Ljudska prava

Potvrđeno pisanje Istrage: Valentin Inzko nametnuo zakonske odredbe o zabrani negiranja genocida

Visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je zakonske odredbe koje se odnose na zabranu negiranja genocida, saopćeno je iz OHR-a.

Inzko je promijenio odredbe Krivičnog zakona BiH.

“Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke stupa na snagu, kako je predviđeno u članu 2., privremeno, sve dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna. bez pridržanih uvjeta. Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena na službenoj web stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” bez odgađanja”, saopćeno je iz OHR-a.

Ovo su izmjene Krivičnog zakona BiH.

„Tko javno potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini osoba ili članu takve skupine definiranom pozivanjem na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalno ili etničko podrijetlo, kada to ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stavka (1) ovog članka,kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Tko god javno odobrava, poriče, grubo banalizira ili pokušava opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom prema Povelji Međunarodnog vojnog suda priloženoj Londonskom sporazumu od 8. kolovoza 1945. ili od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, usmjeren protiv skupine osoba ili člana takve skupine definirane u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalnost ili etničko porijeklo, kada se ponašanje provodi na način koji vjerojatno potiče na nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Tko kazneno djelo iz stavaka 1. do 3. ovog članka počini javnim širenjem ili distribucijom traktata, slika ili drugog materijala,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje godinu dana.

Ako se kazneno djelo iz stavaka (1) do (3) ovog članka provodi na način koji bi mogao poremetiti javni mir i red ili koje prijeti, vrijeđa ili vrijeđa, počinitelj kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Tko dodijeli priznanje, nagradu, spomen, bilo kakvu uspomenu ili bilo koju privilegiju ili slično osobi koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin ili imenuje javni objekt kao što je ulica , trg, park, most, institucija, zgrada, općina ili grad ili slično ili registrira marku, nakon ili pod imenom osobe koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili tko god veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin na bilo koji način, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”

Stavak (2) koji postaje stavak (7) mijenja se i glasi:
„(7) Počinitelj kaznenog djela iz stavaka (1) do (4) ovog članka koji je službena ili odgovorna osoba ili je zaposlen u instituciji vlasti ili bilo kojem tijelu financiranom iz javnog proračuna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”

 

Zabrana negiranja genocida u BiH: Inzko pripremio izmjene Krivičnog zakona BiH, pojedine zapadne ambasade se protive proglašenju kako bi olakšale Christianu Schmidtu

Kada smo u četvrtak ujutro pozvali odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka, on se nalazio u selu Sućeska, na mezaru Hatidže Mehmedović, srebreničke majke koja je u genocidu u julu 1995. godine izgubila dva sina i supruga.

Hatidža Mehmedović je umrla prije tri godine. Nije dočekala da Bosna i Hercegovina dobije zakon kojim će biti zabranjeno negiranje genocida.

“Izvinite, nije sada trenutak”, napisao je Inzko u poruci nakon što smo ga upitali da li će do kraja jula, odnosno do kraja svog mandata, donijeti odluku kojom će spriječiti negiranja genocida.

Tri nezavisna izvora Istrage iz OHR-a navode da je prijedlog spreman, ali da postoji određena vrsta otpora, prije svih iz Berlina i Brisela, kada je u pitanju upotreba bonskih ovlasti.

“U određenim ambasadama postoji strah da bi proglašenje zakona o zabrani negiranja genocida moglo otežati posao budućeg Inzkovog nasljednika – Christiana Schmidta, jer bi svoj mandat započeo pod velikim pritiskom zvaničnika iz Republike Srpske”, kazao je za Istragu izvor blizak međunarodnim zvaničnicima u BiH.

Drugi izvor potvrđuje navode našeg sagovornika.

“Inzko razmatra donošenje takve odluke i nije daleko od toga da je donese, iako ga neki međunarodni zvaničnici vuku nazad”, potvrdit će drugi izvor Istrage.

Naš treći sagovornik, pak, iznosi detalje u vezi sa ovim prijedlogom. Aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko razmatra mogućnost da svojom odlukom izmijeni Krivični zakon BiH tako da bi se uvelo krivično djelo koje bi se odnosilo na negiranje genocida. Bilo bi to nešto slično odredbama Krivičnog zakona Federacije BiH. Naime, u KZ FBiH, član 163, predviđeno je sankcionisanje i osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”.

“(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

Ovakva odredba ne postoji u Krivičnom zakonu BiH pa u OHR-u, prema informacijama Istrage, razmatraju mogućnost da na ovaj način riješe pitanje negiranja genocida. No, rekosmo, Valentin Inzko za sada nema podršku određenih ambasada koje žele olakšati rad budućem visokom predstavniku, Nijemcu Christianu Schmidtu. Prema našim izvorima, prekretnica u donošenju ove odluke mogla bi biti sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj će se razmatrati prijedlog rezolucije Ruske Federacije i Kine o zatvaranju OHR-a. Sobzirom na način odlučivanja u Vijeću sigurnosti UN-a i pravo veta određenih država, izvjesno je da ova rezolucija neće biti usvojena.

U julu 2019. godine Valentin Inzko je kazao da će do jula 2020. godine BiH sigurno imati zakon o zabrani negiranja genocida. No, ni godinu kasnije takav zakon ne postoji jer odlazeći visoki predstavnik nema podršku određenih ambasada u BiH.

Pismo iz Zadra, od profesora i antropologa Maria Katića: O Bati iz Odžaka i mjesecu sjećanja

Vrijeme sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja. Moram priznati da sam već bio umoran od tih sjećanja kojima smo izloženi. Komemoracije, obilježavanja, obljetnice. Svatko obilježava svoja mjesta sjećanja. Narativi su više-manje isti. Sudbine vrlo slične. Međutim, postoje mjesta i sjećanja koja su ipak posebna. I to što su posebna nije nešto dobro, nego loše. Srebrenica je jedno takvo mjesto. Ali bez obzira na tu „posebnost“, Srebrenica je za mene i dalje bila samo jedno mjesto komemoracije. Onda sam pročitao pismo Čoletu mog dragog kolege i prijatelja Hariza Halilovića. Odmjeren, bez puno nostalgije i patetike, a opet tako emotivno bolan i direktan. Iskren i realan. Samokritičan. Takva sjećanja volim. Takvih sjećanja toliko nedostaje u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Sjećanja na život. A onda sam shvatio da svatko ima svog Čoleta. Iako je Hariz pisao o sasvim nekom drugom prostoru, ljudima, sudbinama, iako ja nemam nikakvih poveznica s tim pričama, osim Hariza, njegovo pismo probudilo je i u meni toliko toga poznatog i prizvalo čitav niz sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja na rat, ali pismo Čoletu prizvalo je sjećanja na život prije rata. Sjećanja kojih se više želim sjećati. Za razliku od Harizovih, moja su nostalgična, patetična i utopijska. Moja su sjećanja vjerojatno sjećanja na nešto što se nikada nije dogodilo, barem ne na taj način. Ona su sačinjena od niza nepovezanih slika i scena kojima moja mašta daje život. Nekoliko sačuvanih fotografija, jedan video snimak, par mutnih dijaloga, situacije sreće i zabave, te svađe i ljutnje. Moj Čole je moj brat Bato (1971.-1992.). Igrom slučaja rođen iste godine kao i Čole. U kratkom razdoblju u kojem smo dijelili životnu svakodnevicu ostavio je dubok trag. Tko zna, možda samo u mojoj mašti. U mojim sjećanjima (mašti?) pričao mi je priče, čuvao me nakon škole iako mu se to nije dalo, vodio prvi put u kino, plesao i pjevao samnom po stanu na, u ono vrijeme, popularnu pjesmu Tko mi tebe uze Tamara, prenio ljubav prema Michael Jacksonu, nosio bijele potkošulje kao on, imao dugu kosu, bio je tip koji sam želio biti kad odrastem. Tip u stilu kojim piše Hariz. Bez puno patetike i nostalgije. Realan. Posljednje riječi koje nam je rekao u posljednjem telefonskom pozivu iz Slavonskog Broda nakon što je Odžak „pao“ bile su: „Neće više Bato živjeti na Balkanu!“. Za razliku od mojih roditelja, odmah je shvatio što život na Balkanu znači. Nije to onaj Balkan iz orijentalističkih dekonstrukcija. Nije Bato bio pretjerano načitan, visoko obrazovan, intelektualac koji je promišljao o prošlosti, budućnosti i konceptu Balkana. On je bio dečko iz čaršije. Raja. On je Balkan živio. Stižu mi „sjećanja iz video snimke“ oproštajke za njegov odlazak u vojsku. Još uvijek je JNA značila čast i privilegij. Prvi puta je moja obitelj organizirala veliko šatorsko slavlje kod naše vikendice na kojoj smo, nekoliko godina kasnije, naivno radili lamperiju dok je vjetar nosio zvukove detonacija iz obližnjega grada, a izbjeglica iz Vukovara spavao u prizemlju došavši u Odžak samo s vrećicom. Tad smo zbunjeni razmišljali i pitali se: „šta mu bi da dođe s jednom vrećicom!“ Par mjeseci kasnije mi smo otišli iz Odžaka s jednom vrećicom. Ali tu večer oproštajke Balkan se živio. Cijela šira obitelj i prijatelji su se okupili. To je bilo naše prvo i posljednje veliko obiteljsko slavlje u Odžaku. I to baš za Batu. U pozadini loš lokani bend svira hit Tome Zdravkovića : „Kako da te muko moja, kako da te tugo moja, kako da te srce moje, za trenutak zaboravi…“, Bato u društvu tate i mame ide od osobe do osobe, nazdravlja, smiju se. Kako u mislima pratim Batu i obilazim šator, razmišljam o sudbinama tih ljudi. Većine više nema. Svatko je završio na svoj način. Na svojoj strani. Većinom tragično. Svega je tu bilo, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Katolika, Pravoslavaca, komunista, bilo je i ljudi. Bato s dugom kosom i tužnim pogledom, iako s osmjehom. Gledam taj ambijent i pitam se, kada je on shvatio što je Balkan? Na odsluženju vojnog roka u Travniku? Ili kad je dobio prekomandu iz Travnika u Niš jer nije želio izdati drugove koji su pobjegli iz vojarne u grad na zabavu dok je on bio na straži? Drugo „sjećanje iz video snimke“. Obiteljsko druženje u našem stanu u jednoj od zgrada Hanke. Najnovije i najmodernije zgrade u Odžaku izgrađene krajem osamdesetih. Navodno su ih zvali Hanke po poznatoj pjevačici narodne glazbe i sevdalinki Hanki Paldum. Našoj obitelji je tek bilo krenulo. Dobili stan, kupili stojadina, stari otišao u penziju, drugi brat počeo raditi. Ujak, ujna, tetke, stari, pjeva se uz harmoniku. Kad na vrata dolazi Bato iz vojske. Kratka kosa, osmjeh i dalje, ali i tužan pogled. Je li već tada znao što se sprema? Ubrzo nakon toga saznali smo i mi. Te godine je taj dečko iz raje sa svojom rajom pisao grafite po zgradama Odžaka: „Bosna Bosancima!“ Još uvijek na jednoj od zgrada stoji taj natpis kao mjesto sjećanja na ideje, vrijeme i ljude kojih više nema. Ali nije mjesto komemoracije. Komemoracija je niže niz ulicu, u centru grada, kod parka u kojem je nekada s rajom svirao gitare na klupama. Sada je tamo spomenik poginulim pripadnicima 102. Odžačke brigade. Momcima koji su svirali gitare u parku pored spomenika Muse Ćazima Ćatića. Još jednog bosanskog mladića tragične sudbine. Bato se nije htio kriti po skloništima, nije htio bježati preko granice, jer on je bio vojni obveznik, kako je isticao više puta u svađi s mamom i tatom. Uvijek je bio kontra, pa čak očito i onda kada nije vjerovao u ono u što ide. Svađao se i kad je trošio pare, kojih nismo imali, za izlaske, uz riječi koje su nam kasnije svima odzvanjale u ušima: „para će bit, Bate neće!“ Svađao se i kad je „pobjegao“ s ekipom vlakom u Beograd kupiti jakne koje su u to vrijeme bile popularne, a nije ih bilo u Odžaku. Crne jakne, s bijelim rukavima i nekim brojem na leđima. Svađao se kada je govorio da bježimo preko Save u Hrvatsku, a mi smo naivno planirali ići baki za Uskrs u Usoru. I otišli smo. Kroz Doboj 1992. Da nije bilo naivno, bilo bi hrabro. Ali bilo je samo naivno. Nije se svađao u posljednjem telefonskom razgovoru. On je sve to puno ranije shvatio. Samo ne znam kad? Na „banderi“, jednoj od bojišnica u Usori, ili kad se vratio s bratom u Odžak da bude sa starim pa vidio u što se pretvorio Odžak? Ili pak kad je završio preko Save zbog „Balkana“? Previše povijesti u tako kratkom životu. Zar netko to isto nije napisao za Balkan?

Zapravo je svejedno. Nije mu ta spoznaja puno pomogla. Živio je u takvom okruženju koje nije pružalo puno mogućnosti za promjenu. Koliko god se on trudio činiti neku razliku. Sitnicama. „Ubacujući“ meni različite ideje i stavove. Štiteći drugove dok je čuvao stražu. Želeći Bosnu i Hercegovinu za sve. Ispunjavajući svoju vojničku dužnost. Čini se da je na kraju Balkan i njega, kao i svu njegovu generaciju nade i „vjetra promjena“, izdao. Čole se u Srebrenici igrao sa svojom djecom i nadao nekoj boljoj budućnosti, kad je moj brat u srpnju 1992. otišao s Balkana. Kao što smo mi „pravili lamperiju“ dok je Vukovar padao. Kad je Čole u srpnju 1995. „upoznao“ Balkan, mi smo Batu uspjeli iz zajedničke grobnice u kojoj je bio zajedno s rajom iz Odžaka, svih vjera i nacija, prebaciti u obiteljsku grobnicu. Ne znam kako bi Bato reagirao na to. Vjerojatno bi se svađao s nama. Srpanj je vrijeme sjećanja. Životne su sudbine pojedinaca i obitelji u pitanju. A Balkan komemorira i stvara mjesta sjećanja boreći se za naš identitet. U Harizu vidim dio Bate. Kao uostalom u cijeloj toj generaciji koja je odrastala i stasala u sedamdesetim i osamdesetim godinama i koja je najljepše godine života protratila u ratu. Svaki njegov tekst me podsjeća i stvara sjećanja na moje djetinjstvo i susrete s Batom. Iako uživam čitati Harizove tekstove, ne volim kad ih pročitam. Postanem previše nostalgičan i patetičan, a želim biti kao Bato. Realan. Kako je život u Srebrenici mogao biti tako sličan našim života u Odžaku, a rat tako različit? To je pitanje koje me prati godinama. Svakim novim terenskim istraživanjem, počinjem shvaćati koliko je bilo različitih ratova u Bosni i Hercegovini. Zato teško prihvaćam priču „o ratu u BiH“, kao i „komemoracijama u BiH“. Priče o životu su nešto drugo. One su tako slične. Upravo zato je priča o životu Čoleta u Srebrenici tako poznata i slična priči o životu Bate u Odžaku. Sjećajmo se stoga njihovih života.

(autor teksta Mario Katić, obiteljski podrijeklom iz Usore, rodio se u Odžaku gdje je živio do 1992. godine. Tijekom rata s obitelji dolazi u Zagreb gdje završava studij etnologije i kulturne antropologije te povijesti, potom doktorira etnologiju. Trenutno je izvanredni profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživački je fokusiran na antropolgiju smrti, antropologiju hodočašća, urbanu antropologiju, folkloristiku i metodologiju)

Pronašli smo “Batu” sa snimka iz Srebrenice: Nino je Fakirov sin i uskoro Fakirov otac

Vidjeli ste dječaka sa snimka iz priče Hariza Halilovića o Fakiru Mustafiću zvanom Čole? Nino se zove. Danas ima 28 godina i ne sjeća se oca. Nije bio u Potočarima, čeka sina.

“Sutra će (ponedeljak 12. jula) supruga na pregled na Jezero. Trebala bi roditi svakog dana”, kaže Nino.

Ako bude onako kako su planirali, Fakir Mustafić bi na svijet trebao doći oko 17. jula. Tako bi se trebao zvati Ninin sin, a Čoletov unuk.

“Ali kako se bliži vrijeme poroda razmišljamo da odustanemo od imena Fakir. Ne znam kako bih ga mogao dozivati”, govori onaj dječak sa snimka nastalog u opkoljenoj Srebrenici ’93. godine kojeg je u naručju držao njegov otac Fakir.

Bliži se dan kada bi na svijet trebao doći dječak u porodici Mustafić. Bliži se i onaj datum ispisan na ručnom satu Fakira Mustafića pronađen u selu Burnice kod Nove Kasabe, nedaleko od Potočara.

“Sat je dobio od nekog oficira JNA. Radio je na otkucaje srca. Stao je 17. jula 1995 godine u oko 5 sati popodne”, otkriva nam Nino Mustafić.

Fakira Mustafića Čoleta njegov sin se ne sjeća. Sjeća se samo kada su njega i mamu pozvali da dođu u Tuzlu i pogledaju posmrtne ostatke pronađene u Burnicama.

“Mama ga je prepoznala po bijeloj majici. U predjelu stomaka imao je rupe od dva metka. Doktor je rekao mami da nije mučen već samo ubijen”, prisjeća se Nino.

Fakir Mustafić Čole ukopan je posljednjeg dana marta 2003. godine, kada je klanjana prva dženaza u Potočarima. Nino je bio na dženazi i imao je deset godina. Očeve dženaze se dobro sjeća. Oca nikako. Imao je svega nekoliko mjeseci kada su ga snimili u očevom naručju koji je slao pozdrave rodbini u Njemačkoj.

“Sve vas volimo ja i moj bato. Puno smo vas poželjeli. Dođite nam u našu Srebrenicu. Ćao”.

Harizovo pismo iz Melburna o Fakiru zvanom Čole, o jednoj videotraci i prvoj dženazi u Potočarima: Tebi i meni za prošle dane

Bio je godinu dana mlađi od mene i jedini sin moje jedine tetke Šuhre, očeve sestre. I bio je najpaženiji dječak u našoj familiji, pogotovo otkada je, u sedmoj godini života, izgubio oca u prometnoj nesreći. Trojica dajdži, s majčine, i trojica amidža, s očeve strane, natjecali su se u tome kako bi dječak što manje osjetio da raste bez oca. Njemu je zato bilo dozvoljeno puno više nestašluka i slobode nego nama ostalim dječacima iz familije. Nije imao brata pa smo rasli i kao vršnjaci i kao braća, a i rivali, barem kad je borba za pažnju naše nene Nure bila u pitanju. Pošto je on imao i nenu Abidu, s očeve strane, ja sam želio biti na prvom mjestu kod zajedničke nam nene Nure. Kasnije se to rivalstvo prenijelo i na neke školske simpatije, pa smo počesto bili zaljubljeni u iste djevojčice. Ja bi im stidljivo crtao srca i pisao pjesmice, a on bi im nudio bombone i karamele – i naravno bolje prolazio od mene. A bio je sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko – i rastao je samouvjereno iz simpatičnog dječaka u atraktivnog i curama poželjnog mladića. Rano smo ga prozvali Čole, jer nam je ličio na popularnog Zdravka Čolića Čolu, koji je pjevao i danju i noću tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A moj je Čole, pored svih drugih osobnih kvaliteta, na kojima sam mu znao i pozavidjeti, imao i lijep glas i dobar sluh za pjevanje. Samo, umjesto zabavne i rock muzike, koja je mene jedino zanimala, on je puno više uživao u narodnom melosu i valu novokoponovane muzike koja je sredinom osamdesetih preplavila sve krajeve tadašnje Jugoslavije i nekako se zaglavila i našla plodno tlo u našoj srebreničkoj kotlini. Sjećam se kako je tetkina kuća na Učinoj bašči, na južnom kraju srebreničke čaršije, odjekivala Čoletovim glasom dok je on uvježbavao pjesme mlađahnog Halida Bešlića, spremajući se za takmičenje pjevača amatera u Bratuncu. Ne znam da li je ikada nastupio na tom takmičenju, jer sam bježao od takvih pjesama, muzike u Domaviji, Gradskoj kafani i Fontani, seoskih igranki i ruralnih manifestacija, kako sam ih provokativno nazivao. Ja sam se držao kultnog (i jedinog) srebreničkog kafića Olimpic, kojem bi na enterijeru i ambijentu pozavidjeli i najbolji Hard Rock cafei.

Te godine, kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, Čole i ja smo krenuli u srednju školu. Umjesto u neku od tehničkih škola u Srebrenici (elektrotehnička, rudarska, ekonomska, turistička) ili Bratuncu (saobračajna, mašinska, građevinska), mene su upisali u srednju medicinsku u Zvorniku, jer, kako je moj otac rezonirao, budući doktor je prvo morao naučiti davati nekcije, kako mu neka nadobudna medicinska sestra kasnije ne bi osporila njegovo doktorsko umijeće. Čim sam krenuo u tu medicinsku školu, u familiji su me prozvali Doktor, a do kraja svoje srednje škole sam već davao dijagnoze, injekcije i zdravstvene savjete članovima svoje uže i šire familije. Međutim, moja najveća prednost pohađanja ove škole je bila što sam se, s nepunih 14 godina, preselio u dovoljno udaljen Zvornik i, u tim ključnim godinama svog odrastanja, ostao izvan dometa i kontrole svojih roditelja i ostale mnogobrojne rodbine od autoriteta, nešto što bi mi u Srebrenici ili Bratuncu bilo nemoguće.

Za razliku od mene, koji sam jedva čekao da se riješim intime zavičaja i upoznam nepoznate svjetove i ljude, Čole je toliko bio dio srebreničkog kolorita da je bilo teško i zamisliti da bi se on negdje drugdje, osim u Srebrenici, mogao osjećati kao kod kuće. On se, bez ikakva predomišljanja, upisao u srednju rudarsku u Srebrenici, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, u kojem je nekad njegov otac, moj jedini tetak Nijazija, radio kao vozač dampera, onog gigantskog rudničkog kamiona. Na tetkovoj dženazi 1977, njegovi su se kamarati zarekli kako će mu pripaziti na sina pa se neko od njih tog obećanja i sjetio kada je sin njihovog kolege Nijazije trebao upisati srednju školu. Čoletu je škola, kao i svaki drugi ambijent, bila pozornica za zabavljanje vršnjaka, a pogotovo vršnjakinja. Dok sam ja nastavljao s pisanjem pjesmica (polu)imaginarnim djevojkama za kojima sam uzdisao sa sigurne distance, Čole je već imao ozbiljne veze i namjere sa stvarnim i lijepim curama.

Fakir Mustafić Čole, (1971. – 1995.)

Taj dio našeg odrastanja, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odvijao se u nekim paralelnim svjetovima, koji su se dodirivali, ali i izbjegavali. Ja sam Zvorniku živio kao podstanar na raznim adresama, najprije sām, a kasnije s nekim od drugih srednjoškolaca koji su, kao i ja, došli sa strane (s obje strane Drine) i koje su roditelji upisali u srednju medicinsku školu s istim ambicijama kao i mene moji. Umjesto uzornih srednjoškolaca, društvo u kojem sam se kretao je uglavnom zanimao rock’n roll, heavy metal, alternative raznih vrsta, a izgledom smo se trudili izgledati kao pankeri s ulica Londona. Sa svojom natapiranom kosom, jaknom prošaranom nitnama, farmericama suženih nogavica, ukrašen lancima i bedževima, izgledao sam kao neki mutant Rod Stewarta i Billy Idola. Kući sam znao ne dolaziti i po tri mjeseca, jer bih tada morao izdržati očeve kritike kako izgledam kao klošar i prikaza i da se trebam ošišati i izgledati kao insan i budući doktor. Jedini koji se u Srebrenici slično  odijevao i izgledao poput mene bio je problematični lokalni panker Kaluša, koji je ustvari i bio pravi panker, dok sam samo htio izgledati drugačije.

profesor Hariz Halilović

Za razliku od mog problematičnog stajlinga, Čole je uvijek bio lijepo počešljan i odjeven uredno i po propisu – pedantan, rekao bi moj otac. Odmah se moglo vidjeti da je to budući šef i direktor. Tih godina Čole me zezao zbog mog rokerskog imidža, a ja njega zbog slušanja narodnjaka. Kad god bih svratio do njega na Učinu bašču, kao usput, a uvijek sam išao s namjerom da se družimo, Čole bi me dočekao s pjesmama Halida Bešlića, koji bi, s Čoletovog dvokasetaša po stoti put pjevao Pjesmu samo o njoj. Ti stihovi i rime i zvuci harmonike bi mi dugo odzvanjali u glavi i trudio sam se da ih izbrišem, jer jednom rokeru mog kalibra je bio neoprostivo ikako poznavati, čak i pasivno slušati, ili ne-daj-bože propjevati neku narodnu pjesmu. Taj bi izgubio sav rokerski kredibilitet i bio izopćen iz neformalne rokerske zajednice, koja je, u to vrijeme, bila jača od svake nacije, vjere i drugih kolektivnih identiteta.

Onda se vrijeme ubrzalo, maturirali smo, potom otišli na služenje vojnog roka, Čole u neku vozačku jedinicu, a ja u sanitetsku službu. Bio je uzoran vozač nekim JNA oficirima, uniforma mu je stajala kao salivena, a mene je ubijala kratka kosa i vojvođanska ravnica. Prije nego sam se i riješio SMB uniforme, pohitao sam u Sarajevo da upišem fakultet, samo da se dokopam Sarajeva, a Čoleta je čekao posao rudarskog tehničara u Boksitu, u Srebrenici. Bio je to odgovoran i solidan posao, kojem se Čole ozbiljno i posvetio. Dok sam ja još uvijek tražio sebe i planirao biti doživotni student, on je već bio zaposlen, fino zarađivao, uplaćivao doprinose, vozio auto…  Negdje pred sami rat, u svojoj 21. godini života, oženio je svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara (koju ću ja upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu).

Onda je došao rat. Došao je iz Srbije. Cijela istočna Bosna je planula, Drinom su opet plutala mrtva tijela, kao iz priča o prošlom ratu o kojem nam je nekad pričala nena Nura. Srebrenica je postala enklava pa zaštićena zona UN-a. Ja sam se našao daleko od Srebrenice i s vremenom Srebrenica je bivala sve dalja. U Zagrebu sam, 1993, sasvim slučajno, posudivši telefonsku karticu jednom afričkom UN vojniku, upoznao unproforca Faidi Mohsena, Tunižanina, koji mi je u kratkom razgovoru, na obostrano lošem engleskom, objasnio da je boravio u Srebrenici i da je tamo upoznao baš mog Čoleta. To su bile prve vijesti da je neko od mojih tamo još živ. A ova slučajnost susreta se graničila s metafizičkim čudom. Pomislio sam kako je Čole našao neki način da stupi u kontakt sa mnom i uputi tog vojnika u mom smjeru, ni ne znajući gdje sam ja tada mogao biti. Nekih šest mjeseci kasnije, u Austriji, preko Međunarodnog crvenog križa sam dobio prve pisane poruke iz Srebrenice. Među njima su bile i one od Čoleta. Iz njegovih poruka sam saznao da je dobio sina, a potom i kćer. Počele su pristizati poruke i od drugih članova naše familije, u svakoj ispisana bol i patnja i briga. Ni oni, preko godinu dana, nisu znali da li sam ja živ. Čoletove poruke su se razlikovale od ostalih koje su mi stizale iz opkoljene Srebrenice, kako po njegovom lijepom rukopisu tako i po sadržaju napisanog. U svaku poruku bi ugradio neki smiješni detalj kojem sam se kroz suze smijao. Kada je naša kuća srušena haubicama iz Srbije a potom i zapaljena, moji roditelji su se uselili u tetkinu kuću u Srebrenici. Čole ih je pazio kao i rođenu majku. O tome mi je pisao otac.

Nekoliko amaterskih video kaseta koje su se uspjele proturiti iz opkoljene Srebrenice su kružile, bile presnimavane i razmjenjivane diljem mjesta gdje su se Srebreničani izvan Srebrenice stigli naći. Bili smo svi uvezani i te rijetke kasete i vijesti su relativno brzo stizale iz Holandije do svih drugih zemalja i mjesta. Na jednoj od kaseta vidio sam i Čoleta sa svojim sinom u naručju. Slao nam je svima pozdrave, govorio kako nas je poželio i mahao sinovom dječjom ručicom u kameru. Iako mršav od pothranjenosti, njegov pogled i lice su zračili vedrinom.

Onda je sve stalo pa nestalo. Srebrenica je pala 11. jula 1995. UN i svijet su pustili krvnika Mladića i njegove uvježbane ubojice civila da uđu u Srebrenicu i dovrše svoj genocidni plan započet u aprilu 1992. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971.-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Zato u mom sjećanju on ne stari, a svaka pomisao na Čoleta me vraća u naše djetinjstvo i mladalačke dane.

I preko četvrt stoljeća nakon svoje smrti Čole nađe načina da mi se javi. Tu je ispred mene, u mom kompjuteru, u bezbroj puta gledanom videu na YouTube. Još uvijek mi maše iz Srebrenice. U naručju mu njegov Nino.

U zadnje vrijeme me iznenadi dok se biciklom vraćam s posla, obično kad je već mrak i Melbourne svijetli tisućama boja. Dok jednim uhom slušam vozače kako psuju bicikliste, u drugom imam slušalicu i slušam muziku s telefona. Uglavnom se moj muzički repertoar nije bitno izmijenio u zadnjih trideset godina. Započnem Indeksima, Filmom ili Divljim jagodama, stavim na random opciju i slušam šta mi algoritam izbaci. I dok pedalam i strmoglavim se niz La Trobe Street, telefon mi sam odabere Halida Bešlića i Pjesmu samo o njoj, onu omiljenu  Čoletovu, koju me nekad tjerao slušati. Pedalam, slušam i plačem. Ne postoji tužnija pjesma na svijetu.

Tebi i meni za prošle dane nek ova priča bar ostane, Čole moj. Znam da mi namiguješ iz nekog sazviježđa. A fališ mi svih ovih dana i godina…

 

(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)

Šef Kabineta ministra za ljudska prava i izbjeglice negira presude: Mlađen Božović precrtao riječ genocid u nalogu za službeni put predsjednika UO Memorijalni centar Srebrenica

“Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.

“Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića

“Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.

Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.

“Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.

Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović,  inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića

Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.

“Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.

BH novinari: Predsjednik NiP-a Konaković stavlja metu na čelo novinaru Avdiću!

Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.

Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.

Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.

Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.

Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.

Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.

Međunarodni tim istraživačkih novinara dokumentovao: Hrvatska ilegalno migrante protjeruje u BiH

Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko  istraživanje  ARD Studija Beč,   Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

https://www.facebook.com/Weltspiegel/videos/241182194111544/?extid=NS-UNK-UNK-UNK-IOS_GK0T-GK1C

Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe,  kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.

U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i  i njihov zahtjev za   za azilom.

“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu. 

Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ​​”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil. 

Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.

Jedini živi srebrenički Bošnjak koji je pregovarao sa Ratkom Mladićem piše za Istragu: “Il’ ćete opstat’, il’ ćete nestat'”

Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da  u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem. Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a. Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske. Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće. Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje. To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.

‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.

Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.

Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.

“Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.

Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.

Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je. 

U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine. Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru. Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”. Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.

U Sarajevu, 6.6. 2021. godine

                                                                       Nesib Mandžić

(Video) Fata Orlović neposredno prije rušenja crkve: “Kaže meni prijašnji reis, nemoj da bi sada umrla”

“Kaže meni reis ulema, onaj prijašnji, nazvao me prije tri dana. Kaže, nemoj da umreš dok to sad ne završiš”, prepričava Fata Orlović uz jutarnju kafu, dok rovokopač počinje rušenje crkve bespravno izgrađene u njenom dvorištu u Konjević Polju.

“Je l to i ti, reis ulema kažeš”, nastavlja Fata,”Pa, nisam ja Bog”.

Uslijedio je, potom, zadovoljni osmijeh i prisjećanje na proteklih dvadeset godina.

“Sta sam puta zaiskala smrt”.

Rovokopač je već počeo da ruši crkvu. Fata Orlović je to čekala dvije decenije. Pravdu je tražila i u Strazburu, gdje je Evropski sud za ljudska prava presudio da bespravno izgrađena crkva na njenom posjedu mora biti uklonjena. Mjesecima su vlasti Republike Srpske odbijale provesti ovu presudu. No, na kraju su ipak popustili. Tri sata nakon početka rušenja, u subotu ujutro ceći dio crkve je bio uklonjen.

„Bog je dao da dočekam ovaj dan. Ja opet kažem, nisam protiv nijedne bogomolje pa ni protiv crkve, ali jesam da se gradi tamo gdje joj je mjesto, a ne na tuđem imanju”, svjedočila je Fata novinarki Almasi Hadžić koja je godinama pratila ovaj slučaj.

Osim nje,  dvije decenije su priču Fate Orlović pričale kolege   Salih Brkić, Sakib Smajlović, Ahmed Bajrić Blicko i Mehmed Pargan. Bez njihovih priloga i tekstova ne bi se znalo mnogo toga.

Nastavljam borbu sa šejtanom u mantiji”, govorila Fata o tadašnjem vladiki Vasiliju Kačavendi.

Napadali su je fizički, zlostavljali, sudili su joj i čekali da umre.

“E, Boga mi, neće sa mnom lahko završiti”, kazala je Fata Orlović u maju 2010. godine kada je Općinski sud u Srebrenici presudio da Zvorničko-tuzlanska eparhija nije kriva što je otela privatnu imovinu i bespravno sagradila crkvu u njenom dvorištu.

I nisu.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...