Ljudska prava

Trideseta godišnjica zločina u Crnoj Gori: Dan kada je policija u Herceg Novom u smrt odvela najmanje 86 izbjeglica iz BiH

Tog 26. maja 1992. godine pred našu kuću je došlo policijsko auto „Zastava 101″ na kojem je pisalo “MILICIJA“. Izašla su dvojica milicionera, i uputili su se pravo u kuću. Bili su to ogromni, visoki i razvijeni ljudi u policijskim uniformama sa šapkama na glavi. Ušli su u kuću grubo i bahato i odmah su, bez ijedne riječi, poveli mog oca Osma Bajrovića napolje prema parkiranom policijskom autu. Sjećam se da se moj otac Osmo Bajrović okretao da nam nešto kaže, a milicioner ga je udarao i gurao niz stepenice, derući se na njega: „Polazi šta pričaš“. Ugurali su ga na zadnje sjedište policijskog auta i odmah su krenuli u pravcu Herceg Novog. Bilo je to usred bijela dana.

Majka nam je tada otišla u prodavnicu da kupi nešto hrane, jer smo tih dana izbjegli iz Foče u Bosni i Hercegovini gdje smo živili, bježeći od rata da spasimo žive glave.

Sjećam se da smo ja i moja sestra Adisa od sedam i po godina plakali i da smo se sakrili ispod stepenica, jer smo mislili da će milicija i nas zarobiti.

Tada sam posljednji put vidio svog oca Osma Bajrovića i od tada više nikad ništa ne znam za njegovu sudbinu. Nikada nismo pronašli njegove posmrtne ostatke i ne znamo gdje mu je grob, što me sada najviše potresa i boli.

Danas 25. maja 2022. godine se u parku ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom, u organizaciji nekolicine nevladinih organizacija iz Crne Gore, obilježava 30-ta godišnjica deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako se uvriježeno pogrešno naziva jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u toku rata 90-tih na području bivše Jugoslavije.

Naime, tokom rata 1992. godine, a i kasnije, tadašnja milicija Crne Gore je u više gradova na području Crne Gore, a najviše u Herceg Novom, najbrutalnijim fašističkim metodama lovila i hapsila Bošnjake, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su bježali od ratnih strahota, i zatvarala ih u logore. Logori za Bošnjake su tada svjesno pogrešno nazivani sabirnim centrima i tako su se zataškavale i prikrivale prave razmjere tog gnusnog ratnog zločina.

Bila je to organizovana i isplanirana akcija, vođena i izvršavana od strane tadašnje vlasti Republike Crne Gore i njenih institucija, prvenstveno policije, usmjerena na hapšenje i zatvaranje nedužnih ljudi, izbjeglica iz ratom zahvaćene susjedne države Bosne i Hercegovine.

Nikada nije službeno utvrđen tačan broj nedužno stradalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali je izvijesno da je najmanje 86, a prema nekim podacima i više od 150 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine uhapšeno i zatvoreno u logore u tim protuzakonitim akcijama policije Crne Gore tokom rata 1992. godine. Samo nekolicina zarobljenih Bošnjaka je preživila tu strašnu ratnu torturu, a ostali su najvjerovatnije ubijeni, ali nikada nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Još uvijek se ti ljudi vode kao nestala lica, međutim nakon što je proteklo 30 godina ugašena je i posljednja nada da su još uvijek negdje živi.

Umjesto da im pruži utočište i ponudi svu neophodnu humanitarnu pomoć, tadašnja vlast Crne Gore je, kršeći sva pravila međunarodnog humanitarnog prava, sistematski hapsila i zatvarala Bošnjake izbjeglice iz  Bosne i Hercegovine, čija je sudbina i dan danas nakon 30 godina i dalje nepoznata. Njihove porodice  i preživjeli srodnici i danas nakon 30 godina tragaju i pokušavaju pronaći posmrtne ostatke tragično ubijenih očeva, muževa i braće, ali su nade svakim danom sve manje da će ih ikada pronaći i dostojanstveno sahraniti.

Nadležne institucije i organi države Crne Gore nikad nisu proveli nezavisnu i efikasnu istragu o navedenim zlodjelima, a porodice nestalih Bošnjaka vlasti Crne Gore nikada nisu obavijestile o sudbini njihovih najmilih srodnika i šta se desilo sa njima. Sve što je učinila država Crna Gora na planu suočavanja sa istinom i rasvjetljavanja ovih strašnih zlodjela je isplata naknade štete u minornom iznosu preživjelim srodnicima ubijenih žrtava, što svakako nije i ne može biti jedina satisfakcija za bol i patnje porodicama žrtava i zamjena za kažnjavanje odgovornih nalogodavaca i izvršilaca ovog strašnog ratnog zločina.

Ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim svog oca Osma Bajrovića i tog kobog 26. maja 1992. godine kada je policija Crne Gore upala u našu kuću u Bijeloj i uhapsila, a potom odvela u smrt mog oca Osma Bajrovića. Tada sam ga posljednji put vidio. Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri Adisi, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i očinski poljubi zadnji put. Taj njegov pogled prema meni i mojoj sestri Adisi je posljednji dar koji imamo od svog oca Osma Bajrovića, mi živimo sa tim i nikada ga nećemo zaboraviti. Svjesni smo da naš otac Osmo Bajrović više nije živ i da njegove kosti leže u nekoj bezdanoj jami.

Obraćali smo se svima za pomoć u pronalaženju posmrtnih ostataka našeg oca Osma Bajrovića, davali smo uzorke krvi za DNK-a analizu i identifikaciju, obilazili smo otkopavanje masovnih grobnica, ali nažalost nikada nismo pronašli posmrtne ostatke našeg oca Bajrović Osma i ništa više ne znamo o njegovoj sudbini, pojašnjava nam njegov sin Alen Bajrović.

Tužili smo državu Crnu Goru radi rasvjetljavanja sudbine našeg oca Osma Bajrovića, angažovali smo tim advokata, i nakon više od 15 godina maratonskog suđenja pred svim sudovima u Crnoj Gori  nismo dobili nikakvu pravdu. Čak je i Ustavni sud Crne Gore odbio sve naše žalbe i zahtjeve da se državi Crnoj Gori naloži da provede nezavisnu, objektivnu i efikasnu istragu o okolnostima zarobljavanja i daljoj sudbini mog oca Osma Bajrovića.

Zbog takvog ignoranskog odnosa  i nepravde tužili smo državu Crnu Goru pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu i čekamo međunarodnu pravdu za počinjeni ratni zločin nad našim nevino ubijenim ocem Osmom Bajrovićem.

Moj otac Osmo Bajrović nikada nije mrava zgazio, nikada nije uzeo pušku u ruke i bježao je od rata u Bosni i Hercegovini da spasi nas djecu i našu majku, a uhapšen je na teritoriji Crne Gore i kasnije ubijen samo što je bio Bošnjak i islamske vjeroispovjesti. To je jedina i stvarna istina.

Pa zamislite sada u ovom teškom vremenu ratnih stradanja u Ukrajini da Evropske države hapse izbjeglice iz Ukrajine, samo zato što bježe od ratnih strahota u Ukrajini ili da ih vraćaju i predaju Rusima. Pa kakva bi to bila nepravda i sunovrat čovječanstva. E upravo takva zvjerstva i zlodjela je 1992. godine činila država Crna Gora nad nedužnim i napaćenim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, za koja još uvijek niko nije odgovarao.

Ljut sam i na državu Bosnu i Hercegovinu koja nikada ništa nije preduzela na planu traženja mog oca Osmna Bajrovića i drugih  bosanskohercegovačkih državljana koji su u toku rata 1992. godine zarobljeni na teritoriji države Crne Gore. Umjesto da se formira međudržavna komisija za traženje nestalih i ubijenih Bošnjaka na teritoriji Crne Gore u toku rata 1992. godine, u svim zvaničnim međudržavnim susretima i sastancima političari iz Bosne i Hercegovine i iz Crne Gore stalno naglašavaju da dvije države nemaju otvorenih pitanja. Zar sudbina tolikog broja zarobljenih i nestalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore tokom ratnih sukoba 1992. godine nije najvažnije otvoreno pitanje za obje države?

Obraćao sam se za pomoć i stranim ambasadama. Ali osim izražavanja suosjećanja za bol i patnju moje porodice i obećanja da će se provoditi tranziciona pravda (ma šta god to značilo) porodica Bajrović nije dobila  nikakvu drugu pomoć i podršku u traženju i rasvjetljavanju sudbine mog oca Osmana Bajrovića.

Iako su porodice žrtava do sada više puta tražile od opštine Herceg Novi i nadležnih institucija države Crne Gore da se ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje tragično ubijenim žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine, to do sada nikada nije učinjeno. Godinama se komemoracija žrtvama i obilježavanje godišnjica stradanja nevinih žrtava održava u obližnjem parku ispred zgrad Policijske stanice u Herceg Novom, a cvijeće i vijenci za pomen ubijenim žrtvama se polažu uz stablo palme.

Zbog zabrane da se na ovom mjestu ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje nevinim žrtavama ratnog zločina u Crnoj Gori i nepoštovanja žrtava od strane nadležnih vlasti države Crne Gore, obližnje stablo palme uz koje se polažu vijenci i cvijeće pretvoreno je u memorijalni spomenik žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine i vjerovatno je jedino stablo te hortikulturne vrste u svijetu kome je oduzeto Bogom dato prirodno svojstvo parkovskog zelenila.

Pravda je spora ali dostižna, govore mnogi, ali 30 godina od izvršenog ratnog zločina u Crnoj Gori nad izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine je predug period i za najveće optimiste dostižnosti pravde.

Znajući da sjećanja blijede, čeka se da umiru svjedoci i porodice tragično ubijenih žrtava, ne dozvoljava se podizanje memorijalnog spomenika u znak sjećanja na nevine žrtve, a iznad svega ne privode se pravdi i ne kažnjavaju se odgovorni naredbodavci i izvršioci gnusnih ratnih zločina počinjenih nad nedužnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore 1992. godine, kako bi pala u zaborav ova tamna mrlja na nedavnoj prošlosti države Crne Gore.

Ako se ništa hitno ne preduzme, pokoljenja i generacije koje dolaze neće imati odakle učiti o teškoj i tragičnoj prošlosti svojih predaka na ovim turbulentnim prostorima, pa nam se može ponoviti opet isto – ne daj Bože. Zato učinimo sve da spriječimo zaborav i zadovoljimo minimum pravde prema žrtvama, koje ničim ne možemo vratiti, ali borbom protiv zaborava možemo puno pomoći budućnosti naše djece.

 

(Alen Bajrović sin ubijenog i nikad pronađenog Osmana Bajrovića)

 

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica pisao stanovnicima Mariupolja: Ne polažite oružje!

Draga braćo i sestre,

Proveo sam tri i po godine svog života tamo gdje ste vi sada – potpuno okružen neprijateljskim trupama koje su bile usmjerene na masovno uništenje mog naroda. Poznata mi je tjeskoba, frustracija, strah i očaj koje sigurno osjećate. Ali dozvolite mi da vam prvo saopćim dobre vijesti: Vi ćete pobijediti. Nema sumnje da ruske trupe nikada neće osvojiti Mariupolj.

Kao prvo, oni nemaju ljudstvo za to. Potrebno je mnogo više vojnika da bi se okupirao i kontrolirao grad od više od 400.000 stanovnika. Srpske snage u Bosni i Hercegovini su opsjedale naš glavni grad Sarajevo i granatirali ga tri i po godine, a da nikada nisu uspjeli ući. Ruske oružane snage nemaju borbenog duha i nisu ni blizu odlučnosti branilaca Mariupolja.

Nisam vojni profesionalac ili vojni historičar, ali držim da je ukrajinska vojska u ovom trenutku najbolja borbena organizacija na svijetu. Ruska vojska jednostavno nije voljna ili sposobna da plati cijenu zauzimanja vašeg grada.

Dozvolite mi da vam saopćim i loše vijesti: platit ćete svoju slobodu svojim životima i životima svojih najmilijih – vaše braće, sestara, majki i očeva. Svakim korakom gubit ćete one bez kojih ne biste mogli zamisliti svoj život. Ovo nije samo rat između ruskih osvajača i ukrajinskih branilaca. Ovo je pokušaj politike. Ruski cilj nije samo da osvoji Ukrajinu, već da zbriše Ukrajinu, kao državu, sa mape, stavljajući vašu historiju, kulturu i ljude na fusnotu u historijskim knjigama koje će pisati budući poput Ivana Iljina i Aleksandra Dugina.

Sada, dozvolite mi da vam kažem šta dolazi poslije. Za vas to nikada neće biti gotovo. Ovaj rat je već oteo vaše živote i najbolje što možete učiniti je da prigrlite sudbinu koja vam je nametnuta. Historija je bila neobično okrutna prema vama. U ovom ratu ne borite se samo za sebe, već i za buduće generacije koje će se tek roditi. To je težak teret koji niste tražili da nosite. Da stvar bude još gora, vi također vodite ovaj rat u ime nezahvalnog kontinenta kojem je više stalo da zagrije svoje domove ruskim plinom nego da spasi vašu djecu od bombi i gladi.

Šta god da radite, postoji jedna ideja koju nikada ne biste trebali dopustiti: polaganje oružja. Kako smo saznali od Srba u Bosni, Rusi vas mogu istrijebiti – a sigurno hoće – samo ako ste nenaoružani. Dozvoliti da budete razoružani najbrži je put do masovne grobnice.

Zaista, historijski gledano, ruskoj vojsci ovo pravilo nije strano – prisjetite se na primjer masakra u Katinskoj šumi 1940. Vaša vlastita historija je također puna primjera ruske brutalnosti. Alternativa borbi protiv sadašnje ruske invazije je nešto slično Holodomoru. Plaćate hiljadama života da ne biste izgubili milione.

Znam da je ovo teško zapamtiti jer ruske granate padaju po vama. Znam da je to malo ili nimalo utjehe za mnoge hiljade djece raseljene u Ukrajini ili izbjegličkim kampovima koja će odrastati bez svojih roditelja. Pošto sam izgubio vlastitog oca zbog ratnih razaranja, znam tačno za zjapeću rupu u srcu koju stvara takav gubitak. Međutim, moram reći da sam u potpunosti cijenio žrtvu vlastitog oca tek nakon što sam svjedočio ogromnoj hrabrosti ljudi ukrajinske vojske. Nadam se da ovo za vas ima barem malo smisla i govori o ogromnoj inspiraciji koju je vaša hrabra borba dala cijelom svijetu.

Mnogo je paralela koje treba povući između našeg rata za Bosnu i Hercegovinu i vašeg rata za Ukrajinu. Devedesetih godina i mi smo se borili protiv većeg susjeda, kojim je vladao poremećeni autokrata koji je pokušavao da nam otme živote, slobodu i identitet kao posebne i suverene države. Međutim, raspad Jugoslavije imao je daleko manje posljedice izvan regiona nego borba za Ukrajinu. Na ukrajinskom černozemu bukvalno se odlučuje sudbina svijeta.

Nažalost, čini se da je stara izreka da je geografija sudbina istinita. U tom pogledu, jedina gora stvar od dijeljenja  granice sa Srbijom jeste da dijelite granicu sa Rusijom.

Konačno, morate znati da mi pomno pratimo šta se dešava. Vaša borba ima svjedoke.

Kada se ovo završi – a bit će gotovo, kada se Rusi povuku od sramote i poraza, nadam se da ću doći u Mariupolj da slušam vaše priče, jer to je sve što će vam ostati. Kada se ovo završi, nadam se da ću doći u slobodni Mariupolj i slobodnu Ukrajinu da odam počast vašoj žrtvi.

(Tekst je izvorno objavljen na portalu Al Jazeera English)

(prevod: politicki.ba)

Otvoreno pismo Azre Zornić međunarodnim medijatorima u pregovorima o Izbornom zakonu: “Vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini”

Gospodo Borel, Ajnorst, Satler, Marfi i svi drugi međunarodni “medijatori” s jedne strane i predstavnici HDZ-a i SDA koji sebi daju za pravo da predstavljaju i pregovaraju u ime građana o vitalnim, odnosno pitanjima opstojnosti građana Bosne I Hercegovine poručujem da to što radite NO PASARAN. Branićemo svoja građanska prava svim raspoloživim sredstvima.

Gospodo medijatori ukoliko ste došli sa poštenim i iskrenim namjerama da pomognete u izgradnji građanskog BH društva ovom prilikom vas podsjećam na međunarodne pravne norme koje se primjenjuju i u vašm zemljama potpisnicama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Napominjem da je ustavno političko pravo svakog građanina da svojim glasom učestvuje u konstituiranju organa vlasti putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana.

Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima preciznije u skladu sa

čl. 2. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti…,

te sa čl. 21. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju svojom zemljom, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji.  Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbjeđuje sloboda glasanja.

U skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Prema članu 3. Protokola broj 1 uz Konvenciju  Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovom koji obezbjeđuje slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.

Sukladno članu 1 Protokola broj 12 OPĆA ZABRANA DISKRIMINACIJE 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.

Sve navedene norme su već prekršene Dejtonskim ustavom, kako je to i utvrdio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu svojom presudom od 15. jula 2014. u predmetu br. 3681/06 Zornić v. Bosna i Hercegovina.  Dakle, za očekivati je bilo da međunarodni medijatori podržavaju implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prva, a ne da, kako je sada slučaj, zastupaju interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini na način da zagovaraju “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda” odnosno etničkih grupa pa čak i onih koje po svojoj brojnosti nemaju kapacitet da sudjeluju u vlasti u omjeru 1:3, a sve to na štetu građana koji su de jure ustavotvorci u svakoj demokratskoj državi. Nedopustivo je i krajnje nedemokratski da u zemlji sa oko 3 miliona stanovnika predlažete elektorski način izbora prema kojem bi moj glas vrijedio 20 puta manje u npr. Širokom Brijegu odnosno 20 puta vise u npr. Tuzli. Vi, gospodo, zapravo dijelite ovu zemlju po etničkom principu tako praveći etničke feude u kojima bi gospodari rata i mira i života bili Čović, Izetbegović i Dodik. Dakle, vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini što se dalje prenosi na cijeli region pa i na samu EU. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu vi direktno učestvujete u podjeli cijelog regiona i kompletne Europske Unije. Jeste li gospodo spremni da taj teret ponesete na svojim leđima?

Građani Bosne I Hercegovine od vas očekuju da usmjerite pregovore na usvajanje građanskog ustava i u skladu s tim i Izbornog zakona. Ukoliko niste u mogućnosti da to učinite građani vas pozivaju da se kao časni ljudi povučete iz ovih pregovora i da prepustite nama samima da uredimo svoju državu u skladu sa demokratskim principima kakvi se primjenjuju u zemljama iz kojih i sami dolazite. Nemojte dozvoliti da svojim djelovanjem potvrdite špekulacije da ste plaćeni lobisti HDZ-a Republike Hrvatske koja ima vjekovnu aspiraciju na dijelove teritorija Bosne I Hercegvine, o čemu svjedoči i dogovor Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Dake, gospodo, izbor je vaš! Ili ste časni i pošteni medijatori koji zagovaraju istinsku demokratiju kao princip na kojem počiva i sama EU ili ste plaćeni lobisti koji čine sve da udovolje etnokratskoj nacionalfašističkoj politici koja dijeli zemlju, produbljuje segregaciju i umjesto u demokratsku i prosperitetnu budućnost Bosnu i Hercegovinu vodi u propast i oružane sukobe.

Draganu Čoviću I Bakiru Izetbegoviću poručujem da u svojstvu stranačkih lidera  nemaju mandat da predstavljaju građane Bosne I Hercegovine, pa čak nemaju mandate da predstavljaju ni sve Hrvate i sve Bošnjake u Bosni I Hercegovini. U svojstvu predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg Doma naroda nisu ovlašteni da učestvuju u pregovorima. Parlament Bosne i Hercegovine kao zakonodavni organ je jedini pozvan da donosi i ustav i zakone. Građani Bosne i Hercegovine vam neće dozvoliti da im podijelite domovinu po cijenu svojih života. “Uzalud vam trud svirači, za drugog su…..”

(Azra Zornić je apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine) 

Tri rata i dva izbjeglištva Suvada Tutnića iz Žepča: Devedesetih je iz Bosne izbjegao u Ukrajinu, sada je iz Ukrajine izbjegao u Bosnu

Prvo je iz Bosne izbjegao u Ukrajinu. Sada je iz Ukrajine izbjegao u Bosnu. Kada je u avgustu 1992. godine iz Zenice otišao u Donbas, sa sobom je ponio samo putnu torbu sa odjećom. U Severodnjecku je zasnovao porodicu, kupio stan i automobil. Onda je, opet, morao nazad.

„Sve osim porodice je ostalo. I automobil, i stan. Ponio sam samo putnu torbu. Iste je boje kao i ona od prije trideset godina. Rat me je otjerao tamo, rat me je vratio kući“, kaže za Istragu Suvad Tutnić.

Rođen je u Željeznom Polju kod Zenice. Onda se, čim je postao punoljetan, preselio iza “željezne zavjese”. Radio je u Sovjetskom savezu. Bio je stolar i terenski radnik. U proljeće 1992. godine vratio se u Zenicu. Na putu prema kući probio se kroz nekoliko barikada. Rat  između Armije RBiH i HVO-a tada još nije bio počeo. I zato je u avgustu 1992. godine mogao preko Splita otići iz bosanskog pakla. Skrasio se u Severodnjecku, na istoku Ukrajine.

„Tu smo zasnovali porodice“, reći će mi početkom februara u hotelskoj kafani u Severodnjecku.

Ruska ofanziva samo što nije bila počela. Ali, Suvad, Jasmin i Semir su bili ubijeđeni da nema rata. Tada su bili samo Bosanci koje je rat u BiH otjerao na istok Ukrajine. Devedesetih su bili izbjeglice. Onda su postali domicilni Ukrajinci. Suvad je oženio Ukrajinku i dobio sina. Iz ljubavi prema domovini, sinu će izganjati bosanski pasoš. Bitna odluka,  ispostavit će se kasnije.

Devet sati vožnje je potrebno da iz Kijeva automobilom dođete u Severodonjeck, grad u regiji Luhanjska. Bosanci iz Misije OSCE-a uputit će me na Bosance koji žive u Severodonjecku. Bio je početak februara, odnosno noć prije nego što će američki zvaničnici objaviti tačan datum ruskog napada na Ukrajinu. Suvad je bio miran. Sjeća se 2014. godine, i ofanzive proruskih paravojnih formacija iz navodne Luhanjske narodne republike. Ali prave emocije mu budi sevdalinka koju je na svom telefonu pustio drugi Bosanac.

„Ovo mi slušamo stalno“, kaže Suvad dok u pauzama gleda u telefon na kojem se vrte snimci sa sarajevskog koncerta Safeta Isovića.

Sutradan su već objavili da će Rusija napasti. Suvad se nije pojavio u turskoj kafani u Severodonjecku. Semir i Jasmin jesu. Iste noći, skoro do zore, Semir se, uz hladnu pivu koju je ispijao na još hladnijoj klupi ispred našeg hotela, dvoumio da li s nama  da krene za Sarajevo. No, ostao je. Od sudbine se, kaže, ne može pobjeći. U bosanskom ratu su mu ubili oca i brata. Jednog su ubili pripadnici HVO-a, a drugog pripadnici Vojske RS. Semir je već tada bio u Ukrajini. Tamo je upoznao i Suvada Tutnića. I Semir i Suvad ostali su u Severodonjecku, vjerujući da Rusija neće napasti.

Suvad, Jasmin i Semir u Severodonjecku nekoliko dana prije ruskog napada

„Uspio sam se vratiti“, kaže nam Suvad Tutnić ove sedmice.

Trenutno je u Žepču, u kući svog brata. Drugi put je izbjeglica.

„Severodonjeck je sravnjen sa zemljom. U onom turskom restoranu gdje ste sjedili sad se dijeli humanitarna pomoć“, objašnjava nam.

Iz grada u koji je izbjegao ’92,  Suvad je izbjegao 2022. Rusku agresiju njegova supruga, rođena Ukrajinka (zamoljeni smo da ne objavljujemo njeno ime), dočekala je u Harkovu. Bila je kod njihovog sina koji je web dizajner.

Suvad Tutnić sa suprugom u Žepču

„Bili su u dijelu Harkova prema Rusiji. Ostali su na prvoj borbenoj liniji“, priča nam Suvad.

On je bio u Severodonjecku. Tri puta je pokušao doći do Harkova, ali nije uspio.

„Krenuo sam drugog dana napada automobilom. Ali sam čuo da su ruski diverzanti minirali puteve i da je jedna porodica autom naletjela na minu. Svi su poginuli“, prepričava Suvad.

U Severodonjecku je čekao šansu da izađe vozom, sa stanice u Lisičansku, gradiću udaljenom nekoliko kilometara od njegove kuće.

„Pio sam kafu oko pola 9 ujutro kada je na viber grupu došla poruka da voz kreće u 9. Uzeo sam samo jednu torbu i dokumente. Automobil je ostao u garaži. Odvezao me šurjak do stanice“, govori nam sada sa sigurne adrese.

Ali kada je došao na stanicu u Lisičansku, Rusi su počeli granatirati. Od 9 ujutro do 5 popodne bio je skriven u propusnoj cijevi. Voz je krenuo kasno navečer i vozio je bez svjetala.

Željeznička stanica u Lisičansku

„Izašao sam na prvoj stanici poslije Harkova. Autobusom sam se prebacio do Dnjepropetrovska. Supruga i sin su krenuli s crvenim križom prema tom gradu. Našli smo se u Dnjepru, ali nismo mogli dalje vozom“, kaže Tutnić.

Onda se desilo čudo.

Suvada je pozvao Zehrid Višća iz Olova.

„Poznajemo se. On je živio i radio u Dnjepru i uspio je s porodicom izaći prije samog napada. Rekao mi je da odem do njegove punice i da uzmem ključeve od automobila njegove supruge i da krenem za Bosnu“, zahvalno će Suvad.

Tri noći su Bosanac Suvad, njegova supruga Ukrajinka i sin ukrajinski Bosanac,  automobilom Ukrajinke udate za Bosanca vozili ka Lvivu, gradu na zapadu Ukrajine.

„Ljudi pored puta su nam pomagali i hranili nas. Sve do granice sa Poljskom“, prepričava Suvad.

Bosanski pasoš tada je postao dragocjen. Ukrajinu mogu napustiti samo žene, djeca, starci i stranci. Za Suvadovu suprugu nije bilo problema. Suvada i njegovog sina je spasio pasoš Bosne i Hercegovine. Tako su napustili Ukrajinu. Sin je ostao u Poljskoj. Suvad je sa suprugom i jednom putnom torbom došao u Žepče kod Zenice, odakle je prije trideset godina, sa jednom torbom krenuo u Ukrajinu.

„Čuo sam da se i Jasmin spasio. Eno ga u Austriji. Semir je ostao u Donbasu. Živ je”.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu pozvao Vladu Rusije: Civilima osigurati evakuaciju, hranu i zdravstvenu zaštitu

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukazao je Vladi Rusije “da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa”, saoppćeno je iz Suda.

Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da “što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo poštivanje Konvencije u potpunosti”

Sud je o privremenim mjerama obavijestio Komitet ministara Vijeća Evrope te naveo da je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije.

Sud, dalje, navodi da je od početka ruske vojne akcije u Ukrajini, “došlo do stvarnog i kontinuiranog rizika od ozbiljne kršenja prava civilnog stanovništva iz Konvencije, posebno prema članovima 2 (pravo na život), 3 (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) i 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

“U cilju sprečavanja takvih kršenja iu skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda (vidi Gruzija protiv Rusije (II) (br. 38263/08), privremena mjera, 12. avgusta 2008., Ukrajina protiv Rusije (br. 20958/14) , privremena mera, 13. marta 2014., Jermenija protiv Azerbejdžana (br. 42521/20), privremena mera, 29. septembra 2020. i Armenija protiv Turske (br. 43517/20), privremena mera, 6. oktobra 2020. godine), Sud je odlučio, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred njom, da ukaže Vladi Rusije da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa. Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo da se Konvencija u potpunosti poštuje. Sud je također odmah obavijestio o gore navedenim privremenim mjerama Komitet ministara Vijeća Evrope u skladu sa pravilom 39. stav 2. Poslovnika Suda Sud je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije”, saopćeno je iz Suda.

Osim toga, Sud odlučuje da ukaže Vladi Ruske Federacije, da civilnom stanovništvu osiguraju nesmetan pristup sigurnim putevima evakuacije, zdravstvenoj zaštiti, hrani i drugim osnovnim potrepštinama, brz i neometan prolaz humanitarne pomoći i kretanje humanitarnih radnika.

Zašto Sarajlije ignorišu rusku agresiju na Ukrajinu: Ljudi širom svijeta protestuju pred ruskim ambasadama, a Bosanci – šute

Šuti Sarajevo. Šuti Bosna i Hercegovina. Za razliku Bosanaca i Hercegovaca, Irci imaju potrebu da pred ruskom ambasadom u Dablinu iskažu protest protiv ruske agresije na Ukrajinu. Poljaci nose zastave, Nijemci uzvikuju Slava Ukrajini, a u Sankt Petersburgu je 2000 Rusa izašlo na ulice da protestuje protiv agresije svoje države na Ukrajinu. Izašli su, iako ne znaju hoće li dočekati jutro na slobodi.

Beograđani su se okupili ispred Ambasade Ruske Federacije. Ali Sarajevo šuti. I ljevica, i desnica, i aktivisti za ljudska prava i intelektualci.

Ruska agresija na Ukrajinu kao da se ne tiče Bosanaca i Hercegovaca koji su prije tačno trideset godina strahovali od ruskih snajperista sa okolnih brda.

Nije daleko od centra Sarajeva groblje ruskih dobrovoljaca koji su svoj život utkali u zločinački poduhvat Karadžića i Mladića. Nije tako davno bila ni godišnjica masakra na Markalama za koji su ruski državni eksperti pred Haagom pokušali optužiti Armiju Republike Bosne i Hercegovine.

Igor Kalabuhov u miru sjedi u svojoj Ambasadi u centru Sarajeva i piše protestna pisma novinarima, napada zvaničnike i podriva državnost BiH. Jer Sarajevo šuti. Ima preča posla. Ne tiče ga se Ukrajina. Ne tiče ga rušenje međunarodnog prava.

Protestirali su danas ljudi širom svijeta ispred ruskih ambasada. Samo u Sarajevu nema protesta.

Stavit će Sarajlije ukrajinsku zastavu umjesto profilne slike na Facebooku, napisati, po mogućosti anonimno, dva-tri komentara ispod članaka na portalima i otići na šišu. Jer smo navikli da pušimo. U svakom segmentu.

Gradonačelnica Benjamina Karić donekle je spasila obraz grada, bojeći Vijećnicu bojama ukrajinske zastave. Ali Sarajevo šuti. Evo, kratki test. Znate li uopće gdje je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu? Znate li kako izgleda ambasador Igor Kalabuhov koji je već davno sa diplomatskih nota prešao na one agresorske. Ne baš onakve, ali slične onima koje je sa Trebevića devedeset i neke godine svirao ruski pisac Limonov.

BiH jeste mala država. Potpuno nebitna u međunarodnim političkim vodama. Ali ako neko nema pravo da se večeras ne suosjeća sa stanovnicima Harkova i Kijeva to su Sarajlije.

Još stotinu razloga bih mogao mogao navesti zbog kojih bi barem 5-6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca večeras moralo biti pod prozorima Igora Kalabuhova. Ne da provode silu, već da pokažu dostojanstvo i suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji od jutros čeka da mu u prozor udari projektil koji ispaljuje neki novi limonov.

Šuti, dakle, Sarajevo. Šuti, a Beograd protestuje. Za to vrijeme Putin ispaljuje rakete na Ukrajinu, a Igor Kalabuhov saopćenja na Bosnu i Hercegovinu. Mislite li, možda, da i mi nismo na meniju Vladimira Vladimiroviča Putina? Za one koji misle da nismo, šiša bar i jeste pravo mjesto za dugotrajni boravak.

Uoči nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona, Azra Zornić piše za Istragu: Matthew Palmer i Angelina Eichhorst potiču nacionalne vođe

Specijalni američki izaslanik za izbornu reformu u BiH Matther Palmer i predstavnica Europske službe za vanjske poslove Angelina Eichhorst svojim povratkom u Bosnu i Hercegovinu potiču nacionalšovinističke vođe u insistiranju na njihovim fašističkim zahtjevima. Izgleda da se pregovaračka logika ovog neslavnog dvojca oslanja na princip “udovoljavanja” ovim zahtjevima u cilju zaustavljanja otvorenog rušenja BiH. Na osnovu Sattlerovog izvještaja koji je već odavno ugledao svjetlo dana a uz pomoć odmetnutog EU komesara za proširenje Olivera Varheylija Dodik i Čović, a uz njih i Izetbegović dobijaju ono što žele: Dodik dobija državnu imovinu (šume, rijeke, poljoprivredno zemljište itd.) koju može prodati i pokloniti po svojoj volji dok utire put secesiji; Čović dobiva treći entitet kojim želi osigurati da ima vlastiti feud HDZ; a Izetbegoviću će ili biti obećan novi zakon protiv poricanja genocida i negiranja (za koji čak i on mora znati da će biti zanemaren), a možda i obećanje da on i njegovi prijatelji neće biti dodani ni na jednu listu sankcija.

Obični ljudi bilo gdje – u Travniku, Trebinju ili Tomislavgradu – naravno neće dobiti ništa, a izgubiće mnogo više.

Nakon razočaravajuće posjete administratorke USAID-a Samanthe Power, koja je kombinovala nejasnu deklarativnu podršku građanskoj opciji u BiH uz reklamiranje projekata finansiranih iz američkih grantova koji zanemaruju stvarne potrebe za fundamentalnim promjenama, svi u BiH se pitaju ko zapravo koga ovdje predstavlja i u čijem ime?

Sattler već godinu dana izbjegava poziv Odbora za vanjsku politiku da podnese izvještaj o pregovorima i izbornoj reformi u BiH. Protiv O. Varheylija je 30 europarlamentaraca podnijelo zahtjev za istragu zbog njegove bliske saradnje sa Dodikom. Dakle, građanima Bosne i Hercegovine je jasno da su svi ovi „pregovarači“ zapravo slobodni, radeći na sklapanju prljavih poslova sa nacionalšovinistima kako bi zakamuflirali propalu politiku – i to iz karijerističkih razloga, a ne iz strategije ili politike zasnovane na vrijednostima.

Sporazum između HDZ-a i SDA u kojem su posredovali EU, SAD i UK, potpisan u Mostaru 2020. godine, predstavlja očigledan obrazac za njihove  tekuće napore. Primjenom tog istog obrasca na državni nivo, pokušava se smirivanjem nacionalnog feudalizma stvoriti privid rješenja problema.  Pokušaji predatorskih susjeda (čitaj agresora) da podijele zemlju doveli su do žestokog  otpora golorukih građana u ratu,  kao što če to biti I sada u odgovoru na ovakve pokušaje, ali građani/branioci BiH su sada u daleko povoljnijem položaju I imaju mnogo više prednosti u odnosu na 1992-1995: Nakon agresije, zahvaljujući međunarodnoj zajednici I mirovnom sporazumu etnonacionalistički partijski lideri su “zajahali na krilima pobjede”.  Nećemo dozvoliti da njihova “pobjeda” nad nama ojača. Sve patriotske snage, unutar zemlje i u dijaspori, sada su ujedinjene i odlučne da se odupru takvoj politici I da se situacija u zemlji promijeni –  I društveno i sistemski. Nakon 26 godina vladavine aparthejda, građani su odlučili da ove nacionalfašiste pošalju na smetlište političke istorije.

Na poziv Romea Franca, predsjedavajućeg  Delegacije Europskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, u svom obraćanju 12. januara ove godine sam, između ostalog, iznijela sljedeće činjenice:

“Troglava nacionalistička hidra BiH, predvođena Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem, godinama je ocrtavala svoje sfere moći, stvarajući svojevrsnu ravnotežu snaga dogovaranjem netransparentnih političkih dogovora koji su navodno bili motivisani interesom o zaštiti “konstitutivnih naroda” za koje tvrde da ih predstavljaju. Ali u stvarnosti, oni su samo dosljedno vodili računa o svojim ličnim interesima – na štetu naroda i društva u cjelini. Rezultat su bili korupcija i represija – protiv pripadnika opozicije, i protiv svakoga ko želi živjeti u odgovornom, demokratskom sistemu utemeljenom na pravima. Kako bi zaštitili svoje lične interese i opstanak na vlasti, sva trojica su osigurala podršku Srbije, Hrvatske, Mađarske, Turske i Rusije. Odabrali su strane i izabrali neliberalnu ekipu.

Rezultat je mašina za uništavanje inicijative koja alarmantnom brzinom potiče Bosance i Hercegovce iz svih krajeva zemlje da odu.

Dok su njene aktivnosti unutar i na granici s Ukrajinom motivisane interesom Vladimira Putina da osigura da Ukrajina nikada ne bude sposobna napredovati kao odgovorna demokratija – pa stoga nikada ne može poslužiti kao model kojemu bi i sami ljudi Rusije mogli težiti – napetosti služe dodatnoj svrsi. Rusija zapravo želi skrenuti pozornost SAD-a, EU-a i UK-a sa situacije na Zapadnom Balkanu. Dok su analitičari podijeljeni oko toga želi li se ili ne Rusija boriti boriti na svom kućnom pragu, drugi vide gomilanje vojnika i oružja na granici s Ukrajinom kao akcije koje imaju za cilj dobijanje prednsti u pregovorima sa SAD-om/ NATO-a, ili da pokrene eskalaciju koja bi mogla olakšati hibridni rat koji on favorizira, njegove akcije također olakšavaju njegove ciljeve dalje prema zapadu. Jer dok saveznici brinu o Ukrajini, Rusija namjerno provodi tihu invaziju na zapadni Balkan. O tome svjedoče sljedeći događaji.

Na posljednjem sastanku ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković (SDA – glavna bošnjačka nacionalistička stranka) i ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova u Sočiju je postignut konsenzus o otvaranju Ruskog centra u Banjoj Luci. Prema Turkovićevim riječima, očekuje se donošenje odluke o otvaranju drugih ruskih “kulturno-humanitarnih” centara u Bosni i Hercegovini.

Prije nekoliko godina jedan takav ruski humanitarni centar otvoren je u Nišu, na jugu Srbije, s tobožnjom svrhom brzog reagovanja u Srbiji, a potencijalno i u regiji ako se pojave vanredne okolnosti koje zahtijevaju brz humanitarni odgovor. Međutim, centar uživa diplomatski status, koji mu pruža potencijal za transport zaliha, pa čak i ljudstva, što neke promatrače navodi da ovo smatraju sub rosa ulazom za oružane snage (Putinovi “mali zeleni ljudi”) – čime dovode u pitanje vjerodostojnost deklarisane “vojne neutralnosti” Srbije. Godinama je postojala zabrinutost da bi se ova strategija mogla koristiti u Banjoj Luci; sada vidimo da bi se to moglo dogoditi, i to bez prigovora same SDA-ove ministrice vanjskih poslova.

Počeli su i pregovori o financiranju izgradnje autoputa Beograd-Sarajevo s ruskom državnom agencijom, uz posredovanje turske vlade, a izgradnja bi trebala koštati oko 5,5 milijardi KM. Krajnje desničarske ekstremističke i ultranacionalističke bande ruskih korijena pojačale su svoje djelovanje u RS-u, od motociklističke bande Noćni vukovi do paravojne skupine Srbska Čast. I na kraju, ne može se zaboraviti njegova sklonost “vjerskoj diplomaciji”, s malim sredstvima za velike pravoslavne crkve u Srbiji i RS, što ima ogroman simbolički utjecaj.

Ovakvi projekti moćan su alat za ostvarivanje ruskih lokalnih geopolitičkih ambicija, a najmoćnije geopolitičko oruđe Rusije svakako je povezivanje Bosne i Hercegovine s plinovodom Turski tok i povezana ulaganja u naftni sektor.

SAD i neke članice EU (kao što su Njemačka, Nizozemska, Belgija, skandinavske zemlje, Češka, Italija) zapravo se zalažu za teritorijalni integritet države BiH i žele uvesti sankcije Dodiku – i poduzeti druge mjere – da spriječe stvaranja daljnje nestabilnosti. SAD su to učinile. No, unutrašnje nejedinstvo  EU-a i velika i spora birokratska administracija ometali su odlučnu akciju. Sve to ide na ruku, europskim desničarskim stranama, Hrvatska, Mađarska i Rusija otvoreno podržavaju politiku Dodika i Čovića.

Britanski parlament barem je pozvao na angažovanje  NATO trupa (vjerojatno uključujući i njihove) kao odgovor na potencijalnu vojnu akciju. No, kao i tokom agresije, EU se oslanja na beskorisne izjave i jalove sastanke kojima je cilj umiriti piromane.”

Nakon mog I obraćanja mojih kolega Sejdića I Fincija, za razliku od svih europarlamentaraca koji su nam dali punu podršku, njih četvero od čega troje iz ultradesničarske HDZ RH, su nastojali iskoristiti svoje pozicije unutar EU kako bi nastavili predstavljati BiH kao zemlju koja ne zaslužuje istu demokratiju koju cijene druge zemlje u Evropi. Oni žele osigurati da određena klasa ljudi u BiH ostane građani drugog reda – zauvijek – u zavisnosti od toga ko su ili u kom dijelu zemlje žive. Željana Zovko iz BiH, bivša ambasadorica BiH, bila je najglasnija, najnepristojnija  i najvulgarnija od svih. Ona je prijetila da će pozvati Božu Ljubića I predsjednika Ustavnog suda BiH, Matu Tadića da svjedoče u njihovu korist. Ove reakcije su, međutim, vjerovatno imale suprotan efekat od željenog efekta kod većine drugih poslanika EP. Ja, lično, sam to doživjela kao pokušaj očajnika da opravdaju svoju nesposobnost pred onima koji ih plaćaju za taj posao.  Njihov nacionalistički stav je njihov jedini proizvod, jer nemaju šta drugo da ponude. Razlika između njih i nas – građana koji nemaju nezaslužene privilegije ovih nacionalističkih elita – je ogromna. Oni rade svoj prljavi posao za novac i pozicije, dok se mi časno borimo za sistem izgrađen na vrijednostima za koje smo mislili da EU I sama podržava i promoviše. Jedini ispravan način da se osigura demokratizacija i uspostavljanje istinski odgovorne Bosne i Hercegovine za sve koji ovdje žive je provođenje presude Zornić. Tek tada možemo započeti razgovore o novom društvenom ugovoru kakav zaslužujemo  u 21. stoljeću, a koji će pružiti osnovu za novi ustav, zakon o državnoj imovini i izborni zakon usmjeren na građane.

Na kraju, dozvolite mi da završim porukom emisarima SAD i EU Palmeru i Eichhorstu. Nakon zadnjeg neuspjelog  pokušaja  vaš povratak se čini ne samo očajnim, već pokazuje da ste posvećeni pogrešnim i nedemokratskim, antievropskim idejama. Ako dolazite u BiH sa istim principima netransparentnih i neinstitucionalnih prljavih dogovora o budućnosti naše zemlje u kojoj živimo, zagarantovan vam je neuspjeh – još jednom – i trajna šteta po vaš i ugled onih koje predstavljate.

Kako vidimo igre koje igraju lokalne grabežljive elite, a u pozadini amoralne agresije Vladimira Putina na Ukrajinu, poruka bi trebala biti jasna za naše transatlantske prijatelje. Za Evropu: sjetite se šta je neliberalizam učinio kontinentu u 20. Stoljeću  i zašto je uspostavljena vaša gusta mreža institucija zasnovanih na vrijednostima.  Za SAD: predstavnici Bajdenove administracije treba da se ponašaju kao američki političari, a ne kao balkanski političari. Iskoristite svoju energiju da učestvujete u demokratskoj emancipaciji političkog sistema, a ne u njegovom gušenju.

Molimo vas da budete dio rješenja, a ne dio problema. I prestanite misliti da mi u BiH i regionu nekako zaslužujemo manje odgovornosti, manje mogućnosti, manje učešća i manje demokratije, u protivnom znajte da se ono što radite u Bosni I Hercegovini može sažeti u jednu jedinu frazu: JALOV VAM JE TO POS’O.

(Autorka teksta Azra Zornić je bh. državljanka za koju je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio da je diskriminirana u izbornom procesu zato što se izjašnjava kao građanka Bosne i Hercegovine. Presudu možete pročitati na ovom linku)

Srebreničke priče o jednoj fotografiji, kamionu i malo pšenice: “UNPROFOR-ci su snimali dok su se žena i djeca borili za komade hrane iz njihovog smeća”

„Ne, ne. Ne mogu se prisjećati toga“, kaže nam Hamdija B., Podrinjac koji od kraja rata živi u blizini Tuzle.

A zbog čega smo ga zvali? Zbog jedne fotografije nastale nekad tokom rata, negdje u okolini Srebrenice. Na njoj je Hamdija, na njoj je nekoliko desetina srebreničkih dječaka, poneka žena i jedan kamion. Bijeli kamion koji je živote činio crnjim. Ako je to uopće bilo moguće u opkoljenoj Srebrenici.

Za volanom kamiona  bio je Fadil Đelić. Kada je počeo rat, Fadil je bio mehaničar u Vihoru. Tada je zadužio i jedan stari kamion iz komunalnog preduzeća u Srebrenici.

„Nije bio u voznom stanju, pa sam ga noću uspio odvesti do Potočara, u jednu radionicu i popraviti ga“ prisjeća se Fadil.

U tom je bijelom kamionu počeo prevoziti drva za najugroženije. Onda ga je angažovao UNPROFOR. Boja kamiona uklapala se u njihove standarde.

„Počeo sam voziti smeće za njih“, govori nam Fadil.

Uglavnom ga je vozio iznad Vidikovca, u šumu. Onda su mu rekli da ide dalje, prema Zalazju. Svaki put kada bi iz baze UNPROFOR-a povezao smeće, ispred bi išlo jedno vozilo holandskog bataljona.

„Kada bismo stigli na odredište, oni bi izašli iz svog vozila, spremili kamere i fotoaparate i počeli da snimaju ono što slijedi“, nastavlja svoju priču ovaj Srebreničanin koji danas živi u Ilijašu kod Sarajeva.

A slijedile su scene iz pakla. I prije nego bi Hamdija podigao kipu, oko kamiona bi se okupilo desetine dječaka i žena, čekajući da se i fizički bore za komadiće hrane koji su se nalazi u otpadu,

„Kada su vidjeli da se narod otima za komadiće hrane u smeću, UNPROFOR-ci su, namjerno, u kontejnere počeli u ubacivati komade hrane. Recimo, od jednog ćurana uzmu samo filete, a ostatke bi bacali u smeće. Onda bi snimali dok se naš narod bori za te komade“, govori vozač kamiona sa naslovne fotografije.

Srebreničani su se, kaže Fadil, borili za svaki otpadak koji je bio jestiv.

„Bilo je onih paklića šećera, sokova, nekih, u prahu. Sve što holandski vojnici nisu mogli pojesti bacali su u smeće. Ja sam to, onda, odvozio na divlja smetljišta, narod je kupio, a Holanđani su snimali. To je bila takva katastrofa. Tako žalosno“, ispričao nam je Fadil.

Srebrenica tokom rata (foto:arhiv BIRN-a)

Srebrenički efendija Ahmed Hrustanović je 1993. godine izašao iz tog grada i otišao prema Tuzli. Bio je suviše mali da bi se sjećao nekih detalja do tada. No, on danas prikuplja tuđa sjećanja. Ustupa nam priču Besima Pitarevića, čiji je otac poginuo u potrazi za hranom.

“Selam moj efendija”, prosljeđuje nam Ahmed Besimove riječi, “da ti napišem vezano za mog babu ono sto ja znam”.

Besimov otac zvao se Džemal. Prenosimo njegovu priču bez većih intervencija.

“Mi smo živjeli u kući babinog dajdže Mehmeda. Kad‘ je bila akcija na Fakoviće, i on je bio u akciji. Padom Fakovića našao je nešto pšenice, ali tad nije mogao donijeti jer se vratio sa vojskom. Oružja, u to vrijeme, nije bilo pa su puške ostavljali u štabu, nakon akcija koje su obavljali. Pošto je babo ostavio pšenicu u nekom hambaru pitao je dajdžu da mu da kobilu da ode po nju i da to donese. Naša vojska nije imala dovoljno ljudi da drži položaj. Nakon što su oduzeli Fakoviće, morali su se ponovo povući na Biljeg. Četnici su se vratili i vjerovatno shvatili da je to premješteno i postavili minu. Moj babo je sa Kiramom, sinom Ibrahimovim, inače svojim dajdžiće otišao po tu pšenicu. Nekad u noći babo je nagazio na minu, a Kiram je, vjerovatno uplašen, pobjegao. On nikad neće da prica o tome. Ujutro, kad je Kiram došao moja mama ga pitala gdje je Džemal, a on je onako zbunjeno rekao : “pa je l’ se nije vratio. Išli smo i nešto je sjevnulo i puklo i od tada ne znam gdje je”. Kad je Mehmedova kobila došla nakon dva dana na samaru je bilo krvi, tragovi ruku, jer se Babo vjerovatno pokusao popeti da bi ga donijela. Tada smo shvatili da je poginuo, a Kiram je to možda i znao. Otišao je sa mojim amidžom Suljom po Babu. S njima su još otišli Ahmo i Halil iz Miholjevina, jer niko više nije smio. Kiram je znao tačno mjesto gdje se to desilo pa su ga brzo i našli, ali bez glave, samo tijelo koje su čuvali četnici, vjerovatno u nadi da će neko doći da ga izbavi pa da ubiju još nekoga. Kad su se odmakli da jedu, neko od njih četvorice je prisao i vezao konopac babi ispod pazuha, jer su mislili da su minirali tjelo, pa ako ga podignu da će poginuti jos neko. Kad su povukli tjelo, vidjeli su da nije minirano pa su ga brzo odnijel. Izvukli su babu i kad su ga donijeli u Mehmedovu kuću, bilo vise vojnika, a moja mama je plakala i pitala šta je ono onako malo. Ja sam bio mali i nisam se mogao suzdrzati iako mi je djedo rekao da ne govorim. Dok sam čuvao kravu prije nego su izbavili babu došao mi je plačući i rekao: sine, kažu da su Džemalu četnici odsjekli glavu, ali nemoj snahi govoriti”: Kako ja nisam mogao izdržati, plakao sam i govorio da hoću da vidim babu i da su mu odsjekli glavu. Sreća, mama je tad bila u nesvijesti i nije to čula. Umrla je 2008. godine, ne znajući da smo babu ukopali bez glave. Govorili su mi da ne gledam i da je bolje da ga pamtim kakav je bio ali kako sam ja bio uporan, Šemsudin, sin Mehmedov, uveo me u kuću da mi pokaze babu. Danas ne znam kako su me zbunili da mi ne pokazu sve. Samo su ga otkrili od nogu pa malo više iznad pojasa.Vidio sam da je noga šira, vjerovatno je mina rasturila ali nije bila otkinuta.
Jedan dio stopala je bio probijen i na lijevoj šaci je falio dio. Nogu je vezao nekakvim djelom odjeće, vjerovatno pokusavajući da zaustavi krvarenje. Bilo je krvi i na vojnim gaćama koje su virile ispod pantalona. Dobro se sjećam. Lijeva noga je bila savijena u koljenu, a desna šaka stisnuta u pesnicu. Možda se branio jer nije imao oružje. Samo je nož odnio sa sobom. Ostali su noga i ruka tako ukočeni dok hodža nije valjda proučio nešto. nemam pojma. Ukopali smo ga bez glave u Miholjevinama. Brzo iza toga smo odselili u Ljeskovik odakle je moja mama i bili do pada Kragljivode. Glavu su našli 2018. u Žanjevu”.

U filmu Tarik, u stvarnom životu Emir Suljagić, preživjeli Srebreničanin: Genocid i šampanjac

Negdje s kraja prošle godine, grupa političkih aktivista, ljevičara, u jednoj kafani na Bjelašnici glasno se šprdala kako sam ja, Emir Suljagić konačno „civilizovan“ i „umiven“, nakon što je ulogu u filmu „Quo Vadis, Aida?“ izdaleka inspirisanu onim što sam preživio u Potočarima između 11. i 21. jula 1995. odigrao Alban Ukaj. Prešao sam preko te, kao i brojnih uvreda koje sam za proteklih 26 godina pretrpio u suštini zbog toga što sam preživio i, za razliku od mnogih preživjelih, nisam ušutio. Slavlje zbog zasluženog uspjeha filma Jasmile Žbanić, koje vidim na svakom uglu, može se porediti samo dubinskim prezirom prema preživjelima. Genocid i šampanjac, jebiga.

Otkako je Jasmila počela raditi na filmu, bio sam po strani onoliko koliko se tražilo i od pomoći koliko se to tražilo. Ne znam mnogo o filmu, scenarij nisam napisao nikad u životu, i nisam mogao pomoći osim da odgovorim na pitanja koja mi se postavljaju. I tada sam mislio, kao što mislim i danas, da je snimanje tog filma bila nasušna potreba. Nijednim postupkom niti riječju nisam htio stajati na putu tome. I imao sam pravo: broj ljudi koji su saznali za genocidnu operaciju u Srebrenici – pa makar i jednu srazmjerno malu epizodu unutar strašne sage o Srebrenici – u zadnjih godinu dana je ogroman. Zahvaljujući Jasmili i njenom filmu i mi preživjeli smo dobili platformu da govorimo o događajima koji su bili osuđeni da postanu fusnota u evropskoj istoriji. U tom smislu, to je samo po sebi postignuće za istoriju.

Ne želim, pak, učestvovati u „univerzalizaciji“ srebreničkog iskustva i imam pravo da to takođe glasno kažem. Jasmilin „acceptance speech“ povodom dobijanja nagrade Evropske filmske akademije ne odgovara istini i trivijalizira srebreničko iskustvo. Genocidna operacija u i oko Srebrenice – ako ćemo biti potpuno precizni i kompletno iskustvo bosanskog genocida –jedinstvena po tome što je predstavlja genocid kao „gendercide“.

Od maja 1992. godine do jeseni 1995. godine – čak u oktobru su jedinice Bratunačke brigade tzv. VRS vršile „pretrese terena“ u doslovnom lovu na rijetke zaostale preživjele – postojala je samo jedna garancija smrti – pogrešne genitalije. Dominantna većina žrtava u i oko Srebrenice u cijelom tom periodu su bili muškarci: razoružani, vezani, ubijeni. Logika srpskog genocida bila je jednostavna. Umjesto masovnog ubistva i žena i djece, ubistvo muškaraca u kombinaciji sa iskorijenjivanjem ostatka zajednice – uz seksualno nasilje nad ženama, logore, uništavanje kulturnog nasljeđa, prisilni premještaj, te ubijanje autoriteta i elita, odnosno obezglavljivanje zajednice – garantovalo je fizički nestanak zajednice koja je bila meta nasilja. Muškarci koji su strijeljani u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. godina, nisu bili odgovorni za bilo kakav „mess“. Niti je to što se dogodilo bilo „mess“.

Emir Suljagić tokom rata u Srebrenici (krajnje desno)

Drugo u čemu odbijam da učestvujem je aproprijacija srebreničkog iskustva za „sve žrtve“. Jasna Đuričić ima pravo da u svoje ime, kao najbolja evropska glumica za 2021. godinu nagradu posveti „svim žrtvama“. Ali, ne u moje ime. Srebreničko iskustvo nije univerzalno. To je muslimansko iskustvo. Iskustvo ruralne, konzervativne zajednice Bošnjaka istočne Bosne. I ta priča je samo naša. Ta platforma je samo naša. Nijedna grupa žrtava, odnosno preživjelih, nije predmet takve vrste blaćenja, vrijeđanja, osporavanja i negiranja – i to kao državne politike u Srbiji – kao što su to žrtve i preživjeli srebreničke enklave.

Dodjela nagrade za najbolji film, najbolju redateljicu i najbolju glumicu za „Quo Vadis, Aida?“ događa se u kontekstu izvjesnosti da će vojska koja je genocid počinila – vojska Ratka Mladića – biti ponovo uspostavljena. I da je evropski zahtjev da dopustimo da ta vojska koegzistira sa Memorijalnim centrom Srebrenica.  Srbima država, muslimanima oskari. Svakome ono čime će se zadovoljiti.

I da se u zaključku vratim na početak teksta. Možda vam se ne sviđamo ovakvi kakvi jesmo – nismo savršene žrtve, šta da radimo? – možda smo malo odveć grubi, neotesani i glasni, ali ovo je film o našim ljudima i našim muškarcima. Danas mi je, dok smo se vraćali iz grada, kćerka koja ima 15 mjeseci zaspala u automobilu. I dok sam je iznosio uz stepenice i gledao je kako spava, sjetio sam se Fehima Mašića, mog komšije, koji je isto tako držao svoje dijete u bivšoj fabrici akumulatora 13. jula 1995. godine, kada sam došao da ga „popišem“, stavim na listu za koju sam bio uvjeren da će njemu i svima ostalima spasio život. Niko sa moje liste nije preživio. Bila je to anti-Schindler lista. Na njoj su bili samo muškarci.

(autor teksta je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

Emotivno pismo Azre Zornić američkom diplomati Matthew-u Palmeru: “Sklapate pakt s ljudima koji su stvorili segregaciju”

Gospodine Palmer, želim Vas podsjetiti  da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu. Obični građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona. Tako da, po mom skromnom mišljenju, treba razgovarati sa građanima koji su dobili svoje presude. Ali Vi umjesto toga nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalističkim liderima koji vladaju ovom zemljom u posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka. Naprotiv, stvorili su segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah, bijedu, siromaštvo…… sve sa samo jednim ciljem – da ostanu na vlasti. Građani BiH su upravo podvrgnuti emotivnom terorizmu i retraumatizaciji od strane gospodina Dodika; izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela. Da vas podsjetim u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona. Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije. Napominjem da ni prema Ustavu ni prema mojoj presudi nije moguće dati bilo kakav legitimitet pripadnicima konstitutivnih naroda kako to želi gospodin Dragan Čović. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo da glasa za koga hoće, a ni Čović ni bilo ko drugi ne može odrediti da li je njegov glas legitiman ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Svi smo mi građani ove zemlje; zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Isticanje etničkih prefiksa i inženjering  kako bi se osiguralo da političari dobiju birače koje žele NIJE demokratija. Nije li već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti i nastavili da pljačkaju i uzimaju kredite u ime ove države a za svoju ličnu korist.  Ako vjerujete da će kredibilitet SAD i EU među građanima BiH izdržati ovu vrstu izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Ništa što možete ponuditi, nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti do te mjera da prihvatimo vaš krajnje  nekorektan čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela toliko štete našoj zemlji i našoj budućnosti.

Konačno,  gospodine Palmer, da ako ste već delegirani da pomažete Bosni i Hercegovini onda to učinite na pravi način tako što ćete razgovarati sa običnim građanima koji su dobili svoje presude i u skladu sa njima pomoći im da prvo promijene Ustav pa onda Izborni zakon. Svjesna  sam da je to teži način da ispunite svoju misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Svjesna sam da bi to otežalo vašu misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Nemojte citirati naše odluke, kojima smo imali za cilj da otvorimo procese pozitivnih promjena u BH društvu, a koje vi želite da tumačite na način da zadovoljite  Čovića, Dodika, Izetbegovića, ili bilo koje druge bh. političare koji žele da zacementirjau etničke podjele. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne tumače i o njima se ne može raspravljati. Presude se implementiraju odnosno provode onako kako je to u izreci presude rečeno.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...