Istrage

Sud BiH odbio prijedlog Tužilaštva: Svi osumnjičeni u predmetu “Dženan Memić” pušteni na slobodu

Svih pet optuženih u predmetu “Zijad Mutap i drugi” pušteno je na slobodu, potvrđeno je za Istraga.ba. Ranije smo objavili sa je Alisa Ramić, rođena Mutap, puštena je na slobodu. U narednih nekoliko minuta na slobodu će biti pušteni olicajci Josip Barić i Hasan Dupovac, zatim Zijad Mutap te recepcionar iz hotela Ilidža Muamer Ožegović. Svi oni su bili uhaopšeni i pritvoreni zbog slučaja smrti Dženana Memića iz februara 2016. godine.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv njih zbog organiziranog kriminala iz člana 342. stavovi 1 i 2 u vezi sa prižanjem pomoći počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela, protuzakonito posredovanje, davanje lažnog iskaza i sprečavanje dokazivanja.  Sud BiH do danas nije potvrdio tu optužnicu o kojoj je Istraga.ba detaljno pisala. Naime, u optužnici nije navedeno ko je počinilac krivičnog djela, tako da se ne zna kome su optuženi pomogli. Drugo, tužilac Hasanspahić navodi da nije poznat način smrti Dženana Memića, odnosno da se ne zna da li je u pitanju saobraćajna nesreća ili ubistvo. Ne zna se, dakle, o kojem se krivičnom djelu radi pa se tako ne zna ni koja je zaprijećena kazna. A upravo od te kazne ovisi da li se krivično djelo pomoć učiniocu nakon učinjenog krivičnog djela može biti kvalifikovano kao krivično djelo organizovanog kriminala, jer član 2 stav 21 predviđa da je “grupa za organizirani kriminal organizirana grupa od najmanje troje ljudi, koja postoji neko vrijeme, a koja djeluje u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koje se po zakonu može izreći kazna od tri godine ili teža kazna”.

Kako se može vidjeti, jedno od krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima je i “Protuzakonito posredovanje” iz člana 382 stav 2 KZ FBiH. Problem, međutim, prodstavlja činjenica da krivično djelo “Protuzakonito posredovanje” uopće ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH. To djelo je izbrisano, odnosno dekriminalizirano 2016. godine, nekoliko mjeseci nakon događaja koji je uzrokovao smrt Dženana Memića.

Dakle, Tužilaštvo BiH je optužilo ljude da su počinili krivično djelo koje ne postoji, odnosno koje je dekriminalizirano. Osim toga, ne zna se ni ko je počinio krivično djelo u Aleji, a nije poznato ni koje je djelo izvršeno. Jedino što se zna da su optuženi pomagali nepoznatom izvršiocu nakon izvršena nepoznatog krivičnog djelo.

Udar na još jednu instituciju BiH: Po prijavi SNSD-a, Tužilaštvo BiH istražuje članove CIK-a i sudije Suda BiH zbog poništavanja izbora u Srebrenici i Doboju

Tužilaštvo BiH izdalo je prošle sedmice naredbu da se pokrenu (pred)istražne radnje protiv članova Centralne izborne komisije BiH i troje sudaca Apelacionog odjeljenja Suda BiH koji su učestvovali u donošenju odluka o poništavanja izbora u Srebrenici i Doboju, saznaje Istraga.ba.

“Istražitelji su već bili kod nas. Sve se radi po prijavi SNSD-a”, potvrđeno je za Istragu u Centralnoj izbornoj komisiji BiH.

Podsjećamo, Radio televizija Republike Srpske u februaru je ove godine objavila da su čelnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), dostavili su Tužilaštvu BiH krivične prijave protiv članova Centralne izborne komisije BiH (CIK) i sudija Apelacionog odjeljenja Suda BiH koje smatraju odgovornim za poništavanje rezultata izbora u Srebrenici i Doboju.

“Krivična prijava se odnosi na krivična djela nesavjestan rad u službi, kršenje zakona od strane sudija a u vezi sa krivičnim djelom izborne prevare”, kazao je tada savjetnik za pravna pitanja SNSD-a Marko Šukalo.

Istražitelji Tužilaštva BiH su, kako saznajemo, u Centralnoj izbornoj komisiji bili prošle sedmice i, pored ostalog, tražili su i informacije o načinu imenovanja članova aktualnog saziva CIK-a.

Ovo je, inače, drugi predmet kojeg je Tužilaštvo BiH “formiralo” protiv članova Centralne izborne komisije BiH. Početkom maja, podsjećamo, po nalogu državne tužiteljice Vedrane Mijović istražitelji su u CIK-u izuzimali dokumentaciju koja se odnosi na glasanje putem pošte. Taj predmet je formiran na osnovu prijave Hrvatskog narodnog sabora okupljenog oko HDZ-a BiH, a odnosio se na izborne rezultate u Tesliću gdje ta stranka nije uspjela osvojiti mandat u Gradskoj skupštini.

Centralna izborna komisija BiH 21. je januara poništila izbore u Srebrenici i Doboju nakon što su utvrđene brojne nepravilnosti na biralištima. SNSD Milorada Dodika je uputio žalbu Apelacionom odjeljenju Suda BiH, ali su državne sudije 27. januara potvrdile odluke CIK-a o poništavanju izbora. Nekoliko dana kasnije, SNSD je podnio prijavu Tužilaštvu BiH, a glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je naredila provjere članova Centralne izborne komisije BiH čijim su izborom i radom nezadovoljni čelnici SNSD-a i HDZ-a BiH. Na dan poništavanja izbora u Srebrenici i Doboju lider SNSD-a je grubo izvrijeđao članove CIK-a iz reda srpskog naroda Vanju Bjelicu Prutinu i Jovana Kalabu, rekavši da “samo fukara od Srbina može da glasa za poništenje izbora u Srebrenici”.

“U Srebrenici su poništili srpska biračka mjesta, a potvrdili Bošnjačka. Znate kakva morate da budete fukara od Srbina da to uradite. To je dokaz političkog poltronstva i ništa drugo”, rekao je tada Milorad Dodik novinarima u Doboju.

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović više je puta govorio protiv aktualnog saziva CIK-a, nazivajući ih nelegalnim.

“Netko zamislio da instituciju nadležnu za demokratsko provođenje izbora pretvori u produženu ruku politike koja već duže vrijeme radi na rušenju ustavnog poretka”, kazao je Čović u julu prošle godine nakon što su u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH izabrani novi članovi CIK-a koji nisu bili kadrovi HDZ-a i SNSD-a.

Počela realizacija plana Dodik-Ćović: Direktor OSA-e na saslušanju u MUP-u, Čavka izdao naredbu za hapšenje

Direktor Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić nalazi se na saslušanju u MUP-u Kantona Sarajevo, potvrđeno je za Istraga.ba iz više izvora. Saslušanje se obavlja po naredbi državnog tužioca Olega Čavke koji je, prema informacijama Istrage, izdao naredbu za hapšenje direktora OSA-e. Mehmedagić je, prethodno, u pratnji svog advokata došao u prostorjime MUP-a KS, nakon što su inspektori policijske agencije u srijedu rano ujutro posjetili njegovu kuću i rekli da se hitno javi u MUP.  Policajci nisu mogli ući u kuću direktora OSA-e s obzirom na to da nisu imali odgovarajuću naredbu Suda BiH.

Oleg Čavka sumnjiči Osmana Mehmedagića da je “krivotvorio diplomu Američkog univerziteta” te da je, na osnovu te diplome, primao platu u OSA-u. Osim toga, sumnjiči ga da je počinio krivično djelo “pranje novca” koji je stekao primanjem plate, odnosno da je “prao platu”.

Hapšenje direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH u septembru je prošle godine najavio RTRS-ov analitičar Dževad Galijašević. Istraga.ba je u nekoliko navrata objavljivala kako lideri SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović namjeravaju preko Gordane Tadić, osnodno Tužilaštva BiH provesti operaciju preuziomanja Obavještajno sigurnosne agencije. Prvo je Inspektorart Republike Srpske poništio diplomu direktora OSA-e stečenu na Univerzitetu za poslovne studije Banja Luka. Poništavanje diplome je prethodno naredio državni tužilac Oleg Čavka. Međutim, Osnovni sud u Banja Luci poništio je rješenje Inspektorata RS i ustvrdio da je diploma regularna. No, tužilaštvo BiH nastavilo je istragu u ovom predmetu.

Istraga.ba je u utorak objavila da su se čelnici SNSD-a i HDZ-a Milorad Dodik i Dragan Čović, sa svojim političkim partnerima u Sarajevu, nedavno dogovorili da uhapse direktora OSA-e kako bi spriječili razrješenje Gordane Tadić sa funkcije glavne državne tužiteljice.

„Plan bi se trebao realizirati u nekoliko faza. Prvo će pokušati preko tužioca Olega Čavke uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Nakon toga bi trebali započeti pravosudni udar na Dianu Kajmaković, zamjenicu glavne državne tužiteljice koja bi, u slučaju razrješenja Gordane Tadić, mogla preuzeti funkciju vršioca dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH“, usvrdio je naš izvor blizak SNSD-u.

Za potvrdu ove informacije nije trebalo čekati dugo. Oleg Čavka je u srijedu ujutro izdao naredbu da MUP KS liši slobode direktora OSA-e iako nema sudsku naredbu za pretrese njegovih objekata. Čavka je, saznajemo, naredio uviđaj na mjestu prebivališta direktora OSA-e kako bi građevinski inženjeri procijenili vrijednost njegove kuće.

Ranije je Oleg Čavka podizao optužnice protiv direktora OSA-e, no u oba slučaja Sud BiH je utvrdio da ne postoji nikakva sumnja da je direktor OSA-e počinio krivično djelo za koje ga je optuživao.

 

Tajni plan Dodika i Čovića: Uhapsiti Osmicu, suspendovati Dianu Kajmaković i spasiti Gordanu Tadić

Čelnici SNSD-a i HDZ-a Milorad Dodik i Dragan Čović, sa svojim političkim partnerima u Sarajevu, dogovorili su nedavno realizaciju tajnog plana kako bi sačuvali kontrolu Tužilaštva BiH, saznaje Istraga.

„Plan bi se trebao realizirati u nekoliko faza. Prvo će pokušati preko tužioca Olega Čavke uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Nakon toga bi trebali započeti pravosudni udar na Dianu Kajmaković, zamjenicu glavne državne tužiteljice koja bi, u slučaju razrješenja Gordane Tadić, mogla preuzeti funkciju vršioca dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH“, tvrdi naš izvor blizak SNSD-u.

Gordana Tadić i Dodikov savjetnik Milan Tegeltija

Prema informacijama Istrage, Gordana Tadić je dobila zadatak od čelnika HDZ-a i SNSD-a da na svaki mogući način ukloni direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića kojeg smatraju glavnim krivcem za gubitak kontrole nad Visokim sudskim i tužilačkim vijećem BiH, odnosno za uklanjanje Milana Tegeltije sa pozicije predsjednika VSTV-a. S obzirom na to da je protiv glavne državne tužiteljice Gordane Tadić u ponedjeljak okončan disciplinski postupak te da se u narednih dvadesetak dana mora donijeti odluka o sankciji, lideri SNSD-a i HDZ-a su dali nalog glavnoj tužiteljici da prije konačne odluke uhapsi ili na drugi način ukloni direktora OSA-e kako bi se članovi Disciplinske komisije uplašili i oslobodili glavnu državnu tužiteljicu svake odgovornosti. Hapšenje direktora OSA-e u septembru je prošle godine najavila i Radio televizija Republike Srpske, odnosno njen sagovornik i „ekspert za sigurnost“ Dževad Galijašević. Tada je, naime, protiv direktora OSA-e podnesena anonimna prijava koju je „ekskluzivno“ objavio RTRS, sve sa pečatom Tužilaštva BiH.

direktor OSA-e Osman Mehmedagić

„Tužilaštvo BiH je zaprimilo prijavu. Formiran je predmet koji je dat u rad postupajućem tužiocu. U toku su provjere navoda iz prijave”, navodeno je tada odgovoru Tužilaštva BiH dostavljenom RTRS-u.

Postupajući tužilac kojem je “predmet dat u rad” je državni tužilac Oleg Čavka. U svom prilogu dostupnom na ovom linku RTRS je konsultovao i “analitičara” Dževada Galijaševića.

Galijašević na RTRS najavljuje hapšenje direktora OSA-e

Prijava je osnovana i Tužilaštvo dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti Osmana Mehmedagića i Ranka Debeveca”, kazao je Galijašević govoreći za centralni dnevnik RTRS-a emitovan 12. septembra 2020. godine.

Kako je, zbog disciplinskog postupka, ugrožena funkcija Gordane Tadić, cilj je što prije realizirati ono što je Galijašević najavio još prije skoro godinu dana. No, da ne bi ostalo samo na tome, sačinjen je i “rezervni” plan koji bi bio aktiviran u slučaju da VSTV razriješi Gordanu Tadić sa pozicije glavne državne tužiteljice. Prema važećim pripisima, ukoliko glavni tužilac bude razriješen, mijenjaju ga zamjenici. U ovom trenutku funkcije zamjenika Gordane Tadić obavljaju Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković, Milanko Kajganić i Ismet Šuškić. S obzirom na iskustvo i “minuli rad” najveće šanse za vršioca dužnosti glavne tužiteljice bi imala Diana Kajmaković, što bi značilo da Gordana Tadić, odnosno SNSD i HDZ gube kontrolu nad Tužilaštvom BiH. Stoga je proteklih dana započeo proces rušenja tužiteljice Kajmaković. Prvo je krajem juna urađena nova sistematizacija u Tužilaštvu BiH kojom je ukinut Odjel kojim je rukovodila Diana Kajmaković. Tako je, faktički, zamjenica glavne državne tužiteljice ostala bez odjela nakon čega je “preraspoređena” u Odjel za ratne zločine.

sistematizacija Tužilaštva : ukinut Odjel Diane Kajmaković

No, ona i dalje zadržava funkciju “zamjenice” što je ostavlja u igri za eventualnu vršiteljicu dužnosti. Upravo zbog toga ova grupacija državnih tužilaca bliskih SNSD-u i HDZ-u namjerava pokrenuti određene istražne radnje kako bi otvorili prostor za suspenziju Diane Kajmaković. U tom bi slučaju ona bila “izbačena iz igre” a eventualna funkcija vršioca dužnosti glavnog tužitelja pripala bi Milanku Kajganiću. U pitanju je tužilac blizak Milanu Tegeltiji,  bivšem predsjedniku VSTV-a koji je sada savjetnik Milorada Dodika. Da je Kajganić čovjek od povjernja glavne državne tužiteljice dokazuje i činjenica da ga je Gordana Tadić prošle sedmice odredila kao osobu koja će je mijenjati na sastancima i okruglim stolovima u Sankt Petersburgu koje organiziralo rusko državno tužilaštvo.

Kajganić u Rusiji

Ranije smo objavljivali da se Gordana Tadić sastajala sa bivšim ruskim ambasorom u BiH Petrom Ivancovim, ali i da je obustavljala istrage protiv službenika OSA-e koji su u javnosti otkrivali tajne operacije te agencije usmjerene protiv štetnog ruskog uticaja u BiH. Podsjetit ćemo samo na slučaj “Ušće” i objavu tajnih dokumenata OSA-e koje je na konferenciji za medije prezentirao Nenad Stevandić. Tužilaštvo BiH nikada nije istražilo taj slučaj.

Završen disciplinski postupak protiv glavne državne tužiteljice: Da li će Gordana Tadić biti razriješena?

“Nemojte, Gordana”, upozorit će advokat Vlado Adamović svoju klijenticu Gordanu Tadić koja je “samoinicijativno” željela postaviti nekoliko pitanja Admiru Suljagiću, direktoru Sekretarijata VSTV-a BiH koji je u ponedjeljak svjedočio u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Ali Gordana ga nije poslušala i počela je “ispitivati” svjedoka Suljagića koji je govorio o TCMS-u, odnosno o automatskoj dodjeli predmeta u bh. tužilaštvima.

“Admire, jesmo li mi dobro sarađivali na međunarodnim projektima”, pitala je Tadićeva.

“Ne sarađujem ja s Vama. Ja sam bio zadužen za provođenje projekata u okviru svojih nadležnosti”, odgovorio je Suljagić.

No, nije to ključna rečenica koju je izgovorio direktor Sekretarijata VSTV-a.

“TCMS je veliki sistem koji je prilagodljiv potrebama pravosudnih insitucija. Mogu reći da se radi o naprednom sistemu. CMS je instaliran u svim tužilaštvima”, kazao je svjedok.

Upravo ta njegova tvrdnja pobija stav Gordane Tadić i njenog pravnog zastupnika Vlade Adamovića da se TCMS (sistem za automatsku dodjelu predmeta i upravljanje predmetima) nije mogao u potpunosti implementirati jer nije bio razvijen do određene mjere da bi, recimo, prepoznavao “tužilačke timove”.

Ured disciplinskog tužioca VSTV-a podnio je tužbu protiv glavne tužiteljice Tužilaštva BiH zbog toga što, kao rukovodilac, nije koristila TCMS za automatsku dodjelu predmeta. Tužena tužiteljica Tadić je na taj način privilegovala određene tužitelje da rade određene predmete. VSTV je u martu 2017. godine svojim aktima obavijestio čelnike svih pravosudnih insitucija da su dužni primjenjivati ovaj sistem. Gordana Tadić nije ispoštovala upute VSTV-a. Iznoseći svoju odbranu glavna državna tužiteljica se pozvala na “mrtvu svjedokinju”, bivšu potpredsjednicu VSTV-a Jadranku Lokmić Misirača koja je preminula u aprilu ove godine.

“Kada sam preuzela dužnost glavne tužiteljice, u Tužilaštvu BiH bilo je haotično stanje. Meni je bitna sigurnost Bosne i Hercegovine. Meni je Jadranka Lokmić Misirača rekla tada da se ja prvenstveno bavim predmetima i da postepeno implementiram TCMS”, kazala je Tadićeva i dodala da je sličan stav imao i bivši predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija.

“Da li ste od njih dobili neku pisanu instrukciju”, pitala je tuženu Sanela Butigan Gorušanović, aktualna potpredsjednica VSTV-a i članica Prvostepene diciplinske komisije u ovom slučaju.

“Ne”, odgovorila je glavna državna tužiteljica naznačivši da je njen rad do smrti podržavala Jadranka Lokmić Misirača.

“Imam i poruke u telefonu koje mi je slala na samrti”, pohvalila se Gordana Tadić.

Kada je u pitanju druga tačka diciplinske tužbe, a koja se odnosi na sigurnosne provjere uposlenika, Tadićeva je rekla da je za sve kriva zgrada.

“Dok nismo dobili novu zgradu nismo imali prostor za sigurnosno područje, gdje bi se držali i pregledali povjerljivi dokumenti”, rekla je Gordana Tadić svjedočeći u svoju korist.

Ali, interesovalo je članicu Disciplinske komisije Sanelu Gorušanović Butigan, da li je Tužilaštvo BiH poslalo zahtjev za sigurnosne provjere ljudi koji nisu bili tužitelji, odnosno one koji nemaju automatski pristup tajnim podacima. I, pitala je dalje glavna disciplinska tužiteljica Alena Kurspahić, kako se raspolagalo dokumentima koji su nosili oznake povjerljivosti.

“Ja sam sama primala svu povjerljivu poštu i signirala je nadležnim tužiteljima. Oni imaju pristup tajnim podacima. Kome su dalje davali oni, do njih je, nije do mene”, prebacila je Gordana Tadić eventualnu odgovornost na svoje podređene.

Njenim svjedočenjem i završnim riječima okončan je disciplinski postupak protiv glavne državne tužiteljice. Prvostepena disciplinska komisija odluku bi trebala donijeti u narednih triedestak dana i tada će biti poznato hoće li Gordana Tadić biti razriješena ili će nekažnjeno nastaviti s dosadašnjom praksom.

Srebrenički genocid kroz haško svjedočenje Miroslava Deronjića: “Karadžić mi je rekao – Miroslave, sve to treba pobiti”

“Šta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dolje?”, upitao je Radovan Karadžić Miroslava Deronjića 9. jula 1995. godine na Palama.

Sastanku je prisustvovao i Jovica Stanišić, načelnik Službe državne bezbjednosti Srbije i tema je bila Srebrenica. Deronjić je bio jedan od Karadžićevih najodanijih ljudi u Bratuncu gdje je 1992. godine imenovan za šefa Kriznog štaba.

“Gospodine predsjedniče”, odgovorio je Deronjić, “ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja pirilikom ulaska u Srebrenicu”.

No, Karadžić je znao šta želi i dao je jasnu uputu.

“Miroslave, to sve treba pobiti”, rekao je Karadžić, a zatim je dodao: “Sve što stignete”.

Miroslava Deronjić će 2002. godine uhapsiti pripadnici SFOR-a i prebaciti u Haag pod optužbama za ratne zločine u Bratuncu počinjene 1992. godine. Priznao je krivicu i osuđen je na deset godina zatvora. Osim toga, obavezao se na svjedočenje o događajima u Podrinju i njegov kompletan iskaz možete pročitati na ovom linku. Bio je jedan od svjedoka i u predmetu protiv Slobodana Miloševića. U nastavku objavljujemo dijelove njegovog svjedočenja koji se odnose na događaje oko Srebrenice u julu 1995. godine.

“Otišao sam na Pale u noći 9. jula. Ljubiša Borovčanin je sutradan sa svojom jedinicom došao u Bratunac. Na temelju toga možemo saznati tačan datum posjete. Na Pale sam došao u večernjim satima i parkirao auto ispred zgrade Predsjedništva. Uputio sam se prema zgradi Predsjedništva i njen je ulaz sa suprotne strane, šta znači da sam trebao da skrenem lijevo i zaobiđem zgradu da bi došao do ulaza. Na uglu zgrade Predsjedništva, u suprotnom pravcu, primjetio sam da idu predsjednik Karadžić, gospodin Momčilo Krajišnik i gospodin Jovica Stanišić. Jovicu Stanišića sam tada prvi put vidio uživo. Viđao sam ga, naravno, na televiziji i odmah ga prepoznao. Kretali su se vrlo polako i usput diskutovali nešto između sebe. Činilo mi se kao da su ispraćali Stanišića, da su upravo napustili zgradu Predsjedništva i polako se od nje udaljavali. Znao sam od ranije kakvu je funkciju imao Stanišić, stoga sam pretpostavio da se diskusija vodila oko onoga šta se dešava u Srebrenici. Uputio sam se prema njima i oni su me prepoznali kad sam se dovoljno približio. Pozdravio sam ih, a onda me Karadžić predstavio Jovici Stanišiću.Predstavljen sam Stanišiću na način koji mi je samo potvrdio da je tema Srebrenica zasigurno bila tema njihovog razgovora. Kad me je Karadžić predstavljao Stanišiću, rekao je: “Ovo je jedan naš momak odozdo, sa terena.” Karadžić se izvinuo Krajišniku i Stanišiću i odveo me u stranu, u levo, nekih pet do šest koraka od njih. Ja sam ga tada pitao što je tačno cilj akcije u Srebrenici. Karadžić je rekao da postoje dva prethodno dogovorena plana ili dvije varijante za akciju u Srebrenici. Plan A ili varijanta A podrazumijeva oslobađanje komunikacije na južnoj strani i jedno potpuno svođenje zone, zaštićene zone u Srebrenici na granice kakve su dogovorene aktom proglašenja te zone u Ujedinjenim Nacijama. Plan ili varijanta B podrazumijeva ulazak u Srebrenicu i njeno vojničko zauzimanje. Dao mi je do znanja da je ta varijanta B ili plan B uslovna, te da će se ići u njenu realizaciju ukoliko to bude izvedivo u vojnom smislu. Drugo pitanje je zapravo bio moj prijedlog. Ako namjeravaju ući u Srebrenicu, onda bi bilo neophodno na to područje dovesti jednu ozbiljnu vojnu jedinicu. Otvoreno sam rekao Karadžiću da imam povjerenja u ljudske i vojničke sposobnosti Ljubiše Borovčanina. Karadžić se u principu složio s mojim mišljenjem, ali mi je nabrzinu objasnio da je ta jedinica angažovana na sarajevskom ratištu u području Kalinovika. Bio sam uporan i dobio sam utisak da će prihvatiti moj zahtjev. Karadžić mi je postavio pitanje o stanovništvu u srebreničkoj enklavi. Često sam mu govorio da, po mojim procjenama, stanovništvo, koje je došlo na te prostore nakon raznih ofanziva, broji na teritoriji Srebrenice oko 40 000. Meni je taj broj stanovnika u Srebrenici uvijek bio zanimljiv zbog toga što je to područje koje pokriva Bratunačka brigada i to je bilo dosta veliko ratište, a i brojevi su disproporcionalni. Rekao sam mu da je to i mišljenje Siniše Glogovca, s kojim sam razgovarao i na tu temu prilikom našeg boravka na Pribićevcu. On je pažljivo slušao te moje predpostavke i stekao sam utisak da je to primio ozbiljno, ali mi se nekako čini da je uvijek taj broj smatrao pretjeranim. Karadžić me upitao: “Šta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dole?”. Možda ga nisam baš tačno citirao, ali se jasno sjećam da je koristio riječ “vi”, u množini. Kad je rekao “vi”, shvatio sam kao “mi, tu dolje”. Znači, nije me persirao, nego je mislio na nas, koji smo bili tamo dolje. Stoga mi se činilo da ne misli samo na mene, nego i na civilne strukture u Bratuncu. Ja sam mu odgovorio otprilike ovako: “Gospodine predsjedniče, ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja pirilikom ulaska u Srebrenicu.”. Rekao sam mu da je uzaludno da predpostavljam, pošto su mi mnogi pokazatelji nepoznati, nismo znali da li će se vojska predati, kako će se ponašati stanovništvo. Dakle, bio je gubitak vremena razmišljati ili pokušati pretpostaviti kako će se događaji razvijati.Karadžić je rekao sljedeće: “Miroslave, to sve treba pobiti.”. A zatim je dodao: “Sve što stignete.”, i pritom je koristio “vi” u množini. Zatim je dodao sljedeću rečenicu – “princip Zapadna Slavonija”. To je doslovce rečenica koju je upotrijebio. Sto posto sam siguran da je upotrijebio tačno te riječi. To je bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala. Što se tiče civila, Karadžić je rekao da će morati još vidjeti kako će se razvijati događaji.

Preuzimanje Srebrenice 11. jula 1995.

Sljedeći dan sam otišao u Pribićevac. Siniša Glogovac i ja smo s vojnicima proveli noć s 10.-og na 11.-ti na području koje se zove Divljakinje. Jedanaestog ujutro, otišli smo s Divljakinja i ponovo otišli na Pribićevac na visoravan gdje je bilo smješteno istureno komandno mjesto. Sjećam se da je bio izuzetno sunčan dan, bilo je vedro, veoma lijepo vrijeme i u jednom trenutku je prostrujila informacija da je stigao Mladić. U jednom trenutku sam vidio auto, mislim da je bio džip zvan PUCH ili tako nešto. Vidjeli smo ga na toj visoravni udaljen jedno desetak, petnaestak metara od nas. Mladić je izašao iz tog PUCH-a i naređivao šoferu da okrene vozilo na tom prostoru. Bio je vrlo uzrujan, ljut i galamio je. Glogovac i ja smo stajali na nekih desetak, petnaestak metara sa strane. Ja sam, naravno, poznavao Mladića i on je poznavao mene, ali me u tom trenutku uopšte nije prepoznao, čak mislim da nije konstatovao da sam stajao tamo. U jednom trenutku sam u vozilu takođe ugledao generala Živanovića. Njega sam poznavao dobro, ali nisam želio da mu prilazim iz razloga što je tad već bio smijenjen, a znao sam da sam ja dosta tome doprinjeo. Bili su u velikoj žurbi, te je bila velika galama i zbrka. Za nekih desetak minuta vidio sam i razlog. Mladić je ušao u vozilo, ono se okrenulo i krenuli su u pravcu jednog mjestu, koje se zove Kvarc, gdje se nalazi neki odašiljač, TV i radio relej. Desetak minuta nakon toga, počeo je prelet aviona nad tim područjem i bombardovanje pozicija. Shvatio sam da je njihova uzrujanost i uznemirenost bila upravo prouzrokovana time. Ubrzo nakon toga, pale su bombe i u blizini nas. Mislim da su bila dva leta, dva aviona. Cijela operacija je trajala 30 minuta do sat vremena jer je drugi avion gađao suprotni kraj tako da smo kasnije čuli da je pogodio neki naš tenk, ali nisam baš znao neke detalja oko toga. Mladić se vratio na taj plato, a ja nisam primjetio da li je Živanović u tom trenutku bio tamo negdje ili ne, jer smo Siniša Glogovac i ja bili malo udaljeni od komande. Međutim, primjetio sam da Mladić izdaje veoma žustre naredbe. Tamo je bio Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade, koji nam je rekao da je naređeno da se uđe u Srebrenicu. Glogovac i ja smo promatrali i vidjeli da se ne vode nikakve borbe, pa smo se počeli spuštati prema Srebrenici, i u tom trenutku mi je bilo rečeno da Karadžić traži da hitno razgovaram s njim. Dovezli su me ponovo do Bratunca, i saznao sam od vozača da je na radiju objavljena vijest da sam ja postavljen na funkciju civilnog komesara Srebrenice. Nazvao sam Karadžića čim sam došao u Bratunac. Kada sam dobio vezu s Karadžićem, njegovo je prvo pitanje bilo: “Deronjiću, da li je tačna moja informacija da smo ušli u Srebrenicu?”. Ja sam odgovorio: “Predsjedniče, ja se upravo vraćam sa terena. Vidio sam dio operacije, znači sam ulazak u Srebrenicu. Ne znam sve detalje oko toga, ali moja pretpostavka je da se ušlo u grad.”. Mogao sam s Pribićevca prostim okom vidjeti jedan veći dio grada Srebrenice. To je bilo jedanaestog jula. Karadžić se takođe raspitivao o muslimanskim borcima, muslimanskoj vojsci, a onda je pitao da li je tačna njegova informacija da u Potočarima ima mnogo civila. Rekao sam mu da moje informacije nisu potpune, ali sam potvrdio da se u Potočarima oko kampa UNPROFOR-a nalazi velika grupa civila. Karadžić mi je tada objasnio koji je zadatak mene kao novog civilnog komesara. Trebao sam stupiti u kontakt s Mladićem, koji je bio odgovoran, i da se s njim dogovorim o sastanku s Muslimanima i UNPROFOR-om, na kojem bi im ponudili tri varijante. Prva varijanta je bila da ostanu u Srebrenici, što je bilo van svake pameti. Druga varijanta je bila da odu u pravcu Kladnja, koje je bilo pod kontrolom muslimanske vojske. Treća varijanta je bila da odu u treće zemlje, šta isto nije bila prava varijanta. Karadžić me pitao da li znam da li ima muškaraca civila u toj grupi. Karadžić me upozorio da je moguće da će se među civilima pokušati skloniti neki ratni zločinci, te je insistirao na tome da se ti ljudi zadrže. Čak mi je rekao da bi Srbi trebali na tome insistirati jer na to, prema ratnim konvencijama, imamo pravo. Rekao sam mu da Mladić treba da kontaktira mene oko tih stvari, te da ću ja prenijeti te varijante. Karadžić mi je rekao da je moj sljedeći zadatak da, čim se steknu uslovi, uđem u Srebrenicu. I da bi trebao da uspostavim policiju, obezbjedim objekate, ali i ljude, te da uspostavim kontrolu u gradu. Takođe mi je rekao da imam još nekih zaduženja, ali da ću za te saznati kad dobijem sve napismeno. Ja sam insistirao, rekao sam mu: “Gospodine predsjedniče, molim vas, pošaljite mi to faksom.”, jer sam se jednostavno bez toga osjećao glupo jer nisam znao tko sam ni šta sam. I on mi je rekao da će mi to poslati ili u toku noći ili rano ujutro, da ću to imati kod sebe. To je bila suština našeg razgovora jedanaestog uveče, s tim što mi je rekao da mu se javljam, da ga obavještavam o svemu. Naglasio je da budem oprezan, pošto se sve snima i sluša, te da ih, ukoliko se radi o osjetljivim informacijama, isključivo šaljem preko vojne linije, da ne koristim obične linije. Nakon tog razgovora nisam se zadržavao u Komandi već sam se vratio u kancelariju SDS-a. Kasnije te večeri sam radio u kancelariji SDS-a gdje su svi već bili upoznati s preuzimanjem Srebrenice i mojim imenovanjem. Vladalo je jedno slavljeničko raspoloženje u Bratuncu. Skupio sam informacije o tome šta se dešavalo na terenu i to od ljudi kao što su Borovčanin, Vasić i Josipović. Tokom noći sam saznao da se u Potočarima oko UN kampa nalazi ogroman broj civila, da u gradu Srebrenici nije bilo otpora, da nije bilo borbi. Pretpostavka je bila da se veliki broj vojno sposobnih muškaraca povukao iz Srebrenice u pravcu Konjević Polja.

Sastanci u hotelu “Fontana” 12. Jula

Rano ujutro, moguće između 7:00 i 7:30, dobio sam obavještenje da me traži Mladić. Otišao sam u hotel “Fontana”, gdje sam zatekao Mladića, Ljubisava Simića, predsjednika opštine, te Dragomira Vasića, načelnika Centra bezbjednosti u Zvorniku. Razgovaralo se o sastanku, koji je bio zakazan za 10:00 ujutro i na kojem su trebali da učestvuju Muslimani i UNPROFOR. Mladić i ja smo se posvađali i ja sam prilično brzo nakon toga i otišao. Na tom zvaničnom sastanku u hotelu “Fontana”, lično sam poznavao dva od tri predstavnika Muslimana, Ćamilu Purković i Nesiba Mandžića. Bio sam iznenađen kad sam vidio da ima kamera na sastanku. Za vrijeme sastanka sam u jednom trenutku uvidio da je Mladić s ovom grupom već razgovarao, da je Mladić imao određene kontakte s njima i pre toga. Mladić uopšte nije pokrivao te tri varijante koje je predložio Karadžić. Muslimanski predstavnici su jasno dali do znanja da žele otići na siguran način. Raspravljalo se o pitanjima obezbeđenja konvoja, kao i o humanitarnoj situaciji. U jednom sam trenutku odlučio reći šta me je Karadžić zadužio da kažem. Ustao sam i rekao: “Zovem se Miroslav Deronjić. Imenovan sam za civilnog komesara. Imam zaduženje od predsjednika Karadžića da prenesem sljedeće stavove.”. Pomenuo sam te tri varijante i ukratko rekao da predsjednik nudi izbor između te tri varijante. Takođe sam napomenuo da je dao naredbu da se zadrže ona lica za koje srpski obavještajni organi, vojni i civilni, imaju podatke da su vršili zločine. Imao sam namjeru da kažem još nekoliko rečenica, ali me je Mladić veoma arogantno i oštro prekinuo. Kasnije sam saznao od jednog konobara u hotelu “Fontana” da je Mladić imao sastanak s UNPROFOROM noć prije, 11. jula 1995. Konobar nije pomenuo da su Muslimani bili prisutni, ali je pomenuo Mladića i UNPROFOR. Ja sam bio prisutan samo na sastanku tog jutra. Nazvao sam Karadžića odmah nakon sastanka iz kancelarije SDS-a jer je to bio javni sastanak i nije bilo ništa povjerljivo. Direktno sam razgovarao s Karadžićem i prenio mu svoje utiske s tog sastanka. Rekao sam mu da su predstavnici Muslimana izrazili izričitu želju, i to su ponovili nekoliko puta, da žele da napuste Srebrenicu i to što je moguće prije. (Kaseta T000-2067, Strana B, str. 2 engleskog transkripta)

Organizacija srpske okupacije Srebrenice

Ostatak dana sam bio zauzet pripremanjem mitinga za Srbe, bivše stanovnike Srebrenice, te organiziranjem autobusa za evakuaciju. Molba je upućena svim preduzećima da pošalju autobuse ili vozila, koja imaju na raspolaganju blizu Bratunca. Ta poruka je emitirana preko Srpskog Radija, pa je tog dana, a zatim i tu veče, kao i tokom sljedećeg dana, dosta vozila pristizalo s tog područja u Bratunac. Nazvao sam u Zvornik, a onda i u Ljuboviju, susjednu opštinu u Srbiji preko Drine, i zatražio da nam pošalju bilo kakva vozila koja imaju u rezervi. Poslali su nam neka transportna vozila i veliku količinu hljeba. Tokom tog dana, kancelarija SDS-a je, zbog ljudi koji su tuda prolazili, bila dosta prometna. Tu su, između ostalih, bili Dragomir Vasić, Ljubiša Borovčanin, Josipović, načelnik policije u Bratuncu, predsjednik Simić, predsjednik Davidović iz Izvršnog odbora, i drugi ljudi. Svi ti ljudi su prenijeli informacije o događajima u enklavi.

Razdvajanje muškaraca od žena i djece u Potočarima

Vasić mi je rekao da ispred UNPROFOR-a odvajaju muškarce od žena. Zamolio sam Vasića da prenese Mladiću da je potpuno suludo da to rade na licu mjesta gdje je UNPROFOR, da to jednostavno nije mjesto za to. Takođe sam saznao da su neki od tih muškaraca bili držani u Vojnom zatvoru, a da su drugi bili zatvarani u zatvor koji se nalazi kod komande brigade. Nisam imao tačne podatke o tome koliko ih je.

Evakuacije i smaknuća 13. jula 1995.

Karadžić me nazvao 13. jula i interesovalo ga je šta se dešava po pitanju transporta civila. Rekao sam mu da je otprilike više od polovine tih ljudi prevezeno i da očekujem da će se u toku dana završiti transport. Karadžića su takođe interesovali detalji oko ponašanja vojske jer je bio informisan da je u toku 12-og popodne u Konjević Polju vođena borba između muslimanskih i srpskih snaga. Ja sam mu objasnio da se tamo između 12-15 000 ljudi probija i ide prema Tuzli, te da se čuje pucnjava, pa čak i artiljerijska pucnjava. Takođe sam znao, ali nisam rekao preko telefona, da su od tog jutra pristizale informacije o tome da u Konjević polju već ima zarobljavanja i likvidacija ljudi, Muslimana. Te informacije su Borovčanin, Vasić i Josipović prenosili s terena. Kada kažem “likvidacija”, mislim na ubistva, znači, mislim da je neko ubijen. Ne mora da znači da je osoba streljana, nego znači da su ubijeni, pogubljeni. U popodnevnim satima sam dobio informaciju da je u Kravici došlo do velikog masakra Muslimana u prostorijama Zemljoradničke zadruge. Borovčanin mi je kasnije objasnio detalje oko masakra. Konvoji civila iz Potočara, izuzev nekih manjih grupa, koje su sve bile prebačene u pravcu Kladnja, su završeni trinaestog uveče. U to vrijeme je u Bratunac iz Konjević Polja pristizalo mnogo autobusa i kamiona sa zarobljenim Muslimanima. Autobusi su bili parkirani u samom centru grada, pa su svi znali za njih. Ljudi su odvođeni na stadion, u hangar i u školu “Vuk Karadžić”. Mnogo mladih ili starijih ljudi je tokom noći bilo mobilisano. Dane su im bile puške i rečeno im je da čuvaju i obezbeđuju autobuse. Uveče je Ljubo Simić izvjestio da su se desila ubistva, pucnjava i tako dalje. Borovčanin mi je rekao da je Mladić izdao naredbu da 14-og vojska krene na Žepu. Ta informacija je bila veoma značajna i uznemirujuća s obzirom da većina muslimanske vojske nije bila poražena i nalazila se veoma blizu Bratunca. Druga dimenzija te činjenice, koja je mene posebno uznemirila, je da su zatvorenici dovoženi u Bratunac sa svih područja. Ja sam stekao utisak da ih dovoze čak i iz Milića. To je susjedna opština, koja takođe graniči sa Srebrenicom. Okrivio sam Rajka Dukića, koji je glavni čovek u Milićima. Rezultat je bio mnogo hiljada Muslimana zarobljenih u Bratuncu. Sjetio sam se šta mi je Karadžić rekao devetog na Palama i pomislio sam da će da ih pobiju u Bratuncu. Postojala je takođe i moja bojazan od nekog većeg ekscesa u smislu da ti Muslimani, pošto su vrlo slabo obezbeđeni, pobegnu, ali i da u tom bekstvu ubiju Srbe u Bratuncu. Bojao sam se da ako vojska ode, da će lokalni službenici biti ostavljeni da se bave sa zatvorenicima. Otišao sam da bih mogao preko sigurnije vojne linije da razgovaram s Karadžićem. Htio sam ga obavijestiti da je nekoliko ljudi pobijeno u školi “Vuk Karadžić” i da je to potpuno suludo zbog prisustva velikog broja novinara, međunarodnih snaga i nekih službi, koje tu rade svoj posao. Nakon što sam objasnio situaciju, Karadžić mi je direktno rekao: “Miroslave, čuješ li me? Poslaću”, ili doći će, sad ne znam svaku riječ, “čovjek koji ima instrukcije oko toga šta raditi.”. Ja sam zapamtio jednu rečenicu, koju mi je rekao, zato što kao da je rečena u šiframa, a to je: “Miroslave, roba mora biti do zore u magacinu, ne tu, već dole negde”. Ne sećam se da li mi je to prenio on ili posrednik.

Član DB Srbije u Bratuncu 13. jula 1995.

Lično sam poznavao Vasilija Miovića, pripadnika “Crvenih beretki”, koji je 1993. godine bio u Bratuncu, jednom prilikom na ulici u Bratuncu negdje između 12-og i 14. jula 1995. Znam da njegova jedinica nije bila prisutna u Bratuncu u toku operacija oko Srebrenice jer u njegovoj jedinici ima muškaraca iz Bratunca i znam da su oni bili angažovani negdje drugdje. Međutim, bio je u jednom od onih džipova Crvenih beretki i nosio je uniformu. Tražio je Mladića.

Ljubiša Beara dolazi kasno u noć s naredbama da se ubiju zarobljenici

Vratio sam se u kancelariju gdje se radilo do kasno u noć. Važno je da pomenem da je u cijelom gradu bilo veoma živo, a u mojoj kancelariji posebno hektično. Moja kancelarija je bio prostor, koji se sastojao od dvije prostorije, koje su međusobno bile povezane jednim vratima. U prvoj prostoriji je bila sekretarica, a do toga je bila moja kancelarija. Čuo sam neku buku u toj prvoj kancelariji. Ljubisav Simić je bio prisutan u mojoj kancelariji, a možda i gospodin Vasić, kada je u moju kancelariju ušao jedan oficir, pozdravio nas i predstavio se kao pukovnik Ljubiša Beara. Bila je i skupina vojnika sa njim. Beara je izgledao prilično veseo i bio je pripit, ne pijan. Pretpostavio sam da je to taj čovjek za kojeg je Karadžić rekao da će doći. U stvari, niko drugi me nije nakon toga kontaktirao što se tiče sudbine tih zarobljenika. Nakon tog uvodnog razgovora, čestitanja, pića, kafe, ulaska sekretarice, i tako dalje, Beara je započeo razgovor o zarobljenim Muslimanima. Tako, prije nego sam ja dobio šansu da mu kažem da sam razgovarao s Karadžićem i šta mi je on tada rekao, on je počeo da govori i rekao je, ne citiram ga od riječi do riječi, ali nešto u smislu, da je došao zbog zatvorenika, da ih sve treba pobiti, da li razumijete, i tako to. Kad je počeo govoriti, mogao sam zaključiti da će početi da nekontrolisano priča, pa sam odlučio da zamolim Ljubu Simića da ode s tog sastanka jer sam se iznenadio kako taj čovjek otvoreno priča o tim stvarima, a nisam htio da Simić bude prisutan jer on zaista nije bio informiran o svim tim stvarima, nije bio upućen u ta zbivanja, a smatram ga veoma poštenim i čestitim čovjekom, stoga sam ga ispratio. S obzirom da je Beara objasnio svrhu svoje posjete, ja sam mu rekao da mi je Karadžić dao instrukcije i da se ništa ne smije uraditi u Bratuncu, nego da se zatvorenici odvedu prema Bijeljini, prema Batkoviću, te da ja neću dozvoliti da se ubistva izvršavaju u Bratuncu. On je rekao da je dobio naredbe šta uraditi sa zatvorenicima. Rekao je: “Gospodine Deronjiću, ja imam naređenje s vrha, naredbe od vrha da ubijem zarobljenike.” A onda je nastavio govoriti da treba da se ubiju u Bratuncu, na šta sam ja odgovorio da su moje instrukcije da se ništa ne sme raditi tamo, nego da se moraju izvesti iz Bratunca. Dakle, to je bila srž razgovora kojeg sam ja imao s gospodinom Bearom. Tu je razgovor završio. Nevoljko je pristao na ono što sam rekao. Takav sam barem utisak dobio, iako je tokom noći, primili smo informaciju da su neki od autobusa sa zarobljenicima odvezeni na područje Konjević Polja i Zvornika. Tu je naš razgovor i završio. Završio je kada sam shvatio da sam ga ubjedio da se zarobljenici odvedu niz Drinu u Zvornik ili negdje drugdje. Nije me bilo briga gdje. I nakon tog sastanka, gospodin Beara je otišao, a ja sam otišao kući. Dok je Beara bio u mojoj kancelariji, sastanak je bio prekidan jer su ljudi ulazili i izlazili iz kancelarije. Ja sam najmanje dvaput izašao iz kancelarije. Jedan put sam izašao zato što su došli neki ljudi po Bearu jer ga je tražio Milan Lukić. Znao sam po čemu je Lukić bio poznat, pa sam predpostavio da je došao kako bi pomogao oko ubistava. U trenutku kada je sastanak završio, u ranim jutarnjim satima 14. jula 1995., mislio sam da sam ubjedio Bearu da zarobljenike odvezu niz Drinu u Zvornik ili negdje drugdje.

Sukob s Bearom 14. jula 1995. ujutro

Probudio sam se ujutro, 14. jula 1995., kada mi je prenešena vijest da Beara odlazi u jedno preduzeće u Bratuncu, odnosno u bratunačku ciglanu. S obzirom da su likvidacije u Bratuncu bile pomenute te noći, zaključio sam da on želi te ljude pobiti u Bratuncu pošto se ciglana nalazi izvan grada, pa mi se to činilo kao dobro mjesto. Ušao sam u svoj auto i odvezao se do tog preduzeća. Sustigao sam Bearu. Prepoznao sam njegov džip. Sreli smo se na jednom mostu, na jednom mostiću, koji se nalazi na pola puta između grada i ciglane, tačno na izlazu iz Bratunca prema Ljuboviji. Tako sam ga tamo sustigao i zaustavio i rekao mu da apsolutno nema nikakvih likvidacija u bratunačkoj ciglani niti bilo gdje drugdje. Sjećam se da je bio prilično napet i uzrujan, i mislim da mi je rekao da pregledava neke magacine kako bi vidio da li se ljudi mogu tamo da zatvore, ali se ne sjećam detalja oko toga. U jednom je trenutku rekao “u redu”, ušao je u svoje vozilo i otišao. Ja sam se vratio u svoju kancelariju, ili u kancelariju ili u zgradu opštine, shvativši da je slučaj završen i da će svi ti zarobljenici biti odvezeni u pravcu Zvornika.

Sastanak s Karadžićem 14. jula 1995.

Ujutro, 14. jula 1995., krenuo sam pod policijskom zaštitom prema Palama da bi se sastao s Karadžićem. Vozilom sam prošao Bratunac, Konjević Polje, Miliće i Vlasenicu. Usput sam zapazio sljedeće:

Kravica – male grupice Muslimana su stajale s policajcima duž čitavog puta do Konjević Polja. Obratio sam pažnju na zemljoradničku zadrugu jer sam znao da se tamo dogodio masakr. Zgrada se može vidjeti s ceste. Vidio sam da je sva bila izrešetana i da joj je fasada bila oštećena, neki dijelovi fasade su otpali, te da je bilo takođe i nekih većih rupa na fasadi uzrokovane nekom jačom vrstom municije. Zgrada je bila prazna. Nisam mogao vidjeti da li je uopšte bilo ljudi u njoj, živih ili mrtvih.

Konjević Polje – nekoliko grupa Muslimana se nalazilo duž puta pod stražom.

Kasaba (ulaz prema Milićima) – jedna velika grupa Muslimana na stadionu. Vidio sam puno srpskih policijskih punktova, a i dosta malih grupica Muslimana duž tog puta, koje obezbeđuje policija.

Uočio sam da je velik broj tih Muslimana nosio civilnu odjeću, ne uniforme.

Kad sam došao na Pale, sastao sam se nasamo s Karadžićem i porazgovarao o aktualnim događajima. Prvo smo, naravno, htjeli da porazgovaramo o situaciji sa zarobljenicima, transortu civila, i tako dalje. Dakle, to su bile teme na koje smo se htjele najprije osvrnuti. Prenio sam mu svoje mišljenje oko transporta civila. Dao sam mu svoju procjenu da je prevezeno 20 000 Muslimana. Rekao sam mu kako su otprilike izgledali ti konvoji. Rekao sam mu da ih je obezbjeđivala policija, vojna policija, te jedno ili dva UNPROFOR-ova vozila. Rekao sam mu da su u prvim konvojima razdvajali ljude, da su muškarci zatvarani u zatvor u Bratuncu. Upitao me u svezi razdvajanja, koliko je ljudi odvojeno, i tako dalje. Rekao sam mu da vojni i policijski obavještajci, te da te, te ljude zatvaraju u policiji i u vojnom zatvoru. Sjećam se da sam mu rekao da je među uhapšenima bio Ibran Mustafić. Sjećam se da sam mu to rekao, jer je on jedna interesantna ličnost zato što je bio jedan od vodećih političara u Srebrenici. U svezi konvoja, prenio sam mu svoj utisak da je sve korektno i pravilno sprovedeno, da nije bilo incidenata, odnosno da ja za njih nisam znao, te da su ti ljudi odvedeni u Kladanj. Zatim smo prešli na temu zarobljenika i Bearinog dolaska. Rekao sam mu da je Beara došao 13-og navečer, i ono šta mi je rekao je bilo naređenje odozgo. Ukratko sam opisao atmosferu u kancelariji kada mi je on to prenio. Prenio sam mu doslovce i naredbu koju mi je prenio Beara. Zapamtio sam jedan predsjednikov komentar. Rekao je nešto u smislu: “Ti vojnici su svi budale”, a ja sam naknadno zaključio da se to odnosi na Bearino indiskretno ponašanje. Malo je komentarisao. Više je slušao ono što sam mu ja govorio. Ponovio sam mu moje procjene o broju ljudi u Bratuncu. Rekao sam mu za moja saznanja o ubistvima u školi. Rekao sam mu i za druge likvidacije na putu Konjević Polje – Kasaba, a ono na što smo se najviše fokusirali je bila likvidacija u Kravičkoj zadruzi. Prenio sam mu, znači, ono što sam znao i što sam saznao od Ljubiše Borovčanina. Sjećam se da mi je rekao da je naša odmazda, odmazda naših ljudi potaknuta onime šta su oni uradili. Sjećam se da me pitao šta je s leševima. Ja sam mu odgovorio: “Ne znam, gospodine predsjedniče. Nisam se za to interesovao. Ne znam šta se učinilo po tom pitanju.” Rekao sam mu da sam prošao pored zemljoradničke zadruge, ali da nisam vidio tamo nikakve leševe. I još sam mu rekao da sam na putu za Konjević Polje vidio veliki broj Muslimana. Sjećam se da smo raspravljali o broju, koliko ih je bilo tamo. Sjećam se da me pitao koliko sam ih vidio, koliko ih je prebačeno, i tako to, pa sam mu rekao svoju procjenu. Nakon privatnog sastanka s Karadžićem, našli smo se sa srpskim narodom iz Srebrenice da održimo sastanak oko civilnih pitanja. Jasno se sjećam da, kada smo razgovarali sa Srebreničanima, nismo razgovarali o temama koje sam upravo pomenuo, već je tema razgovora bila formiranje Ratnog Predsjedništva u Srebrenici. Sjećam se da je tih dana ukinuta odluka o mome postavljanju za civilnog komesara i uvedeno je Ratno Predsjedništvo u Srebrenici, a ja sam postavljen za predsjednika Ratnog Predsjedništva. Kada sam došao u Bratunac, vidio sam da je mnogo autobusa sa zarobljenicima odvezeno. Interesovao sam se gdje su odvezeni, i dobio sam informaciju da su odvezeni u Zvornik. Nisam se dalje raspitivao. A četrnaestog se nije događalo ništa bitno.

Ulazak građana u Srebrenicu 15-og i 16. jula 1995.

Taj prvi dan, dogovorili smo se da blokiramo Srebrenicu tako da se u nju može ulaziti samo pod kontrolom. Pošto je njen položaj takav da ona zaista i ima samo jedan ulaz u grad, to je bilo izvodljivo i s jednim policijskim punktom. Mi smo znali da su već četrnaestog, možda čak i trinaestog, počele pljačke po Srebrenici, tako da je naš prvi zadatak bio da se organizujemo i to spriječimo. 15. jula 1995. se ušlo u Srebrenicu. Otišao sam da posjetim kamp UNPROFOR-a, te sam takođe razgovarao s nekim iz Međunarodnog crvenog krsta. Neka je gospođa tražila da me vidi. To je bilo 15-og ili 16-og. Uglavnom smo razgovarali na temu evakuacije ljudi, ali i osoblja koje je radilo u kampu UNPROFOR-a. Takođe se interesovala i za ranjenike, koje smo bili prebacili u Dom Zdravlja. Mislim da je Momir Nikolić bio zadužen za njihovo prebacivanje i imao je neki spisak. Dakle, ja sam pokušao da njih dvoje spojim. Mislim da sam se s tom gospođom u tih nekoliko dana sreo još nekoliko puta. Siguran sam da sam se s njom sastao sljedeći dan, takođe oko tih pitanja. Razgovarao sam i s Karadžićem oko tih pitanjima. To su bili otvoreni razgovori telefonom, koje sam vodio iz svoje kancelarije. Nismo razgovarali o ničemu tajnom. Samo sam mu prenosio informacije. Razgovarali smo i o zahtjevima Crvenog krsta, njegovim prijedlozima, dakle, nije bilo nikakvih tajni u tim razgovorima. Polako se petnaestog i šesnaestog otvarala tema o evakuaciji snaga UNPROFOR-a iz baze u Potočarima. Tako da sam imao razloga da odem sam u taj kamp, gdje sam pobliže upoznao komandu UNPROFOR-a, gospodina Karremans-a, gospodina Franken-a i druge. Bilo je raznih tema o kojima se razgovaralo. Oni su protestvovali zbog oduzimanja vozila, oružja i ličnog naoružanja od UNPROFOR-ovih vojnika od strane srpskih snaga. Nekoliko oklopnih vozila je oduzeto, pa se razgovor svodio na to što bi se moglo uraditi po tom pitanju. Ja sam rekao da je rat konfuzna situacija, da vlada konfuzija, pa sam ih zamolio da naprave spisak svega onoga što su srpske snage ili pojedinci oteli, znači, naoružanje i vozila. Rekao sam im da ću ja to proslijediti vlastima, te da ćemo vidjeti da li se neke stvari mogu vratiti. Takav spisak je uistinu napravljen i ja sam ga proslijedio Vladi.

Potpisan sporazum o evakuaciji

Ja sam šesnaestog jula došao na ideju da zajedno sa komandom UNPRFOR-a napravim jedan dokument o načinu na koji smo evakuisali civile iz Potočara. Čuo sam se, naravno, s Karadžićem kad sam došao na tu ideju i pitao ga šta on misli o tome. On je smatrao da je to nemoguće, da neću uspjeti da napravim takav dokument, ali sam mu ja objasnio šta želim. Dakle, tog šesnaestog se razgovor završio tako što je on rekao da bi to bilo fantastično, to bi bilo odlično, ali je takođe rekao: ”Miroslave, mislim da oni to neće potpisati.”. Tih dana su svjetski mediji izvještavali o genocidu izvršenog u Srebrenici, da je pobijeno mnogo Muslimana, a govorilo se o raznim ciframa, a to je bila šokantna vijest. Tako da sam ja shvatio, nakon razgovora oko tog dokumenta, da bi Karadžić bio prezadovoljan da ja uspijem da napravim takav dokument, jer bi tada mogli da Međunarodnoj zajednici kažemo: “Pa evo vidite, mi smo tu evakuaciju ipak korektno uradili.”. Ja sam insistirao da pokušam, a on mi je dozvolio da to uradim. Čak me ohrabrivao da pokušam to da uradim jer je smatrao da bi to bilo odlično. Znam da sam prvo napravio jedan prijedlog, skicu, a pritom mi je pomogao jedan pravnik ili sudija iz Bratunca. Nazvao sam Karadžića i pročitao mu to preko telefona. On se složio i rekao da je odlično, ali je opet izrazio sumnju da to neće biti potpisano. Dakle, 17-og sam posjetio kamp u Potočarima, i mislim da me je odvezao Momir Nikolić. Do tada sam već poznavao gospodina Franken-a i Karremans-a. Oni su znali za moju funkciju, tako da su me primili i razgovarali smo o ovome o čemu sam ja sad govorio. Karremans se nije dugo zadržavao zato što je bio prehlađen, pa je morao otići. Izvinuo se, te mi je rekao da razgovaram dalje sa Frenklinom, te da se on u suštini slaže s tom idejom i da bi ju trebali razraditi. Objasnio sam šta želim i zamolio ih da to daju na prevod. Oni su to i uradili, tekst je preveden, a mi smo još malo razgovarali oko toga. Naravno, u svu tu priču trebalo je uključiti i gospodina Mandžića koji se nalazio u kampu. Samo da ukratko kažem da smo se dogovorili oko dokumenta, Karremans se složio s dokumentom, ali je zapravo Frenklin taj koji ga je potpisao, to je njegov zamjenik. I gospodin Mandžić je pristao da ga potpiše. I tako je, znači, završena ta cijela priča o tom dokumentu. Karadžić je bio oduševljen i rekao je, prva stvar koju je rekao je da je to nevjerovatno, da je odlično što sam uspio da se to potpiše, i mislim da je takođe rekao nešto u smislu: “Miroslave, vas bi trebalo odlikovati za to što ste učinili.”. Faksirao sam dokument, te smo proveli dosta vremena razgovarajući o tom dokumentu. Gospodin Zametica se naknadno uključio u razgovor i bio je isto jako oduševljen, te je rekao: “Miroslave, to je krasno da ste uspjeli da to uradite. Sad ćemo moći da pokažemo svetu da nismo pobili…da…ovo je dokaz da smo cijelu evakuaciju proveli na pravedan i korektan način.”, mada to nije u potpunosti odgovaralo istini. Dokument je istu noć ili isto popodne proslijeđen Ujedinjenim Nacijama, i to je ono što sam ja čuo da je urađeno s dokumentom, stoga nemam razloga da u to ne vjerujem.  Želio bih reći da smo Karadžić, Zametica, ja i neki drugi ljudi znali da je bilo i ubijanja i likvidacija, što naravno nije obuhvaćeno ovim dokumentom. U dokumentu takođe stoji sljedeće: “Civilno stanovništvo može da ostane u enklavi ili da se evakuiše, zavisno od želje svakog pojedinca.”. Ova izjava nije odgovarala istini i realnosti događaja iz jula 1995. godine. Nepovoljni uslovi, pod kojima se odvijala evakuacija stanovništva iz Potočara, a i situacija u samim Potočarima i u široj zoni, su bili takvi da nisu dozvoljavali mogućnost ostanka Muslimana na tom terenu. Civili nisu imali izbora i za to postoji više razloga. Prvi razlog je da je u tom trenutku vladalo jedno ogromno nepovjerenje između Srba i Muslimana, koje je uzrokovano višegodišnjim sukobom na tom području i koji je rezultirao u tragičnim posljedicama za obje strane. To se, prije svega, odnosilo na mogućnosti osveta za eventualne pogibije Srba, koje sam u manjim obimima uočio u ranijim periodima. I to je jedan od razloga zašto je bilo nemoguće da oni ostanu. Drugi razlog je što je ostanak tih ljudi u Srebrenici u tom trenutku podrazumijevao postojanje određene strukture, koja bi vodila računa o njima, ali tada takva struktura nije postojala. Želio bih da napomenem da smo elemente te strukture počeli formirati tek nakon ulaska Srba u Srebrenicu. Znači, u tom trenutku nisu postojali elementi nikakve strukture niti vlade ni vlasti, koji bi mogli preuzeti brigu o tom stanovništvu u Srebrenici. Treći razlog je da je vladala jedna atmosfera straha, koja je izazvana događajima u Potočarima. Bilo je jasno i utvrđeno da je prilikom samog tog okupljanja stanovništva, znači dvanaestog, a možda i jedanaestog, bilo zastrašivanja i pojedinačnih ubistava što je uplašilo Muslimane. Vojska, koja je usmjerila svoje aktivnosti u pravcu zauzimanja ostalih enklava u Bosni i Hercegovini, ni u kom slučaju nije mogla biti garant njihovog opstanka niti je tim ljudima mogla ponuditi bilo kakvu vrstu zaštite. I na kraju, glavni razlog ili osnovni razlog je da nije postojala nikakva ozbiljna namjera da ti ljudi zaista ostanu, već je ta cijela stvar bila više urađena u propagandne svrhe. A stvarna namjera je bila da oni napuste to područje, te da se taj teren očisti od Muslimana.

Zvornik i Srebrenica – posljedice

Sastao sam se ili razgovarao s Karadžićem par puta u sljedećih par tjedana o pitanjima civila u Srebrenici. Do 20. jula 1995. godine su informacije o događajima u Bratuncu već procurile, kao i informacije da je bilo likvidacija Muslimana u Zvorniku. Nisam znao o kojim se brojkama radi. Pokrenuo sam pitanje kod Karadžića o ljudima koji su bili odvedeni i ubijeni u Zvorniku. Nisam imao tačne informacije tko ih je odveo ni gdje se to sve zapravo odvijalo. Ono što sam sigurno znao je da su Muslimani ubijeni u Bratuncu, te su sahranjeni u jednoj kolektivnoj grobnici u Glogovoj, koja se nalazi na lijevoj strani puta prema Kravici, dok su drugi sahranjeni na drugoj lokaciji, koja se zove Halilovići. Znači, to su bile dvije grobnice za koje sam ja u tom trenutku znao, i to sam prenio Karadžiću. Bilo je očigledno da su Muslimani, koji su bili odvedeni u Zvornik, pobijeni. Pošto se sjećam da me je jedan moj prijatelj iz Bratunca zamolio da se raspitam za jednu osobu koju je on znao, a za koju je čuo da je odvedena u Zvornik i ubijena. Nazvao sam u Zvornik jednog od političara, Jovana Mitrovića, da jednostavno pokušam da saznam šta se dogodilo s tim čovjekom. Nisu mi rekli otvoreno da su ti ljudi pobijeni, nego su mi samo rekli da je prekasno, nešto u smislu “nemoj to da nas pitaš, nemoj to da me pitaš, to je gotovo…”. I uglavnom, imao sam mnogo razloga da prenesem Karadžiću što se dogodilo. Ja sam vidio da je i on znao za to, odnosno ta činjenica, da su ti ljudi u Zvorniku pobijeni, mu nije bila nepoznata. Kad je Karadžić u augustu došao u Srebrenicu rekao mi je da ne pričam mnogo o tome naglas, da se to snima, da je to opasna tema, te da ne bi trebao mnogo da o tome pričam. Krajem septembra ili oktobra bio sam informisan, čuo sam od Momira Nikolića da je grobnica u Glogovi iskopana, te da su tijela prebačena negdje drugdje, ali ne znam gdje. On je rekao da mu je vojska naredila da to učini, te da je većina tijela iz Glogove premještena na područje Zelenog Jadra i Čizmiča. To je što ja znam.”

Objavljujemo dijelove optužnice u predmetu Zijad Mutap i drugi: Način smrti Dženana Memića – nepoznat, ubica – nepoznat, krivično djelo – nepoznato i dekriminalizirano

Uzroci i način smrti Dženana Memića nisu poznati ni nakon “opsežne istrage” državnog tužioca Ćazima Hasanspahića koja je rezultirala podizanjem optužnice protiv Zijada Mutapa i njegove kćerke Alise, policajaca Hasana Dupovca i Josipa Barića te recepcionara iz hotela Ilidža Muamera Ožegovića. Istraga.ba je u posjedu činjeničnog opisa ove optužnice i objavljujemo ključne detalje.

Uglavnom, Zijad Mutap je optužen da je “u periodu od 8. februara 2016. godine pa nadalje, organizovao grupu za organizirani kriminal koju su pristupile navedene osobe”, a sve radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića.

dio optužnice Tužilaštva BiH

“Prikrivanjem dokaza i počinilaca, fingiranjem dokaza, prikrivanjem činjenica koje su im poznate, preduzimali radnje i s ciljem prikrivanja stvarnog načina na koji je Dženan Memić zadobio teške tjelesne povrede opasne po život i to po prethodnom dogovoru na način da je Zijad Mutap u više navrata ostvario kontakt sa više osoba među kojima i sa članovima grupe za organizovani kriminal Dupovac Hasanom, Ramić, ranije Mutap, Alisom, i Barić Josipom te su isti, po njegovim uputama i u dogovoru s njim, te samostalno, između ostalog, u cilju prikrivanja dokaza i počinilaca, neovlašteno bez nadležnog suda izuzimali dokaze u vidu video snimaka video-nadzora sa objekata lociranih na Ilidži u blizini mjesta stradanja Dženana Memića, neovlašteno fingirali dokaze koji to stvarno nisu, navodili službenike MUP-a KS da potpisuju akte koji ne odgovaraju činjeničnom stanju, dostavljali takjo fingirane dokaze na vještačenje, prikazujući iste kao stvarne vještacima FUP-a i MUP-a KS, te prikrivali činjenice koje su im poznate, uništavali prikupljene dokaze s lica mjesta, a koje se odnose na stradanje Dženana Memića, a sve u namjeri da prikriju stvarne počinioce i stvarni način na koji je Dženan Memić zadobio teške tjelesne povrede opasne po život”, navedeno je u optužnici.

“Prikrivanje dokaza” se ogleda u tome da je Zijad Mutap, nakon saobraćajne nesreće, studio u kontakt sa Hasanom Dupovcem  nakon čega su dogovorili sastanak u restoranu Royal kod Vogošće, gdje su još bili “zaštićeni svjedok M-10” i Edin Avdić.

dio optužnice u predmetu “Zijad Mutap i drugi”

“Dupovac Hasan je od njih zatražio da pronađu vozilo Renault Clio zelene boje, iako je znao da nije predmet izvršenja krivičnog djela u kojem je stradao Dženan Memić, obećavajući im, po uputama Zijada Mutapa novčanu korist, znajući da isti nisu ovlašteni da prikupljaju dokaze i obećavajući im da mogu počiniti sve osim ubistva prilikom pronalaska tog vozila”, navedeno je u optužnici.

No, ono što nije navedeno je da je na mjestu nesreće na Ilidži pronađena zelena farba te da je zeleni Renault Clio vozio Mirza Ploskić, bivši dečko Alise Mutap koji je bio hapšen zbog sumnje da je povezan sa ovim slučajem. Uptavo takav automobil je izuzet po nalogu dežurnog kantonalnog tužioca iz Sarajeva što dokazuje i dokument u prilogu.

dokazi o izuzimanju Renault Clio po naredbi tužioca

Ali nije ovo jedina nelogičnost u optužnici Tužilaštva BiH. Pet osoba je, naime, optuženo za organizirani kriminal iz člana 342. stavovi 1 i 2 u vezi sa prižanjem pomoći počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela, protuzakonito posredovanje, davanje lažnog iskaza i sprečavanje dokazivanja.

No, u optužnici nije navedeno ko je počinilac krivičnog djela, tako da se ne zna kome su optuženi pomogli. Drugo, tužilac Hasanspahić navodi da nije poznat način smrti Dženana Memića, odnosno da se ne zna da li je u pitanju saobraćajna nesreća ili ubistvo. Ne zna se, dakle, o kojem se krivičnom djelu radi pa se tako ne zna ni koja je zaprijećena kazna. A upravo od te kazne ovisi da li se krivično djelo pomoć učiniocu nakon učinjenog krivičnog djela može biti kvalifikovano kao krivično djelo organizovanog kriminala, jer član 2 stav 21 predviđa da je “grupa za organizirani kriminal organizirana grupa od najmanje troje ljudi, koja postoji neko vrijeme, a koja djeluje u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koje se po zakonu može izreći kazna od tri godine ili teža kazna”.

Kako se može vidjeti, jedno od krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima je i “Protuzakonito posredovanje” iz člana 382 stav 2 KZ FBiH. Problem, međutim, prodstavlja činjenica da krivično djelo “Protuzakonito posredovanje” uopće ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH. To djelo je izbrisano, odnosno dekriminalizirano 2016. godine, nekoliko mjeseci nakon događaja koji je uzrokovao smrt Dženana Memića.

Dakle, Tužilaštvo BiH je optužilo ljude da su počinili krivično djelo koje ne postoji, odnosno koje je dekriminalizirano. Osim toga, ne zna se ni ko je počinio krivično djelo u Aleji, a nije poznato ni koje je djelo izvršeno. Jedino što se zna da su optuženi pomagali nepoznatom izvršiocu nakon izvršena nepoznatog krivičnog djelo. Odavno poznata logika Tužilaštva BIH koje ovom optužnicom nastoji sačuvati Gordanu Tadić na poziciji glavne tužiteljice.

Gordana Tadić “nije željela spektakl”: Kako je spriječeno hapšenje optuženika za genocid Milomira Savčića

Postupajući tužilac Predrag Tomić već je bio potpisao naredbu na koju je svoj paraf stavio i njegov šef Izet Odobašić. Sve je, potom, prislijeđeno u Kabinet glavne tužiteljice i čekala se konačna saglasnost Gordane Tadić. Samo je bilo pitanje dana kada će, tog decembra 2019. godine, pripadnici SIPA-e, po naredbi Tužilaštva BiH, otići po Milomira Savčića, osumnjičenog da je, kao komanant 65. motorizovanog zaštitnog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, počinio krivično djelo – genocid.

“Naši ljudi odozdo su nam javili. Tomić i Odobašić navaljuju i traže hapšenje. Gordana je protiv. Imate još dva dana da se prijavite sami i neće biti nikakav spektakl. Samo otiđite u Tužilaštvo BiH. Neće vas uhapsiti”, obavijestit će Milomira Savčića i njegove saradnike Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske.

Milan Tegeltija i Gordana Tadić

Prije nego je izvijestio tada osumnjičenog Savčića koji je obavlja funkciju  predsjednika Boračke organizacije RS-a, Kojić se sreo “sa onim koji nadzire sve”, odnosno sa predsjednikom VSTV-a Milanom Tegeltijom.

“Ne sjećam se. Možda smo se sreli, možda i nismo”, kaže Kojić u razgovoru za Istragu.

On negira da je ikome išta dojavio, ali priznaje da je bio u kontaktu sa Savčićevim njegovim advokatom Miodragom Stojanovićem s kojim “kontinuirano sarađuje još dok je u Haagu branio Ratka Mladića”.

Milorad Kojić

“Ja sam samo iz medija čuo da je Savčić saslušan”, kaže nam Kojić.

Ali kako je saslušan Milomir Savčić?

“Otišao bez poziva u Tužilaštvo, ne želeći sebe da dovede u neku situaciju. Htio je da iznese svoju odbranu”, priznaje za Istraga.ba advokat Miodrag Stojanović.

“Ali kako je Savčić”, pitamo Stojanovića, “znao kome treba da se javi i povodom čega. Kako je znao da se protiv njega vodi istraga?”.

“To morate pitati njega. On je došao kod mene i ja sam nazvao tužioca i dogovorio da on iznese svoju odbranu”, rekao nam je Stojanović.

I pitali smo. Optuženika za genocid u Srebrenici Milomira Savčića zatekli smo u Nevesinju. Da li je tačno da je dan pred svoje hapšenje otišao u Tužilaštvo BiH?

“Jeste, jeste”, potvrđuje bivši komandant Mladićevog 65. motorizovanog zaštitnog puka.

“A kako ste bez poziva otišli”, pitamo ga.

“Lijepo. Dođem tamo i kažem – čuo sam da se vodi istraga i evo, gospodo, ja sam taj”, pojašnjava predsjednik Boračke organizacije RS.

Milomir Savčić

“Od koga ste čuli da se vod istraga”, nastavljamo dalje.

“Javna tajna”, odgovara Savčić koji je, potom, završio razgovor jer su mu “započele aktivnosti” u Nevesinju.

Minut kasnije, Savčić nas poziva. Kaže da zbog gužve nije najbolje čuo pitanja tokom prvog razgovora.

“Nisam ja znao da će biti hapšenje već sam samo čuo da sam pod istragom. Nisam ja znao ništa o mom hapšenju”, govori tokom “naknadnog” razgovora.

Sada ga pitamo da li je ikada ikome rekao da je “Tužilaštvo BiH zatražilo od Suda izdavanje naredbe za pretres”.

“Ne sjećam se. Svašta se priča, kako ću se sjetiti da li sam to govorio. To je standardna procedura, te naredbe i to”, kaže na kraju “popravnog” razgovora optuženik za genocid Milomir Savčić.

Sagovornik Istrage iz Tužilaštva BiH kaže da se Savčić “samoinicijativno” pojavio dan pred hapšenje.

“Primio ga je tužilac Tomić koji je kasnije povukao naredbe za hapšenje”, navodi naš sagovornik iz te pravosudne insituticije.

Akcija hapšenja Milomira Savčića bila je pripremljena. Tužilac Tomić je već imao sastanke sa službenicima SIPA-e koji su trebali realizirati naredbe. Onda je u Tužilaštvu BiH organiziran sastanak kojem je prisustvovala glavna tužiteljica Gordana Tadić. Bili su još prisutni tužioci Milanko Kajganić, Izet Odobašić kao i druge osobe uključene u ovaj slučaj.

“Gordana će imati problema ako Savčić bude uhapšen. Ne treba nam spektakl i pretresi”, kazao je Milanko Kajganić na tom sastanku.

Upravo je to bio razlog da pripremljena akcija hapšenja Milomira Savčića i pretresi kancelarija Boračke organizacije Republike Srpske bude otkazana. Tužilaštvo BiH će krajem decembra 2019. godine podići optužnicu protiv njega.

“Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je, dana 13. 1. 2020. godine, optužnicu u predmetu Milomir Savčić, kojom se optuženi Milomir Savčić tereti da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa članom 180. stav 1. i član 31. KZ BiH”, navedeno je na stranici Suda BiH.

Umjesto lišenja slobode, Savčiću su bile određene mjere zabrane. Jer glavna tužiteljica BiH nije željela spektakl.

Iako je komandovao akcijom kod Bihaća: Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o neprovođenju istrage protiv Dragana Lukača zbog ubistva Nedžada Dizdarevića

“Vodite ga”, reći je Dragan Lukač držeći za kragnu zarobljenog Nedžada Dizdarevića.

Bilo je popodne 24.11.1994. godine i pripadnici Izviđačko-diverzantskog odreda i Odreda specijalne policije MUP-a Republike Srpske vršili su pretres netom zauzetog naselja Sokolac.

“Hajde, vodite ga”, reći će čovjek s crnom beretkom na glavi koji će kasnije postati ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Koji minut kasnije Nedžada Dizdarevića su odveli i zaklali. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2003. godine iz groblja Humci 1 kod Bihaća.

“Izvršenom obdukcijom utvrđeno je da je smrt nasilna i da je nastupila usljed strijelne povrede glave i karlice, ali je vještak utvrdio da ne isključuje mogućnost da je, prije zadobijanja strijelne rane u predjelu glave, lica i karlice, smrt mogla biti uzrokavana klanjem (nožem u predjelu prednje strane vrata-moguće i bajonetom), a da su ovi prelomi mogli nastati i naknadno usljed strijelnih rana u već mrtvo tijelo”, navedeno je u presudi Suda BiH kojom je Pavle Gajić u junu 2011. godine osuđen na sedam godina zatvora.

Gajić je priznao da je zaklao Dizdarevića. Nakon što se u javnosti pojavio snimak na kojem se vidi aktualni ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač kako govori da “odvedu” Dizdarevića, porodice žrtava iz USK-a poslale su Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv njega. No, ubrzo je uslijedio šok.

“Tužilaštvo BiH donijelo je naredbu o neprovođenju istrage protiv Dragana Lukača”, kazao je sagovornik Istrage iz Državnog tužilaštva.

Za Tužilaštvo BiH, odnosno za glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić, nema ni najnižeg stepena sumnje da je Dragan Lukač počinio ratni zločin prilikom operacije u mjestu Sokolac.

“Akcija je započela u jutarnjim satima, a jedinicom Odreda specijalne policije MUP-a komandovao je Lukač Dragan, koji se vidi na navedenom snimku i koji je poslije akcije dao intervju, dok je jedinicom Izviđačko-diverzantskog odreda “Orlovi Grmeča” komandovao Šušnjik Mile. Njegov zamjenik bio je Gatarić Rajko”, piše u predusi Suda BiH kojom je osuđen Pavle Gajić.

 

presuda Suda BiH: Dragan Lukač komandovao akcijom

Svjedok u tom predmetu Duško Zorić je naveo da je “motorolom prenešena vijest da je u gornjem dijelu naselja Sokolac zarobljen neprijateljski vojnik, pa je zajedno sa Markanović Marinkom došao na asfaltni prostor u blizini džamije gdje je primjetio da se okupio veliki broj vojnika koji stoje u krugu.

“Između njih je na asfaltu ležao mlađi mrtav čovjek koji je bio ‘preklan u predjelu vrata’, na sebi je imao civilnu odjeću, a pored njegove glave je bio fes bordo boje. Nakon što se odmakao od tog mjesta, čuo je rafal, a kada se okrenuo nekoliko vojnika je držalo puške usmjerene prema tijelu ubijenog”, navedeno je u presudi.

Svjedok je rekao da je čuo da je mladića ubio Pavle Gajić koji je 2011. godine osuđen. ALi Tužilaštvo BiH smatra da Dragan Lukač, kao komandant, nije kriv za ovo ubistvo iako je neposredno pred likvidaciju zarobljenika okupljenim vojnicima rekao: “Vodite ga”.

Direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH: “Nemamo nikakvih saznanja o mogućim neredima u Srebrenici”

Povodom natpisa pojedinih medija u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, koji su prenijeli informacije o tome da bi se 11. jula u Srebrenici mogli desiti određeni incidenti, naš portal je kontaktirao direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, Mirsada Vilića.

Kako je za portal Oslobođenja potvrdio Vilić, oni za sada nemaju nikakve podatke niti saznanja o mogućim neredima koji bi se trebali dogoditi u Srebrenici na dan obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima u ovom gradu.

– Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH (DKPT) formirala je Operativni štab akcije „Srebrenica 2021“ povodom vanrednog osiguranja obilježavanja 26. godišnjice genocida u Srebrenici. Pripadnici DKPT-a u saradnji sa svim partnerskim agencijama provode mjere i radnje planiranom dinamikom, te se bave prikupljanjem informacija, rekao je Vilić.

Ističe da je prikupljanje takvih podataka neophodno za kvalitetno organizovanje osiguranja sa ciljem nesmetanog održavanja nevedenog skupa.

– U dosadašnjoj razmjeni podataka i njihove analize i procjene nije se došlo do saznanja koja bi ukazivala na ugrožavanje obilježavanja ovog događaja, zaključio je Vilić.

(Oslobodjenje)

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...