Kolumne

Nova godina – stoljetne želje: Deda Mraza vam niko oteti neće, ali državu mogu i žele!

Probudite se. Došla je Nova godina. Vidite, niko vam nije ukrao Deda Mraza. Samo su nekima od nas, što živimo sjeverno od Ivana, ukrali vrijednost glasa.

Razbudite se. Najluđa noć je iza nas, a čeka nas još 365 luđih dana. Državi u kojoj živite i za koju se borite otimaju imovinu dok vi sa sjetom jedete posljednje komadiće hrane iz Big Mc menua.

Ustanite. Pogledajte oko sebe. Vidjet ćete da se ništa promijenilo nije iako vas oni što su vas protekle tri decenije ubjeđivali da ništa u državi ne valja sada ubjeđuju da je sve krenulo u dobrom pravcu.

Popijte gutljaj kafe i razmislite da li je, stvarno, Milorad Dodik izgubio želju da popije Drinu koja je granica dok vi u najluđoj noći pijete Vitinku u čijem je fabričkom dvorištu u julu 1995. godine strijeljano 1500 Srebreničana.

Pogledajte kroz prozor i razmislite čime je to Dragan Čović koji je bošnjačke logoraše slao na prinudni rad zaslužio da bude i poželjak i nezaobilazan, a zbog čega je zlatni ljiljan Armije RBiH Željko Komšić “samo obična pjandura”.

Bacite pogled u daljinu, tamo prema Briselu i razmislite zašto za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Tursku nema mjesta u EU. Šta je zajedničko tim državama? Koja vjerska skupina?

Upalite televizor. Na koji kanal prvo prebacujete? Šta gledate? Šta čujete? Mislite li da su, uistinu, muslimani sa bradom “neke čudne face”, a ateisti sa bradom samo “cool hipsteri”. Koji nas vuku na zapad, dok su svi drugi i drugačiji – retrogradni.

Uzmite svoj pametni telefon. Prelistajte društvene mreže. Šta je, osim novogodišnjih praznika, top tema? Sigurno ništa od onoga što nas se tiče.

A tiče nas se – hoće li Christian Schmidt u stom “mesijanskom poduhvatu”, dodadno obezvrijediti glas najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Tiče nas se hoće li Schmidtovi favoriti dodatno obezvrijediti vrijednost glasa Srba i Hrvata koji žele Bosnu i Hercegovinu u korist onih Srba i Hrvata koji je ne žele. Tiče nas se hoće li država Bosna i Hercegovina ostati bez svoje imovine. Tiče nas se hoće li za devet dana u Istočnom Sarajevu, pod prozorima OHR-a i zabrinute međunarodne zajednice opet paradirati presuđeni ratni zločinci. Tiče nas se na koga će knjižiti imovinu ostalu u Republici Srpskoj iza protjeranih  Bošnjaka i Hrvata. Tiče nas se hoćemo li zadržati vlastiti identitet, a da pritome ne sprječavamo sve one koji žele živjeti drugačije od nas. Tiče nas se, naravno, kolike će biti penzije i plaće, a kolike će biti cijene hrane. TIče nas se hoćemo li zaštiti domaće proizvođače. A možemo li ih zaštiti kada su dvije trćine zvančnika na nivou države lobisti susjednih država i kompanija iz susjednih država? Teško. Ali još teže ih možemo zaštititi ako i ova treća trećina bude podijeljena na dva djela.

Progledajte. Na kalendaru se promijenila godina, ali želje naših komšija i susjeda se nisu promijenile. One su iste već stoljeće i po. Na nama je da li će ih ostvariti.

Dok pijete kafu pogledajte ka Crnoj Gori. Siguran sam da dobro razumijete njihove probleme. Razumjeli ste ih od početka. Pa, zbog čega, onda, ne shvatate svoje?

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je iznio Fikret Abdić”

Vjerovatno niste primijetili… takvo je danas vrijeme – svako se o svome jadu zabavio. Ko će slušat’ tuđu muku.  Pa eto, rekoh, da vam javim: odapeo Mihalj Kertes.

Postratna djeca bosanska ne mogu se sjetiti tog lika. Svoja najveća zlodjela počinio je prije nego što su oni rođeni. Sa završetkom rata, njegova zvijezda, kako se ono veli, „počinje da tamni“. No Kertesu niko, ni na ovom, ni na onom svijetu, ne može oduzeti mjesto u Hades of Fame velikosrpskog nacionalizma.

Oni stariji bi se našeg junaka sjetiti mogli. I trebali. Jer Mihalj Kertes, zvani „Bracika“, bio je jedan od najbližih i najefikasnijih saradnika Slobodana Miloševića. Šta god je taj zlotvor radio, Kertes mu je bio desna ruka. Kako to nevino piše u Kertesovoj biografiji: „Bio je na funkcijama člana Predsjedništva Srbije, načelnika Službe državne bezbednosti Jugoslavije, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova i direktora Savezne uprave carina“.

Bio je, dakle, Miloševićev čovjek za naoružavanje i snabdijevanje Srba u Bosni i Hrvatskoj te njegov čovjek za kršenje sankcija pod koje je Slobina država – kurac država: „razbojnička družina“, kako bi rekao Sveti Augustin; kurac razbojnička družina, nego zločinački stroj – zapala.

Kako i dolikuje kada ode velikan zločina, javno saučešće zbog njegove smrti izrazio je srbijanski despot, Aleksandar Vučić. Naravno da je Acika pripazio Braciku. Po presudi Haškog trubunala u slučaju „Stanišić i Simatović“, Kertes je bio član Udruženog zločinačkog pothvata koji je za cilj imao da eliminiše ne-Srbe iz velikih dijelova Bosne i Hrvatske.

Imao je, hoću reći, Vučić zašto pustiti suzu za Kertesom. Na to mi je pažnju skrenuo Haris Imamović: upravo je Bracika Kertes istinski autor „Otvorenog Balkana“. On je bescarinsku zonu sve do Ogulina-Karlobaga-Virovitice osmislio još 1991.

E, braćo i sestre… Kako je “Otvoreni Balkan” tada lijepo i glatko funkcionisao… U što se imao prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

S tim u vezi… Šta je? Đe je ba zapelo? Ma šta kažete, Dodik i dalje nacionalista? Iako je Osmorka odlučila da se posveti takozvanim „životnim temama“, Dodik i dalje gura svoju secesionističku politiku? Pa može li to biti… Rekli su mu: „ne treba NATO“. Rekli su mu „može Buk Bijela“. Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je navodno, tokom nekakvih mirovnih pregovora, iznio Fikret Abdić. Jednostavnom a efektnom platformom koja glasi, parafraziram Fikreta: nemamo nikakvih zahtjeva, za ništa se ne zalažemo i na sve pristajemo. I opet – Dodik isto, sve po starom? Tja, tja, tja…

Šteta. Jer ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.

Ta ideja, ako sam dobro razumio, počiva na pretpostavci da su srpski i hrvatski velikodržavni projekat nastali kao reakcija na bošnjački nacionalizam. Kontate? Načertanije, Stari zavjet velikosrpskog nacionalizma, napisano 1848, nastalo je kao reakcija na bošnjački nacionalizam iz 1991. Komad BiH kao dio Pavelićeve NDH rezultat je buđenja bošnjačkog nacionalizma i politike SDA.

Moljevićeva Homogena Srbija napisana je 1941. u znak protesta na aktivnosti takozvanog „političkog Sarajeva“ koje će se desiti pola vijeka kasnije.

Obični, mali ljudi reaguju na ono što se desilo. Velikani, poput Kertesa, reaguju danas na ono što će se tek desiti u nekom dalekom sutra. Njihova djela naknadno stiču opravdanje.

U takve velikane spadao je i Amfilohije Radović, Miloševićev i Karadžićev duhovnik.

Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, koji je tema Njegoševog “Gorskog vijenca”,  Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida. Istorijska nužnost, takoreći. Citirane Amfilohijeve riječi su istinski klasik dehumanizacije žrtve. Amfilohije je ne samo ustvrdio da je islam “lažna vjera”, nego i da su muslimani “lažni ljudi”. Strašno je pobiti ljude, kaže on. Ali ako su ti ljudi lažni, ako zapravo i nisu ljudi – a onda, jebi ga, i nije tako strašno.

Sve vam ovo pričam zbog sljedećeg. Već vijek i po, centralna ideja političkog Beograda je stvaranje balkanskog imperija. Nekad je to elaborirano onako kako je učinio Garašanin. Kasnije se to zvalo Homogena Srbija. Poslije toga – Velika Srbija. Danas: srpski svet i Otvoreni Balkan. Ta ideja je živa. I nikakvo popuštanje i klečanje pred njom tu ideju neće zaustaviti.

Dino Konaković, Nikšić i Enver Kazaz mogu se obući u cheerleadersice. Mogu tako odjeveni otići na utakmicu KK Igoke-e i tamo vrckati stražnjicama i pokazivati roze gaćice veselom Dodiku; mogu se popeti na krov Vijećnice i odatle, kao što su The Beatles nekada svirali na krovu zgrade u Camdenu, repati odabrane hitove Beogradskog sindikata; mogu činiti isto što i čovjek koji, dok nepokretan leži pred kamionom bez kočnica koji juri ka njemu, vjeruje da će se spasiti ako bude dovoljno ponizan pred pijanim kamiondžijom.

Sve zalud. Meščini da to neće pomoći. Meni to liči na onu hiperrasističku dosjetu koja kaže: manje crnaca, manje rasizma; manje bošnjaštva, manje velikosrpskog nacionalizma.

S druge strane, štatijaznam… Možda treba probati. Kako ono kažu: lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

(Slobodna Bosna)

Crtice Andreja Nikolaidisa: “Jesu li građani – hvala na pitanju, nisu – znali da je ‘Afera Neum’ imala cilj: delegitimizaciju BiH komunističkog vođstva?”

Volio bih da danas, na dan kada je moj djed slavio Badnji dan, podijelim sa vama tri crtice… Tri slabe misli, kako bi rekao Vattimo… Misli bez poente, takoreći. Misli koje su prije pitanja no odgovori.

Prva.

Čudni su, vele, putevi Božiji. A ni ovi naši nisu laki za slijediti.

Ok, Google Maps će te sprovesti (a nekad i neće) gdje treba. Ali hajde ti nađi pravi od puteva koji se prostiru kroz istoriju…

Mlađi se neće sjetiti… Ali stariji pamte da je onomad, u Jugoslaviji, glasno odjeknulo kada je pukla „Afera Agrokomerc“. Tako se, naime, zvao skandal čiji su glavni akteri bile mjenice – navodno – bez pokrića i Fikret Abdić, šef bosanskohercegovačkog poljoprivrednog giganta.

Jesu li građani tada znali da je cilj afere bilo slabljenje bosanskohercegovačkog rukovodstva? Konkretno, komunističkog velikaša Hamdije Pozderca, političkog pokrovitelja “Agrokomerca”, čovjeka koji je smetao jer je bio predsjednik Savezne komisije zadužene za rad na ustavnim amandmanima?

Jesu li građani – hvala na pitanju, nisu – znali da je “Afera Neum” imala sličan cilj: delegitimizaciju BiH komunističkog vođstva? Tu se radilo o kreditima kojima su funkcioneri iz te republike gradili stanove. Jeste li se ikada potrudili da vidite šta su izgradili, zbog čega ih je “narod” pljuvao? Velelepne vile? A-a. Izgradili su kućice. Udžerice, po današnjim standardima. Pa ipak, “narod” je bio bijesan. Partija je bila uzdrmana. Branko Mikulić, tadašnji predsjednik SIV-a, primoran je da da ostavku. Nekoliko važnih BiH političara moralo je u penziju.

Beogradska tajna služba tako je prokrčila put velikosrpskom nacionalizmu, ratu i podjeli Bosne.

Stoga sam nedavno napisao kako će se na fakultetima izučavati predmet „Uticaj antikorupcijske borbe na stvaranje Velike Srbije – od „Afere Agrokomerc“ do danas“.

Na sličan način velikosrpski nacionalizam rušio je i crnogorsku komunističku vlast: ljude koji su bili svetitelji u odnosu na one koji će ih naslijediti na čelu države. Proces stavljanja Crne Gore pod kontrolu Aleksandra Vučića takođe je tekao u znaku „antikorupcijske borbe“.

„Ono što je očigledno, nije istina“, piše na jednom mjestu Borislav Pekić.

Druga.

Ko će to do kraja raščivijati, ali: nije li zanimljiva crnogorska veza između ekologije i šverca cigara?

Jer ta veza nesporno postoji…

Sjećate li se projekta „Crna Gora – ekološka država“. A sjećate li se: je li u to doba bilo kakvog šverca cigara u i iz Crne Gore?

Tri decenije kasnije, u Crnoj Gori su opet na vlasti ekolozi. I – ima li kakvog šverca cigara? Eto ima. Dobro informisani organi i pojedinci tvrde da se parama od šverca cigareta, imeđu ostalog, finansirana i vladajuća ekološka partija.

Ne znam zašto, ali čini se da su vlasti u Crnoj Gori sklone da riječ „ekologija“ čitaju kao „cigare“.

Treća.

Za mnoge ljude koji sebe doživljavaju kao napredne i otvorene, svaka rasprava o zlu je besmislena i retrogradna.
Kako u “O zlu” piše Terry Eagleton, samo 29 odsto Danaca vjeruje u grijeh, dakle i u zlo (naspram 91 odsto Sjevernih Iraca, koji su svjetski rekorderi u vjeri da zlo postoji). Tu čitamo i kako mnogi liberali i humanisti poriču postojanje zla, jer samu riječ “zlo” smatraju sredstvom demoniziranja onih koji su, zapravo, društveno deprivirani.

“Odbaciti ideju zla iz tog razloga djeluje bolje kad pomislimo na nezaposlene stanare socijalnih stanova koji su na heroinu nego na serijske ubojice SS-a. Teško je promatrati SS kao puko nesretan i depriviran. Treba biti pažljiv kako se na isti način ne bi promatrali Crveni Kmeri i delinkventni tinejdžeri”, veli Eagleton.

Niko ne može bezgrešno vladati, učio je Saint-Just. Kada bi kloniti se vlasti bilo dovoljno da se čovjek sačuva od grijeha, stvar bi bila jednostavna. Jasno je šta je problem: niko ne može bezgrešno živjeti. Može, doduše, pokušati.

Mnogi moji prijatelji su vegetarijanci, i to su iz najboljih namjera. Nedvojbeno da je plemenita njihova želja da tokom svog postojanja skrive smrt što manje živih bića. Kao što je nedvojbeno i da je vegetarijanstvo danas vrlo ideološko. Ono je dio ideološkog kompleksa za koji Alain Badiou ima ime: animalni humanizam.

Badiou objašnjava kako klasični humanizam bez Boga (za čijim odsustvom, da ne bi bilo zabune, ovaj radikalni ljevičar nipošto ne žali) čovjeka svodi na njegovo životinjsko tijelo. Eto razloga brizi za životinjska prava: savremeni čovjek u životinji ne vidi Drugo: ona je za njega Isto. Plač nad životinjom otud nije sažaljenje, nego samosažaljenje: vrsta solidarnosti.

Badiou se poziva na Sartrea, koji je tvrdio kako čovjek, ako njegov projekat nije komunizam i potpuna jednakost, nije drugo nego tek životinjska vrsta, “nimalo zanimljivija od mrava ili svinje”. Sartre isključuje Boga, ali ne isključuje Ideju. Smrt Ideje ima isti rezultat kao smrt Boga – bez nje, čovjek je sveden na životinju.

Biti čovjek znači biti vođen nečim većim od sebe samog, nečim što prevazilazi granice našeg tijela. Kada bi granice našeg tijela zaista bile granice našeg bića, o ljudskoj se sudbini ne bi imalo što misliti ili pisati: jedva da bi imalo smisla plakati nad njom.

Badiou tvrdi da je animalni humanizam dominantna ideologija 21. vijeka: “Naše je doba, barem kod zapadnih malograđana, doba ekologije, okoliša, netrpeljivosti prema lovu, bilo da je riječ o vrapcima, kitovima ili ljudima… Recimo da je ono što savremene demokratije žele nametnuti planeti životinjski humanizam. Čovjek tu postoji samo kao dostojan sažaljenja. Čovjek je bijedna životinja”.

Ako ta ideologija danas izgleda nepobjediva, ona ipak ne može a ne propasti. Svodeći čovjeka na životinju, ona ukida samu sebe. Jer životinje nisu sposobne za ideologiju.

(CdM)

Ram za drugu sliku Denisa Bećirovića: Vanredno političko samoubistvo!

Dosadno vam je? Onda nemate pojma šta je dosada. Ako vam se, ne d’o Bog, nekad ukaže prilika da se vozite sa Denisom Bećirovićem iz Tuzle do Sarajeva, tek ćete shvatiti šta znači riječ – dosadno. Vozio sam se jednom (a ko bi se sa njim svojevoljno uopće vozio dvaput), iz Tuzle do Sarajeva dok je Denis Bećirović bio mlada nada socijaldemokratije. I tada sam shvatio da ovaj kadar SDP-a i nije tako mlad. A još je manje nada.

Pričali su mi tuzlanski SDP-ovci prije petnaestak godina da su jednog jutra došli u prostorije Kantonalnog odbora te stranke u Tuzli i na zidu ugledali dvije uramljene fotografije Denisa Bećirovića. Pored njih je bila po jedna fotografija dotadašnjih predsjednika KO SDP Tuzla. Kada su Bećirovića upitali zbog čega su na zidu njegove dvije fotografije on je odgovorio: “Pa, ja sam bio predsjednik SDP TK u dva mandata”. Provjerio sam ove priče. I, nažalost, bile su tačne. Svaka slika za po jedan mandat.

A kako je započeo svoj mandat u Predsjedništvu BiH, Denis Bećirović će teško uspjeti uramiti svoje dvije slike. Što je, naravno, dobro i za socijaldemokratiju i za Bosnu i Hercegovinu.

“Je l’ ovo onaj film Teško je biti fin”, reći će u naletu duhovitosti  Denis Bećirović mojoj kolegici Anisi Šetki dok je ispred zgrade Parlamenta dijelila DVD-eve na kojima je bio snimak napada Sadika Bahtića na mene.

Pouzdano znam, jer baš tada sam se vozio s njim, da je tu dosjetku smišljao od Tuzle do Sarajeva. Što je dokaz da imamo kreativnog predsjednika. Ali sve bi se to moglo oprostiti da je Denis Bećirović  na onim ključnim stvarima principijelan. I da drži do svojih obećanja.

Proteklih osam godina u državnom parlamentu Denis Bećirović je potrošio govoreći, pored ostalog, o ugovoru države BiH sa Islamskom zajednicom.

“Nepotpisivanje ugovora države s Islamskom zajednicom je diskriminacija”, rekao je, recimo, u maju ove godine Denis Bećirović.

U prvom mjesecu svog mandata ugovor sa IZ-om Bećirović nije ni pomenuo. To je, valjda, pozitivna diskriminacija, jer ne treba se zamarati stvarima oko kojih se ne slažemo sa Dodikom.

“Ja, zaista, mislim da nasi strateški vanjskopolitički ciljevi moraju biti punopravno članstvo u NATO savezu i EU. I to prvo govorim o NATO savezu”, reći će Denis Bećirović u septembru ove godine govoreći tokom predizborne kampanja.

Danas je samo “opredijeljen za NATO”. To što u koalicijskom sporazumu osmorke, SNSD-a i HDZ-a nema NATO-a, Bećirović kaže da ne znači ništa. Jer njega koalicijski sporazumi ne obavezuju osim kada mora glasati za Borjanu Krišto.

“I SDA bi glasala da Krišto bude mandatarka, Izetbegović je to kazao prije izbora”, slavodobitno je na konferenciji za monolog kazao Denis Bećirović.

Znam pouzdano da su ljudi za Denisa Bećirovića glasali baš zbog toga što su vjerovali da on neće raditi isto ono što je radila i SDA. I, umjesto, nove politike dobili smo nove izgovore koji se mogu sažeti u jednu rečenicu – radila je  to i SDA.

“DENIS BEĆIROVIĆ PORUČIO DRAGANU ČOVIĆU DIREKTNO U OČI: Putin u Moskvi i Lukašenko u Minsku mogu biti zadovoljni sa vašim glasanjem u Domu naroda”, napisao je 18. marta ove godine na svom Facebook profilu – Denis Bećirović.

Osam mjeseci kasnije, Denis Bećirović je poručio Draganu Čoviću direktno u oči: “Vaša Borjana Krišto sjajan kandidat za mandatara. Mojim glasanjem su zadovoljni i Čović i Dodik, i Plenković i Vučić”. A možda i Putin i Lukašenko, mada se na prvi pogled čini da je zadovoljan samo Michael Marphy.

“To je najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom razdoblju”, pohvalio se Bećirović nakon što je sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i izabrao Borjanu Krišto.

Na stranu što ni ta tvrdnja nije tačna (Adnan Terzić imenovan u još kraćem periodu), ali da vidimo efekte glasanja.

Recimo, 2014. godine Predsjedništvo BiH (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić) je kasnilo sa imenovanjem mandatara jer je HDZ BiH želio u Vijeće ministara instalirati Dodikov SNSD. Tek kada je Čović, pritisnut glasovima Izetbegovića i Ivanića, pristao da se SNSD izbaci, Denis Zvizdić je imenovan za mandatara.

Sada idemo na 2018. godinu. Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu dopustili imenovanje mandatara za novo Vijeće ministara BiH sve dok Milorad Dodik nije pristao da izglasa Program reformi koji nam je NATO uknjižio kao ANP. Tek kada je Dodik potpisao ANP, Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju za mandatara.

Tako su, dakle, korištene situacije u Predsjedništvu BiH kada je omjer bio 2:1 kontra Milorada Dodika ili Dragana Čovića. I kada se od Denisa Bećirovića očekivalo da iskoristi omjer 2:1 u koristi BiH i da, recimo, natjera SNSD da uz mandatara izglasaju BiH. ugovor Islamske zajednice sa državom, to se nije desilo. Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.

Paralelna stvarnost: Kad logoraš iz Heliodroma navija protiv Hrvatske, on je nacionalist koji razgrađuje dobrosusjedske odnose

Kada Milorad Dodik kaže da “Bošnjaci u Potočarima u zemlju spuštaju prazne tabute”, znajte da je za tu izjavu krivac Bakir Izetbegović. Jednostavno, nema drugog krivca.

Kada Dragan Čović slavi Daria Kordića i ostale zločince iz udruženog poduhvata, to radi zbog toga što je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva.

Kada osmorka i formalno prekine NATO put BiH, nisu krivci oni. Krivica je, naravno, na SDA-u i DF-u koji su se proteklih godina “zamarali nepotrebnim pitanjima”.

Kada u sarajevskoj školi na posao vrate presuđenog pedofila, nisu krivi Naša stranka, NiP i SDP koji upravljaju Kantonom Sarajevo i obrazovanjem u tom kantonu. Krivi su “SDA botovi” koji ne žele sistem.

Kada bivši logoraš iz Heliodroma navija protiv Hrvatske, on postaje nacionalista koji prezire susjede. Jednostavno nacionalna obaveza Bošnjaka je da navijaju za Hrvatsku. Jer ipak u toj reprezentaciji igraju tri-četiri fudbalera koji su porijeklom iz BiH, a koji su odlučili da ne nastupaju za zemlju svog rođenja ili rođenja svojih roditelja. I oni su dali prednost susjednoj državi, jer je u Bosni i Hercegovini vladala SDA.

Kada na izborima osvojite 270 hiljada glasova, onda od vas traže da na ulicu izvedete 100 hiljada ljudi.

Kada odlučite dati rijeku Drinu na raspolaganje Srbiji i Republici Srpskoj, vi to radite jer ste okrenuti ka budućnosti. Jer se tako borite protiv SDA i DF-a.

Kada najavite nova lica u politici, vi to najavite sjedeći sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem koji su na vlasti dvadeset godina.

Kada želite postati državni ministar, onda saopćite da ste kompetentni za ministra vanjskih poslova, vanjske trgovine, sigurnosti, odbrane, civilnih poslova, pravde, finansija, ljudskih prava i izbjeglica i svega onoga o čemu učite putem Wikipedia-e.

Kada vas optuže za korupciju, vi napustite SDA i postanete pošteni kadar NiP-a.

Kada kažete da nećete u koaliciju sa SDA-om i SNSD-om, znajte da ćete na kraju, ipak, sa SNSD-om. Jer HDZ je svakako nezaobilazan. A HDZ insistira na SNSD-u. I, onda, ligično, ispadaju SDA i DF kao “najveći kočničari”.

Kada vam Ustav Federacije ne omogućava formiranje vlasti po želji, vi angažujete Nedima Ademovića da vam ga prilagodi na televiziji.

Kada vam zatreba opravdanje za gaženje vlastitih obećanja, onda aktivirate Ivanu Marić, Žarka Papića i svakodnevnog Kazaza.

Kada Dodik i Čović negiraju državu, onda Papić, Marić i Kazaz za to optuže DF.

Kada pričate o Udruženom zločinačkom poduhvatu sa službenim Zagrebom vi “rušite dobrosusjedske odnose”.

Kada optužite Schmidta da je nametnuo ustav po kojem jedan hrvatski glas vrijed tri i po puta više od jednog bošnjačkog, onda ste “ruski čovjek”.

Kada se veselite ispred zastave Herceg-Bosne u zgradi Državnog parlamenta, vi, onda, ustvrdite da je to radila i SDA, iako ste vi “drugačiji”.

Kada vam smeta crna lista Fadila Novalića, onda vam ne smeta crna lista Mirsada Kukića. Kada likujete nad crnom listom Asima Sarajlića, onda glasate za crnu listu Marinka Čavare.

Kada kažete da se BiH mora okrenuti zapadu, vi odustanete od NATO integracija. Jer Bisera Turković podržava Iran.

Kada vam Vlada na čijem ste čelu imenuje brata, vi odete “na pišanje”, jer ne podržave nepotizam.

Kada glasate za Zakon o prebivalištu, vi vjerujete u dobre namjere MUP-a Republike Srpske.

Kada Milorad Dodik pravi parade u Istočnom Sarajevu, vi šutite, jer ne treba pričati o stvarima oko kojih se ne slažete. Ako se u ovom slučaju uopće i ne slažete.

Kada ste Dodiku i Čoviću oteli CIK, vi odlučite da im vratite CIK.

Kada najavite reformu pravosuđa, vi tu reformu usaglašavate sa Milanom Tegeltijom.

Kada krećete u deblokadu institucija, vi na taj put krenete sa Marinkom Čavarom.

Kada iznosite činjenice, postanete SDA bot.

Kada širite laži, vi ste ugledni analitičar koji se bori protiv režima.

Kada site novinar Faktora, NAP-a, Stava, Slobodne Bosne, Istrage, vijesti, Preporoda, Klixa, Politički.ba, Hayata, BIR-a i odnedavno FTV-a, vi niste novinar i ne zaslužujete zaštitu OSCE-a i drugih pravednih ambasada. I zato vas mogu vrijeđati na konferencijama za medije u živom TV prijenosu.

Kada ne presudite kako od vas očekuju, vi postanete “sluga režima” kao Branko Perić.

Kada kao advokatica radite svoj posao i branite one koji se ne sviđaju “širokim narodnim masama”, onda ste zaštitnik ubica i korumpiranih političara koji nema pravo ni da planira trudnoću.

Kada govorite o nezavisnom pravosuđu, vi se odmah u TV emisiji pohvalite da ste sjedili s tužiocem i dogovarali buduće istrage.

I kada, na kraju, potpišete sve ono što od vas očekuju Dodik i Čović, vi mora da ste Dritan Avazović.

Formiranje vlasti: SDA zaslužuje opoziciju, Osmorka ne zaslužuje vlast

Zbog pogubljene Bisere Turković, zbog bahate Sebije Izetbegović, zbog kriminala i višedecenijskog tolerisanja korupcije, zbog vođenja katastrofalne kadrovske i vanjske politike, SDA zaslužuje opoziciju. Zbog ona četiri Dodikova delegata u dolazećem sazivu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, SDA ne zaslužuje biti u vlasti. I s tim će se složiti čak i neki (objektivni) kadrovi SDA koji su proteklih godina, više u sebi nego javno, negodovali zbog politike svoje stranke.

PROMJENE, SMJENE, IMENOVANJA…

Ali da li stranke osmorke zaslužuju vlast? Za razliku od SDA, one su mnogo transparentnije. Recimo, nijedan lider, a naročito Elmedin Konaković, ne libi se priznati da je došlo vrijeme da se HDZ-u BiH da sve što traži. Pa sad od svojih koalicijskih partnera traži da se HDZ-u BiH – pokloni četvrti delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Mnogo transparentnije od SDA lider SDP-a Nermin Nikšić će saopćiti javnosti da se HDZ mora uvesti i u Vladu Zeničko-dobojskog kantona, iako u tom kantonu ova partija nije – nezaobilazna.

Šta, zapravo, radi osmorka?

Za početak – mijenjat će članove Centralne izborne komisije BiH. Mnogo toga se ovom sazivu CIK-a može prigovoriti, ali im se, realno, ne može prigovoriti da su pod političkom kontrolom. Nabrajao sam više puta da nijedna stranka nije u CIK uspjela instalirati više od jednog člana. SDA je predložila Suada Arnautovića, HDZ Vladu Rogića, DF Željka Bakalara, SDS Vanju Bjelicu, PDP Jovana Kalabu, SDP Ahmeta Šantića, a nekad davno SDA i SNSD zajedno Irenu Hadžiabdić. Otkako je prije dvije godine, glasovima opozicije iz Republike Srpske (SDS-PDP) i Federacije BiH (SDP i NS), potpomognute SDA i DF-om, popunjen, CIK je bio na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čovića. No, kada su “puhnuli” novi vjetrovi, SDP je procijenio da CIK u kojem sjedi i njihov član nije baš tako dobar. I zato kažu – može bolje. Udružit će snage sa NiP-om, HDZ-om i SNSD-om kako bi izveli poduhvat – smjena članova CIK-a. SNSD će, kako to i priliči, dobiti svoja dva člana, HDZ dva svoja. Preostala tri su, svakako, nebitna, jer, da citiram Damira Arnauta, četiri nije isto što i tri. Sa četiri člana CIK-a kontrolišete kompletan izborni proces. Štampanje listića će se vratiti u Laktaše. Logično, jer “zbog budućnosti naše djece”, bitnije je da se izborni listići štampaju kod Dodika u Laktašima, nego u Semizovcu.

Šta je već uradila osmorka? Pa, postavili su Marinka Čavaru za člana Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. To što od početka neosnovano tvrde da je HDZ nezaobilazan partner, ne znači da je u navodno nezaobilaznom faktoru Marinko Čavara – neprikosnoven. Državni zastupnik Naše stranke Predrag Kojović će svoju sramotu zbog glasanja za Marinka Čavaru pokušati prebaciti na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, tvrdeći da je imenovanje osobe sa crne američke liste usaglašeno sa američkim partnerima. Ambasada će to demantirati. No, sve i da je Kojović rekao istinu, to ga ne amnestira odgovornosti. Za Čavaru nije glasao niko iz Ambasade SAD-a, već državni zastupnik Predrag Kojović i još jedanaest zastupnika osmorke koji su podršku građana Federacije BiH tražili govoreći o tome kako je dosta crnolistaša Fadila Novalića i Asima Sarajlića.

Šta dalje radi osmorka? Osvježava političku scenu. Za članove Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH imenuju Denisa Zvizdića, Nebojšu Radmanovića i Marinka Čavaru. U odnosu na prethodni saziv Kolegija, to osvježenje na političkoj sceni zove se Marinko Čavara. Radmanović i Zvizdić su Parlamentom rukovodili i protekle četiri godine. Osvježenje nam slijedi i u Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH. Borjana Krišto će donijeti “vjetrove promjene” na nivou Bosne i Hercegovine, a Nermin Nikšić će biti osvježenje na političkoj sceni Federacije BiH. I Obavještajno-sigurnosna agencija će se profesionalizirati vraćanjem iz penzije Dodikovog kadra Riste Zarića kojeg čeka funkcija zamjenika direktora OSA i šefa operacija u toj špijunskoj agenciji. S tim novim vjetrovima ćemo, napokon, biti lišeni retrogradne SDA. Pa će umjesto kadrova te stranke, funkcije popuniti bivši kadrovi te stranke koji su, u međuvremenu, prošli čistilište i nakon tridesetogodišnjeg angažmana u SDA napuštanjem stranke postali pošteni.

Prošlo je, evo, desetak dana od potpisivanja koalicijskog Sporazuma osmorke i HDZ-a BiH.

”Ljubav je obostrana”, reći će lider HDZ-a BiH Dragan Čović objavljujući službeno da će Borjana Krišto biti predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, a Nermin Nikšić federalni premijer.

OSVJEŽENJE NA BH. POLITIČKOJ SCENI(?!)

Nije baš tako davno Nermin Nikšić bio federalni premijer, nakon čijeg je mandata SDP 2014. godine doživio debakl. I tada su, sjetit će se mnogi, pokrenuti brojni reformski procesi. Usvojen je, recimo, Zakon o prebivalištu BiH koji je smanjio politički utjecaj Bošnjaka u Republici Srpskoj i ubrzao gubitak Srebrenice. Usvojen je Zakon o sukobu interesa kojim je, faktički, ukinut sukob interesa koji se do danas nije vratio u institucije Federacije BiH. Usvojen je Zakon o javnim nabavkama koji je unazadio proces javnih nabavki. Dva od tri navedena zakona su danas prepreka na evropskom putu BiH. I sada trebamo vjerovati da su oni koji su postavili te prepreke zapravo osvježenje na bh. političkoj sceni.

I da zaključim – od Bisere Turković teško ko može biti gori ministar vanjskih poslova BiH. I SDA treba platiti cijenu zbog nje i kadrova sličnih njoj. Ali Nermin Nikšić, Borjana Krišto i tuce bivših kadrova SDA presvučenih u dresove NES-a, NiP-a i SBiH nisu rješenje.

Inkvizicija je počela: Neka gori Branko Perić!

Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.

Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.

Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.

Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.

Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.

Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.

Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.

U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.

Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.

Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu

Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.

E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.

Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.

Odgovor lideru Naroda i Pravde: Konakoviću ne treba pakovati. Njega treba dokumentovati!

Nisam gledao, jer već odavno ne gledam Fake TV, jubilarni dvadeseti nastup Elmedina Konakovića u ovoj godini na toj televiziji. Nisam gledao, ali sam čuo njegov avaz u online izdanju Fake TV-a.

Elem, kaže predsjednik Naroda i Pravde da sam negdje, u nekoj kafani na Palama, sa Osmicom (a skim bih drugo mogao) i sa Šajom (ne onim Šajom Senadom kojeg je nekad vozao današnji Konakovićev vozač, batler i biznismen Ramiz Turulja) dogovarao pakovanje krivičnog djela Elmedinu Konakoviću. Kaže predsjednik Naroda i Pravde da sam baš ja provalio tu akciju jer me strah njegovog dolaska na vlast, pa mu se bacam pod noge, baš onako kako se on nekad pod noge bacao Sebiji Izetbegović.

Prvo, na Palama nikad u životu nisam bio. Prolazio kroz Pale jesam, ali na Palama sjedio nisam. Drugo, sve i da sam htio pakovati Elmedinu Konakoviću, ne bih to radio na Palama, gradu koji dobro pokriva MUP Republike Srpske i srbijanska BIA kojoj Konaković iznimno vjeruje i kojoj je prijavljivao “imaginarne” špijune iz Bosne koji su ga navodno pratili u Beogradu. I treće, Elmedinu Konakoviću ne treba pakovati. Njega treba dokumentovati.

Da upravljam službama, sigurno ne bih rekao svojim podređenim da prate Elmedina Konakovića u Beogradu. Poslao bih ih u Dubai, grad u koji često putuje Elmedin Konaković i grad u kojem stoluje Tito i Dino. Da upravljam službama, istražio bih sve transakcije oko kupovine hotela Igman i onog misterizonog investitora iz Dubaija što se bavi “skupocjenim satovima” i još skupljim automobilima.

Ali ne upravljam. Pa zato mi je još uvijek misterija koji je to poduzetnik sa diplomatskim pasošem iz Dubaija donio satove u Sarajevo i složio ih u sef kod advokata koji je zastupao najveći građevinski poduhvat NiP-a zvani “Crni vrh”.

Da upravljam službama, tačno bih znao koje bih to sarajevske biznismene i biznise istraživao. Ne da bih pakovao Elmedinu Konakoviću. Samo bih dokumentirao kriminal.

Godinama sam izbjegavao da u javnosti polemišem sa predsjednikom NiP-a. Izmišljao je o meni, tužakao me sudovima zbog mojih tekstova i, na kraju, gubio je tužbe. Ove godine imenom i prezimenom me prozvao barem deset puta. I, evo, ja mu drugi put u ovoj godini nudim TV duel na bilo kojoj televiziji. Može i na Fake TV. Može i u Crvenoj olovci. Neka povede sa sobom i Aljošu i Dubravka Čamparu. Neka povede i Gordana Memiju i sve svoje prijatelje. Može i one samozatajne biznismene iz Dubaija dovesti. Ja ću sam doći.

Nisam gledao, jer ne gledam propagandni program, jubilarno n-to gostovanje Elmedina Konovakovića na “nerežimskoj televiziji”. Nisam gledao, a morat ću. Samo zato da bih kvalitetnije pripremio tužbu koju nikad do sada nisam podnio protiv bilo koga, trpeći godinama uvrede da sam “potrčko”, da sam “korumpiran”, da sam “saradnik službe”.

I za kraj – nisam gledao Konakovićevo gostovanje. Nikad nisam bio na Palama. Nikad nisam bio u Dubaiju. Moji kumovi nisu bili domaćini Titu i Dini. Ne informišem se na Wikipediji. Ne izbjegavam TV duele. Ne izmišljam svoje tekstove. I imam presudu da sam govorio istinu kada sam napisao da je Elmedin Konaković otuđio televizore i kiriju iz sarajevske Zetre.

Andrej Nikolaidis za SB:”Kada Eskobar javno diktira odluku Ustavnog suda BiH, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?”

Gabriel Escobar, američki kolonijalni upravitelj za Zapadni Balkan, saopštio je kako ne vidi da bi Ustavni sud BiH mogao pronaći nešto sporno u odluci Christiana Schmidta na koju se tom sudu žalio Željko Komšić.

A šta bi sa onim “institucijama treba omogućiti nezavisan rad”, “bez političkih pritisaka”? Kada Eskobar javno diktira odluku ustavnog suda, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?

Šta da vam kažem… Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego države-kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države koju su stavili pod kontrolu. Umjesto infrastrukture, danas ti daruju “sistem vrijednosti”, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.

Nego, drugo me zanima… Kako smo mi, odrasli u zemlji-osnivačici Pokreta nesvrstanih, odgajanih na mitologiji antiimperijalne, oslobodilačke borbe naših predaka, stigli do toga da nam je normalno da nam predstavnici imperije javno postavljaju i smjenjuju vlast, određuju ustavno uređenje, definišu ono što je društveno (ne)prihvatljivo – ukratko, šteluju svaki segment takozvanog društveno-političkog života?

U najkraćem, ovako, mada je ovo kasna pamet: ko se nije bunio kada je Imperija na vlast u RS-u dovodila Dodika, nema se pravo buniti ni kada sad na vlast u Federaciji i BiH dovodi “Trojku”. Kada ih u kuću pustiš jednom, nikada ih više išćerati.
A u kuću ti uđu onda kada prihvatiš srednjičarsku ideologiju. Srednjičarstvo – šta je to? Jasno je: imate ljevičare, desničare i srednjičare. Dozvolite da, što bi rekao Bojan Tončić, “u nedostatku boljih izvora citiram sebe”… Ovako sam srednjicu objasnio u imaginarnom dodatku Bierceova “Đavoljeg rječnika” koji sam dopisao:

SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je zemlja okrugla a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenih takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika, a grad bude podijeljen između njegovih branitelja i osvajača. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu Međunarodnog posrednika ili premijera inkluzivne vlade.

UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: “Jesu, ali ja ih se umjereno držim”.

OK, jasno vam je šta hoću reći. Tamo gdje je sukob, pojavite se kao posrednik između zavađenih strana. Ne zanimaju vas stvari poput pravde i istine. U srednjičarskoj ideologiji, vrhunska vrijednost je kompromis. Problem je očit: u engleskom jeziku, recimo, “compromise” znači kompromis; ali i “kompromitovati”. Čitava srednjičarska ideologija počiva na korupciji vlastitih stavova i ideja – njih morate korumpirati, od njih morate odustati ili ih iskvariti, da biste postigli “kompromis”. Istovremeno, ta vas ideologija poziva na permanentnu, “beskompromisnu” antikorupcijsku borbu. Šta da vam kažem: imperij je uvijek ciničan.
Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija. Kada namećete srednjičarsku ideologiju, vaši partneri su jednako ljudi koji nemaju stav, oni kojima platite da zauzmu vaš stav, kao i oni koji se svoga stava “umjereno drže”.

Evo vam divan primjer srednjičarske “mudrosti”. Svaki nacionalizam je jednako loš. A je li, sreće ti?

Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?

Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih, antikolonijalnih pokreta. Kada napadnete neku zemlju, kod njenih stanovnika ćete izazvati nacionalističku reakciju. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?

Kako da ne… U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je, kao mladi komunista, organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.

Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.

Da vam to formulišem ovako… Jeste li ikada čuli za nekoga ko je bio spreman da ostavi ženu i djecu, uzme pušku i ode u goru, da bi se sljedeće četiri godine, gladan, promrzao i bolestan borio za “inkluzivni pristup”, “održivi razvoj”, “antikorupcijske inicijative”, “sigurni prostor”, “politički korektni govor”i “zelene politike”?

Ni ja.

Od bureka do Mostara: Jadi bošnjačke politike

Ima nas još mnogo koji se sjećamo one situacije kada je Dragan Čović poslao Bakira Izetbegovića po burek. Bila je to jedna mučna scena. Lider HDZ-a je pozvao lidera SDA na pregovore. Mjesto sastanka je trebao biti jedan restoran u Orahovici kod Konjica. Izetbegović je požurio iz Sarajeva, naručio burek i čekao. Čović se nikada nije pojavio.

„Čović je propustio vrlo dobar burek kod Fikreta Prevljaka“, reći će tada poniženi Izetbegović, kojem će i nakon svega Čović ostati „pouzdan partner“.

Sedam godina kasnije, jedna druga delegacija zaputila se u Hercegovinu. Nisu napravili Izetbegovićevu grešku, pozivajući Čovića da se sretnu na pola puta. Oni su se drito zaputili Draganu Čoviću na noge. Lider HDZ-a BiH je sjeo za sto, a lideri trojke su se poredali iza njegovih leđa. Iz njihovih je pisalo – ustrajno.

Lider koji sjedi kao politički kapital ima četiri državna zastupnika. Lideri koji su mu čuvali leđa imaju deset ruku u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Plus člana Predsjedništva BiH. Sam Nermin Nikšić ima u državnom Parlamentu više zastupnika od Dragana Čovića, a u zbiru Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković imaju dva i po puta više zastupnika od predsjednika HDZ-a BiH.

Pa, opet, lider HDZ-a se sa svoja četiri zastupnika nametnuo kao neprikosnoveni i nezaobilazni lider za formiranje vlasti. Lider koji će birati između dva zaraćena bloka stranaka sa sjedištem u Sarajevu.

Čović će, govoreći na konferenciji za medije, reći da je njegov prevashodni partner lider SNSD-a Milorad Dodik. Ostali će se morati boriti za naklonost i delegate u Domu naroda FBiH.

Ako zbrojimo ruke u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović ukupno imaju dvanaest zastupnika i jednog člana Predsjedništva BiH. SDA sama ima devet. A u zbiru SDA, SDP, NiP, DF, NS i NES imaju dvadeset i četiri državna zastupnika. Plus dva člana Predsjedništva BiH. I sve ove partije sa sjedištem u Sarajevu se moraju nadmetati za naklonost Dragana Čovića i Milorada Dodika. To što imaju duplo više državnih zastupnika ne znači im ništa.

Da ne bude, zabune:nije problem to što je su lideri Trojke otišli u Mostar na noge Draganu Čoviću. Sporno je to, a radila je to i SDA, što lideri političkih partija igraju po notama iz zapadnog Mostara.

Trenutno se u kantonalnim skupštinama sa bošnjačkom većinom vodi grozničava bitka za bošnjačke delegate u Domu naroda FBiH. Zenica i Goražde su nam dokaz da se cjelokupna politika vodi isključivo za bošnjačkog delegata. Više uopće nije bitno ko će biti premijer u određenom kantonu. Liderima sarajevskih partija je sada bitniji Klub Bošnjaka. Dragan Čović je postavio ljestvicu – ko ima više delegata u Klubu Bošnjaka njegov je partner. Dva bloka sarajevskih stranaka su prihvatila izazov i krenula u bespoštednu borbu do posljednjeg bošnjačkog delegata. Za to vrijeme Dragan Čović u miru sjedi i iz prostorija HNS-a gleda nadmetanje.

Četiri državna zastupnika HDZ-a su, očito, veća i jača od dvadeset i četiri zastupnika stranaka iz Sarajeva.

Nekoliko puta sam u Oslobođenju detaljno objašnjavao kako nijedna partija nije nezaobilazna prilikom formiranja vlasti na nivou BiH. Može, dakle, bez svih. Ali Dragan Čović je uspio da se, sa svega četiri zastupnika, nametne kao nezaobilazan faktor u odnosu na sve druge partije koje same imaju prostu većinu u Predstavničkom domu PS BiH i Predsjedništvu BiH. I on određuje uslove.

Potpuno je svejedno koji će od dva zaraćena bloka pobijediti u utrci za većinu u bošnjačkom klubu naroda. Stvar je da oba bloka, ma koji pobijedio, u vlast ulazi pod uslovima koje će postaviti Dragan Čović.

Kada su u utorak Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković otišli u Dom HDZ-a, mnogi su ih proglasili izdajnicima. Slične su konstatacije iznošene kada je SDA išla na pregovore sa HDZ-om BiH. Jer u Sarajevu se već počelo podrazumijevati da se svaki ulazak u vlast plaća Draganu Čoviću. On je, nešto, kao carinik raspoređen na granicama vlasti.

Sada se vratimo četiri godine unatrag. Željko Komšić i Šefik Džaferović su bili članovi Predsjedništva koji su u rukama držali ključ za formiranje Vijeća ministara. Mjesecima su odbijali imenovati mandatara. Dodik je na kraju pristao. Predsjedništvo BiH je usvojilo historijski Program reformi koji nas je podigao stepenicu više na putu prema NATO-u. Mogli su, da se ne varamo, Komšić i Džaferović uzeti još i više od ANP-a. Recimo, mogli su usloviti novi saziv Vijeća ministara BiH novim sazivom Vlade Federacije BiH. Ali nisu. I četiri godine smo imali Fadila Novalića u (piro)tehničkom mandatu.

Sada se situacija obrnula. Dragan Čović i Milorad Dodik su u vlasti. Političke partije iz Sarajeva su podijeljene na dva (nepomirljiva) bloka. Čović je stao na granicu vlasti i ispostavlja fakture.

„Ko da više, naš je partner“, ogolio je prije tačno deset godina političku strategiju SNSD-a i HDZ-a BiH tadašnji državni zastupnik Milorad Živković.

Za državu i narod je svejedno ko će dati više. Posljedice će biti iste. A moglo je drugačije. I još uvijek može. Borba za kantonalne vlade je poželjna. Ali borba za naklonost Dragana Čovića je pogubna. Za bilo koji blok.

Zamislite, recimo, na kraju ovog teksta da šest stranaka koje sebe nazivaju probosanskim  izađe na megdan Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku sa svoja 24 zastupnika i dva člana Predsjedništva BiH. I da kažu – ko da više, naš je partner. A alternativa u RS-u postoji. Sa potrebnom entitetskom većinom. Bojim se da to samo i možemo zamišljati.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...