnosno njegova supruga u Istanbulu su kupili stan vrijedan oko 280 hiljada maraka.
I to ne bi bilo simptomatično da u istom kompleksu zgrada, preko iste agencije, najmanje dva stana nije kupio Sani El Murda, Sarajlija koji je član narko kartela Edina Gačanina Tita. Murdu, recimo, belgijsko pravosuđe potražuje zbog sumnje da je organizirao krijumčarenje 3,2 tone kokaina zaplijenjenog u belgijskoj luci Antverpen.
Sani El Murda je polubrat Barbare Pekić, odnosno Emine Alibegović koja godinama bila jedna od djevojaka Edina Gačanina Tita i koja je živjela u Dubaiju. Pekićeva je bila formalna vlasnica restorana Dos Hermanos u Radićevoj ulici u Sarajevu, dok je njen brart El Murda bio uključen u pranje novca zajedno sa Elmedinom Karišikom. Elmedin Karišik je jedan od optuženika za organizirani kriminal u okviru predmeta Ibrahima Hadžibajrića. Karišika brani advokat Mirsad Crnovršanin, bivši saradnik Dubravka Čampare koji sada ima zajedničku advokatsku kancelariju sa Maidom Čampara.
Karišik je prao novac preko kompanije Plaza d.o.o. Sa Karišikom je direktne veze održavao inspektor SIPA-e Adis Drnda, također prijatelj porodice Čampara. Evo šta su Karišik i Murda pisali u Sky aplikaciji u vezi sa pranjem novca.
“Ja kad njima fakturišem, ide ovako. Marketing usluge 30 hiljada KM plus pdv 17 posto je 35 hiljada. Mi njima u kešu dajemo 30 hiljada, a oni nama uplate cijeli iznos sa PDV-om, odbijaju na svojoj PDV prijavi, jer se to njima vodi kao ulazni PDV, a nama izlazni. A njima marketing usluge ulaze u direktni trošak i štede na kraju godine 10 posto dobiti na čitav iznos. Tako da oni na kraju godine sa ovim našim uštede 10 posto. Zato sam ti rekao da neke firme jedva dočekaju da izvlače keš i da čak za te usluge dadnu 5-6 posto. Samo što ja ne mogu da dođem do tih jakih firmi”, napisao je Karišik u Saniju Al Murdi.
Karišik je, tako, ubacivao prljav novac u sistem. No, za marketinške poslove bili su mu potrebni bilbordi. Karišik je, potom, postigao dogovor sa Seidom Hadžibajrićem, sinom načelnika Ibrahima Hadžibajrića koji mu je po povoljnim uslovima i uz određeni iznos mita davao dozvole za postavljanje, recimo, “Eco solarnih” prostora za oglašavanje.
Podsjetimo, Elmedina Karišika je u maju prošle godine uhapsilo Tužilaštvo BiH istoga dana kada je Tužilaštvo Kantona Sarajevo uhapsilo Ibrahima Hadžibajrića. Postupajući tužilac protiv Karišika bio je Čamparin prijatelj Džermin Pašić. Istog dana Tužilaštvo BiH je trebalo uhapsiti Sanija El Murdu i njegovu polusestru Barbaru Pekić. No, njih dvoje nisu pronađeni na adresama. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u pritvoru, Karišik je pušten na slobodu uz kauciju. Tužilac Pašić se kasnije usaglasio da mu se ublaže i mjere zabrane. No, dok je Karišik bio na slobodi Tužilaštvo Kantona Sarajevo je protiv njega otvorilo istragu i započelo prisluškivanje njegovog telefona. Krajem marta ove godine Karišik je ponovo uhapšen, ali sada u okviru istrage kantonalnog pravosuđa.
Nakon što su saznali da je MUP Kantona Sarajevo uhapsio Al Murdinog saradnika Karišika, tužioci Čampara i Pašić su pozvali inspektore MUP-a Kantona Sarajevo koje su verbalno napali zbog toga što su radili istragu sa Tužilaštvom KS. Nedugo nakon toga brat Dubravka Čampare, Aljoša Čampara traži vanrednu sjednicu Skupštine Kantona Sarajevo kako bi problematizirao rad komesara Farmira Hajdarevića. U tom periodu MUP KS je intenzivno provodio istragu i u slučaju uniforme koja je rezultirala hapšenjem vd. direktora FUP-a Vahidina Munjića i šefa Specijalne policijske jedinice FUP-a Mustafe Selmanovića. Obojica uhapšenih su vrlo bliski porodici Čampara. Zbog toga sada uhapšenog Munjića zastupa Mirsad Crnovršanin, partner iz advokatske kancelarije Maide Čampara, dok Selmanovića zastupa advokatica Denisa Gačanin. I ona je, prije advokature, bila stručna saradnica državnog tužioca Dubravka Čampare. Munjić i Selmanović su uhapšeni zbog saradnje sa kartelom Edina Gačanina Tita. Saradnik Edina Gačanina Tita je, rekosmo, Sani El Murda koji se “skriva” u Turskoj gdje mu je komšija prošle godine postao tužilac Dubravko Čampara.
Bio je četvrtak, 15. septembar 2016. godine kada na sarajevski aerodrom sletio avion iz Dubaija. U njemu su bili Tito, Pepi i Legija. Vani ih je čekao Memos.
Za svog gosta Edina Gačanina Tita, Gordan Memija Memos je tog dana u ASA Rentu iznajmio dva automobila – Audi Q3 i Tiguan. U hotelu Bristol je Memosova firma Foto Art iznajmila tri sobe. Karticu sa brojem 1119 zadužio je Tito. U sobu pored, onu sa brojem 1112 smješten je Adnan Pervan zvani Legija. Soba broj 1121 pripala je Adnanu Smajloviću zvanom Pepi. Legijinu sobu koristili su i pripadnici Specijalne jedinice Federalne uprave policije – Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Adin Ćatić i Emir Druškić. Oni su tih dana, preko svoga šefa Mustafe Selmanovića, “isposlovali slobodne dane” kako bi zaradili dodatni novac prateći Edina Gačanina Tita. Povremeno se ovoj grupi pridruživao i specijalac Ibrahim Miladin, džudo prijatelj Gordana Memije. Svi zajedno su putovali u Hrvatsku, ugovarali su poslove i Tito je, na kraju, 29. septembra letom za Dubai napustio Sarajevo.
Ali prije nego što je otišao, odlučio je da se “zahvali” specijalcima i njihovom šefu Mustafi Selmanoviću. Mustafa Selmanović, poznatiji kao Mujica, dobit će i skupocjeni sat. Specijalci koji su ga pratili dobit će keš za za vlastite biznise. Tako Senad Kadić Titovim novcem otvara ugostiteljski objekat Fumari na Grbavici. Emir Druškić i Adin Ćatić kokainskim novcem koji su dobili od Tita otvaraju “Cafee hookah lounge bar In” u ulici Salke Lagumdžije na Dobrinji. Dženis Kadrić novcem koji je dobio od Tita otvara ugostiteljski objekat Parlament i kupuje poslovni prostor u tržnom centru Mercur na Otoci. Osim pojedinačnih nagrada, Tito se odlučuje nagraditi i cjelokupnu Specijalnu jedinicu FUP-a. Da bi prikrio trag svog prljavog novca, Tito je rekao Memiji i Selmanoviću da pronađu čovjeka koji će u nizozemski grad Breda otići po keš.
Mujica je pronašao Davora Curla, Sarajliju sa iskustvom ratovanja na stranim ratištima (privatne vojske) koji je nerijetko obučavao pripadnike sarajevskih specijalnih policijskih jedinica. Curl je tada bio povremeno angažiran i kao “lobista” u sarajevskom Pretisu, u kojem je, posredstvom tadašnjeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare bila zaposlena kćerka Mustafe Selmanovića. I ova činjenica će biti bitna u nastavku priče. Ali idemo redom.
Davor Curl je otputovao u Nizozemsku odakle je donio 250 hiljada dolara krijumčarenjem kokaina stečenog keša koji je pripadao Edinu Gačaninu Titu. No, Mujicina Specijalna jedinica ne može uzeti prljav novac. Stoga Gordan Memija angažuje svog prijatelja Ermina Alamerovića Kikija, vlasnika kompanije RHEA EXPRES (kasnije A2B) koji pristaje da se preko njegove kompanije naruče uniforme, a da se Titov keš, na druge načine, uplati na račune njegove firme. Za tu operaciju angažiran je poznati “perač novca” Alem Hodović. Kiki naručuje uniforme iz Kanade, ali kada su one stigle, pojavio se nedostak novca za plaćanje carine.
Čampara kao ministar nastavlja potragu za nedostajućim novcem i kao žrtva se pojavljuje Edin Forto. Vlada Kantona Sarajevo sa Edinom Fortom na čelu donijela je odluku o odobravanju pomoći “višim nivoima vlasti”, te je na taj način obezbijeđen novac za plaćanje carine.
Nakon toga, RHEA EXPRES se pojavljuje kao donator uniformi za Specijalnu jedinicu FUP-a. Međutim, tadašnji direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač odbija prihvatiti donaciju od Kikijeve kompanije, pa se, u sve, ponovo mora uključiti Aljoša Čampara. Umjesto FUP-a, donaciju RHEA EXPRES-a prihvata FMUP, odnosno Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova sa Aljošom Čamparom na čelu. Nakon toga Čampara uniforme donira Specijalnoj policijskoj jedinici FUP-a. Na taj način okončano pranje novca Edina Gačanina Tita.
No, kada je 2019. godine autor ovog teksta objavio priču o uniformama, u FUP-u je pokrenuta unutrašnja istraga. Uplašeni za svoju policijsku budućnost, Dženis Kadrić, Ibro Miladin i Dražen Čobović napuštaju Specijalnu jedinicu i odlaze u Dubai da čuvaju Edina Gačanina Tita. Ostali ostaju u FUP-u. Kada je OSA počela da vrši provjere, preostale specijalce je “pokrio” službenik Obavještajno-sigurnosne agencije Edin Kačar. Zbog toga su “trojica” specijalaca Senad Kadić, Adin Ćatić i Emir Druškić prošli prve sigurnosne provjere. Međutim u ponovljenom postupku oni su ostali bez pristupa tajnim podacima. Ali tada na scenu stupa v.d. direktora FUP-a Vahidin Munjić. Zbog straha da će ova trojica policajaca postati neugodni svjedoci protiv njega i Čampare, Munjić 9. februara ove godine donosi Odluku kojom ukida stepen povjerljivosti za ukupno 16 pozicija u FUP-u. Na tri od ukupno šesnaest pozicija nalaze se policajci Emir Druškić, Adin Ćatić i Senad Kadić koji su, prema izvještaju FUP-a iz januara 2020. godine, bili dio grupe specijalaca koji su u septembru 2016. godine čuvali vođu moćnog narko kartela Tito i Dino.
Istovremeno, dolaskom Vahidina Munjića na čelu FUP-a započinje progon inspektorice Marine Zović koja je zadokumentovala sve veze pripadnika Specijalne jedinice i Edina Gačanina Tita. Protiv nje je pokrenut disciplinski postupak tokom kojeg je oslobođena odgovornosti. Policijski službenici koji su bili u disciplinskoj komisiji koja je oslobodila inspektoricu Zović su nakon toga “premješteni”.
Vd. direktora Federalne uprave policije Vahidin Munjić je pod obradom pripadnika MUP-a KS u vezi sa akcijom usmjerenom protiv članova narko kartela Tito i Dino. Kako saznaje Istraga, izdata je naredba da i on bude lišen slobode.
Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo već su, po naredbi Tužilaštva BiH uhapsili komandanta Specijalne policijske jedinice FUP-a Mustafu Selmanovića, biznismena Gordana Memiju, te trojicu pripadnika FUP-a Emira Druškića, Senada Kadića i Adina Ćatića. Psim njih, uhapšeni su i bivši pripadnici FUP-a Dražen Čobović i Ibro Miladin. Uhapšen je, kako saznajemo i Ermin Alamerović zvani Kiki.
Svi uhapšeni se dovode u vezi sa kartelom Tito i Dino, odnosno sa nabakom uniformi za specijalnu jedinicu FUP-a.
Na najmanje dvadeset lokacija pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo i Državne agencije za istrage i zaštitu BiH započeli su pretrese. Mete su osobe povezane sa narko kartelom Edina Gačanina Tita.
Specijalci su, kako saznaje Istraga, upali u kuću biznismena Gordana Memije, inače kuma ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Memija bi, kako saznajemo,m trebao biti uhapšen. Osim njega, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo upali su i u kuću Mustafe Selmanovića, šefa Specijalne policijske jedinice Federalne uprave policije. I Selmanović, kućni prijatelj državnog tužioca Dubravka Čampare, trebao bi biti uhapšen.
Akcijom rukovodi Tužilaštvo BiH.
Podsjetimo, Istraga.ba proteklih je godina objavila desetine tekstova o vezama Gordana Memije sa narko kartelom Tito i Dino, kao i sa pranjem novca. No, ovaj biznismen je sve negirao i optuživao urednika Istraga.ba za klevetanje.
A upravo je ovaj biznismen još 2016. godine bio prijavljivan zbog pranja novca, ali je sve zataškao državni tužilac Oleg Čavka.
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) prijavila je Gordana Memiju, Alema Hodovića, Nedeljka Eleka i još deset osoba zbog organizovanog kriminala i pranja novca. Izvještaj SIPA-e podnesen je 13. aprila 2016. godine Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo, ali je spis nakon toga preuzelo Tužilaštvo BiH.
Osim Alema Hodovića, Gordana Memije i Nedeljka Eleka, SIPA je zbog organizvanog kriminala i pranja novca prijavila Emiru Husić, direktora Com trade Distribution Adnana Subašića, zatim Dinu Kršlaka, Sanina Avdića, Milenka Eleka, Dragana Gluhovića, Đorđa Antonića, Marka Purkovića, Dragana Kojića te Arijanu Čengić Karalić. Istragu protiv ove organizovane kriminalne grupe prvo je, kako smo naveli, provodilo Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, ali je predmet ustupljen Tužilaštvu BiH.
“Alem Hodović u svojstvu vlasnika odgovornog lica IN Media doo Sarajevo, u periodu od 27.11. 2013. godine i Office media service doo Sarajevo u periodu od 2014. godine sačinio je lažne račune za usluge koje nisu stvarno izvršene za privredna društva Megasun doo Pale, Vimera doo Pale, Nedomex doo Pale, Daž doo Zvornik i druge, a zatim u svojstvu vlasnika i odgovornog lica preduzeća Regus doo Sarajevo, za lažno prikazane usluge koje nisu izvršene, sačinio račune Regus doo Sarajevo za svoja vlastita privredna društva In Media, Office media service, kao i za Com Trade Distribution d.o.o., FOTO Art d.o.o. Sarajevo, Tehnoprom, Innovatio, Office com, Udruženje MI, Univerzitet SSST, Sloga S doo Žepče, Ladis doo, Ednil doo, Communis media, Fonex doo, Gender Centar nakon čijih plaćanja je istog dana cijele ili skoro cijle uplaćene iznose podizao u gotovini sa računa više banaka, pa ih prebacivao na svoje račune, račun svoje supruge Lejle Čamdžić Hodović, rođene sestre Lejle Hodović, Dine Kršlaka i drugih, te je ostvario dohodak po osnovu kojih mu je Poreska uprava Federacije BiH utvrdila dodatne obaveze za dohodak u ukupnom iznosu od 4,1 milion maraka”, navedeno naredbi o istrage protiv Alema Hodovića, Memije i drugih.
Desetine miliona prometa
Porezna uprava FBiH je tako utvrdila utaju direktnih poreza za oko 4,1 milion maraka, što znači da je ova grupa imala promet veći od 40 miliona maraka. Osim direktnih poreza, Hodović, Memija i drugi su, prema zapisnicima Uprave za indirektno oporezivanje, na osnovu lažnih faktura utajili i PDV. Kao dio ove grupe prijavljen je i biznismen Nedeljko Elek, koji je blizak Miloradu Dodiku.
“Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o korištenju lažnih faktura o navodno pruženim uslugama, u povezanom lancu prometa u kome učestvuju, s jedne strane, subjekti koji su nedostupni kontrolnim organima UIO tzv. fantom preduzeća i, s druge strane “regularni” subjekti – krajnji korisnici u lancu – COmtrade Distribution, Foto Art, OMS, Communis-Media S, Club Aparthotel Vučko Pale, Innovattio Glass Sarajevo, Vimera d.o.o, Banja Luka, Nedomex Pale, Megasun Pale, Daž Zvornik, Regus d.o.o., Tehnoprom, Office com Sarajevo, SPanich Market Sarajevo, Fortuna Digital Sarajevo, Udruženje Plan B, SSST Sarajevo, Udruženje MI Sarajevo, Undruženje Bonaventura Sarajevo“, navedeno je u izvještaju Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
Upravo ovu istragu sada je ponovo reaktiviralo Tužilaštvo BiH.
Memija je, podsjećamo, imao i direktne kiontakte sa Edinom Gačaninom Titom, narko bosom koji živi u Dubaiju. Tita su tada čuvali pripadnici Specijalne jedinice FUP-a kojom je i tada, kao i danas, rukovodio Mustafa Selmanović.
etorica pripadnika Specijalne jedinice Federalne uprave policije u septembru 2016. brinula su se za sigurnost Edina Gačanina. Specijalci Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Adin Ćatić i Amir Druškić tih su dana uzeli bolovanje i bili su na slobodnim danima u Federalnoj upravi policije. Imali su samo jedan zadatak – štititi Edina Gačanina po svaku cijenu. O Titovoj sigurnosti, osim federalnih specijalaca, brinuo je još i bivši pripadnik Legije stranaca – Adnan Pervan Legija. Te večeri, vođa kartela „Tito i Dino“ smjestio se u sarajevskom Hotelu Bristol gdje mu je, prethodno, sobe rezervisao Gordan Memija. Edin Gačanin je bio smješten u sobi broj 1119, njegov poslovni partner Adnan Smajlović Pepi bio je u sobi 1121, dok je Adnan Pervan zadužio karticu od sobe 1112.
U znak zahvalnosti, Edin Gačanin Tito je odlučio da dodatno opremi Specijalnu jedinicu FUP-a.
“Za vrijeme boravka Edina Gačanina u BiH, prilikom zajedničkih kontakata imenovanog u društvima u kojima su pored Gačanina, Gordana Memije i drugih lica bili su pripadnici Specijalne jedinice FUP-a. Na jednom susretu, pretpostavlja se, dogovorena je nabavka-kupovina opreme za Specijalnu policijsku jedinicu FUP-a, na način da je Gačanin dao sredstva u gotovini Erminu Alameroviću zvanom Kiki, vlasniku firme RHEA EXPRES, a koji je, potom, nakon kontakata sa Mustafom Selmanovićem, komandantom Specijalne policijske jedinice, preko svoje firme uvezao i donirao opremu Ministarstvu unutrašnjih poslova federacije BiH, odnosno potom MUP FBiH je opremu dodijelio Specijalnoj jedinici FUP-a”, navedeno je u Informaciji koju je Federalna uprava policije dostavila Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo.
Jedan komplet uniforme tada je preuzeo i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampra.
Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.
Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.
Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.
Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.
Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.
Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.
UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.
Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.
Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.
Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”
Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.
Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.
HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.
U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiramPresudu: “djelujući individualno ili putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.
Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog UZP-a.
Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.
Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.
Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu; BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.
Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.
U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.
Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.
Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.
Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.
Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.
Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.
Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.
Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.
Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.
Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)
III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.
Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.
Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.
Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.
Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd
Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.
Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.
U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.
Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
U pitanju je nužna samoodbrana, napisat će državni tužilac Dubravko Čampara u svom dopisu upućenom Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo.
Ovo “nužna samoodbrana” odnosilo se na Aleksandra Mičića, ugostitelja iz Istočnog Sarajeva, poznatog po nadimku Aco Makedonac. Njegovo ime se spominje u Sky aplikaciji u kontekstu trgovine drogom. Državni tužilac Dubravko Čampara je zadužo predmet protiv Makedonca. Toj istrazi dodat je i događaj iz noći između 1. i 2. januara 2022. godine kada je Aleksandar Mičlić teško ranio Aleksandra Sikimu. Čampara će to ranjavanje okarakterisati kao Mičićevu nužnu samoodbranu i o tome obavijestiti pravosuđe u Istočnom Sarajevu koje do danas nije “riješilo slučaj”.
U međuvremenu, Aco Makedonac se dao u lobiranje. Ovaj “biznismen” iz Istočnog Sarajeva, vlasnik restorana La Perla u kojem se okuplja pravosudno-kriminalno-dekanski milje, posljednjih trideset dana intenzivno je lobirao da na poziciju zamjenika glavnog državnog tužioca bude imenovan Dubravko Čampara, čiji je brat Aljoša čest gost Mičićevih objekata. Ali, na kraju, nije uspio. Dubravka Čamparu je, zapravo, iz utrke za zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH izbacio – VAR. Evo o čemu se radi.
Već smo objavljivali da je predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija, koji je zbog svoje dentalne higijene preuzeo nekoliko bitnih obaveza u pravosuđu, za samo sedam dana dva puta mijenjao saziv “državnog podvijeća” koje predlaže nositelje pravosudnih funkcija na državnom nivou. Razlog je, kako smo tada objavili, da iz utrke za zamjenike glavnog državnog tužioca budu izbačene tužiteljice Enisa Adrović i Bojana Jolović, a da se na zamjeničke pozicije imenuju Džermin Pašić i Dubravko Čampara. I taj plan je djelomično uspio. Lagumdžijina komisija u kojoj mu je pomoć pružao federalni tužilac Saša Sarajlić uspjela je Džermina Pašića progurati na prvo mjesto rang liste. No, Dubravko Čampara je bio tek peti. Kako bi eliminisali sve kandidate između prvog i petog mjesta, Lagumdžija i Sarajlić su došli na ideju da samo Pašićevo ime formalno dostave VSTV-u, a da Čamparu usmeno predlože. Međutim, tokom rasprave na samoj sjednici, dio članova VSTV-a se pobunio, te su zatražili preslušavanje snimka sa državnog podvijeća. Tada je utvrđeno da su Lagumdžija i Sarajlić pokušali obmanuti članove VSTV-a, jer je je podvijeće zaključilo da se prema VSTV-u upute tri imena – Džermin Pašić, Mladen Furtula i Dubravko Čampara.
Nakon toga VSTV se izjašnjavao posebno o svakom kandidatu, ali na osnovu rang liste. Kao prvorangirani Džermin Pašić je dobio jednoglasnu podršku. Nakon toga VSTV se izjašnjavao o Mladenu Furtuli koji je bio bolje rangiran od Čampare. S obzirom na to da je za Furtulu glasalo osam članova Vijeća i da ga je podržala većina članova VSTV-a, nije bilo potrebe da se glasa o Čampari. Tako je Čampara, nakon preslušavanja snimka, odnosno VAR-a, ostao bez funkcije zamjenika glavnog državnog tužioca s koje je planirao kontrolisati sve istrage protiv narko kartela Tito i Dino s kojim su sarađivali njegov kućni prijatelj i Specijalne policije FUP-a Mustafa Selmanović. Čampara je tako namjeravao i kontrolirati predmet uniforme. Podsjetimo, narko boss Edin Gačanin Tito je nabavio uniforme za specijalnu jedinicu FUP-a kojom je komandovao Mustafa Selmanović. Donacija je dostavljena preko bivšeg ministra FMUP-a Aljoše Čampare koji je, također, zadužio jedan set Titovih uniformi.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
