Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.
Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.
Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.
Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.
Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.
Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.
Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.
Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.
Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!
Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.
Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.
Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.
Bosanci Vladimir i Boris Jovančić bili su dio međunarodne kriminalne grupe koja je u martu ove godine u Italiji organizovala bjekstvo Artema Ussa, sina guvernera Krasnojarskog kraja u Rusiji.
Prema informacijama Istrage, vlasti SAD-a traže izručenje državljanina Bosne i Hercegovine koji je povezan sa organiziranjem bjeskstva Artema Ussa, sina ruskog guvernera bliskog predsjedniku Vladimiru Putinu koji je u tom trenutku bio u kućnom pritvoru u Italiji.
Savezni tužitelji u Brooklynu rekli su da je Vladimir Jovančić priveden u Hrvatskoj pod američkim optužbama da je pomogao Artemu Ussu da pobjegne iz Italije u Rusiju prije njegovog izručenja Sjedinjenim Državama. Uss je 2022. optužen za isporuku vojnih tehnologija kupljenih od američkih proizvođača ruskim kupcima.
Vladimir Jovančić je rođen u Bosni i Hercegovini dok je njegov sin rođen u Italiji. Kako je večeras saopćilo Ministarstvo pravosuđa SAD-a Vladimir Jovančić je rođen u Sarajevu prije 62 godine.
“Vladimir Jovančić uhapšen je jer je navodno orkestrirao bijeg Artema Ussa iz Italije tako što mu je odrezao monitor na gležnju i prokrijumčario ga kroz više zemalja. Jučerašnja akcija je snažan podsjetnik – ako se umiješate u pravne postupke SAD-a bilo gdje u svijetu, FBI će vas pronaći, uhapsit ćemo vas i privesti pravdi. Artem Uss i dalje je bjegunac, bez obzira na to koliko često koristi veze s kriminalnim skupinama u Europi, samo privremeno izbjegava zatvorsku kaznu; uvjereni smo da će današnja objava nagrade pomoći u okončanju Ussovog prolaznog kriminala i da će se on uskoro ponovno naći u američkom pritvoru. FBI i naši međunarodni partneri nastavit će surađivati kako bi osujetili pokušaje izbjegavanja sankcija uvedenih protiv ruske agresije na Ukrajinu”, izjavio je pomoćnik glavnog ravnatelja FBI-a James Smith.
Italijanski mediji pišu da milanski karabinjeri u pokrajini Brescia i inozemstvu provode akciju pet osoba optuženih da su organizirali njegov bijeg u Rusiju. Akcija se provodi na području Italije, Slovenije i Hrvatske u saradnji sa Eurojustom i američkim vlastima. Pod istragom policije se nalaze Vladimir i Boris Jovančić, otac i sin bosanskog porijekla, Matej Janežič iz Slovenije, te Srđan Lolić i Nebojša Ilić iz Srbije.
Boris i Vladimir Jovančić
Nekoliko sati prije početka akcije američki State Department objavio je nagradu od 7 milijuna dolara za svakoga ko pruži informacije koje bi dovele do hapšenja Artema Aleksandrovicha Ussa, koji se vratio u Moskvu koristeći međunarodnu mrežu kontakata.
Podsjetimo, Artem Uss, sin guvernera Krasnojarskog kraja, pobjegao je iz kućnog pritvora u Italiji samo dan nakon što ga je sud pristao predati američkim vlastima. Uss je optužen za krijumčarenje vojne tehnologije, a uhapšen je u milanskoj zračnoj luci Malpensa na temelju međunarodnog uhidbenog naloga u oktobru prošle godine
Italijanske vlasti vjeruju da je Uss slomio elektronsku narukvicu i zatim napustio svoju kuću u gradu Cascina Vione di Basiglio. Američki tužitelji prošle su godine optužili Ussa i još četvoricu ruskih državljana za slanje vojne tehnologije kupljene od američkih proizvođača ruskim kupcima, pri čemu je dio navedene vojne tehnologije završio na ratištu u Ukrajini.
Istražitelji tvrde kako su optuženici za isporuku tehnologije koristili njemačku tvrtku. Uss je također optužen za isporuku nafte iz Venezuele u Rusiju i bankovnu prevaru. Prizivni sud u Milanu naveo je u utorak u priopćenju da je pristao izručiti Ussa zbog krijumčarenja nafte, a ne zbog krijumčarenja vojne tehnologije, navodeći kao razlog nedostatak dokaza.
Njegov advokat je mogao uložiti žalbu najvišem talijanskom sudu kako bi pokušao spriječiti da njegov klijent bude izručen SAD-u. Talijanski istražitelji strahuju da je Uss već napustio zemlju. Kada je talijanska policija stigla u njegov stan kako bi provjerila je li kod kuće, zatekli su zatvorena vrata i uključen televizor. Istražitelji ne isključuju umiješanost ruske obavještajne službe u Ussov bijeg.
Tokom suđenja Ussovi advokati sugerirali su da će njegovo hapšenje i izručenje biti usmjereno na “razmjenu zarobljenika”. Tvrdili su kako su Sjedinjene Države zainteresirane da od Moskve isposluju oslobađanje Paula Whelana, bivšeg američkog marinca koji je 2020. osuđen na 16 godina zatvora u zatvoru u Rusiji.
Američko ministarstvo pravosuđa saopćilo je večeras da je bh. državljanin Vladimir Jovančić organizovao bijeg Artema Ussa.
Kada nekoga nazivate izdajnikom, pa onda s njim sklopite pakt, šta ste tada vi? Da se poslužim retorikom SDA – i vi ste tada izdajnici. Ako ste za kantonalno ministarstvo više spremni pogaziti principe na koje ste se pozivali, pa raskinuti sporazume sa partnerima, kakvi god da su, onda i vi učestvujete u rasprodaji države. Jer ulazeći u krajiški pakt sa Narodom i Pravdom, SDP-om i (odmetnutom) Našom strankom, SDA je pokazala da se baš i ne razlikuje od onih koje je, uglavnom opravdano, do sada nazivala izdajnicima.
Želite li da saznate prave razloge “rekonstrukcije” Vlade Unsko-sanskog kantona? Onda u narednom periodu pratite tendere Cesta i Autocesta, pratite podizvođače i tražite kompaniju Kovgrad Bužim. Ova firma u vlasništvu Safet Kovačevića bavi se niskogradnjom. A vlasnik se bavi politikom i kao kadar SDA u USK direktno utiče na buduće rekonstrukcije.
Ima tome dvadeset dana kako mi se, neposredno prije emisije Istraga sedmice, u studiju Hayat TV-a, NiP-ov federalni zastupnik Halil Bajramović pohvalio kako će izbaciti NES iz Vlade USK i kako će SDP, NiP, Naša stranka i POMAK zajedno sa SDA-om formirati Vladu USK. Halil je, vidjeli smo svi u slučaju šamar, sklon zaobilaženju istine. Ali, evo, sad i zvanično znam da me nije slagao.
Politika NiP-a mi je jasna. Kao “HDZ-ovo cvieće” stranka Elmedina Konakovića ima zadatak da obezbjedi dovoljno bošnjačkih ruku da hercegovačkim Hrvatima i službenom Zagrebu isporuče što više moći.
SDP je, dokazali su to, okrenut tenderskoj politici. I za njih su spremni napraviti brojne ustupke HDZ-u.
Našoj stranci, svakako, bitna je samo sarajevska općina Centar i što se njih tiče Jelah kod Tešnja se nalazi negdje u Krajini.
Ali šta je sa SDA-om i sa njihovim “strateškim” pričama da žele ujedinjenje Bošnjaka? Ništa. Sve je jedna obična laž. Krajiški SDA-ovac sa ruba zakona, Hamdija Abdić Tgar se zove, mjesecima sa NiP-ovim Halilom Bajramovićem usaglašava stavove i politiku. Jer obojici je bitnije da se obračunaju sa Rifatom Hozanovićem i NES-om nego sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.
NES će, sada je jasno, u opoziciju na svim nivoima. Ali bolje je ostati principijelan, nego ostati vlast. Kada su mogli dobiti državnog (zamjenika) ministra, podržavajući izdajničke poteze Trojke, izabrali su da ne dobiju ništa. Kada su na nivou Federacije trebali dobiti nekoliko ministara, a da zauzvrat pogaze Ustav FBiH, izabrali su opoziciju.
SDA nije birala opoziciju. Nju su poslali u opoziciju. I tu ne možemo govoriti o njihovim principima. Oni su, sada na primjeru Krajine vidimo, u opoziciji samo zato što nisu mogli biti vlast. Eno, i Refiku Lendi više ne smeta Christian Schmidt koji ga je krajem aprila ove godine pomnožio s nulom. A krajiškim SDA-ovcima je bitnije da imaju premijera USK nego da se obračunavaju sa “izdajnicima”.
U cijeloj ovoj priči najveći je gubitnik Bakir Izetbegović. Razbijanje koalicije u Krajini njegov je veći poraz od onog poraza iz oktobra prošle godine kada ga je Denis Bećirović pomeo. Zašto? Pa, zbog toga što je sada pokazao da na početku svog novog predsjedničkog mandata ne kontroliše vlastitu stranku. Baš onako kako je Schmidt, kršeći Ustav, poništio Lendu, tako su krajiški SDA-ovci poništili Izetbegovića. Ako ne sankcionše pobunjenike iz Krajine, šta će, ubuduće, spriječiti bilo koji drugi kantonalni odbor da politiku vodi samostalno, bez stava Centrale? Ako ih sankcionira, u Krajini će izgubiti stranku. Mada je pitanje da li je sada uopće kontrolira.
Kolegij SDA, kojeg čini predsjednik i zamjenici predsjednika stranke, skoro je jednoglasno bio protiv avanture u koju će se s Trojkom upustiti krajiški SDA-ovci. Samo je Ramiz Salkić bio na strani Krajišnika. Zamjenik predsjednika Mirsad Zaimović se nije ni pojavio na Kolegiju. A upravo on bi mogao biti najveća opasnost po samog Izetbegovića. Jer od prvog dana Zaimović, zajedno sa Safetom Softićem, zagovara “partnerstvo” sa HDZ-om i SDP-om. Baš onakvo partnerstvo kakvo je bilo kada je supruga Safeta Softića postala sutkinja Ustavnog suda FBiH.
SDA će u Krajini dobiti premijera. Istovremeno će izgubiti sve ostalo. Ko, uopće, više može povjerovati u priču da Trojka vodi izdajničku politiku. Jer ako vodi, a uglavnom vodi, šta SDA radi sa Trojkom? Odgovor je jednostavan – SDA ganja fotelje. Predsjednik SDA se, vidimo, ne slaže sa politikom svojih stranačkih kolega iz Krajine. Ali bez sankcioniranja Krajišnika, SDA gubi smisao. Trojka je, zapravo, obesmislila SDA. I u vlasti i u opoziciji.
NES će sigurno preživjeti ovo. Da li su oni griješili? Jesu. Stavili su, recimo, na listu Agana Bunića kojem promjena dresa nije strana. Nisu se, dijelom, držali koalicijskog dogovora i ostavili su SDA bez nekoliko bitnih kantonalnih pozicija. Ali NES, glede pozicija, izgubio mnogo više. I na državnom i na federalnom nivou.
Naredne godine su lokalni izbori. Na čemu će SDA zasnivati svoju kampanju? Hoće li u Sarajevu njihove kandidate podržati Trojka? Neće. Hoće li u Krajini Trojka podržati SDA-ove kandidate za načelnike? Neće. Da li će, nakon svega, SDA moći računati na podršku NES-a i DF-a? Neće. Na izbore će, dakle, sami. Na drugoj će strani Trojka zajedno. A već smo vidjeli da je “tri na jednog” neravnopravna utakmica. I? Ko je pobjednik? Trojka. I Michael Murphy. I Christian Schmidt. Bacili su komad krajiškog mesa SDA-ovom gladnom čoporu. I članovi čopora su počeli da se grizu međusobno. A alfa mužjak, za to vrijeme, još liže rane alfa ženke.
Već dva dana traje telefonska sjednica Vijeća ministara BiH na čijem dnevnom redu je Nacrtu osnova za vođenje pregovora i zaključivanje Sporazuma između BiH i Evropske unije o operativnim aktivnostima koje provodi Agencija za Evropsku graničnu i obalsku stražu (Frontex) u Bosni i Hercegovini, čiji je predlagač Ministarstvo sigurnosti BiH. Dva dana bošnjački ministri ne žele se izjasniti o tom prijedlogu koji, suštinski, jača ulogu entiteta, a smanjuje ulogu države BiH prilikom saradnje sa Frontexom.
Sjednica je, kako saznajemo, počela u ponedjeljak. Krajnji rok za glasanje je bio 21.30. Srpski i hrvatski ministri su glasali za, bošnjački se nisu izjasnili. Predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto je, potom, produžila rok za utorak, 9 ujutro. Ni to tog trenutka bošnjački ministri (Zukan Helez, Elmedin Konaković i Sevlid Hurtić) nisu glasali. Krišto je rok za glasanje pomjerila za 11 sati. Uzalud. Bošnjački ministri nisu glasali. Sada je, prema informacijama Istrage, Krišto pomjerila rok za glasanje za 21 sat. No, ne odustane li Ministarstvo sigurnosti BiH od prijedloga da entiteti odlučuju o saradnji sa Frontexom, bošnjački ministri neće glasati.
A ako bošnjački ministri ne budu glasali, to znači da, formalno, neće biti kvoruma i da Nacrt sporazuma sa Frontexom nije usvojen. Ključni razlog je, pored ostalog, to što predloženu Delegaciju za vođenje pregovora čine po četiri hrvatska i srpska kadra i tri bošnjačka. Na čelu Delegacije je trebao biti direktor Granične policije Mirko Kuprešaković (iz kvote hrvatskog naroda).
Ministri iz HDZ-a i iz Republike Srpske su već glasali. Ali njihovi glasovi, bez barem jednog bošnjačkog glasa, nisu dovoljni da Vijeće ministara usvoji ovaj dokument koji regulira pitanje upravljanja granicama.
Osim sastava Delegacije,sporne su, kako saznajemo, i određene odredbe koje ojačavaju entitetske policije, na čemu su posebno inzistirali iz MUP-a Republike Srpske. Stav MUP-a RS je, naime, da saglasnost na otvaranje FRONTEX-ovih područnih ureda u BiH saglasnost daje “država i entiteti”.
Podsjećamo, FRONTEX je Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu. Frontex je centar izvrsnosti za aktivnosti granične kontrole na vanjskim granicama EU-a, koji dijeli obavještajne podatke i stručno znanje sa svim zemljama EU-a, kao i sa susjednim zemljama izvan EU-a koje su pogođene migracijskim trendovima i prekograničnim kriminalom.
BiH je jedina zemlja u regiji koja još nije zaključila sporazum sa Agencijom za europsku graničnu i obalnu zaštitu EU – Frontex o rješavanju problema migracija.
U Evropskoj komisiji su ranije potvrdili da EU trenutno pregovara i s BiH o pojačanom sporazumu o suradnji s Frontexom.
“Novi sporazum će omogućiti Frontexu da pomogne partnerima u njihovim naporima da upravljaju migrantskim tokovima, preduprijedi ilegalne migracije i rješava prekogranični kriminal na cijelom njihovom teritoriju. Naši partneri bi trebali omogućiti osoblju Frontexa da ima izvršna ovlaštenja, poput graničnih kontrola i registracije ljudi”, saopćeno je početkom godine iz EU.
Pitanje upravljanja granica jedan je od 14 prioriteta iz mišljenja Evropske komisije koji se odnose na integracije BiH u EU.
“Osigurati efikasnu koordinaciju upravljanja granicama i kapacitetima za upravljanje migracijama na svim nivoima i osigurati funkcioniranje sistema azila”, glasi osmi prioritet koji je postavila EU.
Potpisivanje Sporazuma sa Frontexom bi, zapravo, doveo Bosnu i Hercegovinu na korak do ispunjavanja ovog uslova EU. Vlasti RS-a su, međutim, inzistirale na jačanju uloge entiteta glede saradnje sa Frontexom.
Bivši ministar odbrane BiH Selmom Cikotić osuđen je na tri godinen zatvora. Sud BiH proglasio je Cikotića krivim za zloupotrebu položaja i ovlasti u slučaju poznatom kao Scout, te da je na taj način Budžet BiH oštetio za oko 9,7 miliona maraka.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine(BiH) podiglo je 25. novembra 2021. godine optužnicu protiv Cikotića koja ga tereti, da je u razdoblju od 2009. do 2011. godine, obavljajući funkciju ministra obrane BiH, zloupotrijebio službeni položaj.
Cikotić se tereti da je nezakonito pogodovao kupcu na štetu ministarstva kojim je rukovodio, tokom plana izvoza i prodaje viškova zastarjelog naoružanja, streljiva i vojne opreme.
U optužnici se navodi da je Cikotić mijenjao ugovor, potpuno nezakonito i mimo zakonske procedure, bez obavještavanja svojih zamjenika, kao i Predsjedništva BiH.
Kako se navodi, Cikotić je, protivno Sporazumu o konačnom raspolaganju svim pravima i obavezama nad pokretnom imovinom iz 2008. godine i odlukama Predsjedništva BiH, donio i potpisao dvije odluke o odobravanju isporuke, odnosno zamjene roba, te četiri rješenja o isporuci municije. Prema optužnici, on je odobrio četiri aneksa na osnovne ugovore o prodaji neperspektivnog naoružanja i municije zaključene 2003. i 2004. godine.
Sud BiH je kasnije, na osnovu tih ugovora, u parničnom postupku presudio da u korist Scouta i ova zagrebačka firma počela je iz kasarni Oružanih snaga BiH izuzimati veće količine oružja i municije. Posljednja zapljena obavljena je prošle sedmice kada su iz kasarne u Tuzli predstavnici Scouta zaplijenili topove i 3,3 miliona metaka.
Upravo ove činjenice bile su presudne da Sud BiH Cikotića proglasi krivim u krivičnom postupku. Na ovu odluku Suda BiH i odbrana i Tužilaštvo BiH imaju pravo žalbe.
“Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!”
Prvi put sam čuo magični zvuk gitare Gorana Bregovića kada sam imao nekih 6-7 godina. Tada smo još živjeli u Srebrenici. Ni u Srebrenici ni u Vlasenici, u koju smo odselili 1976., gdje je otac dobio bolji posao i dvosoban stan, Bijelo Dugme nikada nije održalo koncert. Kada sam nekad 1985. u sportskoj hali u Zvorniku, mojem rodnom gradu, pred veče iz Vlasenice stigao u punom autobusu omladinaca, Srba i Muslimana, koji su svi pošli na koncert Bijelog Dugmeta, imao sam osjećaj da prisustvujem historijskom događaju.
Kada je iz Tifinog grla „odjeknulo“ prepustio sam se uživanju spektaklu najboljeg jugoslovenskog rock benda. Bio sam opijen tonovima i bez kapi alkohola i, možda, neke lahke droge kojom su bili opijeni oni koji su oko mene skakali u transu, mislio sam da sam dio spektakla koji se više nikada neće dogoditi.
U istoj sali zvorničke sportske hale, s istim ushićenjem sam gledao koncert Bijelog Dugmeta 1986. godine. Iznad bine se u velikim dimenzijama na razvučenom platnu i obasjani reflektorima prostirali su se crvena petokraka, srp i čekić.
Nisam na to obraćao veliku pažnju jer sam se fokusirao na Goranove gitarske rifove koje sam kao tinejdžer u Vlasenici pokušavao kopirati sa svojim lokalnim rock bendom.
Od nas četverice bio sam jedini „Musliman“. Bubnjar, i moj najbolji drug tada, bio je Dejan, bas gitara Savo, jedna divna osoba, i pjevač Mišo za kojega sam čuo da se na bijelome konju po Vlasenici šepurio proljeća 1992., sa šajkačom i kokardom na glavi kada su stotine vlaseničkih Muslimana mučene i pobijene – ako je istina. Međutim, na tekstove pjesama Bijelog Dugmeta nikada nisam obraćao pažnju. A ovdje je tekst udarne pjesme sa tog albuma iz 1986. godine:
Padaj silo i nepravdo,
Svan’o ti je sudnji dan,
Bjeste od nas noćne tmine,
Svanuo je i nas dan.
Pljuni i zapjevaj!
Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!
Matero i maćeho, tugo moja i utjeho.
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice,
Jugo, Jugice…
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane.
Ovdje kome ne porastu zubi,
E, kukala mu mati.
Ovdje nikad neće čopor naći,
Ko ne nauči urlati.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju!
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane,
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te čuju,
Ko ne sluša pjesmu,
Slusaće oluju.
Kao što sam u svojoj knjizi Zbjeg napisao:
“Četiri godine kasnije tenkovi JNA će ravnati kuće po Žepi i Srebrenici, gdje sam se “obreo” s roditeljima, bratom i desecima hiljada Bošnjaka, Muslimana, izbjeglica. Bježali smo kao životinje po planinama istočne Bosne. Gladni, bosi, goloruki. Bili smo raštrkani na sve strane u zbjegovima, po šumama, da bi se sav taj narod onda sjatio u dvije kotline – žepsku i srebreničku. A onda su došli i tu – po naše živote. I danas u fabrici akumulatora u Potočarima, koja je tokom rata pretvorena u bazu UNPROFOR-
a, a nakon rata u Memorijalni centar za žrtve genocida, stoji velikim bijelim slovima napisana parola – Druže Tito, mi ti se kunemo.” Po povratku iz JNA, proveo sam 4 godine u studentskim domovima u Nedžarićima: 2-je u starom i 2-je u novom. Dok sam bio još na prvoj godini, 1988., Bijelo Dugme je objavilo svoj posljednji studijski album: Ćiribilibela. Zaokupljen učenjem na studiju mašinstva nisam tu kasetu stigao ni kupiti, a nisam je imao na čemu ni slušati jer smo svi u studentskom domu jedva sastavljali kraj sa krajem, i rijetki su bili oni koji su u studentsku sobu donijeli kasetofon. U mojoj sobi ga nije bilo. Na jednom krevetu su zajedno spavala dvojica cimera – finih, smjernih, vaspitanih momaka srpske nacionalnosti iz Ljubinja, na jednom Nihad Tihić iz Bratunca koji je kao borac A RBiH poginuo ljeta 1992. u Sarajevu, i na jednom ja. Međutim, disk džokej studentskog doma, koji je tu bio kao student iz nekog istočno-hercegovačkog mjesta i koji je kvotu od 5-10 godina studiranja bio odavno premašio pa je već bio i zahrđo, je u vrijeme pauze za ručak, i u vrijeme večere, na zvučniku koji je odjekivao najmanje do pola Alipašinog Polja, redovno puštao najnoviji album Bijelog Dugmeta: Ćiribilibela. Koliko god da je naziv albuma bio bezvezan, znakovito je da je jedna od najčešćih pjesama koje smo slušali bila:
Ako si ljubo pošla spat šta ćemo ja i ti
Kao prvo vrata zaključati
Kao drugo prozor zatvoriti
Kao treće spustiti zavjese
Ostat ćemo doma i ljubit se
Ostat ćemo doma i ljubit se…
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Čiribiribela moja mala
Vodi me na ples, vodi me na ples, vodi me na ples
Vodi me na ples
Ali ako odem ne zaboravi me
Čiribiribela odoh u marine
Ona neće pit kafe vengo čokoladu
Ona misli šempjasta da se soldi kradu
Biž’te mi vanka iz kuće jer ću te broštulinom
Ne šporkaj mi kužine jer ću te mazininom
Treba obratiti pažnju na sljedeće stihove:
Ako se sutra zarati
Moja mala šta ćemo ja i ti
Vrata zaključati
Prozore zatvoriti
Spustiti zavjese
Ostat ćemo kući i ljubit se
A kada počne pucati
Preko glave ćemo se pokriti
ispod male dekice
ja i ti i zvjezdice
grickat ćemo grožđe
čekat ćemo rat da prođe
Možete me nazvati hiper- uber – konspiratorom, ili dekonspiratorom, ali meni ovo stihovi Bijelog Dugmeta ne izgledaju ni naivno, ni nevino, a niti da su u datom momentu sročeni slučajno.
“Da se pokrijemo dekom, grickamo grožđe i čekamo rat da prođe.” Ovi stihovi su TADA zvučali naivno kao i scene Top liste nadrealista u kojima su, sada to tvrdim, Nele, Đuro, Zenit i ostali iz tima, NE predvidjeli, NEGO najavili ono što će uslijediti.
A mi smo to grohotom dočekivali u našim dnevnim sobama i u pretrpanim kafićima, čekajući novu epizodu bosanskog Monty Pyton-a. Ha, ha, ha, haaa. Eto nam genocida. I, tako je skončalo na hiljade Bošnjaka, bosanskih Muslimana, u masovnim grobnicama, dok su oni koji su slušali pjesme žanra “džigare” u stilu “imam pištolj ko teleću nogu”, kojima smo se mi koji smo slušali urbanu rock-muziku smijali zbog njihovog primitivizma, kod sebe u kući imali automatske puške i mitraljeze. Ja i danas slušam Bijelo Dugme. Za mene, koji sam odrastao 70-ih i 80-ih, taj rock bend bio je premca. Nisam ja ni u to vrijeme imao iluzija oko imena članova tog benda. Posljednja dva albuma je otpjevao Alen – puno ime je Alija Islamović, što sam smatrao još jednim dokazom da je Bijelo Dugme u svakom smislu naš, bosanski, jugoslovenski rock bend. Danas, u retrospektivi u stihovima pjesama Bijelog Dugmeta, pronalazim propagandu ondašnje ugoslovenske Državne sigurnosti, u njihovim pjesmama i ikonografiji. Shvatam da se u određenom momentu Bijelo Dugme, koliko god da je težilo ka buntovnom, slobodarskom rock-and-roll-u, stavilo u službu tog državnog aparata koji je imao jugoslovensku-velikosrpsku agendu. Međutim, ništa od toga mi neće zgaditi pjesme koje su pjevali Željko Bebek, Mladen Vojičić – Tifa i Alija Islamović. Samo u geografskom i historijskom području koje se zove BiH može nastati takva umjetnost koja je rezultat “ruže vjetrova” – multietničnosti i multikulturalnosti, a čiju reinkarnaciju nakon rata i genocida Abdulah Sidran ispravno naziva “sukurac”. Jer, nje ili ima ili je nema, a svaka vještačka alternativa je to kako ju je Avdo i nazvao.
Za same Bošnjake povratak na svoja ognjišta, svoju djedovinu u Čapljinu i okolna naseljena mjesta značio je kraj egzodusa izbjeglišta. Kraj straha da li će sutra vlasnik objekta u kojem ste smješteni sa svojom porodicom zatražiti da idu.
Povratak je počeo 1998. godine sa prvim povratničkim naseljem Ševaš Njive (mjesto u blizini Počitelja). U tom periodu od lokalnih vlasti, nekima od njih kasnije je visoki predstavnih u BiH zabranio političko djelovanje, sam povratak bio je jako opstruiran i nailazio je na nerazumjevanje lokalnih moćnika. To je išlo i do mjere da je bošnjački povratnik u mjestu Tasovčići Adem Muminagić ubijen ispred sopstvene kuće a krivac nije pronađen i procesuiran do danas.
Popis 2013. godine pokazao je da Bošnjaka u Čapljini ima 4.541 što je ukupno 17.4% od ukupnog stanovništva Čapljine.
Ako uzmemo ovu statistiku logična brojka od ukupno zaposlenih jeste da bi u samoj gradskoj administraciji broj zaposlenih Bošnjaka trebao biti oko 25 osoba. I tako po procentu i u gradskim preduzećima bi zastupljenost Bošnjaka trebao biti minimalno 17.4%.
To apsolutno nije slučaj!
Bošnjaka u Gradskoj upravi Čapljina ima dvoje što je 1.25% Bošnjaka od ukupno zaposlenih što je na nivou statističke greške. Situacija u Javnim preduzećima je ista, piše Politicki.ba.
Danas, a i već dugi niz godina, na sceni i politici rukovodstva Grada Čapljine, kojim suvereno vladaju kadrovi HDZ-a je osporavanje vjerskih, političkih i drugih predstavnika.
Tako je nedavno gradonačelnik, koji dolazi iz HDZ-a, nedvosmisleno poručio da Medžlis Islamske zajednice Čapljina iz Budžeta Grada neće dobiti nikad sredstva.
Predsjedavajući Gradskog Vijeća, po Statutu i Poslovniku o radu GV, mora dolaziti iz drugog konstitutivnog naroda u odnosu na gradonačelnika. Već treći mandat to nije slučaj i Čapljina nema prvog čovijeka vijeća. Bošnjaci su delegirali jednog kandidata. HDZ-u ne pada ni na pamet da ga izabere.
U pojedinim mjestima gdje žive samo Bošnjaci danas ne postoji rasvjeta. U 21.stoljeću!
Budžet Grada Čapljine za 2024.g. je 31.3 miliona KM od kojih Bošnjacima neće doteći ni 1% samog budžeta što je ponižavajuće.
I nakon brojnih kazamata smrti, koncetracionih logora, progona, opstruiranog povratka, omalovažavanja kulturnih, društvenih, sportskih i drugih institucija i udruženja Bošnjaka u Čapljini danas Bošnjaci u Čapljini žive dostojanstveno. Infrastrukturni projekti se finansiraju mahom sa viših nivoa vlasti, većinom sa kantonalnog nivoa.
Bošnjaci u Čapljini se nadaju da će viši nivoi vlasti (ma ko god da činio vlast), predstavnici vjerskog života uticati na lokalnu vlast i djelovati protiv ponižavajućeg djelovanja protiv Bošnjaka u Čapljini.
Da režim sarajevske trojke nije “poklopio” sve “nezavisne” medije danas, ali i prethodnih dana nasljednica komunističke partije – Socijaldemokratska partija, bila bi u fokusu, a istražni organi bavili bi se inkriminirajućim dešavanjima vezanim za kadrove partije.
Sjećate li se kada je objavljen snimak “sredit će ti Asim” u kojem se obećavalo pogodovanje za radno mjesto u zamjenu za glas na izborima unutar SDA. I javnost je bila na nogama, jer su tada “nezavisni” a danas režimski mediji u eter pustili snimak, ali i desetine komentatora da se bave tematikom pogodovanja pri zapošljavanju.
U petak je portal Istraga.ba objavio snimak u kojem vozač direktora Abela Baltića, partijskog čovjeka, pojašnjava kandidatu za posao da mu samo partijski direktor Domova zdravlja KS može pomoći da dobije posao.
Abel Baltić
A sa snimka se jasno čuje: “Ni Bog, ni Allah ti ne mogu pomoći… Ministar može svirati *****(znate več čemu)”. Ne znam čemu su svirali članovi Komisije, ali akter sa snimka Adnan Kalkan prvi je na listi za posao.
Drugima je džaba ako imaju i znanje i Allaha na svojoj strani, jer posao će dobiti samo oni u milosti Baltića, nadbožanskog bića ateističke organizacije neokomunista.
Na snimci je sve jasno, barem za one neutralne koji su ga slušali, a hoće li biti jasno pravosuđu ostaje nam da vidimo.
Moralo bi, međutim biti jasno kantonalnim institucijama u Sarajevu, koje i postavljaju kadrove umišljene da su božanstva. I nije ovo prva afera koja se veže za Baltića, bilo ih je i ranije poput one o dodjeli 21 hiljade KM kompaniji bliskoj SDP.
A glasan muk nakon svega više je nego očit znak. Da je Partija zaslužila da konačno ode u prošlost, tamo gdje je zapela većina postulata njenog funkcionisanja više je nego jasno i vidljivo. SDP se zapravo nikada suštinski nije udaljio od vremena kada su partijski činovnici presuđivali ko je dobar a ko loš radnik, ko je za Tita, a ko treba u hapsanu.
Da je to tako pokazuje politički uzorak partijskog čovjeka školovanog u Srbiji, a namještenog u entitetu Federacija BiH. Vojin Mijatović, iznikao na floskulama o patriotizmu i državnosti u negdašnjem komunističkom vremenu bio bi oličenje partijskog batinaša, koji progoni sve koji primjete da je predsjedniku dlaka na gavi otišla u pogrešnom smijeru.
Opskurnog političkog znanja i vokabulara, Mijatović je po BIA udbaškom modelu građanima BiH uspio prodati optičku varku patriotizma, što mu je dalo krila da visoko poleti u strukturama SDP-a, ali i da se predstavlja kao nosilac nekog probosanskog političkog pokreta u entitetu Rs. Vrlo brzo ispostavilo se da je sve bilo prevara s ciljem instaliranja Mijatovića u institucije sistema, ali i na poziciju s koje odlučuje o tokovima unutar SDP-a.
Nekada je garantovao da će se “9. januar u Rs slaviti ma šta kaže Ustavni sud BiH), a kada mu se rahmetli Hakija Meholjić suprotstavio na unutarpartijskom sijelu, Mijatović je glasno i jasno zaprijetio: “Doći ću u Srebrenicu i zaklati te”.
Partijsko rukovodstvo predvođeno Nerminom Nikšićem ostalo je tada nijemo na Vojinove prijetnje čovjeku kojem su zaklali oca i jednog brata, a drugog strijeljali oni kojima je Mijatović svojevremeno obećao da će slaviti 9. januar ma šta rekao Ustavni sud BiH.
Meholjića nema, ali Vojin Mijatović nema problem da pronađe one kojima će prijetiti. A to su svi, bili ili ne u Partiji, koji smetaju Vojinu ili njegovom predsjedniku.
Jučer je zaprijetio “partijskim drugovima” koji ne slušaju. “Drugovi, ljudski upozoravam”, poručio je Mijatović, bez navođenja kome se obraća. Al, kome god da je uputio poruku, sljedeća će vjerovatno biti o klanju, poput one koju je uputio Meholjiću.
Ko je ovlastio Mijatovića da disciplinira partijske drugove nije poznato, ali je poznato da Partija ima organe, koji bi valja taj posao trebali da rade. Jedini koji je mogao ovlastiti Vojina Mijatovića za progon partijskih drugova je Nermin Nikšić. Konjički ilegalac u izbornom sistemu BiH i SDP-a, kojeg niko ne bira, a uvijek je izabran, vjerovatno je u strahu od gubitka pozicije, pa preko Vojina disciplinuje one koji glasno pričaju.
A ti koji glasno pričaju prave problem i Nikšiću i Mijatoviću, jer se suprotstavljaju Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku. Dobro, ne baš suprotstavljaju, ali eto oponiraju, a Neka i Vojin se plaše da im se Čović i Dodik ne revanširaju.
U konačnici, Partija je u vlasti i kada je tako ni Bog, ni Allah nam ne mogu pomoći, samo Abel da se zaposlimo ili Vojin da ubrzamo odlazak na ahiret.
Sve drugo, život je u paklu politika neokomunista, čije rezultate proguta vatra onih koji su se molili Bogu, Allahu ili Budi, a nisu Neki, Voji ili Abelu.
Serbia’s foregone parliamentary election results on December 17 will embolden the Aleksandar Vučić government to intensify its mini-imperialist agenda in the Western Balkans. At the same time, Serbia’s democratic opposition will remain too weak and divided to challenge Belgrade’s neo-Milošević objectives. In order to defend themselves more effectively from any expanding subversion and aggression, several countries neighboring Serbia should pursue a coordinated plan of regional resistance.
Serbia is expanding its hegemonistic goals by pressuring, destabilizing, or dominating neighboring governments in Sarajevo, Prishtina, and Podgorica, as well as by pursuing regional integration formats such as the Open Balkans. It is high time for Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina to demonstrate that they are not prepared to be supplicants or passive bystanders. The Greater Serbia project can be resisted through a pan-Balkan freedom initiative in which each state pledges to uphold their mutual independence. Such an initiative will require inter-governmental and inter-societal coordination in four primary arenas – national, political, economic, and informational.
The core of statehood is either a strong ethno-national identity or a binding multi-national civic identity. European states commonly combine both, in which loyalty to the country does not necessarily depend on your ethnic origin but the state still possesses an ethno-national base with a historic national identity. In the case of states that are challenged by imperial neighbors or ethno-national separatist movements sponsored by these neighbors, an effective assertion of both national and state identity is necessary. Hence, Bosniak and Montenegrin political leaders, activists, and intellectuals need a more active domestic and international campaign to promulgate their distinct histories, cultures, and languages. Montenegrins in particular need to protect themselves against growing Serbianization promoted by Belgrade and its political proxies including the Serbian Orthodox Church.
In the political realm, subordination to Serbia would not only eradicate state sovereignty and national independence; it would also contribute to establishing Russian political bases around the region that will diminish Western integration and cohesion. Hence, the US administration and EU governments need to be lobbied more intensively to preclude any scenarios that challenge state independence, as this will undermine the region’s European and Atlanticist orientation. In effect, the capabilities of separatists in Bosnia-Herzegovina and Kosova need to be thwarted.
Reports that Serbian security forces and nationalist radicals are storing weapons in Orthodox churches and monasteries in Montenegro and Kosova in preparation for organized violence must be fully investigated. Any illicit arms caches must be confiscated, the perpetrators arrested, and Belgrade’s goals exposed. Reported Russian-sponsored paramilitary training camps in Bosnia’s Republika Srpska cannot be allowed to operate and the EU can either demonstrate its strategic autonomy by closing these premises and defusing armed conflicts or request direct assistance from NATO.
NATO itself needs to take a much more proactive role to deter anti-state violence throughout the region by increasing troop numbers in Kosova, patrolling the entire northern border with Serbia, and positioning forces and equipment for a swift intervention in case of provocations. Moreover, each targeted state needs to prepare their armed forces and devise contingency plans for dealing with armed clashes engineered by Belgrade and Moscow through their local collaborators. They can also coordinate their planning with neighbors and boost intelligence collection and sharing on any emerging threats.
In the economic dimension, a region-wide initiative is long overdue in exposing and acting upon politically linked corruption. Cooperating governments can boost their efforts in rooting out subversive Russian money in their economies and unearth the political leverage that hides behind it. Any companies in the Balkans connected with the Russian state, its agencies, subsidiaries, and oligarchs must be sanctioned in a common front with the EU and US against Kremlin aggression. Any Bosnian, Montenegrin, or Kosovar companies that continue to collaborate with Russian businesses are in effect betraying the national and state interests of their countries.
At the same time, the region’s governments need to better coordinate their EU aspirations. It clearly benefits each state to have their neighbors qualify for Union membership. Cooperation toward meeting the legal and regulatory requirements of the EU Chapters can also enhance perceptions in Brussels that serious efforts are being intensified in the region regardless of Serbia’s essentially anti-EU position. The EU candidate states in the Western Balkans can emulate the Visegrad Four initiative, in which Poland, Hungary, the Czech Republic, and Slovakia assisted each other in qualifying for the EU and NATO. A similar process was also evident between the Baltic states of Estonia, Latvia, and Lithuania.
Pan-regional resistance to Serbia’s hegemony also needs to be undergirded by a comprehensive informational initiative. Inexplicably, despite years of Moscow’s information war, Western diplomats are insufficiently responsive to the ongoing campaign of political disinformation and anti-Westernism emanating from Belgrade through the state media, internet influencers, and Vučić’s regional allies and proxies. Greater regional coordination between governments, credible media outlets, civic society organizations, and European and American counterparts can better expose fake information that influences public opinion, undermines state institutions, engenders inter-ethnic hostilities, and destabilizes societies.
Above all, Russia’s plans to spark another war in the Balkans by encouraging and manipulating Vučić’s pan-Serbian ambitions need to be revealed and defeated. As an intimate collaborator in Moscow’s strategic designs, the government in Belgrade must be held accountable and stripped of EU funding until it condemns and thwarts Moscow’s objectives. Instead of engaging in joint initiatives with Serbia, a common front in the Western Balkans can ostracize the Vučić regime as Russia’s imperial proxy. Why provide legitimacy through interactions with a government that is intent on destabilizing, partitioning, or subordinating your state? The strategy of regional resistance cannot wait until armed conflicts are again ignited.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Hrvatska firma Scout izuzela je u četvrtak iz kasarne Oružanih snaga BiH u Kozlovcu kod Tuzle 26 topova ZIS i 3,3 miliona metaka 7,62, saznaje Istraga.ba.
Topovi i municija izuzeti su na osnovu Zaključka Općinskog suda u Tuzli kojim je, faktički, naređena zapljena oružja kako bi se ispoštovala ranija presuda Suda BiH u slučaju Scout protiv Ministarstva odbrane BiH.
“Određuje se provođenje prinudnog izvršenja za dan 30.11. na licu mjesta u Tuzli, Kasarna HKG i skladište oružja i municije Kozlovac. PRinudno izvršenje će se provesti na taj način što će se tražiocu izvršenja (Scout) predati u posjed zamjenjivih pokretnih stvari – top 76 mm M 42 ZIS, 26 komada i municija – metak 7,62 x 39, obični bojevi u količini od 3.386.115 komada”, navedeno je u dokumentu Općinskog suda BiH.
Ovo je, faktički, nastavak izuzimanja oružja i municije uglavnom iz kasarni smještenih u kantonima gdje većinski živi bošnjačko stanovništvo.
Podsjetimo, u avgustu ove godine iz kasarne u Bihaću izvučene su veće količine oružje koje su prebačene u Hrvatsku. U pitanju su, također, bili topovi kao i drugo oružje. Tada su reagirali i zvaničnici USK.
“S obzirom na to da se oružje u velikim količinama izvlači iz navedene kasarne, građani su ukazali da ih to podsjeća na princip izvlačenja oružja iz kasarni iz BiH početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a svi znamo da je to bio početak scenarija okončanog genocidom u Srebrenici i pokušajem istrebljenja Bošnjaka i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Mi ne možemo zanemariti činjenicu da su teritorijalni integritet i suverenitet BiH na stalnom udaru secesionističkih politika i da se Bošnjacima otvoreno prijeti novim genocidom. Ako u obzir uzmemo brojne primjere nasrtaja na državu BiH i Bošnjake, uključujući i najsvježiji slučaj brutalnog premlaćivanje maloljetnika u Osmacima, povratnika u RS, mi na vijest o izvlačenju oružja iz BiH pod misterioznim okolnostima ne možemo ostati slijepi, gluhi i nijemi. Zbog toga smo od državnih institucija zatražili pojašnjenje zbog čega se tolika količina naoružanja i po čijem nalogu kao i pod čijom kontrolom izvlači iz kasarne „Adil Bešić“ u Bihaću i izvozi iz BiH.”, saopćio je u avustu premijer USK Mustafa Ružnić.
Reagirao je tada i ministar odbrane BiH Zukan Helez koji je objasnio zbog čega se izvozi ovo oružje.
“Razlog za prebacivanje oružja je nalog suda da stari ugovor o prodaji, od prije 25 godina, konačno bude realizovan. To je firma ‘Scout’ kupila 1998, davno prije mene, i poslije toga je napravljen aneks na ugovor sa Selmom Cikotićem kad je bio ministar. Mi smo to sudu predali i sud je potvrdio da mi to moramo dati. Vještak Berko Zečević je tačno utvrdio šta treba da se ne bi slučajno uzelo nešto što ne treba. To je rusko naoružanje i oprema, toga se moramo osloboditi ako hoćemo u NATO savez. Treba da uvozimo oružje kompatibilno sa njihovim standardima. Isto tako, nakon par godina, ako se toga ne riješimo, istekne mu rok kao i hrani i lijekovima. U tom slučaju ga moramo uništiti i em nemamo ništa od toga, još i platimo da se to uradi”, kazao je Helez u avgustu ove godine.
Bivšem ministru odbrane Selmi Cikotiću upravo se sudi zbog slučaja Scout. U utorak bi Sud BiH trebao izreći prvostepenu presudu u ovom slučaju.
Optužnica tereti Cikotića da je u periodu od 2009. do 2011. godine – u dogovoru s drugim licima, s ciljem pribavljanja koristi – iskoristio službeni položaj i pogodovao firmi “Scout” iz Zagreba.
Kako se navodi, Cikotić je, protivno Sporazumu o konačnom raspolaganju svim pravima i obavezama nad pokretnom imovinom iz 2008. godine i odlukama Predsjedništva BiH, donio i potpisao dvije odluke o odobravanju isporuke, odnosno zamjene roba, te četiri rješenja o isporuci municije. Prema optužnici, on je zaključio četiri aneksa na osnovne ugovore o prodaji neperspektivnog naoružanja i municije zaključene 2003. i 2004. godine.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
