U proljeće 2019. u emisiji “Pressing” televizije N1 voditelj Amir Zukić zatražio je od mene da se prisjetim predratnih izdanja “Slobodne Bosne” i tema u kojima smo najavljivali izvjesnost rata, odnosno agresije na BiH. U razgovoru smo se dotakli i  teksta iz novembra 1991. godine “Sarajevo na četničkom nišanu” u kojem smo objavili ključne elemente “tajnog plana napada na Sarajevo”. Kazao sam u emisiji “Pressing”, vjerujem da se dobro sjećam, da je nažalost, utjecaj “Slobodne Bosne” kao malog, neovisnog nedjeljnika na formiranje javnog mnjenja bio simboličan, jer su mainstrem mediji toga vremena širili radikalno drugačije, tobože “pacifističko” raspoloženje, a zapravo apaurinsku letargiju kod svoje publike.

U tom sam kontekstu naveo primjer YUTEL-a (mada sam mogao i nekih drugih “ozbiljnih” medija) koji je istog novembarskog dana kada je “SB” izašla iz štampe stavio pred svoje kamere nekog oficira JNA da oštro demantira naše tvrdnje i umiri javnost “objašnjenjem” da se teška artiljerija JNA oko Sarajeva ukopava da bi “branila, a ne napadala grad”. Za autora ovog priloga Predraga Peđu Kojovića, sam kazao da je postupio kao (samo) “loš novinar”. Jer, iole znatiželjniji, ambiciozniji novinar bi se zanimao od koga JNA kani braniti Sarajevo, a ne bi propustio ni da “čuje i drugu stranu”, autore i urednike “Slobodne Bosne”.

Nešto se malo i tiho u medijima i sarajevskoj javnosti komentirala ta moja uzgredna opaska, i vrlo brzo, sa razlogom potpuno je potonula u zaborav.

Onda je tu marginaliju, iz mraka zaborava, ovih dana isčupao Predrag Kojović gostujući u podcastu “Dnevnog Avaza”. Na sugestivno instistiranje pretencioznog novinara da komentira napade na sebe, u čemu prednjači SDA, državni zastupnik i član rukovodstva Naše stranke (i utjecajni član vladajuće koalicije) se vratio 33 godina unatrag i ovako komentirao događaje iz jeseni 1991.

Ja sam tad imao 24-25 godina. Ponekad bi me zvali da radim neke ankete na ulici. Ja mislim da je ovo na šta Senad Avdić asocira (valjda je mislio reći ‘aludira’, op. SA) da je on objavio kako je Sarajevo opkoljeno. I onda je veliki kamion zaustavljen ispred kasarne iznad komande koji je imao na papiru da su banane unutra, a unutra je valjda bilo oružje. Mene su poslali da uzmem izjave. Ja sam tamo stajao sa deset drugih novinara kada je taj general objašnjavao da to nisu rakete nego banane. Dakle, samo sam sakupljao izjave i donio ih u redakciju.”

Očito da ne samo što je Kojović, potvrdio moju ocjenu da je (bio) “slab novinar”, nego je bio još samokritičniji: nije uopće bio novinar, nego “ulični anketar”, “držač mikrofona”, “sakupljač izjava” i njihov “nosač u redakciju”. On je ispred Komande JNA izvještavajući o događaju imao sličan status kao jedan drugi stranački lider nekoliko mjeseci kasnije: bio je “slučajni prolaznik”.

Mali bi problem moglo biti samo to što Kojović “Avazovom” novinaru govori o događaju koji nema veze sa onim na šta sam se svojedobno referirao. On priča o kamionu u kojem su u jesen 1991.godine prevozilo oružje, a komanda JNA tvrdila da se transportiraju banane. Događaju, dakle, na kojem je on bio među desetinana novinara i držao mirkofon.

Ali, ja sam govorio o nečem sasvim drugom, što je bilo dio istog (agresorskog) plana: tekstu u “Slobodnoj Bosni” objavljenom 21. novembra 1991. u kojem je javnost upozorena na uznemirujuće procese koji se ubrzano odvijaju: ukopavanje artiljerijskih oruđa JNA oko Sarajeva i pripremama Srpske demokratske stranke za prometnu blokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Nakon toga istraživačkog članka objavljenog u “SB” Predrag Kojović je negdje na obroncima Trebevića držao mikrofon dok je oficir JNA naše pisanje osporavao i bagatelizirao dokumentirane sumnje i osnovani strah građana. Ništa Kojoviću ni tada ni sada ja ne zamjeram osim nedopustivog deficita profesionalnosti. Konačno, njegov sugovornik, oficir JNA je kasnije bio na istaknutim funkcijama u Armiji BiH.

Tekst u “SB” pisan je pod teškim dojmom jezivih slika iz Vukovara u kojeg su tri dana ranije, nakon višemjesečne opsade i razaranja umarširale snage JNA ojačane srpskim paravojnim jedinicama. Vjerovati nakon vukovarskog iskustva da će JNA braniti bilo koji drugi grad, je profesionalno sljepilo i kognitivna nedoraslost. Naravno i indikator toksičnosti YUTEL-ove uređivačke poltike, za koju ulični anketari i nosači mikrofona nisu mogli biti odgovorni.

Ja, naravno, nemam snimak toga priloga sa Yutela, a ukoliko ga ima Predrag Kojović u svojoj videoteci (pričalo se pred rat da on ima najraskošniji izbor “filmova za odrasle” u cijelom gradu), neka ga ustupi, nekoj režimskoj televiziji, TVSA, Face TV,  TV Alfi, pa da rastjeramo magle oko ovog događaja, ako je to nekome uopće važno.

Vjerovatno bi rečene Kojovićeve nepreciznosti u “Avazovom” podcastu prećutao, jer nemaju nikakvo šire značenje, no ono što je u nastavku rekao, moralo bi se, ipak, malčice problematizirati. Kojović kaže da je neposredno uoči rata (pored magazina “Nedjelja”, gdje je bio zaposlen, i YUTEL-a gdje je pravio ulične ankete i sakupljao izjave) radio i u Časopisu “Naši dani”.

Taj je list, čiji je osnivač bila Liberalna stranka (nekadanji SSO BiH), kaže Kojović, na naslovnoj strani se samolegitimirao kao “magazin za politiku i kulturu samostalne demokratske, nezavisne Bosne i Hercegovine”.

Ta je naglašeni, neukusno nezgrapni patriotizam u vrijeme kada se još uvijek živjelo u sastavu SFR Jugoslavije, priskrbio je  goleme probleme urednicima i novinarima, pa i njemu osobno, otkriva Kojović.

“Zbog toga smo bili privođeni od strane ostataka komunističkog režima u stanicu i ispitivani…”

Oni koji pobliže poznaju državnog zastupnika Predraga Kojovića (u koje ja ne spadam, na obostrano zadovoljstvo) kažu da mu izmišljanje, da ne kažem, laganje, nisu strane “tehnike” u javnoj i privatnoj komunikaciji, naročito ako se iz njih kakav benefit može “čvaknuti”. Kakve koristi Kojović može imati od fantazmagorije o “ostatcima komunističkog režima”, tj. policijske države koja dvije godine nakon što je komuizam u BiH i službeno propao, “u stanicu privode” novinare-patriote?! Stvar je providna i bespredmetna, pogotovo kada se zna da su najmanje dvojica urednika-osnivača novih “Naših Dana” (Zoran O. Milanović i Senad Pećanin) u to vrijeme bila dio propagandnog štaba Republičkog MUP-a. Među nama novinarima koji nismo imali sreću da budemo žrtve vlastitog patriotizma, niti da nas “ostaci komunisitčkog režima” “privode u stanicu” ranih 90-ih nije nikakva tajna bila personalno-materijalna povezanost “Naših Dana” sa ministrom policije Alijom Delimustafićem i njegovom firmom “CENEX”. Ta će se poslovna veza tokom rata i formalizirati kroz vlasničke “papire”.

Kažem, ne znam kakvu korist od te vrste naknadnog pamćenja i nemaštovitog ušminkavanja svoje patuljaste novinarske biografije može iscijediti Pedrag Kojović. Kada je prije nekog vremena kazao da “svakog Prvog marta posjeti mezar Alije Izetbegovića”, lagao ili ne lagao, motivi su mi (bili) jasni. To je pristajanje na glancanje kulta ličnosti rahmetlije sa Kovača na kraju se pokazalo kao VJEŠT dugoročno isplativ potez: među glasovima koje su Kojoviću obnovili mandat u Parlamentu BiH zacijelo je bio i nezanemariv broj osnivača Stranke demokratske akcije. Tako će, zahvaljući i toj dovitljivoj pragmatičnosti, istekom mandata krajem 2026. godine Peđa Kojović u Sarajevu ostvariti svoj “američki san”: dobacit će do svog prvog miliona novcima ovdašnjih poreskih obveznika!

(Slobodna Bosna)

Prethodni članakSlučaj “Start 2”: Čampara se raspitivao zašto je opet uhapšen Elmedin Karišik, advokat Crnovršanin traži da istragu nastavi tužilac Pašić koji je Karišikove Sky prepiske u kojima se pominju “Konakovićevi tužioci” proglasio tajnim. Kantonalni tužilac – Crnovršanin brani Tužilaštvo BiH, a ne klijente!
Naredni članakZa sedam dana dva puta mijenjao odluku: Halil Lagumdžija pravosuđu Republike Srpske prepustio predlaganje dvoje zamjenika glavnog državnog tužitelja. Tužioci Čampara i Pašić najizvjesniji prijedlog!