Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Kolumne

    Uče, Uče, bubo lenja: Premijer s poteškoćama u političkom razvoju!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Za sebe će reći da pripada skupini “dobrih ljudi”. Pogledom u daljinu kroz prozor svog kabineta izražavat će zabrinutost za lošu sigurnosnu situaciju u Sarajevu. Zavrnuti rukavi na njegovoj košulji trebali bi biti dokaz da radi. Ali suštinski Nihad Uk je klasični izdanak Naše stranke čiji politički angažman stane u dvije poze i tri fraze objavljene na društvenim mrežama.

    To što je njegova majka bila HDZ-ov posmatrač na posljednjim Općim izborima i nije njegova najveća mana. Najveća mana je to što je premijer Uk, ma koliko fotošopirao sebe i svoje poruke, zapravo, neuk.

    “Povodom pisanja da se gasi internat Mjedenica i da štićenici idu na ulicu, da demantujem navode. Štićenici Mjedenice nastavljaju koristiti usluge internata i nastavljaju sa školovanje. Ministarstvo paralelno sistematski rješava”.

    Ovo je 13. avgusta ove godine napisao premijer Nihad Uk, demantirajući pisanje Istrage da će štićenici dnevne radionice za osobe sa poteškoćama u razvoju od septembra biti izbačeni na ulicu.

    Tačno mjesec kasnije, 13. septembra roditelji osoba s poteškoćama u razvoju protestirali su ispred Mjedenice, jer su njihova djeca izbačena na ulicu. Tačno onako kako smo najavili. I suprotno onome što je tvrdio premijer Nihad Uk.

    Da je samo čitao dokumente koji su nastajali u njegovoj Vladi, ili da je, pak, pažljivo čitao tekstove koje je demantovao, Uk bi znao da njegovi navodi ne odgovaraju činjenicama. Al nijedan ozbiljan kadar Naše stranke neće dopustiti da mu činjenice pokvare tvit. Ili da mu faktičko stanje pokvari imidž strpljivo građen poziranjem fotografima u polutamnom kabinetu.

    Ovog jutra premijer Uk, uživljen u ulogu nekog od Kenedijevih, prvo se obračunao sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Onda se, nešto kasnije, novim obećanjem obračunao sa mladima kojima je obećao povećanje subvencije za rješavanje stambenog pitanja. U međuvremenu nije riješio probleme zdravstvenih radnika, čišćenje grada, redukcije ….

    Čime se bavi Nihad Uk? Poziranjem. On je, zapravo, vođa selfijskog pokreta zvanog kantonalna Trojka. Da li ste vi, ja nisam, primijetili ijedan konkretan projekat premijera Uka? Zbog silnih selfiea Uka ste morali primijetiti. Malo mazi psa, malo pozira na tramvajskim stajalištima, malo šalje video poruke građanima, malo raftinga na Uni, Ponekad objektivu okrene i leđa. Kao, recimo, onda kada je gledanjem kroz prozor izražavao zabrinutost za sigurnost građana Kantona Sarajevo. Ali i to je bio samo jedan prazan pogled. Valjda tako rade “dobri ljudi”.

    Kolumna Senada Avdića: Ima li razlike između onih koji pale knjige i onih koji gase biblioteke?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    U našem posljednjem razgovoru, krajem 2022. godine, kanonski Abdulah Sidran rekao je da je impresioniran knjigom “Vedran i Vatrogasci”, dokumentarnim romanom Harisa Imamovića.

    “Ni sam ne znam koliko sam kupio primjeraka te strahovito važne knjige i podijelio ljudima. Sudbinski je važno da tako velika priča o tragediji, herojstvu, ponosu jednog grada i njegovih ljudi dodje u što više ruku”, kazao je do kraja života znatiželjni Pisac.

    Haris Imamović u “Vedranu i vatrogascima” opsesivno, neumorno i precizno prati sudbine trojice pripadnika Vatrogasne brigade, potom muzičara Vedrana Smajlovića i američkog vatrogasca Jima Jordana. Njihove priče se okupljaju oko sarajevske Vijećnice nakon što je ona u ljeto 1992. godine spržena artiljerijskom vatrom srpskih piromana sa okolnih brda.

    (Ima negdje u glomaznim dnevnicima Dobrice Ćosića napisano da u povijesti nije zapamćeno da je neka vojska palila biblioteke svojih neprijatelja, osim primjera naciststičke Njemačke koja je u bombardicanju Beograda 1941. godine, “urnisala” najveću tamošnju biblioteku. Ćosić je, dakako, bio nominalni komandant vojsci čije su užarene cijevi zapalile Vijećnicu…)

    Postoji u knjizi “Vedran i vatrogasci” uz sva ostala autentična svjedočanstva, niz priča vatrogasaca koji su se u borbi sa vatrenim jezicima, našli u dilemi: kako ugasiti vatru, a vodom ne uništiti knjige?! Gotovo identičan dramaturški zaplet nalazimo u filmu “Atorzija” sa kojim je po Sidranovom scenariju srpski redatelj Stefan Arsenijević, prije dvadesetak godina, osvojio sve važne, europske i svjetske nagrade. U filmu, veterinar iz sarajevskog ratnog predgrađa, pokušava spasiti kravu koja se teli, ali i nastoji da i njen plod ostane u źivotu.

    “Ovo je metafora o tome šta je u ratu bilo važnije odbraniti, državu ili njen narod i da li je bilo moguće spasiti jedno i drugo”, bila je jedna od interpretacija poruka filma “Atorzije”.

    Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić ovih je dana jašući na valu pomodnog estradnog populizma, pozvala građane Srbije da za Novu godinu pohrle u Sarajevo gdje će moći, u miru i rahatluku, gledati i slušati (trebao bi mi neko objasniti šta se tu ima slušati?!) hrvatsku i regionalnu estradnu divu Severinu Vučković. Jer, to Srbima u njihovoj zemlji ne dopušta diktatorska vlast, ibreti se Karić-Londrcka.

    Malograđanski Novogodišnji teferič, voljom niskoplafonirane skorejovićke gradonačelnice će, kako je najavljeno, koštati oko 800 hiljada konvertibilnih maraka. Da sada ne ponavljam okoštale fraze i računice koliko bi taj novac pristojnim i dostojnim učinio institucije kulture u Sarajevu.

    Umjesto toga, bacio sam na papir brojeve i slova i izračunao da bi se za 800 hiljada KM, služeći se Sidranovim primjerom, moglo kupiti oko 40 hiljada primjeraka romana “Vedran i vatrogasci”. Pa ih potom besplatno, podijeliti građanima, uključujući i one iz Srbije koje Karićka vabi “na Severinu”. I to danas, kada je sudbina Narodne i univerzitetske biblioteke ponižavajuće neizvjesna.

    Knjiga “Vedran i vatrogasci” svjedočanstvo je o barbarskom kulturocidu, sa jedne, i nadljudskoj borbi da ga se zaustavi, sa druge strane. Na mjestu gdje su nekada knjige golim rukama vađene iz plamena, danas stoluje Benjamina Karić Londrc. U toj činjenici sažeta je tragičnost posljeratnog sarajevskog života: trijumf neznanja nad pismenošću, bahatosti nad pristojnošću i odmjerenosti, agresivnog karijerizma nad pristojnošću i obrazovanosti.

    Imamovićev roman kroz tri priče svjedoči kako je gašena Vijećnica. Morali bi ga pročitati oni koji posljednjih godina sistematski gase Narodnu i univerzitetsku biblioteku.

    Ako se jednog dana, ponovo formira artiljerijski obruč oko Sarajeva, što i ne treba isključiti, vjerovatno će Jeremija Krstić, mitski srpski artiljerac koji stoljećima, poput Ahasvera krstari od ratišta do ratišta, od pretpostavljene komande dobiti ovakvu neku naredbu: “Tuci po Većnici, tamo nema knjiga mnogo!”

    (Slobodna Bosna)

    Zašto su Sarajevu bliži Beograd i Novi Sad nego Krajina: Jer u Sanskom Mostu ne igra Partizan i nije sahranjen Balašević!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U Sanskom Mostu ne igra Partizan. Pa zato Igor Stojanović i Elmedin Konaković 24 sata nakon masakra u Srednjoj školi u Sanskom Mostu nisu otišli da se poklone žrtvama. Partizan igra u Beogradu. I zato su Elmedin Konaković i Igor Stojanović dan nakon masakra u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar otišli u Beograd da se poklone žrtvama i da “usput” gledaju košarku.

    Sanski Most je u Bosni i Hercegovini. Ali za žrtvama u Sanskom Mostu neće žaliti cijela Bosna i Hercegovina. Za žrtvama masakra u Beogradu žalila je cijela BiH. Sanski Most je u Federaciji. Pa, opet, dan žalosti u Federaciji će biti tek 26. avgusta, odnosno pet dana nakon zločina u Sanskom Mostu. Zbog beogradskog masakra, dan žalosti u cijeloj Bosni i Hercegovini je bio 48 sati nakon zločina.

    Igor Stojanović i Elmedin Konaković u Beogradu dan nakon masakra

    Igor Stojanović je potpredsjednik Federacije BiH. U Sanskom Mostu je ubijen njegov stranački kolega iz SDP-a. Ali Igoru Stojanoviću bilo je draže partijati u Sarajevu, nego se pokloniti žrtvama zločina u entitetu čiji je potpredsjednik. Jer u Sanskom Mostu ne igra Partizan. Baš kao što ne igra ni u Gradačcu, gdje je prošle godine Nermin Sulejmanović ubio tri osobe među kojima i svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović. Tog dana je Igor Stojanović, potpredsjednik Federacije, šetao crvenim tepihom SFF-a. Jer u Gradačcu Sanskom Mostru, rekosmo, ne igra Partizan. I žrtve iz Gradačca i Sanskog Mosta previše su ruralne da bi razumjele sarajevski crveni tepih i beogradski asfalt.

    Nema ni Saše Magazinovića. Nije mu prije četiri godine bilo mrsko zapucati u Novi Sad kako bi položio cvijeće na grob Đorđa Balađevića.

    “Nikada povod mog dolaska u Novi Sad nije bio tužan i nikada se tako kratko nisam zadržao. Ovoga puta sam došao samo da odam počast Đorđu Balaševiću. Čovjeku”, napisao je tada Magazinović.

    Magazinović u Novom Sadu

    Gdje je bo Magazinović nakon masakra u Sanskom Mostu? Na partijima u Sarajevu gdje je “dočekivao goste iz regije”. Sanski Most je daleko. I, pritome, ubijeni ljudi nisu “cool” iz sarajevske perspektive.

    Gdje je Elmedin Konaković? Stigao je, 24 sata nakon zločina, položiti cvijeće ispred škole u Beogradu, ali za četiri dana nije stigao otići u Sanski Most. Jer tamo, rekosmo, ne igra Partizan.

    Gdje je Predrag Kojović? On sigurno na karti traži Sanski Most. Negdje u okolini Jelaha. Koji je, za njega, u Krajini.

    Slučaj “kišne dove”: NiP štiti Bošnjake od statusa Ivane Marić, a prihvata Schmidtovo suspendovanje Bošnjaka. Našoj stranci ne smeta termin “Bošnjevici”, ali smetaju botovski napadi na Ivanu Marić!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ivana Marić ima pravo da ne vjeruje u Boga i u kišne dove. Ima pravo i da to javno izgovori. Čak ima pravo i da ismijava to, jer “nema prisile u vjeru”.

    I njen posljednji status u kojem ismijava poziv reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića da se uči kišna dova, nije sporan. Sporne su dvije političke reakcije na njen status. Prvo ona Naše stranke koja staje i zaštitu javne riječi Ivane Marić, a nakon toga i reakcija Naroda i Pravde kojom osuđuju objavu Ivane Marić.

    Šta je reakcijom pokazala Naša stranka? Prvo, da je dosljedna. Ali samo onda kada treba podržati slobodu govora usmjerenu protiv muslimana i Bošnjaka. Stranka čiji predsjednik Edin Forto kaže da nije Bošnjak (dakako, ima pravo na to), ostala je nijema na desetine tekstova iz Zagreba i Beograda kojima se Bošnjacima i bosanskim muslimanima lijepi čičak terorizma i ekstremizma. Ne može se, da budem jasan, biti liberal samo onda kada se na udaru javnosti nađu navodni liberali, a ne onda kada se na udaru nađu oni koji ne pripadaju toj zatvorenoj skupini navodno otvorenih ljudi. Ne možete štiti Ivanu Marić od javnosti izazvanu njenim ismijavanjem kišne dove, a šutjeti kada, recimo, “liberalna” javnost predvođena raznim franjama, atakuje na gradonačelnicu Sarajeva zbog toga što pravi bajramsku baklavu.

    “Sporni” status Ivane Marić je bezazlen. Više razotkriva nju nego što ugrožava osjećanja bilo kojeg muslimana. Naročito ne uznemirava one koji su ostali ostali čvrsti u svojoj vjeri i onda kad su bili logoraši (poput reisa Kavazovića). I zato su i reakcije javnosti na njenu objavu nepotrebne. Ali jedno je kada Ivanu Marić kritikuju ili brane novinari i slobodni građani, a drugo je kada to čine vladajuće partije. Vlast bi se trebala baviti strateškim stvarima i obezbijediti Ivani Marić da može slobodno biti ateista, ali i vjernicima da iznose svoja mišljenja i neslaganja. Ali onog trenutka kada se vlast svrsta na jednu stranu onda to više nije vlast, nego režim koji vrši pritisak.

    Edin Forto je, recimo, kao ministar države Bosne i Hercegovine šutio kao zaliven kada je pored njega premijer Republike Srpske Radovan Višković kazao da je u BiH bio građanski rat. Forto će reći da ga ne zanima šta o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini govori Milorad Dodik. Ali ga, recimo, zanima kada anonimni botovi, koji nemaju nikakvu moć, neopravdano (u ovom slučaju) napadaju toj stranci blisku analitičarku Ivanu Marić.

    Sloboda govora iz ugla Naše stranke postoji samo onda kada je usmjerena protiv muslimana ili Bošnjaka. Tako je i njihova članica Miomirka Melank slobodno govorila kada je rekla da joj je preglasan ezan. Tako je slobodno govorio i Dragan Mioković (citirajući Damira Nikšića) kada je neistomišljenike iz bošnjačkog naroda nazvao “Bošnjevicima”. Ali kada se uzvrati uvredama, onda sloboda govora za Našu stranku prestaje. No, bez obzira na sve, Naša stranka je barem dosljedna kada je u pitanju odnos prema Bošnjacima i muslimanima.

    Za razliku od stranke Narod i Pravda sa Elmedinom Konakovićem na čelu koja je dva dana poslije njenog statusa osula paljbu prema Ivani Marić. Gledajući saopćenje NiP-a ne možete se oteti dojmu da je rukovodstvo te stranke ubijeđeno da je Ivana Marić svojom Facebook statusom više obespravila Bošnjake nego Christian Schmidt koji je, recimo, krajem aprila prošle godine suspendovao Ustav Federacije da bi poništio bošnjački veto. Za NiP je, dakle, veća uvreda za Bošnjake status Ivane Marić, nego Schmidtovo poništavanje Lende. Za Elmedina Konakovića i njegovu stranku Ivanino “ismijavanje” kišne dove veći je problem od, recimo, davanja ključnih državnih pozicija Draganu Čoviću koji je Bošnjake, za vrijeme Udruženog zločinačkog poduhvata HZ-HB, slao na prinudni rad.

    Više su Christian Schmidt svojom jednom odlukom iz aprila prošle godine, i Elmedin Konaković prihvatanjem te odluke, povrijedili osjećanja i prava Bošnjaka-muslimana, nego što je to, sa svim svojim biserima i nebulozama, uradila Ivana Marić. Pa, opet, Elmedin Konaković potpisuje saopćenje kojim problematizira Ivanin status, dok puzi ispred nogu Gordana Grlića-Radmana i Dragana Čovića.

    Šutio je NiP kada su iz Ambasade SAD-a napali generała Mehmeda Alagića. Ali odvažili su se da napadnu Ivanu Marić da bi, eto, od nje zaštitili Bošnjake.

    Šutio je predsjednik NiP-a kada mu je u Konjicu Milorad Dodik psovao genocid, ali reaguje na Ivanu Marić.

    Šutio je i onda kada su ga u programu HTV-a upitali o hrvatskoj agresiji na BiH. Ali nije prešutio slučaj “kišna dova”. Jer samo oni koji su neprincipijelni, pokazuju principijelnost na glupostima. A status Ivane Marić je, upravo, jedna obična glupost.

    Šta ministar vanjskih poslova Hrvatske radi u Bugojnu: Grliću Radmanu treba zabraniti ulazak u BiH!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Gordan Grlić Radman danas je obišao Bugojno.U stilu imperijalističkog kompleksaša “držao je lekciju” Bosni i Hercegovini.

    Bugojno je opisao kao grad aparthejda, mjesto iz kojeg se protjeruje sve što je hrvatsko, pa poentirao da u tom gradu nema niti ulice sa hrvatskim imenom!

    Odakle pravo šefu diplomatije Hrvatske da ureduje u drugoj državi?! Pa makar po rođenju bio Bosanac i Hercegovac. Odakle mu pravo da dijeli lekcije i da preporučuje Bugojnu da se ugleda na Mostar.

    Koji je, eto, ‘definicija multietničnosti i skladnih međunacionalnih odnosa’! I grad nad kojim dominira najveći objekat divlje gradnje zasigurno u regionu – uključujući i Hrvatsku.

    Križ, koji je davno postavljen, nije samo simbol nakana politike Grlić Radmana i njemu sličnih dragana čovića, već je i odraz bezzakonja i kriminala koji se provodi pod krinkom “ugroženosti” jednog naroda.

    I nije samo križ!

    U zapadnim dijelovima Mostara i dan danas su ulice posvećene ustaškim zlokovcima. Možda takva imena Grlić Radman želi i u Bugojnu? I križ na brdu iznad tog grada?

    Šef diplomatije Hrvatske sigurno želi da bugojanski mladi Bošnjaci, pod krinkom fudbalskih huligana, progone Hrvate, upadaju im u mahale, škole, presreću na cestama, tuku i maltretiraju, pljačkaju ih… dok ih policija čuva a tužilaštvo ne procesuira.

    Želi li Grlić Radman da po Bugojnu, koje se treba ugledati na Mostar, murali osuđenih ratnih zločinaca budu češće viđeni i od pasa lutalica? Sigurno da želi.

    Jer, Mostar mu je primjer za ugled.

    Hrvatska je krajem ove sedmice, s punim pravom, na svoju “crnu listu” stavila trojicu (pro)čentičkih crnogorskih političara.

    BiH to, i u slučaju Grlića Radmana ne može uraditi jer joj je takav sistem vlasti. O onima koji su na vlasti, sada nećemo. Zato ministar vanjskih poslova Hrvatske sebi i dopušta nedopustivo.

    I tako liječi komplekse.

    Ali i nastoji koliko-toliko popraviti vlastiti korupcionaškim aferama u Hrvatskoj uprljani imidž

    (Politicki.ba)

     

    Bitka za srebreničke kosti: Ko polaže pravo na genocid?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Narod kojem mezarje postane najbitnija državna institucija, nema perspektivu. Jer samo takav narod može proizvesti zvaničnike koji kosti srebreničkih Bošnjaka koriste kao grudobran u borbi za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Srebreničkim kostima hrani se bošnjački ego.

    Ne mogu Milorad Dodik i svi BIA-ini botovi svojim lažima nanijeti ni približnu štetu srebreničkom genocidu i bošnjačkom narodu, koliko to mogu učiniti oni koji se “sjećaju” jula 1995. godine. Počelo je javnim i policijskim obračunom direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića i predsjednika Upravnog odbora Memorijalnog centra Hamdije Fejzića, a završilo još javnijim duelom ambasadora BiH u UN-u Zlatka Lagumdžije i ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Centralna tema oba sukoba je genocid u Srebrenici. Ustvari, Suljagić, Fejzić, Lagumdžija i Konaković vode javnu prepirku o tome kome pripada genocid.

    Ako je, kako tvrde, Srebrenica iznad svega, zašto su svi dopustili da njihov ego bude veći od Srebrenice? Zar je bitno da li će u UN-u govoriti Lagumdžija ili Konaković, ako će obojica govoriti o tome kako je julu 1995. godine u Podrinju ubijeno preko osam hiljada Bošnjaka i kako vlasti Republike Srpske i Srbije i danas negiraju genocid? Očito jeste. Jer i Lagumdžija i Konaković svojim prepiskama pokazuju da im je bitnije ko će govoriti u UN-u nego šta će govoriti o genocidu. S tim da je u ovom slučaju Lagumdžija pokazao da je veći egomanijak, jer je, upravo on, koliko god to negirao, lansirao internu prepisku sa Ministarstvom vanjskih poslova BiH.

    Ko ima pravo da priča o srebreničkom genocidu? Svako ko govori istinu. I niko ko, govoreći tu istinu, želi promovisati sebe. A upravo nam se dešava ovo drugo. Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Uradio je ogroman posao za Centar i lansirao priču o srebreničkom genocidu u sve dijelove svijeta. I zbog toga se njemu, donekle, i može progledati kroz prste kada, u nemogućnosti da smiri svoj ego, napravi ispade poput onog sa Hamdijom Fejzićem. Hamdija Fejzić je preživio Srebrenicu, organizirao je početkom devedesetih godina otpor u tom gradu, pa se i njemu, isto tako, ponekad mora progledati kroz prste kada napravi greške poput montiranja procesa Emiru Suljagiću. Osim toga, obojica u julu 1995. godine bili u Srebrenici i oni su – svjedoci genocida, koji svojom glasnoćom moraju nadoknaditi glasove svih onih ubijenih u julu 1995. godine kako bi se, barem, činilo da Beogradom potpomognuti Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu uspjeli realizirati genocidne namjere.

    No, šta ćemo sa ovim drugim koji glasno pričaju Srebrenici samo zato da bi sebe stavili u prvi plan? I da bi saprali svoje grijehe prema Bošnjacima.

    Kada sam prošle godine upitao Christiana Schmidta zbog čega je Bošnjacima oduzeo pravo odlučivanja prilikom formiranja aktualnog saziva Vlade Federacije, visoki predstavnik je rekao: “Ja sam bio u Srebrenici, moj prijatelju”.

    Ja, i?

    To što se Christian Schmidt pozivao na mrtve srebreničke Bošnjake, pravdajući svoju odluku kojom je obespravio žive Bošnjake ide u prilog tvrdnji s početka ovog teksta – narod kojem je mezarje najbitnija institucija, nema perspektivu.

    Zbog toga što podržava Memorijalni centar Srebrenica, Christian Schmidt misli da ima pravo da u Dubrovniku sa premijerom susjedne države Hrvatske razgovara o izmjenama Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. A premijer susjedne države Hrvatske, koja i danas, unatoč presudama iz Haaga, negira učešće u Udruženom zločinačkom poduhvatu Herceg-Bosna, koristi Srebrenicu u svom obračunu sa Crnogorcima. Koji, opet, zbog Srebrenice i rezolucije, pravdajući se Srbiji, usvajaju rezolucije o Jasenovcu.

    Srebrenički genocid je postao moneta za potkusurivanje. Svjetsko, regionalno i lokalno potkusurivanje. I još jednom – ko ima pravo pričati o Srebrenici? Svako ko će reći istinu o genocidu. I niko ko, govoreći tu istinu, želi promovisati sebe i prikrivati svoje političke greške.

    Ljubavni vrtuljak u SDP-u: Da li će se Denis Bećirović utopiti u Čamcu iz Naše stranke!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Za par sati ćemo saznati da li se u SDP-u BiH više poštuje predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i potpredsjednik te stranke Denis Bećirović ili “kompezacioni” zastupnik Naše stranke Mirsad Čamdžić zvani Čamac. Usporedbe radi, Denis Bećirović je na izborima 2022. godine osvojio 330 hiljada glasova. Mirsad Čamdžić je, unatoč svojoj popularnosti koja datira još iz vremena kada je uređivao i vodio radijsku emisiju Ljubavni vrtuljak u kojoj je spajao usamljena srca, te iste godine osvojio 1658 glasova. Za Bećirovića je, dakle, glasalo 200 puta više ljudi nego za Mirsu Čamca. Pa, opet, Bećirovićeve stranačke kolege iz Predstavničkog doma Federacije BiH radije će, kako stvari stoje, poslušati Čamdžića i podići će će ruke za imenovanje HDZ-ovog Marina Vukoje u Ustavni sud BiH.

    “Vidjet ćemo da li će Bećirović izaći kao pobjednik. Denis je već dugo na čelu i prati sve procese i bilo je raznih stvari i koraka i on se nije oglašavao o tome. Ovu stvar sad SDP treba riješiti unutra. Bećirović je i potpredsjednik stranke i on sad svoj autoritet zalaže i vidjet ćemo sutra ishod. Mislim da on ovdje poziva ljude iz SDP-a. Bit će problem ako Klub SDP-a posluša Denisa. Mada, moja predviđanja govore da je Klub SDP-a čvrst i da će se završiti drugačije nego što Bećirović pledira”, izjavio je u ponedjeljak navečer Mirsad Čamdžić, komentarišući saopćenje predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića u kojem je pozvao stranačke kolege da ne glasaju za Marina Vukoju.

    Za par sati vidjet ćemo ko je izašao kao pobjednik u SDP-u. Potpredsjednik Denis Bećirović ili član Naše stranke Mirsad Čamdžić?

    Ukoliko nijedan federalni SDP-ov zastupnik (isključimo Damira Mašića) ne posluša Bećirovića, to će značiti kraj Bećirovićevih ambicija u SDP-u. Jer ako on, kao čovjek oko kojeg se okupila Trojka, koji je do nogu potukao Bakira Izetbegovića, sa 330 hiljada glasova na svom kontu, rezolucijom o Srebrenici i još nekoliko međunarodnih uspjeha iza sebe, nije u stanju svojim autoritetom “preokrenuti” barem troje federalnih zastupnika iz svoje stranke, onda to znači da on nema nikakve šanse da preuzme SDP. I to opet znači da će se Nermin Nikšić sa saradnicima pitati i 2026. godine kada se budu popunjavale stranačke križaljke.

    Da li će Denis Bećirović potopiti Čamca? Teško. Jer Mirsad Čamdžić Čamac samo je “spojio” HDZ-ova i SDP-ova srca. Pa će se iz te ljubavi roditi Marin Vukoja. HDZ-ov kadar za sudiju Ustavnog suda BiH koji će, bude li Čamac potopio Denisa, narednih 19 godina odlučivati o sudbini Bosne i Hercegovine.

    Za par sati znat ćemo da li će i SDP pristati da se utopi u Čamcu Naše stranke. Stranke osnovane sa sarajevsku elitu koju ne interesira šta, recimo, misle komšije Mirsada Čamdžića. Stranke čiji se vrh zadovolji sa ukupno pet-šest mandata na svim nivoima vlasti. Stranke koja je podržala i Bošku Čavar kada je u Mostaru gradske ključeve predala HDZ-u.

    SDP ne postoji samo u sarajevskom Centru. SDP postoji i u Bužimu, i u Olovu, i u Goraždu, i u Mostaru, i u Bugojnu. Njihovi glasači u tim gradovima znaju da predaja Ustavnog suda BiH HDZ-u i SNSD-u nije samo pitanje da li neko podržava “LGBTQ” populaciju (kako to banalizira Čamac) već je pitanje opstojnosti države (što shvata Denis Bećirović).

    Za par sati zastupnici SDP-a će odlučiti da li im je bitniji Dragan Čović od Denisa Bećirovića. Za par sati će zastupnici SDP-a pokazati da li im je Mirsad Čamdžić iznad njihovog potpredsjednika. Ustvari, za par sati će zastupnici SDP-a pokazati da li im je bitnija koalicija od države BiH. Jer, koalicija traje još dvije godine. Vukoja o državi odlučuje naredne dvije decenije. Zbog imenovanja Vukoje SDP će zauvijek nositi pečat izdajnika. Zbog HDZ-ovog Vukoje SDP će 2026. godine otići u opoziciju. Jer izdajice završavaju u “devetom krugu pakla”.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Da sudovi u BiH sprovode zakone, pred sudom bi završio Slaven Raguž koji je veličao zločinca Slobodana Praljka, a ne Izetbegović, Bajrović i Suljagić

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Da odmah razjasnimo nekoliko stvari.

    Ono što se sada dešava Bakiru Izetbegoviću, Emiru Suljagiću i Reufu Bajroviću je politički progon opozicije.

    Da, ja naravno znam da je nepopularno i antilukrativno reći nešto u korist Bakira Izetbegovića. Za što me, kao i za manje-više sve ostalo, zabolje ćuna.

    Ne. ne zanima me šta su njih trojica rekli, baš kao što ni Žižeka ne zanimaju – niti ih gleda – filmovi o kojima piše. Ako vam nije jasno kako to može tako – čitajte svaki dan po pet sati i tako 30 godina. Pa će vam se samo kasti. Ne zanima me zato što sam čvrsto ubijeđen – i još važnije: znam – da je američki koncept slobode govora kao ustavne kategorije superioran u odnosu na restriktivni evropski, koji u slučaju Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića zlorabi BiH pravosuđe. U Americi je, naime, i govor mržnje ustavno zaštićen. Tako treba da bude. Jer u suprotnom institut „govora mržnje“ bude zloupotrijebljen, pa oni koji i dan i noć, i kad kažu i kad prnu, šire mržnju, sude onima koji su objekat njihove mržnje ali su se, eto, protiv toga usudili pobuniti. Jer u suprotnom i govor ljubavi i govor mržnje budu zabranjeni, pa preostane samo politički korektni i poželjni govor uglađene ravnodušnosti.

    Ne; ideološki i apolitični sud ne postoji. Pravno tumačenje je uvijek krajnje ideologiziran tekst. Da nije tako, bilo bi svejedno da li u Vrhovnom sudu SAD sjede libertijanci ili evengelistički fanatici. Ne, nije svejedno. Dva ideološki različita sastava jednog te istog suda o jednoj te istoj stvari, na osnovu jednog te istog zakona, donijeće dvije različite presude. Sudska tumačenja su uvijek ideološka čitanja.

    Ne, ovo što se dešava Izetbegoviću, Suljagiću i Bajroviću nije neočekivano. Isto se dešava u Crnoj Gori, gdje bi Srpska pravoslavna crkva preko svoga tužilaštva da osuđuje svoje kritičare. Na slučaju Bobana Batrićevića polomili smo im zube. Ako nema otpora, oni idu do kraja. Ako ima, odustanu i traže gdje je mekše. Pa vi vidite kako ćete.

    Ne; sudovi u Bosni i Hercegovini, kao ni u Crnoj Gori, uostalom, ne sprovode zakone države. Nego sprovode političke naloge i ideološku agendu. Da sprovode zakone, pred sudom bi bio Slaven Raguž, čovjek koji je prijavio Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića. Čovjek koji je na HRT-u, kako se prisjećaju mediji, objasnio da je „Slobodan Praljak heroj“. Nazdravlje Praljku, ko Mladić: „heroj a ne zločinac“. Što rekao Džej Si: prije će deva proći kroz ušicu igle nego insan uočiti razliku između Praljka i Mladića.

    Da; Rossiter je pisao: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“. Nijedna žrtva nije prevelika za buduću vladavinu prava, najmanje od svega samo pravo.

    Da; Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je negiranje genocida zabranjeno. Pa to čine svaki dan, nekažnjeno. Ali zato u zatvor ide nesretnik koji je ubrao po metra državne šume, da mu se djeca ne smrznu. U zemlji u kojoj nije osuđen niti jedan sadistički, sociopatski ubica djece Sarajeva, svako, pa i najgrđi lopov kojega izvedu pred sud ima pravo da pita: zajebavate li vi to mene? Da, pravda u BiH je selektivna. A selektivna pravda je najgora vrsta nepravde.

    Da; tragikomedijom čiji su nevoljni akteri Izetbegović, Suljagić i Bajrović želi se poslati poruka: mržnje ima na svim stranama. Svi mrze, kao što su svi činili zločine. Sve su strane jednake. Ono što nas može pomiriti je zaborav, koji možda nije pravedan, ali je jedini moguć. Jer nevinih nema.

    Mrš.

    „Nema nevinih“ je refren star kao čovječanstvo, što kao Crnu misu pjeva ga, bez prestanka, hor zlikovaca.

    (Slobodna Bosna)

    Rezolucija, koji sat poslije: Sve je isto, samo Hatidže nema!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prođe, eto, i rezolucija. Malo manje vrijedna i još manje historijska od one rezolucije Vijeća sigurnosti kojom je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda. I pod čijim je okriljem počinjen genocid nad Bošnjacima kojeg se sada svako ko želi može sjećati. Što je mogao i do sada.

    Diplomatskoj pobjedi se ne gleda u zube. I nije bitno to što su u Generalnoj skupštini UN-a prilagođavali pravila glasanja po uzoru na ona Schmidtova pravila kada su Bošnjaci koji su preživjeli genocid pomnoženi s nulom.

    Ali vratimo se u prošlost. Lakše će Bošnjaci progutati trenutnu diskriminaciju ako se sjećate njihovih ubijenih. Plus, prošlost je ono na čemu počiva i srpska mitologija prema kojoj se “celi svet” urotio protiv “nebeskog naroda”.

    Usvojena je, eto, rezolucija o sjećanju na genocid u Srebrenici. Bošnjaci su dobili ono što su željeli – status žrtve, a Srbi su dobili novi mit – mit o tome kako je goloruki Aleksandar Vučić herojski pao na East Riveru.

    Suštinski, jedini dobitnik je Zapad koji je dijelom oprao svoju savjest zbog okretanja glave od “zaštićene Srebrenice” i koji sad može, na primjeru Bosne i Hercegovine dokazivati da nije protiv muslimana. Ali ima jedna dobra stvar u pranju savjesti. Da biste prali savjest, preduslov je da je imate.

    Ne pratim redovno glasanja u UN-u, ali nekako ne mogu da ne primijetim da je Bosna i Hercegovina jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se mire Iran i SAD. I Teheran i Washington su glasali za rezoluciju. Ove druge BiH opravdano smatra prijateljima, a ove prve neopravdano odbacuje. Jer malo je nelogično da, recimo Hrvatska zbog podrške rezoluciji bude “prijateljska zemlja”, a Iran – ne. Ali šta znam, možda Ivica Puljić to vidi bolje. Za njega je tek danas, usvajanjem rezolucije, svijet priznao “genocid u Srebrenici”. To što je UN-ov Međunarodni sud (pravde) još 2007. godine presudio genocid i Srbiju proglasio krivom za nesprječavanje genocida, za “prijatelje” je manje bitno od rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid.

    Generalna skupština UN-a je usvojila rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici i to je, s obzirom na diplomatske kapacitete države BiH i ustavno uređenje, ogromna pobjeda. BiH je dobila rezoluciju, iako je najmanje 49 posto države Bosne i Hercegovine lobiralo protiv rezolucije. Ali legitimno je pitati – da li je ovo uopće zasluga Bosne i Hercegovine? Recimo, ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija službeno je “lobista” Azerbejdžana. No, Azerbejdžan u UN-u nije podržao rezoluciju. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković se tokom svog mandata hvalio vezama sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Mađarskom. Emirati su bili suzdržani, a Mađari protiv rezolucije.

    Istina, ima i druga strana medalje. Barem kada je u pitanju Zlatko Lagumdžija. Prihvatanjem crnogorskih amandmana na tekst rezolucije, Lagumdžija je, faktički, “natjerao” Crnogorce da podrže rezoluciju. I to se može smatrati pobjedom.

    Usvojena je, eto, rezolucija. Šta nam pokazuje glasanje? Pokazuje  nam da je, uglavnom, lični interes iznad svega. Emirati posluju sa Srbijom i neće zbog Bosne i Hercegovine i Konakovićevih posjeta pokvariti svoje poslove u Beogradu. Zapadu je ova rezolucija bila potrebna da dokaže kako u Gazi nije protiv muslimana. Rusija je bila protiv jer je Srbija njihov glavni partner na Balkanu …

    Generalna skupština UN-a je usvojila rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici. Da li će se nešto promijeniti? Neće. Srbi će i dalje negirati presuđeni genocid. Bošnjaci će se Srebrenice sjećati u julu, kada genocid postaje dio “pop kulture”, a Potočari mjesto “hipsterskog” poziranja sa cvijetom. Onda će opet doći jesen i novi lokalni izbori na kojim će suvereno, uz pomoć Srbije, pobijediti srpski kandidat jer Bošnjaci iz dijaspore neće izaći na izbore. Potom će nastupiti zima i Srebrenica će ostati pusta. Jer već dugo tamo nema Hadtidže Mehmedović koja je i danas, šest godina nakon smrti, veći i bitniji simbol srebreničkog stradanja nego sve rezolucije ovoga svijeta.

    Uoči izbora sudije Ustavnog suda BiH: I Vukoja sit i Bošković na broju Tri

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ako je bude, Bosna i Hercegovina će 2043. godine obilježiti stoljeće od obnove državnosti. Te godine će Igor Stojanović, ako u međuvremenu ne preseli u Beograd, biti bivši funkcioner s trogodišnjim “penzionerskim stažom”. U ovom trenutku začeta djeca će te 2043. godine čekati svoje druge izbore. Marin Vukoja  će i dalje biti sudija Ustavnog suda BiH i koristit će “ukazanu šansu”.

    Dragan Mioković će, kada Marinu Vukoji bude isticao mandat u Ustavnom sudu BiH, imati 85 godina. I moći će svom potomstvu i omladincima koji u njega budu gledali kao što neki danas gledaju u Raifa Dizdarevića, pričati da je, kao penzioner, davne 2024. godine, rukovodio Parlamentom Federacije. Prešutjet će da je njegova ruka bila presudna prilikom izbora Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Prešutjet će i da je za Vukoju bio spreman podići obje ruke, ali nije bilo potrebe, pa je tako, ovom drugom, mogao čačkati nos.

    U ponedjeljak, 27. maja, Aner Žuljević će obilježiti 47. rođendan. U utorak će ga proslaviti glasujući za Marina Vukoju. Žuljević je skoro četiri godine mlađi od Vukoje. Pa, opet, kada Marin Vukoja bude odlazio u penziju, Aner Žuljević će iza sebe već imati godinu i po penzionerskog staža.

    U utorak je, dakle, sjednica Predstavničkog doma Federacije BiH. U utorak će Trojka odlučiti da li će na narednih 19 godina prepustiti Ustavni sud BiH sljedbenicima politike UZP-a. Kada pravdaju svoju namjeru da glasaju za Marina Vukoju, argument liderima i zvaničnicima Trojke je to da je i SDA u Ustavni sud BiH izabrala Seadu Palavrić i Mirsada Ćemana. Imala je SDA i gorih kadrovskih rješenja. Eno ih danas u NiP-u. Ali sve i da su Ćeman i Palavrićeva isti kao Marin Vukoja, a nisu, pravdati svoju grešku SDA-ovom ne razlikuje vas od SDA. Štaviše, gori ste. Jer niste naučili ništa iz SDA-ovih grešaka na koje ste i sami upozoravali.

    Ako mislite da je svejedno ko sjedi u Ustavnom sudu BiH, vratite se na slučaj “Ljubić”. Tada je dvoje HDZ-ovih sudija, u saradnji sa dvojicom SNSD-ovih i jednim strancem, utvrdilo da su odredbe Izbornog zakona BiH kojima je bio regulisan izbor delegata u Dom naroda FBiH – neustavan, odnosno diskriminatoran u odnosu na Hrvate. I danas HDZ na tome gradi svoju politiku, a direktna posljedica te presude je i odluka Christiana Scmidta nakon koje Bošnjaci i ostali vrijede još manje nego što su vrijedili prije presude.

    Može li ovo shvatiti Dragan Mioković? Teško. Može li razumjeti Igor Stojanović? Ne baš. On je učio politiku od Elmedina Konakovića i sa Wikipedie. Može li shvatiti Aner Žuljević? Može. Ali on je fokusiran na telefokuminikacije i novu predaju Mostara – HDZ-u BiH.

    Trojka je do sada mnogo toga dala HDZ-u. Dala je Autoceste, ali tamo je mandat četiri godine. Dala je Ceste. I to je na četiri godine. Dali su Fond za zaštitu okoliša. I to na četiri godine. Dali su FERK. I tim članovima mandat ističe u ovoj dekadi. Ustavni sud BiH se daje na 19 godina. Na pet budućih izbornih ciklusa. Samo je Zrinjski dobio koncesiju na duži period kada mu je Grad Mostar poklonio Veležov Bijeli Brijeg na 99 godina. Ali to su učinili HDZ-ovci. Velež je danas “muhadžir” klub u vlastitom gradu. I znaju to dobro i Nermin Nikšić i Aner Žuljević. Ako im vid nije pomutio Mladen Bošković koji se prema sarajevskim novinarima počeo ponašati kao upravnik Dretelja.

     

     

    123...20Stranica 1 of 20

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj