Kolumne

Kolumna Andreja Nikolaidisa za “SB”: Fratar na strani palitelja; Gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom…

Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.

Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.

Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.

Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.

Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.

Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.

 

 

Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.

Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.

Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.

Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.

Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.

Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.

U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.

Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.

Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.

K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?

Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?

Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.

Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.

Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.

Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.

Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.

(Slobodna Bosna)

 

Ko je sveta krava Franja Šarčević: Javno psuje majku biračima Željka Komšića, Dan nezavisnosti BiH naziva islamističkim i smeta mu posjeta grobovima heroja Armije RBiH

Ko je i šta je Franjo Šarčević? Sveta krava Franja koja zadržava ekskluzivno pravo da javno, na društvenim mrežama, ljudima psuje majke, a da ga, pri tome, od uzvratnih psovki i prijetnji botova mora čuvati država. Čiji Dan nezavisnosti naziva – islamističkim.

“Novinarsko piskaralo sa portala Vijesti.ba i član tima Željka Komšića ima lijepu poruku za ove izbore. No da ne ostanem dužan: jebo vam Željko Komšić mater fašističku, i da se ugušite u svojoj mržnji i jadu. I svi koji ste glasali za njega možete me odmah izbaciti iz kontakta ili sačekajte da ja vas jedno po jedno. Pizda vam materina pokvarena”.

Tako je prije šest godina pisao sveta krava Franja, akademski radnik, matematičar i politički analitičar, koji ciklično, svake dvije godine, prijeti da će napustiti državu BiH, bježeći od “rastućeg bošnjačkog nacionalizma” koji je toliko opasan da mu Franjo Šarčević, u po Sarajeva, može javno “jebati majku” i opet ostati na budžetu kojeg pune “bošnjački nacionalisti”.

Godinama Franjo Šarčević etiketira ljude kao bošnjačke nacionaliste. Za njega su islamisti i Emir Suljagić, i Reuf Bajrović, i Vahidin Preljević, i Benjamina Karić, i Željko Komšić, i Andrej Nikolaidis. Dok Ugo Vlaisavljević, otac narativa o konsocijaciji, zaslužuje podršku svete krave Franje.

“Prvi mart 2024.”, piše Franjo Šarčević u kolumni koja još uvijek nije izazvala žestoke reakcije, “definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne”.

Franji Šarčeviću su, dakle, sporna mjesta koja se posjećuju 1. marta. Sporno mu je posjećivanje mezarova i grobova pripadnika Armije RBiH koji su, pod zastavom ljiljankom, poginuli braneći nezavisnost države u kojoj će trideset godina kasnije neki Franjo, kao slobodni građanin, živeći na račun poreskih obveznika, članove porodica i suborce palih  heroja nazivati – islamistima.

Sporna je Franji Šarčeviću i “simbolika” s kojom se pristupa Danu nezavisnosti. Što znači, sporna mu je zastava s ljiljanima koja je 22. maja 1992. godine podignuta na jarbolu ispred UN-a, i zastava koju je tri godine kasnije, 9. maja 1995. godine nosio Semir Drljević Lovac tokom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Parizu.

Dok jede sa budžetskih jasala nezavisne Bosne i Hercegovine, sveta krava Franja dijeli stavove sa Rajkom Vasićem i Goricom Dodik glede obilježavanja Dana nezavisnosti. Cool je, znate, kada Amerikanci na svojim svečanostima obuku djecu u vojne odore. Cool je kada to rade i Hrvati u Vukovaru. Samo nije cool kada bosanskohercegovački dječak obuče uniformu koju je nosio njegov tata ili babo dok su se, pod zastavom ljiljankom, borili protiv fašizma protiv kojeg se, navodno, danas bori Franjo Šarčević.

Prijete mu, kaže, smrću zbog stavova o Danu nezavisnosti, što posebno uznemirava Dinu Mustafića, eksperta za sva pitanja o kojima, uglavnom, pojma nema. Jer tom ekspertu Mustafiću, uznemirenom zbog prijetnji Franji Šarčeviću, sasvim je prihvatljivo da na Neretvi i na Igmanu djeca stavljaju titovke s petokrakom, kao što mu je prihvatljivo da sveta krava Franja islamizacijom naziva fotografisanje s djecom obučenom u odoru Armije RBiH.

Ko prijeti Franji Šarčeviću? Botovi. Anonimni (polu)svijet koji dane provodi vrijeđajući druge na društvenim mrežama. I sve dok mediji ne počnu prenositi njihove objave, ti ljudi su nebitni.

Ko psuje majku biračima Željka Komšića? Ko Dan nezavisnosti naziva islamističkim praznikom? Franjo Šarčević, profesor i analitičar. Akademski radnik i budžetski korisnik.

Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri. A nije država plod računskih operacija Franje Šarčevića. Ili, ipak, jeste. I to onda kada Christian Schmidt odluči da u Ustav ugradi formulu po kojoj jedan Hrvat iz Mostara vrijedi koliko i tri Bošnjaka iz tog kantona. Mogao bi, recimo, ako je već slobodoumni građanin Franjo Šarčević objasniti tu matematiku. Mogao bi, ali neće. Lakše mu je glumiti žrtvu koja će, opet, za dvije godine “zaprijetiti” odlaskom iz BiH.

Nikolaidisova poslanica paliteljima: “Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi…”

Braćo i sestre, palitelji i paliteljice.Kao Grka ste me spalili i o meni lagali, pa ću vam kao Grk i odgovoriti.

Mislite da znate što ste i zašto učinjeli. Ali… Da ste mislili, ne biste učinjeli. Dopustili ste da vas, umjesto razuma, vodi mržnja, koja je divlji plamen, ali ne grije. U toj mržnji nisam izgorio ja. Nego vi.

Stoga će vam Grk reći što jeste učinjeli. O tome govori René Girard. Ako ne vjerujete meni, čitajte Basaru. On je najveći živi srpski pisac i Girarda odlično tumači.

Spaljivanje koje ste upriličili oblik je mimetičkog žrtvovanja.

Istorija se po Girardu odvija kao niz „mimetičkih ciklusa“. Kada zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje. Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled. Uvijek su potrebne nove žrtve.

Girard navodi primjer iz Filostratovog “Života Apolonija iz Tijane”.

Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitnika grada. Na ulazu u teatar, mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

U teatru, on ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Nismo više pagani. Ali mnogo je paganskog u nama. Spaljivanje lutke simboličko je žrtvovanje. Spalili ste lutku da ne bi spalili mene – a to je kažnjivo. No katarze nema, niti je tamo gdje je tražite može biti.

Braćo i sestre;

Je li vam provedrilo? Je li vam otoplilo? Živi li se lakše? Je li sada sve kako treba? Niste se, valjda, zalud sramotili?

U barem jednoj stvari, ja sam pavlijanac. Jesam, sijedio sam Pavlovu Poslanicu Efežanima. Moja borba nikada nije bila protiv mesa; nikada nije bila protiv vas. Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi, kuće u plamenu i plač. I groblja. I groblja. I groblja.

Sad vas pozdravljam. Idite kuda ste krenuli, idite kako ste krenuli. Ali se ne bojte. Jer, znajte: što god da je, sve je Milost Božija.

(CDM)

SDP ‘zaboravio’ pozvati istražne organe da ispitaju Spahićeve navode: Izmišljeni govor mržnje kao pokrivač za kriminal

Nakon šokantnog nastupa bivšeg predsjednika Upravnog odbora Doma zdravlja KS Ademira Spahića u kojem je jasno i precizno govorio o kriminalnim radnjama kadrova SDP-a bliskih Nerminu Nikšiću, od sklapanja ugovora s vlasnicima firmi koje su bliske Nikšiću, preko sumnjivih zapošljavanja, nabavci odijela i defibrilatora, očekivalo se da Spahić neće više biti član SDP-a.

No, ipak se nije očekivalo da na sve optužbe, osim opaske da su neargumentirane tvrdnje Spahića, SDP šuti, a da Predsjedništvo KO SDP-a Sarajevo Ademira Spahića optuži za govor mržnje!

Nije strana ovakva formulacija SDP-ovcima koji su nedavno također jedan TV nastup Reufa Bajrovića, a nakon što su premontirali snimak, optužili za govor mržnje! Dakle, ko god progovori o eventualnim kriminalnim radnjama članova SDP-a, ili kritizira njihovu politiku biva prognan i označen kao raspirivač mržnje.

Suprotno ideologiji kojoj kao pripadaju SDP faktički ovdje štiti kriminal, a ‘zviždače’ progoni. Liči na Rusiju, ali nije, to je još uvijek Bosna i Hercegovina.

U nastavku donosimo obrazloženje SDP-a za isključivanje Spahića:

“Ademir Spahić povrijedio je Statut SDP BiH, gdje se u medijskim nastupima, tačnije prilikom gostovanja na televizijskog kući Hayat dana 23. 02. 2024. godine, nije odnosio s poštovanjem i uvažavanjem prema članovima SDP BiH, te je svojim usmjerenim govorom prouzrokovao govor mržnje prema pojedincu, odnosno grupi ljudi na osnovu nacionalnosti u svrhu stvaranja netrpeljivosti i diskriminacije, sa omalovažavajućim tonom, ne poštivajući Statut SDP BIH i načela socijaldemokratije, čime je svim članovima SDP BIH i SDP BiH kao političkoj partiji nanesena ogromna šteta.

Nadalje, Ademir Spahić je u svojim daljnjim javnim nastupima, uključujući i gore navedeni javni nastup na TV Hayat, te novim nastupom na istoj TV kući od 25.02.2024. godine, kao i putem brojnih portala koji su prenijeli informacije sa njegovih gostovanja na pomenutoj TV kući, u kojima predstavlja SDP BIH, iznio je niz uvredljivih stavova, subjektivnih shvatanja o različitim situacijama, potpuno neargumentovano je iznosio tvrdnje o procesima unutar SDP-a i na različite načine nanio štetu i narušio ugled SDP BiH, kao i podstakao narušavanje povjerenja građana i članstva u istinske vrijednosti SDP BiH.

U skladu sa gore navedenim, Ademir Spahić je napravio povrede člana 20. alineja 2,5,6,7,20,21, člana 25. člana 27. i člana 28. Statuta SDP BIH, kao i člana 17. etičkog kodeksa SDP BIH, te se predlaže donošenje navedene Odluke o isključenju iz članstva SDP BiH Ademira Spahića”.

U svim navedenim alinejama nisu se ni kurtoazno udostojili makar pozvati istražne organe da provjere navode Spahića. On je to, za razliku od partije kojoj je pripadao, učinio. Čak je potvrdio da je i davao iskaze. No, SDP bi i dalje da priča o ‘Respiratorima’ i prijašnjoj kriminalnoj vlasti, dok udaljava pojedince iz svojih redova koji transparentno ukažu na probleme.

Inače, prema Statutu SDP-a u partijskom postupku mogu se izreći mjere: opomena, suspenzija sa svih partijskih funkcija do donošenja konačne odluke i isključenje iz SDP BiH.
Isključenje se obavezno izriče u slučaju kada je član pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri i više godina za krivična djela organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije. Član 20. koji je Spahić prekršio govori i o tome da član SDP –a je dužan da javno iskazuje svoje mišljenje. Očito se to odnosi isključivo na mišljenje koje se ne tiče samog SDP-a!?

Nije zgoreg podsjetiti i da SDP u svom statutu kao cilj ima borbu protiv aparthejda, svakog oblika fašizma, rasizma, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, svakog oblika diktatuture, partiokratije, korupcije i kriminala. S obzirom da nisu niti pozvali istražne organe da provjere navode Spahića, od njihove borbe protiv korupcije i kriminala ostalo je samo mrtvo slovo na papiru. Kao što i sam SDP postaje partija u kojoj se, čak i Statut, čita i tumači na različite načine.

(NAP)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Dejtonska BiH je javno izloženi eksponat bivše kolonijalne moći!

Nije da vas to zanima, ali: jest mi dobra bila ova nedjelja. Ono, najbolja u životu. Kao da u pet dana dobiješ sedmicu na lotu, Nobelovu nagradu, na tinder ti se javi najbolja koka u državi, a povrh svega te kontaktiraju iz Sindikata profesionalnih ubica pa te obavijeste da si izvučen u njihovoj nagradnoj igri, stoga imaš pravo da, bez pravnih konsekvenci i dodatnih troškova, odabereš tri osobe koje će oni eliminisati, gratis.

Da se razumijemo: sreću treba zaslužiti. Nije meni ovo s neba palo. Ja sam blage naravi i jezika, tako mila, prijatna i šarmantna osoba, mehleman, na ranu da me priviješ, da nije čudo da mi se dobre stvari dešavaju. Znate ono: čini dobro i dobru se nadaj. Što rekao moj jaran: dobri ljudi voze dobra kola.

Da mi se šta ružno desilo; da sam, recimo, ostavljen i lansiran u orbitu kojom kao sateliti kruže ljudi kojima nije jasno zašto su šutnuti (premda je odgovor na takve jadikovke očit: a što da ne, naime) sve bi u ovom tekstu bilo opterećeno estetikom sutona i jesenjim tonovima prolaznosti i pada. Ovako, jer me baš krenulo, sve pršti od nade i optimizma.

Dakle…

Tri su osnovne pretpostavke sreće u životu. Prva – za koju su znali još Stari Grci – je da se ne rodiš.

Ako je prva pretpostavka propuštena, preostaju ti druge dvije. To su dobro zdravlje i loše pamćenje.

Dobro zdravlje. Vidite, kad se čovjek već rodio, on nogama i rukama kopa da u životu ostane. U biti, to je kao da odeš u kino, odmah skontaš da je film govno – ono, ne da se gledati – ali odbijaš da napustiš projekciju jer ti je žao para koje si dao za kartu. Ta osobina, koju bih ja u svojoj neobuzdanoj mizantropiji nazvao škrtošću, na cijeni je u takozvanoj humanističkoj literaturi. Humanističari slave čovjekovu želju za opstankom. Dakle: rodio si se, pa budi zdrav i živi što duže. Na, najedi se.

Loše pamćenje. Ovo gotovo da ne traži elaboraciju. Recimo to ovako. Posuditi milju eura kad ti gori je dobro. A zaboraviti da si posudio – još bolje. Optimizam nema utemeljenje u iskustvu, još manje u zdravom razumu. Ali zato mnoga nesreća korijen ima u optimizmu. Što rekao jedan pametan Francuz: nada u bolje sutra vodi u samoubistvo. Ako bi neko sproveo javno poniženje life coach autora, new age filozofa i građana koji je makar jednom nekoga pozvao da „misli pozitivno“ – ne bih imao primjedbu. Ni etičku, a kamoli estetsku. Čovječanstvo je kao tekst: što se više čisti i briše, to je kvalitetnije. Nemoguće je misliti pozitivno. Što rekao Pirke Imamović – ili misliš ili si pozitivan. Optimizam je kao glad i želja za seksom: koliko god puta da si jeo i guzio, kad se ujutro probudiš – opet bi. Koliko god puta da ti se sve raspalo, koliko god puta da si popušio, pomisliš: sutra je novi dan. Stoga svakog jutra ustaješ pun nade da će, uprkos neprekinutom nizu dana koji su donijeli katastrofu, novi dan donijeti trijumf i sreću. A vele da je jutro pametnije od večeri… Jeste. Zato su djeca na tuti pametnija od astrofizičara. S obzirom da smo vrsta čiji je ideal mudrosti novorođenče, dobro smo i prošli. Elem: nada u bolje sutra je forma amnezije. Vjerovati u sutra znači ne sjećati se jučerašnjice.

Zašto vam sve ovo pričam?

Prvo, zato što ću dobiti pare za ovaj tekst. Drugo, zato što se politika u Bosni i Hercegovini odvija upravo u gore opisanim parametrima. Dejtonska Bosna i Hercegovina je, hoću vam reći, otjelovljenje loše beskonačnosti. Zamislite da neko napravi savršeno auto, koje se ne može raspasti. Može tri vijeka stajati na snijegu i kiši – neće zahrđati. Auto o kojem govorimo je čudo tehnike, remek-djelo inžinjerstva: što ne čudi, jer su na njemu radili najveći umovi Zapada. Sve je u tom autu u ekvilibriju. Integracione sile obuzdavaju one dezintegracione. I obratno.  

Jedini je problem što auto ne ide. Nema motor, naime.

Međutim… Automobil je dizajniran tako da stoji, a putnici imaju iluziju neprekidnog kretanja. Šta je kretnja, uostalom, ako ne iluzija?

Bosna i Hercegovina je kao oni Bentleyi koji stoje u dvorištima bogataških kuća u luksuznim londonskim kvartovima.

Jednom sam, skitajući Londonom, nabasao na taj prizor. Kratka ulica, svega nekoliko kuća, svaka po nekoliko miliona funti. Ispred kuća Bentleyi i Rols Roycevi. Jutro je. Kao savršeno obučena vojska, pojavljuje se posluga odjevena u crne smokinge. Glancaju automobile, koji djeluju kao da nikada nisu mrdnuli iz dvorišta.

Gledaš te automobile i razumiješ: njihova svrha nije transport, kao što svrha rolexa nije da ti pokaže vrijeme. Kao što svrha dejtonske Bosne i Hercegovine nije funkcionalnost.

Bosna i Hercegovina je Bentley parkiran u dvorištu bogate Evrope. Visoki predstavnik je batler koji taj Bentley glanca. Dejtonska Bosna je javno izloženi eksponat bivše kolonijalne moći. 

No u tom eksponatu žive ljudi. Koji se, pritom, ne podnose.

Pa dobro, Nikolaidis, reći ćete sad: gdje je u ovom čemernom monologu optimizam? Kako gdje? U nadi da je sloboda, uprkos svemu, ipak moguća. U nadi da će pakleni ekvilibrij na neki način biti razbijen. U nadi da će ljudi razumjeti da strah od promjene radi protiv njih. Mi smo izdresirani da ne talasamo, da trpimo jer može biti i gore. Mi smo Marxovi proleteri koji nemaju da izgube ništa osim svojih lanaca, no ipak strahuju da će bez lanaca ostati. Ma koliko se užasavali promjene i nepoznatog koje ona nosi, istinski užas je mogućnost da će sve ostati isto.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Senada Avdića: Peta strana svijeta – polusvijeta

Prije više od deset godina, ljeto je bilo, u krcatoj sarajevskoj ulici Ferhadija me presreo Amir Pašić Faćo, opskurni gangster iz sarajevskog podzemlja, “inventar” sudskih klupa i starosjedilac novinskih crnih hronika. Njegova krvava “slava” je dobacila do inozemstva gdje godinama živi prijateljica sa kojom sam bio u šetnji tog jutra; zabrinuto je pratila naš razgovor, očekujući sve samo ne ćaskanje koje je uslijedilo. Stotine pari znatiželjnih očiju iz ljetne bašte “Vatre” sa velikom znatiželjom i očekivanjima raspleta, pratila je susret gradskog revolveraša i relativno poznatog novinara koji je tekstovima pozorno pratio njegove kriminalne poduhvate. Očekivali su kakvu robusnu kavgu, udarac drškom revolverom po tintari, ili pucanje u noge ili nešto slično iz bogatog Pašićevog nasilničkog “opusa”.

Svi su oni bili razočarani. Ili, nisu, ne znam. Amir Pašić mi se sav skrušen i u behutu požalio da mu je tih dana umrla majka, da je on “trenutno bez love”. Naručio je, veli, kifle u pekari za materin tevhid, ali nema para da ih plati, moli me ako imam štogod kod sebe da mu dadnem, vratit će čim uzmogne. I dalje je auditorijum u Ferhadiji potmulom napetošću posmatrao taj bliski susret visokog rizika. Mogao se u zraku kod publike osjetiti antiklimaks kada sam iz džepa izvadio neku crkavicu od para i dao mu. Izgovorio sam Bašum sagosum, dodao je halal olsun, udaljivši se.

Nakon što smo se izvukli iz vreve glavne ulice, prijateljica me prekorila: “Ti si fakat neodgovorna budala. Pred onolikim ljudima daješ pare ozloglašenom kriminalcu. Znaš ko će ti povjerovati u priču o kiflama za materin tevhid? Niko! Pola onih ljudi koji su vas gledali će vjerovati da su od njega kupovao “bijelo”, a druga, dobronamjernija polovina, da si mu plaćao reket”.

Nisam provjeravao u istinitost Pašićeve priče, za šta god da su mu panično trebale pare, moralo se dobro poniziti i prosjački ispružiti ruku. Jesam, međutim, strepio da je neko iz mase za uspomenu snimio taj bizarni susret i da će ga okačiti na društvene mreže kao nepobitan dokaz da sam “up’o u Faćinu raju”, kao glavni junak one pjesme o babi Atifu.

Nije od toga događaja prošlo ni pet-šest Bajrama na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amira Pašića Faće sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kantona Sarajevo Elmedinom Konakovićem. Snimljeni su u nekoj elitnoj kafani gdje su se opuštali u drugarskom ozračju, šeretski i razmetljivo ispoljavajući vrlo visok stupanj intimiziranja. Druženje sa kriminalcem čiji je kazneni dosije vjerovatano deblji i opširniji od kompletnog štiva kojeg je on u životu pročitao, Konaković je objasnio u televizijskom intervju. “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Ti sarajevski momci nisu nikada od mene tražili ništa nezakonito”. Nije dugo trajala idila između Konakovića i Pašića-Faće, kao što savezništva sa lupežima nikada nisu dugog vijeka, budući da počivaju na sirovim interesima i klijentelističkim “sentimentima”: Pašić ga je, koliko se sjećam, javno prozivao da mu nije “izašao u susret” u nekom posliću.

Novinarima priroda posla dopušta da se sreću, druže, razgovaraju sa najokorjelijim kriminalcima i huljama, što sam decenijama sa zadovoljstvom koristio u izobilju; političari i javni djelatnici tu privilegiju nemaju, odnosno ne bi smjeli imati.

“Sarajevski momci”, kako je Elmedin Konaković tepao lokalnim kriminalcima i nasilnicima, munjevito, a neobjašnjivo obogaćeni pseudobiznismenima, postali su njegov ultimativan kadrovski dekor i prirodni saveznici osobito nakon što se razišao sa Strankom demokratske akcije i politički osamostalio. Njegova insuficijentnost i negadljivost prema osobama sa one strane zakona, nešto, dakle, od čega bi pristojan svijet trebao zazirati i gnušati se, pretvoreni su u stranački trade mark, prepoznatljiv, transparentan narativ.

Prema izbornim potencijalima njegove stranke Naroda i pravde sam bio prilično rezerviran, tačnije rečeno-skeptičan, sve do nekoliko nedjelja prije izbora 2018. godine. Tada sam na nekom privatnom druženju slučajno upoznao jednog, kako sam razumio, lojalnog aktivistu NIP-a, niskorangiranog, ali izravno uključenog u predizbornu kampanju i solidno upućenog u mehanizme funkcioniranja NIP-ove strukture. Ugrubo, ali ne i netačno, raspoznao sam da je “platforma” novooformirane stranke amalgam političkog konzervativizma, vjerske isključivosti i liberalno-divljeg biznisa. Prvi put sam čuo priču o njihovom okupljalištu, Malezijskoj džamiji u naselju Breka, u koju SDA-ovci pa čak i njihov lider Bakir Izetebegović dolaze na “vlastitu odgovornost”. Do tada nisma imao pojma o razmjerama bogatstva i utjecaja osobe za koju jedva da sam ranije čuo, Gordana Memije – slike njegovog skupocjenog automobila, “Porschea”, taj je NIP-ovac ponosno pokazivao na svom mobitelu. Od sve “braće”, kako su se međusobno oslovljavali NIP-ovci, najviše me dojmila priča o izvjesnom uspješnom biznismenu, Sarajliji, simpatizeru, ili možda i guruu stranke, koji posluje širom svijeta, najmanje u Bosni i Hercegovini. Kada sam kasnije provjeravao njegov poslovni background i životni put, ime sam mu našao samo u novinskim crnim hronikama: dotični je prije 20-ak godina pucao u izvjesnog stranog investitora pokušavajući mu preoteti firmu. Advokat koji ga je branio, je na moje pitanje ko je njegov klijent, sugerirao da batalim pisanje o njemu, jer je, “vrlo zajeban igrač”. Dodatnu mistifikaciju, možda i namjerno iz stranačkog vrha plasiranu da iza NIP-a stoji tada još agilni i svemoćni Hasan Čengić i time se sveti Stranci demokratske akcije, nisam olako odbacivao.

Kada je na portalu “Žurnal” godinu dana kasnije otvorena senzacionalna priča o narko-karterlu Tito & Dino i njihovim vezama sa sarajevskom novokomponiranom “business klasom”, taj je “vrlo zajebani igrač” putem društvenih mreža uputio polumafijašku prijetnju autoru teksta zato što je prozvao “braću”, Alema Hodovića, pomenutog Gordana Memiju, posredno i njegovog kuma Elmedina Konakovića.

Cijeli ovaj uvod pisan je, naravno, u kontekstu aktuelnih medijskih napisa o vezama Elmedina Konakovića sa članovima jednog od najjačih narko kartela u ovom dijelu svijeta. O tome se posljednjih godina u više navrata spekuliralo, no obrise ozbiljnog skandala taj slučaj dobiva sa nezaustavljivom bujicom konspirativne komunikacije koja je pokuljala iz SKY i ANOM aplikacija koje je godinama koristila međunarodna mafijaška internacionala, pa i njen bosanskohercegovački ogranak.

Sklonost predsjednika Naroda i pravde ka “sarajevskim momcima” i njegova bliskost sa suspektnim poslovnim strukturama svakako su doprinijeli da ovakva medijska otkrića, kao u onoj Čolićevoj pjesmi na tekst Duška Trifunovića, “padnu na zemlju koja samo sumnju rađa”! Kada je prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik u gruboj aluziji natuknuo nešto neodređeno o nekima iz Sarajeva koji putuju u Dubaji na poziv šefova narko kartela, niko živ nije pomislio ni na Fortu, ni Nikšića… Konaković je bio prvi i posljednji “pick”.

Ministar vanjskih poslova BiH je u protekloj sedmici održao dvije konferencije za štampu na kojima se branio od optužbi koje su se najprije pojavile u holandskoj štampi, potom i u (treba reći-malobrojnim) ovdašnjim medijima. U novije vrijeme u zapadnoj socijalnoj psihologiji za metodologiju odbrane od optužbi koje je ovih dana (a i ranije) koristio Konaković odomaćen je naziv “Darvo princip”. Profesorica Jennifer Freud koja je “patentirala”  taj termin (akronim više riječi) kaže da se koristeći taj princip optuženi nastoji prikazati kao žrtva, krivnja se svaljuje na onoga ko je izgovorio optužbe. Takav je metodom do savršenstva doveo, Donald Trump, pisao je nedavno u “Guardianu” Sidney Blumenthal: bivši predsjednik SAD koji učestalo  sebe prikazuje kao permanentnu žrtvu, pravosuđa, demokrata, žena koje je zlostavljao. “Darvo je njegov pojas nevinosti”, napisao je Blumenthal, bivši savjetnik Billa Clintona.

Elmedin Konaković je u prvi mah optužio holandske i dio ovdašnjih medija, čija je, navodno, on žrtva postao. Potom, nakon što se u međuvremenu njegovo ime pojavilo na šemi kontakata narko kartela koju su radile službe EUROPOL-a, proširio je i internacionalizirao spisak zavjerenika protiv sebe. Proširio je i spisak žrtava: žrtvama “zavjere” je predstavio federalne policajce koji su 2016. godine osiguravali boravak šefa narko kartela Edina Gačanina u Sarajevu i Hrvatskoj. Za političara koji ovih dana požuruje usvajanje “evropskog zakona” o pranju novca nije sporno što je jedan globalni kriminalac, multimilijarder, policiji i drugima koji su se brinuli o njegovom boravku u Sarajevu dijelio desetine hiljada eura. Neprihatljivo mu je samo to što se dotične policajce veže za njega i njegovog stranačkog kolegu, tadašnjeg ministra policije Aljošu Čamparu.

Šuplje je i neuvjerljivo Konakovićevo objašnjenje prema kojem je “grupa građana BiH Dubaija” tražila od njega i stranačkih kolega da posjete njihov dražesni Emirat. Sve ukazuje, međutim, na to da je jedan iz te “grupe građana” bio Dženis Kadrić, desna ruka ozloglašenog i u Holandiji pravomoćno presuđenog Edina Gačanina, koji je nedavno uhapšen u Sarajevu pod sumnjom za pranje ogromne količine novca. U njegovim porukama pribavljenim raspakivanjem SKY aplikacije, saznao je portal “Istraga”, nalazili su se brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge i djeteta. Sve se to odvijalo početkom, 2021., u vrijeme kada je Konaković bio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, pa je dakle, besmisleno uplitanje njegove sadašnje firme Ministarstva vanjskih poslova BiH u ovaj neugodni skandal.

“Ako se pokaže tačnim išta od ovoga za šta me optužuju (EUROPOL, mediji.. op. S.A), ja sam spreman napustiti zemlju”, patetično je kazao Konaković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije.

Ne ide to tako, barem ne u pravno uređenoj zemlji. Ako se dokažu ovako teške optužbe, niko pa ni Elmedin Konaković neće moći napustiti zemlju. Legalno, naravno.        

(Slobodna Bosna)

Poslije Bakinaca – Bakije: Život i politička smrt “potpuno novih pregovarača”

“Dolaze vam pregovarači koji ne traže ništa za svoje supruge”, poručit će euforično Dodiku i Čoviću lider NiP-a  Elmedin Konaković gostujući, za promjenu, u Pressingu N1.

Bio je to septembar 2022. godine, svega nekoliko dana pred Opće izbore poslije kojih će Christian Schmidt dvaput korigirati Ustav Federacije kako bi tim novim pregovaračima omogućio ulazak u vlast.

Osam mjeseci ranije, te iste izborne 2022. godine, nova pregovaračica Sabina Ćudić će, gostujući tradicionalno na FACE TV-u, upozoriti javnost da lider SDA Bakir Izetbegović na pregovorima Neumu sprema izdaju.

“Znamo šta se dešava u Neumu! Informacije koje imamo nisu dobre za BiH! Ima taj narativ da Bakir ne zna šta radi i da je ucijenjen, a model na koji se ide je blijeda loša kopija američkog modela elektorskog glasanja… A to je najkontroverznija stvar koja se mogla desiti!”, kazala je tada Sabina Ćudić, čija je stranka odbila ići u Neum, isporučujući SDA međunarodnom i HDZ-ovom pritisku.

Prošle su, evo, tačno dvije godine otkako je Sabina Ćudić, potpomognuta saznanjima profesionalnog polagača cvijeća na nadgrobne spomenike, Saše Magazinovića, dakle, “znala da će Bakir izdati u Neumu”. Ono što je tvrdila nije se desilo. Ali, u međuvremenu se desilo to da je lider njene Naše stranke Edin Forto postigao historijski sporazum sa “novim Dodikom” i, rječnikom podcasta rečeno, “morate se složiti” sa promijenjenim Čovićem.

Najsposobniji novi pregovarači, koji neće tražiti ništa za svoje supruge, danas traže pomoć onih koji su, eto, u pregovorima tražili (nešto) za svoje supruge.

Zašto bi neko pomagao “novim pregovaračima”, ako oni već sve znaju. U pitanju su takvi poznavaoci izbornog zakonodavstva da u jednoj rečenici kažu da će “ispoštovati sve presude Evropskog suda za ljudska prava” i da će “omogućiti Hrvatima da im Bošnjaci  ne biraju člana Predsjedništva.

Da sam Saša Magazinović, sada bih obećao da ću, ako Elmedin Konaković i Sabina Ćudić, bez guglanja, na prvu, budu znali nabrojati presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na izborno zakonodavstvo BiH, pojesti kutiju. Ali nisam. I zato se vratimo provođenju presuda i novim pregovaračima? Kako i na koji način, Elmedin Konaković misli provesti presudu u predmetu Slaven Kovačević, u kojoj je utvrđena i teritorijalna diskriminacija, a da istovremeno ne uvede novu diskriminaciju prema kojoj će, recimo, Bošnjacima biti zabranjeno da glasaju za Hrvata? Sad već mogu biti kao gospon Magazinović – izbrisat ću ovaj tekst i svakog ću dana pisati javno izvinjenje Elmedinu Konakoviću ako lider NiP-a uspije napisati Ustav BiH i Izborni zakon BiH tako da provede sve presude ESLJP (računajući i presudu Kovačević) i ispuni zahtjeve HDZ-a.

Novi pregovarači, Konaković i drugi, danas traže pomoć od “omraženih SDfA i NESBiH-a”, kako bi pokazali čvrstinu pred Dodikom i Čovićem, liderima SNSD-a i HDZ-a koje su, odlaskom u Bakince, (privremeno) spasili Schmidtovog nametanja. Ne znam da li ste primijetili, ali i “analitičar” Enver Kazaz, taj zagovornik Schmidtovih intervencija iz aprila prošle godine, sada kaže da američki ambasador Michaelom Murphy pritišće visokog predstavnika da nametne “izborni integritet”. Što, tvrdi Kazaz, nije dobro.

Kada su u aprilu prošle godine Schmidt i Murphy oktroirali i suspendirali Ustav FBiH, poništavajući Bošnjake s nulom, novi pregovarači i prateći analitičari pozdravljali su “odlučnost” međunarodne zajednice. Sada, kada se Trojka našla između Čovića i Dodika s jedne, i Murphya i Schmidta sa druge strane, isti ti ljudi tvrde da “visoki predstavnik cipelari Dodika”, što bi moglo pogoršati situaciju.

Prošla je, evo, godina otkako je imenovano “najbrže formirano Vijeće ministara BiH”. Prošla su i tri mjeseca od one čuvene konferencije za medije na kojoj je ministar “spornih” poslova Elmedin Konaković ustvrdio da “moramo iskoristiti momentum” kako bismo ušli u EU. BiH još ni pregovore nije otvorila. Prošlo je i  sedam mjeseci od “historijske sjednice” na kojoj nije usvojeno ništa od onog što je Trojka rekla da je usvojeno.

Novi pregovarači se nisu pomakli s mjesta. Dodik je u međuvremenu dobio OSA-u i UIO, Čović Autoceste i Ceste, a Trojka – čičak izdaje. Kojeg sada žele podijeliti sa “starim pregovaračima”.

Kolumna Senada Avdića o Konakovićevom “live pressu” i Vučićevom Open Balkanu: Selma Bajrami Mubarek olsun

Kakvo tijelo ima Selma Bajrami, uglavnom je poznato žiteljima regiona, erotskim fantastima i muzičkim fanaticima turbo-folk žanra. (Uzgred, u povjerenju: tijelo joj je još uvijek ama-ha.) Nije, međutim, poznato, nikome, pa ni ljudima u Srbiji kakvo i koje biračko tijelo ima Aleksandar Vulin, donedavni direktor srbijanske Bezbednosno-obaveštajne agencije čiji je status upitan poslije ostavke koju je podnio nakon što ga je administracija Sjedinjenih Američkih Država „turila“ na svoju „crnu listu“. Za Vulina i njegovu patuljastu, odnosno nepostojeću pseudoljevičarsku strančicu nikada niko nije glasao, njegov legitimitet se isključivo oslanja na dobru volju onoga koji se u Srbiji za sve pita, predsjednika Aleksandra Vučića.

CARSTVO ZA KONJA

Jedina trenutno vidljiva funkcija bivšeg srbijanskog multipraktik ministra svega, odbrane, policije, socijale i na koncu šefa (kontra)obavještajnog aparata, je ona koja mu je nedavno udijelio Milorad Dodik kada ga je imenovao za senatora Republike Srpske. Zli jezici i još maliciozniji cinici tvrde da je rimski imperator Kaligula prakticirao suptilniju i humaniju kadrovsku politiku od svog kolege iz Laktaša kada je za senatora imenovao svog najdražeg konja Incitata.

Nakon što je početkom godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović odbio dolazak na malu, neustavnu seosku priredbu u Banja Luku, Dodikov dvonožni senator ga je podsjetio na drevnu grčko-rimsku mudrost: „Kome je srpski svet pretnja, njemu je Velika Albanija budućnost“.

A dobro se zna ko je danas, nakon što je premijer Albanije Edi Rama u nekoliko navrata poručio da mu je previše i ovakve Albanije, bez (kosovskog) filtera, ko je dakle najveći, a možda i najpodliji eksponent i propagandist Velike Albanije: Selma Bajrami, glavom i tijelom!!! Ona je sve velikoalbanske iredentiste, sa sve Albinom Kurtijempobijedila za prsa! Sa Kurtijem se još nekako i može, umiriš  ga tablicama, baciš mu kosku od pravosuđa i policije, podmitiš ga elektroenergetskim sektorom, potkupiš monetarnom suverenošću i on miran i zadovoljan. Ali, gospođica Bajrami, ta ne miruje, nego vrcka, skače, provocira, zakuhava i naročito miješa, sve u šesnaest! Objašnjavajući zbog čega je u vrijeme dok je još bio živ zabranio estradnoj radnici ulazak u Srbiju, Vulin je kazao: „Ne možete pokazivati simbole Velike Albanije i uzimati novac u Srbiji“. Potom je posegnuo za još jednom u kamen zakovanom mudrošću iz kosovsko-ilirskog ciklusa: „Kome je Velika Albanija ponos, Srbija ne treba da mu bude tezga“!

MIRIS KIŠE NA OTVORENOM BALKANU

Prije Selme Bajrami koja je vraćena sa beogradskog Aerodroma, „tarabu“ za ulazak u Srbiju je fasovao glumac i pisac Feđa Štukan. Njega su, kako je kazao, srpski graničari tretirali kao ozbiljnu prijetnju ustavnom poretku susjedne zemlje i na tu okolnost ispitivali, zlostavljali dvadesetak sati. Ne zna se na koju je okolnost nešto ranije na jednom drugom graničnom prelazu bio izbačen iz saobraćaja i ubačen u policijsku proceduru i provjere hrvatski pisac Ante Tomić.

Aleksandar Vulin nije preuzeo na sebe odgovornost za ove dvije svinjarije, ali je, prema kasnijem pisanju Tomićevom, on na Vulinovu intervenciju pošteđen daljnjeg „peglanja“. A poznata stara vojvođansko-bunjevačka istina glasi: ne može te osloboditi niko osim onoga koji te je uhapsio.

Na beogradskom Aerodromu Nikola Tesla, inače u vlasništvu Francuza, prošlog je ljeta temeljitu torturu doživjela Jovana Marković, ministrica i potpredsjednica Vlade Crne Gore tokom tehničkog mandata Dritana Abazovića. To što joj je oduzet pasoš i što je bila podvrgnuta rigoroznom poniženju ona je mogla objasniti samo jednim razlogom: njenim energičnim protivljenjem projektu Otvorenog Balkana, čime je došla u koliziju sa većinskim raspoloženjem novog kontrarevolucionarnog crnogorskog režima. Još je u starim, neobjavljenim Njegoševim spisima pronađen spoljnopolitički lajtmotiv: ko je u Crnoj Gori protiv Otvorenog Balkana, zaslužuje da u Srbiji bude zatvoren.

Istog dana, u ponedjeljak, 22. januara, kada je bosanskohercegovačka interpretatorka lakih nota Selma Bajrami vraćena doma sa beogradskog Aerodroma, u Skoplju je održan susret naslovljen „Zapadni Balkan i Evropska Unija“. Iako su sastanku nazočili lideri zemalja „integriranih“ u projekat Otvorenog Balkana, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, niko od njih nije se, niti mu je bilo dopušteno, pozivao na tu fantomsku, mimikrijsku tvorevinu Aleksandra Vučića. Nisu se mogli u službenom dijelu sastanka obratiti  novinarima; konce i protkol u svojim su rukama držali visoki dužnosnici Evropske unije predvođeni Ursulom von der Leyen i Sjedinjenih Američkih Država, koje je predstavljao pomoćnik državnog sekretara za Evropu James O’Brien. Oni su prezentirali tzv. Plan rasta za Zapadni Balkan koji bi zemljama regiona trebao osigurati 6 milijardi eura namijenjenih reformama i integracijama.

Najavljeni protokoli o slobodnom tržištu radne snage između Beograda, Skoplja i Tirane nisu potpisani na ovom skupu, jer je za organizatore i glavne goste tema Otvorenog Balkana tek jedna u nizu podmuklih penetriranja Srbije u ekonomsko, sigurnosno, komunikacijsko tkivo regiona. Hajdučki upad srbijanskih paravojnih kriminalaca na Sjever Kosova i oružani sukob u Banjskoj, spustio je vodostaj Vučićeve „regionalne“ politike, pretvorio ga u evropskog uljeza i međunarodno ga izolirao i delegitimirao. Prvu provjeru svog rejtinga imao je nedavno u Davosu, gdje se sa njim u prijateljskom ćaskanju najduže zadržao Snješko Bijelić kojeg je svojeručno napravio „za našu decu“.

Bosna i Hercegovina se od prvih koraka koji su vodili institucionaliziranju Otvorenog Balkana ponašala racionalno-kritički, dakle suzdržano. Vučićeve priče o jedinstvenom tržištu, slobodnom protoku roba, kapitala, novca padale su u vodu sa svakim novim brutalnim kršenjem četvrte slobode – slobode kretanja ljudi. Vulinove liste nepoželjnih putnika, tajni spiskovi navodnih ratnih zločinaca, univerzalna jurisdikcija Srbije, svjedočili su o oholoj bahatosti regionalnog policajca, a ne iskrenom opredjeljenju za suradnju i integracije.

STRAŠNO I TRIVIJALNO

Novi diplomatski „sveži vetar“ iz Sarajeva, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković u maju prošle godine šeretski je relaksirao temu Otvorenog Balkana.

Priča o ‘Otvorenom Balkanu’ kao nekom Srpskom svetu je neka politička intriga u kojoj je to ‘Srpski svet’ – svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj potencijalnoj državi bez granica, regionalnoj saradnji imamo muslimana Bošnjaka, da li je neko računao?“ Nije niko, niti je za tim bilo potrebe, ali jeste, eto Konaković: „Znate koliko ima? Pet miliona!“, uhvatio je muštuluk  ministar.

Pola godine kasnije, dakle danas, Elmedin Konaković je uznemireno kazao da „vlasti u Srbiji imaju i tu tamnu stranu“. Na takav ga je zaključak ponukalo ono što se desilo pjevačici Selmi Bajrami, a prije nje glumcu Feđi Štukanu. Nije ministar Konaković tamne nijanse kod vlasti u Srbiji prepoznao u njihovom pokroviteljskom odnosu prema onom neustavnom teferiču 9. januara, dapače, smatrao je to „trivijalnom“ temom nedostojnom njegovog diplomatskog renomea i ispod razine njegovog intelektualnog habitusa.

„Aleksandar Vučić treba da stvori Srpski svet, Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsednik Vučić je predsednik svih Srba“, jezgrovito je novu-staru geopolitičku sliku Srbije prije četiri godine sažeo višestruki povratnik u ministarske fotelje i senator Aleksandar Vulin.

Ko zna, možda je i Elmedin Konaković sebe vidio kao lidera pet miliona Bošnjaka/muslimana u Vučićevom regionu bez granica. Podržala bi ga u tome braća iz Bošnjačke akademije nauka i umetnosti u Novom Pazaru u koju je skršio gomilu budžetskog novca, a ne bi mrsko bilo ni pojedinim utjecajnim poslovnim krugovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima!

Ni (Selma) Bajrami nisu što su bili, kazali bi stari Bošnjaci…

(Slobodna Bosna)

Andrej Nikolaidis za SB: Na jednom imanju u Bosni ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju, da ima države, to je dovoljno da ih sve POHAPSI…

Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.

Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.

Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.

Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:

Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.

Isto k’o danas, a?

Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo –  biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.

A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.

Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.

Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.

Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.

 

 

I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.

Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.

Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.

Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.

Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.

Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.

Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.

(Slobodna Bosna)

Čovićev morfij za Murphya: Mostarski Hells Angelsi

Mogli su, da su htjeli, baš onako kako su iz vlasti izbacili SDA Amerikanci izbaciti i HDZ i SNSD. Mogli su, ali nisu. Kada je birao između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, Michael Murphy je izabrao – Dodika. Kada je birao između Željka Komšića i Dragana Čovića, Michael Murphy je izabrao – Čovića. I sad po izboru američke publike gledamo Trojku u “gangbangu” sa Čovićem i Dodikom.

Morate priznati, rekli bi ono što umjesto sličica razmjenjuju kolumne sa Poskokom, da se Dragan Čović promijenio. I tek kad smo svi bili stjerani u ćošak i bili spremni da priznamo – Dragan Čović nam prizna da se nije promijenio.

“Ja mogu samo biti na nekoj bijeloj listi, jer je anđeoska, nikakvoj crnoj”, prkosno će poručiti američkom državnom sekretaru Antony Blinkenu i američkom ambasadoru Michalu Murphyu lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

Moramo priznati, zasluženo. Jer svi oni koji su htjeli čitati mogli su pročitati Čovićev intervju u kojem kaže da ruski utjecaj na Balkanu mora biti veći. Svi oni koji su htjeli gledati mogli su vidjeti da su SNSD i HDZ od početka ove “gangbang” koalicije združeno glasovali. I svi oni koji su htjeli slušati mogli su čuti upozorenja kako Dragan Čović ne prestaje tražiti ustupke i kada dobije sve.

Za njega su Amerikanci i Christian Schmidt izmislili tri petine u Domu naroda FBiH. Zbog njega su suspendovali Ustav FBiH na jedan dan. Zbog njega su primorali Trojku da HDZ-u prepusti i Ceste i Autoceste. I zaštitu okoliša, i Elektroprijenos, i Ustavni sud BiH. Zbog njega su Ramo i ostali Isaci očišćeni, a Novalić i drugi – počišćeni.

I, šta smo, osim Zakona o vinu, dobili zauzvrat? Država i Federacija nemaju budžete. Oružane snage BiH nisu dobile američke helikoptere. Javni servisi su na izdisaju. Srba nema u Ustavnom sudu BiH. Republika Srpska slavi 9. januar. Elektroprivreda BiH propada. BH gas nema upravljačke strukture. Dodik ucjenjuje isporukom gasa, a južne plinske interkonekcije ni na vidiku.

Evo, čak i ako Dragan Čović završi na crnoj američkoj listi, šta će se promijeniti? Ništa. Jer Christian Schmidt je njegovoj stranci dao zlatne ustavne poluge koje mogu podići cijelu Federaciju.

Pisali smo na Istrazi, ali red je opet da ponovimo.

Vijeće ministara moglo je biti formirano bez SNSD-a i HDZ-a. U Predsjedništvu BiH su Željko Komšić i Denis Bećirović mogli preglasati Željku Cvijanović i imenovati mandatara iz, recimo, SDP-a. Zapad je procijenio da je bitnije da Cvijanovićeva i Bećirović preglasaju Komšića i da za mandatarku imenuju Čovićevu Borjanu Krišto. U Predstavničkom domu PSBiH bilo je dovoljno ruku za imenovanje Vijeća ministara bez Dodika i Čovića. No, Murrphy i Schmidt su izabrali drugačije.

Kao što su izabrali da suspenduju Ustav FBiH na jedan dan kako bi Čović postao suveren u Federacije. Ako je Schmidt mogao suspendovati Refika Lendu, mogao je suspendovati i Čovićevu Lidiju Bradaru. No, nije. Federacija je isporučena Čoviću koji danas blokira projekat južne interkonekcije. I potpuno je nebitno hoće li biti na crnoj listi ili ne. O Draganu Čoviću će i 2026. godine ovisiti formiranje Vlade FBiH. A najzaslužniji za to su Michael Murohy i Christain Schmidt.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...