Najnoviji

    Kolumne

    Konaković između Tita i Dine: Nepravomoćno osuđeni kradljivac (sa) Fejk televizora!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ministar vanjskih poslova BiH voli televizore i neke televizije. I to je čak utvrđeno pred sudskim organima. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, 2020. godine presudio da je urednik Istrage, tada novinar Žurnala, istinu govorio kada je napisao da je Elmedin Konaković, dok je još bio u SDA, iz sarajevske Zetre otuđio nekoliko televizora i ostalu opremu kupljenu budžetskim novcem.

    Ako bih primijenio istu logiku koju primjenjuje ministar Konaković kada, pozivajući se na dvije nepravosnažne presude u slučaju Gordana Memije, mene naziva klevetnikom, onda bih ja, i njega i kuma mu Memiju, mogao nazvati nepravomoćno presuđenim kradljivcem televizora, odnosno nepravomoćno presuđenim saradnikom kartela Edina Gačanina Tita. Jer obojica su, i Konaković i Memija, izgubili po jednu presudu protiv mene. Prvi me tužio jer sam pisao da je otuđio Zetrine televizore, a drugi jer sam pisao da je sarađivao sa narko kartelom Tito i Dino. I u oba slučaja sud je presudio u moju korist.

    Otkako je sam sebe uvjerio da je Bosnu i Hercegovinu uveo u Evropsku uniju, Elmedin Konaković ne izlazi iz studija (ne)režimskih televizija odakle se, prijeteći prstom, obraća neposlušnim twitterašima, novinarima – klevetnicima, opoziciji i neposlušnim korisnicima društvenim mreža u globalu.

    “Da vidimo ko će nam stati na naš evropski put”, kaže ministar Konaković, mašući prstom na vanrednoj konferenciji za medije sazvanoj s namjerom da i građane koji znaju sva slova abecede pokuša ubijediti da nam je Evropska unija dala zeleno svjetlo.

    Ima, kaže Konaković u još jednom “Fejk” intervjuu, datom u pauzi između dva gostovanja na rubu suza kod Amira Zukića, neki novinar (Senja Mahinić sa Klixa) najčitanijeg portala koji Trojku naziva proksijem Zagreba.

    Ima, kaže dalje, i “novinar-klevetnik” (misleći na autora ovog teksta) koji je primao novac od BH Telecoma i Elektroprivede BiH da blati “pejgambera bh. politike”, tj njega.

    Napredovao sam. Prije me je u Konakovićevim zamislima plaćala OSA, a nakon pada režima su me, dok nisu počišćeni ostaci režima, plaćali BH Telecom i Elektroprivreda.

    Sjetit ćete se, obećao je Konaković da će, kada nova vlast preuzme OSA-u, objaviti sve dokaze da sam bio “Osmicin plaćenik”. I, evo, prođe pola godine otkako je OSA pod kontrolom nove vlasti, a Konaković ne objavi nijedan dokument koji bi me povezao i sa finansijama i sa “saradničkim knjigama” Obavještajno-sigurnosne agencije. A drži Konaković sada i BH Telecom i Elektroprivredu BiH, pa bi red bio da objavi koliko je od ta dva preduzeža dobila Istraga (dobila je 0 KM), a koliko “objektivna” Face TV s koje redovno šalje prijeteće poruke “propalom režimu”.

    Ako niste primijetili, politika Elmedina Konakovića je uvijek u Futuru I. Sve mu se svelo na  obećanja bolje budućnosti. Tri godine lider NiP-a i MIP-a ponavlja: “Mi ćemo”. Istina, svoj rječnik je obogatio i riječju “famozni”, pa mu je, tako, sve postalo famozno – od novinara koji ga kritikuju, do riječi “preporučiti” mijenjane kroz sva glagolska vremena u izvještaju Evropske komisije.

    U trenucima dok je famozni ministar (opet) gostovao na Face TV-u, iz Gaze mi se javio jedan od pedesetak bh. državljana koji već trideset dana pokušavaju izaći iz pakla. Nisu izašli, iako ministar Konaković već dvadeset dana ponavlja – “mi ćemo” ih spasiti. Hrvati su spasili svoje državljane. Mogao se, dok vodi “male noćne razgovore” sa hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem-Radmanom, raspitati o mogućim načinima evakuacije. Mogao je, ali nije. Konaković sa Radmanom, svakako, samo priča o izmjenama izbornog zakona u skladu sa zahtjevima HDZ-a BiH.

    Šteta je, reći će Konaković, da se ne iskoristi “momentum” (još jedna riječ koju je uspješno naučio i koja mu se “famozno sviđa”) i da BiH ne krene naprijed. I zato je on 25 puta ponovio – HDZ-ov Marin Vukoja mora biti imenovan za sudiju Ustavnog suda BiH. Jer bitniji je momentum, nego narednih dvadeset godina tokom kojih će Ustavni sud BiH biti u rukama Čovića i njegovih političkih potomaka.

    “Good boy”, kako Konakovića naziva HDZ-ova Željana Zovko, zbog momentuma je HDZ-u predao i Ceste i Autoceste. Predao im je i zaštitu okoliša. Predao im je sigurnosni sektor. A pravosuđe, svakako, drže. Za to vrijeme – Elmedin Konaković koristi “momentum” i bh. građanima “štedi” novac za vize u Emirate. Ubuduće će bh. građani, kad krenu u Dubai morati kupovati samo avionske karte. Konaković, istina, ne mora ni to. Jer njemu je samo Sky granica!

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: U Srebrenici se, po Amfilohiju, desila vrsta ‘preventivnog genocida’, isto što se u Gazi sada dešava

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Smrt jedne osobe je tragedija, smrt miliona je statistika. A zbog statističkih podataka niko ne lije suze. To je surova istina o tome kako funkcioniše naš um.

    Tragedija, da bi izazvala plač, mora biti personalizovana. Jeste li ikada plakali zbog toga što su svi ljudi smrtni?

    Koliko djece je progutalo Sredozemno more? Čak ni ne znamo taj podatak. Jesmo li ih oplakali? Jesmo: jedno. Nesretno dijete o čijem su imenu izvijestili zapadni mediji. I objavili fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na obale mitskog zapada.

     

    Zašto palestinska djeca koju je ubio Izrael nemaju ime, nemaju životne priče koje okončava izraelski projektil. Nemaju biografiju. U zapadnim medijima nema njihovih dnevnika i poruka prijateljima, nema njihovih koje bi svjedočile užas što maršira pred ljudima koji dolaze da ih ubiju.

    Zato što ta djeca moraju ostati statistika. Tu je djecu dozvoljeno ubiti. Tu djecu nije dozvoljeno ožaliti.

    „Homo Sacer: suverena vlast i goli život“. Tako se zove knjiga. Autor je Giorgio Agamben, vjerovatno najvažniji živi zapadni filozof.

    Tog venecijanskog plemića Srećko Horvat i ja – bio je to ogledni primjer uspjele partizanske diplomatije – uspjeli smo svojevremeno nagovoriti da u Kotoru održi predavanje koje je naslovio „Šta je Zapovijest“. Čovjeka koji je odrastao i živio u mletačkim palačama, ne (posve) našom greškom smjestili smo u vjerovatno najgori apartman na crnogorskom primorju, okružen štrikovima na kojiam se sušio veš i ljetnjim kuhinjama iz kojih se širio miris gulaša i riblje čorbe. Što nam je oprostio, profesionalno odradio predavanje i simpozijum koji smo priredili u njegovu čast u kotorskom centru za kulturu „Nikola Đurković“.  Danas u istom prostoru prikazuju Bajićeve filmove o junaštvu četnika – rečeni napredak posljedica je kako demokratskih promjena koje su u Crnoj Gori nastupile, tako i starog pravila: čija zemlja, njegova i vjera. A i filmovi.

     

    Agamben je čak pristao i otići sa nama dvojicom na večeru. Što pominjem samo zato što nemam Instagram, pa se tim podatkom ne mogu tamo pohvaliti, uz fotografije koje, sljedstveno instagram(po)etici prikazuju skupa vina, skupu hranu te Srećka i mene koji, idiotski se smiješeći, grlimo zbunjenog i zgroženog filozofa koji u tom trenutku misli kako je za paklenu nelagodnost kojoj je izložen sam kriv, jer zaboravio je prostu činjenicu: da niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Pominjem to i zato što je tom prilikom Agamben izgovorio genijalnu rečenicu koja poništava sav marksizam: „Rad je kontrarevolucionaran“.

    Elem, u rečenoj knjizi Agamben se bavi fenomenom koji je Rimsko pravo (jedan od temelja EU, ne smetnite to s uma) poznavalo pod imenom „homo sacer“ – Svetoi čovjek.

    Ko je bio Sveti čovjek? Onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Ali to nije sve. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.

    Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. A takva su i danas. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Iz tog razloga, on je bio izuzet iz Božijeg zakona.  Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacer-a. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Što će reći da je homo sacer bio izuzet i iz zemaljskih, građanskih zakona.

    Ne li liči vama opisano, što dešavalo se u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti bilo kog od ljudi lišenih građanskih prava. Posve je svejedno jesu li ti ljudi djeca u bolnici, civili u zbijegu ili ljekari u bolničkim kolima što jure da pomognu ranjenima. Za njihovu smrt niko neće odgovarati.

    Gaza je, dakle, zemlja svetih ljudi. Prostor izuzet iz takozvanih međunarodnih zakona. Tamo važi samo jedna zapovijed, koja nije Božija, nego njena suprotnost: „Slobodno ubij“.

    Homo sacer je bio izuzet iz rimskog pravnog poretka, ali je njegov (ne)status bio regulisan Rimskim pravom. Koje je, kako sam napomenuo, temelj takozvane „pravne stečevine Evropske unije“.

    Čitajući Agambenovu knjigu jedna mi se misao neprekidno vraćala. Je li izuzeće homo sacera iz rimskog pravnog poretka bilo potpuno? Homo sacer je smio biti nekažnjeno ubijen, no je li mogao nekažnjeno ubiti? Naravno da ne. Da su se rimski sveti ljudi organizovali u grupu, pa digli ustanak protiv poretka koji ih je sveo na muvu koja u svakom trenutku može biti zgnječena, da li bi njihov ustanak bio shvaćen kao pravedna borba ili neka vrsta terorističkog napada na temeljne vrijednosti progresivnoga svijeta, napad na samu civilizaciju? Odgovor je očit.

    Jedan od advokata ubijanja djece u Gazi saopštio je da oni koji oplakuju palestinsku djecu time zapravo odbijaju plakati za izraelskom djecom koju bi palestinska djeca, da im je dozvoljeno da odrastu, docnije ubila. Jer ono što vidite kao ubijeno dijete zapravo je tek terorista koji još nije odrastao.

    To mi je objašnjenje neobično ličilo na nešto što sam već čuo. Sjetio sam se na šta.

    Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica” (koja se, po svemu sudeći, nikada nije desila), pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.

    U Srebrenici se, po Amfilohiju,  desila vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.

    Sličnost “retorike opravdanja” ubijanja u Srebrenici i ubijanja u Gazi, kao i svaka druga sličnost između ta dva događaja sve je, samo ne slučajna.

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa – Mandić: Molim NATO, Zelenskog lakeja, da oproste što sam dosad bleja

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Znate kako ono kažu: svaka priča ima dvije strane. Kao i većina takozvanih narodnih mudrosti, i ova je više narodna a manje mudra. Omiljena je to – rečena „mudrost“ – poštapalica relativizatora i revizionista. Ta priča o tome kako uvijek postoje dvije strane koje treba pažljivo saslušati pa tek onda donijeti sud idealna je u slučajevima kada godinama bombardujete grad, snajperima ubijate djecu, pokoljete sve živo u nekom gradiću ili ljude zatvorite u koncentracioni logor. Kako bi neko mogao imati sud o tome ako ne sasluša i vašu „stranu priče“, ne upozna se sa vašim razlozima? Koji su, po pravilu, uzvišeni. Jer, siguran sam da ste primijetili da ljudska bića ovako funkcionišu: što niže, gnusnije djelo, to uzvišeniji razlozi za njega.

    Limiti teze o „dvije strane“ su očiti. Da parafraziram Žižeka. Čuo sam kako govore da je neprijatelj tek onaj čiju stranu priče nismo čuli. Kada se bolje upoznamo, pronaći ćemo prostor za kompromis. Stoga sam pročitao biografije viđenih četnika. Čitao sam njihove ideološke smjernice. Čitao sam tekstove iz njihovih novina. I znate šta: sad su mi još odvratniji.

    Svaka priča ne da ima dvije, nego ima više strana. Čak i Novi zavjet donosi četiri verzije Isusovog života i smrti. Istina je, međutim, uvijek samo jedna. Istina nije pluralistična, nego totalitarna. I nikada, ali baš nikada nije rezultat kompromisa. Naprotiv: kompromis je procedura u kojoj se dogovaramo kad i kako ćemo se ponašati kao da istina ne postoji.

    Elem, dozvolite da u slučaju izbora Andrije Mandića na mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore odigramo igru sa „dvije strane priče“.

    Prva strana priče.

    Andrija Mandić, bivši četnički vojvoda, u Skupštini Crne Gore juče se posipao pepelom.

    To je uvijek neprijatan prizor, jer samo sadista uživa u samoponiženju drugih ljudi. Ali kad se to dešava za više ciljeve, recimo radi fotelje – šta da se radi, izdržalo se i gore.

    Premijer Spajić je moderni alhemičar. Jer alhemičari su pokušavali bezvrijedne metale pretvoriti u zlato. Miki je anti-NATO i antizapadnog nacionalistu pretvorio u branitelja NATO i EU. Ovo je, što rekoste, neka nova Crna Gora. I moraćemo se na nju navići. Što je djelimično tačno. Jeste nova. A navići ste se morali vi. A najbolje se od svih vas na novu Crnu Goru navikao Andrija.

    Mandićev manevar je, doduše, već viđen u četničkoj hagiografiji – jer četnici nisu ljudi, nego sveci, pa nemaju biografije, nego žitije. Manevar identičan Mandićevom izveo je, navodno,  crkvi i četnicima bliski guslar, kojega se oni i danas rado sjete. On je, dok je Drugi svjetski rat trajao, guslao protiv partizana. Kad je rat završen a četnici u njemu poraženi, zapjevao je:

    „Molim Tita i Mošu Jevreja da oproste što sam dosad bleja“.

    Druga strana priče.

    Andrija Mandić je zaslužio da osvoji Skupštinu. Ispred nje je protestvovao, u njoj je gladovao, vikao, jurišao i rušio.

    U februaru 2017. objavio sam tekst u kojem sam predvidio da će Mandić doći na vlast. Evo ga.

    Čitam taj tekst i šta da vam kažem: ovom prilikom bih se složio sa sobom.

    Da se, recimo, prisjetimo jedne od Mandićevih parlamentarnih akcija o kojoj sam tada pisao.

    „Kad su mu vozača bacili u, kako bi u Demokratskom frontu rekli, „dukljanski kazamat“, Mandić je poručio da će se Crnom Gorom glave kotrljati. Uzgred: odlično ime za metal grupu. Dosad smo imali kotrljajuće kamenje (The Rolling Stones) i glave koje govore (Talking Heads), no Mandićev prijedlog, „kotrljajuće glave“ (The Rolling Heads) oba imena nadmašuje u slikovitosti i poetskoj izbrušenosti.

    Onda je Tužilaštvo saopštilo namjeru da k poznaniju prava privede Mandića i kolegu mu Milana Kneževića.

    Iz Fronta su povikali da je Crna Gora na ivici građanskog rata.

    Onda se sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost, dakle država u punom kapacitetu, pa saopštilo kako nju, dakle državu, što rekao Slobo Milošević, niko ne sme da bije. Stoga, neka niko ne prijeti i ništa ne pokušava, inaće će država…

    Front nije bio impresioniran bodibilderskom pozom državnih organa. Već ujutro, na dan kada je crnogorski Parlament glasao o skidanju imuniteta poslanicima Mandiću i Kneževiću, Front je ispred Skupštine održao nelegalan miting. Front, inače, mitinge ne prijavljuje. Oni samo izađu na ulicu. To rade zato što su – ispravno – razumjeli da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi ih u tome spriječio. Tokom „spontanog okupljanja naroda“ podršku su im pružile kolege iz opozicije. Onda su poslanici Fronta, kao dobro obučena falanga, ušli u Skupštinu.

    Tamo su malo šamarali i hvatali za gušu poslanike i poslanice Đukanovićevog DPS-a, naročito članove skupštinskog Odbora za bezbjednost. Koji su odabrali gandijevski vid otpora, pa su stoički otrpjeli udarce i uvrede. Falanga je, ukratko, iscipelarila parlamentarni Odbor za bezbjednost države Crne Gore. Poslanik Knežević je, recimo, poslaniku Škrelji – ako su lagali mene, i ja lažem vas – psovao „šiptarsku mater“. Poslanik Knežević je i pjesnik: umije sa riječima. Zato je poslaniku Škrelji, koji je invalid, poručio de će mu „slomiti i drugu nogu“.

    Frontovi poslanici su ušli u Skupštinu i pitali: ima li ođe ko jači. Samo jedna osoba im je rekla „ima“. Poslanica Branka Tanasijević. Ona je stala sred njih i saopštila im šta misli o njima. Možda zato što poslanica Tanasijević nije iz Odbora za bezbjednost, nego iz Nikšića. Kako bilo, niko iz Fronta se nije usudio dići ruku na nju.

    Nakon obavljenog posla, ekipa iz Fronta je sjela u svoj poslanički klub, da odmore prije nego što išklepaju policiju kada ova pokuša da privede Mandića i Kneževića.

    Onda je Tužilaštvo saopštilo da nema potrebe da se privode ljudi koje ta ista kuća sumnjiči da su organizovali pokušaj državnog udara i ubistva premijera.

    Mandić je poručio da je Tužilaštvo mudro postupilo i otišao kući uzdignute glave. Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost”.

    Tekst sam završio predviđanjem:

    “Mandić je tog dana u Skupštini ostvario nedvojbenu i veliku simboličku pobjedu. Pobjede u simboličkoj ravni imaju tendenciju da postanu pobjede u prostoru i vremenu”.

    Tako je i bilo.

    Iz istog razloga funkcija predsjednika Skupštine nije najviša funkcija u državi Crnoj Gori koju će Mandić obavljati.

    **

    Ako vam se učinilo da su navedene „dvije strane“ nekako slične, u pravu ste: dvojnost je bila samo forma, kao što najčešće i jeste. Istinska druga strana priče je kod onih koji danas vladaju ovom zemljom. Kod onih koji su u galeriju portreta dosadašnjih predsjednika parlamenta, koja se nalazi u holu Skupštine Crne Gore, galeriju, dakle, punu partizana i komunista, postavili portret Andrije Mandića.

    (CDM)

    Kolumna Senada Avdića: Donirane krave sa budžetskih jasala – Liga humanista Naroda i pravde

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Morali bismo se toga sjetiti: Kemal Čaušević, dugodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, u sudnici Suda BiH je na pitanje tužitelja kako se domogao enormnog broja nakretnina, stanova, poslovnih prostora, šuma i livada, odgovorio: „Tako što sam – stipsa“. Škrtac, dakle. Pare koje je legalno sticao dok se nalazio skoro cijelu deceniju na toj dobro plaćenoj funkciji, objasnio je, nije rasipao na besposlice i trivijalna, površna zadovoljstva, niti je štekao u „slamaricu“, nego ih je brže-bolje konvertirao u neprolazne vrijednosti – stambeno-poslovne kvadrate.

    Oni koji ga poznaju, kažu da Čaušević ništa nije slagao, da zaista ima „kobru u džepu“ i pedantno prevrne svaku marku, prije nego što se teška srca rastane sa njom. Pričalo se kako je, da ne bi trošio svoju, „česmensku“ vodu, ili ned’o bog „kupovnu“, viđan kako puni flaše na javnoj česmi kod Begove džamije. Tokom suđenja pred Sudom BiH ostao je bez advokata, navodno jer ga nije htio plaćati.

    Međutim, kada je Sud sabrao sve (legalne) prihode i rashode (čak jedanaest nekretnina!) pa podvukao crtu ispod njih, pokazalo se da razlika (u korist rashoda) iznosi 1,7 miliona maraka. Toliko iznosi, pravomoćno je utvrđeno, njegova nezakonito stečena imovina. Pored izrečene zatvorske kazne od 5,5 godina, Sud je naredio Čauševiću da toliko para mora vratiti.

    Nećemo se dalje nepotrebno zadržavati na sudskom slučaju bivšeg direktora UIO-a, tek ćemo kratko podsjetiti na dijelove njegovog iskaza datog istražiteljima u kojem je iscrpno i iskreno govorio kako je pogodovao brojnim političarima da varaju i potkradaju državu. Na molbu Dragana Čovića, kazao je Čaušević, zgradu UIO u Mostaru, u vlasništvu prijatelja lidera HDZ-a, platio je skoro tri puta skuplje od njene stvarne, procijenjene vrijednosti. Nikoli Špiriću je Čaušević velikodušno izlazio u susret kad god je bivši državni ministar to od njega tražio, gledao kroz prste njegovim biznismenima, oslobađao ih poreza, vraćao im PDV. Čauševićev fiskalno-porezni merhametluk koristili su i njegove stranačke kolege iz Stranke demokratske akcije. Neko je izračunao da je ovim i brojnim drugim nezakonitostima Kemal Čaušević oštetio državnu kasu za dvije do tri milijarde maraka. Odnosno, dva-tri godišnja državna budžeta „onih para“.

    Kao da u liku Kemala Čauševića imamo ovdašnju repliku Dr. Jekylla and Mr. Hydea, strogog financijskog asketu koji strepi nad svakim dinarom kojeg će potrošiti i drugog, pijanog milijardera koji rastrošno razbacuje lovu (poputDavida Beckhama za kojeg njegov suigrač Gary Neville u „Netflixovom“ dokumentarcu kaže da bi ogromnu plaću koju je u „Manchesteru“ primao u petak redovno skršio već u subotu).

    Sve ovisno o tome je li riječ o Čauševićem ličnim novcima, ili javnim sredstvima, odnosno parama svih nas. Dok je svoje pare u histeričnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala ljubomorno štedio i mudro ulagao, našim je novcima džentlmenski šopao Čovićeve pljačkaške ortake, Špirićeve tajne financijere i vlastite stranačke ahbabe.

    Malo je u kojoj sferi povučena tako stroga i duboka granica između privatnog i javnog koliko je slučaj sa politikom i njoj srodnim djelatnostima. Političari javno rade i govore jedno, a privatno prakticiraju potpuno oprečne modele ponašanja. Svoje ne daju, na tuđe su lakomi. Ako već moraju orahe humanosti  mlatiti, onda to po pravilu rade tuđim polnim organom. Trebaju li pokazati  solidarnost sa slabim, egalitarizam, empatiju prema ugroženim, nemoćnim, siromašnim, uradit će to tako da ih privatno ništa ne košta, po pravilu javnim novcima. Istovremeno se postiže i vlastiti politički benefit, kroz vrbovanje budućih glasača.

    Slučaj Kemala Čauševića je izdvojen zato što je napokon pravosudno zaokružen i što predstavlja svojevrsnu „case study“ ovdašnjeg „raspolaganja tuđom mukom“. Šampion u privatnom zarobljavanju i rasipanju javnog novca je Milorad Dodik koji godišnje raspolaže sa 50 miliona KM koje može rasporediti po vlastitom ćeifu. Predsjednik Republike Srpske voli u javnosti ostavljati dojam galantnog, rastrošnog bekrije koji, kad se malo opusti, dijeli pare i šakom i kapom: međutim, svaki put kada „zakiti“ nekog harmonikaša, ili podijeli novce djeci, radnicima…, treba imati u vidu da on dnevno ima na raspolaganju mjesečno četiri miliona maraka javnog novca koje može trošiti, ili ne trošiti, kao mu se ćefne!

    Bilo da je riječ o parama doniranim od stranih prijatelja tokom rata (milijardama maraka, od čega je ponešto čak i stiglo do krajnjih adresa – građana) ili posezanju za parama iz budžeta, ovdašnji (sarajevski) političari su fanatizirano opsjednuti dijeljenjem tuđih para, i građenjem uljepšane vlastite filantropske javne slike.

    Takvu poliranu sliku o sebi u novije vrijeme udarnički gradi Adnan Delić, bivši kantonalni i tekući federalni ministar. Ovako on sebe legitimira na You Tube kanalu: „Filantrop sa bogatim radnim iskustvom. Vođen idejom humanosti na djelu, osnivač je i predsjednik Upravnog odbora Dobro.ba.“  I kako ovaj naš filantrop, takoreći  „George Soros“ iz Naroda i pravde, daje oduška svojim istančanim humanitarnim porivima? Zavuče li Delić ruke u (naravno vlastiti) džep, pa ode, recimo u SOS selo, Dom u Mjedenici ili višečlanu porodicu bez primanja i podijeli pare, hedije, osnovne  potrepštine. Je li onome genijalnom klincu Ibri iz srednje Bosne, junaku You Tube zajednice, koji obrađujući zemlju sam prehranjuje familiju, kupio prijeko potrebni traktor?

    Ma kakvi, šta vam pada na pamet, kupili su mu anonimni ljudi svojom lovom.    Humanista i filantrop Delić traži i dobije od svog stranačkog kolege Elvedina Okerića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo, 70 hiljada maraka za svoje Udruženje „Dobro.ba.“ Parama će potom kupiti stoku i podijeliti povratnicima u Srebrenici. Sjetit ćemo se i kako je prije nekoliko godina krave vrlo sumnjivog zdravstvenog stanja za Srebrenicu nabavljalo i Federalno ministarstvo poljoprivrede preko svog ovlaštenog trgovca. Taj je u međuvremenu (i zbog nerašćišćenih računa sa krupnom stokom) ispod skuta Bakira Izetbegovića i supruge mu Sebije i utekao u stranku Narod i pravda.

    Ništa manju filantropiju i darežljivu velikodušnost Adnan Delić nije ispoljio ni kada je kao glavni šef glamurozne bjelosvjetske parade „Expo“ sa četiri miliona budžetskih para, bez ikakvog nadzora i javnog polaganja računa, nahranio gladna usta stotina projekt menadžeta, PR stručnjaka, IT genijalaca, režisera i dizajnera, hostesa i starleta koji su mjesecima defilovali po Dubaiju šireći istinu o našoj veličanstvenoj privredi i nezaustavljivoj ekonomiji.

    Saznajemo iz medija (portal „Istraga“) da se još nekoliko NIP-ovih stranačkih ljudi dobre volje domoglo para preko istog financijsko-budžetskog kanala – kabineta Elvedina Okerića. I ta će stranačko-porodična dobrotvorna družina javnim novcem olakšavati život povratnika u Srebrenicu, a usput i bildati ugled i utjecaj svoje stranke.

    (Usput, zašto se pod „povratnici“ u glavama ovdašnjih političara i njima bliskih humanitaraca i biznismena dominantno pojavljuje Srebrenica, zašto niko ne kupuje krave povratnicima u Bosanski Šamac, Modriču, ili u Kozarac, da ne kažem baš u Bosanski Petrovac ili Grahovo, jer tamo „Srba povratnika ima mnogo“? Je li samo zato što nemaju simboličku težinu i tragično naslijeđe?).

    Ima u kafanskom meta jeziku divna riječ,  „nečastivi“ – odnosi se na onoga ko nema običaj častiti u kafanama, a duša mu da ga časte drugi. Nagledao sam se u svom minulom, bogatom kafanskom iskustvu bulumente „nečastivih“ političara. Dojavljuju mi moji kafanski jataci i gradske uhode da među takve likove koji kao da su ispali iz molierovskog dramskog miljea, spada i lider Naroda i pravde, kojeg katkad gazde kafana znaju upozoriti da nije dopušteno u objektu sjediti „onako“. Ima jedan „filantrop“ koji se vrzma oko njega, kojeg su dok je službovao u diplomaciji prozivali da je kupovao djeci školski pribor budžetskim parama; svojoj djeci, da ne bude nesporazuma.

    Ne upoređuje se ovdje niko od ovih humanitarnih altruista sa presuđenim kriminalcem Kemalom Čauševićem: govori se samo o istom simptomu, o dvostrukim standardima odnosa prema javnom novcu kojeg troše kao da je njihov, a svoj vlastiti čuvaju kao oči u glavi!

    Nedavno je u zaštitu Elvedina Okerića i njegovog kabineta stao Sadrudin efendija Išerić: to je onaj isti hodža kojem je prije četiri godine Elmedin Konaković dodijelio 100 hiljada maraka iz budžeta za kupovinu stana. O zakonskoj osnovi za takvu financijsku injekciju izjasnit će se nadležno tužiteljstvo koje taj aranžman provjerava. Dok se to ne desi, treba podsjetiti da je Fahrudin Radončić, lider rahmetli Saveza za bolju budućnost, u svoje prijateljstvo sa Mustafom efendijom Cerićem investirao vlastite novce, nekretnine i stanove. Imao je i on svojedobno svoju predsjedavajuću Skupštine Kantona Sarajevo preko koje je mogao dijeliti pare, ali, eto, nije. Stid ga bilo, šta li.

    (Slobodna Bosna)

    Sarajevo između Sattlera i setlera: Šuti se kada djeca spavaju, a ne onda kada umiru!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sjećate li se iskaznice Salke Zildžića? Sabina Ćudić je zbog nje žurno tražila sjednicu Komisije za nadzor OSA-e. Sjećate li se “prve zvanične posjete Ukrajini” kada su Edin Forto i Sabina Ćudić pozirali pored uništene ruske vojne opreme u Kijevu?

    “Ako postoji grad koji razumije Kijev, to je Sarajevo”, naslovit će svoje obraćanje “debatantica” Ćudić.

    A sjećate li se izjave Sabine Ćudić o Gazi? Ne sjećate. Jer Ćudićkino Sarajevo ne razumije Gazu. Ono razumije projekte Johanna Sattlera i bh. verziju setlera kojima je sasvim ok da Christian Schmidt poništi bošnjački glas i ustav i sve ono što se ne smije oduzeti bilo kojem narodu.

    Radikalni Jevreji, poznati kao setleri decenijama proganjaju Palestince u Izraelu. A “građanski” satleri (valjda se tako zovu oni kojima Johann Sattler i Christian Schmidt određuju pravila ponašanja), šute na izraelske zločine u Gazi.

    Edin Forto je otišao sa X-a. Dosta mu je teških tema. Fali mu “duhovitosti”. Gaza je daleko. Plus, za stanovnicima Gaze u BiH, uglavnom, žale Bošnjaci. A on nije Bošnjak.

    Gdje je nestao Saša Magazinović? U pauzama između dvije ublehe, ovaj državni zastupnik koji se voli slikati pored tuđih grobova, šuti o mrtvoj palestinskoj djeci. Nema stav. Ili ga ima, ali se taj ne poklapa sa stavom onih koji glasaju za njega.

    Ima li gdje “finog dečka” iz priče Željane Zovko? Onog Elmedina Konakovića kojem je Brisel i kibla i svetinja, i koji spada u red “bh. satlera”. Nema srceparajućih poruka lidera stranke nastale na krvi Dženana Memića. Nema ni one serdžade sa njegovim inicijalima. Nema Gaze u njegovom postovima. Jer “neki priču o stradanju u Gazi koriste u dnevne političke svrhe”.

    Gdje su nam aktivisti? Gdje je analitičarka Ivana Marić? Gdje su fact checkeri? Ima li onih “projektnih” boraca za ljudska prava? Ima li nekog udruženja? Gdje su istraživači genocida što na svojim sigurnosnim konferencijama otkazuju debate o izraelsko-palestinskom sukobu? Šute. Jer nema tog palestinskog djeteta koje je vrjednije od njihovog projekta.

    Istrošili su svoje resurse podržavajući Michaela Murphya, Christiana Schmidta i Johanna Sattlera u namjeri da ponište Ustav i glas bošnjačkog potpredsjednika Federacije.

    Znam, njihovi stavovi neće promijeniti svijet, niti će moj stav o njima promijeniti njih. Ali logično je upitati zašto ministar vanjskih poslova može mjeriti jabuke i otvarati sajmove jagodičastog voća, a ne može reći ili napisati bilo šta o Palestini?

    Gdje su nestali svi oni prehrabri lideri kojima je samo istina bitna? Gdje su nestali Trojkaši iz institucija čiji obraz spašava kantonalni sarajevski premijer u ostavci Nihad Uk? Imaju li pravo više ikoga pozvati da usvoji rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a da šute i Gazi?

    Šutnja je, kažu, mudrost, a ne kukavičluk. Ali ako je tako,šta je, onda, poziv u pomoć?

    Bez obzira na poslovice i predanja, (meni) nepoznati twitteraš je danas definisao sve –  šuti se dok djeca spavaju, a ne kada umiru.

    Veni, vidi, Vico: Da je Tegeltija i dalje na čelu VSTV-a, Dodiku bi sudio sudija Miloš Gigović!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Prošlog vikenda, nakon što je na stranačkom Kongresu SNSD-a Milorad Dodik najavio, jubilarni milioniti put, ispisivanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, jedan moj prijatelj je to komentirao ovako: „Nema od toga ništa, barem u narednih godinu dana.“  Obrazloženje za svoju tvrdnju nije crpio iz političkog, niti ekonomsko-socijalnog polja, nego sa sportsko-nogometnog: „Da se ozbiljno misli otcjepljivati, ne bi on i njegovi jarani toliko ‘šiljili’, ‘štelili’ i sve moguće radili da njihov Borac bude prvak Bosne i Hercegovine.“ Zaključak (mu) je: „Kakvog smisla i kakve fajde će imati od šampionske titule ako će, pokušaju li se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine, ostati bez evropskih takmičenja, kvalifikacija za Ligu prvaka. Sjeti se kako je to izgledalo sa Slovencima i Hrvatima, prvo su im klubovi napustili jugoslovensku nogometnu  ligu, pa su se kasnije politički izdvojili iz bivše Juge.“

    Red poteza

    Da, upravo je takav red poteza bio tokom onoga što će se kasnije međunarodnim pravnim jezikom zvati „disolucija Jugoslavije“. Nogometni klubovi iz Hrvatske i Slovenije svoje posljednje tekme u jugoslovenskoj ligi odigrali su u maju 1991. godine. Krajem tog mjeseca „Titovih i naših jubileja“ Hajduk je u Beogradu ispred nosa preoteo Zvezdi Kup maršala i to je bio kraj jedne višedecenijske uzbudljive priče;  „doviđenja, Marijana; doviđenja, Sandokan“.

    Nepunih godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine, jugoslovensku nogometnu ligu napustili su, ne svojom voljom i krivicom, nego izbačeni topovima, tenkovima, svakovrsnim nasiljem, bosanskohercegovački prvoligaši (Sarajevo, Željo, Sloboda, Velež). Banjalučki Borac je nastavio igrati u krnjoj „saveznoj“ ligi, u kojoj je najviše uspjeha imao (sve „čiste“, uvjerljive pobjede) protiv klubova iz Bosne i Hercegovine: svaka utakmica protiv timova iz Sarajeva, Tuzle i Mostara knjižila se rezultatom 3:0, zbog njihovog neopravdanog odsustva.

    Surova realnost

    No, vratimo se u aktuelnu ovdašnju „surovu realnost“, posvetimo se nogometnim prilikama, koje su kao i uvijek i kao i svugdje samo manje ili više uočljiva ekstenzija političko-društvenih procesa. Kada je neposredno pred početak nove nogometne sezone prvi čovjek Borca Milan Tegeltija (ciljano i namjenski „dislociran“ na tu funkciju iz Dodikovog kabineta) samouvjereno najavio da će banjalučki klub biti prvak Bosne i Hercegovine, nije u tome bilo ničeg ni spornog  ni nerealnog. I ranije je bila primjetna ambicija  vladajućeg režima (uz financijsku bratsku pomoć Dodikovih međunarodnih pajdaša, autoritarnih lidera, šuškalo se) da napokon stabilizira i uozbilji najveći sportski kolektiv u svom entitetu i osigura mu stabilno, kontinuirano prisustvo na evropskoj nogometnoj pozornici.

    Jedini eventualni problem za realiziranje ambicije koju je prpošno najavio Milan Tegeltija mogla je biti kvaliteta tima i igre Borca, koja, ruku na srce, godinama nije bila čemu, srednja žalost.

    Za razliku od prethodnih sezona, ove godine je većina utakmica Premier lige gledljiva, što je više od svega drugog posljedica postavljanja novih travnjaka na većini prvoligaških stadiona, što je bio širokogrudi i skupi „oblik pažnje“ UEFA-e. Igra se brže, konkretnije, efikasnije. Gledao sam prije mjesec-dva (solidnu) utakmicu u kojoj je Željo na Grbavici pobijedio Borca pa „na prvu loptu“ pomislio da je domaćin jako dobar, a kasnije shvatio da su gosti katastrofalno loši. Kako Tegeltija sa ovom „talašikom“ misli biti prvak Bosne i Hercegovine?

    Dolaze odgovori

    Odgovori su uskoro počeli stizati redovno nakon svakog novog kola Premier lige. Borac je uz „dobrovoljni“ pristanak svojih protivnika iz Republike Srpske i domaće i gostujuće utakmice igrao u Banjaluci. Glavni junaci novinskih izvještaja sa utakmica postali su suci, a dokazi o njihovom „guranju“ banjalučkog kluba su svjedočili o sve drskijim, ali i maštovitijim tehnikama koje su pritom korištene. Nekim od tih „alčakluka“ sam svjedočio u direktnim televizijskim prenosima. Tako sudija nekoliko minuta po završetku  utakmice u Širokom Brijegu zbog skidanja dresa dadne žuti karton najboljem igraču hercegovačkog kluba, drugi po redu, zbog kojeg neće moći igrati narednu utakmicu. Protiv Borca, naravno.

    U utakmicama koje igraju Borčevi najozbiljniji konkurenti (Zrinjski, Sarajevo, Velež) sudije, nešto sam od toga vidio, a nešto pročitao, čine sve da rezultat bude egal da bi se umjesto tri podijelila dva boda. Ubjedljivo najveća zvijezda dosadašnjeg dijela Premier lige je stanoviti Miloš Gigović, sudija iz Banjaluke, za kojeg mediji tvrde da je najpouzdaniji „dvanaesti igrač“ Borca, „objektivan i nepristrasan kao Milan Tegeltija“. Zbog doprinosa ugledu sudačke prakse u Bosni i Hercegovini (ne znam zbog čega bi drugog!), Gigovića je Nogometni savez progurao kod nadležnih u UEFA-i  da sudi međunarodne klupske i reprezentativne utakmice.

    Kako radi Savez

    Tako dolazimo do teme funkcioniranja Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, o čemu se posljednjih dvije-tri godine pisalo i govorilo često i strasno, ali uglavnom aljkavo, od slučaja do slučaja, od incidenta do incidenta, najčešće povodom (ne)uspjeha reprezentacije, smjene ili izbora selektora. Nije tajna, pa recimo da nije ni najtoksičnijie, to što je predsjednika Saveza Vicu Zeljkovića (običnog „šarlatana“, kakvim ga je ovih dana ocijenio jedan švedski novinar) instalirao njegov daidža Milorad Dodik. Recimo i da je logično (naravno, ne i prihvatljivo) što Zeljković sa pozicije na koju je izabran prakticira političku (i sportsko-društvenu) agendu svog „utemeljitelja“ iz Laktaša. Suštinsko pitanje je kako je moguće, koji su to proceduralni i personalni čimbenici doveli do toga da jedan čovjek, bilo koji, tako suvereno, glatko i bez ikakvog otpora upravlja svim važnim procesima u nogometnoj zajednici u Bosni i Hercegovini? Da se poigrava nogometnom tradicijom ove zemlje i njenim najistaknutijim tvorcima, Hadžibegićem, Kodrom, Vahom Halilhodžićem, pa i zlosretnim Zvjezdanom Misimovićem. Insajderi iz Nogometnog saveza tvrde da moć Vice Zeljkovića i kruga ljudi oko njega nadmašuje utjecaj koji je u godinama nakon rata na Savez i njegove čelne ljude imala konspirativno-ezoterična družina okupljena oko Muslimanskog pogrebnog društva „Bakije“.

    Jadni izgovori

    Ne postoji, ili barem nije poznato da postoji, niti jedna ideja, akcija, projekat koji je smislio Zeljković a koji nije imao jednoglasnu podršku Izvršnog odbora NS/FS BiH. Sjetimo se samo gnusne namjere odigravanja utakmice reprezentacije BiH protiv Rusije u Sankt Petersburgu, koja je naposljetku otkazana zbog odbijanja igrača da se tom skandalu priključe. „Neka otkazuju, igrat će oni koji žele igrati“, bio je komentar Milorada Dodika, koji je taj sportski „peškeš“, odnosno vijest o njemu, ozareno saopćio Vladimiru Putinu tokom posjete Moskvi. Sjetimo se jadnog izgovora člana Izvršnog odbora Fuada Čolpe, advokata i ugostitelja. Ništa uvjerljiviji nisu bili ni drugi „probosanski“ članovi Izvršnog odbora, mahom anonimusi ili, pak, „kontroverzni biznismeni“.

    Ništa od svega ovoga nije „palo“ sa neba, svemu je prethodio dugotrajan i mukotrpan proces da stvari u nogometu izgledaju beznadežno i ponižavajuće kako izgledaju danas. Kada je bivši predsjednik Saveza Elvedin Begić prihvatio da ekipi oko Vice Zeljkovića i njegovih hercegovačkih kolaboranata pokloni novi Statut (a zauzvrat bude izabran za počasnog predsjednika Saveza i istisne Ivicu Osima, koji ga je, uzgred, „izmislio“), bilo je jasno na koji se jedini način ovo može završiti: legalnim kidnapovanjem Saveza i podređivanje nogometa u ovoj zemlji ljudima kojima do nje ni do nogometa nije pretjerano stalo.

    Naravno, shvatili ste, nije ovo samo (ili nije nikako) priča o nogometu. Ovo je dokaz, još jedan u nizu, da se stvari u ovoj zemlji mogu mijenjati, ali isključivo nagore. Vico Zeljković radi ono što je prije njega radio  Milan Tegeltija u vrijeme kada je kao šef VSTV-a vedrio i oblačio pravosuđem, postavljao sudije i tužitelje, onako kako se danas postavljaju selektori, dovode igrači, štimaju rezultati utakmica. Oni to mogu, ne zato što su pametni, vješti, bogomdani, nego zato što su im to, zbog vrišteće pohlepe, ljigavog karijerizma, rasprostranjenog oportunizma, omogućili partneri iz „političkog Sarajeva“. Oni koji kapitulanstvo nazivaju „kompromisom“, „netalasanje“ razboritošću, a nedostatak ikakve vizije i integriteta – pragmatizmom.

    (Analiziraj.ba)

    Ovog časa dok ti šutiš: Nije pričanje o izraelskim zločinima u Gazi podrška Hamasu – to je podrška čovječanstvu!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?

    Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim.

    Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?

    Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?

    Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?

    Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.

    Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.

    Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.

    Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.

    Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.

    Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.

    Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.

    Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.

    Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.

    Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.

    Palestina i Izrael između Istoka i Zapada: Rat za Boga!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Evropljani i Zapadnjaci teško mogu razumjeti rat na Bliskom istoku. Jer to nije rat za teritoriju. To nije rat za resurse. To je rat za Boga.

    Ne u ime Boga. Već za Boga. Da je u ime Boga, pripadnici Hamasa ne bi, izgovarajući Božje ime, u svom terorističkom pohodu ubijali nevine izraelske civile, žene i djecu. Ne bi se, u ime Boga koji zabranjuje ubistva nevinih i onih koji ne učestvuju u borbi, iživljavali nad tijelima ubijenih Jevreja.

    Rat u Izraelu i Palestini je, dakle, rat za Boga. I to ateisti i zapadnjaci teško mogu razumjeti. Kao što i muslimani širom svijeta godinama nisu mogli razumjeti da u očima evropskog i zapadnog čovjeka oni nikad neće biti vrijedni koliko vrijedi bijeli nemuslimani.

    Šta smo vidjeli u Palestini? Vidjeli smo da nije isto ubiti nevinog Jevreja i nevinog Palestinca. Vidjeli smo da Hamasov terorizam i  izraelski vojni teror(izam) nisu isto. Vidjeli smo su Jevreji ljudi, kao i stanovnici Gaze, s tim da se iza pomena ljudi iz Gaze dodaje službeno “ali”. Vidjeli smo na objektivnom u uglednom BBC-u da Jevreje ubijaju, a da Palestinci samo umiru.

    Tek da ne bi bilo zabune – Hamasova teroristička akcija odnijela je 1200 života Izraelaca, uglavnom civila, i odnijet će, kroz izraelsku odmazdu, još hiljade i hiljade života Palestinaca u Pojasu Gaze, najvećem logoru na svijetu.

    Šta smo još naučili? Naučili smo da nevine žrtve Hamasove terorističke akcije imaju ime i prezime, imaju biografiju, da su do momenta ubistva bili sretni, da su živjeli lagodnim životom koji je nasilno prekinut. I naučili smo da su ubijene palestinske bebe u Gazi samo kolateralna šteta u obračunu sa terorizmom.

    Svijet se podijelio. Amerika, pišu to i njihovi ugledni analitičari, živi jesen 2001. godine nakon što su Al Kaidine samoubice napale New York i Washington. Možda je u Americi sve isto, ali, zapravo, ništa nije isto. Nakon 11. septembra cijeli svijet je bio na strani Amerike. I u islamskom svijetu je postojao konsenzus da svijet jednom zauvijek mora obračunati sa Al Kaidom. Slično je bilo i sa ISIL-om. Cijeli svijet je bio odlučan da se izbori sa ISIL-ovom krvnicima.

    Ali Palestina je nešto drugo. Palestina nije ISIL. Palestinci nisu Al Kaida. Svako razuman, u bilo kojoj državi svijeta, podržat će borbu Izraela protiv terorista Hamasa. No, rat koji se vodi u Gazi nije bitka protiv Hamasa. To je bitka protiv Palestinaca i njihovog prava na Svetu zemlju. To je rat za Boga.

    Milioni muslimana, potpuno je nebitno da li su šiiti ili suniti, izašlo je na ulice i podržalo Palestinu. Za ISIL i Al Kaidu nije izašao niko. I zato se stanje u svijetu ne može porediti sa 2001. godinom.

    U zapadnim medijima palestinske nevine žrtve samo se zbrajaju. Nevine izraelske žrtve dobivaju zasluženu pažnju. Ali upravo to sedmodecenijsko ignorisanje palestinske žrtve dovelo je svijet u takvo stanje da popriličan broj muslimana na Bliskom istoku javno pozdravio terorističku akciju Hamasa.

    Nepravda nikad ne može stvoriti pravdu. Ona uvijek rađa novu nepravdu. Ali nepravda otvara i oči. Svijet se jasno podijelio na one koji svoje najbitnije zgrade boje izraelskim bojama i one koji marširaju za palestinskim zastavama. Prvi su, uglavnom, bijeli kršćani, a drugi su, uglavnom, muslimani.

    U Gazi je proteklih dana ubijeno najmanje petero novinara. Zna li neko njihova imena? Ne. Iako na njihovom pancirnom prsluku piše PRESS, to se na zapadu čita – “terorist”. Izraelski novinari, u izvještajima o smrti svojih palestinskih kolega, riječ novinar stavljaju pod navodnike.

    Svi koji još žive u zabludi da u svijetu postoji objektivno i nepristrasno novinarstvo (čast izuzecima) ovih bi dana trebali pratiti “prestižne medije”. “Objektivno i nepristrasno” neki su, ipak, jednakiji.

    Kad istina postane “skandalozna”: Zašto se u UN-u ne smije govoriti o presudama UN-ovog Suda i o namjeri podjele države članice UN-a?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Osporavanje Komšićevog govora u Ujedinjenim nacijama osporavanje je istine i svih presuda Haškog tribunala. Da li je Jovica Stanišić presuđen za UZP u BiH? Da. Da li je herceg-bosanska šestorka presuđena za UZP u BiH? Da. Međunarodni, UN-ov Sud u Haagu je potvrdio agresiju i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I, šta je sada sporno u govoru Željka Komšića? Zašto je “skandalozno” za govornicom Ujedinjenih nacija reći šta je presudio Sud Ujedinjenih nacija?

    Šta se, zapravo, traži od Bosanaca i Hercegovaca? Traži se beskrajna tolerancija. Znate, zbog navodnog pomirenja Bosanci i Hercegovci, a naročito Bošnjaci, ne bi smjeli reći da su žrtve dva UZP-a i jednog genocida. Ne bi se smjeli obraćati Sudu za ljudska prava. Ne smiju glasno govoriti o tome da je Christian Schmidt pogodovao hercegovačkim Hrvatima oduzimajući Bošnjacima ustavno pravo da odlučuju. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da ga ne zanimaju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Bošnjaci imaju obavezu da – šute. Kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podrži separatistu Milorada Dodika, to on radi za “bošnjačko dobro”.

    Hrvati su, kažu razni puljići i ninići, pružili ruku pomirenja. Osudili su genocid u Srebrenici, u Saboru su organizirali komemorativnu sjednicu na godišnjicu srebreničkog genocida. Dakle, pružili su ruku pomirenja priznajući ono što su Srbija i Republika Srpska počinile. Ali nije znak pomirenja preimenovanje ulice u Čapljini u ulicu žrtava genocida u Srebrenici. Znak pomirenja bi bio da se u Čapljini i u Mostaru najveće i najprometnije ulice nazovu – ulicom žrtava UZP-a Herceg Bosna. Toga, naravno, nema. Ali zato ima obilježavanja obljetnice početka zločinačkog poduhvata sa, kako presudi UN-ov sud u Hagu, Franjom Tuđmanom na čelu.

    Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da on i njegovi suradnici nastavljaju sa ispunjavanjem strateških ciljeva koje je postavio Franjo Tuđman.  I to je, ubjeđivat će nas sarajevski “neonaŠisti”, znak pomirenja.

    Pa, ako je to znak pomirenja, mogli smo se prije trideset godina pomiriti. Pomiriti sa sudbinom da BiH neće biti država, da Bošnjaci neće biti narod i da će, ovisno o mjestu prebivališta, biti “hrvatsko cvieće” ili pripadnici jedinice “Mustafa Mulalić” srpske vojske u otadžbini.

    Šta je to, dakle, netačno rekao Željko Komšić za govornicom Ujedinjenih nacija? Da Srbija podržava Milorada Dodika koji Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Šta u tome nije tačno? Šta nije tačno u tvrdnji da hrvatski premijer upravlja HDZ-om BiH koji želi “treći entitet” u granicama Herceg-Bosne?

    Sve je tačno. Ali niko od kritičara Komšićevog govora nije provjeravao tačnost njegovih navoda. Dovoljno je samo da puljići,  franje i zukići kažu “skandalozno” i “grudva krene”. A kada grudva krene, nije bitno šta je istina. Glavni argument “kritičara” je da “govornica UN-a” nije mjesto, a “godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN-a nije vrijeme za priču o ugrožavanju teritorijalnog integriteta članice Ujedinjenih nacija. Pa, koje je to, onda, “vrijeme i mjesto” pogodno za saopćavanje istine? Po njima – nikada.

    Glup i gluplji: Penzionerska iskaznica, Osmica i Salkica!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U evidenciji Obavještajno-sigurnosne agencije BiH nema dokaza da su SDA-ovom federalnom zastupniku Salki Zildžiću izdate iskaznica i značka ove sigurnosne agencije. Ali iskaznica i značka koje su pronađena prilikom Zildžićevog hapšenja u Srbiji su autentične. I velika je vjerovatnoća da su izdate tokom mandata bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića.

    U evidenciji OSA-e, prema informacijama Istrage, postoje dokazi o izdavanju tri “počasne iskaznice”. Jedna je izdata na ime Denisa Stojnića, druga na ime Adija Hadžikapetanovića, a treća na ime Erduana Kafedžića.

    Stojnićevu iskaznicu je izuzelo Tužilaštvo BiH nakon što je uhapsilo ovog “ugostitelja”. Iskaznica izdata Adiju Hadžikapetanoviću je povučena nakon što je ovaj bivši sekretar Ministarstva vanjskih poslova BiH preminuo, dok je treću registrovanu počasnu iskaznicu OSA-e posjedovao direktor Ureda za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo Erduan Kafedžić.

    To su, dakle, činjenice. Generalni direktor OSA-e ima diskreciono pravo da daje počasne iskaznice. Ali počasne iskaznice može imati samo bivši uposlenik OSA-e koji je penzionisan. I niko više. Salko Zildžić nije bio uposlenik OSA-e, a nije ni penzionisan. Dakle, sve i da je bio saradnik OSA-e, Zildžić nije mogao imati počasnu iskaznicu. Ako je bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić, a sve su prilike da jeste, izdao počasnu iskaznicu OSA-e Salki Zildžiću mimo procedure onda je njegov potez, u najmanju ruku, glup. A od Mehmedagića je u ovom slučaju gluplji samo Salko Zildžić.

    Nije, dakle, sporno što je Salko Zildžić (bio), ako je (bio), saradnik OSA-e. Sporno je što je dobio penzionersku iskaznicu. Mada, ako sagledamo bolje sam slučaj, Salko i jeste za penzije. Više puta udaren u glavu Zildžić je obolio o demencije. A ako nije dementan, onda je samo glup. Čovjek je, pazite sad, bio savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare, bio je član Komisije za sigurnost Parlamenta FBiH i “počasni službenik OSA-e”, a za sve ove godine nije uspio naučiti da oružje, čak i sa dozvolom, ne nosiš preko granice. Da je Zildžić bio na tajnom zadatku, prosto je nevjerovatno. Jer on nije u stanju obaviti nikakav zadatak, a kamoli visoko sofisticiranu tajnu operaciju. A ako je sve to tako, a jeste, kakav je tek, onda, direktor OSA-e, koji je Zildžiću dao ovu iskaznicu i značku.

    Kada je one godine kada je Aleksandar Vučić napadnut u Potočarima, Srbija na specijalnu operaciju poslala svoje agente, prethodno su im oduzeli iskaznice. Pa, opet, svjedok pokajnik je razotkrio kompletnu srbijansku obavještajnu operaciju u Potočarima.

    Kada “operativac” Salko Zildžić krene privatno u Srbiju, on iz svog automobila zaboravi izvaditi pištolj, a iz novčanika “penzionersku iskaznicu” OSA-e. Ne trebaju nikakvi svjedoci pokajnici da ga razotkriju. Naprotiv, on je svojom demencijom ili glupošću od sebe napravio “špijuna na specijalnom zadatku”, iako to suštinski nije. Jer svako ko je barem jednom u životu razgovarao sa Zildžićem zna njegove intelektualne kapacitete.

    Danas, tri dana poslije Zildžićevog hapšenja, njegova i Osmicina glupost dali su za pravo svim neprijateljima BiH da i ubuduće šire priču o “dubokim državama” i “crnim operacijama”.

    A da je, citirat ću jednog SDA-ovca, Osman Mehmedagić ono što o njemu govore i pričaju, ova stranka nikad ne bi sišla s vlasti. On je, zapravo, samo glup. Što potvrđuje i slučaj Zildžićeve penzionerske iskaznice.

    123...17Stranica 1 of 17

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj