PONEDJELJAK, 6. JUNA
Ono o čemu se danima špekuliralo, danas je i zvanično potvrđeno: Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, neće doputovati u Beograd. U tome ga je spriječila odluka vlasti tri zemlje, Bugarske, Makedonije i Crne Gore da ne dozvole njegovom službenom avionu prelet preko njihovog zračnog prostora. Sve tri države su članice NATO Saveza, pa je jasno da su njihove vlasti slijedile direktive iz centrale zapadne vojne alijanse u Briselu u vezi sa vrlo rigoroznim sankcijama prema čelnicima Rusije.
Dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić komentar o ovom neugodnom incidentu prolongirao za večernji dnevnik državne televizije, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, nije oklijevao da osudi ovaj, kako je rekao, „necivilizirani i nezapamćeni skandal“. Dodik je u niskom startu čekao ko zapeta puška da se zaputi u Beograd na susret sa ministrom Lavrovom. On ima dovoljno iskustva u politici da mu je poznato da sprječavanje ruskog ministra da doleti u Beograd, nikako nije skandal bez presedana kakav je nepoznat u modernoj civilizaciji. Neuporedivo je veći skandal, da se zadržimo samo na polju Dodikovog „civilizacijskog kruga“, koji graniči sa zločinom počinila vlast Republike Srpske, u kojoj je dijelom i on sudjelovao, kada je u proljeće 1994. godine zaprijetila rušenjem avionaPape Ivana Pavla Drugog ukoliko se poglavar Vatikana usudi doputovati u Sarajevo. Zbog zvjerskih prijetnji čelnih ljudi sa Pala, koje Dodik danas slavi kao heroje, Papa Ivan Pavle je bio primoran odustati od posjete glavnom gradu BiH.
Sam Sergej Lavrov održao je press konferenciju na kojoj je kazao da se (citiram) „desilo nešto nezamislivo“. Kako je rekao, na taj su način EU i NATO „pokazali da koriste najgrublja moguća sredstva za pritisak na Moskvu“.
Sergej Lavrov je preživio avanutru sa spornim letom za Beograd, tako što nije uopće poletio. Za razliku od njega, 298 ljudi koji su se u avionu malezijske državne kompanije putovali na relaciji Amsterdam-Kuala Lumpur nisu preživjeli njegovo rušenje iznad teritorija Ukrajine. Vlastitu ulogu u rušenju aviona sam je priznao oficir ruske vojskeIgor Girkin, zvani Strelkov, komandant pobunjeničkih proruskih trupa u Donbasu. Tokom suđenja za ovaj zločin koje je prošle godine počelo u Holandiji, pored Girkina, nekadašnjeg dobrovoljca i tokom rata uz BiH, optuženo je još nekoliko visokih ruskih vojnih i obavještajnih oficira, pored ostalih i Vladislav Surkov, donedavno savjetnik Vladimira Putina. Suđenje se odvija u Holandiji jer je Rusija stavila veto na prijedlog da se za taj zločin sudi pred UN-ovim sudovima. Pomenuti Strelkov i danas je aktivan na ukrajinskom ratištu, javno komentira vojnu situaciju. Ni drugi optuženi nisu dostupni holandskom pravosuđu, a rusko pravosuđe ne pokazuje interes da kazni odgovorne zua taj zločin. Sergej Lavrov član državnog vrha koji krije ubice 300 nedužnih civila, zadnji je čovjek koji bi trebao govoriti o neviđenom nasilju u zračnom prostoru!
UTORAK, 7. JUNI
Brojne reakcije stižu na jučerašnju odluku Ministarstva vanjskih poslova SAD da nametnu sankcije predsjedniku Federacije BiH Marinku Čavari i Alenu Šeraniću, ministru zdravstva u Vladi RS. U obrazloženju se tvrdi da su „obojica nastojali provoditi etno-nacionalističke i političke agende naušrtb demokratskih institucija i građana Bosne i Hercegovine“. Za Čavaru je rečeno da je odbijanjem imenovanja sudije Ustavnog suda Federacije BiH kojeg je predložilo VSTV onemogućio funkcioniranje Vijeća za vitalni nacionalni interes koje je ključno za demokratsko funkcioniranje Federacije BiH.
Na sankcije Marinku Čavari prvi je i najglasnije reagirao nezaobilazni Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske. On je napao američku administraciju, a njihove sankcije Čavari ocijenio kao „bahato teroriziranje legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH“.
Ponovimo još jednom: američke sankcije predsjedniku Federacije BiH su izrečene zato jer godinama odbija imenovati izabranog suca Ustavnog suda Federacije BiH čime je potpuno paralizirana ova krucijalna insitucija. Zoran Milanović, pak, smatra, da legitimno izabrani predstavnik ima pravo raditi što god hoće, pa i rušiti ustavni poredak.
Tu se Milanoviću treba priznati da je konzekventan i da nema jedan kriterij za državu na čijem je čelu, a drugi za susjednu Bosnu i Hercegovinu. Kada je prije nekoliko nedjelja Ustavni sud Hrvatske proglasio neustavnim referendumsko pitanje koje se ticalo legitimnosti donošenja odluka vlasti tokom pandemije, Milanović je nemilosrdno napao tu presudu i zatražio ukidanje Ustavnog suda Hrvatske. Nije samovladajući HDZ i njegov predsjednik i premijer Hrvatske Andrej Plenković, nego cjelokupna demokratska javnost u Hrvatskoj, pravna struka, te mediji tu Milanovićevu ideju nazvali skandaloznom i napadom na ustavni poredak zemlje. Javile su se inicijative da se pokrene procedura za Milanovićev opoziv sa dužnosti predsjednika Hrvatske.
Kad već ne može u sopstvenoj državi, Hrvatskoj, urušiti, ukinuti Ustavni sud, Milanović može barem podržati Marinka Čavaru koji to radi u Federaciji BiH. Hrvatska u svojoj ustavno-pravnoj materiji ima predviđen način i demokratske procedure kojima se sankcionira predsjednik države kada postane prijetnja za poredak, ma koliko on, predsjednik, legalan i legitiman bio. BiH takvih propozicija nema, jer je kao neodovršena država, poluprotektorat, lišena unutarnjeg suvereniteta koji proistječe iz volje građana. Zato se likovima kakav je Marinko Čavara bave stranci, Amerikanci, što nije baš demokratski, ali je bolje i to nego da se njima ne bavi niko i da imaju provincijski osjećaj svemoći i nedodirljivosti. Milanovićevo minimiziranje Ustavnog suda Federacije BiH ne može imati opravdanje u činjenici da on na isti način omalovažava Ustavni sud u svojoj zemlji. Naprotiv, to je samo potvrda njegovog antisistemskog djelovanja.
SRIJEDA, 8. JUNI
Jedan moj poznanik koji nije prije rata bio relativno dobro pozicioniran u komunističkoj političkoj hijerarhiji, kad god bi naišao neki problem, kad bi bile skresane njegove ideje, ili se našao u manjini, ljutito bi govorio: „Ja ovako ne mogu dalje, mislim da ću podnijeti ostavku?“ Kada bi ga neko iz društva upitao zbog čega to napokon ne učini, sjetno bi odgovarao: „Ma, plašim se da će mi je drugovi usvojiti!“.
Podnošenje, davanje ostavke zbog ovoga, ili onoga razloga, svojevrstan je moralni čin, koji je znao imati katarzično dejstvo i ljekovite poruke i za pojedinca i na širu zajednicu. Istina, u jednopartijskoj kulturi odgovornosti, ostavke su se vrlo često iznuđivale, na njih se nevoljko pristajalo, da bi se izbjegle ozbiljne sankcije, smjene, izbacivanje (iz kolektiva, partije), pa i javna blamaža. Bolje je i ugodnije bilo otići sam, nego čekati da egzekuciju obave drugi.
U aktuelnoj političkoj praksi, višepartijskom monizmu u kojem se odgovara samo svoj stranačkoj vrhuški, kultura odgovornosti javnih aktera je potpuno isčezla, zamijenjena je diktatom lojalnosti i poslušnosti. Ostavke se ne podnose više čak ni iz zdravstvenih, porodičnih i sličnih razloga osobne prirode, ljudi rade, idu na posao čak i kada su bliže vječnim lovištima nego radnom mjestu. Lojalan i poslušan klimoglavac ne može biti odgovoran ni za šta, on je samo mehanički izvršitelj volje svojih plemenskih elita.
Razmišljam o ovim beskorisnim pitanjima danas nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiHChristian Schmidt nametnuo odluku o finansiranju predstojećih Izbora. Kontam, pitam se, volio bih znati, kako se nakon toga osjeća Vjekoslav Bevanda, ministar finansija i trezora u Vijeću ministara BiH. On koji je mjesecima, iz dana u dan, mrtvo-hladno objašnjava da se tih famoznih 12 miliona KM nikako ne mogu osigurati na legalan, zakonski prihvatljiv način. Nema šansi, govorio je. Piše u poslovnicima, tvrdi se u zakonskim i podzakonskim aktima, tvrdio je Bevanda. Baš jučer Bevanda je odnekud izvukao, iz suhe proračunske drenovine iscijedio nešto više od polovine potrebnog novca i to bi bilo to, kazao je, nema više, kapak, taraba. I da ima, para, odakle mi, samo što ne poručuje javnosti ministar Bevanda.
A onda se Christian Schmidt u nekoliko prosto-proširenih pisanih rečenica sa zakonskom snagom i minut-dva obraćanja medijima, da prostite na izrazu, snažno popiškio na sve ono što je ministar Bevanda mjesecima govorio, tvrdio, dokazivao, branio. Para za izbore ima, i moraju su u roku od odmah prebaciti Centralnoj izbornoj komisiji BiH da bi mogao organizirati izborni proces, tako glasi Schimdtova odluka.
Nekada davno sam upoznao Vjekoslava Bevandu, ostavio je na mene dojam racionalnog, ugodnog i šarmantnog sugovornika, kojem baš nije svejedno kakav će imati ugled u javnosti i ne bagateliše osobni dignitet. Jednom dok je bio ministar finansija u Vladi Federacije BiH mi je u kafani rekao: „Da smo imali branitelja koliko ih sada plaćamo iz federalnog proračuna, mogli smo Sloveniju osvojiti“.
Kažu mi, a to nije teško zaključiti ni sa televizijskih ekrana, da ministar Bevanda, na žalost, ne stoji najbolje ni sa zdravljem. Zašto mu je onda, pobogu milome, toliki problem, nakon ozbiljnog, javnog poniženja kojem ga je podvrgao Schmidt, nakon osobnog i profesionalnog poraza, sjesti i napisati nekoliko redova ostavke. Pa, makar je njegovi stranački šefovi na kraju i prihvatili.
ČETVRTAK, 9. JUNI
Prvo je bio Mali Schengen kao začetak integriranja zemalja zapadnog Balkana na drugačijim osnovama od postojećih. Utemeljili su ga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te premijeri Makedonije i Albanije, Zoran Zaev i Edi Rama. Na prvim sastancima prisustvovali su kao posmatrači predstavnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dok je Kosovo odbijalo bilo kakvu vezu sa Malim Schengenom.
U međuvremenu se, tokom posljednjih godinu-dvije, stvar prilično organizacijski i diplomatski uozbiljila pa je nekadašnji Mali Schengen, promijenio naziv u Otvoreni Balkan. Format se međutim nije promijenio, i dalje su Srbija, Makedonija i Albanija jedine članice, premda se posljednjih nedjelja, nakon promjene na čelu Vlade Crne Gore, njen odnos prema tim integracijskim procesima mijenja. Novi premijer Dritan Abazović prisustvovao je današnjem skupu Otvorenog Balkana u Ohridu, crnogorski mediji pišu da je to učinio pod pritiskom američkog povjerenika za region Gabriela Escobara. Escobar je, tvrdi se u Podgorici, manje-više otvoreno vodio projekat smjene VladeZdravka Krivokapića, približio do tada nepomirljive Abazovića i predsjednika Mila Đukanovića i prislio ih da surađuju u formiranju i funkcioniranju nove crnogorske Vlade. Na samitu Otvoreni Balkan u Ohridu pojavio se i predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Zoran Tegeltija i to, kako saznajemo, bez suglasnosti i konsultacija sa bilo kim, pogotovo bez komunikacije sa Predsjedništvom BiH i Ministarstvom vanjskih poslova BiH. Ako je Abazović interes prema Otvorenom Balkanu pokazao na nagovor američkog diplomate Escobara, teško je vjerovati da je Tegeltija došao pod sličnim okolnostima. Aleksandar Vučić je pomalo iznervirano rekao da on i osnivači ovog projekta neće nikoga moliti niti čekati da se priključi Otvorenom Balkanu. Nego će se, najavio je, posvetiti projektima zajedničke suradnje i brojnim oblastima, trgovini, transportu, a osobito energetike i proizvodnje hrane.
Neposredno pred održavanje samita u Ohridu, ruski ministar vanjskih poslova Segej Lavrov iznenadio je sve kada je rekao da njegova zemlja čvrsto podržava projekat Otvorenog Balkana. Neki su ovu njegovu izjavu protumačili kao čin diplomatskog lukavstva, pa čak i kao suptilno odmaganje Aleksandru Vučiću zbog njegovog, navodnog, približavanju Zapadu. Bilo šta što u ovom trenutku podržava Rusija, ne može računati na uspjeh, pa tako ni Otvoreni Balkan. Teško je vjerovati da istu stvar ohrabruje Amerika preko Gabrijela Escobara i Rusija putem Sergeja Lavrova. Njihovi interesi ni u manje važnim stvarima od sređivanju prilika u regiji nisu komplementarni.
Mnogim analitičarima nije promaklo pisustvo u Ohridu Aleksandra Sorosa, sina multimilijardera i filantropa Georgea Sorosa. Odranije se u pojedinim diplomatskim krugovima u Beogradu spekuliralo da je upravo mlađi Soros presudno utjecao na svog imenjaka Vučića da pokrene inicijativu Malog Schengena, kasnije Otvorenog Balkana. Otvoreno je niz pitanja, pa i ono kako se suradnja Vučića sa familijom Soros, uklapa sa njegovim prijateljstvom sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom, koji je zabranio sve obrazovne i kulturne operacije Sorosevih u Mađarskoj.
Istovremeno je njemački kancelar Olaf Šolz tokom višednevne balkanske turneje dao dodatni impuls i najavio bržu dinamiku Berlinskom procesu kojim je njegova zemlja prije nekoliko godina nastojala ubrzati integriranje i približavanje zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju.
Previše je nedoumica, nepoznanica i kontroverzi, zakulisnih radnji da bi se BiH voluntaristički i bez ozbiljnih analiza mogla čvršće vezivati za Otvoreni Balkan. Sve što je ovoj zemlji potrebno u poslovanju, trgovini, komunikaciji u regiji ona može ostvariti u okviru postojećih međudržavnih aranžmana. Sve izvan toga, ili preko toga može biti samo neizvjesna avantura i rizični eksperiment bez vidljivih benefita za ovdašnju ekonomiju prije svega.
PETAK, 10. JUNI
Posljednjih sam dana čitao knjigu Nobelovca Maria Vargasa Llose „Pola stoljeća Borhesa“ u kojoj je objavio svoje razgovore i kritičko-esejističke zapise o Horhe Luisu Borhesu, najutjecajnijem i jednim od najznačajnih svjetskih književnika prošlog stoljeća.
Llosa i sam književni klasik koji uživa u vlastitoj slavi i ugledu, divi se i pomalo zavidi velikom Argentincu zbog njegove skromnosti, samokritičnosti, odsutnosti ljudske i umjetničke taštine. Borhes ne čita knjige koje su o njemu pisane širom svijeta, jer kako kaže“ta me tema ne zanima“. Na Llosino pitanje da komentira nepravdu koja mu je nanesena zbog nedodjeljivanja Nobelove nagrade, genijalni Argentinac kaže: Švedski komitet ima isti ukus i mišljenje o mojim knjigama kao i ja. Dakle loš. Genijalni Argentinac potvrdio je važnost mudrosti prema kojom je prvi uvjet da se bude ozbiljan čovjek taj da ne smiješ sebe uzimati ozbiljno.
Teško mi je, mučno iz tih čarobnih, mudrih Borhesovih samoironičnih slapova umjetničke skromnosti i moralnog asketizma, suočiti se sa plićakom prpošnog, samohvalisavog neukusa ovdašnje javno-političke boranije, opsjednute isključivo sobom i svojim ubogim karijerama, ambicijama i egom. Jedan univerzitetski profesor problematičnog opusa i ugleda ovih je dana promijenio stranku i insistira na tom da ga se titulira kao akademika. Svako normalan sa minimumom ponosa i ukusa bi ćutao, poklopio se ušima jer je općepoznato da ga je u akademika proizveoMuamer Zukorlić, ili neka od njegovih brojnih šerijatskih hanuma.
Istovremeno, jedinstveni opozicioni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva poput seoske mlade se rumeni dok u jednom dugometražnom intervjuu naklapa kako se on sam, hudnik, u neravnopravnoj borbi sukobljava sa osam ljutih hrvatskih i srpskih vjetrenjača-zastupnika u Domu naroda Parlamenta BiH. Tom horu samozaljubljenih persona koji poput starih novovalnih hitova podvriskuju „Niko, niko kao ja“, odnosno „Ja volim samo sebe“, priključio se odavno državni poslanik Damir Arnaut, čovjek koji je zadnjih 15 godina poput kuglice na bilijaru letio od stranke do stranke, od kabinata do kabineta. On, inače advokat po struci, koji nikad nije pokušao živjeti od tog svog primarnog posla, tvrdi ovih dana po društenim mrežama, koje koristi uglavnom za samoreklamiranje, da su nekadašnji čelni ljudi pravosuđa, Milan Tegeltija, i Gordana Tadić, smijenjeni njegovom zaslugom, odnosno zahvaljujući parlamentarnoj komisiji kojoj je on predsjedavao.
Stotine je članaka, istraživačkih tekstova objavljeno o paralizi pravosuđa, o uzurpatorskoj ulozi predsjednika VSTV-a i političkoj instrumentalizaciji glavne državne tužiteljice, prije nego što se državni Parlament uopće sjetio da to notira kao problem. Stotine su sudskih tužbi fasovali ovdašnji novinari, pa i ovaj koji ovo govori, dokazajući da je pravosuđe u rukama osoba sumnjivog morala i pokvarenih ambicija. Hiljade su sati novinari proveli u sudnicama i desetine hiljada maraka kazni platili kao žrtve sveobuhvatne pravosudne hobotnice. Nema medija kojem Tegeltija nije prijetio tužbom zbog objavljivanja dokaza iz poznatog skandala sa Potkivanjem, odnosno uzimanjem mita.Nermin Alešević, zviždač koji je dokazujući Tegeltijin kriminal i tužiteljsku korupciju „izginuo“ i bio podvrgnut teškom sudskom progonu, danas se ironično zahvalio državnom poslaniku Arnautu, za sve što je uradio da se njegova pravusudna tragedija zaustavi. Naravno, ni Arnaut, niti bilo koji drugi političar nije učinio ništa. Ni u tom ni u bilo kojem drugom sudskom procesu, on se samo kiti, nerijetko krvavim, očerupanim perjem kojim su novinari i rijetki borci protiv pravosudnog zuluma platili svoje pravo na slobodnu riječ i angažirano djelovanje u interesu javnosti.
Baviti se sobom, kaže Borhes, je dosadan posao i simptom lošeg ukusa; možda bi ovdašnjim političarima bilo uputno preporučiti da barem dva puta razmisle prije nego što ništa ne kažu.
SUBOTA, 11. JUNI
Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i vjerovatni kandidat te stranke za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH, tokom cijele nedjelje se svađao, dopisivao i polemizirao sa Ambasadom SAD-a u BiH, da bi jučer na kraju nedjelje obišao rudare u jami rudnika u Kaknju. Imaju li ova dva događaja neke međusobne veze? Je li američka kritika kojom se Izetbegovićeva stranka dovodi u vezu sa korupcijom i podrivanjem vladavine prava, natjerala njenog lidera na ovaj ko bajagi radni, zapravo populistički, predizborno-marketinški potez.
Postoji nebrojeno mnogo načina da Bakir Izebegović kao i stranka na čijem je čelu pokaže svoju socijalnu osjetljivost i solidarnost sa rudarima i drugim proizvodnim radnicima na čijoj grbači živi, odnosno parazitira poltička elita. Da bi se pokazala ta osjetljivost uopće nije potrebno praviti patetično-teatralna geste, spuštanja u rudarska okna gdje će se širiti socijalna demagogija i lažna briga za položaj rudara. Svi najvažniji rudnici u Federaciji BiH posluju u sastavu koncerna Elektroprivrede BiH. Svi, osim rudnika u Banovićima koji je iz toga izuzet. Tu privilegiju i samostalnost Banovićima je donijela činjenica što se na čelu tog rudnika decenijama nalazio Mirsad Kukić, dugogodišnji potpredsjednik SDA. Kukićev status u SDA nije promijenila ni činjenica da je prije nekoliko godina pravomoćno osuđen za kriminal, kao ni da mu se i nakon odležane zatvorske kazne ponovo sudi za srodna kaznena djela. Kukić je godinama stranci donosio glasove, a vjerovatno i ponešto novca ,,On se godinama na optuženičkoj klupi nalazi sa još dvojicom čelnika te stranke koje se tereti da su primali mito da bi zapošljavali ljude u Elektroprivredi BiH. Nije poznato da je iko ikada dao, ili primio mito da bi se zaposlio, ili da bi pomogao nekom da se nezakonito zaposli u rudniku. Sve dok je to tako, dok plaće i socijalne privilegije rudara u neposrednoj proizvodnji ne budu izjednačena sa plaćama hiljada zaposlenih u administraciji, licemjerno je silaskom u rudarska okna manifestirati solidarnost sa rudarskih kruhom od sedam kora.
Da je Bakir Izetbegovič i politička klasa koju predvodi pogubio svaku vezu sa sve turobnijom i nesnošljivijom realnošću, govore ogorčene, mahom crnohumorne reakcije javnosti na njegovu posjetu rudniku u Kaknju. Izdvojit ću iz obilja komentara, twit kojeg je napisao Aleksandar Hemon, najpoznatiji bosanskohercegovački književnik u svijetu. „Prada glavu čuva, kaciga je kvari“, našalio se Hemon na rudarsku epizodu Izetbegovića i njegove malograđanske, skorojevićko- buržoaske familije.
Ako bih je ja morao u kratkoj formi dati svoj prilog ovoj raspravi, onda bih napisao: Nakon dugogodišnjeg boravka u podzemlju, Bakir Izetbegović se spustio u rudnik.
NEDJELJA, 12. JUNI
Bugarski nogometni trener Ivaylo Petev koji se već skoro dvije godine nalazi na čelu nogomentne reprezentacije BiH nakon što je preživio neuspjeh u kvalifikacijama za SP u Kataru, vjerovatno će ostati na toj funciji i nakon takmičenja u Ligi nacija koje se održava posljednjih petnaestak dana. Neće se ta činjenica dopasti armiji navijača reprezentacije koja traži njegovu smjenu, ali je jednostavno to tako. Nakon sinoćnje utakmice protiv selekcije Crne Gore koja je završena neriješenim rezultatom, reprezentacija BiH se nalazi na prvom mjestu u grupi u kojoj su smještene nacionalne selekcije sličnog kvaliteta i ugleda. Ovo takmičenje koje je UEFA takoreći organizirala nazor i mimo želje i potreba reprezentacija i samih nogometaša, sasvim sigurno nije najbolji pokazatelj kvaliteta i potencijala bilo koje reprezentacije. Igra se sadistički mnogo utakmica u kratkom vremenskom roku, igrači praktično nisu imali ni dana čestitog odmora od napornih sezona u nacionalnim prvenstvima.
U tri do sada odigrane utakmice reprezentacija BiH je igrala neriješeno na gostovanjima u Crnoj Gori i Finskoj, te u Zenici pobijedila Rumuniju. Na svakoj od tih utakmica rezultat je bio mnogo povoljniji od igre prikazane na terenu. Ova je selekcija kadrovski krajnje limitirana i to nema veze ni sa nezgodnim terminom igranja utakmica, kao ni sa stručnim kompetencijama selektora Ivayla Peteva. Reprezentacija BiH kvalitetom svog igračkog kadra spada u donji dom evropskog nogometa i to se u narednim godinama nakon odlaska Edina Džeke može promijeniti samo nagore. Moguće je da su u pravu oni koji optužuju selektora Peteva da reprezentaciju sastavlja pod pritiskom i utjecajem menadžerskog lobija, da mu igrače servira njegov svemoćni prijatelj i zaštitnik Zdravko Mamić. Istina je, međutim i to, da je to Mamić radi godinama i u Hrvatskoj, koja je zahvaljujući njegovim igračima jedna od vodećih nogometnih sila na svijetu. Budimo realni, iskreni i lišeni patriotske sentimentalnosti: nema igrača kojem u karijeri može biti odskočna daska igranje za ovako lošu, neatraktivnu i neefikasnu reprezentaciju.
Malo tu toga može promijeniti Ivaylo Petev: ako, primjerice, Sead Kolašinac za 15 godina karijere nije savladao centaršut iz punog trka, nema selektora koji to može popraviti. Niti može ubrzati stopersku liniju, učiniti srednji red kreativnijim, bržim i odgovornijim.
Spustimo, loptu na zemlju, prizemljimo se i sami, pa zaključimo: Petev možda i nije neka trenerska „pljačka“, ali sa ovakvim „ljudskim resursima“ , kvalitetom i karakterom igrača teško da bi Anceloti, Klopp, Guardiola… osvojili više od pet bodova koliko je selekcija BiH uzela nakon utakmica sa Finskom, Rumunijom i Crnom Gorom.
