Kolumne

San ljetne noći: Kada Rusi puste plin

Ovo pišem dok mi, bukvalno iza leđa, u jednom sarajevskom ugostiteljskom objektu sjedi ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov. Slučajno smo se zadesili na istome mjestu. Nismo se pozdravili. Ne poznajemo se. Kada sam prije nekoliko mjeseci nazvao Ambasadu Ruske Federacije u Sarajevu i zatražio objašnjenje jedne informacije koju sam dobio, rekli su mi da zbog mojih tekstova i stavova ne sarađuju sa mnom.

Žrtve se zbrajaju, a Kalabuhov …

”Ali, ja ne želim sarađivati s vama. Želim samo objašnjenje”, rekao sam svom sagovorniku.

Uslijedio je odgovor: “Bez komentara” i poznati zvuk koji se začuje onda kada vam neko, dok još držite telefon na uhu, naprasno prekine liniju.

Iza mene, dakle, sjedi ruski ambasador Igor Kalabuhov i svojim zadovoljnim smijehom remeti moju koncentraciju. Vijesti iz njegove rodne Ukrajine stalno pristižu. Civilne žrtve se zbrajaju, a Igor Kalabuhov dosjetkama nasmijava svoje saradnice.

Prošlo je već pet mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu. I taj rat je, nekako, ušao u “ljetnu programsku shemu”. Vijesti iz Ukrajine više nisu tako često u vrhu dnevnika u BiH. Naši mediji i javnost zaokupljeni su požarima, šumskim i onim političkim, ljetovanjima i cijenama. Cijene hrane su drastično skočile, srbijanski poljoprivrednici najavljuju da će ovogodišnja suša podići cijenu krompira za nekih 30 do 40 posto. BiH, svakako, i ne proizvodi hranu. Naša polja su zasijana minama, mržnjom ili lijenošću preuzetom iz prethodnog društvenog uređenja. Naša politika je, i ona opoziciona i ona pozicijska, zalutala negdje između pokreta “zelenih”, ekologije, zelene energije i rudarskih jama.

U Zenici su rudari započeli štrajk. Žale se na loše uslove. A kada rudari štrajkuju, oni su, reći će cjelokupna javnost, uvijek u pravu. Istodobno će, ista javnost, reći da trebamo čiste planine, rijeke i zdravu okolinu. Pa nam, zato, ne trebaju hidrocentrale. No, struja nam treba. Na mađarskoj berzi Hupx jedan megavat struje jučer se prodavao za 700 eura. Poređenja radi, domaćinstva u BiH taj jedan megavat plaćaju nešto iznad tridesetak eura. A privredna društva za megavat moraju izdvojiti 70-ak eura. Što je, opet, deset puta jeftinije od berzanske cijene. Ali to je tako kada imaš svoj energent. I onda poremećaji na svjetskim berzama ne određuju domaću cijenu struje. No, na izmaku prošle sedmice zatekla nas je vijest o povećanju cijene plina. Gazprom je odlučio, a na našim kompanijama je bilo samo da kažu – prihvatamo. Jer alternative nemamo. Rusi će nam plin isporučivati onom rutom kojom oni žele i po cijeni koju oni odrede. Pri tome, bosanskohercegovačko je tržište za Rusiju ravno jednom osrednjem gradiću u zapadnoj Evropi. To što mi mislimo da možemo odlučivati o cijenama tuđih energenata samo je jedna u nizu brojnih zabluda koje su obuzele bh. javnost i medije. Rusija drži u talačkoj krizi cijelu Evropu.

”Gazprom, novo rusko oružje”, glasio je naslov knjige kojom su ruski novinari Mihael Zigar i Valerij Panjuškin u martu 2009. godine upozorili svijet na to šta se sprema.

Autori su istražili ko i kako kontrolira Gazprom, te dokazali neraskidive veze između Gazproma i ruske države. Vladimir Putin, objasnili su izdavači, na Gazpromu gradi svoju moć. Bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev bio je zaposlenik Gazproma.

”Svaka energetska kriza koju osjećamo i u svojim domovima vezana je uz Gazprom. Na ventilu plinovoda iz Rusije prema Europi čvrsto stoji ruka Vladimira Putina. Knjiga Valerija Panjuškina i Mihaela Zigara eksplozivna je sadržaja, pokazuje kako je i zašto baš Gazprom postao novo, moćno rusko oružje kojim Kremlj jače utječe na svjetska zbivanja negoli SSSR u vrijeme hladnoga”, napisali su iz izdavačke kuće Fraktura, kada su 2009. godine prezentirali javnosti ovu knjigu.

Decenija i po bila je potrebna Evropi da shvati poentu ove knjige. Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump, uz sve svoje mane, upozorio Njemačku na pogubnost ovisnosti o ruskom plinu, njemački espedeovci su sve to odbacili “s gnušanjem”.

”Njemačka ne ovisi o Rusiji, pogotovo ne o energetskim pitanjima. Nećemo se umoriti od suprotstavljanja ovome stvarnim činjenicama”, izjavit će u septembru 2018. godine njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas predstavljajući napredak u izgradnji Sjevernog toka kojim je Vladimir Putin, uz pomoć Angele Merkel, započeo neformalnu agresiju na Ukrajinu.

Danas, četiri godine kasnije, njemački zvaničnici govore nešto drugo.

Buđenje s prvim hladnim noćima

”Njemačka će se suočiti s nestašicama plina ukoliko zalihe ruskog plina budu niske kao što su sada, a određene industrije bit će ugašene ukoliko ne bude dovoljno tog energenta za predstojeću zimu. Kompanije će morati prekinuti proizvodnju, otpuštati radnike, lanci snabdijevanja će biti prekinuti. Ljudi će se zaduživati kako bi plaćali račune za grijanje i osiromašit će”, izjavio je krajem juna njemački ministar ekonomije Robert Habeck naglašavajući da je to dio strategije ruskog predsjednika Vladimira Putina da podijeli zemlju.

Kada su 2009. godine ruski novinari upozoravali Evropu i svijet na to da je “Gazprom novo rusko oružje”, malo je bilo onih koji su im vjerovali. Naročito im nisu vjerovali evropski zvaničnici. Istina, oni su imali više miliona razloga da ne vjeruju u tu priču.

Recimo, francuski premijer Francois Fillon je nakon mandata postao član Uprave ruske naftne kompanije Zarubrežnjeft. Njemački kancelar Gerhard Schröder je, nakon mandata, postao jedan od čelnih ljudi Sjevernog toka čiji je većinski vlasnik bio Gazprom. Austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl postat će, po isteku mandata, članica Upravnog odbora Rosnjefta.

I tako je Evropa utonula u san. I to ljetni san iz kojeg će se probuditi s prvim hladnim noćima.

Evo, kraj je ovog teksta. Kalabuhov se još uvijek smije iza mojih leđa.

Od saradnje do zabrane: Srebrenički proboj kroz okove mržnje

”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.

Nije imao namjeru

Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja. Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.

”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”

U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.

Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”. Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.

Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.

Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.

Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane? Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.

Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio. Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.

Narodno pozorište i pravda: Sarajevska parada homofobije

Prije tačno dvije godine, dok još nisam bio zabranjen u centralnom komitetu saveza kolumnista Senada Hadžifejzovića, upozorio sam da je pojava Naroda i Pravde i sličnih otpadnih voda iz SDA-ove kanalizacije, velika opasnost za bh. društvo u cjelini. Jer kada vam alternativa nacionalnoj stranci postane još desnija frakcija te nacionalne stranke, dobijete političko nadmetanje između Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića, ili Faruka Kapidžića Dia-e i Adnana Delića sa istom ideološkom osnovom.

Prije pojave Naroda i Pravde, u Kantonu Sarajevo je, recimo, SDA, u najboljem slučaju, osvajala 59 hiljada glasova. U jesen 2020. godine, SDA i njen recidiv NiP osvojili su u zbiru 90 hiljada glasova. Što, ako pogledamo iz ove perspektive, opet znači da je podrška šovinističkim politikama Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića porasla skoro za 50 posto.

Gdje su, recimo, jučer bili sarajevski liberali i ljevičari? SDA-ovce i NiP-ovce smo vidjeli jasno. Šovinističko nadmetanje Zahiragića i Konakovića, Die i Delića obilježilo je dan u kojem su obespravljeni pripadnici LGBT populacije pokušavali skrenuti pažnju na sebe. Ne, da ne bude zabune, nije sporan skup Sanjina Muse i njegovog putujućeg (para)džemata. Ima i Musa pravo da na miran i dostojanstven način iskaže svoje stavove glede porodice. Ali Konaković i Zahiragić nemaju pravo na širenje homofobije. Ova dvojica „nus proizvoda“ dvora Izetbegovića iza sebe imaju 90 hiljada ljudi koji ih prate i koji im vjeruju. To što su uspjeli veći dio javnosti ubijediti da su različiti, te da su jedan drugom alternativa, i jeste problem ove države. Što pokazuju konkretni podaci iz posljednja dva izborna ciklusa. SDA je, recimo, 2018. godine u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Dvije godine kasnije, SDA je osvojila 48 hiljada. To znači da je ta stranka Konakovićevom ekspanzijom izgubila svega šest hiljada glasova u KS. Narod i Pravda je na izborima 2018. godine osvojila 29800 glasova, dok je dvije godine kasnije dobila 13 hiljada novih glasača. Što znači da je NiP oštetio druge stranke više nego SDA. Naša stranka je prije „buma“ Elmedina Konakovića (2018.godine) osvojila 28300 glasova u Kantonu Sarajevo. Na izborima 2020. Naša stranka je dobila svega 17 hiljada glasova. SDP je od 22 hiljade glasova iz 2018. došao do 16 hiljada 2020. DF je sa 13480 glasova  2018. godine pao na 7500 glasova 2020. godine.

NiP je, dakle, zarobio ljevicu i liberale. Koristeći termine „promjena“, „korupcija“ i „alternativa“, NiP je uspio ubijediti i lidere SDP-a i Naše stranke da je Elmedin Konaković, zapravo, rođeni vođa koji će srušiti SDA. Pa onda dobijemo talačku krizu tokom koje predsjednik liberalne Naše stranke i kantonalni premijer koji je i sam bio učesnik Povorke, mora zabiti glavu u pijesak kada njegov ministar Adnan Delić (NiP) zloupotrijebi službenu stranicu Ministarstva za promovisanje homofobnih stavova. Ili dobijemo to da se lično kabinet premijera liberala Edina Forte tri puta u dva pasusa mora izvinjavati građanima zbog golih ljudi ispred Narodnog pozorišta čiji je performans prekinuo Sebijin poluproizvod Haris Zahiragić. Došli smo do toga i da direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić, koji ima stavove o svemu što ga se ne tiče, šuti o onome što bi trebalo da ga se tiče.

Svi liberali, pa čak i sami organizatori sada se, pod navalom šovinizma Harisa Zahiragića, ograđuju od sopstvenih stavova i performansa. A ograđuju se zato što znaju da njihov koalicijski partner Elmedin Konaković o svemu navedenom misli isto što i Haris Zahirahić.

I, šta, zaboga, ima sporno u tome što je neko uz sve potrebne dozvole (ako ih je imao), izveo svoju umjetničku tačku ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu?

Ne znam da li ste primijetili, ali poruke Sanjina Muse i obespravljenih pripadnika LGBT zajednice nisu bile i neće ostati u fokusu. U fokusu su bili i bit će narednih dana homofobni stavovi Harisa Zahiragića, Adnana Delića, Elmedina Konakovića i Faruka Kapidžića.  A za to vrijeme ljevica će šutjeti. Kandidat ljevice za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović sigurno neće napisati otvoreno pismo u kojem će oštro osuditi stavove NiP-a i SDA o sarajevskoj Povorci. Jer kandidat ljevice cilja u isto biračko tijelo u koje ciljaju Zahiragić i Konaković. I to i jeste poraz bh. društva. Evo, samo kratki presjek.

U Sarajevu se nadmeću i najveću podršku imaju SDA i NiP. U Zenici je bitka između SDA i bivšeg kadra SDA Fuada Kasumovića. U Krajini je bitka između Kambera (SDA) i Hozana (A-SDA). U Tuzli se za prevlast bore SDA i Kukićev PDA. Kada se sve sabere i oduzme, ideološka razlika ne postoji. Ni među njihovim biračima niti među stranačkim rukovodstvom. Ali nisu sporni oni. Sporno je to što su stranke ljevice i liberalne stranke  za mrvice vlasti  prepustile svoju „upravljačku“ politiku strankama nastalim iz SDA. Pa se sada, recimo, u širenju homofobije nadmeću i sarajevska vlast i sarajevska opozicija. Dok sarajevski liberali i ljevičari nemaju hrabrosti da stanu iza vlastitih performansa i Povorke. Samo sarajevski ljevičari, liberali i antifašisti mogu dati pozorišni plato za performans golih ljudi, a onda se, dva sata kasnije, ograđivati od toga što su dopustili. I nije problem što su dopustili. Problem je što se ograđuju.

Umjetnički performans neću komentarisati, jer o umjetnosti ne znam ništa. To bi trebao, iz umjetničkog ugla, komentarisati Dino Mustafić, ako ima vremena od komentarisanja Izbornog zakona o kojem, uvjerio sam se, ne zna ništa. Ali on šuti. Šute svi liberali, prepadnuti selfie performansom Harisa Zahiragića i Facebook statusima Elmedina Konakovića. Šute, jer osjećaju da performans nije naišao na odobravanje javnosti. A oni, ti silni sarajevski liberali i antifašisti, više vode računa o svom ugledu nego o ljudskim pravima. Prepoznat ćete ih po tome što uvijek jasno i glasno podržavaju ono što je popularno, a šute ono o onome što nije.

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika je to što je svojm olim tijelom ogolio i ljevicu i desnicu. I pokazao ko ima muda, a ko ne.

Kandidatski statusi i pridruživanje: Neki su, ipak, jednakiji

Kada je u ponedjeljak popodne grupa europarlamentaraca pokušala ući u upravnu zgradu Grada Prijedora, gradonačelnikov glasnik im je, na ulazu, rekao da za njih ima mjesta, ali da za predstavnika roditelja prijedorske djece ubijene tokom etničkog čišćenja u tom gradu mjesta nema. Nizozemska europarlamentarka Tineke Strik će odmah sutradan obavijestiti u Predsjedništvu BiH trojicu svojih domaćina o prijedorskom incidentu. Milorad Dodik je, prenijet će mi oni koji su prisustvovali sastanku, samo šutio. Jer čak ni lider SNSD-a nije mogao odbraniti postupak svog stranačkog kolege, koji je procijenio da za prijedorske žrtve nema mjesta u zgradi Grada Prijedora. Europarlamentarci su se solidarisali sa žrtvama i odlučili da i oni ne uđu na sastanak sa gradonačelnikom. To je, dakle, ona Evropa kakvu želimo i kojoj težimo.

Hrvatska i Mađarska

Ali, nažalost, to je samo jedna strana medalje. Evropska unija ovih dana će donijeti odluku koje će to države dobiti status kandidata za članstvo. Oni koji se pitaju i koji odlučuju, predložili su da se kandidatski status dodijeli Ukrajini, Gruziji i Moldaviji. Sve druge države, do objave konačne odluke, nadat će se da nisu zaboravljene. I Bosna i Hercegovina je među njima. Ako je suditi po izjavama, što službenim, što neslužbenim, glavne države EU se protive da Bosni i Hercegovini dodijele status kandidata. Za BiH se zalažu, pazite sada, Austrija, Slovenija, Hrvatska i Mađarska. Hvala austrijskom kancelaru, svaka čast slovenskom predsjedniku Borutu Pahoru, obojica časno i pošteno priznaju i greške EU i obrazlažu svoje argumente za prijedlog BiH.

No, zaintrigirale su me Hrvatska i Mađarska pa sam pokušao proteklih dana, preko diplomatskih izvora, saznati o čemu se radi. I dobio sam logične odgovore. U BiH su izbori u oktobru. Davanjem statusa kandidata našoj zemlji, vladajuća struktura (SNSD, HDZ i SDA) bi to knjižila kao svoj uspjeh i sigurno bi im pomoglo u predizbornoj kampanji. Stoga dio država članica EU, a prije svih Njemačka, cijeni da do kraja ove godine BiH ne treba dobiti kandidatski status. Istovremeno, Viktor Orban i Zoran Milanović, prvi zaštitnik Milorada Dodika, a drugi Dragana Čovića, u ime Mađarske i Hrvatske insistiraju da se Bosni i Hercegovini status ipak dodijeli. To što Bakir Izetbegović nema partnera u EU koji bi se založio i za njega, najviše govori o njemu samom. Jer za trideset godina vladavine nije uspio izgraditi partnerski odnos niti sa lijevim, ali ni sa desno orijentiranim liderima u EU. On se fokusirao na Tursku, koja jeste bitna, ali je istovremeno i teret ukoliko je zaista politički cilj integracija u EU. A sada dolazimo do pitanja – zbog čega je Turska teret?

Koliko god se tješili i ubjeđivali da to nije tako, EU je “kolijevka kršćanstva”. Neki će tu uniju nazvati obnovljenim zapadnim rimskim carstvom. I to nije daleko od istine. I geografski i politički Turska je na vratima EU. Ali za tu državu decenijama nema mjesta u Uniji, iako je njena ekonomija daleko ispred ekonomije brojnih država koje su članice EU. S pravnom stečevinom i nije baš tako, ali kada se sve sabere i oduzme, jasno postane da za Tursku nema mjesta u EU iz jednog jedinog razloga – u Turskoj odlučuju muslimani.

Za Gruziju, recimo, ima mjesta. To što vlasti u Tbilisiju ne kontroliraju veći dio svoje države, ne smeta briselskim zvaničnicima da je poguraju u EU, uprkos čak i podatku da ne kontrolira ni svoje međunarodno priznate granice. Ne smeta Bruxellesu ni Južna Osetija ni Abhazija koliko im smetaju muslimani. I nisam to primijetio samo ja. Primijetili su to oni koji nemaju veze sa islamom, a imaju dugogodišnje veze sa briselskom birokratijom.

Evo, krenimo redom. Bosna i Hercegovina je cjelovita država. Kontrolira svoje granice. I, opet, ne stoji u Bruxellesu onako dobro kao Moldavija. Sve sa paradržavom Pridnjestrovlje koja je razdvaja od Ukrajine. Sjeverna Makedonija je, pisao sam prošle sedmice na ovom mjestu, promijenila i ime da bi je Evropljani shvatili ozbiljno, vjerujući njihovim obećanjima. Pa, opet, Ukrajina sa paradržavama LNR i DNR postala je prioritet za Bruxelles, a danas – onakvog Zorana Zaeva – ni na mapi političara s kojima se Bruxelles druži. Da ne bude zabune, nemam ništa protiv ulaska Ukrajine u EU po hitnom postupku, ali imam protiv činjenice da su neki, kao u Orwelovoj “Životinjskoj farmi”, ipak jednakiji. Odgovor na pitanje po čemu su “jednakiji”, treba zatražiti u strukturi stanovništva država koje su kandidat za kandidata, i država koje se nadaju kandidaturi.

Demografski oportunizam

Šta je zajedničko Turskoj, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini? Odgovor je – muslimani. Sad, opet, da razjasnim. U Francuskoj, sigurno, živi više muslimana, nego, izuzmemo li Tursku, u navedenim zemljama zajedno. Ali francuski muslimani ne odlučuju o političkim procesima u Parizu. Odlučuje Macron koji je i pokazao crveni karton Zaevu. Kao što milioni Turaka u Njemačkoj nemaju presudan utjecaj na njemačku politiku, iako i u Bundestagu imaju svoje predstavnike. Da se ne lažemo, muslimani u evropskim zemljama sigurno imaju veća pojedinačna prava nego u svojim matičnim zemljama iz kojih su emigrirali u potrazi za ugodnijim životom. No, kada muslimani postaju problem? Onog trenutka kada mogu ostvarivati kolektivna i politička prava. Nije problem biti musliman u Bruxellesu, Amsterdamu ili bilo kojem drugom evropskom gradu. Problem nastaje kada musliman može učestvovati u donošenju odluka unutar briselskih institucija.

Da je ovo istina, možemo se uvjeriti i u stručnim časopisima zapadnih univerziteta koji se bave Balkanom. “Muslimanski demografski oportunizam” doveden je u istu ravan sa srpskim ili hrvatskim nacionalizmom. Nije, dakle, problem muslimanski nacionalizam. Problem je što se muslimani “rađaju”.

O nesporazumima o Sporazumu: Časna briselska pionirska riječ i Dodikov (“evropski orijentirani”) posjet Rusiji

Bila je to 88. godina prošloga vijeka kada sam, sa crvenom maramom oko vrata i plavom kapicom na glavi, sa drugovima iz prvog razreda polagao pionirsku zakletvu. “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu…”, izgovarao sam sa sedmogodišnjacima riječi koje tada baš i nisam razumio, a koje iz ove perspektive, budimo objektivni, zvuče smiješno.

Ne znam sada da li sam bio posljednja ili pretposljednja generacija Titovih pionira u “samoupravnoj socijalističkoj državi” (ma šta to značilo) koja se nedugo poslije toga raspala dok se “kapitalistička Evropa” širila i ujedinjavala u jedinstveno tržište jeftine radne snage iz zemalja istočnoga bloka.

Bruxelles je u međuvremenu postao mjesto odlučivanja. I mjesto gdje su proteklog vikenda bosanskohercegovački političari, stojeći mirno pred Charlesom Michelom, u poznim godinama dali “časnu pionirsku riječ” da će “marljivo učiti i raditi” i u predizbornoj kampanji biti “dobri drugovi”. I da će voljeti i poštovati “našu domovinu”.

Tekst svečane zakletve, nedugo nakon samog čina njenog polaganja, objavit će predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, slaveći to kao svoj veliki diplomatski uspjeh. Uglavnom, lideri političkih partija, izuzev izočnog Dragana Čovića (koji je imao probleme sa varenjem određenih tema, zbog čega ga je u ključnom trenutku zabolio stomak), odsutnih Mirka Šarovića i Fahrudina Radončića, i prisutnih Branislava Borenovića i Nenada Nešića (specijaliziranih za priču o ničemu), usaglasili su se da će “biti dobri drugovi” i da će “marljivo učiti i raditi”.

”Ništa nije potpisano”, tvitao je Milorad Dodik dok je salom u Bruxellesu još uvijek odzvanjalo njegovo “istorijsko da” reformama u Bosni i Hercegovini. I Nenad Stevandić je smogao snage da se, kao lider opterećen sumnjivim događajima iz prošlosti, okrene ka budućnosti i izgradnji. Lideri stranaka iz Sarajeva su, neočekivano, bili jedinstveni, dok je lider HDZ-a BiH, rekosmo, bio “na poštedi”.

Ako pažljivo pročitate nepotpisani Sporazum i ako, pritom, živite u zabludi da će on biti ispoštovan, dijelit ćete sreću i zadovoljstvo sa najvišim zvaničnicima Evropske unije koji su u svom notesu upisali još jednu recku na listi “uspješnih diplomatskih misija”. Ali svi znamo da je taj sporazum jedna obična (šarena) laž, koja, baš kao i “pionirska zakletva”, služi da usreći one naivne koji vjeruju u “dobro drugarstvo”, “marljivo učenje” i još neke floskule preuzete iz socijalizma kako bi “uljepšale” kapitalizam.

Od briselskog “razumijevanja” nije prošlo ni 12 sati, a oni koji su se sporazumjeli već su imali nesporazume o razumijevanju Sporazuma. I nije uopće bitno kako taj dokument shvata Željko Komšić i kako ga razumije Milorad Dodik, ili kako ga, uz pomoć Wikipedije, tumači Elmedin Konaković. Bitno je da to što je dogovoreno nikada neće biti implementirano dok je u državi Bosni i Hercegovini ovakvo “ustavno” stanje. I još je bitnije da i sama Evropska unija nikad neće ispoštovati ono što su nam obećali čak i ako se bh. lideri usaglase.

Eno Sjeverne Makedonije za primjer. Ljudi su promijenili identitet države vjerujući da će to što u imenu imaju Sjeverna prikriti njihovu “južnjačku krv” i da će biti nova članica EU. Ali “južnjaci” su uvijek južnjaci, naročito ako u svojoj strukturi stanovništva imaju opasnost, u stručnim časopisima zapada, nazvanu, citiram, naravno, “muslimanski demografski oportunizam”.

Eno primjera i u Ukrajini. Iako su, kako nerijetko kažu zapadnjački novinari, opet citiram, “Ukrajinci slični Evropljanima, voze iste automobile i nisu kao one izbjeglice sa Bliskog istoka”, ova država neće dobiti povlašten status za ulazak u Evropsku uniju. Jer to što Ukrajina krvari, ne tiče se bogatih Evropljana koji razmišljaju o uvođenju sankcija na plin i drugu robu široke potrošnje iz Rusije, ali ne razmišljaju o sankcioniranju, recimo, uvoza ruskih dijamanata.

I u (ne)sporazumu bh. lidera pominje se Ukrajina, ali za potrebe “diplomatskog uspjeha” Charlesa Michela, svedena je na fusnotu o kojoj se tek trebaju zauzeti “čvršći stavovi” o ruskoj agresiji.

”Ništa nije potpisano”, izgovorit će dan nakon svog tweeta Milorad Dodik, objašnjavajući građanima Republike Srpske da je on, samo zbog Charlesa Michela, rekao da “prihvata” Sporazum koji nikoga ne obavezuje na bilo šta. Lider SNSD-a govori istinu. Niti je u Bruxellesu šta potpisano, niti će nakon Bruxellesa išta biti drugačije. Časna pionirska ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije značila ništa, pa neće, sigurno, ni u kapitalističkoj Bosni i Hercegovini, razapetoj između Zagreba i Beograda.

Nakon što je u Bruxellesu pohvaljen kao “konstruktivan lider”, Milorad Dodik je, preko Turske, otputovao u Rusiju. Tamo bi se trebao sresti sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Evropski orijentirani posjet, zar ne?

Srđan Puhalo, slijepi i gluhi vezista: Licemjer, a ne četnik!

Nije Srđan Puhalo četnik, on je licemjer. To što je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, ne znači nijednog trenutka da je Srđan Puhalo ratni zločinac. On samo licemjer. Nije, dakle, problem to što je “izvjesni” Srđan Puhalo 25. juna 1992. godine bio prethodnica policajcima u Kalinoviku koji su, potom, zbog neodazivanja na njegov poziv, bošnjačke muškarce odvodili prvo u logor Barutni magacin, a onda većinu njih u smrt. To što Puhalo svakodnevno i uglavnom neduhovito twitta o srpskim zločinima, od njega ne pravi čovjeka. Kao što isticanje bošnjačkih zločina od njega ne pravi nečovjeka. Srđan Puhalo je, rekoh, samo jedan licemjer.

Da je svakoga dana pisao o ubistvima sarajevskih Srba na Kazanima, da je svako jutro tvitao o ubistvima nedužnih zarobljenih JNA vojnika u sarajevskom Velikom parku, da je odmah po “dvaput tvitao” o mučenjima srpskih zarobljenika nakon bitke u Dobrovoljačkoj, Srđan Puhalo bi bio čovjek koji zaslužuje svaki vid podrške i poštovanja. Čak i da nikad nije napisao ništa o Srebrenici i Prijedoru.

Nje, dakle, Srđan Puhalo četnik. Nije on ni balija, kako su ga često i neopravdano etiketirali “pripadnici njegovog naroda”. On je samo licemjer. Sklon provokacijama, ali ne baš sklon činjenicama.

Prije petnaestak godina Srđan Puhalo je rekao da on nije Srđan Puhalo iz Kalinovika zbog čega nije svjedok zločina u tom gradu. E, zbog toga je licemjer. Ne možeš, bolan, prozivati prijedorske Srbe zbog toga što su bili slijepi kada Bošnjake bacali u Tomašicu, a istovremeno tvrditi da ti, Srđan Puhalo iz Kalinovika, nisi Srđan Puhalo iz Kalinovika kojeg u iskazima pominju svjedokinje iz predmeta Ratko Bundalo, samo da bi izbjegao neugodnosti tokom svjedočenja pred pravosuđem. Nije, dakle, sramno to što si bio pripadnik Vojske RS. Sramno je ne pričato o onome što si vidio, a svakog dana pisati o onome što nisi vidio.

Mnogo je pripadnika Vojske Republike Srpske rizikovalo svoj život svjedočeći, što javno, što tajno, o ratnim zločinima koji su se zbivali pred njihovim očima. I za tu svoju hrabrost nisu nagrađeni nijednom projektnom markom stranih ambasada. Svjedočili su čak i ratni zločinci (Miroslav Deronjić i Dražen Erdemović) kojima je proradila savjest. Ali savjest Srđana Puhala nije proradila do danas. Prije petnaest godina je bježao od vlastitog identiteta, tvrdeći da on nije on. Srđan Puhalo, koji je za sebe tvrdio da nije Srđan Puhalo, sin Dušana, nije želio svjedočiti o zločinima kojima je, prema iskazima svjedokinja, prisustvovao. I danas je on, eto, miljenik ljudi navodno otvorenog uma.

Znate li ko je Dragan Stanimirović? Ne znate, jer on ne tvita, on nije analitičar i ne bori se doskočicama protiv fašizma. Dragan Stanimirović, danas novinar Al Jazeere, odbio je kao banjalučki Srbin da bude vojnik Vojske RS. Ne iz projektnih razloga. Svoje stavove nije naplaćivao. Zbog svojih stavova je debelo plaćao. Dragan Stanimirović je, u svojstvu dezertera i izdajnika, završio iza rešetaka na Manjači. To je hrabrost i ljudskost koji Srđan Puhalo nikada neće imati.

Znate li Omera Hasanovića? Nema ni njega na Twitteru. Nije popuparan ni on u krugovima “otvorenih ljudi”. Omer je novinar Federalne televizije. Rođen je u Srebrenici. Poslije rata je u masovnim grobnicama pronašao kosti svoga oca i svoga starijeg brata. Ostao je bez kuće, bez pola porodice, bez djetinjstva. Pa, opet, imao je toliko hrabrosti i ljudskosti da kao novinar Federalne televizije u Banovićima istraži priču o zločinima “svog naroda” nad   srpskim civilima. Zbog njegovg je priloga optuženo nekoliko pripadnika Armije RBiH. Ali Omera Hasanovića nećete vidjeti nigdje na okruglim stolovima da priča o pomirenju i “suočavanju s prošlošću”.

O sebi u ovom osvrtu neću govoriti. Eno, neka Puhalo pogleda u arhivama ko je otkrio i objavio identitet živog Bošnjaka iz Srebrenice čije je ime bilo uklesano na ploči Memorijalnom centru u Potočarima. Ima u arhivu i nekih priloga o zloupotrebama udruženja žrtva genocida. Ima i kucanje na vrata Francu Kosu, kasnije prabosnažno osuđenom ratnom zločincu iz Srebrenice. Ima u arhivama i (po)ratnih tekstova Vildane Selimbegović o zločinima na Kazanima. Ima u arhivama tekstova o “armijskim” zločinima u Srebrenici čiji je aiutor i potpisnik, pet šest godina iza rata, bio Emir Suljagić.

Ali Srđan Puhalo je danas “glasnik mira”. Koji kao vezista ništa nije vidio i ništa nije čuo o zločinima u Kalinoviku. Jer on, zaboga, nije taj Srđan Puhalo kojeg su, u svojim iskazima pomenule dvije svjedokinje zločina. Kada su one svjedočile, Srđan Puhalo nije bio “sveprisutni analitičar”. Nisu, dakle, imale razloga da lažu o njemu. Nije bilo “političkih” motiva da ga se raskrinka. Sud je niihovim iskazima poklonio vjeru. Ali Srđan Puhalo je odlučan u tvrdnji da to nije bio on. Pa, gdje, onda, bio? Štaje radio? Da li je održavao sistem veze kojom su Ratko Bundalo i Ratko Mladić slali naredbe za progon i etničko čišćenje.

Znate, ima u Banja Luci mnogo kolega, Srba, s kojima sam proteklih godina komentarisao lik i djelo Srđana Puhala. O brojnim stvarima smo mislili drugačije, ali i Srđanu Puhalu smo uvijek mislili isto. Banjalučki kolega Darko Momić veli da srbuje. Ali je, siguran sam, mnogo časniji čovjek od Srđana Puhala. Ono što piše, Momić radi iz ubjeđenja. I siguran sam da nikada ne bi nudio novac za spiskove mrtve djece. Na bilo čijoj strani. Ali čovjek otvorenog uma i “pomućenog sjećanja”, Srđan Puhalo, dakle (valjda je to taj, iako drugog nema), nudi novac da mu se dostavi spisak ubijene djece Sarajeva. Jer mrtva djeca su za njega samo jedna “doskočica”. Sreća da Internet pamti sve. Pa će tako ostati zapisano da je jednom bio jedan “pravednik” koji je osporavao broj ubijene djece u gradu koji je bio pod najdužom opasom u modernoj istoriji.

I, još nešto. Bez obzira na to što je licemjer, Srđan Puhalo ima pravo da iznosi svoje stavove i zbog toga mu niko ne smije prijetiti niti ugrožavati njegov život. Prošle sedmice smo se sreli u Radićevoj ulici u centru Sarajeva i uljudno se pozdravili. Siguran sam da će tako biti i ubuduće.

Quo vadis, Srđane: Istina o ubijenoj djeci Sarajeva se utvrđuje na sudu, a ne na društvenim mrežama

Činjenice se utvrđuju na sudu, a ne na društvenim mrežama. Dječiji život nije doskočica Srđana Puhala, i “umjetnički dojam” Jasmile Žbanić. Da biste sudski utvrdili činjenice, morate provesti sudski postupak. A krivičnog postupka, prema ovom pravu koje se primjenjuje kod nas, nema bez optužnice nadležnog tužilaštva. Nijedno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu, a naročito ona na brdima oko Sarajeva, nije podiglo nijednu optužnicu za ubijanje djece tokom u Haagu dokazane opsade glavnog grada BiH. Dakle, ako sagledate u sudskom postupku pravosnažo utvrđene činjenice u Sarajevu nijedno dijete nije žrtva ratnog zločina. Što znači da je Srđan Puhalo u krivu. U Sarajevu, pravosudno gledano, nije ubijeno nijedno dijete.

Borci za ljudska prava, a takvim se smatraju i analitičar Puhalo i redateljica Žbanić, u svakoj državi, bila cvilizirana ili ne, insistiraju na pravdi. A pravda nije utvrđivanje “količine žrtve”. Pravda je utvrđivanje i identifikovanje krivca. Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.

Ako ste borac za ljudska prava, a Žbanić i Puhalo ističu da jesu, onda svakodnevno insistirate na procesuiranju krivaca za ubistva koja su vam poznata. Puhalo kaže da mu je poznato da je u Sarajevu ubijeno 600 djece. Evo, čak i ako krenemo s pretpostavkom da je njegov broj tačan, doći ćemo do istog cilja – ne postoji nijedna presuda pred domaćim pravosuđem za ubistvo tih 600 djece. Pa, opet, Puhalo ne problematizira to što niko nijen osuđen za smrt njemu poznatih 600 djece Sarajeva. On problematizira broj ubijene djece, tražeći nedosljednosti između spiskova poluprivatnih udruženja koja su građu prikupljala bez ikakvih državnih ovlaštenja bez kojih je, budimo objektivni, nemoguće prikupiti sve potrebne podatke.

Da li je broj ubijene djece u Sarajevu preuveličan? Moguće je. Da li Srđan Puhalo umanjuje stvarni broj stradale djece? I to je moguće. Ali, sve dok se pravosnažnom presudom, nakon sudskog postupka ne utvrdi tačan broj stradale djece, prostor za manipulacije će postojati.

Srđan Puhalo će za sebe reći da je borac za ljudska prava i aktivista. Njegova djela će, pak, reći da je on egocentrik, spreman da uradi sve kako bi privukao pažnju javnosti. Jer da je borac za ljudska prava, insistirao bi na sudskom utvrđivanju istine i ne bi raspisivao nagrade za “mrtvu sarajevsku djecu”.

U civiliziranom svijetu i danas se raspisuju nagrade za informacije o počiniocima krivičnih djela. Bosanskohercegovački “aktivista” Srđan Puhalo raspisuje nagradu za “listu žrtava”. On nudi deset hiljada maraka za 1600 imena sarajevske djece. Otprilike, 6,25 KM po glavi ubijenog djeteta.

Kada su pripadnici Desetog diverzantskog odreda 16. jula 1995. godine na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika strijeljali između 1000 i 1400 srebreničkih Bošnjaka, Ratko Mladić je Francu Kosu i njegovim ubicama obećao nagradu – 5 DM (njemačkih maraka) po  glavi ubijenog Bošnjaka. Inflacija je, očito, uradila svoje. Danas Srđan Puhalo, Mladićev sugrađanin iz Kalinovika, plaća 6,25 KM za “potvrđenu” smrt sarajevskog djeteta.

Znate, Haški tribunal i svi međunarodni aktivisti su učinili sve da se identifikuju ubice sa Branjeva. Nije se vodila polemika o tome da li je tog dana strijeljano 1000 ili 1400 Bošnjaka. Tražile su se ubice.

Priču o Branjevu bi trebala znati i redateljica Jasmila Žbanić. Istina, u njenoj “Aidi” nisu vjerodostojno opisana sva stratišta Srebreničana. Ona se tek, jednom sekvencom, osvrnula na ubistva u Domu kulture u Pilici. No, to je njeno pravo. Film je jedno, stvarnost je drugo. Za svoje potrebe i potrebe filma, ona je mogla izmijeniti i biografiju Hasana Nuhanovića, stvarnog scenariste svog nagrađivanog filma. Recimo, negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida nakon rata odlazi u svoj stan i tu je uljudno dočekuje porodica ubice njene porodice. Znate li šta je bilo u stvarnom životu? UN-ovog prevodioca Hasana Nuhanovića, netom iza rata, sa njegovog kućnog su praga bukvalno otjerali članovi porodice Milenka Stanića, vlaseničkog gospodara života i smrti koji je odgovoran za ubistvo i spaljivanje Hasanove majke. Jasmila Žbanić je, dakle, iskrivila istinu na kojoj danas insistira.  Sudovi su presudili da su Srebreničani masovno strijeljani na najmanje šest različitih lokacija. U filmu “Quo Vadis, Aida” vidimo samo jedno stratište. Ali to je samo njen umjetnički dojam. I prilagođavanje zapadnoj publici od koje očekuje nagrade. i nove projekte. Baš kao i Srđan Puhalo.

Dan (anti)fašizma u Sarajevu i Banjoj Luci: Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom

Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom. Sa tih šest riječi jedan će moj prijatelj objasniti razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. I skoro da je tako. U Banjoj Luci je zvijezda 9. maja bio ruski ambasador Igor Kalabuhov. U Sarajevu se, potpuno nenametljivo, kroz masu kretao Serhii Minailo, ukrajinski otpravnik poslova koji, faktički, u Bosni i Hercegovini obavlja funkciju ambasadora.

Potresni snimci

Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.

Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.

Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.

Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.

Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.

Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.

U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.

Simboli i idoli 

Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.

Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

Dugogodišnja praksa

Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

Prve žrtve

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

Osvrt na izjave predsjednika Hrvatske: O čemu bi Milanović podučavao djecu da nije presuda u Hagu

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ponovo je danas, na obilježavanju akcije Bljesak, govorio o BiH. Naglasio je kako je dolazak Hrvatske vojske do Manjače zaustavio rat u BiH, “a ne američko bombardiranje i konačno neformalna kapitulacija bosanskih Srba, Mladića i Karadžića, pristanak na pregovore i deblokada Sarajeva”, javlja Hina.

“Nisam za ideologizaciju povijesti, smatram da je opasna, ali to djecu treba učiti, to su činjenice”, poručio je Milanović.

To dakako nisu činjenice. Ako bi Milanović hrvatsku mladež učio činjenicama onda bi ih trebao upoznati, prije svega, sa onim koje su utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. One govore o presudi za  Udruženi zločinački poduhavat na teritoriju BiH.

Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Sud je potvrdio da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Trebao bi Milanović upoznati mladež da su koncentracioni logori, zločini i pokolji nad Bošnjacima u BIH počinjeni u okviru međunarodnog sukoba koji je vođen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine 1993. i 1994, a u kojem je Republika Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad jedinicama HVO-a, što je potvrđeno u presudama MKSJ-a.

No umjesto distanciranja od zločinačke politike političkog vrha Hrvatske u devedesetima koji je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu te doprinio počinjenju zločina, Milanović se odlučio odlikovati jedinice i pojedince koje su učestvovali u njihovom počinjenju.

(vijesti.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...