Ljudska prava

Šef Kabineta ministra za ljudska prava i izbjeglice negira presude: Mlađen Božović precrtao riječ genocid u nalogu za službeni put predsjednika UO Memorijalni centar Srebrenica

“Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.

“Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića

“Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.

Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.

“Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.

Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović,  inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića

Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.

“Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.

BH novinari: Predsjednik NiP-a Konaković stavlja metu na čelo novinaru Avdiću!

Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.

Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.

Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.

Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.

Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.

Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.

Međunarodni tim istraživačkih novinara dokumentovao: Hrvatska ilegalno migrante protjeruje u BiH

Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko  istraživanje  ARD Studija Beč,   Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

https://www.facebook.com/Weltspiegel/videos/241182194111544/?extid=NS-UNK-UNK-UNK-IOS_GK0T-GK1C

Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe,  kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.

U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i  i njihov zahtjev za   za azilom.

“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu. 

Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ​​”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil. 

Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.

Jedini živi srebrenički Bošnjak koji je pregovarao sa Ratkom Mladićem piše za Istragu: “Il’ ćete opstat’, il’ ćete nestat'”

Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da  u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem. Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a. Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske. Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće. Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje. To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.

‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.

Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.

Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.

“Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.

Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.

Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je. 

U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine. Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru. Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”. Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.

U Sarajevu, 6.6. 2021. godine

                                                                       Nesib Mandžić

(Video) Fata Orlović neposredno prije rušenja crkve: “Kaže meni prijašnji reis, nemoj da bi sada umrla”

“Kaže meni reis ulema, onaj prijašnji, nazvao me prije tri dana. Kaže, nemoj da umreš dok to sad ne završiš”, prepričava Fata Orlović uz jutarnju kafu, dok rovokopač počinje rušenje crkve bespravno izgrađene u njenom dvorištu u Konjević Polju.

“Je l to i ti, reis ulema kažeš”, nastavlja Fata,”Pa, nisam ja Bog”.

Uslijedio je, potom, zadovoljni osmijeh i prisjećanje na proteklih dvadeset godina.

“Sta sam puta zaiskala smrt”.

Rovokopač je već počeo da ruši crkvu. Fata Orlović je to čekala dvije decenije. Pravdu je tražila i u Strazburu, gdje je Evropski sud za ljudska prava presudio da bespravno izgrađena crkva na njenom posjedu mora biti uklonjena. Mjesecima su vlasti Republike Srpske odbijale provesti ovu presudu. No, na kraju su ipak popustili. Tri sata nakon početka rušenja, u subotu ujutro ceći dio crkve je bio uklonjen.

„Bog je dao da dočekam ovaj dan. Ja opet kažem, nisam protiv nijedne bogomolje pa ni protiv crkve, ali jesam da se gradi tamo gdje joj je mjesto, a ne na tuđem imanju”, svjedočila je Fata novinarki Almasi Hadžić koja je godinama pratila ovaj slučaj.

Osim nje,  dvije decenije su priču Fate Orlović pričale kolege   Salih Brkić, Sakib Smajlović, Ahmed Bajrić Blicko i Mehmed Pargan. Bez njihovih priloga i tekstova ne bi se znalo mnogo toga.

Nastavljam borbu sa šejtanom u mantiji”, govorila Fata o tadašnjem vladiki Vasiliju Kačavendi.

Napadali su je fizički, zlostavljali, sudili su joj i čekali da umre.

“E, Boga mi, neće sa mnom lahko završiti”, kazala je Fata Orlović u maju 2010. godine kada je Općinski sud u Srebrenici presudio da Zvorničko-tuzlanska eparhija nije kriva što je otela privatnu imovinu i bespravno sagradila crkvu u njenom dvorištu.

I nisu.

Promjena kursa ili nesmotrenost: Matthew Palmer ne podržava usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida

“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za  N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.

Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.

“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.

On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.

Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.

Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.

“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.

Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji,  Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima  te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.

Sa stvarnim likovima o stvarnim događajima iz filma Quo vadis, Aida?: Jer, stvarnost je uvijek gora!

Hasan nije gledao kuda ide Aida. Jer on je, zapravo, Aida iz filma Jasmile Žbanić. Zbog nesuglasica s režiserkom, umjesto UN-ovog prevodioca Hasana, u filmu možete vidjeti prevoditeljicu Aidu. Njena priča je priča Hasana Nuhanovića, ispričana u njegovoj knjizi Pod zastavom UN-a. U filmu Quo vadis, Aida? vrlo malo je fikcije. Likovi su stvarni, stvarni su događaji. Priča je istinita.

„Dijelom“, reći će nam Hasan Nuhanović koji je prvo preživio, a onda godinama kasnije radio na scenariju za film o prevodiocu u bazi UN-a u Potočarima kod Srebrenice.

„Istina je još gora“, dodat će.

Hasan Nuhanović

Negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida, iza rata, dolazi ispred svoga stana u Srebrenici. Gospođa koju je zatekla pustila ju je unutra i predala porodične fotografije. U stvarnosti to i nije bilo tako. Bilo je gore.

„Čini mi se da sam 2000. godine otišao u Vlasenicu u svoj porodični stan. Otvorila mi je Vesna, supruga Milenka Stanića, koji nije bio tu. Milenko Stanić je u Vlasenici bio predsjednik SDS-a i jedan od ratnih gospodara. Vesna mi je otvorila vrata, vikala na mene i rekla mi što ti dolaziš. Otjerala me ispred moga stana“, opisuje Hasan scenu iz stvarnoga života.

Porodične fotografije će dobiti tek dvije godine kasnije. U Sarajevu ih mu je, zajedno sa diplomama, štednim knjižicama i značkama koje je sakupljao, predala jedna Srpkinja. Ona je prva živjela u stanu Nuhanovića koji su iz Vlasenice u Srebrenicu protjerani odmah na početku rata.

„Njena kćerka je bila djevojka mog druga  Dejana Ostojića, Srbina koji je prije rata bio bubnjar u mom bendu. Oni su sačuvali moje fotografije“.

Ibro, Hasan, Nasiha i Muhamed Nuhanović

Fotografije su jedini dokaz da je Hasan Nuhanović imao porodicu. U filmu su uloge zamijenjene. Prevodilac je njegova majka (Aida) koja u bazi UN-a u Potočarima, u julu 1995. godine, pokušava da spasi svoja dva sina (Hamdiju i Esu) i supruga (Nihada). U stvarnom životu, prevodilac je sin Hasan koji moli holandske oficire pod zastavom UN-a da ostave njegovu majku Nasihu, oca Ibru i brata Muhameda u bazi u Potočarima. Ni u filmu, a ni u stvarnosti nije ih uspio uvjeriti.

„Ja sam dužan da do kraja svoga života pričam o hrabrosti moga Brace“, kaže Hasan.

Braco je bio nadimak Hasanovog brata Muhameda. U filmu Braco, dok ga UN-ovi vojnici izbacuju iz baze, baca cigaretu u stranu i govori Aidi da holandske vojnike više ne moli za njegov život. Ovako je to izgledalo u stvarnom životu. Prisjeća se Hasan Nuhanović.

Muhamed Nuhanović Braco

„Trebao je da napuni 21 godinu, 23. jula 1995. godine. Ja sam prvo molio da ostave sve troje. Kada sam morao da biram odredio sam da to bude barem brat. Mi smo se dogovorili još 1992. godine, na početku rata, kada bude stani-pani, da je prioritet u spašavanju najmlađi brat. Sve sam pokušao. I na kraju je Braco, vidim tu scenu i sada, ugasio cigaretu i rekao – „Ne moli ih više za mene, jebi im mater. Odoh“. I otišao je“.

Deceniju i po kasnije, forenzičari su u tuzlanskom Kliničkom centru istresli iz kutije ostatke ljudskog skeleta, jedne Leviske i vezane patike. Hasan je stajao iznad stola i na ostacima hlačama pročitao „Made in Portugal“.

Bracu Muhameda su pronašli u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari kod Zvornika. Na istom području su, nekoliko godina ranije, u grobnici Čančari 5 pronašli i Hasanovog oca Ibru Nuhanovića.

U filmu „Quo vadis, Aida?“ to je Nihad Selmanagić, kojeg su UN-ovi vojnici izbacili iz baze u Potočarima, nakon što je njegova supruga, prevoditeljica, uzalud molila da ga spase. Njegov lik tumači Izudin Bajrović.

Vidjet ćete ga i u onoj sceni kada troje srebreničkih Bošnjaka u bratunačkom hotelu Fontana „pregovara“ sa Ratkom Mladićem. U fimu su to Nihad, Nesib i Ćamila

Scena iz filma: Nihad, Nesib i Ćamila ispred Fontane

U stvarnom životu su Ibro Nuhanović, Nesib Mandžić i Ćamila Omanović. Nesib Mandžić je jedini živ. Pronalazimo ga u Beču.

„Borim se za opstanak“, kaže nam u telefonskom razgovoru.

juli 1995.: Ibro Nuhanović, Ćamila Omanović i Nesim Mandžić ispred Fontane

Opstanak je riječ koja je obilježila njegov život. Ne zna ni sam kako je baš on određen da pred kamerama, u ime Srebreničana, pregovara sa Ratkom Mladićem.

„Nesibe, u tvojim je rukama sudbina tvog naroda. Il’ ćete opstati il’ ćete nestati“, izgovorit će mu Ratko Mladić dan prije nego će vojne i policijske snage Republike Srpske zpočeti masovne egzekucije srebreničkih Bošnjaka duž lijeve obale Drine.

Nesib Mandžić tokom svjedočenja u Hagu

Nesib Mandžić je preživio da svjedoči o genocidu. Film Jasmile Žbanić nije gledao.

„I ako je bilo malo odstupanja od stvarnih događaja, razumijem je. To je umjetnički pristup“, kaže nam Mandžić koji je trenutno na liječenju.

Problema sa zdravljem ima i Đermin Omanović. Četrnaest je godina imao kada su u julu 1995 godine odredili njegovu majku Ćamilu da sa Nesibom Mandžićem i Ibrom Nuhanovićem ide na pregovore u Fontanu gdje ih je čekao Ratko Mladić. Glumici Jeleni Kordić pripala je uloga njegove majke.

Jelena Kordić-Kuret kao Ćamila Omanović

„Nisam gledao film. Ne mogu“, kaže nam kratko Đermin Omanović koji danas živi u Mostaru.

„Imam dvoje djece i imam unuka“, govorila je u bratunačkoj Fontani Ćamila Omanović.

„Tako mlada, a već baka“, upitat će Ratko Mladić.

Ćamila Omanović na pregovorima s Mladićem

Koji sekund kasnije, vidi se i u filmu i na autentičnim snimcima, Ćamila navodi da je išla u razred sa nekim od oficira prisutnim na sastanku u Fontani.

„Kada se vratila, rekla nam je da još je neki školski kolega kazao da će biti djece na ražnju“, svjedoči njen sin.

Bila je toliko uplašena da je pokušala izvršiti samoubistvo. Spasili su je. Kasnije je od Đermina i njegove sestre tražila da se razdvoje.

„Mislila je da će nas dvoje okrenuti na ražnju ako nas vide s njom. Nismo htjeli“, sjeća se Đermin.

Đermin i Ćamila Omanović u Srebrenici 1994. godine

Kada su krenuli konvoji sa ženama i djecom prema Tuzli, Ćamila se sa sinom i kćerkom i unučetom uspjela ukrcati na jedan kamion.

„Čim je kamion krenuo, ona je iskočila. Nije htjela rizikovati da bude u našoj blizini pa da nas zbog nje ubiju. Sestra i ja smo otišli do Kladnja“, kaže Đermin.

Ćamila Omanović i Ibro Nuhanović na pregovorima u Fontani

Ćamila je, ipak, uspjela doći do Tuzle. Kasnije će postati svjedok pred Haškim tribunalom. Umrla je 2007. godine od posljedica srčanog udara. Neki drugi udar, pretpostavlja se u potiljak, u julu 1995. godine usmrtio je njenog kolegu s pregovora iz Fontane Ibru Nuhanovića. U grobnici Čančari 5, u selu Kamenica kod Zvornika koje je „skrivalo“ više od deset masovnih grobnica, pronašli su pola njegovih kostiju. Lobanja mu je, sa stražnje strane, bila smrskana. S Ibrinim kostima je pronađena i UN-ova kartica izdata na ime Hasan Nuhanović.

Kamenica – selo masovnih gobnica

„Bila je istekla. I dao sam je bratu Muhamedu kada je krenuo iz baze. Nekako sam mislio da će ga spasiti. To što je kod oca pronađena kartica dokaz je da su u bili zajedno“, misli Hasan.

Ibro i Muhamed Nuhanović vjerovatno su strijeljani u Domu kulture u selu Pilica kod Zvornika. U filmu, dok zatočene Bošnjake ubijaju u Domu kulture, okolni mještani, Srbi, na balkonu ispijaju kafu. Na tom je mjestu ubijeno oko 600 ljudi.

Dom kulture u Pilici, mjesto srijeljanja

Par kilometara dalje, na nekadašnjoj vojnoj ekonomiji Branjevo, strijeljano je još 1.200. Dan kasnije, 17. jula nastali su i satelitski snimci na kojima se vide tijela ubijenih na Branjevu. Kasnije će ih tu zakopati, a  potom i prebaciti u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u Kamenici. Tu su, rekosmo, pronašli Bracu i Ibru. Tu je pronađena i istekla kartica UN-a.

Branjevo: tijela 1200 strijeljanih Srebreničana

Emir Suljagić je imao jednu takvu. I on je bio UN-ov prevodilac u Srebrenici. U filmu se zove Tarik i glumi ga Alban Ukaj.

„Momci, moj život je za Oskara“, reći će nam netom nakon što je „Quo vadis, Aida?“ nominovana za nagradu Američke filmske akademije.

Scena koja će obilježiti njegov život je kada prevodilac Tarik (Emir Suljagić) na mašini kuca spisak lokalnog stanovništva angažovanog u bazi u Potočarima.

„Upisao sam na jednom spisku 18 imena. Osamnaesti je Braco, Hasanov brat Muhamed. Naveo sam da je odnedavno angažovan kao čistač u bazi“, sjeća se Suljagić, danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

Holandski su vojnici prekrižili Bracu i na kraju ga izbacili iz baze zajedno sa ostalim stanovništvom. Ubijen je kao i 239 drugih ljudi čija je imena Emir Suljagić stavio na drugi spisak koji je predao zamjeniku komandanta holandskog bataljona UN-a, majoru Robu Frankenu.

Emir Suljagić, (foto: Gracija.info)

„Na taj sam spisak stavio imena svih onih koji su bili u bazi i koji su mi htjeli dati podatke. Htio sam da postoji neki trag i da ih pokušamo spasiti. Bilo ih je 239 i među njima moj đedo Sadik Hasanović, imam, koji je imao nekih 75 godina. Kasnije sam dodao i Hasanove roditelje i brata. Sve su ih izbacili iz baze“, svjedoči Emir.

Na tom spisku je bila i majka Hasana Nuhanovića. Nasiha je bila u konvoju kojeg su vojne i policijske snage Republike Srpske ispratile prema Kladnju, teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Nedaleko od linije razgraničenja odvojena je od ostalih saputnica. Odvedena je, zajedno sa još šestero ljudi, u selo Jarovlje kod Vlasenice. Ubijeni su i zapaljeni.

„Pronašli smo njene ostatke u jesen 2009. godine na jednom smetljištu kod Vlasenice“, kaže nam Hasan.

Vlasenicom je, da se vratimo na početak teksta, upravljao Milenko Stanić. To bi, uz neka odstupanja od stvarnih činjenica, trebao biti Joka iz filma „Quo vadis, Aida?“. Njegova je uloga pripala Emiru Hadžihafizbegoviću. Njegova je porodica uselila u stan Nuhanovića. Njegova je supruga Vesna otjerala Hasana Nuhanovića ispred vrata stana. I nije mu predala porodične fotografije koje su pripadale Nasihi, Muhamedu i Ibri Nuhanoviću. Stvarnim likovima iz filma Quo vadis, Aida. Jer, stvarnost je uvijek gora.

U kampu Miral kod Velike Kladuše: Virusom korona zaraženo 135 migranata

Najmanje 135 migranata smještenih u kampu Miral kod Velike Kladuše zaraženo je virusom korona, potvrđeno je za Istragu iz više izvora.

“Tačno je da imamo preko stotinu zaraženih u Miralu. Oni su razdvojeni od ostalih migranata. Smješteni su u dvije prostorije i jednom šatoru. Za sada nema nikoga sa težim simptomima. No, imao problem sa nedscipliniranošću zaražeih osoba i to predstavlja opasnost od širenja zaraze”, kazao nam je direktor Službe za poslove sa strancima Slobodan Ujić.

U MUP-u Unsko-sanskog kantona su nam rekli da su poznati sa trenutnim stanjem te da pokušavaju iznaći rješenje. Vjerovatno će u narednim danima kamp Miral biti blokiran.

Inače, prema informacijama Istrage, najmanje 200 mgiranata koji se nalaze na području USK-a je zaraženo virusom korona. Većina ih je, kako smo naveli, u kampu Miral u kojem je, ovisno od dana, ukupno smješteno između 600 i 800 migranata.

Već dugo međunarodni humanitarni aktivisti upozoravali na loše uslove u kampu Miral koji se nalazi nadomak Velike Kladuše i bilo je pitanje dana kada će se pojaviti i proširiti zarazna bolest. U junu 2019. godine u ovom kampu je, zbog korištenja rešoa, izbio požar u kojem je povrijeđeno najmanje 30 migranata, a izgorjele su prostorije s 247 kreveta namijenjenih ovoj populaciji.

Niste iste: Zašto je Ivana Marić žena, a Dušanka Majkić nije?

Smiješno vam je, zar ne, kada vam pošalju neku fotomontažu Dušanke Majkić. I još kada je, pritome, nazovu Dušanom, odgovorit ćete velikim „smajlijem“. Nezavisne direktorice nezavisnih istraživačkih centara sigurno neće napisati nijednu jedinu riječ o tome. Neće reagovati nijedna ambasada. Nekako je „cool“ vrijeđati Dušanku Majkić. Em dolazi iz „mrskog SNSD-a“, em „nema lijep osmijeh“, poput nekih drugih koje svojim pogledom izmame “žurnu reakciju“.

Duhoviti su, je l’ tako, oni što prave stickere sa likom Željke Cvijanović. Ona nije ženstvena, nema „lijep osmijeh“ i ne zaslužuje, kao i Dušanka Majkić, da je se brani od najprizemnijih seksističkih napada.

Ako je suditi po društvenim mrežama i reakcijama „aktivistica“, Sanja Vulić nije žena. Ona je tek „SNSD-ovka“ koja zaslužuje svaki vid prezira i seksističke uvrede.

S podsmijehom se među feministicama gleda na stajling Bibije Kerle. Ne zaslužuje ona, vidimo svi, nikakvu podršku ni kada je prave raznorazne fotomontaže s njenim likom, kada je prikazuju kao muškarca, kada vrijeđaju njenu ženstvenost.

Pokušajte zamisliti uznemirene feministice, društvenu kremu, režisere i skupljače lajkova, da je, recimo, umjesto Nidžare Ahmetašević policija brutalno privela članicu ili aktivisticu neke „eliti prihvatljive“ organizacije. Kakav bi to lom bio. Ali ovako, Nidžara Ahmetašević je „sama tražila“ da je privedu. Baš onako kako su žene „same izazivale svoje silovatelje“.

Možemo redom nabrajati žene koje su se našle na udaru „botova“ i „fotomontažera“ seksitičkih fotografija, ali u odbranu većine njih nije stala nijedna „aktivistica“ ni „aktivista“, poput, recimo, eksperta za sve – Dine Mustafića.

Kako bi, možete li zamisliti uopće, izgledalo to kada bi neka NVO, neka aktivistiva ili nezavisna direktorica nezavisne istraživačke mreže stala, recimo, u odbranu omražene Sebije Izetbegović kada se na društvenim mrežama pojave seksističke fotomontaže usmjerene protiv nje. Budimo iskreni, to je čak i nezamislivo.

Ali kada napadnu Sabinu, ne Sebiju, Ćudić, „elita“ bude zgrožena. Pišu se pisma, perticije podrške, twittaju ambasadori, nezavisni analitičari… Jer Sabina Ćudić „ima lijep osmijeh“. Za razliku od svih gore navedenih žena.

Posljednji u nizu slučajeva je Ivana Marić. „Nezavisna“ analitičarka našla se na udaru društvenih mreža zbog svojih, budimo iskreni, više nespretnih nego zlonamjernih izjava. No, ona je „pod napadom“ zbog toga što je „žena“, reci će aktivistice. Kada se na tim istim društvenim mrežama pojavila neprimjerena fotomontaža Ivane Marić i sarajevske Vijećnice, uslijedile su osude sa svih strana. I neka su. I trebaju. Ali isto tako trebaju biti osude kada se na isti način vrijeđaju Dušanka Majkić, Željka Cvijanović, Bibija Kerla, Sebija Izetbegović, Nidžara Ahmetašević …Samo,„elita“ tada šuti. Jer te dame ne pripadaju zatvorenoj skupini ljudi koja sebe smatra najotvorenijom na svijetu.

Zato, kada kritikujete Irmu Baraliju zbog katastrofalne odluke u Mostaru, imajte na umu da je „napadate zbog toga što je žena“. A kada napadate Dušanku Majkić znajte da možete preći granicu jer, zaboga, „ona nema lijep osmijeh“, kako bi rekli ušminkani aktivisti iz „zatvorenih skupina navodno otvorenih ljudi“.

„Sretan Osmi mart svim ženama osim Dušanki Majkić“, glasila jedna od poruka najviše dijeljenih prošloga ponedjeljka.

Duhovito, a?

Naravno da nije. I naravno da je to jadno. I od toga je samo jednije što nijedna aktivistica nije sjela i napisala „otvoreno pismo“ na društvenim mrežama kako bi upozorila javnost na primitivne napade na Dušanku Majkić. I brojne druge majkićke koje “nisu super”.

MUP KS obmanuo javnost: O “napadu” Nidžare Ahmetašević nisu obavijestili tužioca, “napad” ne tretiraju kao napad na službeno lice

Uhapšena novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević u subotu popodne puštena je na slobodu. Inače, ranije tokom dana službenici MUP-a Kantona Sarajevo obmanuli su javnost da su o svemu obavijestili dežurnog tužioca. Osim toga, javnosti su lažno saopćili da je novinarka Ahmetašević privedena zbog “krivičnih djela.

“Tužilaštvo Kantona Sarajevo nije obaviješteno o ovom slučaju. I mi smo pročitali u medijima da je MUP saopćio da je obaviješten dežurni tužilac. To, međutim, nije tačno”, kazala je za Istraga.ba glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija.

Radio Slobona Evropa danas je objavila da je Nidžara Ahmetašević uhapšena u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu.

“Iz Operativnog centra Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) za Radio Slobodna Evropa (RSE) naveli su da je Ahmetašević uhapšena zbog “narušavanja javnog reda i mira” i “činjenja krivičnog djela”. Istaknutno je i da Ahmetašević počinila i “nepoštovanje naredbi službenog lica”, nakon čega je privedena, a o svemu je “obaviješten i sudija za prekršaje””, objavila je Slobodna Evropa.

Međutim, tvrdnja da je novinarka uhapšena zbog “činjenja krivičnih djela”, nije tačna, jer bi u tom slučaju morao biti obaviješten dežurni tužilac. Dežurni tužilac, kako rekosmo, nije obaviješten.

I portal Avaz.ba objavio je popodne da im je “potvrđeno” u MUP-u Kantona Sarajevo da je o ovom slučaju obaviješten dežurni tužilac, što negiraju u Kantonalnom Tužilaštvu Sarajevo.

Istina je da je o svemu obaviješten sudija za prekršaje Općinskog suda u Sarajevu koji bi trebao donijeti konačnu odluku o ovom događaju koji se tretira kao prekršaj, a ne krivično djelo, kako je to, prvobitno, tvrdio MUP Kantona Sarajevo.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...