Istaknuto

Istaknute objave

Dok potpisuje koalicijski sporazum sa Osmorkom, Čović se obračunava sa Devedesetkom: Hoće li HDZ BiH ostati bez četvrtog delegata u Domu naroda BiH?

Čelnici osam političkih partija okupljenih oko NiP-a i SDP-a potpisali su koalicijski sporazum sa HDZ-om BiH. Najavili su da naredne sedmice imaju sastastanke sa SNSD-om kako bi dogovorili i raspoedjelu vlasti na nivou BiH. No, uporedo sa potpisivanjem koalicijskog sporazuma vodi se bitka za većine u svim klubovima domova naroda FBiH i BiH. Proteklih dana smo pisali o većinama u Klubu Bošnjaka. Sada se bavimo Klubom Hrvata Doma naroda FBiH.

U Zapadnohercegovačkom kantonu Dragan Čović se uspio spasiti. Trojica od četvorice kantonalnih zastupnika HDZ-a 1990 prešla su na stranu HDZ-a BiH i Čović je dobio sva četiri hrvatska delegata u Domu naroda FBiH koja daje taj kanton. No, ova sedmica će biti ključna. I mnogo toga, već smo objavljivali, u Klubu Hrvata će ovisiti o Demokratskoj fronti. Ukoliko ne bude “promjena” stranačkih dresova, HDZ BiH teško će moći doći do broja šesnaest u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, što bi mu garantovalo izbor četiri delegata Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Idemo sada po kantonima.

Hercegovačko-neretvanski kanton daje pet hrvatskih delegata. HDZ BiH iu Skupštini HNK ma jedanaest zastupnika, ali njih desetero se izjašnjavaju kao Hrvati (Zora Dujmović je Srpkinja). HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata (Zoran Mikulić). Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. Međutim, ukoliko bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata. Ovo je, dakako, pod uslovom da ne bude takozvanih preletača kako je to bilo protekle sedmice u Zapadnohercegovačkom kantonu.

Prema odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta, Kanton 10 (Livno), daje tri delegata iz reda hrvatskog naroda. Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica (Željka Matković). SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. U tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.

U Skupštinu Tuzlanskog kantona izabrano je četvero zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. U pitanju su Vedrana Petrović (SDP), Silva Banović (NiP), te Boris Krešić i Ivana Mijatović iz DF-a. SDP BiH je podržao listu NiP-a koju je predvodila Silva Banović, dok su Krešić i Mijatovićeva imali svoju listu. S obzirom na to da su ove dvije liste dobile identičnu podršku (po dva glasa), u srijedu će Centralna izborna komisija BiH žrijebom izabrati delegata iz reda hrvatskog naroda.

Unsko-sanski kanton delegira jednog Hrvata u Dom naroda FBiH. U Skupštinu USK je izabrano njih troje. Ines Delić je zastupnica SDA, Tanja Šantić je NES, dok Elvira Abdić Jelenović dolazi iz Laburista. Ukoliko SDA i NES ne postignu dogovor, postoji mogućnost da za delegata bude izabrana Elvira Abdić-Jelenović, inače kćerka Fikreta Abdića. No, ukoliko SDA podrži NES ili NES SDA, Abdićeva kćerka nema nikakve šanse da bude izabrana za delegata. Međutim, budu li NES i SDA glasali svako za svoju listu, tri liste će ići u žrijeb, i onda Elvira Abdić-Jelenović ima šanse da bude izabrana.

Zeničko-dobojski kanton ima pravo na dva hrvatska delegata. Da SDP-ova izabrana zastupnica Vinka Aletović nije odustala od mantata kako bi ušao Srbin Mladen Simić, probosanske stranke bi imale sedam zastupnika iz reda hrvatskog naroda. HDZ BiH ima troje zastupnika. Dakle, probosanske stranke sada imaju šestero zastupnika iz reda hrvatskog naroda (BHI FK 2, SDP 1, SDA 1, NiP 1, DF 1),  a HDZ ima troje zastupnika. Ukoliko bi probosanske stranke napravile dvije liste koje bi podržalo po troje zastupnika, to bi značilo da tri liste (jedna HDZ-ova) imaju identičnu podršku. Od tri liste žrijebom bi bile izabrane dvije liste. U tom bi slučaju jedna lista probosanskih stranaka sigurno prošla, dok bi se o druga lista birala između jedne probosanske i jedne HDZ-ove liste. No, ukoliko budu tri probosanske liste, izvjesno je da će proći jedna HDZ-ova i jedna lista probosanskih partija.

U Skupštinu Kantona Sarajevu izabrano je četvero zastupnika iz reda hrvatskog naroda. Ovaj kanton delegira jednog hrvatskog delegata. NiP ima jednu zastupnicu (Danijela Kristić), SDP jednog zastupnika (Davor Čičić), DF jednu zastupnicu (Marijela Hašimbegović) i ZNG jednog zastupnika (Damir Marjanović). Njih četvero će međusobno odlučiti o tome ko će biti delegat u Domu naroda FBiH.

Bosansko-podrinjski kanton daje jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. U Skupštinu BPK je izabrana Berina Fejzić (BNS) koja se izjašnjava kao Hrvatica. S obzirom na to da je jedina izabrana Hrvatica u Skupštini BPK, ona će sigurno biti delegatkinja u Domu naroda FBiH.

I Posavski kanton delegira jednog Hrvata.  S obzirom na omjer snaga, neupitno je da će to mjesto pripasti Čovićevom HDZ-u.

Dakle, HDZ BiH bi, ukoliko ne bude promjena, u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH mogao imati 13 delegata, što mu osigurava tri delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U tom slučaju, čak i ako Milorad Dodik bude imao četiri delegata u Klubu Srba, dvojac Čović i Dodik neće imati većinu u Domu naroda PS BiH. No, za razliku od Čovića, Dodik bi imao kontrolni paket kroz entitetsku većinu iz RS koju u Domu naroda PS BiH čine dva delegata.

Kako je funkcionisao kartel Edina Gačanina: Tajna Titovog sata od milion maraka iz sefa u Sarajevu!

U sefu BBI banke u Sarajevu već dvije godine su pohranjena dva ručna sata vrijedna 615 hiljada eura. Jedan na sebi oznaku nosi Philippe Patek, a drugi Richard Mille. Doneseni su iz Dubaija i sarajevski advokat Zlatko Ibrišimović bio je zadužen da ih odnese u banku. Sky aplikacija kasnije će otkriti da je za prenošenje sumnjivih iz Dubaija stvari bio zadužen Ibrišimovićev kum Saša Spasojević.

“Brate, onaj moj kum leti u srijedu u 5 odavde do tebe. Hoću li mu dati ono. Hoćeš li ga sačekati na aerodromu”, pisalo je u poruci koju je sarajevski advokat Ibrišimović  30. novembra  2020. godine putem Sky aplikacije poslao Stefanu Papiću.

Stefan Papić odgovara Ibrišimoviću da će njegov brat donijeti jedan Rolex do njega, te da on taj sat pošalje po kumu.

“Znači, RM (Richard Mille) ostaje kod mene”, konstatira Zlatko Ibrišimović.

A ko je uopće Stefan Papić? U bazama Interpola piše da ga potražuje belgijsko pravosuđe zbog trgovine drogom i pranja novca. Njegova majka se zove Maja Kočetkov – Papić. Godinama žive u Bredi i radili su za klan Edina Gačanina. U Sarajevu su prljavim novcem kupovali nekretnine koje je, potom, u njihove ime rentao Sarajlija inicijala F.B.. Kada je belgijsko pravosuđe dokumentiralo njegove veze na narko mafijom koja je krijumčarila kokain preko luke Antverpen, Papić je pobjegao u Dubai. Odozdo je, preko posrednika slao novac kojim su, potom, kupovane nekretnine u Sarajevu. Jedan od tako kupljenih stanova se nalazi u ulici Titova broj 6. Za prenošenje novca i skupocjenih stvari iz Dubaija do Sarajeva bio je zadužen Saša Spasojević, kum advokata Ibrišimovića.

Saša Spasojević je sarajevski biznismen koji je bio jedan od suvlasnika firme “My Place“. Drugi suvlasnik te kompanije je bio biznismen Gordan Memija, inače kum predsjednika NiP-a Elmedina Konakovića. Memija i Saša Spasojević su se, potom, povukli iz vlasništva, ali se firma “My Place” kasnije pojavljuje u vlasničkoj strukturi kompanije “The Place” koja u ime investitora iz Dubaija šalje ponudu za kupovinu hotela Igman. Zastupnik investitora iz Dubaija je bivši fudbaler Emir Granov. On, zapravo, u ime investitora iz Dubaija vodi i projekat Crni Vrh. I na tom projektu je angažirana firma u vlasništvu porodice Saše Spasojevića koji je, rekosmo, kum advokata Zlatka Ibrišimovića i koji je, barem prema prepisci iz aplikacije Sky, bio posrednik u prebacivanju “sumnjivih” stvari iz Dubaija u Sarajevo. Za početak – skupocjeni satovi.

“Edina Gačanina poznajem otkad je imao deset godina”, reći je sarajevski biznismen Gordan Memija za source.ba.

Ranije će na Općinskom sudu u Sarajevu reći da poznaje dobro Gačaninovu majku, te da zna da se Edin bavi prodajom “skupocjenih automobila i satova”.

“Dočekao sam ga na aerodromu. I opet bit ga dočekao i ručao s njim”, izjavit će Memija u januaru ove godine.

No, teško da će Edin Gačanin uskoro dolaziti u BiH. U velikoj akciji nekoliko svjetskih policijskih agencija (Od DEA-e do EUROPOL-a), Edin Gačanin je uhapšen u Dubaiju. Akcija je nazvana “Pustinjska svjetlost”.

“Jedan od nizozemskih osumnjičenika iznimno je velika riba”, rekao je agenciju AFP izvor iz EUROPOL-a.

Ta “velika riba” se zove Edin Gačanin Tito. Rođen je u Sarajevu prije četrdeset godina. Njegov otac, Miralem Gačanin, bio je poznati sarajevski kriminalac koji je radio u Nizozemskoj. Edin je godinama jedan od čelnih ljudi “Supet Kartela” kojeg su činili – italijanska Camorra sa Rafaelom Imperialeom na čelu, irska kriminalna grupa okupljena oko porodice Kinahan, marokanska mafija sa Ridouanom Taghijem i kartel Tito i Dino. Ovaj “Super kartel” se, službeno, povezuje sa zapljenom 30 tona kokaina. Kontrolirali su trećinu evropskog narko tržišta.

Ali odakle jedan Bosanac tako visoko u ovom kartelu?

Priča počinje u jednoj vikendici na Grabovičkom jezeru u blizini Jablanice. Edinov otac Miralem Gačanin u Nizozemskoj se povezao sa osobom po imenu Arnoldus Josephus Van Horsen. Ovaj Nizozemac, rođen 1937. godine, u novembru 2010. godine prijavit će svoje boravište na adresi Djevor kod Jablanice. Dvije godine ranije Miralem Gačanin je preminuo i njegove poslove počeo je preuzimati stariji sin Edin. Nizozemac Van Horsen je povezao Edina sa nekoliko bitnih ljudi i posao je krenuo. No, Edinu je trebala vojska.

Sa dvoje italijanskih kolega ovog ljeta ulazim u sarajevsko naselje Boljakovo. U Ulici Smaila Šikala tražili smo – Smaila Šikala. Onaj prvi, po kojem je ulica dobila ime, poginuo je u ratu. Onaj drugi Smail Šikalo je sin od brata ratnoga heroja.

“Đe si, Avdo”, bilo je sve što je Smail Vikalo izgovorio kada smo ga dočekali na ulazu u njegovu kuću.

Smail Šikalo u Sarajevu

Svako naše pitanje ostalo je bez odgovora. No, mnoga su pitanja u životu Smaila Šikala bez odgovora. Bavio se boksom kada ga je prije nekoliko godina u Nizozemsku pozvao njegov komšija iz ulice – Edin Gačanin. Edin ga je, potom, poslao u Peru. U noći između 6. i 7. januara Šikala će gradu Trujillo uhapsiti tamošnja policija. Pokušavao je u Evropu prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina koji je na sebi imao oznaku BH.

zaplijenjeni kokain koji je u Evropu trebao prebaciti Smail Šikalo

Šikalo je izveden pred sud u Peruu. Međutim, sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. Šefica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Nekoliko mjeseci kasnije – osvanut će u Sarajevu kao slobodni građanin.

Njegov drugi komšija, David Cufaj nije bio te sreće. Dvije godine prijea Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija iz ulice David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu. I on je bio bokser. Iz Sarajeva je, na poziv komšije Edina Gačanina, otišao u Nizozemsku da “usavršava” boks. Onda je završio u Peruu gdje je u uhapšen. U januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora.

U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Policija u Peruu će tada objaviti i shemu na kojoj je tada nepoznata osoba, sa nadimkom Tito, označena kao vođa organizacije.

Identitet misterioznog Tita otkrio sam u ljeto 2019. godine. U jednom dokumentu nizezemskog tužilaštva pisalo je da kartelom Tito i Dino rukovodi – Edin Gačanin iz Sarajeva. Nakon nekoliko tekstova, tada na Žurnal.info, javio se i sam Gačanin. Putem advokata iz Beča dostavio je tužbu tvrdeći da on nije nikakav narko boss. Općinski sud u Sarajevu će tri godine kasnije presuditi da Tito nije oklevetan. Tako je osvijetljen jedan od najvećih narko bosova u Evropi. I istraga je počela.

Posljednji put Edin Gačanin je u Bosni i Hercegovini bio u jesen 2016. godine. Na sarajevski aerodrom Tito je sletio 15. septembra 2016. godine. Tamo ga je dočekao Gordan Memija. Za te priliku vlasnik Foto Arta je iznajmio dva automobila. Tito je smješten u Hotelu Bristol. Kako bi se osjećao što ugodnije, Specijalna jedinica FUP-a, “posudila je” svoje vođi kartela. Edina Gačanina su, tokom boravka u BiH i Hrvatskoj, čuvali specijalci Dražen Čobović,  Senad Kadić, Aldin Ćatić, Emir Druškić, Dženis Kadrić i Ibrahim Miladin.

Gordan Memija je, prema istrazi i vlastitom priznanju, dočekao Edina Gačanina i iznajmio mu automobile i hotelsku sobu, a pripadnici FUP-a su ga čuvali. Među federalnim policajcima koji su čuvali Edina Gačanina Tita u Sarajevu bio je i Dražen Čobović. U pitanju je prijatelj Elmedina Konakovića i Gordana Memije koji je s njima putovao i na hadž.

Elmedin Konaković, Dražen Čobović i Gordan Memija

Dražen Čobović će kasnije napustiti FUP i otići u Dubai gdje je bio  čuvac Edina Gačanina Tita. Tamo će se zaputiti još dvojica pripadnika Specijalne jedinice FUP-a – Ibro Miladin i Dženis Kadrić. I Miladin je prijatelj Konakovićevog kuma – Gordana Memije.

Ibro Miladin i Gordan Memija

“Poznajem ga kao džudistu”, reći će Memija za source.ba.

Miladin nije bio jedini džudista koji je bio “tjelesna straža” narko bosa Edina Gačanina. U Dubai je otputovao i džudista iz Bihaća Harun Sadiković, kojem je mentor bio Branislav Crnogorac, savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.   U Dubiju su, dakle, sa Edinom Gačaninom mjesecima ili godinama živjela trojica bivših pripadnika Specijalne jedinice FUP-a kojom   godinama rukovodi Mustafa Selmanović, kućni prijatelj federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampere.

Dražen Čobović, Mustafa Selmanović i Ibro Miladin

Dvojica od trojice sa ove fotografije bili su pratioci Edina Gačanina Tita. Istina, Dražen Čobović se kratko zadržao i kada je vidio o čemu se radi, pobjegao je iz Dubaia. No, Ibro Miladin je ostao do kraja uz nedavno uhapšenog šefa. Sa Miladinom je ostao i bivši specijalac Dženis Kadrić.

Ibro Miladin, Tito Gačanin, Dženis Kadrić i Harun Sadiković

U znak zahvalnosti za angažman pripadnika FUP-a, Edin Gačanin je odlučio prije nekoliko godina donirati opremu za Specijalnu jedinicu. Donacija je obavljena premo kabineta ministra Aljoše Čampare. Dio PDV-a za ovu donaciju platila je Vlada Kantona Sarajevo, iako je oprema donirana federalnom nivou vlasti. Jedan komplet uniformi zadužio je i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, što je utvrđeno i internom istragom Federalne uprave policije.

Istraga u ovom predmetu nedavno je ponovo aktivirana i saslušano je nekoliko svjedoka koji su potvrdili da je Gačanin donirao keš, a taj novac je iskorišten da se preko jedne sarajevske firme nabave skupocjene uniforme. Tito je, inače, veći dio svojih poslova plaćao kešom. Tako je, prema dokumentima Istrage i nalazima i Sky aplikacije, bivši pripadnik Specijalne jedinice – Dženis Kadrić namjeravao u BiH unijeti 400 hiljada maraka koje je dobio od Tita. Taj novac, otkriveno je tokom istrage, trebao oprati preko sarajevskog advokata Zlatka Ibrišimovića.

“Želim da kupim stan. Imam određeno pokriće za novac ne želim da ugrožavam svoju situaciju zbog ljudi sa kojima radim”, glasila je poruka koju je Dženis Kadrić, pratilac Edina Gačanina Tita, u januaru prošle godine putem Sky aplikacije poslao advokatu Zlatku Ibrišimoviću.

Denis Kadrić je nekoliko puta dolazio u BiH. Hapšen je zbog nasilničkog ponašanja, ali nikada nije završio u zatvoru. Svaki put se vraćao Edinu Gačaninu Titu, narko bosu iz Sarajeva koji je kontrolirao trećinu kokainskog tržišta u Evropi.

O međunarodnim poslovima Edina Gačanina Istraga će pisati u narednim danima.

Kolumna Vildane Selimbegović: Jesu li Ćamil i Vojin novi Miletovi papci?

Danas i(li) sutra najavljen je sastanak opozicije iz Republike Srpske sa vrhom SDP-a Bosne i Hercegovine. Tema razgovora je SNSD, odnosno izbor delegata u Dom naroda PSBiH: nije tajna, Milorad Dodik već sedmicama najavljuje kontrolu u srpskom klubu sa svoje četiri ruke, a sva se bitka zapravo vodi oko Četvrtog čovjeka. Iz RS-a se bira pet delegata, tri su nesumnjivo SNSD-ova, SDS-u pripada jedan, a peti je ustvari taj Četvrti oko kojeg se lome koplja. Ako bi bio Dodikov, omogućio bi mu da blokira državu i sve procese na nivou BiH, odnosno – ako mu izmakne – natjerao ga da se dogovara, što on ne želi, a možda čak i potpuno istisnuo SNSD iz državne vlasti.

Dodik je već u prednosti

Da bi Dodik ostao bez Četvrtog čovjeka, neophodan je dogovor opozicije u RS-u i Pokreta za državu, združenih snaga političkih partija iz Federacije. S obzirom na to da je na listi PzD-a Vojin Mijatović, kao kandidat, inače jedan od potpredsjednika SDP-a BiH, slijedi sastanak koji objektivno određuje budućnost BiH, koja bi se tim dogovorom mogla riješiti Dodikove omče i blokade euroatlantskog puta zemlje. Važna napomena: Dodiku je dovoljno da se PDP, Nebojša Vukanović i SDP ne dogovore, jer ga i to katapultira na njegovu omiljenu ucjenjivačku poziciju.

Uoči sastanka i opozicija i PzD navodno očekuju da popusti onaj drugi, no objektivno Dodik je već u prednosti koju mu je obilato isporučio upravo SDP. Mijatović se, naime, na svom FB profilu požalio na hajku na SDP, pritiske mađunarodnih dužnosnika i tobože ljutito poručio kako je PzD spreman podržati kandidata opozicije, ako potpišu sljedećih pet rečenica: Bosna i Hercegovina je nezavisna i suverena država, i nikada nećemo pokretati pitanje nezavisnosti Republike Srpske; Glavni grad države BiH je Sarajevo i radićemo u interesu naše države, a nikako u interesu susjednih država; Radićemo na članstvu u NATO-savezu jer time omogućavamo mir i stabilnost u našoj državi i regionu; U Srebrenici je počinjen genocid, što je i potvrđeno presudama Međunarodnog suda u Haagu i radićemo svi zajedno da se više nikada nikome ne dogodi; te Osuđujemo agresiju Ruske Federacije na nezavisnu državu Ukrajinu. Gordo zvuči, nema šta! Melem za federalnu javnost, no baš zbog tih pet (ne)potpisanih rečenica malo ko može povjerovati da se SDP nije obavezao isporučiti Dodiku Četvrtog čovjeka. I zato – između ostalog – što ništa slično nije tražio od Dodika, ukoliko se PzD ne udruži s opozicijom. A to je ustvari jedina dobitna opcija, svaka tobožnja principijelnost široko otvara vrata SNSD-u da nastavi putem koji je krenuo.

No, treba pošteno priznati: Dodik je sav svoj politički pragmatizam upregnuo u ašikovanje ne bi li dobacio do cilja. Namignuo je Zoranu Tegeltiji, pa je nakon pet uzastopnih skidanja s dnevnog reda Akcioni plan BiH za NATO jednoglasno protutnjao Vijećem ministara BiH. U svojim starim/novim odajama predsjednika RS-a ugostio je Ćamila Durakovića i Davora Pranjića, novoizabrane potpredsjednike RS-a, plus poslanike Pokreta za državu. Sav sretan, Duraković nam je nakon sastanka pričao o novitetu u odnosima, iskazanoj namjeri predsjednika za zajedničku saradnju (vjerovali ili ne, bio je ozbiljan dok je to govorio), “dosta zajedničkih stvari, počev od promjene prostora i našeg boravka i nekih tehničkih i operativnih stvari koje moram pohvaliti”. Spomenuo je Ćamil i budžet koji predsjednik ima, “nekih 50 i nešto miliona”, a “od toga će biti i za potpredsjednike koji će moći realizirati na terenu kod svojih građana”. Malo podsjećanje: to je onaj famozni budžet koji je za godinu sa 11 skočio na 56,5 miliona maraka, a eto ispade da samo Ćamil ne zna tačnu cifru. A najveći performans Dodik je isporučio sa svog svečanog prijema, organiziranog u vlastitu čast stupanja na dužnost predsjednika RS-a. RTRS je direktno prenosio ovaj događaj od samog početka dolaska zvanica, pa nije trebalo biti naročito pažljiv da bi se primijetilo kako je brižni redatelj striktno vodio računa da – recimo – sa dolaska šefa Misije EU u BiH Johanna Sattlera skrene kameru na ruskog ambasadora Igora Kalabuhova, koji uz već poslovično divljenje Dodiku nije propustio reći kako njegova zemlja i RS dijele stavove o neprihvatanju visokog predstavnika Christiana Schmidta u BiH. Za svaki slučaj, sam je Dodik gostima govorio kako Schmidta i američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja nije ni pozvao, baš kao da zvaničnici SAD-a obilaze prijeme likova sa svoje crne liste.

RTRS naravno nije propustio da posebne zvanice, a la Dragan Kalinić i Darko Mladić, sin ratnog zločinca Ratka, dobiju priliku za specijalni nastup, valjda zarad ravnoteže i uvaženih zvanica, jer patrijarh Porfirije je svoju čestitku fokusirao na mir, čestitost i podsjećanje da u RS-u ne žive samo Srbi i da je izabrani zvaničnik predsjednik i onima koji se drugačije mole. Elem, Dodik ne bi bio Dodik kada bi dopustio da se dugo razmišlja o njegovoj (eventualnoj) promjeni kursa: Ćamila Durakovića je žestoko napao zbog prisustva prijemu Predsjedništva povodom Dana državnosti BiH u Sarajevu, a još je ranije – valjda za svaki slučaj – opleo po BHRT-u zbog prenosa utakmica sa Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru, sve da bi odaslao svoju poruku kako “Srpska navija za Srbiju i nama utakmice Srbije može komentarisati samo onaj ko otvoreno navija za Srbiju”. Hljeba i igara, što bi se reklo, da bi se pažnja skrenula sa onih pitanja koja su važna, a neki će reći i da bi se unaprijed amortizirao ishod koji je Dodiku više no bitan – odlučivanje na nivou države BiH.

Situacija je zapravo posve čista

Ne treba prejudicirati, pristojno je sačekati da nas lider SDP-a Nermin Nikšić izvijesti o konačnom ishodu, no ne smije se ne primijetiti da je i sporazum Osmorke sa HDZ-om, koji je trebao biti potpisan u petak, odgođen za sutra. Neće lider HDZ-a Dragan Čović odustati od Osmorke, ali neće ni od Dodika, a da je partijama koje su raspoložene formirati federalnu vlast sve jasnije da i u svojim redovima imaju Dodikove igrače, priznala je Sabina Ćudić iz Naše stranke, ne krijući revolt zbog mogućnosti da upravo SDP isporuči mehanizme blokade države Miloradu Dodiku. Javna je tajna da se kao idealan scenarij za BiH spominje formiranje vlasti u kojoj nema ni SNSD-a ni SDA, što bi i HDZ-u značajno skresalo krila. Baš je zato NN lider SDP-a na popriličnoj kušnji: niko nije toliko naivan da povjeruje kako su Vojin i Ćamil samostalni strijelci, ma kolike se sume po kuloarima spominjale kao isplata papaka (termin u upotrebi otkad ga je SNSD inaugurirao 2014. kupovinom dvojice poslanika u NSRS-u). Situacija je zapravo posve čista: ako se SDP ne dogovori sa opozicijom za zajednički nastup sa PzD-om, onda više niko iz Sarajeva nema pravo prozivati Dodika zbog negiranja države BiH, genocida u Srebrenici i prijetnji otcjepljenjem. Čak ni tražiti reakciju međunarodne zajednice. Adresa je čista k’o suza: lider SDP-a BiH. Jer papci su prolazna kategorija. A Bosna i Hercegovina to ne smije biti.

Uhapšen Edin Gačanin Tito: Europol saopćio da je Dubaiju uhapšen narko boss iz Bosne i Hercegovine, umiješan u krijumčarenje preko 30 tona kokaina!

Narko boss Edin Gačanin Tito uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga iz više međunarodnih policijskih agencija. Europol i nizozemska policija jutros su saopćili da je provedena velika međunarodna policijska akcija protiv super kartela. Četrdesetogodišnji bh. državljanin uhapšen je u Dubaiju u okviru velike međunarodne policijske akcije usmjerene protiv krijumčara kokaina. EUROPOL je saopćio da je tokom ove istrage uhapšeno ukupno 49 osumnjičenika. Njih su evropske policije i američka DEA označile “visokim metama” koje su formirale super kartel formirali ono što je poznato kao ‘super kartel’ koji je kontrolirao oko jedne trećine trgovine kokainom u Europi.

Kako saznaje Istraga, u pitanju je Edin Gačanin Tito. Nizozemska policija je saopćila da je u Dubaiju uhapšen Nizozemas koji ima četrdeset godina te da isti posjeduje i bh- državljanstvo. Upravo to odgovara opisu Edina Gačanina Tita. On je rođen 1982. godine u Sarajevu, a posjeduje državljanstvo BiH i Nizozemske. Gačanin godinama živi u Dubaiju odakle kontrolira trgovinu kokainom.

Edin Gačanin

“Ova hapšenja su vrhunac paralelnih istraga koje se vode u Španiji, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima uz potporu Europola. OVa kriminalna mreža uključena je u krijumčarenje droge velikih razmjera i pranje novca”, saopćeno je iz EUROPOL-a.

“Opseg uvoza kokaina u Europu pod kontrolom i zapovjedništvom osumnjičenih bio je ogroman, a policija je tokom istrage zaplijenila preko 30 tona droge, saopćeno je iz EUROPOL-a.

Istovremeno, holandska policija je saopćila da su u Dubaiju uhapšene dvije osobe, a da je među njima jedan Nizozemac koji je, također, državljanin Bosne i Hercegovine. Protiv njega je također pokrenuta istraga na temelju presretnutih Sky poruka. Kazneni predmet protiv njega vode tužitelji Državnog tužiteljstva.

Muškarac nije osumnjičen samo za uvoz velikih pošiljki kokaina. Sumnjiči ga se i za (pri)premu uvoza gotovo 8000 kilograma sirovina za proizvodnju amfetamina. Sirovine za proizvodnju droge dolazile su preko luke Antwerpen, a krajnje odredište je bila tvrtka u Nizozemskoj.

Vjeruje se da je osumnjičenik imao važnu vodeću ulogu u uvozu zabranjene robe. Riječ je, među ostalim, o pošiljci od oko 1800 kilograma kokaina koja je 2020. uvezena preko luke Hamburg s odredištem u Nizozemsku.

Zbog Sky chatova sumnja se i da je muškarac kao organizator, posrednik i financijer sudjelovao u uvozu 739,5 kilograma kokaina iz Durbana (Južna Afrika) u Rotterdam, navedeno je u saopćenju nizozemske policije.

Dežulovićeva kolumna iz arhiva Oslobođenja: Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno …

Povodom posljednjih zbivanja u Košarkaškom savezu BiH i izvještaja u kojem je najbolja bh. košarkašica svih vremena Razija Mujanović optužila generalnog sekretara Saveza Amera Čolana za šikaniranje i druge stvari, Istraga.ba objavljuje tekst Borisa Dežulovića koji je 6. oktobra 2017. godine objavljen u sarajevskom Oslobođenju. Tekst je posveđen Raziji Mujanović i njenoj karijeri. U nastavku ga pročitajte u cjelosti.

“Zvao me onomad davno u dva iza ponoći jedan da ispriča anegdotu. Imao je i on taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča vic ili anegdotu.

Elem, bit će da je to bilo negdje 1989., igrale su košarkašice tuzlanskog Jedinstva u Beogradu – da li protiv Zvezde, Partizana ili Voždovca, nije sad ni važno – a okrutna publika na tribinama okomila se, veli, na dvometarsku zvijezdu Jedinstva Raziju Mujanović, rugajući joj se skandiranjem “Razija je muško!”. Nesretna Razija požalila se treneru Mihajlu Vukoviću da je publika zajebava, a legendarni Miki odgovorio joj: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”

Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, svi znate tu pouzdano autentičnu priču, još uvijek se po kafanama krezavo prepričava ta zlosmišljena epizoda, pa je po Fejsu dijele i klinci koji ne znaju ni tko je uopće ta, kako se zove, Razija Mujanović, osim što se njihovu naslijeđenom mizogenom šovinizmu neobično sviđa priča o djevojci iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice, muškobanjastoj dvometrašici urnebesno smiješnog imena Razija, i treneru koji, sve valjda namigujući haveru na tribini, kaže: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”.

Apokrifi se ne slažu samo u tome je li se igralo 1989. ili 1988., ili možda 1987., i je li se igralo u Beogradu ili u Zagrebu – ili u Šibeniku, ili možda u Sarajevu, gdje već – a i posve je zapravo svejedno: ako joj kasnih osamdesetih u jugoslavenskim dvoranama i nisu skandirali “Razija je muško!”, tužni mali muški luzeri i u Beogradu i u Zagrebu i u Šibeniku i u Sarajevu – i gdje već – odozdo joj to piskutavim glasićima skandiraju danas, prepričavajući tu bijednu laž sa sigurne udaljenosti od trideset centimetara i trideset godina.

Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, pa se i dalje, eto, priča kako je Raziju Mujanović te 1989. zajebavala publika u Beogradu, ili Zagrebu, ili Šibeniku, ili Sarajevu, ili gdje već, jer posve je zapravo svejedno: cijela je naime istina, patuljci pojma nemaju, da se na utakmici zajebavala samo veličanstvena Razija Mujanović, uvalivši te večeri Partizanu, Zvezdi ili Voždovcu – ili Montingu, Elemesu, Željezničaru, kome već, posve zapravo svejedno – dvadeset osam koševa uz dvanaest skokova. Znam to prilično pouzdano, jer je dvadeset osam koševa i dvanaest skokova, kako bih vam rekao, te 1989. godine bio Razijin prosjek.

A prosječni šupak s kauč-tribine na to je imao reći samo “Razija je muško”. Jer siromah hobit ni s tog kauča ne može skočiti, ne umije prosječni šupak s metra udaljenosti ubaciti u koš ni papir od bureka, pa kad neka cura skoči dvanaest puta i dvadeset osam puta pogodi tri metra visoki koš, prosječnom je šupku jedino prihvatljivo objašnjenje da je ona nešto što on nije, nikad nije bio niti će ikada biti.

Recimo, muško.

Eh, patuljci, da je Razija muško… Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog alaha Kindžeta Delibašića bila bi vam veća, jer nitko od njih i nitko od svih bosanskohercegovačkih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni Najveći Ikad Zlatan Ibrahimović, nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava.

I da je Razija muško, kao što su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Naismith Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švicarsku i netko iz Košarkaškog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine vjerojatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena.

Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene. A nigdje se kao pored Razije Mujanović ne vidi koliko su patuljci mali. I ne bi tako, da je muško, na svečani prijem u FIBA-inu Kuću slavnih Razija Mujanović otišla kao na nekakvo rutinsko gostovanje – kao da ide u Beograd, Zagreb, Šibenik ili Sarajevo – da sama samcata uzme trofej, kako je već trofeje sama samcata uzimala svih dvadeset godina. Kao što nikoga od njih nije bilo ni na parketu Palazzo dello Sport del Campo u Firenzi one srijede 22. marta 1989., kad je dvadesetdvogodišnja Razija sa svojim curama hladno uzela trofej nedodirljivim amazonkama iz Primigija, europskim šampionkama što su došle po petu titulu zaredom, ukupno šestu u svom sedmom uzastopnom finalu, pa šokirane porazom od autsajderki iz Tuzle nikad više nisu postale ni prvakinje Europe, ni prvakinje Italije, niti ičega ikada, sve do dana današnjeg.

Kao što je, najzad, Razija sama samcata bila sve ove godine, sama od muškaraca i u dva braka i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da nikome u državi i njenom košarkaškom savezu nikad na pamet nije palo da pita, “gdje je, bogati, Raza?”.

Sve u strahu da će čuti: “Eno je u FIBA-inoj Kući slavnih, što?”

Dovoljno je da ne sazovu sjednice kantonalnih skupština: HDZ blokadama može strankama Osmorke obezbijediti jedanaest bošnjačkih delegata!

HDZ BiH blokadama može osigurati strankama Osmorke jedanaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Dovoljno je samo da u Posavskom ili nekom drugom kantonu kojim upravlja stranka Dragana Čovića ne sazove sjednicu Skupštine na kojoj bi bili izabrani delegati za Dom naroda FBiH i Osmorka će imati jedanaest delegata. Evo i kako.

S obzirom na to da je Posavski kanton već aktualan, krenut ćemo od Orašja. Ovaj Kanton daje četiri delegata u Dom naroda FBiH, od čega je jedan Hrvat, jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan iz reda ostalih. HDZ BiH u Skupštini tog kantona ima natpolovičnu većinu i dovoljno je da se ne pojave na sjednici na kojoj bi se se trebalo glasati o izboru delegata. Ako se delegati ne izaberu u zakonom propisanim rokovima, aktiviraju se odredbe koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

“Ukoliko u roku predviđenom u stavku (1) ovog članka kantonalna skupština ne izabere delegate iz reda jednog ili više konstitutivnih naroda ili iz reda Ostalih u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, mjesta dodijeljena relevantnim konstitutivnim narodima i/ili grupi Ostalih iz tog kantona preraspodjeljuju se u skladu s člankom 10.16. ovog zakona”, navedeno je u izmjenama Izbornog zakona koje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

Dakle, ako Skupština Posavskog kantona ne izabere delegate u zakonski predviđenom roku, CIK ima pravo da dodijeli drugom kantonu nedostajućeg delegata. U slučaju delegata iz reda bošnjačkog naroda on bi bio preraspoređen u Bosansko-podrinjski kanton Goražde, jer je gubitnički količnik iz BPK veći od svih drugih količnika u kantonima.

Naime, prema Ustavu FBiH svaki kanton ima pravo na jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. Bosansko-podrinjskom kantonu pripada jedan bošnjački delegat. Prošle sedmice su zastupnici u Skupštini BPK izabrali Nezima Alagića iz Naroda i Pravde za delegata u Domu naroda FBiH. Njegova lista je dobila podršku devet bošnjačkih zastupnika. Drugorangirana lista u ovom kantonu je ona koju je predvodila Aida Obuća iz SDA. Ona je osvojila sedam glasova. Kako u Zapadnohercegovačkom kantonu nije izabran nijedan bošnjački delegat, on će biti dodijeljen gubitničkoj listi sa najvećim količnikom. S obzirom na to da nigdje u Federaciji ne postoji gubitnička lista sa sedam glasova, izvjesno je da će i Aida Obuća iz SDA postati delegatkinja u Domu naroda FBiH. Trećerangirana bošnjačka lista u BPK je ona koju je nosio Damir Žuga iz Stranke za BiH. On je osvojio šest glasova. Ukoliko bi se, recimo, desilo da HDZ BiH blokira održavanje sjednice Skupštine Posavskog kantona, te da delegati ne budu izabrani iz tog kantona, izvjesno je da bi, po kriterijima, posavski Bošnjak bio preraspoređen gubitničkoj listi sa  najvećim količnikom. Kako je Aidi Obuća pripao preraspoređeni mandat iz ZHK, mandat iz Posavine bi dobio SBiH-ov Damir Žuga. U tom bi slučaju stranke Osmorke iz BPK dobile dva delegata, zahvaljujući mogućoj blokadi u Posavskom kantonu.

Sa dva delegata iz BPK (jedan prebačen iz Posavine), Osmorka bi  bi bila na rubu jedanaest delegata. Ako u ZDK i u USK uzmu po dva delegata, u zbiru sa po dva iz BPK i TK, te tri iz Kantona Sarajevo, dolazimo do 11 delegata, koliko je potrebno za predlaganje potpredsjednika Federacije BiH.

Ovo je, dakle, mogući scenarij ukoliko HDZ BiH bude blokirao održavanje sjednice SKupštine Posavskog kantona. Treba napomenuti da HDZ u ovom slučaju ne gubi ništa, jer bi se delegat iz Posavskog kantona dodijelio listi sa najvećim gubitničkim količnikom kada su u pitanju hrvatski delegati. Ta lista bi bila prebačena u Zapadnohercegovački ili Kanton 10.

No, da bi se ovo realiziralo Centralna izborna komisija BiH mora donijeti odluku kojom delegate iz Posavskog kantona koji opstruira održavanje sjednice, prebaci u neki drugi kanton. Članovi CIK-a su se, prema informacijama Istrage, na prijedlog Vlade Rogića usaglasili da “sačekaju” sve one kantone koji su pokrenuli izbor delegata u Dom naroda FBiH. Posavski kanton je poslao liste na ovjeru. Među njima su i dvije bošnjačke liste (jedna Osmorke, jedna SDA). Ukoliko CIK ostane pri svom ranijem stavu, prebacivanje delegata iz kantona koji svjesno opstuiraju izbor neće biti moguć.

Haris Imamović povodom Dana državnosti: Uloga moje porodice u ZAVNOBiH-u

Moj djed Ramo Imamović i njegov brat Naim bili su partizani. Mislim da je partizan bio i njihov znatno stariji polubrat, hadžija Nazif. Kada su uzeli puške u ruke, Ramo i Naim imali su po šesnaest-sedamnaest godina. Sjećam se, sa sigurnošću, da sam u djedovoj vojnoj knjižici pročitao da je bio borac od ’44. Sjećam se, jer sam se, prije toga, nadao da je možda čak prvoborac. Ako je bio partizan od ’44. onda su možda on, Naim i Nazif postali partizani pod izvjesnom prinudom.

Provjerio bih ovo, ali nisam siguran hoću li dobiti provjerenu informaciju, naročito, ako pitam na današnji dan, i naročito ako pitam rodbinu. No, ako je i bila prinuda, onda je ona bila sretna prinuda. Imamovići su imali sreću da barem ’44. dobiju pušku u ruke. Prije toga je nisu imali, i ništa im nije garantovalo život i čast. Bili su prepušteni milosti naoružanih četnika, koji su se, počev od ’41. kretali ovim planinskim krajevima.

Otac mi je jednom prilikom govorio kako je djedu, u tim godinama između ’41. i ’44, život spasio jedan lokalni četnik. Ako mi je i kazao, zaboravio sam ime. Djed je, kao dijete, naišao na kolonu četnika. Njegov četnički spasilac ga je prepoznao i odmah ga ošamario. Zatim ga stao dodatno tući. Nakon toga ga je otjerao u šumu.

Ispostavit će se, kasnije, da je sve to učinio, kako bi mu spasio život, jer je poznao narav i namjere svojih saboraca. Bio je uvjeren da će ubiti muslimanskog dječaka, ako ne poduzme nešto. Pretukavši ga, prikrio je svoje namjere i djelimično zadovoljio instinkte svog čopora.

Do ’44. kada su dobili puške, Ramo Imamović i njegova braća bili su prepušteni na milost onima koji nisu imali milosti. Kolaboracionistička, ustaška država ne samo da ih nije štitila Bošnjake, bosanske muslimane, u tim planinskim krajevima, već ih je prisilno asimilirala i slala u smrt.

Ubijajući Srbe, u ime muslimana, najčešće bez njihovog učešća i odobrenja, radeći u njihovo ime a bez ili uglavnom protiv njihove volje, NDH je Bošnjake, bosanske muslimane nastojala pretvoriti u „cvieće hrvatskog naroda“: u muslimane koji su trebali uzeti oružje, ako nisu htjeli da ih četnici goloruke pokolju, kao „srpske neprijatelje“. A koje oružje da uzmu, osim ustaškog, i šta su ako ga uzmu?

Srećom, za razliku od mnogih drugih muslimana, Ramo i Naim nisu morali uzeti to oružje. Oni su bili nepismeni seljaci, čobani s Vlašića, ali su, zahvaljujući prvenstveno sretnim okolnostima ali i svojim instinktima, napravili bolji politički izbor od Mustafe Busuladžića ili Huseina ef. Đoze. To bi priznao i sam Đozo, za Busuladžića ne znam. Kažem „sretne okolnosti“ i „svoji izbori“. Možda su Ramo i Naim pod prinudom postali partizani, ali ostali su to do kraja, nisu npr. dezertirali.

Dobili su puške i uniforme, a s njima i pravo na život. Uz obavezu da se bore. Čak i bez dokumenata, znam provjereno da nisu uzeli puške u ruke kako bi se borili za komunističko društvo. Iako jesu, kao i drugi pravoslavci i muslimani, u Skender-Vakufu, od pamtivijeka živjeli, u patrijarhalnim komunitarijanskim „zajednicama“, gdje su svi članovi porodice živjeli u jednoj kući (jer nisu imali druge); i gdje su dijelili ono malo što su imali (jer drugačije bi teško preživjeli).

U „Kazivanju jednog pokoljenja“, Rodoljub Čolaković kaže na jednom mjestu da je, za vrijeme rata, prošao kroz razne krajeve Jugoslavije, ali da nije dožvio okrutnije zime od onih u Skender-Vakufu. Djed je govorio da su, za vrijeme rata, partizani znali biti toliko gladni da su znali jesti ostruganu nutrinu opanaka od kravlje kože.

Ramo i njegova braća nisu, kao Čolaković, uzeli puške da se bore za ideje Karla Marksa i Lenjina, niti za širenje Staljinovog carstva, pa čak ni za svoj muslimanski identitet; već za goli opstanak. Uzeli su puške zato što su morali, pod prinudom nagona za opstanak, a kasnije i političkog sistema koji im je garantovao pravo na život, bez obzira na njihovu vjeru.

U impozantnoj studiji „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, britanski historičar Marko Atila Hoare, zaključuje da je primarni motiv najprije Srba, a zatim i Bošnjaka da prihvate NOB bio u potrebi da se odupru genocidu kojim je prijetio, u prvom slučaju od ustaškog, a u drugom od četničkog režima.

Ako je NOP imao neku ideologiju koja se primala kod masa, tokom rata, onda je, kako zaključuje Hoare, na osnovu masovne dokumentacije, to bio svakako bosanski patriotizam, a ne komunizam.

ZAVNOBiH je za Imamoviće, kao i za većinu drugih Bošnjaka, bio dobar poredak, jer im je dao pravo na život. Za razliku od četničkog poretka, nije im ugrožavao opstanak. Za razliku od ustaškog poretka, nije ih prisiljavao da ugrožavaju pravo na opstanak srpskom narodu, niti ih je asimilirao (barem isprva).

Vjerovatno su Imamovići, uprkos jasnim zakonima ZAVNOBiH-a, koji svima garantiraju ravnopravnost, već tokom rata, našavši se u pretežno srpskoj jedinici, znali biti diskriminisani, zbog svog muslimanskog porijekla. A možda su se istovremeno, solidarisali sa Srbima, koji su trpjeli ogromne žrtve, kao npr. Skender Kulenović i Hasan Kikić koji su se, također, tokom rata kretali na području Skender-Vakufa. Kikić je ubijen u četničkoj zasjedi na Čemernici, obližnjem planinskom vrhu.

Kakogod, Rami i njegovoj braći je tada bilo bolje biti unutar poretka ZAVNOBiH-a. Ta država, i ako ih diskriminiše, garantuje im pravo na život, pa čak i obećanje da će u budućnosti moći živjeti spokojno u svojoj muslimanskoj koži. Treba li napisati da im je bolje bilo u tom poretku, nego u četničkom i ustaškom, koji im nisu garantovali pravo na opstanak, a nisu im dopuštali čak ni nadu da će moći živjeti komotno u koži svog etničkog identiteta.

Nesumnjivo da su se bosanski muslimani, pa i bivši partizani, poput Rame i Naima Imamovića, Alije Izetbegovića, Pozderaca, osjetili prevareni, kada su, u prvim godinama nakon 1945. vidjeli da je Bosna i Hercegovina, i srpska i hrvatska, ali nije muslimanska. Čak je i jedan bosanski patriot, poput Roćka Čolakovića, bio za brisanje muslimanske nacije.

To nije bio kraj razočarenjima. Moj djed je, u maju 1950, kao Titov vojnik, poslan u Cazinsku krajinu da pomogne u gušenju pobune, koju su tamošnji Srbi i Bošnjaci podigli protiv prisilnog i nepravednog načina otkupa poljoprivrednih proizvoda koji je vršila nova, komunistička vlast. Tamo se, kako kaže porodična predaja, Ramo nagledao svega. U najboljem slučaju samo je svjedočio nasilju nad pobunjenicima, a u najgorem je morao i sam učestvovati. Nedugo nakon što se vratio, teško je obolio. Umro je, vraćajući se jedne večeri kući iz kafane. Savladala ga je mećava. Kad su ga ujutru našli, na smrt zaleđenog, kako mi je jednom kazala njegova supruga, ličio je na Lenjina.

Nesumnjivo da je Ramo Imamović, kao i mnogi drug Bošnjaci, imao razloga da se osjeti izdanim od komunističkog režima. Obećanja ZAVNOBiH-a su iznevjerena, i na nacionalnom i na socijalnom planu. Ali nesumnjivo da je imao razloga biti zahvalan Bogu što mu je olakšao izbor, odnosno omogućio mu da mora izabrati ZAVNOBiH, a ne neku drugu vojsku, pri čemu nemam na umu samo spomenute, četničku i ustašku.

Marko A. Hoare piše i o „autonomaškoj ideji“ koju je propagirala tradicionalna muslimanska elita. Potonja je zamišljala „autonomnu BiH u okviru Trećeg rajha“, snažno ističući ovaj prvi dio (autonomna BiH), a prihvatajući drugi dio (suverenitet Trećeg rajha) tek kao nepoželjnu nužnost.

Ovi muslimanski kolaboracionisti, koji su smatrali da se trebaju direktno potčiniti Trećem rajhu (da se ne bi priklonili NDH, četnicima i jugoslovenskim komunistima), napravili su pogrešnu etičku, a onda i političku procjenu. Zagovarajući formiranje 13. SS divizije, oni su čin se vjerovali ili se nadali da će oni, a ne nacistički težim, upravljati tom divizijom i koristiti je za provođenje svojih ideja u Bosni i Hercegovini.

Njihova vjera i nada završila je, tako što su hiljade Bošnjaka odvedeni hiljadama kilometara od domovine, u francuski Villefranche, gdje su se neki od njih pobunili, a drugi gušili pobunu. 13. SS divizija je učestvovala u činjenju brojnih zločina, a počela se rasipati ’44. kada je većina dezertirala.

Kako primjećuje Xavier Bougarel, u svojoj knjizi „Handžar divizija: Waffen-SS u Bosni 1943-1945“, a na osnovu obimne dokumentacije, najveći dio pripadnika ove jedinice bio je u njoj, primarno zbog finansijskih pobuda i naknada, koje su išle prvenstveno njihovim porodicama. To je, dodaje Bougarel, potvrdio i raspad jedinice, nakon što su nacističke vlasti prestale s isplatama. Izuzimajući manji broj fanatika, ovi bosanski seljaci nisu ušli u tu vojsku da bi provodili nacističke ideje, iako su svakako i to činili, braneći poredak, pa i vršeći zločine u tu svrhu.

Dobar dio pripadnika autonomaške elite ne može skinuti sa sebe moralnu i historijsku odgovornost, pozivajući se na to što je u rezolucijama 1941. stidljivo ili manje stidljivo osudio diskriminaciju i zločine ustaša, umjesto da i djelima ustane protiv njih. Neki su se na vrijeme, priklonili partizanima i ilegalnom pokretu, drugi su ostali uz Hitlera do kraja, ne svi vođeni fanatizmom, ali neki da.

Autonomaška kolaboracionistička elita nije ostvarila svoje ciljeve, zato što je loše procijenila globalne odnose, pa je čak i nakon Bitke za Staljingrad, uzela Hitlerov zločinački režim za saveznika, a onda nerazumno vjerovala da može upravljati divizijom pod nacističkom komandom, držeći je u Bosni.

Nakon prodora Crvene Armije u Mađarsku i Rumuniju, 13. SS divizija je poslana u Mađarsku da se bori, a nakon toga, početkom 45. njena postepena smrt se gubi u općem kontekstu njemačkog poraza, sve dok se posljednji vojnici, u maju ’45. ne predaju Britancima u Austriji.

ZAVNOBiH nije bio idealan, ali je bio realniji i bolji, od svih postojećih alternativa. NOP se oslanjao prvenstveno na svoje snage, a onda i na pomoć pobjedničkih Saveznika, kako istočnih tako i zapadnih. Vojska koja je stajala iza njega, počinila je znatno manje zločina nego sve ostale, te se ne može izjednačiti s njima.

To kažem, imajući na umu da su Partizani znali biti nadnaravno okrutni. Moj djed je znao govoriti da su se neke partizanske jedinice zvale garave, jer je u selima kroz koja bi prošle ostajao samo gar, garež.

Na njegovu sreću, Ramo Imamović nije završio u nekoj drugoj vojsci, pa ni „autonomaškoj“. Možda je i on sanjao o nezavisnoj Bosni i Hercegovini, koja neće biti pod upravom Zagreba, Beograda i drugih inozemnih prijestonica. O njoj je, vjerovatno već tada sanjao i jedan drugi partizan, a možda pri tome sumnjajući će se ikada ostvariti. A onda je 1992. bio njen predsjednik i komandant vojske koju je poredio s partizanima, svjestan kontinuiteta ZAVNOBiH-a i 1. marta.

Za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu se ponovo borila vojska, u kojoj su bili „ljudi svih vjera“, ponovo je bilo jednih više, drugih manje (ovaj put nesrazmjer je bio znatno veći); ponovo se ova vojska temeljila na volji jednog naroda za opstanak, jer mu je prijetio genocid; ponovo se temeljila na borbi svih njenih pripadnika za opstanak multietničke, cjelovite države; ponovo nije bila savršena, njeni vojnici su činili zločine, ali ponovo nije vršila genocid i druga najteža djela i ponovo ne može se izjednačavati s drugima; ponovo naša vojska isprva nije bila dovoljno jaka, ali je ojačala; ponovo se mogla osloniti prvenstveno na sebe, a tek onda na podršku saveznika sa Zapada i Istoka; ponovo nije mogla sama okončati rat, ali jeste uz savezničku pomoć.

Ponovo izborena država nije ostvarila obećanja i nade, nakon potpisanog mira, ali je ponovo država sačuvana, a opstao je i narod koji se borio protiv genocida; ponovo je mnogo nepravde i diskriminacije, i bit će ih još, ali bit ih manje samo kroz borbu, čak i kad izgleda da je budućnost crna. Naročito tada.

Borimo se za Bosnu i Hercegovinu, i bošnjačku, i srpsku, i hrvatsku, i jevrejsku, i romsku, i svih drugih; za građansku multietničku državu u kojoj će svaki čovjek moći živjeti, osjećajući se komotno u svojoj koži. Ako nije realna, bit će. Ako napori ponovo budu propali, učinimo da propadnu bolje i bit će dovoljno, bar za ovu generaciju. Sretan vam dan državnosti.

 

Inkvizicija je počela: Neka gori Branko Perić!

Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.

Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.

Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.

Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.

Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.

Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.

Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.

U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.

Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.

Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu

Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.

E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.

Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.

Visoki predstavnik se predomislio: Schmidt otkazao saslušanje pred Evropskim parlamentom

Visoki predstavnik otkazao je svoje pojavljivanje pred Odborom za vanjske poslove (AFET) Evropskog parlamenta, objavio je politicki.ba.

Kako je potvrđeno za Politicki.ba iz ureda poslanice Tineke Strik, on je obavijestio ovo tijelo da se neće pojaviti pred njima na saslušanju zakazanom za 30 novembra.

Visoki predstavnik trebao je odgovarati na pitanja poslanika o zadnjem svojem korištenju Bonskih ovlasti kada je u izbornoj noći 2. oktobra nametnuo promjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Ustava entiteta F BiH u kojima je, između ostalog, povećao broj delegata u Domu naroda F BiH.

Strik je ranije objavila da je Schmidt prihvatio da dođe pred AFET.

Nakon što su brojni poslanici ove evropske institucije oštro osudili njegovo nametanje izmjena Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH, dogovoreno je njegovo saslušanje pred poslanicima Evropskog parlamenta.

Schmidt je 2. oktobra, netom nakon zatvaranja birališta, nametnuo sveobuhvatne izmjene Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH. Uz ostalo, promijenio je broj delegata u sva četiri kluba Doma naroda F BiH.

Na to je reagiralo i čak 25 poslanika Evropskog parlamenta, ali i parlamenata Francuske, Holandije, Austrije…

U otvorenom pismu oni su naveli:

“U prošlosti smo žestoko branili mandat OHR-a od bilo kakvog podrivanja, nacionalističkih pokušaja i nastavit ćemo to činiti u budućnosti koliko god bude potrebno.

Mandat OHR-a je vjerovatno najmoćnija i najdalekosežnija međunarodna nadzorna struktura u bilo kojoj zemlji na svijetu. Takozvana Bonska ovlaštenja mogu nadvladati demokratske institucije i odluke kada OHR vidi da je Dejtonski sporazum ugrožen. Dakle, nosilac ovog mandata treba voditi računa o velikom osjećaju odgovornosti, integritetu, proporcionalnosti i poštovanju nacionalnih institucija i građana.

S obzirom na to, izražavamo našu najdublju zabrinutost u vezi sa vašom upotrebom Bonskih ovlasti na samom kraju dana izbora”.

Evropski poslanici zamjerili su visokom predstavniku i na tajmingu nametanja Izbornog zakona BiH i Ustava entiteta F BiH.

“Očekujem da vrlo jasno precizira zašto se odlučio za takav korak, baš na noć izbora u BiH i šta konkretno očekuje, da će ta vrlo parcijalna odluka donijeti u pogledu poslije izbornog političkog života u BiH. Da razjasni stav hrvatske diplomatije o utjecaju na njegovu odluku i da li je ta odluka bilo kako bila donesena na bilo kakvim ideološkim ili drugim vezama među njim i HDZ odnosno EPP. Generalno očekujem oštru i otvorenu debatu oko njegove odluke koja je naime donijeta iz nimalo uvjerljivih razloga”, kazao je za Novinsku agenciju Patria Klemen Grošelj, jedan od poslanika Evropskog parlamenta.

Pojasnio je i može li konačni stav Odbora, ukoliko bude donesen, doprinijeti eventualnom povlačenju ili ispravljanju Schmidtovih odluka, s obzirom na mnoge poruke iz EU da te njegove nametnute odluke nisu u skladu s evropskim i demokratskim vrijednostima.

“Bojim se da ne, ali će stav EP svakako utjecati na odnos EU i Ureda OHR ali i gospodina Schmidta, kao visokog predstavnika. Do sada je EP podupirao rad OHR, ali zadnji njegovi potezi tu potporu postavljaju pod upitnik, sa čime se narušava i kredibilitet same funkcije visokog predstavnika.

Ne želim pristati na tezu, da je funkcija kao takva nepotrebna, naprotiv, svakako, da je neophodna ali u prvom planu moraju znati kakav je izvorni cilj te funkcije, a to svakako nije ugađanje jednoj političkoj opciji, nego garant progresije, mira i prije svega, ne ponoviti podjele, koje su u krvavim 90-im dovele do strašnih zločina na području Bosne i Hercegovine, pa čak i ono najgore, bili smo svjedoci genocidu”, istakao je Grošelj.

Nadalje, govoreći o spornim detaljima nametnutih odluka Grošelj napominje da je to prije svega vrijeme donošenja odluke.

“To je bilo na izborni dan, koji je sasvim neprimjeran, a drugo je što se tom odlukom prave nove nejednakosti i neće doprinijeti demokratiji u BiH niti radu organa vlasti BiH. Ova odluka očigledno prije svega preferira očekivanje jednog dijela politike BiH, koja ne zaboravimo, svoje stavove izražava između ostalog i u blokiranju pojedinih institucija. Zato me čudi, kada čujem, da se na taj način brani i bori za prava građana Bosne i Hercegovine”, dodao je Grošelj.

Suočen sa kritikama, visoki predstavnik prihvatio je da odgovara na pitanja poslanika.

U pripremama te sjednice vodila se i svojevrsna ne samo politička bitka.

Uz ostalo, debatirano je i da li će saslušanje Schmidta biti javno ili ne, te ko može prisustvovati sjednici.

Schmidt je na kraju “prelomio” i otkazao već ranije potvrđeni dolazak.

Sud BiH presudio: Alisa Mutap i drugi oslobođeni optužbi da su zataškavali istragu o smrti Dženana Memića

“Oslobađaju se optužbi”, rekao je predsjednik sudskog vijeća Branko Perić dok su ispred njega, u najvećoj sudnici Suda BiH, stajali optuženici Alisa Ramić, Zijad Mutap, Hasan Dupovac, Josip Barić i Muamer Ožegovića.

Nisu krivi, pa ih je Sud BiH oslobodio svih optužbi Tužilaštva BiH organizirani kriminal u slučaju poznatom kao Dženan Memić.

U toku je čitanje obrazloženja presude koje možete pratiti uživo na ovom linku.

Ova odluka Suda BiH nije pravsnažna.

Podsjećamo, Tužilaštvo BiH je u julu prošle godine podiglo optužnicu protiv Alise Mutap-Ramić, bivše djevojke stradalog  Dženana Memića, njenog oca Zijada Mutapa, policajaca Hasana Dupovca i Josipa Barića, te recepcionara iz hotela na Ilidži Muamera Ožegovića.

Optuženi se terete da su, u periodu od 8. februara 2016. godine, pa nadalje, pristupili grupi za organizirani kriminal, formiranoj od Zijada Mutapa i drugih, a koja je organizirana radi prikrivanja dokaza o načinu na koji je Dženan Memić, sin Muriza, rođen 1994. godine, zadobio teške tjelesne povrede opasne po život dan 08.02.2016. godine u Velikoj Aleji, općina Ilidža, usljed kojih je 15.02.2016. godine preminuo u Kliničkom centru Sarajevo – saopćeno je iz Tužilaštva. U optužnici se navodi da su optuženi vršili prikrivanje dokaza i počinitelja fingiranjem dokaza, prikrivanjem njima poznatih činjenica, te poduzimali radnje sa ciljem prikrivanja stvarnog načina na koji je Memić Dženan zadobio teške tjelesne povrede opasne po život.

Tokom suđenja je, međutim, utvrđeno da su optužbe Tužilaštva BiH neosnovane. O brojnim nelogičnostima Istraga je pisala u nekoliko navrata.

 

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...