Kolumne

O sankcijama i borbi protiv korupcije: Crne liste Gordane Tadić

Bio je avgust i bila je 2020. godina. Svoj formalni angažman u Oslobođenju započeo sam tekstom o zloupotrebama Gordane Tadić u vezi sa stanarinom. Uglavnom, s urednicom Oslobođenja sam danima prije objave članka analizirao dokumente koji dokazuju da je glavna državna tužiteljica, na osnovu fiktivnog ugovora, naplaćivala stanarinu. U pitanju je stan u sarajevskom naselju Otoka. Ukratko, glavna tužiteljica je u jednoj zgradi kupila stan koji je prijavila na svog sina, a onda je, navodno, bila podstanar u stanu pored. Kiriju za taj stan naplaćivala je od Tužilaštva BiH. I to na osnovu fiktivnog ugovora sa “stanodavcem”, napisanog na komadiću papira, koji nikad nije bio ovjeren u nadležnoj poreznoj upravi.

Mit

Priča je objavljena u ponedjeljak, 17. avgusta, na naslovnici Oslobođenja i, nažalost, nije zainteresirala mnogo medija u Bosni i Hercegovini. Regionalni mediji su prenijeli priču, ali domaća radinost je bila ograničena.

Većina medija iz BiH tih je dana i mjeseci bila fokusirana na “ugrožavanje sigurnosti” glavne državne tužiteljice koja se fiktivno uhvatila ukoštac sa korupcijom. Sijevale su anonimne prijave svima poznatih prijavitelja, tužioci su “žurno” slali saopćenja za javnost, prijavljeni su još žurnije pozivani na saslušanje, o čemu su, uredno, obavještavani mediji koji su tih dana gradili mit o neustrašivoj glavnoj državnoj tužiteljici.

Na koju je, vjerovali ili ne, pokušano šest lažnih atentata. Jednom njen suprug nije promijenio pakne, drugi put su je preticali nesavjesni vozači, treći put… I bilo bi tako unedogled da Gordana Tadić nije razriješena. Borila se do posljednjeg ročišta, ali na kraju je šest članova VSTV-a glasalo za razrješenje. Nedugo, zatim, Gordana Tadić je završila na crnoj listi SAD-a. Pored ostalog, i zbog onog teksta Oslobođenja iz avgusta 2020. godine.

Jedini veći krivac za “stavljanje” Milorada Dodika i Željke Cvijanović na britansku crnu listu, a Dodika i Špirića na američku crnu listu je Milan Tegeltija. On je godinama bio šef pravosuđa. On je godinama krojio pravosudni sistem po mjeri navedenih zvaničnika. On je imenovao Gordanu Tadić na poziciju glavne državne tužiteljice. On je sada na crnoj listi.

Bilo je to prije petnaestak dana kada se pored mene, u Istočnom Sarajevu, zaustavio bijesni Mercedesov terenac, bijele boje i tamnih stakala. Vozačevo staklo se spustilo i ugledao sam Milana Tegeltiju. Uljudno me pozdravio, razmijenili smo par rečenica i dogovorili kafu. Bivši predsjednik VSTV-a danas je savjetnik Milorada Dodika i tviteraš. Reći će mi da bi bilo dobro da pijemo kafu u Istočnom Sarajevu, jer se on po Federaciji slabije kreće jer svašta piše na Twitteru.

Siguran sam da sigurnost Milana Tegeltije ne bi bila ugrožena u bilo kojem dijelu BiH. Osim, možda, u onim kafanama gdje je “trgovao” uticajem, obećavajući imenovanja i razgovore sa “postupajućim tužiteljicama”. Bivši predsjednik VSTV-a BiH Milan Tegeltija je, rekoh, od januara na crnoj listi SAD-a. Bivša glavna državna tužiteljica je od ponedjeljka na crnoj listi SAD-a. E, sada možete zamisliti koliko je korupcija obuzela ovu državu kada su najviši pravosudni zvaničnici, koji su pola decenije upravljali pravosuđem, završili na crnoj listi zbog – korupcije.

Budimo realni, svuda na svijetu se krade. U svakoj državi ima korupcije. Što bogatija država, to je veći iznos kojim se korumpiraju zvaničnici. A kako se države bore protiv te korupcije? Pravosuđem. Samo pravosuđe ima ovlasti da se obračunava sa korumpiranim političarima. Zabluda je da se korupcija ukida na izborima. Jer skoro svaki naredni zvaničnik će krasti ako je njegov prethodnik nekažnjeno krao. Korupcija ne dijeli zvaničnike na lijeve i desne. Uvjerili smo se protekle dvije decenije da podjednako kradu i lijevi i desni. U pitanju su samo nijanse i godine iskustva. I tako će ostati sve dok pravosuđe ne počne raditi svoj posao.

Ko donosi pravnu sigurnost?

Borbu protiv korupcije u Bosni i Hercegovini, napisao sam to već, ne može voditi SAD. Borbu protiv korupcije mogu voditi samo bosanskohercegovački tužioci i sudije. Jedina prijeko potrebna reforma u Bosni i Hercegovini je ona koja bi reformirala pravosuđe.

Možemo mi izmijeniti način izbora delegata u Dom naroda FBiH, možemo uvesti elektorski sistem glasanja za članove Predsjedništva BiH, ali ne može izborna reforma ukinuti korupciju. Sve relevantne ankete pokazuju da bh. državljani ne emigriraju iz države iz ekonomskih razloga. Sada je presudan nedostatak pravne sigurnosti. A ko donosi pravnu sigurnost? Tužilaštva i sudovi.

Kakvu pravnu sigurnost može donijeti država u kojoj četiri glavna državna tužitelja nisu dočekala kraj mandata jer su, čak i u ovakvoj situaciji, “nanosili štetu ugledu bh. pravosuđa”. Otišao je Marinko Jurčević. Za njim je otišao Milorad Barašin. Poslije je smijenjen Goran Salihović da bi na kraju bila smijenjena i Gordana Tadić. Ona je završila i na američkoj crnoj listi. Samo, treba biti iskren. Crna lista je posljedica. Uzroci su bitni.

Osvrt u prošlost i pogled u budućnost: Kad američke vlasti uzimaju vaše tekstove kao osnov za stavljanje na crnu listu, a kolege vas u matičnoj državi ismijavaju i vrijeđaju

Ovaj tekst je savim ličan. Ali i činjeničan. Od ponedjeljka popodne sam se dvoumio da li da ga uopće napišem i objavim. Onda sam na Twitteru pročitao da se Naša stranka hvali da je nedavna posjeta Sabine Ćudić i Damira Arnauta Londonu bila presudna da Velika Britanija uvede sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.  Više nisam imao dilemu. Ovo pišem zbog svih onih uvreda koje sam pretrpio proteklih godina. Bio sam zaštitnik ubica Dženana Memića, bio sam plaćenik SDA, bio sam Osmicin potrčko kojeg su nabijali nogom, bio sam plaćenik SDP-a, bio sam poslušnik DF-a, bio sam korumpiran, kompomitiran, irelevantan, seljak, narkoman, Bakirov kerber, lajavac i još mnogo toga. Te etikete su mi lijepile moje kolege. Neki su to radili u neznanju, neki su, pak, morali, neki su za te tekstove i priloge dobijali stalne ugovore na federalnom javnom servisu. Oni koji su to radili iz ubjeđenja su, ipak, najčasniji. U sarajevskim medijima zbog mene je uveden delikt sjedenja. Fotografisali su me sa tužiocima, političarima, članovima VSTV-a, kolegama novinarima. Vrijeđali su me predsjednici stranaka, vrijeđale su me supruge predsjednika stranaka, vrijeđali su me tužioci, advokati. U NVO sektoru nisam dobro stajao, nisam se znao dodvoravati Sattlerima i drugim hipsterima po stranim ambasadama kako bih dobijao projekte od kojih bi pravio kuće i pričao o borbi protiv korupcije, ne nudeći nikada konkretne dokaze.

Lako je istinu pričati kada je popularna. Ja sam je pisao i pričao kada to niko nije htio. Znao sam da ću biti osuđivan, ismijavan i teorijama zavjere sklon ludak.

U ponedjeljak su Amerikanci na crnu listu stavili Asima Sarajlića i Gordanu Tadić. U januaru su na toj istoj listi završili Milan Tegeltija i Mirsad Kukić. Zašto ne ističem Milorada Dodika? Zato što u obrazloženju odluke američkih vlasti, u njegovom slučaju, kao povod za stavljanje na crnu listu nije naveden nijedan moj tekst. Ali za Sarajlića, Tadićevu, Kukića i Tegeltiju – jeste. Njih četvero, mojih šest tekstova.

Asim Sarajlić

Bila je 2016. godina i SDA nije bila toliko kriminalizirana. Jer u njoj su se tada, za kosmičku pravdu, rame uz rame sa Asimom Sarajlićem i Amirom Zukićem, borili Aljoša Čampara i Elmedin Konaković. Tada baš i nije bilo popularno govoriti o Sebiji Izetbegović, kojoj je Čampara nosio skupocjene torbice, a Konaković je, u njeno ime, molio novinare da mu objave dijelove izjava u kojima “hvali profesoricu”. Kao novinar Žurnala sam 24. 11. 2016. godine napisao i objavio tekst pod naslovom: “Istraga protiv Sarajlića, Kukića i Zukića: 16 hiljada KM i članska karta SDA za posao”. 

Moja saznanja, kasnije za razne potrebe zauvijek pripisana Žurnalu, bila su da su Amir Zukić, Asim Sarajlić i Mirsad Kukić, u okviru predmeta Bosna, učestvovali u prodaji radnih mjesta u javnim preduzećima. Tri mjeseca kasnije je Amir Zukić uhapšen, a Mirsad Kukić i Asim Sarajlić su optuženi za trgovinu uticajem.

“Je l ti srce na mjestu”, upitat će me Asim Sarajlić, dok sam ga, sa drugim novinarima, čekao da izađe iz Općinskog suda u Sarajevu gdje se izjašnjavao o krivici.

Ubrzo je uslijedio odgovor. U centralnom dnevniku FTV-a su objavili prilog o meni, tvrdeći da sam (valjda uzimanjem mita) stekao stan i kupio auto. Istina, moje auto nisu snimili. Nekako im je, za potrebe priloga, bilo lakše objaviti snimak skupocjenog auta mog komšije, nego mog na kojem je pisalo – Škoda Fabia. Kasnije ću saznati da je iza svega tog priloga bio Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, sklon mlaćenju gloginja tuđim novinarima i tužiocima. Tim prilogom dodvoravao se Asimu Sarajliću, svom kućnom prijatelju.

Šest godina kasnije Asim Sarajlić je završio na crnoj listi SAD-a.

“Sarajlić je lično primao naplatu od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, a na drugi način je vršio prevelik uticaj na proces zapošljavanja”, navedeno je u odluci američkog Ministarstva finansija.

tekst iz 2016. i odluka Ministarstva finansija SAD-a 2022.

Na fotografiji iznad možete vidjeti da su navodi objavljeni u tekstu iz 2016. godine jedan od razloga “listiranja” Asima Sarajlića.

Gordana Tadić

U avgustu 2020. godine sam već bio napustio Žurnal. Moj novi dom je postalo Oslobođenje u kojem sam tada objavio tekst pod naslovom: Korupcija na djelu: Gordana Tadić je varala državu na naknadi za smještaj?!

Obratite pažnju na odluku Ministarstva finansija SAD-a.

“Ona je navodno naplaćivala državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, piše u obrazloženju odluke vlasti SAD-a. 

U februaru 2019. godine sam, radeći u Žurnalu, objavio tekst pod naslovom: Nenadležna Gordana Tadić: Odbila voditi istragu protiv kladionice kojoj iznajmljuje poslovni prostor. U pitanju je porodična kuća u Živinicama koju je suprug Gordane Tadić iznajmljivao kladionici protiv koje Tužilaštvo BiH nije željelo voditi istragu.

U aprilu 2022. godine Ministarstvo finansija, stavljajući Gordanu Tadić na crnu listu piše: “Tadić je navodno iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese“. 

Dakle, dvije priče koje sam objavio direktno su pomenute u odluci  kojom je Gordana Tadić stavljena na crnu listu SAD-a.

Istražujući sumnjive poslove Gordane Tadić, trpio sam svakodnevne uvrede od novinara Avaza koji su me, kroz usta Ifeta Ferageta, optužili da sam “zaštitnik ubica Dženana Memića”, jer želim da smijenim Gordanu Tadić.

I, bez obzira na ovo, imam potrebu da napišem da je za smjenu Gordane Tadić najzaslužnija Alena Kurspahić, koja je, unatoč velikim pritiscima, podigla disciplinsku tužbu protiv bivše glavne državne tužiteljice.

Milan Tegeltija

Moja dvije priče o Milanu Teleltiji razlozi su zbog kojih je bivši predsjednik VSTV-a završio na crnoj listi SAD-a. Za aferu  potkivanje ste sve čuli.

“Pogledajte video potkivanja: Ti ćeš meni sve dostaviti pa ću ja vidjeti sa Dalidom”, glasio je naslov teksta koji sam objavio 23. maja 2019. godine na Žurnalu.

U odluci State Departmenta piše da je “u svojstvu predsjednika VSTV-a, Tegeltija  bio umiješan u koruptivna djela koja su uključivala korištenje njegovog političkog uticaja i službene moći za ličnu korist. Naime, postoje vjerodostojne informacije da je Tegeltija svoj položaj iskoristio za traženje koristi u zamjenu za miješanje u sudski proces”. 

Dakle, afera potkivanje je sastavio dio odluke kojom je Tegeltija stavljen na crnu listu SAD-a. U obrazloženju je navedeno i da je bivši predsjednik VSTV-a umiješan u “manipulaciju imenovanjima sudija i drugim javnim poslovima”. 

Portal Istraga.ba, 26. november 2020. godine. Naslov glasi: Poslušajte kako Milan Tegeltija obećava imenovanja u pravosuđu: “Neka se prijavi za Gradišku i Prijedor, pa ćemo je kasnije prebaciti”

Zbog ovog slučaja Milan Tegeltija je podnio ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a. Postao je Dodikov savjetnik.

I, opet, bez obzira na to što je Tegeltija smijenjen na osnovu moje konkretne priče, ključnu ulogu u svemu ovome odigrala su dvojica ljudi. Nermin Alešević, krajiški biznismen koji je bio dovoljno hrabar da snimi slučaj potkivanje i Mirza Hadžiomerović disciplinski tužilac koji je, unatoč pritiscima, podigao prvu tužbu protiv Milana Tegeltije.

Mirsad Kukić

Na dokumentiranje sumnjivih poslova Mirsada Kukića potrošio sam barem deceniju svog života. Na kraju sam, sa kolegom Davorom Obrdaljem, uradio i dokumentarni film – Vladar iz podzemlja. Možete ga pronaći na youtubu. Za taj sam film dobio nagradu za istraživačko novinarstvo. I to je sve što sam dobio tokom svoje karijere. Ako ne računamo pedesetak tužbi za navodne klevete. I ako ne računamo hiljade uvreda koje sam (pre)trpio. A opet bih sve isto. Lako je, rekoh, istinu pričati kada je popularna. Ali veći je izazov govoriti nepopularnu istinu.

Izbori u Mađarskoj i Srbiji: Za Rusiju spremni

U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

Prioriteti

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…

”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.

Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”

Oni mogu mirno spavati

I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.

Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.

Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

Šta je nedopustivo…?

U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

Zvijezda vodilja

Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

Kad padne Kum Prvi: Zašto Konaković šuti o hapšenju Gordana Memije?

Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.

“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.

“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.

Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-

“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.

Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.

Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.

U ovom dokumentu piše da je  Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.

Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.

I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.

Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.

I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.

“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.

Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.

Pozadina sukoba Dodik-Bajić: Neni, Mili, Vici

Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.

Veliki sukob u Republici Srpskoj

Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.

No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.

”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.

Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.

Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.

Konačni obračun

Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?

Elektori macht frei: U Srebrenici je jedan čovjek jedan glas, u Federaciji glas jednog Hrvata kao deset bošnjačkih

U državi ih ima preko 50 posto. Nad njima je u Republici Srpskoj počinjen genocid i etnički su očišćeni s tog prostora. U Srebrenici ih je ubijeno preko osam hiljada. Oni koji su preživjeli, uglavnom se nisu vratili. Pa, opet, u gradu u kojem je nad njima počinjen genocid, presuđen na najvišim svjetskim sudovima, Bošnjaci nemaju povlašteni status. Jedan glas srebreničkog Bošnjaka vrijedi koliko vrijedi i jedan glas nekoga iz srpskog naroda. Matematika kaže da će Bošnjaci teško  ikada više uzeti poziciju načelnika Opštine Srebrenica. A to što su u manjini, direktna je posljedica – genocida. Ali Angelina Eichhorst i drugi zvaničnici Evropske unije u tome ne vide problem. U Srebrenici su ispunjeni svi evropski standardi. Jedan čovjek – jedan glas. Ko skupi više, taj je pobjednik.

U subotu je obilježen dan logoraša iz Heliodroma. To je onaj logor koji je pomenut u presudama Haškog tribunala,  kojima je utvrđen udruženi zločinački poduhvat sa zvaničnicima takozvane Herceg Bosne i službenog Zagreba na čelu. Pod zastavom HZ HB-a počinjeni su brojni zločini nad hercegovačkim Bošnjacima. Zvaničnici HDZ-a, raspoređeni na Sveučilištu u Mostaru, zabranili su u subotu bošnjačkim logorašima da uđu u krug nekadašnjeg logora i polože cvijeće. Ta vijest je ostala u sjeni nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH i ponuđenog elektorskog modela.

Za one koji baš nisu u ovoj tematici, to je model izbora članova Predsjedništva BiH prema kojem bi glas jednog Hrvata iz Širokog Brijega vrijedio kao deset glasova Bošnjaka iz Sarajeva. I Evropa je za taj model – jedan hrvatski glas, deset bošnjačkih. U Republici Srpskoj bi ostao isti model. Jedan čovjek – jedan glas.

Ovo je, pojednostavljeno, prijedlog službenika iz Brisela – tamo gdje su Bošnjaci, nakon progona, genocida i etničkog čišćenja postali manjina, ostat će manjina. A tamo gdje su se odbranili, uvest će im se sistem glasanja prema kojem će biti deset puta manje vrijedni od Hrvata iz Širokog Brijega.

Da ne bude zabune, Hrvati polažu pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je i njihova zemlja i moraju biti uključeni u sve bitne procese. Hrvati imaju pravo na člana Predsjedništva BiH. I to im pravo nije oduzeto. Željko Komšić je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Izabran je u skladu sa Ustavom i zakonom. Nije izabran samo u skladu sa željama HDZ-a BiH.

Da li su je za Komšića glasalo puno Bošnjaka? Da. I to je istina. Bošnjaci su svoj glas dali Željku Komšiću, Hrvatu porijeklom iz središnje Bosne, kako bi spriječili Dragana Čovića da uđe u Predsjedništvo BiH. Ako se pitate zašto, onda pretražujte po arhivi. Pronaći ćete tekstove u kojima svjedoci opisuju kako ih je Dragan Čović, u svojstvu direktora Sokola, slao u radne logore. Pronaći ćete i tekstove o tome kako je Dragan Čović u Narodnoj skupštini RS poručio zvaničnicima tog entiteta da „čuvaju Republiku Srpsku“. Onu, na čijoj je teritoriji počinjen genocid nad Bošnjacima i koja je etnički očišćena od Hrvata. Ima u arhivi, lako je pronaći, i onu Čovićevu izjavu iz Zagreba kada optužuje Bošnjake da žele „islamsku državu“. Koliko je žele, pokazuje činjenica da je iz kantona sa bošnjačkom većinom u državni parlament izabrano troje Srba i jedan Hrvat. Od četiri državna zastupnika izabrana iz izborne jedinice koja obuhvata Kanton Sarajevo i Goražde, „islamisti“ su direktno izabrali Srbina Sašu Magazinovića i Srbina Predraga Kojovića. „Islamisti“ su direktno izabrali i Srđana Mandića za načelnika Općine Centar. „Islamisti“ su izabrali i Mirjanu Lepić Marinković u državni Parlament (da, kompenzacija je u pitanju, ali je prošla). Iz SBK-a i Ze-Do, sa friškim „travničkim“ islamom je u državni parlament izabran i Hrvat -Vlatko Glavaš.

Znate li šta je zajedničko navedenim Srbima i Hrvatima? Zajedničko im je to što ne negiraju Bosnu i Hercegovinu i što ovu državu doživljavaju svojom domovinom. Za razliku od njih, Dragan Čović je ne osjeća svojom domovinom. Dragan Čović je razgrađuje zajedno sa Miloradom Dodikom.

Republika Srpska je činjenica. Ustavna kategorija. Ustavni sud BiH je rekao da su i na teritoriji Republike Srpske konstitutivni svi narodi. Milorad Dodik je pronašao svoje Bošnjake, svog Denisa Šulića i druge. Ima li pravo na to? Ima. Da li je Šulić legalan? Jeste. Da li su ga birali Bošnjaci? Nisu. Ali niko iz Evrope nije sletio u Banja Luku kako bi uveo drugačiji sistem glasanja prema kojem bi Bošnjaci birali svoje predstavnike u RS. Jer RS, rekoh, ispunjava najviše evropske standarde. Jedan čovjek – jedan glas. To što je nekoliko stotina hiljada pripadnika jednog naroda protjerano nije bitno za one koji propisuju standarde. Srebrenicom u kojoj je počinjen genocid danas upravlja Srbin. Legalno izabran. I nije problem što Srebrenicom upravlja Srbin. Problem je što ne priznaje genocid počinjen nad bošnjačkim narodom u njegovom gradu.

Koliko vas u ovom trenutku, bez googlanja, zna za Bijeli Potok? U tom su zvorničkom mjestu 1. juna 1992. godine ubijena 682 bošnjačka civila. Za jedan dan, na jednim mjestu.

Za Trusinu ste svi čuli. Pripadnici Armije RBiH su u tom selu ubili 22 civila hrvatske nacionalnosti. Nesporan je to bio zločin pripadnika Armije RBiH kojeg bi svako razuman morao osuditi, kojem god narodu da pripada. I ne samo osuditi, već i učiniti sve da se odgovorni osude.

Ali šta ćemo sa Bijelim Potokom ili Ahmićima? Dva sela – 800 žrtava. Bošnjačkih. Međunarodni su sudovi napravili jasnu razliku u ovim zločinima. Normalno je, u skladu je sa evropskim standardima, da, recimo, Vlasenicom upravlja čovjek kojem se sudi za progon Bošnjaka iz tog grada. Međunarodna politika se ne osvrće se na to. Tamo gdje su manjina, Bošnjaci trebaju ostati – manjina.  Tamo gdje su većina, Bošnjaci moraju umanjiti vrijednost svoga glasa kako bi onaj koji veliča zločince iz Ahmića postao član državnog Predsjedništva. I još ubjeđuju da je to bitno za budućnost BiH.

Ostalo je još samo da napišu – Elektori macht frei!

Dani nezavisnosti: Zlo koje je pokušalo pokoriti BiH, sada napada Ukrajinu

Na današnji dan, prije tri decenije, Rajko Dukić je u Sarajevu organizirao prve barikade. Ali i tada mnogi Bosanci i Hercegovci nisu vjerovali da im se sprema – nestanak. Još tačno mjesec nakon prvih barikada koje je postavio Karadžićev SDS, širom Bosne i Hercegovine su organizirani koncerti za mir. Zabludu nisu razbile ni bijeljinske fotografije Rona Haviva na kojima se vidjelo kako arkanovac šutira ubijenog bošnjačkog civila. Onda je na red došao Zvornik, pa Bratunac, Srebrenica, Višegrad, Foča… Mobilnih telefona i društvenih mreža tada nije bilo.

Masovno klanje u živom TV prijenosu

Genocid nad Bošnjacima u Podrinju nije se prenosio uživo. Žive lomače iz Višegrada, u kojima su Osvetnici Milana Lukića spalili 140 žena, djece i staraca, nisu bile dovoljne da se svijet solidariše sa Bosnom i Hercegovinom i sa narodom čiji je nestanak nekoliko mjeseci ranije najavio Radovan Karadžić. Iako međunarodno priznata država, Bosna i Hercegovina nije imala pravo na odbranu. Uvoz oružja je bio zabranjen. Svijet je promatrao masovno klanje u živom TV prijenosu.

Ubrzo su došli i snimci prijedorskih logora i slike slične onima iz Auschwitza. Došle su i bijele trake koje su Bošnjaci, poput Jevreja tokom holokausta, morali nositi na svojim rukama. Četiri godine svijet je gledao sarajevsku opsadu, svakodnevno ubijanje djece, raketiranje bolnica. Četiri godine svijet je gledao kako golobradi mladići, bez ikakve vojne opreme, sa sačmaricama i improviziranim puškama stvaraju Armiju i brane međunarodno priznatu državu.

Posljednjih dana cijeli svijet se divi hrabrosti Ukrajinaca. Pišu se priče o Molotovljevim koktelima, o hrabrim Ukrajinkama što stoje na braniku otadžbine, dijele se snimci golorukih civila kako stoje ispred ruskih tenkova braneći tako svoje gradove. Svjedočimo kako se ruska tehnika povlači pred civilima.

Ali, sada se vratimo u ‘92. Možete li zamisliti bošnjačke civile u, recimo, Višegradu kako goloruki stoje ispred jedinice Milana Lukića i kako se, pod pritiskom civila, Osvetnici povlače? Ne možete ni zamisliti, jer to nije bilo moguće. Milan Lukić je civile spaljivao žive. Žene je odvodio u hotele gdje su vršena masovna silovanja.

Da li vam je poznata Zekira Begić? To je ona trudnica koju su strijeljali u Bratuncu, pa joj, onda, za svaki slučaj, pucali i u stomak da ubiju bebu skoro spremnu za rađanje. Našli su je u grobnici Suha. U tu su grobnicu bačeni brat i sestra zagrljeni, u toj je grobnici pronađena dječija flašica za mlijeko i još nekoliko djece. Čuli ste, vjerujem, i za Zaklopaču i ubijanje djece u tom selu između Vlasenice i Milića. Milićima danas, trideset godina naklon početka rata, vlada Rajko Dukić koji je na današnji dan u Sarajevu postavio prve barikade. Na čelu Vlasenice je optuženi ratni zločinac Mićo Kraljević, čovjek koji je desetine Bošnjaka odveo u logor Sušica. Zapadne diplomate u BiH decenijama su insistirale na tome da se sa Kraljevićem i njemu sličnim vodi dijalog. Kada je Milorad Dodik rušio institucije i najavljivao separatizam, Zapad nas je uvjeravao da se s njima mora pregovarati i da se svi suzdrže od “oštre retorike”. Deset godina se politička kriza u BiH pokušavala ravnomjerno rasporediti na “korumpirana tri nacionalizma”, što nije sporno – ali jesu ataci na državu i mir.

Možete li zamisliti, sada, da su zapadne diplomate u Ukrajini pozivale separatiste iz Donbasa da se “vrate za pregovarački sto”? I pritom izjednačavale krivicu službenih vlasti iz Kijeva sa krivicom Putinovih paravojnika iz Luhanjska i Donjecka. Možete li zamisliti da se onom ruskom oficiru koji je naređivao raketiranje obdaništa dopusti da u suverenoj Ukrajini bude, recimo, gradonačelnik tog grada čije je stanovnike raketirao?

Srećom, nisu.

Ukrajinci se, zaista, herojski bore za svoju državu. I cijeli svijet je, potpuno opravdano, stao na stranu Ukrajine. Bitka za Kijev odredit će budućnost svijeta. Vladimiru Putinu podrška dolazi iz Nikšića, Beograda i Banje Luke… Iz istih je gradova dolazila podrška Milanu Lukiću i sličnim osvetnicima koji su četiri godine ubijali i žive spaljivali bošnjačke civile. Podrška im je dolazila i iz Moskve. Bosanci i Hercegovci su ovo zlo na svojoj koži osjetili prije trideset godina. I prvi su mu se suprotstavili. Goloruki. Bez Javelina i drugih modernih oruđa i oružja. Suprotstavili su se srcem.

Brane svjetski poredak

Danas to isto zlo pokušava pokoriti Ukrajinu. Bosanci i Hercegovci su, svjedočim, i danas svim svojim srcem protiv tog zla. Ukrajina se, nasreću, ima čime braniti. Bosna i Hercegovina je svoje oružje morala zarobiti. O svakoj civilnoj žrtvi iz Ukrajine danas glasno govori cijeli svijet. O spaljivanju bošnjačke djece u Pionirskoj ulici govorili su rijetki svjetski zvaničnici, ali puno svjetskih novinara. Danas je, naravno, drugo vrijeme. Rat se vodi uživo i svi vidimo sve. Vidimo herojski otpor dobro naoružanih Ukrajinaca.

Jučer je obilježen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prvog dana marta 1992. godine Bosanci i Hercegovci su rekli da žele nezavisnu državu. Trideset godina kasnije, Ukrajinci brane svoju nezavisnost. I brane svjetski poredak.

(Oslobodjenje)

Ukrajina je posljednje upozorenje: Rusi su tu!

Skoro pet godina svog života potrošio sam na praćenje ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini i regiji. Ismijavali su me, pisali viceve o meni, potcjenjivali moje priče o Rusima i njihovim operacijama. I nisu to radili samo “botovi”. Moje “ruske priče” nervirale su federalne i državne ministre, glasnogovornike partija, analitičare i, što je najtužnije, kolege novinare. Javno su po televizijama govorili da pretjerujem, da taj štetni ruski uticaj nije baš toliki, da mi se “priviđa”.

Danas, pak, ti kritičari postaju eksperti za štetni ruski uticaj, na televizijama analiziraju ukrajinsko pitanje, Sjeverni tok II, američke sankcije, ruske oligarhe… Sve ono, zapravo, o čemu je proteklih godina govorilo nekoliko novinara u BiH.

TAJNE OPERACIJE U BIH

Bio je 10. juni 2019. godine kada je tadašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov došao na N1 da bi “uživo” rekao da nisam kredibilan, da pišem neistine, da sam izmislio priču o operaciji hrvatske SOA u BiH, da priče o Milanu Tegeltiji nisu relevantne i da Gordana Tadić s njim nije dogovarala ništa.

Tri godine kasnije, Milan Tegeltija je sa svojom (prvom) pratiljom na crnoj listi SAD-a, Gordana Tadić je razriješena dužnosti zbog montiranih istraga, hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podržava Rusiju, a sin najbitnijeg Putinovog obavještajca Nikolaia Patruševa, Dmitri Patrušev, javno govori kako je Hrvatska jedan od najbitnijih ruskih partnera u Evropskoj uniji i NATO-u.

Kolumna Vildane Selimbegović: Jedan je Dino

Bila je subota, davne, davne 1997. godine. Tog 29. novembra nikome nije bilo do AVNOJ-a i sličnih sjećanja, u Sarajevu se, naime, u Skenderiji igrao veliki košarkaški meč: Bosna i Hercegovina protiv Hrvatske. Danima ranije grad je tresla groznica zbog utakmice, tražila se karta i naravno – dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Naša ekipa izborila je pobjedu, junak utakmice je bio Nenad Marković, a toga dana prvi put se u Sarajevu (možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini) skandiralo – Gazi, gazi, ustaše!

On ne odustaje

Nije nevažno za ovu priču: tadašnje Sarajevo, koliko je god slavilo pobjedu, imalo je snage reagirati na skandalozno skandiranje. Operirana sam od sporta, ali košarku volim, no nisam bila na utakmici, već u redakciji magazina Dani i sa dvije koleginice preslušavala snimak sa tribine Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca: gost je bio član državnog Predsjedništva i lider SDA Alija Izetbegović. Govorio je, bolje rečeno rafalao je novinare. Posvetio se Danima i Slobodnoj Bosni, nije koristio imena, već sintagmu Oni i ona, no po tekstovima na koje se referirao od početka njegova izlaganja bilo je jasno da su oni dva Senada (Pećanin i Avdić), Nerzuk Ćurak i Ozren Kebo, a mene je zapalo da budem – ona. Izetbegović (otac) nas nije štedio – soroševci, novinarske kurve, izdajnici države, strani plaćenici, nema šta nismo bili, a te smo večeri naravno bili i druga najvažnija vijest javnih servisa koji su, odmah nakon izvještaja o veličanstvenoj pobjedi BiH, javnost informirali o predsjedničkoj analizi zloćudnih medija.

U to doba i Dani i Slobodna Bosna istrajavali su na teškim temama: ratni zločini Armije BiH, ubistvo Nedžada Ugljena, Bosna je istraživala famozne Ševe, a mi u Danima kompletirali dosje Kazana. Koliko god smo očekivali reakcije, prijetnje i maltretiranja nakon svakog broja (Skupljat će vas u dijelovima po kontejnerima, nebrojeno puta smo čuli nakon telefonskih poziva Cacinih suboraca), Izetbegovićev vaz izazvao je drugu vrstu nemira, a kada smo se bacili na posao da analiziramo analizu, ustanovili smo da je jedan od citata zbog kojih je Dane nalijepio predsjednik SDA iz intervjua Dine Mustafića. Iskoristili smo prvu priliku da naša novinarka – na jednom od presova – priupita lidera Bošnjaka zašto se nije referirao i na intervjuiranog, a Alija je uz osmijeh odgovorio: Jedan je Dino! K’o biva, Mustafić radi ozbiljan posao, a mi smo sve ono čime nas je počastio. Dino, koji je tada – činilo mi se – navraćao u redakciju i da nas svojim prisustvom ohrabri, nije krio nelagodu, potpuno svjestan da je na našim leđima predsjednik iscrtao mete, a da je svojim autoritetom njega amnestirao. Naravno, kada god neko od nas nije imao kontraargument u debatama s njim, razgovor se završavao citatom – Jedan je Dino!

Dugogodišnji direktor MESS-a, jedan od osnivača Naše stranke (2008.), Mustafić je uvijek i prije svega bio i ostao redatelj. Iako je cijeli svoj poslijeratni angažman posvetio borbi za pomirenje, pa je zagovarao Inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFR Jugoslavije od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine, koju su sporazumno trebale osnovati države na području nekadašnje SFRJ, poznatiju kao REKOM, Mustafić se držao svog temeljnog zanimanja vjerujući da je kultura najsigurniji most među ljudima i postavljao je – diljem regiona – predstave koje i danas preispituju naš odnos prema stvarnim vrijednostima. Možda ga i najbolje ilustrira vlastiti (debitantski) film “Remake”, priča koja prati tragičnu sudbinu oca i sina tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva. Film je pokupio brojne međunarodne nagrade, a ja ću izdvojiti samo jednu, onu američku, iz San Francisca, dobijenu za mir i kulturalno razumijevanje. To je Dino i zbog toga je rado viđen u cijeloj Jugoistočnoj Evropi, naravno u onim krugovima koji se ne bave svađama, podjelama i prijetnjama ratom. Iz istog razloga s Dinom se obračunavaju razni spin-majstori radikalne provenijencije, no on ne odustaje: antifašista u duši svojim britkim opaskama secira domaću i regionalnu stvarnost posvećen i odan Bosni i Hercegovini svih njezinih ljudi. Zato je uvijek spreman obračunati se s nacionalizmom, kako u tuđim redovima tako i u vlastitoj avliji.

E upravo ta njegova sloboda(?!) da kritizira domaću avliju toliko je naljutila izvjesno biće za koje se i u Sarajevu dugo sumnja da je izmišljeno, a navodno postoje svjedoci koji se kunu u njegovu autentičnost, da mu je posvetilo tekst u kome se naoružano svim svojim ekstremno desnim vizurama obračunava s likom i djelom građanina D. Mustafića. Dugo, zaista dugo, čak i u ovako otrovanom javnom prostoru, nije se pojavio uradak s toliko isijavajuće mržnje. Naravno, ne vrijedi citirati ni slova (utuživo je!), a kamoli ponavljati dobro poznate sintagme iz arsenala medijskog frankenštajna koji stvarnost Bosne i Hercegovine tumači iz tursko-bošnjačke vizure istrajavajući na oprobanom receptu crtanja meta na leđima svih koji mu se ne sviđaju: red crvenog, red jugonostalgije, obavezan red Šumadije i kao optužba svih optužbi, ona najteža dakle – građanska vizija, istrajavanje na principima i odanost moralu! Omrznuti građanin Mustafić kriv je što je ljevičar, još je krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh (to se zaista mora citirati!) što po njemu “Bošnjaci, kao ‘većina’ imaju ‘historijsku odgovornost’ za opstanak bosanskohercegovačke države i društva, te se stoga ‘moraju odreći priče o temeljnom narodu’ koji ima bilo kakvo više i jače historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”?! Dakle, “Mustafić Bošnjacima kao narodu odriče bilo kakvo veće pravo na Bosnu i Hercegovinu, dok ih istovremeno kao kolektiv osedlava odgovornošću za opstanak države i društva!”

Do nogu je potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića

Autoru valja odati priznanje: zaista je razgolitio politiku SDA – na koju se, naravno, sam tekst obilato poziva – i do nogu potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića kako se stranka na čijem je čelu zalaže za građansku BiH u kojoj će svi (pa i Ostali!) imati pravo da biraju i budu birani. Omakne se Izetbegoviću (sinu) u zadnje vrijeme i priča o jednakosti pred zakonom, pa ako je opet ima u vidu, možda je vrijeme da shvati zašto njegove izjave izazivaju podsmijeh, a nerijetko i bijes ne samo onih s manjim pravom na BiH – kako Srbe, Hrvate i omrznute građane oslikava njegovo partijsko glasilo – već i stranaka s bošnjačkim predznakom koje uopće nemaju dilema da to veće pravo Bošnjaka na BiH valja iščitavati kao neotuđivo pravo SDA da bude temelj temeljnog naroda pa samim tim i vlasnik svega. Što se odgovornosti tiče, koja je tako naljutila autora i redakciju nepominjanih glasila, stvarnost im se opasno narugala: o najvećoj odgovornosti Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, upravo zato što su većinski narod, ali i zato što nemaju rezervnih domovina i razumiju biće zemlje čija je tradicija suživot sa komšijama, nerijetko i jako lijepo govori i reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Husein ef. Kavazović. Ako se ne varam, u intervjuima Oslobođenju najmanje u dva navrata. Ne znam da li bi uredništvo glasila koje toliko mrzi građanina Mustafića umjelo lakonski objasniti ovu kontradiktornost rečenicom “Jedan je reis”, ali znam pouzdano da bi Izetbegović (sin) morao iz slučaja Mustafić razumjeti koliko je udesno poveo stranku koju je utemeljio njegov otac. Ne zbog Dine, već zbog aktualnog stanja države i društva koji se rasipaju na naše oči. Pa, ako je SDA zaista za BiH, da to konačno ugledamo na djelu.

(oslobodjenje)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...