Istrage

Pozadina sukoba u goraždanskom Ginexu: Bitka za dividendu od 5 miliona maraka

Tri godine je goraždanski biznismen Hamid Pršeš vodio bitku protiv direktorice Ginexa Munevere Fočo. Isto toliko godina Fočo je bila “dobro direktorsko rješenje” za federalnog premijer Fadila Novalića i ministra energije, rudarska i industrije Nermina Džindića. Sada se situacija obrnula. Hamid Pršeš je zaštitnik Munevere Fočo, a Džindić i Novalić su pokrenuli proceduru njene smjene.

Smjena Munevere Fočo, zapravo, uopće nije pozadina “radničkog neposluha” u Goraždu. U pozadini “zbivanja naroda” je dividenda, odnosno podjela profita Ginexa. Novalić i Džindić se protive “raspodjeli” profita u Ginexu, Halil Oković  i Hamid Pršeš žele dividendu. Munevera Fočo je godinama bila protiv podjele dividente, ali sada želi da se pet miliona Ginexovog profita podijeli dioničarima od čega bi goraždanskim biznismenima Okoviću i Pršešu pripalo oko 1,5 miliona marka.

Prema zvaničnim podacima sa berze SASE, Federacija BiH je većinski vlasnik Ginexa. Pripada joj 51 posto dionica. Goraždanski biznismen Halil Oković, njegova firma OKAC i bizmismen Hamid Pršeš imaju oko 30 posto dionica. Vlada Federacije u Nadozornom odboru od tri člana imenuje dva, a “male dioničare” u NO zastupa Hamid Pršeš. Odluke na NO se donose 2:1, što znači da Vlada Federacije ima kontrolni paket.

Oković i Pršeš su, već smo objavljivali na Istrazi, za kupovinu manjinskog udjela u Ginexu uložili oko 10 miliona maraka i njihova procjena je bila da će kroz dividendu svoje ulaganje isplatiti za tri godine. Prve godine nakon što su ušli u Ginex,  2017. godine, ova firma čiji je većinski vlasnik Federacija BiH poslovala je sa dobiti od oko 10 miliona maraka. Vlada FBiH, kao većinski vlasnik, odlučila je da dividenda bude isplaćena dioničarima, pa su Oković i Pršeš te godine, preko Ginexa, zaradili oko 3 miliona maraka. Prijavljena dobit Ginexa za 2018. godinu bila je 6 miliona, dok je godinu kasnije iznosila 5 miliona.

Vlada Federacije BiH odbija, međutim, da podijeli dobit te novac ostaje u Ginexu kojim upravlja Munevera Fočo. Zbog svega toga, Hamid Pršeš u ime malih dioničara piše dopise u kojima obavještava Skupštinu dioničara Ginexa da Nadozrni odbor obmanjuje vlasnike, te da se iz Ginexa, kojim upravlja Munevera Fočo, izvlači novac.

“Poštovani, Nadzorni odbor je na sjednici održanoj 04.05.2021.godine donio Odluku o prihvatanja Izvještaja o
poslovanju društva i izvještaja neovisnog revizora i iste uputio u daljnju proceduru, ali kako je isti sačinjen suprotno  računovodstvenim standardima izvještavanja i zakonskim  normama predlažem da NO na narednoj sjednici preispita svoje Odluke, iste koriguje i naloži ispravku  navedenih izvještaja za 2021. god. Nadzorni odbor nije dovoljno jasno sagledao ispravnost navedenih izvještaja u dijelu rada sa povezanim
licima i ovlaštenja za dodijeli donacija u ime društva UNIS GINEX d.d. Goražde. Razlozi za ovakav zahtjevu su: 1. Izvještaj nezavisnog revizora na stranci 39 ne sadrži tačnu listu povezanih lica sa društvom. Navedena lista povezanih razlikuje se od liste koja se nalazi u Izvještaju o transfernim cijenama koju je radio REVIKON i razlikuje se od stava Odbora za reviziju (OR) koji nam je dostavljen na prethodnoj sjednici NO. Činjenica da dopis OR nije bio potpisan i da je izazvao nedoumice kod nekih članova NO razlog su da se ovo pitanje još jednom razmotri. 2. U Izvještaju o transfernim cijenama na strani 59 i 60 navedenu su cijene koje imaju povezana i nepovezana lica. Cijena koja je navedena za inc. kapislu 4,5/3-P1 za mali pištolj od 21,63 KM/1000 kom značajno se razlikuju od cijena u dopisu br. 9630 od 07.05.2021.god., koji vam dostavljam u prilogu. Navedeni dopis je svakako dodatni razlog za zabrinutost i provjeru cijena. 3. GINEX je društvo od javnog interesa, u većinskom vlasništvu Federacije B i H, stoga način kako su odobrene donacije u iznosu od 162.000 KM nije u skladu sa Zakonom o donacijama preduzeća u javnom vlasništvu ili pod javnom kontrolom u F B i H. Knjižene donacija na teret tekućih troškova umanjuje finansijski rezultat za navedeni iznos, te stoga Izvještaje treba korigovati, a odluku o donacijama prepustiti narednoj Skupštini dioničara u skladu sa pozitivnim pravnim normama. Takoder, iskazani efekt transfernih cijena treba tretirati kao poklon o čemu odlučuje Skupština sa
75% glasova. Odluka NO na prethodnoj sjednici da će donacije u buduće odobravati Skupština ne uklanja grešku u Izvještaju za 2021.godinu”, naveo je Pršeš.

Uprkos brojnim, čak i utemeljenim tvrdnjama Hamida Pršeša, Fadil Novalić i Nermin Džindić su odlučili da zaštite direktoricu Muneveru Fočo. A upravo je ona bila njihov izbor kada su članovi Nadzornog odbora u ime Vlade Federacije BiH odbili na poziciju direktora Ginexa imenovati Almira Badnjevića. Naime, Almir Badnjević je vlasnik i direktor Verlaba (firma poznata iz slučaja Respiratori). On je zet Halila Okovića, jednog od dioničara Ginexa kojeg u NO zastupa Hamid Pršeš. Uprvao ovo (ne)imenovanje ima veze i sa slučajem Respiratori, o čemu smo pisali prije dvije godine.

Munevera Fočo je, dakle, godinama bila prvi izbor federalnog premijera Fadila Novalića i ministra Nermina Džindića. Istovremeno, i tokom afere respiratori, federalni ministar Aljoša Čampara (NiP) i HDZ-ovi ministri u Vladi Federacije BiH su zastupali stavove i interese Hamida Pršeša i Halila Okovića. Tako je i HDZo-va ministrica finansija Jelka Milićević podršavala Pršešove stavove u Vladii Federacije, glede imenovanja Kadrije Kolića na mjesto člana Nadzornog odbora Ginexa.

Jelka Miličević podržava Hamida Pršeša

No, onda je dolo do obrata. Vlada Federacije se namjerava riješiti svoje miljenice Munevere Fočo. Svjesna da ostaje bez funkcije, ona sklapa dil sa Hamidom Pršešom koji u Goraždu organizira skupove podrške “direktorici” čiju smjenu želi Vlada Federacije BiH. HDZ-ovi ministri odbijaju učestvovati na telefonskoj sjednici Vlade FBiH kada je data prethodna saglasnost za razrješenje Munevere Fočo. Od svih prisutnih ministara, protiv njene smjene je glasao Aljoša Čampara. Munevera Fočo, potom, započinje proces “oduživanja”.

Početkom maja, Munevera Fočo je, prema informacijama Istrage, zatražila od Nadornog odbora i Skupštine dioničara da pokrene proceduru podjele dividende u iznosu od pet miliona maraka. S obzirom na to da Pršeš i Oković imaju oko 30 posto dionica, pripalo bi im oko 1,5 mliona maraka za ovu godinu. No, Vlada Federacije će ponovo blokirati tu podjelu.

Državni tužilac Mirza Hukeljić u julu 2016. godine napisao Rješenje: “Obustaviti istragu u slučaju Dobrovoljačka”

U julu 2016. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je spremno Rješenje o odbacivanju kao nedopuštene pritužbe MUP-a Republike Srpske na odluku o obustavi istrage u predmetu “Dobrovoljačka” U tom periodu sa pozicije glavnog državog tužioca smijenjen je Goran Salihović, nakon čega je Gordana Tadić, novoimenovana vršiteljica dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, donijela naredbu o prihvatanju pritužbe. Ali vratimo se dokumentu iz 2016. godine, odnosno “nacrtu Rješenja” koje je pripremio državni tužilac Mirza Hukeljić, tada tužilac u Odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH.

Rješenje koje je pripremio tužilac Mirza Hukeljić

Odbacuje se kao nedopuštena pritužba podnosioca prijave Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Odbijaju se kao neosnovane pritužbe oštećenih: Kovačević N. Dušana iz Beograda-Republika Srbija, Krajišnik Riste, iz Bijeljine, Banduka Rajka, iz Bijeljine, Adžić Zorana iz Gacka, Bojandić Siniše, sina Doljana, iz Banja Luke, Đurić Draška, sina Radovana, iz Laktaša, Blagojević Nenada, sina Milana, iz Novog Grada, Miljić Predraga, sina Nenada, iz Kneževa, Beribaka Danila, iz Vojkovića-Istočna Ilidža, Lopatić Žarka, sa Pala-Istočno Sarajevo, Mastilović Miodraga, sa Pala-Istočno Sarajevo, Kusmuk Milutina, sa Pala-Istočno Sarajevo, Erić Nenada, sa Pala-Istočno Sarajevo, Majkić Đurađa, iz Subotice, Rakić Krste, iz Rudog, Pelemiš Bogoljuba, iz Zvornika, Lukić Ljubinka, iz Beograda-Republika Srbija, advokata Romanić Milana (za oštećene Tomović Bogdanu, Gvozdenović Gordanu), advokata Lazarević Radivoja (za oštećenu Radulović Danicu iz Beograda), Izjavljene protiv Naredbe o obustavi istrage Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine, kojom je obustavljena istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima zbog krivičnih djela Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f),  Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b), Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b), Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična djela, odnosno zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela”, napisao je tužilac Mirza Hukeljić koji je tada bio i član posebne Komisije Tužilaštva BiH koja je trebala razmatrati pritužbe u slučaju Dobrovoljačka.

Nakon što je Tužilaštvo BiH 17. januara 2012. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage u slučaju Dobrovoljačka, MUP RS-a i prodice stradalih pripadnika JNA su dostavile pritužbu. Tadašnja vd. glavne tužiteljice Jadranka Lokmić Misirača formirala je tim za rad po pritužbama u spisu predmeta čiji je krajnji cilj bio sačiniti prijedloge odluka po izjavljenim pritužbama. U martu 2013. godine tadašnji glavni tužilac Goran Salihović je, potom, donio odliku kojom je promijenio sastav tog tima. Nove izmjene Salihović je napravio i početkom 2016. godine. Tim se sastojao od  sedam članova – Aleksandar Faladžić, Nađa Rekanović-Topčagić, Stanko Blagić, Mirza Hukeljić, Sena Uzunović, Milorad Barašin i Gordana Tadić. Troje srpskih članova Komisije (Faladžić, Blagić i Barašin) bilo je za donošenje odluke o prihvatanju pritužbe. S druge strane, Sena Uzunović, Mirza Hukeljić i Nađa Rekanović-Topčagić bili su za odbijanje, odnosno odbacivanje pritužbi. Gordana Tadić je je bila neodlučna. Mirza Hukeljić je pripremio Rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju pritužbi. No, Goran Salihović je razriješen, na njegovo mjesto je došla Gordana Tadić koja je, potom, postala odlučna. Samostalno će, potom, donijeti rješenje o prihvatanju pritužbi i obnoviti istragu koju je u januaru 2012. godine obustavio međunarodni tužilac Džud Romano.

Gordana Tadić

Upravo je Romanova naredba bila osnov tužiocu Hukeljiću za pripremanje Rješenja o odbijanju pritužbi. Kompletno Hukeljićevo Rješenje možete pročitati ukoliko kliknete ovdje, a u nastavku ćemo citirati nekoliko bitnih dijelova. Odmah na početku, predlagač podsjeća na Romanovu naredbu o obustavi istrage. Evo šta piše.

Mirza Hukeljić

“Naredbom Tužilaštva-Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine obustavljena je istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa:

Događajima u Dobrovoljačkoj ulici, u odnosu na:

  • krivično djelo Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1 i 2. KZ BIH, zbog napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedeno djelo ne predstavlja krivično djelo;
  • krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva vojnika Tomović Zdravka i ranjavanja pukovnika Pavlović Dragoljuba, pukovnika Žarković Komnena, potpukovnika Patačko Franje, Stamenić Marka, pukovnika Taso Enesa, pukovnika Ivanović Josipa, Stankov Ivanke, vojnika Zrnić Zorana, vojnika Miljić Predraga i potpukovnika Kostić Milče, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična krivična djela,
  • krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva pukovnika dr. Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire, vojnika Đukić Miodraga, potpukovnika Jovanić Boška, pukovnika Mihajlović Boška, pukovnika Petrović Gradimira i Šuko Normele, ranjavanja pukovnika Pantelić Miće, kapetana Stanković Dragana, kapetana Pravda Lasla, vojnika Bojanić Slobodana, vojnika Arsić Zvezdana, kapetana Katalina Ratka, vojnika Adžić Zorana, pukovnika Lukić Ljubinka, vojnika Perić Milenka, vojnika Pantić Dragana, desetara Simić Ivice, Petrović Slavka, vojnika Kovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana; fizičkog zlostavljanja zastavnika Vukšić Gojka, pukovnika Belošević Slavoljuba, kapetana Legen Milana, Cabo Miroslav, Erić Nenada i Beribaka Danila, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.

Događaji u Centralnom zatvoru, Štabu Teritorijalne odbrane i prostorijama MUP-a:

  • Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
  • Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u Centralnom zatvoru i u Štabu Teritorijalne odbrane, za koje se saznalo u toku istrage.

Događaji u bolnici Koševo:

  • Istraga u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u bolnici Koševo, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.

Događaji u FIS-u:

  • Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-a, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
  • Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni ziočin protiv ratnih zarobijenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ ВiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-а, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u prostorijama FIS-а, za koje se saznalo u toku istrage”, navedeno je u aktu Džuda Romana.

Dakle, međunarodni tužilac je procijenio da bi samo protiv Hasana Efendića, bivšeg čalenika Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, trebala biti nastavljena istraga. Kada je u pitanju sam napad na kolonu, Romano procjenjuje da to uopće ne predstavlja krivično djelo. Ali idemo dalje. U nastavku objavljujemo hronologiju događaja detaljno opisanih i ovom aktu Tužilaštva BiH

           Hronologija događaja 2.maja 1992.godine

“Dana 2. maja 1992. godine Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina, njegov tjelohranitelj Nurudin Imamović i Zlatko Lagumdžija trebali su se vratiti avionom u Sarajevo iz Lisabona gdje su otputovali 28. aprila. Prije nego što su krenuli iz Lisabona bezuspješno su pokušavali da stupe u kontakt sa Predsjedništvom i MUP-om RBiH, ne znajući za sukobe koji su se tog dana dešavali u Sarajevu. Pilot je obavijestio putnike da je nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, stupio u vezu sa aerodromom u Sarajevu gdje mu je osoblje aerodroma reklo da mogu da slete, ali na vlastitu odgovornost. Predsjednik Izetbegović je rekao pilotu da sleti u Sarajevo. Pukovnik Vidoje Magazin, oficir JNA – zadužen za aerodrom, obavijestio je generala Đurđevca da je avion u kojem se nalazio predsjednik Izetbegović na putu za Sarajevo. General Đurđevac i pukovnik Gagović su se složili da bi predsjednika Izetbegovića trebalo zadržati kako bi se omogućilo izvlačenje Komande 2. Vojne oblasti. General Đurđevac je nazvao generala Kukanjca koji je naredio da se predsjednik Izetbegović dočeka i zadrži na aerodromu dok se on ne konsultuje sa svojim nadređenim u Beogradu. Nakon što su sletjeli, predsjednika Izetbegovića i njegove saputnike dočekala je JNA. Pukovnik Magazin – upravnik aerodroma iz sastava JNA, po uputstvu generala Kukanjca, im je rekao da će ih zadržati zbog njihove bezbjednosti, te su tako odvedeni u njegovu kancelariju. General Kukanjac je predložio gerneralu Adžićem da se predsjednik Izetbegović prebaci u Lukavicu kako bi sljedećeg jutra učestvovao u pregovorima o evakuaciji 2. Vojne oblasti. Nakon izvjesnog vremena general Adžić je obavijestio generala Kukanjca da je njegov prijedlog odobren. Pukovnik Magazin je obavijestio predsjednika Izetbegovića da je dobio naređenje da ih odvede u kasarnu u Lukavici.U Lukavicu su predsjednika Izetbegovića i njegovu pratnju dočekali general Đurđevac i pukovnik Gagović. Predsjedniku Izetbegoviću je bilo dozvoljeno da iz kancelarije obavi nekoliko telefonskih poziva. TV Sarajevo je uspjelo stupiti u kontakt sa Lukavicom telefonom za vrijeme direktnog emitovanja izvanrednog dnevnika. TV studio je predstavljao sponu u komunikaciji između Predsjedništva RBiH (gdje su se nalazili članovi Predsjedništva Ejup Ganić i Stjepan Kljujić) i kasarne JNA u Lukavici (gdje su se nalazili predsjednik Izetbegović, general Đurđevac i pukovnik Gagović). Član predsjedništva RBiH Fikret Abdić i ministar odbrane RBiH Jerko Doko su se takođe nalazili u TV studiju. Razgovori i pregovori emitovani su uživo u televizijskom programu do kasno u noć.

Među brojnim stvarima koje su izrečene u direktnom emitovanju TV dnevnika, sljedeće su vrijedne pažnje:

  • Predsjednik Izetbegović je tražio da ga povežu sa članovima Predsjedništva kako bi prenio naređenje TO da prekine vatru; Kljujić je odgovorio da će u roku od 30 minuta doći do prekida vatre.
  • Predsjednik Izetbegović je ovlastio Ejupa Ganića da vodi Predsjedništvo dok se on ne vrati.
  • Ponuđeni su različiti prijedlozi za rješavanje krize. JNA je tražila evakuaciju Komande 2. Vojne oblasti u zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića. Ejup Ganić, kao predstavnik Predsjedništva RBiH, tražio je da sepredsjednik Izetbegović i general Kukanjac sastanu u Komandi UNPROFOR-a da bi pregovarali. Colm Doyle, izaslanik lorda Carringtona, bio je na telefonskoj vezi sa TV studijem i složio se stim da se pokuša omogućiti prebacivanje generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića u Komandu UNPROFOR -a.

Zaključak na osnovu dostupnih snimaka i svjedočenja učesnika je da nije postignut konačni sporazum o oslobađanju predsjednika Izetbegovića i evakuaciji generala Kukanjca tokom tog televizijskog programa. Kasnije, te noći, uz posredovanje Colm Doyle-a, prihvaćen je prijedlog da se dalji pregovori odvijaju u Komandi UNPROFOR-a. General Milan Aksentijević i Ejup Ganić su se, prema tom prijedlogu, sastali sljedeće jutro u Komandi UNPROFOR-a, koja se nalazila u zgradi „PTT Inženjeringa“.

Ganić i general Aksentijević sastali su se u MacKenzie-voj kancelariji u prisustvu pukovnika Čađe, generala MacKenzie-a i Colm Doyle-a. Ganić je jasno dao do znanja da je stav Predsjedništva da predsjednik Izetbegović nema nikakva ovlaštenja sve dok se  nalazi u zarobljeništvu, te da Predsjedništvo RBiH neće poštovati nikakav sporazum koji on postigne u tim okolnostima. Ganić je izjavio da je on vršilac dužnosti predsjednika u skladu sa Ustavom RBiH, te je prema tome jedino on ovlašten da vodi pregovore”, opisano je u Rješenju.

          Hronologija događaja 3.maja 1992. godine

“Oko 10:45 sati strane su postigle usmeni sporazum („PTT plan“) da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović dovedu u komandu UNPROFOR-a, gdje će voditi pregovore. Oko 10:00 sati 3. maja 1992. godine manja kolona od 3-4 vozila bila je spremna u dvorištu Komande 2. vojne oblasti kako bi general Kukanjac i nekoliko njegovih ađutanata mogli ići na pregovore u Komandu UNPROFOR-a. Međutim, neki od oficira JNA su primjetili da su lične stvari generala Kukanjca bile natovarene u vozila, te su na osnovu toga posumnjali da se on ne namjerava vratiti u Kokmandu 2. vojne oblasti po završetku pregovora. Kada se general Kukunjac uputio prema vozilima suprostavila mu se grupa oficira koja nije željela da on ode. Među njima je bio poručnik Milidrag koji je uperio pušku u generala Kukanjca i rekao mu: „Niko ne može napustiti Komandu armije!“ General Kukunjac se bez ikakvog komentara vratio u svoju kancelariju. Između 13:00 i 13:30 sati, general Aksentijević, kapetan Jarnahed iz UNPROFOR-a i predstavnik EZ došli su u Komandu 2. Vojne oblasti da bi generala Kukanjca odveli u Komandu UNPROFOR-a. U Kancelariji generala Kukanjca su se zadržali oko sat vremena. Na sastanku je:

  • General Kukanjac predložio da se svim vojnicima i oficirima 2. Vojne oblasti garantuje bezbjedan prolaz u Lukavicuu zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića i lica u njegovoj pratnji.
  • Pukovnik Ratko Katalina je ušao u kancelariju i obavijestio generala Kukanjca da je presretnuta komunikacija „Zelenih beretki“ čime je otkriven plan da se ubije general Kukanjac na njegovom putu ka Komandi UNPROFOR-a.
  • General Aksentijević je rekao generalu Kukanjcu da je Ejup Ganić odlučno izjavio da oni neće poštovati nikakav sporazum koji je sklopio predsjednik Izetbegović u zarobljeništvu.
  • General Kukanjac je započeo direktne pregovore sa Izetbegovićem, telefonom. Ovi telefonski pregovori su nastavljeni i nakon što je general Aksentijević otišao.

Na kraju je general Kukunjac odlučio da ne ide u Komandu UNPROFOR-a, nego je poslao generala Aksentijevića kojem je naložio da obezbjedi polazak predsjednika Izetbegovića i 20 kamiona iz Lukavice kojim bi se evakuisao cijeli sastav Komande 2. vojne oblasti. Ujutro 3. maja  u kasarni u Lukavici su nastavljeni paralelni pregovori između predsjednika Izetbegovića i generala Đurđevca. Negdje oko podneva, kada su pregovori došli do mrtve tačke, predsjednik Izetbegović je zatražio da direktno razgovara sa generalom Kukanjcem. General MacKenzie i g. Doyle stigli su u Lukavicu između 12:00 i 14:00 sati. Kada je generalu MacKenzie-u konačno dozvoljeno da se vidi sa predsjednikom Izetbegovićem, zatekao ga je kako telefonom razgovara sa genralom Kukanjcem.  Predsjednik mu je rekao: „General Kukanjac se složio da budemo razmijenjeni, hoćete li to organizovati?“ Kada se vratio u Predsjedništvo iz Komande UNPROFOR-a Ejup Ganić je obavijestio članove Predsjedništva u proširenom sastavu o „PTT planu“. O tome je bio obaviješten i RŠTOBiH. Presretnuta radio komunikacija između neidentifikovane osobe sa pozivnim znakom „Zagi“, koji se vjerovatno kretao između RŠTOBiH i Predsjedništva i nekoga sa pozivnim znakom „Pušač“, koji je bio na terenu izvan 2. vojne oblasti, otkriva namjeru RŠTOBiH da provode „PTT plan“. Presretnuti razgovori takođe otkrivaju da predstavnici UNPROFOR-a i EZ nisu u potpunosti shvatili „PTT plan“ ili da je došlo do nekih izmjena plana koje Ganiću nisu ispravno prenesene. U jednom momentu Ganić je razgovarao sa kapetanom Jarnehed-om, tražeći da general MacKenzie i Doyle dođu u Predsjedništvo da bi se razgovarali o bilo kakvoj eventualnoj izmjeni „PTT plana“. Jasno je iz presretnutih razgovora da su jedinice na terenu imale uputstvo RŠTOBiH da ne dozvole UNPROFOR-u da odvede generala Kukanjca iz 2. vojne oblasti prije nego što predsjednik Izetbegović stigne u Predsjedništvo. Međutim, ovo uputsvo nije imalo direktnog uticaja na razvoj događaja budući da je sam general Kukanjac odbio da ide sa UNPROFOR-om iz drugih razloga. Ono, ipak, predstavlja dokaz da su organi vlasti RBiH iskreno namjeravali da provedu „PTT plan“ i da nisu znali za izmjene o kojima su se UNPROFOR i EZ počeli dogovarti. Pregovori koje su general Kukanjac i predsjednik Izetbegović vodili telefonom rezultirali su postizanjem sporazuma otprilike između 13:30 i 17:00. Prema ovom sporazumu („Lukavički plan“), pratnja predsjednika Izetbegovića će biti puštena iz Lukavice, a sa druge strane svom preostalom osoblju iz 2. vojne oblasti (približno 250-400 ljudi) će se omogućiti da ode u Lukavicu u određenom broju vozila (13 do 20). Po svemu sudeći u toj fazi nisu vođeni razgovori niti je postignut sporazum o opremi, naoružanju ili dokumentaciji. „Lukavički plan“ trebao se provesti na sljedeći način: predsjednik Izetbegović, njegova kćerka i g. Lagumdžija bi u pratnji generala MacKenzie-a otišli iz Lukavice na Bistrik, odakle bi, 90 minuta nakon njihovog dolaska krenuo konvoj JNA.  Predsjednik Izetbegović i lica iz njegove pratnje će putovati u konvoju do Skenderije gdje će se odvojiti kako bi otišli u Predsjedništvo, dok će ostatak konvoja produžiti prema Lukavici. Plan je u ovoj fazi, ili kako je to kasnije precizirano u kancelariji generala Kukanjca, uključivao dogovor da se nakon evakuacije pregovori nastave u Komandi UNPROFOR-a. S obzirom da je novi dogovor obuhvatao puno veći broj osoblja i vozila, general MacKenzie je obavijestio predsjednika Izetbegovića da UNPROFOR nije u poziciji da osigurava konvoj – oni su samo mogli biti u pratnji i time osigurati prisustvo UN-a kao i mogućnost izvještavanja. Predsjednik Izetbegović mu je odgovorio da on lično garantuje za bezbjednost konvoja”, naveo je Hukeljić, pozivajući se na činjenice koje je već ranije utvrdio tužilac Džud Romano.

                    Sporna činjenična pitanja

“U toku istrage uložen je veliki trud da se ustanovi da li je „Lukavički plan“ prenesen Predsjedništvu BiH i RŠTOBiH prije nego je počelo njegovo provođenje.

  • Na pitanje da li je predsjednik Izetbegović prenio informacije u vezi sa „Lukavičkim planom“, Zlatko Lagumdžija je izjavio da predsjednik Izetbegović nije bio u poziciji da to uradi jer je imao veoma ograničenu komunikaciju sa spoljnim svijetom. G. Doyle je izjavio da mu nije poznato da li je predsjednik Izetbegović prenio tu informaciju i da ga je zapravo brinula mogućnost da on to nije uradio jer je to smatrao slabom stranom plana. General MacKenzie je izjavio da je tada vjerovao da je predsjednik Izetbegović to uradio, ili da je bar to uradio u vremenu koje je proteklo između postizanja dogovora i samog odlaska iz Lukavice. S druge strane, Sabina je izjavila da je predpostavljala da je njen otac obavijestio Predsjedništvo i RŠTOBiH o sporazumu koji je postigao sa generalom Kukanjcem, ali je istakla da ona lično nema nikakvo konkretno saznanje o tome. Samo je pukovnik Gagović tvrdio da je predsjednik Izetbegović kontaktirao Ejupa Ganića telefonom i da je čuo predsjednika Izetbegovića da pita: „Da li taj čovjek može garantovati izlazak Komande iz grada?“ Ejup Ganić je navodno odgovorio potvrdno.
  • U vezi sa pitanjem da li su informacije poslane preko UNPROFOR-a, Zlatko Lagumdžija je izjavio da su samo general MacKenzie i g. Doyle mogli obavijestiti snage na terenu o dogovoru i da je on bio ubijeđen da su to uradili. General MacKenzie je izjavio da je vjerovatno njegov ađutant Steve Gagon obavijestio Komandu UNPROFOR-a o „Lukavičkom planu“. On je takođe bio uvjeren da Komanda UNPROFOR-a prenijela tu informaciju Predsjedništvu RBiH. Međutim Steve Gagnon je izjavio da se ne sjeća da je on lično prenio informacije o „Lukavičkom planu“ Komandi UNPROFOR-a, već je tvrdio da je moguće da je to uradio general MacKenzie.
  • U vezi sa pitanjem da li su Predsjedništvo i RŠTOBiHzaprimili informaciju u vezi sa „Lukavičkim planom“, Ejup Ganić je kategorički izjavio da on nije bio obaviješten o tome da je predsjednik Izetbegović postigao novi sporazum. Transkript vandredne sjednice Predsjedištva RBiH održane 3. maja pokazuje da učesnici nisu znali za „Lukavički plan“. Jedina informacija koju su dobili sa terena bila je da se konvoj iz Lukavice kreće ka Bistriku. Međutim, oni nisu znali ko je odobrio kretanje ovog konvoja, razlog njegovog odlaska iz Lukavice, te da li se predsjednik Izetbegović nalazio u jednom od vozila u konvoju. Svi učesnici te sjednice Predsjedništva koje Tužilaštvo BiH ispitalo potvrdili su da nisu bili obaviješteni o „Lukavičkom planu“.

Konvoj je krenuo iz Lukavice oko 16:00 sati predvođen generalom MacKenzijem i pukovnikom JNA Slobodanom Jakovljevićem – oni su se nalazili u prvom vozilu UNPROFOR-a, „VBL“ transporteru. Predsjednik Izetbegović, Sabina i Zlatko Lagumdžija su bili u drugom vozilu, zajedno sa ađutantom generala MacKenzija – Stevom Gagonom i još jednim oficirom UNPROFOR-a. Iza oklopnih vozila UNPROFOR-a nalazio se izvjestan broj kamiona JNA, približno između 20 i 30 kamiona. Iza kamiona JNA nalazila su se tri vozila UNPROFOR-ova džipa.

Na insistiranje oficira JNA iz Lukavice, tjelohranitelj predsjednika Izetbegovića Nurudin Imamović i Colm Doyle zadržani su u Lukavici kao garancija da će sporazum biti realizovan.

Dok su članovi proširenog Predsjedništva održavali izvanrednu sjednicu, obaviješteni su da je konvoj izašao iz Lukavice i da se kreće prema Bistriku. Međutim, nije bilo nikakvih informacija o tome prema čijoj odluci je konvoj krenuo i sa kojim ciljem, te da li se predsjednik Izetbegović zaista nalazio u jednom od vozila iz konvoja. Pripadnicima TO i MUP-a su izdata naređenja da ne pucaju na konvoj. Na pomenutoj sjednici izražena je bojazan da bi JNA, ukoliko predsjednik dođe do kasarne na Bistriku, mogla iskoristiti njegovo prisustvo da evakuiše cijelu kasarnu. Odlučili su da zaustave konvoj prije nego što isti dođe do kasarne, kako bi se uvjerili da se predsjednik Izetbegović zaista u njemu nalazi. Plan je bio da, u slučaju da je Predsjednik u konvoju, da se sazna šta se on dogovorio sa JNA kako bi se o tome moglo raspraviti i odlučiti da li je taj sporazum prihvatljiv. Predsjedništvo je odredilo Abdulaha Konjiciju da utvrdi prisustvo predsjednika Izetbegovića u konvoju i da razgovara sa njim. Međutim, na njegovo vozilo je otvorena vatra i on nije mogao da se približi istom. Oko 16:30 sati konvoj je stigao u Komadnu 2.vojne oblasti na Bistriku. Po dolasku, general MacKenzie i pukovnik Jakovljević su otišli u kancelariju kod generala Kukanjca. Njima su se pridružili i predsjednik Izetbegović, Sabina, Zlatko Lagumdžija i Steve Gagnon. Dok su bili u Kukanjčevoj kancelariji došao je i Jusuf Pušina, pomoćnik ministra za poslove milicije. Sastanak je trajo od pola sata do više od jednog sata. Većina svjedoka je posvjedočila da su se na satanku ponovno pregledali detalji plana i da su konkretizirani neki novi detalji. Međutim, Sabina je izjavila da se na sastanku nije razgovaralo o sporazumu. Umjesto toga, general Kukanjac je pokušao da uvuče njenog oca u političku raspravu. Pukovnik Ratko Katalina je izjavio da je nakon što je primio presretnutu poruku o mogućem napadu na konvoj, o tome obavijestio generala Kukanjca, koji je naredio da je naglas pročita pročita pred prisutnima – predsjednikom Izetbegovićem, generalom Aksentijevićem i švedskim oficirem UNPROFOR-a. Nakon što je prčitao poruku, on tvrdi da je predsjednik Izetbegović odgovorio da se on tu nalazi upravo da to spriječi. Sjećanje pukovnika Kataline o ovom konkretnom događaju je nepouzdano – prvo, ne postoje dokazi o tome da su predsjednik Izetbegović i general Aksentijević u relevantom periodu ikada bili zajedno u Kukanjčevoj kancelariji. Ono što je na osnovu dokaza utvrđeno jeste da je general Aksentijević to prijepodne došao u Kukanjčevu kancelariju zajedno sa oficirom UNPROFORA-a Thomasom Jarnehedom, Šveđaninom, kako bi odveli Generala Kukanjca u skladu sa „PTT planom“. S druge strane, predsjednik Izetbegović je bio u Kukanjčevoj kancelariji tek kasnije poslijepodne. Drugo, niko od ljudi koji su bili prisutni u Kukanjčevoj kancelariji tog popodneva ne potkrepljuje navode Kataline. General Aksentijević je ispričao da je tog jutra dok se nalazio u kancelariji generala Kukanjca pukovnik Katalina obavijestio generala Kukanjca da su presreli poruku o planu Zelenih beretki da ga ubiju. Na osnovu dokaza, očigledno je da predsjednik Izetbegović nije bio prisutan događaju o kojem je pukovnik Katalina govorio. Tojica pripadnika JNA su dali izjave o tome da su učesnici sastanka u Kukanjčevoj kancelariji dali usmenu garanciju za bezbjedan prolaz. Pukovnik Jakovljević je izjavio da je predsjednik Izetbegović uvjeravao generala Kukanjca da će konvoj biti bezbjedan. General Kukanjac je izjavio da su garancije o bezbjednom prolasku bile potvrđene od strane predsjednika Izetbegovića, Pušine, Alispahića i generala MacKenzija; Pavlović je također izjavio da je čuo kada je general MacKenzie rekao Kukanjcu da on garantuje bezbjedan prolazak konvoja. Na osnovu iskaza ove trojice svjedoka, samo se garancija koju je dao predsjednik Izetbegović može jasno utvrditi zbog toga što je potkrepljeno drugim dokazima. Upitno je prisustvo godpodina Alispahića, jer je gospodin Pušina izjavio da je samo on odveden u kancelariju generala Kukanjca, a i gospodin Alispahić je izjavio da je ostao u dvorišti Komande. Ni drugi koji su bili prisutni na sastanku se ne mogu sjetiti da je on prisustvovao sastanku. General MacKenzij poriče da je dao bilo kakvu garanciju. Postoje ozbiljne sumnje u vezi sa sjećanjem gospodina Pavlovića u vezi sa tim događajem zbog toga što on navodi da su na sastanku bili prisutni gospodin Doyle i general Aksentijević, što nije tačno, jer oni nisu bili prisutni. Prikupljeni dokazi pokazuju da su sve strane uključene u realizaciju „Lukavičkog plana“ imale brojne informacije koje su trebale da ih odgovore od realizacije tog plana. Međutim oni su odlučili da ih zanemare. – Nekoliko svjedoka koji su bili pripadnici JNA izjavili su da je u toku tog dana JNA zaprimila informaciju da se jedinice TO spremaju da izvrše napad na konvoj. Ta informacija je došla putem prisluškivanih radio komunikacija i putem neposrednog posmatranja raspoređivanja jedinica izvan Komande. Ova informacija je bila saopštena generalu Kukanjcu više puta, a prema nekim navodima general Kukanjac je odbio da je ozbiljno shvati. Dok su predsjednik Izetbegović, Sabina, Lagumdžija, Pušina, Alispahić, general MacKenzie, Steve Gagnon i kapetan Jarnehed  nalazili u dvorištu Komande, čekajući da krenu, oficiri UNPROFOR-a su zaprimili jednu informaciju koja je odmah prenesena predsjedniku Izetbegoviću i njegovoj pratnji. – U svojoj izjavi, general MacKenzie je rekao da ga je Steve Gagnon obavijestio da je Ejup Ganić nazvao Komandu UNPROFOR-a da ih obavijesti da je „dogovor propao“. Odmah je o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića i pitao ga šta da rade.

Jedna TV ekipa koja se nalazila u Komandi snimila je dio ovog događaja. Razgovori se djelimično nisu mogli čuti zbog buke u pozadini koja je dolazila od obližnjih vojnih kamiona. Iz citiranog razgovora može se sa sigurnošću zaključiti da je general MacKenzie zaista primio poruku koja je navodno stigla od Ejupa Ganića. te da je on o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića. Nažalost, taj snimak nije zabilježio stvarnu poruku koju je prenio general MacKenzie. Da li je Ganić zaista upotrijebio izraz “dogovor je propao”? Ili da li su general Mackcnzie, ili General Nambiar, ili neki drugi oficiri UNPROFOR-a koji su prenijeli poruku samo sumirali ili parafrazirali Ganićevu poruku u “dogovor je propao” što je uobičajen izraz na engleskom jeziku? Ako je Ganić zaista upotrijebio ovaj izraz, da li je moguće da je mislio na “Lukavički plan”?

Jedini zaključak koji se može izvući iz citiranog razgovora vezano za karakter poruke jeste da će samo predsjedniku Izetbegoviću i generalu Kukanjcu biti omogućen bezbjedan prolaz, a ne cijelom konvoju. To je bilo u skladu sa „PTT planonom“.

Svi pokušaji da se ova stvar razjasni pokazali su se neuspješnima. U toku istrage, iznenađujuće je da se niko osim generala MacKenziea nije sjetio tog događaja dok nije prikazan navedeni snimak. Ipak, niko nije mogao dodati neku relevantnu informaciju da dopuni snimak. Pokušaji da se kontaktira general Nambiar radi razjašnjavanja ovog pitanja su takođe bili bezuspješni.Samo je general MacKenzie izjavio da je nakon što je prenio Ganićevu poruku tražio uputstva od predsjednika Izetbegovića, koji mu je rekao da komandant muslimanske nacijonalnosti, koji je tada stajao pored njega, komanduje snagama TO koje su opkolile Komandu. Predsjednik Izetbegović je ponovio da će konvoj biti siguran i da treba da krenu. S obzirom da nisu prikupljeni dokazi koji bi ukazivali na to da je Ganić mogao znati za “Lukavički plan”, raniji zaključak da Ganić i Predsjedništvo  nisu bili upoznati  sa “Lukavičkim planom” ostaje nepromijenjen. Ovo dalje potvrđuju dokazi kao što je zapisnik sa sjednice Predsjedništva od 4. maja 1992., te Ganićeva izjava da je njegova poruka Nambiaru mogla biti samo da će se razmjena izvršiti po principu ‘jedan za jednog’ jer su sve njegove poruke tog dana bile u skladu sa  „РТТ planom“. Raspoloživi dokazi takođe pokazuju da po prijemu Ganićeve poruke nisu preduzeti nikakvi koraci da se sa Ganićem uspostavi kontakt kako bi ga se pokušao uvjeriti da promijeni svoj stav, pošto je konvoj krenuo nekoliko minuta nakon prijema poruke. Postoje dokazi da je preko radia emitovana poruka kojom se traži od generala Kukanjca da stupi u kontakt sa Predsjedništvom zbog “nastalih komplikacija koje su bezbjedan prolaz konvoja učinile neizvjesnim”. Ovu poruku je lično prenio jedan oficir JNA generalu Kukanjcu koji se još nalazio u dvorištu Komande, nekoliko trenutaka prije polaska konvoja. General Kukanjac je navodno rekao da ta informacija nije važna i da nema vremena ni želje da zove Predsjedništvo. Otprilike oko 14:00 sati, general Kukanjac je preko pukovnika Kataline izdao naređenje da se konvoj pripremi za polazak u 18:00 sati. U kamione su utovorena oprema za komunikacije, arhiva, zalihe hrane, namještaj, kao i naoružanje i municija. Svi pripadnici JNA su se pridružili konvoju noseći svoje lično naoružanje. U konvoj su uključena vozila koja su stigla iz Lukavice 2. i 3. maja, kao i vozila koja su već bila u Komadni – procjenjuje se da je bilo između 50 i 100 vozila. Konvoj je krenuo oko 18:00 sati. S obzirom na veliki broj vozila i na činjenicu da se prevozilo naoružanje, municija i materijalno-tehnička sredstva, konvoj JNA je prekoračio ono što je bilo dogovoreno prema uslovima „Lukavičkog plana“.

Ispred konvoja je bilo vozilo VW Jetta u kojem se nalazio načelnik CSB-a, Bakir Alispahić i pripadnik TO Asim Omanić.Omanić je tu poslat od strane RŠTOBIH da preuzme generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića. Kada je tamo stigao vidio je da je konvoj već formiran i da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović već nalaze u UN-ovom transporteru. Okrenuo je svoje vozilo i odvezao se na čelo konvoja – Bakir Alispahić mu se zatim pridružio. Iza vozila Jetta su se kretala četiri vozila UNPROFOR-a. U prvom vozilu, VBL transporteru, nalazili su se general MacKenzie, pukovnik Jakovljević i Zlatko Lagumdžija. U drugom vozilu, većem transporteru poznatom kao “SISU’, nalazio se predsjednik Izetbegović, Sabina, general Kukanjac, Jusuf Pušina, Nedeljko Deretić, Steve Gagnon i vozač. Iza njih je išao još jedan VBL trasnporter u kojem je bio kapetan Jarnehed i jedan džip. Iza vozila UNPROFOR-a išao je jedan oklopni transporter JNA i druga vozila JNA uključujući kamione marke TAM, Pinzgauere,  putnička vozila te čak i jedan minibus. Prvih 9 do 18 vozila JNA uspješno je stiglo u Lukavicu, s tim da su ti putnici prije toga bili razoružani i u izvjesnoj mjeri je sa njima bilo grubo postupano. – “čelo konvoja”. Iza čela konvoja kretao se neutvrđeni broj vozila JNA među kojima su većinom bili kamioni TAM, nekoliko vojnih džipova PUCH, jedno vojno sanitetsko vozilo, i nekoliko putničkih vozila oficira. Na kraju konvoja je bio oklopni transporter JNA iza kojeg su išla dva džipa UNPROFOR-a. Osoblje JNA koji se nalazio u ovom dijelu konvoja je imao najgoru sudbinu. Na njihova vozila je otvorena vatra, oni su razoružani nekoliko njih je ubijeno, ranjeno ili su maltretirani, njihova vozila su zaplijenjena, skoro svi su zarobljeni. –  ‘začelje konvoja’. Čelo konvoja je prvo stalo kod zgrade ‘Papagajka’´ zbog protivtenkovskih mina koje su bile postavljene na putu. Tu je predsjednik Izetbegović provirio kroz otvor transportera i razgovarao sa Ramizom Delalićem ‘Ćelom’ i sa još nekima, tražeći od njih da omoguće konvoju da prođe. Nakon što se ‘Ćelo’, zajedno sa još nekim pripadnicima TO, kao i pripadnicima jedinice MUP-a koja je obezbjeđivala predsjednika, popeo na transporter, te mine su sklonjene te je konvoj ponovo krenuo.

Malo prije dolaska do raskršće između Dobrovoljačke i Čobanije, čuli su pucnji koji su dolazili sa začelja konvoja. General MacKenzie koji se nalazio u prvom vozilu UNPROFOR-a naredio je vozaču da zaustavi vozilo kako bi on mogao provjeriti šta se dešava.

Raspoloživi video zapis pokazuje čelo konvoja zaustavljeno na Čobaniji. Iza vozila UNPROFOR-a vidi se oklopni transporter JNA, nekoliko putničkih motornih vozila i jedan kamion, prije nego što pogled zakloni vatrogasno vozilo koje stoji na Drveniji okomito na ulici. Nekoliko svjedoka sa začelja konvoja je izjavilo da su bili zaustavljeni zbog vatrogasnog vozila koje je blokiralo put.

Jovan Divjak se penje na oklopni transporter u kojem se nalazio lzetbegović, razgovara sa predsjednikom i preko radio prijemnika koji se nalazi u rukama pripadnika jedinice MUP-a, koja je osiguravala predsjednika, razgovara sa osobom sa pozivnim znakom ‘Zagi’ u RŠTOBIH. Predsjednik govori Divjaku da je postigao dogovor sa generalom Kukanjcem i zatražio je da se konvoj propusti. Divjak je njegovu poruku prenio Zagiju, međutim Zagi se tome suprostavio navodeći da je predsjednik možda bio prisiljen da prihvati te uslove. Zagi je insistirao da se ispoštuje raniji dogovor, tj. da se samo Izetbegović i Kukanjac propuste da idu na pregovore (PTT plan).

Tokom ovog razgovora u pozadini se čuju pucnji, a Divjak reaguje tako što preko megafona izdaje naredbu da se ne puca, a i Zagi u isto vrijeme preko radija izdaje naredbu da se ne puca, da se konvoj i dalje drži u blokadi i da se zarobe vojnici koji su se predali, te da im se oduzme naoružanje. U tom trenutku se oko SISU transportera okupljaju Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Zoran Čegar, Sakib Avdibegović, Mirsad Berberović i drugi. General MacKenzie, kapetan Jarnehed i oficir Gagnon obišli su konvoj u pokušaju da smire situaciju.

Grupe pojedinaca, naoružanih i nenaoružanih, od kojih su neki bili u civilu, a neki u uniformi, prišli su vozilima JNA koja su bila zaustavljena i naredili su posadama vozila da predaju oružje i izađu napolje, što su oni i uradili. Izvršen je pretres vozila i oduzeto je preostalo naoružanje i oprema.

Svjedoci koji su se nalazili na čelu konvoja ne navode ozbiljnije slučajeve zlostavljanja, osim jednog pokušaja grupe naoružanih civila da likvidiraju grupu pripadnika JNA postrojenu uz zid, međutim ovaj pokušaj su spriječili pripadnici MUP-a. Nakon nekih pola sata, svi sa čela konvoja vratili su se u svoja vozilia i nastavili u pravcu Skenderije. Neki vojnici JNA navode da su bili grubo ugurani u vozila, a oni koji nisu ušli dovoljno brzo udarani su kundacima pušaka.

Nije bilo moguće utvrditi da li je ponovno kretanje konvoja bilo rezultat nečije naredbe ili odobrenja, ili je to jednostavno bilo zbog toga što se general MacKenzie vratio u svoje vozilo i naredio vozaču da ponovo krene. Niko od saslušanih svjedoka nije mogao dati objašnjenje zbog čega je konvoj nastavio kretanje.

Konvoj je ponovo krenuo i zaustavio se na Skenderiji gdje je general Kukanjac prešao u MacKenzijevo vozilo, a Lagumdžija u Izetbegovićevo koje je skrenulo u pravcu Predsjedništva.

Malo prije Vrbanja mosta, pukovnik Jakovljević i general Kukanjac su primijetili da se iza njih nalazi samo mali broj vozila, pa su tražili od generala MacKenzija da zaustavi transporter. MacKenzie i Jakovljević su se vratili nazad da vide šta se desilo sa ostatkom konvoja, ali su bili spriječeni da prođu kroz barikade. Čelo konvoja je zatim nastavilo u pravcu Lukavice. U Lukavicu je bezbjedno stiglo između 9 i 18 vozila JNA.

Vatra iz pješadijskog naoružanja, mitraljezai ručnih tromblonskih granata (RTG) otvorena je na začelje konvoja. Nekoliko vozila je pogođeno i osoblje JNA je ranjeno ili ubijeno dok su još sjedili u vozilima ili bili naoružani.

Prema riječima većine svjedoka pripadnika JNA, njima je bilo naređeno da ne odgovaraju na vatru i oni su tu naredbu ispoštovali. Ipak, na osnovu nekih izjava, od kojih je jedna bila od pripadnika JNA lično i JNA je otvaralu vatru iz svog naoružanja.

Nije bilo moguće niti je bilo potrebno utvrditi ko je prvi otvorio vatru i gdje. Na osnovu većine iskaza svjedoka vatra je otvorena u dijelu Dobrovoljačke ulice između Drvenije i Papagajke. Neki svjedoci su izjavili da su mnogi čim su začuli prvi pucanj reagovali otvorivši vatru na konvoj. Odmah su se začuli pozivi za prekid vatre tako da je pucnjava ubrzo prestala.

Većina svjedoka koji su se nalazili na začelju konvoja nisu konkretno naveli šta je uzrokovalo zaustavljanje konvoja. Kada je konvoj zaustavljen, vozila na začelju konvoja protezala su se od Drvenije pa sve do samog izlaza iz Komande.

Svakom od vozila na začelju konvoja prišle su grupe pojedinaca koje su razoružale osoblje JNA. Naredili su im da izađu iz vozila i da stanu uza zid, ili su im naredili da legnu sa licem prema zemlji i sa rukama na potiljku. Oružje i vozila su odvezeni. Osoblje JNA koje se nalazilo na začelju konvoja bilo je podvrgnuto ponižavajućem (na njih je pljuvano, bili su vrijeđani, morali su da se skinu do gaća) i grubom postupanju (udarani su kundacima pušaka, nogama, šakama i šamarani su) prilikom razoružavanja pa sve dok  nisu  evakuisani  sa tog mjesta. U  nekoliko  slučajeva premlaćivanje je rezultiralo krvarenjem ili slomijenim kostima.

Kada je riječ o identitetu jedinica koje su napale konvoj i razoružale i uhapsile pripadnike JNA, većina svjedoka koji su bili u konvoju ukazuje na veliki broj raznih naoružanih pojedinaca od kojih je većina bila u civilu ili djelimično uniformisana, a neki od njih su imali zelene beretke i ambleme ljiljana. Svjedoci koji su bili dio konvoja su vidjeli i pripadnike MUP-a na licu mjesta. Većina svjedoka tvrdi da su postupali i ponašali se korektno i da su njihova blagovremena intervencija i prisustvo spriječili dalje maltretiranje.

U toku istrage su se nastojali identifikovati i ispitati pripadnici raznih jedinica i civili koji su bili na licu mjesta u Dobrovoljačkoj tokom napada na konvoj. Nekoliko pripadnika “Zelenih beretki” dalo je izjave, uključujući i komandante jedinica. Većina od njih je izjavila da su se nalazili u zoni između Parka cara Dušana i Latinske ćuprije. Znali su da će Komanda biti evakuisana. Komandanti jedinica su naveli da su znali da je dogovoreno da se Komanda evakuiše bez naoružanja i da su bili sprenmi da to dozvole da bi predsjednik bio pušten. Takođe su bili spremni da reaguju u slučaju da iskrsnu problemi. Bili su frustrirani kada su shvatili da JNA odlazi sa naoružanjem i opremom, ali su se ipak uzdržali od napada na konvoj. Iznenada se začula pucnjava iz pravca Papagajke i konvoj se zaustavio. U tom momentu su pripadnici “Zelenih beretki” koji su bili u parku prišli vozilima, razoružali pripadnike JNA i zaplijenili njihovo oružje i vozila.Zarobljeni pripadnici JNA su zatim okupljeni u grupama u parku, a kasnije ih je preuzela neka druga jedinica TO ili MUP-a i odvela ih.

Komandant TO Stari Grad naveo je da on nije dobio nikakvo naređenje koje se odnosilo na konvoj tako da tamo nije raspoređena nijedna od jedinica koje su mu bile podređene. Bez obzira na to, on je rekao da je čuo pucnjavu iz svog Štaba koji se nalazio u zgradi Opštine Stari Grad, pa je otišao prema Dobrovoljačkoj preko mosta Drvenija. Kada je stigao tamo uspio je da spriječi maltretiranje i učestvovao je u organizovanju evakuacije zarobljenika. S druge strane, ustanovljeno je daje Ramiz Delalić “Ćelo” učestvovao u akciji sa svojim Ijudima koji su nosili akreditacije TO.

Dokazi takođe ukazuju da su i naoružani civili koji nisu bili pripadnici nijedne organizovane grupe ni jedinice takođe bili u Dobrovoljačkoj tog dana. Jedan od njih je svjedočio da je otišao u Dobrovoljačku zajedno sa svojim komšijom zato što je čuo da će predsjednik Izetbegović biti razmijenjen. Naišao je na konvoj blizu Drvenije i tamo je stajao izvjesno vrijeme tokom čega je bio svjedok usmenih provokacija između pripadnika JNA i naoružanih pojedinaca koji su stajali duž Dobrovoljačke. U jednom momentu čuo je pucnje i kako neko viče: “Razoružaj. razoružaj”. Kao i svi drugi koji su bili tamo i on je prišao vozilima, razoružao vojnike i istjerao ih iz vozila.

Jedan broj pripadnika MUP-a ispitan je u istrazi. Njihove izjave ukazuju da su policajci iz aktivnog i rezervnog sastava bili raspoređeni u Dobrovoljačkoj da bi osigurali prolazak konvoja. Izdata je naredba na MUP-ovoj radio frekvenciji da se ne puca na konvoj i da mu se dozvoli da prođe. Pripadnici jedinice koja je obezbjeđivala predsjednika i pripadnici Specijalne jedinice MUP-a takođe su stigli u Dobrovoljačku. Dokazi ukazuju na to da su pripadnici MUP-a imali pozitivnu ulogu pokušavajući da drže pod kontrolom ostale jedinice i da spriječe pripadnike tih jedinica da eventualno počine krivične radnje.

Spis sadrži kopiju snimka presretnutih razgovora od 2. i 3. maja koje su snimili oficiri JNA u Lukavici. Snimak sadrži komunikaciju izmedu različitih osoba iz različitih jedinica, kao što su TO, MUP i “Zelene beretke”. Analiza sadržaja tih naređenja i uputstava koja su prenošena radio vezom ne otkriva ništa inkriminirajuće niti zlokobno, nego samo da je RŠTOBIH bio spreman da provede “PTT plan” i da nije znao za “Lukavički plan”.

Presretnuti razgovori pokazuju da je “Zagi”, nakon što je obaviješten da se konvoj fomirao i da traži prolaz, izdao sljedeće naredenje: „Samo Alija i Kukanjac sa kolima UNPROFOR-a i taj crveni… ta crvena Džeta mogu proči na pregovore. Nakon pregovora, kako se postigne dogovor, tako će se postupiti sa vojnom kolonom i komandom”. “Zagi” je isto naređenje kasnije ponovio još nekoliko puta. U jednom momentu jedna neidentifikovana osoba kaže “Zagiju” da je predsjednik naredio da se dozvoli konvoju da prođe. Ova osoba pokušava da ubijedi “Zagija” da dozvoli konvoju da prođe i da se uzdrži od pucanja. “Zagi” odgovara da neće biti pucanja. Međutim, on je ostao čvrsto pri prijašnjem uputstvu koje je opet ponovio naglašavajući da ne treba biti pucanja, samo blokiranja.

Nedugo zatim on je obaviješten da vojnici izlaze iz vozila. “Zagi” reaguje tako što daje naređenje da se dejstvuje po njima. Neko mu odgovara da se vojnici predaju. “Zagi” odmah mijenja svoje naređenje navodeći da se treba „mirno” postupati sa onima koji se predaju i da se ni slučajno ne puca na konvoj, već da se drže u blokadi. Bitno je navesti da je naređenje da se puca izdato kao reakcija na informaciju da vojnici JNA silaze sa kamiona. Vjerovatni razlog za ovo je da je ta informacija pogrešno shvaćena, tj. da oni silaze da bi zauzeli borbene položaje i borili se. Međutim, presretnuti razgovori pokazuju daје naređenje da se dejstvuje povučeno nekoliko sekundi nakon što je izdato, tj. nakon što je prenesena informacija da vojnici silaze sa vozila da bi se predali.

Nakon toga je Jovan Divjak kontaktirao “Zagija” ponovo prenoseći informaciju da se predsjednik složio da se pusti cijeli konvoj da prođe. “Zagi” je odgovorio na sljedeći način: “Jovo, mi bez stava Predsjedništva ne možemo donijeti nikakvu odluku s obzirom da znamo kakav je stav Predsjedništva do sada. Neophodno je da predsjednik dođe ovdje. da se donese odluka i nakon toga ćemo postupiti po odluci Predsjednišiva. Čekaju ga u kabinetu članovi Predsjedništva.” Sva ova naređenja i uputstva otkrivaju da RŠTOBIH nije znao za “Lukavički plan” (da se dozvoli prolaz cijelom konvoju). Takođe otkrivaju nespremnost RŠTOBIH da dozvoli prolaz konvoju bez uputstava iz Predsjedništva.

Ne može se zaključiti iz samih presretnutih razgovora zbog čega je konvoj ponovo krenuo nakon što je stao na Čobaniji gdje su Divjak i “Zagi” razgovarali putem radio veze. Ono što se može zaključiti je da je nakon izvjesnog vremena “Zagi” obaviješten da je konvoj krenuo, nakon čega je naredio da se dozvoli predsjednikovom vozilu da skrene prema Predsjedništvu a da ostala vozila JNA nastave prema Lukavici nakon što su razoružana. Nije se moglo ustanoviti da li je ova promjena bila rezultat neke nove odluke ili samo reakcija uzrokovana događajima na licu mjesta.

  1. Ocjena pojedinačnih događaja

Pojedinačna ubistva, ranjavanja i premlaćivanja iz krivične prijave

  • Ubistvo pukovnika Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire i Šuko Normele, i ranjavanje vojnikaKovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana

 

Na osnovu dokaza je utvrđeno da se sanitetsko vozilo, registarskih tablica R-7632, nalazilo u konvoju. Vozilom je upravljao kapetan Dragan Ćućilo, pukovnik Dr. Budimir Radulović je sjedio na mjestu suvozača, dok su pukovnik Miro Sokić, pukovnik Dušan Kovačević, vojnik Dragan Kovačević, civil Normela Šuko i još jedan civil sjedili u zadnjem dijelu vozila. Putnici su bili naoružani puškama, pištoljima i ručnim bombama. Kada je konvoj zaustavljen, sanitetskom vozilu je prišla grupa naoružanih lica i zatražila od lica u vozilu da isto napuste i da predaju oružje. Jedno od naoružanih lica koja su prišla vozilu sprijeda započelo je svađu sa pukovnikom Dr. Budimirom Radulovićem, zbog dvije automatske puške koje je Radulović odbijao da preda. Prema iskazu kapetana Cućila, naoružana lica su uzela ove dvije puške, a zatim prijetila da će ubiti Dr. Radulovića zbog toga što odbija da preda vatreno oružje. Kao odgovor na tu prijetnju, Dr. Radulović ih je izazivao da pucaju u njega. Jedno od naoružanih lica mu je pucalo u glavu, i ubio ga na licu mjesta. U vrijeme kad je ubijen, dr. Radulović je nosio maskirano odijelo sa liječničkom oznakom na grudima. Njegovu pušku su naoružana lica već bila oduzela prije nego je pucano u njega iako nije jasno da li je još uvijek imao pištolj kad je ubijen. Putnici koji su sjedili u zadnjem dijelu sanitetskog vozila predali su svoje naoružanje bez ikakvog otpora. Međutim odbili  su izaći iz vozila. Nakon  ubistva Radulovića nepoznato lice je ispalilo nekoliko hitaca kroz otvorena zadnja vrata sanitetskog vozila i ubilo pukovnika Miru Sokića na licu mjesta. Pukovnik Mićo Pantelić je rakođer zadobio povrede glave od rikošetajućih zrna. Identitet počinitelja ovih djela je i dalje nepoznat.

Nakon pucnjave policajac je prišao sanitetskom vozilu i rekao kapetanu Ćućilu da odveze svoje putnike u bolnicu. Kada je sanitetsko vozilo bilo na raskrsnici između Alipašine i Kranjčevićeve, na njega je otvorena vatra iz obližnjih zgrada i vozilo je bilo potpuno izrešetano mecima. U toku ove pucnjave, Normela Šuko je pogođena sa tri metka u stomak i jednim metkom u čelo.Poginula je na licu mjesta. Vojnik Dragan Kovačević je pogođen sa šest metaka; Pukovnik Dušan Kovačević je zadobio lakšu prostrelnu ranu. Sanitetsko vozilo je došlo do Vojne bolnice gdje je ustanovljeno da su pukovnik Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić i Normela Šuko smrtno stradali, da je vojnik Dragan Kovačević zadobio povrede, te da je pukovnik Dušan Kovačević zadobio lakšu povredu.

  • Ubistvo vojnika Đukić Miodraga i potpukovnika Jovanić Boška, ranjavanje kapetana Stanković Dragana, kapetana Lasla Pravde, vojnika Bojanić Slobodana, pukovnika Pavlović Dragoljuba i vojnika Arsić Zvezdana i premlaćivanje zastavnika Gojka Vukšića

Ubistvo vojnika Miodraga Đukića su opisali Slobodan Bojanić i Laslo Pravda koji su bili sa njim u istom kamionu – oba svjedoka su dosljedno izjavila da su oni kada je konvoj zaustavljen razoružani i da im je naređeno da legnu na asfalt. Zatim je na njih otvorena vatra pri čemu je ubijen Miodrag Đukić. Međutim, zapisnik o obdukciji tijela Miodraga Đukića se ne slaže sa pomenutim iskazima. Izvještajem o obdukciji  je zaključeno da je on preminuo uslijed aktiviranja minsko-eksplozivne naprave.

Što se tiče ubistva potpukovnika Boška Jovanića, postoje kontradiktorni iskazi dva očevica. U predmetnom spisu se ne nalazi zapisnik o obdukciji tijela potpukovnika Jovanića.

Ranjavanje kapetana Dragana Stankovića. Žrtva je izjavila da su nakon predaje naoružanja bili primorani da legnu na asfalt i da je tada neko otvorio vatru sa strane, ranivši ga u lijevu nogu na dva mjesta. I Laslo Pravda i Slobodan Bojanićsu potvrdili okolnosti njegovog ranjavanja. Evidencija Bolnice Koševo potvrđuje da je primljen dana 3. maja., te da je otpušten dana 8. maja.

Ranjavanje kapetana Lasla Pravde. Žrtva je izjavila da im je nakon što su izašli iz vozila rečeno da skinu šljemove i da legnu na asfalt. Dok je oklijevao, jer je nа pločniku bilo slomljenog stakla, neko je otvorio vatru na njih i ranio ga. Dragan Stanković i Slobodan Bojanić su izjavama potkrijepili Pravdin opis njegovog ranjavanja. Evidencija Bolnice Koševo potvrduje da je primljen dana 3. maja i da je bio na liječenju do 11. maja.

Ranjavanje vojnika Slobodana Bojanića. Žrtva je izjavila da su kada je konvoj zaustavljen oni razoružani i naređeno im je da legnu na asfalt od strane čovjeka koji je zatim otvorio vatru na njih, a zatim je on osjetio bol u predjelu lijevog lakta. Njegov opis događaja je općenito potvrdio Laslo Pravda koji je bio u istom vozilu sa Bojanićem. Dva svjedoka koja su bila u drugom vozilu dali su djelimično nedosljedne verzije. Prema prvom iskazu, u Bojanića je pucano dok je stajao sa rukama podignutim uvis dok je drugi svjedok izjavio da je Bojanić pogođen dok je još uvijek bio u svom vozilu, dakle prije nego je bio onesposobljen za borbu. Evidencija Bolnice Koševo i spisak lica koja su otpuštena iz Bolnice Koševo potvrđuju da je vojnik Slobodan Bojanić primljen na Odjeljenje plastične hirurgije dana 3. maja, i da je otpušten dana 11. maja.

Ranjavanje Zvezdana Arsića je opisao jedino sam Arsić i to na sljedeći način: ‘izašli smo iz vozila praznih ruku i zatim su oni počeli pucati na nas. Ranjen sam u lijevo rame i ruku’, Arsiću je ukazana medicinska pomoć u Bolnici Koševo a zatim je odveden n FIS.

 

Ranjavanje pukovnika Dragoljuba Pavlovića. Žrtva je izjavila da je mitraljeska vatra otvorena na 16., 17. i 18. Vozilo, u visini garnizonske biblioteke na kraju parka Cara Dušana. On je zadobio povrede u desnu nogu i jako je krvario. Pavlović dalje navodi da ga je policajac odveo do čela konvoja odakle je sa ostatkom konvoja mogao produžiti prema Lukavici.  O premlaćivanju Gojka Vukšića svjedočio je Željko Pantelić. Sama žrtva nije mogla dati izjavu zbog traume i anmezije. U svim navedenim slučajevim, niko od svjedoka nije mogao dati opis počinitelja”,piše u Rješenju.

 

Ubistvo pukovnika Mihajlovića i ranjavanje Ratka Katalina 

“Ranjavanje pukovnika Katalina. Katalina je izjavio da ga je dok je ležao na asfaltu pripadnik TO udario kundakom puške u rame, i da ga je poslije pogodio dum-dum metkom. Katalina je bio teško ranjen u ruku i u grudi i počeo je da zove u pomoć.Dejanović mu je ukazao prvu pomoć, nakon čega je Katalina odvežen u bolnicu. Prema evidenciji bolnice Koševo, isti je primljen dana 3. maja., a otpušten 8. maja. Samo jedan svjedok je nakratko vidio lice koje je pucalo u Katalinu i opisao ga je kao vrlo mladog, ne starijeg od 18 godina. Na žalost, svjedok nije mogao dati detaljniji opis počinioca.

Ubistvo pukovnika Boška Mihajlovića. Iz dokaza proizilazi da je Mihajlović ležao na asfaltu u istoj grupi sa Katalinom i Nikolom Ostojićm koji je posvjedočio da je nakon što je Katalina pogođen, Mihajlović je naoružana lica upitao zašto su pucali u Katalinu i jedan od njih je rekao „Zaveži” i pogodio ga u glavu hicem iz automatskog pištolja marke „Hekler”.

Maltretiranje pukovnika Slavoljuba Beloševića. U svojoj izjavi Belošević navodi da je dok je ležao dva ili tri puta udaren u leđa kundacima pušaka. Potom mu je prišlo dvoje lica, koji su mu naredili da ustane i skine uniformu. Dok je pokušavao da izvadi svoje lične stvari iz džepova, grubo su mu skinuli uniformu, nekoliko puta ga udarili i gurnuli uslijed čega je pao na pločnik i povrijedio desno koljeno. Nastavili su ga udarati kundacima i nogama u bubrege. Zbog toga je jedva mogao ustati. Nekoliko svjedoka potvrđuje da je ostavljen u donjem vešu.

Što se tiče maltretiranje kapetana Milana Legena, sam kapetan Legen je izjavio da su ga naoružana lica pretukla čim je izašao iz kamiona, tako da je pao na zemlju i zbog batina izgubio svijest. Pretpostavlja da je teško pretučen iz razloga što je uperio pištolj na jednog od naoružanih muškaraca koji su pokušali da ih razoružaju. Prije nego što se onesvijestio, osjetio je metke ispaljene oko njegove glave. Nakon što se osvijestio, primjetio je da mu nedostaje jedan zub, a usta su mu bila puna krvi. Grupa koja je počinila gore pomenute radnje nestala je kada su se pojavili policajci predvođeni Zoranom Čegarom.

  • Ubistvo pukovnika Petrović Gradimira

Pukovnik Gradimir Petrović, načelnik tehničke službe, nalazio se u stražnjem dijelu vozila marke TAM, zajedno s kapetanima Pravda Laslom i Stanković Draganom. Prema iskazu Stankovića, nakon što su bili prisiljeni izaći iz kombija, lice u civilnoj odjeći, prišlo je pukovniku Petroviću i započela je svađa oko njegove torbe koju je pukovnik Petrović odbijao da preda. Lice je torbu uzelo, otvorilo i u njoj pronašlo pištolj marke Magnum. Nakon toga, lice je pucalo iz svoje automatske puške i ubilo pukovnika Petrovića na licu mjesta. Prema zapisniku o obdukciji, pukovnik Gradimir Petrović je zadobio dvije ustrelne rane, jedna nanesena iz daljine u lijevom lopatičnom dijelu do srca, i druga nanesena u predjelu glave iz blizine, od kojih su obje bile smrtonosne.

  • Ranjavanje vojnika Pantić Dragana i desetara Simić Ivice

Svjedoci različito opisuju ranjavanje vojnika Dragana Pantića. Protokol bolnice potvrđuje da je Pantić primljen dana 3. maja, a da je pušten 11. maja. S obzirom na proturječnosti, u ovoj fazi nije moguće izvesti zaključak da li je Pantić ranjen dok se još nalazio u transporteru (i kao takav predstavljao zakonitu metu), kako je to opisao i sam Pantić, te dvojica pripadnika Zelenih beretki, ili je ranjen iz vatrenog oružja prilikom predaje, kao što navode ostala tri člana posade.

Problemi u vezi sa dokazima na okolnosti ranjavanja desetara Ivice Simića su slični kao i u slučaju Pantića. Pantić navodi da je Simić bio ranjen iz vatrenog oružja dok se nalazio u BPV-u. Njegov iskaz djelimično potvrđuje iskaz svjedoka Selmanovića, koji navodi da je „Šulc” pucao u unutrašnjost transportera kroz puškarnicu. S druge strane, preostala četri putnika u transporteru navode da je Simić ranjen prilikom izlaska iz transportera. Dok Pelemiš tvrdi da je na Simića pucano i da je ranjen dok je ležao na zemlji nakon što je izašao iz transportera. Evidencija iz bolnice samo navodi da je Simić primljen dana 3. maja, bez navođenja informacija o prirodi njegovih povreda ili ukazanom liječenju. Kao i u slučaju Pantića, nemoguće je utvrditi sa sigurnošću da li je ranjavanje Simovića urađeno zakonito ili nezakonito.

  • Ranjavanje potpukovnika Franje Patačka, pukovnika Komnena Žarkovića, Marka Stamenića i Slavke Petrović

Pukovnik Komnen Žarković, Franjo Patačko i zastavnik Rajko Banduka vozili su se u džipu marke PUH u konvoju. Tokom vožnje vozilo je pogođeno mecima, i/ili tromblonskom minom, ranivši pukovnika Komnena Žarkovića i pukovnika Franju Fatačka.

Što se tiče ranjavanja Marka Stamenića, građanskog lica koje je radilo u JNA kao vozač generala Kukanjca, on je svjedočio da je pogođen sa tri metka dok je vozio službeno vozilo generala Kukanjca. Njegova supruga, koja je sjedila na mjestu suvozača, nije bila pogođena. U vrijeme pucnjave on je nosio maskiranu uniformu i oboje su nosili oružje. Njegovo ranjavanje potvrđuju dva svjedoka kao i medicinska evidencija.

Što se tiče ranjavanja Slavke Petrović, jedini dostupan dokaz je izjava jednog svjedoka koji je naveo da je ona bila ranjena, ali nije dao nikakve detalje o okolnostima njenog ranjavanja. Medicinska evidencija potvrđuje da je ona bila ranjena. Gđa Petrović nije bila dostupna Tužilaštvu da da izjavu.

  • Ranjavanje vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića i vojnika Milenka Perića

Vojnik Zoran Adžić, pukovnik Ljubinko Lukić i vojni policajac Milenko Perić vozili su se kaminom DAJC kojim je upravljao Adžić i koji je se u konvoju nalazio neposredno ispred sanitetskog vozila. Kamion je stigao do mosta Drvenija kada je konvoj zaustavljen.

Adžić, Lukić i Perić su dosljedno opisali kako su ranjeni. Naveli su da su bili razoružani, izvučeni iz kamiona i zatim postrojeni uz kamion prema kom su bili okrenuti licem. Tada је neko pucao u njih iz automatskog oružja i ranio ih. Evidencija bolnice Koševo potvrđuje da su sva trojica primljeni 3. maja zbog povreda.

  • Ubistvo vojnika Zdravka Tomovića i  ranjavanje pukovnika Enesa Tase, pukovnika Josipa Ivanovića i Ivanke Stankov

Pukovnik Enes Taso, vojnik Zdravko Tomović, pukovnik Josip Ivanović i Ivanka Stankov pridružili su se konvoju u automobilu Opel koji je pripadao pukovniku Tasi. Čim su ušli u Dobrovoljačku ulicu konvoj se zaustavio i veliki broj lica u civilu i u maskiranim uniformama, od kojih je većina bila naoružana, pojavio se iz obližnjeg parka i napao konvoj.

Josip Ivanović je naveo da se na konvoj pucalo sa svih strana. Dva metka su ga pogodila u gležanj desne noge, a Tomović je smrtno ranjen. Zatim je jedan pripadnik Zelenih beretki skočio na haubu automobila i pucao iz svog automatskog oružja u prednje staklo ranivši Enesa Tasu u stomak, a Ivanku u nogu i bedro. Zatim im je naređeno da predaju oružje, što su oni i učinili.

Ivanovićevu verziju događaja je potvrdila Ivanka Stankov. Ona je izjavila da se pucalo sa svih strana i da je prvo pogođen Tomović, pa Taso, a zatim su se dva napadača popela na haubu automobila i pucala na njih dodatno ranjavajući Tasu i ranivši nju i Ivanovića. Navela je da je bila razoružana tek nakon što je izvučena iz automobila.

Pukovnik Taso je djelimično potvrdio ovu verziju. On je naveo da se se čuli pucnji iz automatske puške i da je nekoliko metaka pogodilo njegovo vozilo, kojom prilikom je poginuo Zdravko Tomović, a on i još dva putnika su bila ranjena. On je izgubio svijest,a kada je došao svijesti bio je na asfaltu, a jedan od napadača je već bio uzeo njegovu pušku.

Njihovo ranjavanje kao i smrtno ranjavanje Zdravka Tomovića potvrđeno je iskazima drugih svjedoka. Medicinska evidencija potvrđuje da su ranjeni primljeni u bolnicu Koševo, kao i da su otpušteni iz iste. Zdravko Tomović je doveden u bolnicu Koševo 3. maja, dok je još uvijek bio živ, ali je dva dana kasnije preminuo na odjeljenju intenzivne njege.

  • Ranjavanje vojnika Zorana Zrnića

Zoran Zrnić je ranjen metkom dok se još uvijek nalazio u vozilu i bio naoružan – ranjen je u glavu i jako je krvario. Kada je izašao iz vozila dobio je udarac u glavu kundakom puške. Zbog toga nije mogao da stoji na nogama, a na kraju se i onesvjestio. Materijalni dokazi potvrđuju da je primljen u bolnicu 3. maja i da je ostao do 8. maja.

Neprijavljena ranjavanje – ranjavanje Predraga Miljića i Milče Kostića

Predrag Miljić je svjedočio da je vozio jedan od kamiona u konvoju. Kada su stigli do škole „Branko Lazić“ konvoj se nije mogao kretati naprijed zbog nekih prepreka koje su bile postavljene na ulici. Nakon toga je na njih pucano. Jedan metak ga je ranio u koljeno. Njegovo ranjavanje su potvrdili svjedoci i bolnička evidencija.

Potpukovnik Milča Kostić je zajdeno sa Željkom Popovom bio u kabini kamiona kojim je upravljao Nedeljko Banović. Tokom vožnje metak ga je pogodio u potiljak uzrokujući površinsku ranu. U bolnici Košove je ostao do razmjene koja se desila nakon 7 dana.

Ukupan broj žrtava

Na osnovu prikupljenih dokaza ukupno 7 osoba je ubijeno za vrijeme napada u Dobrovoljačkoj ulici. To su: pukovnik dr. Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić, vojnik Miodrag Đukić, potpukovnik Boško Jovanić, pukovnik Boško Mihajlović, pukovnik Gradimir Petrović i vojnik Zdravko Tomović. Jedna osoba – Normela Šuko, ubijena je u odvojenom incidentu tokom evakuacije iz Dobrovoljačke ulice u Vojnu bolnicu.

Ukupno 22 osobe su ranjene za vrijeme napada u Dobrovoljačkoj ulici. To su pukovnik Mićo Pantelić, kapetan Dragan Stanković, kapetan Laslo Pravda, vojnik Slobodan Bojanić, pukovnik Dragoljub Pavlović, vojnik Zvezdan Arsić, kapetan Ratko Katalina, vojnik Dragan Pantić, desetar Ivica Simić, potpukovnik Franjo Patačko, pukovnik Komnen Žarković, Marko Stamenić, Slavka Petrović,vojnik Zoran Adžić, pukovnik Ljubinko Lukić, vojnik Milenko Perić, pukovnik Enes Taso, pukovnik Josip Ivanović, Ivanka Stankov, vojnik Zoran Zrnić, vojnik Predrag Miljić i potpukovnik Milča Kostić. Dva lica su takođe ranjena u odvojenom incidentu tokom evakuacije iz Dobrovoljačke ulice u Vojnu bolnicu. To su vojnik Dragan Kovačević  i pukovnik Dušan Kovačević”, navedeno je u Rješenju kojim je predloženo odbacivanje i odbijanje pritužbi.

No, Gordana Tadić, već smo naveli, ovaj akt nije podraža, te je prihvatila pritužbu i, na kraju, donijela naredbu o proviđenju istrage koja re rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH protiv Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahte, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušine, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žiška.

 

Presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu otkriva: Izvještaj na kojem je radila Nevenka Tromp Srbija koristila dokaz da nije odgovorna za genocid u Srebrenici

Vlasti Srbije koristile su izvještaj Hоlandskog instituta za ratnu dоkumеntaciјu kako bi, pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, dokazali da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici. Dokazuje to i Presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore donesena 26. februar 2007. godine. Cjelokupnu presudu možete pročitati na ovom linku, a na stranicama pod rednim brojevima 202 i 203 pominje se Izvještaj оlandskog instituta za ratnu dоkumеntaciјu koji je, pored ostalih, pisala Nevenka Tromp, hrvatska državljanka koja je od ove sedmice počasna građanka Kantona Sarajevo.

U nastavku citiramo navode Međunarodnog suda pravde u Haagu.

“Strane u sporu Sudu su prеdоčile i druge dоkaze kојi pоdržavaјu ili оspоravaјu еfеktivnо učеšćе, umijеšanоst ili utjecaј Tužеnе stranе u dоgađaјima u i оkо Srеbrеnicе јula 1995. Тužеna strana citira dva značaјna izvjеštaјa izrađеna sеdam gоdina nakоn tih dоgađaјa, a оba prеdstavljaјu јavna i lahkо dоstupna dоkumеnta. Na izradi prvоg, Srеbrеnica – “sigurnosna” zоna, kојi је 2002. оbјaviо Hоlandski institut za ratnu dоkumеntaciјu, radiо је tim stručnjaka duži vrеmеnski pеriоd. Тužеna strana је skrеnula pažnju na činjеnicu da оvaј Izvjеštaј nе sadrži nikakvе indikaciје da је rukоvоdstvо SRJ bilо umijеšanо u planiranjе napada na nеsrpskо stanоvništvо ili u pоdsticanjе na njihоvо ubiјanje; kaо ni bilо kојi konkretan dоkaz о pružanju pоmоći jugоslavеnskе vојskе оružanim snagama Rеpublikе Srpskе prije napada; niti indikaciје da је Vlada u Bеоgradu unaprijed imala saznanja о tоm napadu”, navedeno je u Presudi.

Da pojasnimo, tužena strana u tom je trenutku bila državna zajednica Srbija i Crna Gora koja je dokazivala da nije imala ništa sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu i da nije odgovorna za genocid u Srebrenici. Izvještaj – Srebrenica “sigurnosna” zona pisao je Holandski institut za ratnu dоkumеntaciјu ili skraćeno NIOD. Među autorima tog izvještaja je Nevenka Tromp, počasna građanka Kantona Sarajevo. Čitamo dalje Presudu Međunarodnog suda pravde.

“Тužеna strana, takоđеr, citira оdlоmak iz tačkе 10 zaključka Izvjеštaјa (čiji je jedan dio pisala Nevenka Tromp op.a.), kојi sе оdnоsi na “masоvna ubistva” i na “egzekucije” nakоn pada Srеbrеnicе: “Niti jedan element ne ukazuје na postojanje bilо kakve pоlitičke ili vојne pоvеzanоsti s Bеоgradоm, a kada је rijеč о masоvnоm ubiјanju, takva је pоvеzanоst u velikoj mjeri nеvjеrоvatna.” Тužеna strana pоtоm kоnstatira da јеdini оdgоvоr Pоdnоsiоca tužbе na оvaј pоdnеsak prеdstavlja isticanjе da “Izvjеštaј, kako se u njemu i priznaje, niје iscrpan” i da su оvоm Sudu prеdоčеni dоkazi kојe autоri Izvještaja nisu kоristili”, piše u Presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu.

Sud, dakle, zapaža, u vеzi s pоdnеscima Tužеnе stranе, “da su autоri Izvjеštaјa zaista zaključili da је Bеоgrad biо svjеstan da sе planira napad na Srеbrеnicu”. Oni biljеžе da su Vојna оbavjеštaјna služba Hоlandiје i druge zapadne оbavjеštaјne službe zaključilе da su оpеraciје iz јula 1995. bilе kооrdiniranе s Bеоgradоm (Diо III, Pоglavljе 7, Odjеljak 7).

presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu

Mеđutim, оnо štо је mnоgо značaјniје za sadašnjе pоtrеbе је da autоri kažu da “nе pоstојi nikakav dоkaz kојi bi ukazivaо na učеšćе јugоslavеnskih vојnih osoba ili Službe državne sigurnosti (RDB) u priprеmama egzekuciјa. Ali je činjenica da pоstоје izvjеsni dоkazi kојi pоtkrеpljuјu suprоtnо mišljеnjе…” (Diо IV, Pоglavljе 2, Odjеljak 20). То pоtvrđuје оdlоmak iz tačkе 10 zaključka Izvještaja, kојi је Tužеna strana citirala, a kоmе prеthоdi slijеdеća rеčеnica: “Svе ukazuје na tо da је оdluka dоnesena na nivou Gеnеralštaba VRS”, navedeno je u Presudi kojom je Srbija, faktički, oslobođena odgovornosti za genocid u Srebrenici.

Izvještaj Hоlandskog instituta za ratnu dоkumеntaciјu je, dakle, bio jedan od ključnih argumenata Beograda u odbrani po tužbi Bosne i Hercegovine za genocid. Ali ovo nije jedina presuda u kojoj se pominje izvještaj NIOD-a, kao argument Srbije ili srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici.

U pravosnažnoj presudi kojom je Haški tribunal (ICTY) na doživotnu robiju osudio Zdravka Tolimira zbog genocida u Srebrenici, navedeno je da je ovaj oficir Vojske Republike Srpske kao svoju odbranu iznosio Izvještaj NIOD-a na kojem je, pored ostalih, radila počasna građanka Kantona Sarajevo Nevenka Tromp. Kompletnu presudu možete pročitati na ovom linku, a sporni dio je na stranici 24.

Presuda u predmetu Tolimir

“Tolimir tvrdi da Pretresno vijeće nije dalo  obrazloženo  mišljenje u vezi s presretnutim razgovorima. On navodi da Pretresno vijeće nije uzelo u obzir njegove argumente i dokaze iz spisa koji osporavaju prezumpciju autentičnosti i pouzdanosti presretnutih razgovora. On konkretno tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo zbog toga što nije razmotrilo, pa čak ni pomenulo, dokazni predmet odbrane 48, dodatak jednom izvještaju Nizozemskog Instituta za ratnu dokumentaciju, koji, kako navodi, pokazuje da ABiH i MUP BiH nisu raspolagali obavještajnim podacima u stvarnom vremenu niti su na dva lokaliteta za radio-izviđanje imali kapacitete da snimaju presretnute komunikacije VRS-a, što stvara razumnu sumnju u pogledu njihove autentičnosti”, navedeno je u presudi Haškog suda u predmetu Tolimir.

Holandski institut, dakle, u Izvještaju na kojem je radila i počasna građanka Kantona Sarajevo, osporava vjerodostojnost presretnute razgovore oficira i čelnika Republike Srpske koji su, zapravo, bili krunski dokazi u predmetima ratnih zločina protiv najviših zvaničnika tog entiteta, ali i Srbije. Osim ovoga, Tolimir se tokom suđenja pozivao na  Izvještaj NIOD-a o čemu je 20. septembra 2010. godine izvijestila agencija Sense.

“Pozivajući se na izveštaj Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD), optuženi general Tolimir pred kraj trodnevnog unakrsnog ispitivanja kenijskog pukovnika Kingorija sugerisao da su se vojni posmatrači UN poneli kukavički pošto su Srebrenicu napustili već 9. jula 1995. godine, dva dana pre civilnog stanovništva”, navedeno je u izvještaju Sensa.

Nevenka Tromp je, braneći se od optužbi porodica žrtava genocida u Srebrenici, kazala da je ona radila samo jedan dio NIOD-ovog izvještaja. No, Međunarodni sud pravde u svojoj presudi konstatira da su izvještaj radili “autori”. Množina, dakle!

Mafijaška likvidacija u Velikoj Kladuši: Ubijen Eldin Ćerimović, svjedok pokajnik protiv narko grupe Dine Muzaferovića Cezara!

Jedan metak u srce, drugi u trbuh bili su dovoljni da Eldin Ćerimović bude mrtav na mjestu zločina. Ubijen je u utorak ujutro u Velikoj Kladuši, dok je od kuće išao prema svom radnom mjestu. I bila bi to samo još jedna od vijesti iz rubrike crna hronika, da se ne zna ko je ubijeni Ćerimović.

Na portalu Istraga.ba pominjali smo ga u dva navrata, kada smo pisali o kriminalnoj grupi Dine Muzaferovića, krajiškog narko bossa koji je bio povezan sa škaljarskim klanom i kojeg je procesuiranja spasio državni tužilac Džermin Pašić. Dino Muzaferović je bio na čelu narko grupe iz Velike Kladuše koja je u šumi, u blizini granice sa Hrvatskom, zasijala plantažu marihuane,  a koju su, kao u filmovima o južnoameričkim kartelima, sa dugim cijevima čuvali naoružani kriminalci.

čuvari plantaže marihuane

“Prema porikupljenim saznanjima proizilazi da je organizovanu grupu ljudi organizovao i rukovodio D.M. iz Velike Kladuše, a što je potvrđeno rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i Zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog Eldina Ćerimovića”, napisao je tužilac Džermin Pašić u optužnici u predmetu Darko Jovanović i drugi.

tuzilac Džermin Pašić

D.M. je Dino Muzaferović. Ali, osim u činjeničnom opisu, njegovog imena nema u Pašićevoj optužnici u predmetu protiv Darka Jovanovića i drugih optuženih u slučaju poznatom kao “Escobar” koji se odnosi na plantažu marihuane u blizini Velike Kladuše.
Edin Ćerimović je bio šestooptuženi. I bio je ključni svjedok protiv Dine Muzaferovića, što i u samoj optužnici navodi državni tužilac Džermin Pašić.

“Edin Čerimović je pronađen mrtav u utorak ujutro. Vjerovatno se radi o ubistvu. Naređena je obdukcija”, potvrdit će za Istragu u MUP-u Unsko-sanskog kantona.

Dokument koji vidite u prilogu je dio optužnice Tužilaštva BiH koju je, zbog slučaja Escobar, podigao državni tužilac Džermin Pašić.

Iz ovoga je, dakle, sasvim jasno da je Eldin Ćerimović, tokom svjedočenja pred tužiocem Pašićem, kao organizatora kriminalne grupe za proizvodnje marihuane označio Dinu Muzaferovića. No, Ćerimović nije dobio nikakve mjere zaštite od tužioca Pašića koji se, u konačnici, riješio predmeta. Za Dinom Muzaferovićem Pašić nikad nije raspisao ni potjernicu. Podsjećamo, tužilac Pašić je u konkretnoim slučaju preduhitrio Tužilaštvo USK-a u ovoj akciji koje je mjesecima istraživalo i pratilo grupu Dine Muzaferovića. Nakon što je Tužilaštvo USK-a počelo pripremu za pretrese lokacija u Velikoj Kladuši i hapšenje Dine Muzaferovića koje je trebalo biti obavljeno 27. ili 28. jula 2021. godine, tužilac Pašić je, u saradnji sa Rejhanom Rakovićem iz Granične policije BiH, proveo akciju u nedjelju, 25. jula 2021. godine. Prvoosumnjičeni Muzaferović je pobjegao. Pašić je uhapsio Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Ovaj posljednji, Edin Ćerimović, dao je iskaz u kojem je ispričao da iza proizvodnje droge stoji Dino Muzaferović. Ali Džermin Pašić za Muzaferovićem nije raspisao potjernicu. Umjesto toga, podigao je optužicu protiv Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Sud BiH se, međutim, 12. januara ove godine proglasio nenadležnim za Pašićevo postupanje. Optužnica je prebačena u nadležnost Tužilaštva USK-a koje je i prvo formiralo predmet. Pašić se, tako, riješio predmeta, a Dino Muzaferović je ostao na slobodi.

Dino Muzaferović, neoptuženi narko boss

U međuvremenu, Pašićev istražitelj Rejhan Raković je uhapšen zbog korupcije u Graničnoj policiji, a nakon toga u sandučiću GP BiH u Velikoj Kladuši pronađena je informacija koja se odnosi na slučaj “ESCOBAR”.

“Zapljenom plantaže i opreme grupa je na gubitku oko 4 miliona KM. Navodno, Dino pokušava na sve načine doći do informacija ko ga je ocvikao, čak razmišlja raspisati nagradu za informaciju o tome i angažirati plaćenog ubicu da riješi par policajaca kako bi u budućnosti drugi razmislili prije nego bi se upustili u istraživanje njega i njegovih poslova”, navedeno je, pored ostalog, u informaciji dostavljenoj Graničnoj policiji BiH.

Ovaj dokument je proslijeđen i tada postupajućem tužiocu Džerminu Pašiću koji ga je samo stavio u spis. No, za Muzaferovićem nikada nije raspisao potjernicu, iako ga je u optužnicu koju je potpisao označio kao vođu kriminalne grupe koja je proizvodila marihuanu u Velikoj Kladuši. Pašić je, rekosmo,  “izgubio” otetu nadželnost nad ovim predmetom. Slučaj je proslijeđen Tužilaštvu USK-a. U utorak ujutro je ubijen.

Dokumenti iz slučaja Dobrovoljačka: JNA 30. aprila naredila “neutralisanje” jedinica TO, Alija Delimustafić “aboliran” odgovornosti, iako je naredio blokadu jedinica JNA

Bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić izdao je 29. aprila 1992. godine naredbu pripadnicima MUP-a RBiH da “izvrše blokadu šireg reona vojnih objekata JNA iz kojih se nastoje iznijeti sredstva”. Ali Tužilaštvo BiH nije našlo dovoljno elemenata da u slučaju Dobrovoljačka podigne optužnicu protiv Delimustafića, koji je godinama održavao dobre veze sa službama u Beogradu gdje se jedno vrijeme čak i skrivao od bh. pravosuđa. Umjesto Delimustafića, optuženi su njegovi podređeni – Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob i Ismet Dahić. Štaviše, Alija Delimustafić nikada nije bio ni pod istragom, iako dokument u prilogu dokazuje da je on 29. aprila 1992. godine izdao naređenje utemeljeno na naređenju koje je istog dana izdao komandant Štaba Teritorijalne odbrane Republike BiH Hasan Efendić. Među optuženima u predmetu Dobrovoljačka je i Hasan Efendić. Alije Delimustafića, rekosmo, nema. On je samo svjedok. Baš onako kako je svjedočio i u slučaju Veliki park, u krivičnom postupku protiv Jusufa Pušine i Dragana Vikića koji su, na kraju, oslobođeni.

Ovo je, dakle, dokument (sa haškom oznakom) kojom ministar unutrašnjih poslova, na osnovu odluke Predsjedništva BiH, naređuje “blokadu šireg reona vojnih objekata iz kojih se nastoji iznijeti materijalno-tehnička sredstva” i blokadu “nenajavljenih kolona jedinica bivše JNA i bez pratnje MUP-a”, te “sprječavanje izlazaka iz kasarne i komuniciranje na teritoriji RBiH”.

Istog dana, 29. aprila 1992. godine, i komandant Štaba Teritorijalne odbrane Republike BiH Hasan Efendić izdao je naredbu kojom je svim jedinicama TO naredio da, u koordinaciji sa MUP-om RBiH, masovno zaprečavaju sve putne pravce na teritoriji BiH kojima jedinice bivše JNA otpočinju izvlačenje tehničkih materijalnih sredstava. Ova naredba je, prema informacijama Istrage, jedan od dokaza Tužilaštva BiH, u predmetu Dobrovoljačka, u okviru kojeg je podignuta optužnica protiv deset bivših visokopozioniranih policijskih, vojnih i političkih dužnosnika RBiH, među kojima nema Alije Delimustafića.

Istog dana kada je TO izdala ovu naredbu, o njoj su bili informisani i oficiri JNA, što je vidljivo i iz dokumenta koji je 30. aprila sačinio Stanislav Galić, tada pukovnik JNA i komandant 30. partizanske divizije. Galić će kasnije postati general Vojske RS koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju zbog granatiranja, snajperisanja i terorisanja građana u opkoljenom Sarajevu. Galić, naime, 30. aprila 1992. godine šalje akt u kojem informiše jedinice da je TO RBiH izdala naredbu o “zaprečavanju puteva” jedinicama JNA.

“Od komande 5. korpusa str. pov. br. 401-1 od 29.04.1992. godine dobili smo akt sledeće sadržine: U cilju preduzimanja mera za odbranu objekata rasporeda jedinica 5. Korpusa južno od rijeke Save i obezbjeđenja nesmetanog kretanja motornih vozila i kolona za snabdevanje, u daljem tekstu dostavljamo Vam naredjenje o sprovodjenju odluke Predsedništva Republike BiH br. 02-11-327/92 koje je potpisao komandant Štaba TO Republike BiH pukovnik Hasan Efendić”, napisao je Stanislav Galić.

dokument pukovnika JNA Stanislava Galića

Pukovnik Galić, potom, 30. aprila, “u cilju sprječavanja dejstava neprijatelja” izdaje naređenje jedinicama JNA.

“Sva ranija naređenja komande 5. korpusa i 30. parttizanske divizije vezano za obezbeđenje objekata i ljudstva te pokreta jedinica ostaju i dalje na snazi uz povišene mjere. Svaki  orgenizovani pokret  evidentirajte u štabu jedinice sa početkom polaska i dolaska u očekujući  rejon. U slučaju upućivanja. kolona
obavezno izvestiti štab 30. partizanske divizije. Рojačati mjere neposrednog borbenog osiguranja objekata i ljudstva, posebno štabova komandi i jedinica. U tom cilju sprječavati ulazak nepoznatim licima uz propisanu identifikaciju. Različitim i kombinovanim vidovima” u zoni  odgovornosti / zasjedama , patrolama, izviđanjem / sprečavati ubacivanje neprijatelja, posebno DTG koje treba neutralisati u zoni odgovornosti”, naveo je Stanislav Galić.

Dva dana kasnije, “paravojne” formacije potpomognute jedinicama JNA pokušale su zauzeti Predsjedništvo BiH. Tokom akcije, na sarajevskom aerodromu je zarobljen i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović. Događaj u Dobrovoljačkoj desio se 3. maja. Međunarodni tužilac Tužilaštva BiH Džud Romano je u svojoj naredbi o obustavi istrage iz 2012. godine naveo da je kolona JNA bila “legitiman vojni cilj”. No, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv desetorice visokih zvaničnika RBiH. Alije Delimistafića nema na optužnici.

Otkrivamo detalje iz optužnice: Mladićev ađutant svjedok Tužilaštva BiH, opisan kao žrtva ratnih zločina u Dobrovoljačkoj

Ađutant Ratka Mladića jedan od je svjedoka Tužilaštva BiH u predmetu “Dobrovljačka”. Rajko Banduka, bivši zastavnik JNA i Vojske RS, koji je tokom rata obavljao funkciju sekretara komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, u optužnici u predmetu “Dobrovoljačka” naveden je kao “žrtva ratnog zločina” za koji je optuženo deset visokopozicioniranih političkih, policijskih i vojnih zvaničnika RBiH. Prije osam godina, u oktobru 2014. godine, Banduka je, kao svjedok odbrane, svjedočio u Hagu, u korist sada na doživotnu robiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Osim toga, Banduku su u julu 2004. godine hapsili pripadnici SFOR-a, zbog sumnji da je bio uključen u aktivnosti koje su suprotne Dejtonskom mirovnom sporazumu.

“Ratko Mladić je moralan i pošten čovjek koji je zagovarao suživot naroda u BiH”, izjavio je prilikom svjedočenja pred Haškim sudom zastavnik Banduka.

Tokom istog svjedočenja, Banduka je ispričao kako je u maju 1992. godine, tokom povlačenja JNA iz Sarajeva, bio zarobljen i pretučen. Njegov iskaz kasnije će uzeti i Tužilaštvo BiH koje je ove sedmice podiglo optužnicu protiv desetorice visokih političkih, vojnih i policijskig funkcionera Bosne i Heercegovine u predmetu poznatom kao “Dobrovoljačka”. Istraga.ba imala je uvid u dijelove optužice podignute prošle sedmice i u nastavku ćemo objaviti ključne detalje i događaje koje Tužilaštvo BiH stavlja na teret Ejupu Ganiću, Zaimu Backoviću, Hamidu Bahti, Hasanu Efendiću, Fikretu Muslimoviću, Jusufu Pušini, Bakiru Alispahiću, Enesu Bezdrobu, Ismetu Dahiću i Mahiru Žišku.

Osam ubistava, ranjavanje 22 osobe i fizičko zlostavljanje preko trideset zarobljenih pripadnika JNA ključne su optužbe za koje je koje Tužilaštvo BiH tereti desetoricu optuženih.

“U vremenskom periodu od 03.05.1992.godine do polovine maja 1992.godine, za vrijeme medunarodnog oružanog sukoba, između dijelova bivše JNA i TO RBiH, koji je trajao i na području Sarajeva, Ganić Ejup, kao član Predsjedništva RBiH, Backović Zaim, kao član operativnog centra Štaba TO RBiH Efendić Hasan, kao komandant Republičkog štaba Teritorijalne odbrane BiH, Bahto Hamid, kao komandant Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Stari grad Sarajevo, Muslimović Fikret, kao načelnik Bezbjednosti u Republičkom štabu Teritorijalne odbrane BiH, Pušina Jusuf, kao pomoćni ministra unutrašnjih poslova R BiH i načelnik Štaba MUP-a RBiH, Alispahić Bakir, kao načelnik Centra službi bezbjednosti Sarajevo i član Štaba MUP-a RBiH, Bezdrob Enes, kao načelnik Stanice javne bezbijednosti Stari Grad, Dahić Ismet, kao komandir Policijske stanice Stari Grad i Žiško Mahir, kao načelnik Biroa za istraživanje ratnih zločina, svako od njih, za vrijeme obavljanja gore pomenutih dužnosti, odnosno funkcija, te u okviru svojih ovlaštenja, postupali suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe člana 3. Stav 1. tačka a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. Godine, člana 3. Stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949.godine i Dopunskog protokola II iz 1977. godine, tako što su planirali, podstrekavali, naredili i izvršili napad na nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civilnih lica zaposlenih u bivšoj JNA, pod pratnjom mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, nisu spriječili ubistva i ranjavanja civila i vojnika, propustili da kazne izvršioce navedenih ubistava i ranjavanja, mučili I nečovječno postupali prema zarobljenim vojnicima, te propustili da spriječe mučenja i nečovječna postupanja i pomagali učiniocima nakon izvršenih djela”, navedeno je u jednom od dijelova optužnice koji je u posjedu Istrage.

U optužnici je, dalje, navedeno da su pripadnici Teritorijalne odbrane 3. maja “napali i presjekli kolonu JNA” u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.

“Prilikom kojeg napada su, pucajući iz vatrenog oružja lišili života pukovnika doktora Radulović Budimira, načelnika saniteta II VO. pukovnika Sokić Miru i civila Šuko Normelu, te pucajući iz vatrenog oružja ranili pukovnika Kovačević Dušana, pukovnika Pantelić Miću i vojnika Kovačević Dragana, te u daljem napadu, pucajući iz vatrenog oružja lišili života pukovnika  Mihajlović  Boška, pukovnika Petrović Gradimira, potpukovnika Jovanić Boška, vojnike Đukić Miodraga i Tomović Zdravka, te na isti način, upotrebom vatrenog oružja,  ranili  pukovnika  Komnena  Žarkovića,  pukovnika Taso Enesa, potpukovnika Milču Kostića, potpukovnika  Ivanović  Josipa, pukovnika  Pavlović  Dragoljuba, pukovnika  Lukić Ljubinka, kapetana Stanković Dragana, kapetana Pravda Lasla, pukovnika  Katalina  Ratka, potpukovnika Patačko Franju, vojnike Bojanić Slobodana, Arsić Zvezdana, Adžić Zorana, Perić Milenka, Pantić Dragana i Simić Ivicu, te  građanska lica na službi u JNA Stankov Pindžo Ivanku i Stamenić Marka,  razoružali preostali pripadnike JNA iz zaustavljene kolone, iste zarobili te fizički  i psihički zlostavljali na različite načine i to udarcima kundakom puške, šakama, nogama, opasačem zamotanim oko ruke, po cijelom tijelu, a naročito u predjelu glave, leđa i bubrega, pripadnike JNA: Vuković Gordana, Belošević Slavoljuba, Legen Milana, Vukšić Gojka, Zrnić Zorana,Gajić Gorana, Lopatić Žarka, Topić Radoslava, Avramović Dušana, Vlašković Nedeljka. Banduka Rajka,Beribaka Danila, Krajišnik Rista, Đurić Draška, Erić Nenada, Miljić Predraga. Sejmanović Darka, Pantelić Željka, Stamenić Marka i Stamenić Simeunu, nanoseći im vidljive povrede po tijelu u vidu krvnih podliva, izbijenih zuba i rasjekotina, dok su neki od njih od zadobijenih udaraca gubili svijest kao što su Miljić Predrag i Zrnić Zoran, odnoseći se naročito ponižavajuće prema svim zarobljenim pripadnicima JNA, od kojih su neke od njih tjerali i da se skinu u donji veš i to Belošević Slavoljuba, Avramović Dušana, Banduka Rajka, Krajišnik Rista, Ostojić Nikolu, Maksimović Ratomira, Topić Radoslava, Zrnić Dragana i Durdevie Borislava”, navedeno je u optužnici.

Rajko Banduka je, kako možete vidjeti, naveden kao “žrtva ratnih zločina” u Dobrovoljačkoj. Nakon što je preživio “premlaćivanje i zlostavljanje”, Banduka se odmah priključio Vojsci Republike Srpske i postao je jedan od prvih saradnika Ratka Mladića. Iako zbog bolesti nije učestvovao u zauzimanju Srebrenice 1995.godine, kada je prema haškoj optužbi tamo počinjen genocid protiv bošnjačkog stanovništva, Banduka je u Haagu ustvrdio da je general Mladić „poštovao pravila ratovanja i odnosa prema zarobljenicima“. Kako bi osporio vjerodostojnost svjedoka i pokazao kako je i on sudjelovao u spornim operacijama, tužitelj Peter McCloskey je, objavila je 2012. godine Slobodna Evropa,  suočio Banduku s presretnutim razgovorima u vrijeme zauzimanja Žepe, gdje je prema optužbi, odmah nakon Srebrenice, također počinjen genocid.

„U razgovoru s njima, Rajko Banduka, koji je oficir u Glavnom štabu tzv.VRS – govorio je kako je on (general Mladić) odsutan, kako radi posao, kako ide sporo, ali da ide i da će uskoro biti završen. I ti koji su presreli razgovor rekli su da ste pri tom mislili na Žepu. Je li Vam to od neke pomoći? Jeste li primali pozive od osoba koje su tražile generala Mladića, tog datuma – 22. jula (1995.)?“, suočavao je svjedoka tužitelj koji je želio prikazati kako se u Glavnom štabu VRS-a znalo sve do detalja – što se događa na terenu i što rade srpske jedinice, kao i da se svjedok također nalazio tada u Crnoj Rijeci (Glavni štab VRS).

Ne, nisam primao pozive i nikako sebe ne mogu povezati s tom konstatacijom i presretnutim razgovorom.“, poricao je pak svjedok nakon čega su ga čak i suci upitali – zašto bi se njegovo ime izmislilo od strane presretača, ukoliko ga tada još nije bilo u Glavnom štabu VRS-a.

Godinu kasnije, 2013. godine, Banduka je, u sradni sa sovjetskim oficirima i sinom Ratka Mladiča formirao Komitet za odbranu generala Mladića u Republici Srpskoj.

Sigurnosne službe raspolažu informacijama: Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i njegovi savjetnici u kontaktu sa obavještajcima ruskog GRU-a i SVR-a

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović imao je, tokom novembra i decembra prošle godine, direktne konakte sa pripadnicima ruske vanjske obavještajne službe SVR-a. Ruski obavještajci su vjerovatno djelovali pod lažnim imenima Igor Križajev i Andrej Svesotov. Osim toga, Milanovićev savjetnik Orsat Miljenić je imao kontakte i sa Dimitrijem Mokrovim, potpukovnikom ruske vojne obavještajne službe GRU koji je proteklih godina službovao u Ambasadi Ruske Federacije u Beogradu.

Dmitry Mokrov na spisku službenika Ambasade Ruske Federacije

Istraga.ba u petak je ujutro pokušala stupiti u kontakt sa Milanovićevim savjetnikom Orsatom Miljenićem. On, međutim, nije odgovarao na naše pozive, ali ni na poruke koje smo mu poslali. Uglavnom, ostat ćemo uskraćeni na odgovore na pitanja – da li Orsat Miljenić poznaje osobu po imenu Dmitry Mokrov, da li je upoznao ikada ljude koji su se predstavili kao Igor Križajev i Andrej Sesotov, da li je 28. februara ove godine planirao put u Beograd kako bi se sreo sa Nikolajem Patruševim i da li je, prilikom Milanovićeve posjete Kosovu, u decembru prošle godine, imao kontakt sa državljanima Ruske Federacije.

Orsat Miljenić, Zoran Milanović i Dragan Čović (Mostar)

Prema dokumentima nekoliko sigurnosnih agencija (jedan od izvještaja je nastao u januaru 2022.), predsjednik Republike Hrvatske i njegovi saradnici u stalnom su kontaktu sa ruskim zvaničnicima. Tako je, prema tim dokumentima, ruski ambasador u Hrvatskoj Aleksandar Nesterenko u diplomatskim krugovima navodio da “predsjednika RH smatra velikim prijateljem Rusije i zagaovornikom njenih interesa na Blakanu”, te da mu (Zoranu Milanoviću) Rusija daje  neupitnu podršku  u njegovom poltičkom djelovanaju  i radu, posebno  na jačanju  rusko-hrvatskog prijateljstva  i zagovaranju zajedničkih rusko-hrvatskih  interesa  na Balkanu i u BiH.

Operacija Milanović

Informacije su, rekosmo, sačinjene u januaru ove godine i prema njima, Zoran Milanović je, u koordinaciji za Rusima, dobio zadatke: ” da pokuša preuzeti desnicu u Republici Hrvatskoj, preuzme braniteljske  udruge, prėko odlikovanja časnika iz HV-a i HVO, da uspostavi suradnju sa udrugom, Hrvatski generalski zbor, da se aktivira na  zaštiti prava Hrvata u BiH, da raditi na povezivanju vrha Republike  Srpske sa vlastima RH, da Milorada Dodika proglašava konstruktivnim političkim partnerom, da ojačava osovinu Dodik-Čović, da propagirati ugroženost  Hrvata, ali i Srba u BiH od rastućeg bošnjačakog nacionalizma i dominacije Bošnjaka, da inzistira na tome da se u EU i NATO informiraju o radikalnom islamu koji dominira u BiH, da dovede Vladu RH i Andreja Plenkovića u poziciju da brani postupke osovine Ddik-Čović, da bude  brana sankcioniranju istih u EU institucijama”.

Da je Milanović počeo sa ispunjavanjem ovih zadataka vidljivo je već odavno. Dokumenti su, rekosmo, nastali krajem januara i u njima je navedeno da je Milanović dobio zadatak da uspostavi saradnju sa hrvatskim generalskim zborom. Na web stranici Predsjednika RH, 22. februara ove godine je navedeno da je “predsjednik Zoran Milanović razgovarao s novim vodstvom Hrvatskog generalskog zbora, udruge koja okuplja umirovljene generale i brigadire Hrvatske vojske iz Domovinskog rata”.

“Na sastanku su bili Marinko Krešić, novi predsjednik Hrvatskog generalskog zbora izabran na sjednici Izborne skupštine održane 22. siječnja 2022., zamjenik predsjednika Ljubo Ćesić i dvojica potpredsjednika, Mladen Kruljac i Frane Tomičić”, objavljeno je iz Ureda predsjednika RH.

Jedan od zadataka koji je Zoran Milanović dobio od svojih ruskih partnera je i “proglašavanje Milorada Dodika konstruktivnim političarem”.

“Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je hrvatski partner u Bosni i Hercegovini, a problem preglasavanja Hrvata od brojnijih Bošnjaka ne može se riješiti bez bh. Srba” kazao je 17. januara ove godine Zoran Milanović.

Ali ne otkrivaju samo Milanovićeve izjave o Bosni i Hercegovini i Miloradu Dodiku “koordinaciju hrvatskog predsjednika” sa ruskim diplomatama. I sam hrvatski premijer Andrej Plenković je, 26. aprila ove godine kazao da je “Zoran Milanović postao proruski igrač”.

Odlukovanje ruskog ambasadora

Bio je 14. septembar 2020. godine kada je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u sjedištu ruske ambasade u Zagrebu tadašnjem ruskom ambasadoru AS Azimovu uručio Orden kneza Branimira sa  ovratnom vrpcom Republike Hrvatske “za veliki doprinos razvoju “rusko-hrvatskih odnosa”.

Od tada hrvatski predsjednik Zoran Milanović postaje zvijezda ruskih medija. U oktobru 2020. godine na portalu ruske Federalna informativna agencije Regnum.ru, prenesene su Milanovićeve izjave usmjerene protiv SAD-a i NATO-a, a u kojima veliča ulogu Ruske Federacije. U pitanju su izjave predsjednik RH o “Inicijativi tri mora”, neformalne politička platforma inicijative zemalja istočne i srednje Evrope, država članica EU, koje se prostiru na obalama tri mora – Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Inicijativa tri mora je uspostavljena kako bi se smanjio ruski energetski uticaj na države EU.

Milanović o “Inicijativi tri mora”: Ne želim izolaciju Rusije

“Inicijativa tri mora je kontraproduktivna i potencijalno štetna za Hrvatsku zbog mogućeg pogoršanja odnosa s Berlinom i Moskvom”, izjavio je 19. oktobra hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a prenijeli svi ruski portali.

On je podsjetio da je ovu inicijativu iznijela administracija bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Prema Milanovićevim riječima, koje prenose ruski mediji, cilj Washingtona je bio da državama nametne tečni plin iz Sjedinjenih Država i izoluje Rusiju.

“Tako da neću učestvovati u izolaciji Rusije, smatram da je to glupo i štetno za Hrvatsku. Razumijemo da je to cilj i trenutne američke administracije”, rekao je Milanović

Neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu, u januaru 2022. godine, hrvatski predsjednik Zoran Milanović je krenuo u obračun sa hrvatskim premijerom Plenovićem.

“Plenković se ponaša kao ukrajinski agent, a ja kao hrvatski predsjednik. To je ogromna razlika. Dakle, ja nisam slizan s Rusima. Ja tamo nikada nisam bio službeno. Ja nisam nikad popio kavu s ruskim ambasadorom”, ispalio je Milanović, zaboravljajući da je upravo on odlikovao ruskog ambasadora Ordenom Kneza Branimira.

I ova izjava završila je na portalima svh ruskih medija, koji su počeli sve više pažnje poklanjati proruskim stavovima predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića.

Posljednje izjave Zorana Milanovića o eventualnom članstvu Finske i Švedske u NATO-u također su izazvale veliku pažnju u Rusiji. Ovo je tekst ruskih RIA Novosti.

“Hrvatski predsjednik Zoran Milanović usprotivio se članstvu Finske i Švedske u NATO, prije rješavanja pitanja na Balkanu.  „Uvući Finsku u ovo, koja je 50 kilometara od Sankt Peterburga, mislim da je to opasno nadrilekarstvo“, zaključio je Milanović”, objavila je RIA, a prenijeli svi drugi portali. 

No, prije nego je postalo  i više nego očito da je Milanović proruski političar, treba podsjetiti na neke crtice iz njegove političke karijere i vezama sa ruskim bizismenima iz energetskog sektora koji se danas nalaze na crnim listama širom svijeta.

Istraga.ba je još u oktobru 2020. godine objavila tekst pod naslovom – “Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića”. U nastavku podsjećamo na nekoliko navoda iz tog teksta.

Igor Sečin, Željko Runje i Zoran Milanović – decenija veze

Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

Igor Sečin na sastanku sa Putinom

Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Hrvatski Nacional je u januaru 2020. godine objavio kako je Runje upravo ključni čovjek Milanovićeve kampanje, jer Rosnjeft, preko njega, želi preuzeti INA-u od mađarskog MOL-a.

Željko Runje

Od 24. marta marta ove godine, hrvatski biznismen Željko Runje nalazi se na listi sankcionisanih osoba Velike Britanije. Runje je prvi Hrvat koji se našao pod sankcijama zbog ruske agresije na Ukrajinu.

Pravosnažna presuda Suda BiH zbog ratnih zločina odreda El Mudžahid: Sakib Mahmuljin osuđen na osam godina zatvora

Kriv je. Penzionisani general Armije RBiH Sakib Mahmuljin proglašen je krivim za ratne zločine na području Vozuće i Zavidovića.

“Pa ga Sud BiH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina”, saopćio je predsjednik Apelacionog vijeća Suda BiH Hilmo Vučinić.

Ovo je pravosnažna presuda Suda BiH i na nju nema pravo žalbe.

Podsjećamo, Sud BiH je 22. januara prošle godine donio prvostepenu presudu kojom je bivši komandant Trećeg korpusa Armije Republike BiH  osuđen na 10 godina zatvora za ratne zločine. Ova presuda je, međutim, u novembru prošle godine ukinuta, i održano je novo suđenje pred Apelacionim vijećem Suda BiH koje je danas donijelo pravosnažnu presudu kojom je Mahmuljin osuđen na osam godina zatvora.

Optužnica je Sakiba Mahmuljina teretila da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

On, kako se dalje navodi, protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija nije spriječio ubistva i nečovječna postupanja pripadnika odreda “El-Mudžahidin” na području Vozuće i Zavidovića.

Prvostepenom presudom je, prema pisanju detektor.ba,bilo utvrđeno da su pripadnici Odreda, u okviru akcija “Proljeće ‘95” i “Farz”, počinili ubistva 53 zarobljena pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), te nečovječno postupali prema njima i nekoliko civila.

Kako se navodi u presudi, u drugoj polovini jula 1995. u logoru Odreda “13. kilometar” jedan zarobljenik ubijen je i odsječena mu je glava, te su drugi tjerani da je ljube. Utvrđeno je da su drugim zarobljenicima u periodu od 23. jula do 23. avgusta pripadnici Odreda nanosili teške tjelesne i duševne patnje koje su za posljedicu imale polomljena rebra, izbijene zube i gubitak vida.

Prvostepeno vijeće je zaključilo da su, u okviru operacije “Farz”, u septembru 1995. pripadnici Odreda oteli zarobljenike i civile od Petog bataljona i odveli ih u logor “13. kilometar”, gdje su 52 zarobljenika ubili vatrenim i hladnim oružjem.

Bave se sumnjivim poslovima, pa traže zaštitu od pisanja Oslobođenja: KVP u raljama Ćelamovih ostataka

Komisija za vrijednosne papire Federacije BiH obratila se Tužilaštvu! Dugo, zaista dugo očekivana vijest – u pitanju je ona institucija čiji je bivši predsjednik njome i iz zatvora upravljao – ima i nastavak. Nije, naime, ova najvažnija finansijska entitetska instanca konačno donijela odluku da pospremi vlastite redove s ciljem (barem) vraćanja povjerenja privrede i javnosti, već traži zaštitu od medija. Tačnije – Oslobođenja.

Ne, istina, nismo optuženi (još), mada – sudeći po saopćenju – nije isključeno, no zapanjujuće je, neko bi rekao, bahato očitovanje KVP-a o onome čega se plaši i zbog čega traži zaštitu.

Slučaj Živković

Pa, da ih ne prepričavamo. Famozno saopćenje KVP-a ima naslov: “Povodom medijskih pritisaka, Komisija se obratila nadležnom Tužilaštvu”. A evo i teksta (u cijelosti): “Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine se nakon napada na zamjenika predsjednika dr. Mateja Živkovića našla izložena pritiscima iz medija. U namjeri da osigura zaštitu svog integriteta, digniteta institucije, kao i profesionalne i lične sigurnosti svojih članova i uposlenika, Komisija se obratila nadležnom Tužilaštvu kako bi joj bio omogućen neometan rad na brojnim predmetima koje trenutno razmatra i kojima će se baviti ubuduće, sve u cilju poticanja razvoja tržišta kapitala i zaštite interesa postojećih i budućih investitora.”

Podsjećanja radi: na dr. Mateja Živkovića, univerzitetskog profesora i člana KVP-a još iz prethodnog mandata (što nije nimalo nevažno), izvršen je atentat u dva navrata. Prvi put 15. februara, kada su napadači promašili, drugi put 16. marta, na istom mjestu – nadomak stana – kada je teško ranjen. Do danas počinitelj atentata nije pronađen, no dosta je toga isplivalo, pa i podatak da Živkovića niko nije štitio nakon prvog pokušaja smaknuća.

Naravno, medijima su bili najvažniji motivi napada, pa smo združenim snagama listom podsjetili da je ugledni profesor važan svjedok Tužiteljstva Kantona Sarajevo u više slučajeva koji se dovode u vezu s mafijaškim hobotnicama čija je ključna karika (nikako najslabija) bio i skoro pa vječni predsjednik KVP-a Hasan Ćelam i njegov nerazdvojni drug u dobru i u zatvoru Zijad Blekić, navodno doživotni esdepeovac (karijeru je započeo kao SDP-ov vijećnik) i (su)vlasnik brojnih marifetluka.

Komisija je – pod političkim pritiscima SDP-a – godinama radila bez mandata, pa krpljena autentičnim tumačenjem, potom bila blokirana, a njezin novi sastav s mukom i uz nesebičnu pomoć međunarodne zajednice izabran je 9. septembra prošle godine. U međuvremenu su formirani i predmeti u kojima je Živkovićeva stručna i iskustvena pomoć bila neophodna.

Kome je toliko smetao da je dva puta posegao za neophodnom mjerom njegove eliminacije? Zapanjujuće, ali ne samo da (još) nema odgovora, već su zabilježene samo dvije reakcije na teško ranjavanje profesora Živkovića – predsjednika Federacije Marinka Čavare i Vlade FBiH.

Doduše, njegove su kolege iz KVP-a samo dan prije drugog pokušaja atentata tako zdušno, unisono i burno reagirali na njegove zahtjeve da se KVP pogleda i u vlastito ogledalo, da je šutnja manji grijeh.

Slučaj Bosnalijek

Nije tajna i nije, naravno, Oslobođenje jedino o tome pisalo: osim u slučaju Profit, koji Tužiteljstvo KS-a vodi protiv 19 osoba, među kojima su najveće zvjerke upravo Blekić i Ćelam, Živković je važan svjedok u istragama slučajeva vezanih za Bosnalijek čiji je direktor Nedim Uzunović donedavno bio u zatvoru, a sad je pod mjerama koje uključuju i zabranu prilaska firmi na 100 metara.

Ovaj istražni proces vodi Tužiteljstvo BiH koje je početkom decembra prošle godine ravno sat i po nabrajalo razloge zbog kojih je tražen pritvor za Uzunovića. Ima tu svega – od kupovine savjeta na Sejšelskim otocima do raznih angažmana po Malti, Češkoj, Švicarskoj, na Bermudama, Kipru i (očekivano) po Rusiji. Također nije nikakva tajna da je Uzunović imao izdašnu pomoć Blekića i Ćelama, kao ni da su se njegovi politički zaštitnici (opet SDP!) svim snagama rasporedili ne bi li ga sačuvali.

Da ni slučaj Bosnalijek ne bi postojao bez angažmana bivšeg KVP-a jasno je i vrapcima na grani, ali i ovaj se novi KVP prilično trudi da izađe ususret Uzunoviću, čiji je Nadzorni odbor nedavno legaliziran, a ignorirana volja (nove) Skupštine dioničara.

Grijeh Oslobođenja je što nije pristao zaboraviti na atentat na Živkovića, pa naši novinari redovito propituju i pišu kako napreduje istraga, a još je veći grijeh što KVP podsjećamo da to što je izabran u novom sastavu ne znači da ima pravo hitno posušivati grijehe prethodnika.

To je minimum poštovanja prema angažmanu profesora Živkovića, ali i onih ranije napadanih članova KVP-a. To što novi sastav KVP-a vjeruje Ćelamovim ostacima nije problem medija. Zapravo je najveći problem ovog društva što između kriminalaca i novinara redovito bira kriminalce. Svoje.

Otkrivamo imena optuženih iz slučaja Dobrovoljačka: Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv deset osoba, među optuženima Ejup Ganić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Ismet Dahić …

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv deset osoba zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici. Istraga.ba otkriva da je optužnica podignuta protiv Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahte, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušine, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žiška. Među optuženima nema Kerima Lučarevića koji je bio obuhvaćen istragom, ali je zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja krivični predmet protiv njega razdvojen.

Dokument iznad ovog pasusa je, zapravo, akt Tužilaštva BiH. U njemu vidite da je predmet protiv optuženih formiran 2018.  godine, odnosno šest godina nakon što je, prethodno, 2012. godine Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o obustavi istrage protiv  Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića i još jedanaest osoba u slučaju „Dobrovoljačka“.

Odluku o obustavi istrage protiv bivših visokih i vojnih zvaničnika BiH Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića Tužilaštvo BiH je donijelo 2012. godine zbog toga što je postupajući (međunarodni) tužilac ocijenio da u Dobrovoljačkoj ulici, 2. i 3. maja 1992. godine, uopće nije počinjen ratni zločin, jer je kolona JNA vozila bila “legitiman vojni cilj”. Međutim, nakon što su porodice oštećenih, odnosno porodice pripadnika JNA koji su stradali u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, uputile apelaciju Ustavnom sudu BiH, Tužilaštvo BiH je formiralo komisiju koja bi trebala razmotriti ponovo otvaranje istrage. U komisiji su bili tužioci Gordana Tadić, pokojni Milorad Barašin, Aleksandar Faladžić, Stanko Blagić, Mirza Hukeljić, Sena Uzunović i još jedna službenica Tužilaštva BiH. Komisija se, prema informacijama Istrage, nikada nije uspjela usaglasiti o ponovnom otvaranju istrage, jer su Sena Uzunović i još jedna službenica Tužilaštva BiH konstatirali da ne postoji zakonski osnov za ponovo pokretanje. Tužilac Mirza Hukeljić je već bio pripremio i odluku kojom je definitivno okončan predmet Dobrovoljačka. Međutim, nekoliko mjeseci poslije, bivša glavna državna tužiteljica je samostalno donijela naredbu o provođenju istrage protiv osoba koje su već ranije “oslobođene” istrage. Bila je to, dakle, 2018. godina. Upravo te godine je Ustavni sud BiH je usvojio apelaciju Bogdane Tomović i Gordane Gvozdenović te naložio Tužilaštvu BiH da “bez daljih odlaganja preduzme mjere s ciljem odlučivanja o pritužbama protiv naredbe o neprovođenju istrage od 17. januara 2012. godine”.Četiri godine kasnije, Gordana Tadić je razriješena, a vršilac dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milanko Kajganić je parafirao optužnicu protiv Ejupa Ganića i drugih.

Podsjećamo, prilikom povlačenju kolone nekadašnje JNA (Jugoslavenske narodne armije), 3. maja 1992. godine u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, poginulo je sedam, a ranjeno 14 osoba.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...