Istaknuto

Istaknute objave

“Žrtvovanje” Darka Eleza: Kako su Vulin i Čampara spasili “pucača” Kovača

„Sve si dogovorio s Vulinom“, reći će Darko Elez državnom tužiocu Bosne i Hercegovine Dubravku Čampari koji ga je tog dana namjeravao ispitati o okolnostima ubistva Siniše Miličevića Tigra u Istočnom Sarajevu.

„Bio si u Beogradu“, nastavit će Elez, „dva dana prije nego mi je MUP Srbije oduzeo državljanstvo“.

Tužilac Čampara se pravdao da je krajem aprila bio na vakcinaciji na beogradskom sajmištu. No, Elez je ostao pri svome. Njegov branilac, sarajevski advokat Senad Kreho, potvrdit će za Istragu sadržaj razgovora između Eleza i Čampare koji je vođen u prostorijama Tužilaštva BiH.

„To je bilo tokom saslušanja u Čamparinoj kancelariji“, objasnit će Kreho.

Darko Elez je, potvrdit će nam njegov branilac, optužio Čamparu da je s Vulinom sve dogovorio kako bi krivičnog progona bio spašen Vladimir Kovačević zvani Kovač. Sada se nameću logična pitanja – ko je Vladimir Kovačević te od čega i zbog čega bi ga trebao spasiti Aleksandar Vulin.

„Ministar policije Aleksandar Vulin fotografisan je zagrljen sa Vladimirom Kovačevićem Kovačem, nekadašnjim vođom navijača FK Rad i licem hapšenim za nelegalno nošenje oružja, konkretno automatskog pištolja marke škorpion“, objavio je 22. avgusta ove godine portal nova.rs.

ministar Aleksandar Vulin sa “pucačem” Vladimirom Kovačevićem

Vulin će istog dana potvrditi autentičnost fotografije i objasniti da se s Kovačem, kojeg ne poznaje, fotografisao na koncertu „Riblje Čorbe“. No, ko je Vladimir Kovačević zvani Kovač?

„Ovo Vladimir Kovačević, moj pucač“, upoznao je Vladan Pejušić svog prijatelja Kovača sa gostom iz Sarajeva – Vladimirom Stevanovićem zvanim Mančo.

dio iskaza Vladimira Stevanovića zvanog “Mančo”

Susret je bio u februaru 2018. godine, u beogradskom stanu Vladana Pejušića, u Grahovskoj ulici, na broju 26, u Beogradu Iste osobe srele su se i dva mjeseca poslije, u aprilu 2018. godine. Mančo će o tom susretu govoriti u svoja tri iskaza, data službenicima MUP-a Republike Srpske koji su istraživali ubistvo Siniše Miličevića Tigra, kriminalca iz Istočnog Sarajeva koji je ubijen 31. maja 2018. godine. MUP RS-a će nakon istrage 21. 12. 2020. godine dostaviti Tužilaštvu BiH Izvještaj o otkrivanju izvršilaca krivičnog djela – ubistvo Siniše Miličevića zvanog Tigar. Na krivičnoj prijavi MUP-a RS-a su se našli Darko Elez, Mirko Vukmirović zvani Sarajlija, Vladimir Kovačević zvani Kovač i Vlada, Ninoslav Milošević, Davor Mandić zvani Englez, Savo Divčić, Nedeljko Lizdek i Branimir Sikma.

Vladimir Kovačević Kovač prijavljen zbog ubistva “Tigra”

Istog dana kada je MUP Republike Srpske podnio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv Eleza i drugih, u Beogradu su pripadnici MUP-a Republike Srbije, na zamolbu Tužilaštva BiH, odnosno tužioca Čampare, uhapsili Darka Eleza. No, oni drugi iz izvještaja – nisu uhapšeni. A među tim drugim je – Vladimir Kovačević zvani Kovač, čovjek koji se zagrljen fotografisao sa ministrom unutrašnjih poslova Srbije Aleksandrom Vulinom.

„Neutvrđenog dana tokom mjeseca aprila 2018. godine Elez Darko u Beogradu, Republika Srbija, u cilju dogovora za izvršenje krivičnog djela ubistva Miličević Siniše zvanog Tigar organizovao grupu za organizovani kriminal, u koju su pristupili kao članovi grupe Kovačević Vladimir, Vukmirović Mirko, Lizdek Nedeljko, Divčić Savo i druga NN lica sa područja Srbije i BiH, pa je u svrhu pripremanja izvršenja krivičnog djela ubistva, Kovačević Vladimir predao pištolj „Sig Sauer R -250“ Stevanović Vladimiru te mu tom prilikom naložio da ponese navedeni pištolj jer će im trebati za ubistvo u Lukavici u narednom periodu, a što je Stevanović i uradio“, navedeno je u prijedlogu za određivanje pritvora Darku Elezu.

Kovač osumnjičen za ubistvo Siniše Miličevića Tigra

Prijedlog  za određivanje pritvora je 4. marta 2021. godine potpisao državni tužilac Dubravko Čampara i kompletan sadržaj možete pročitati klikom ovdje. Dan prije toga, Darko Elez je izručen Bosni i Hercegovini, kao jedan od rijetkih, ako ne i jedini srbijanski državljanin kojeg je Srbija izručila nekoj od susjednih država. Razlog izručenja bila je isključivo istraga u vezi sa ubistvom Siniše Miličevića Tigra. No, nije jasno zbog čega Bosna i Hercegovina nije potraživala i Vladimira Kovačevića zvanog Kovač koji se, također, nalazi na istoj krivičnoj prijavi kao i Elez i koji je obuhvaćen istragom Tužilaštva BiH. Kovač je, podsjećamo, kriminalac koji je zagrljen pozirao sa ministrom unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandrom Vulinom.

Darko Elez je već bio u bosanskohercegovačkom pritvoru zbog sumnje da je organizovao ubistvo Siniše Miličevića Tigra kada je državni tužilac Dubravko Čampara, pred kraj aprila ove godine, otputovao u Beograd. Elez će mu na saslušanju reći da je bio 27. april i da je tih dana u Beogradu boravio i direktor Policije Republike Srpske Siniša Kostrešević. I, uistinu, na oficijelnoj web stranici MUP-a Republike Srpske možete pronaći saopćenje za javnost od 27. aprila ove godine u kojem piše da su „direktor Policije RS i tužilac za organizirani kriminal BiH Dubravko Čampara razgovarali u Beogradu sa ministrom unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandrom Vulinom“.

Dubravko Čampara i Siniša Kostrešević na sastanku sa Vulinom

“Na sastanku je ocijenjeno da saradnja u borbi protiv organizovanog kriminala mora biti kontinuirana kako bi policije i tužilaštva u regionu spremno odgovorili i bili korak ispred kriminalnih grupa. Ministar Vulin je naglasio da uspješne borbe protiv organizovanog kriminala nema bez čvrste i odlučne regionalne saradnje i istakao da je operativna saradnja i razmjena informacija u ovoj oblasti imperativ”, navedeno je u saopćenju za javnost MUP-a RS.

Dva dana kasnije, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, sa Aleksandrom Vulinom na čelu, donosi „Rešenje“ kojim se „ukida rešenje o prihvatu u jugoslovensko državljanstvo i državljanstvo Republike Srbije lica Elez (Miladin) Darko“. Kompletno “Rešenje” možete pročitati klikom ovdje.

Tako je Darko Elez ostao bez državljanstva Srbije, a Dubravko Čampara, nakon toga „odustaje“ od pritvaranja Darka Eleza po osnovu istrage za ubistvo Siniše Miličevića Tigra, za koje je osumnjičen i Vladimir Kovačević Kovač. Tužilac Čampara se sada fokusira na „slučaj Lutka“ u kojem je Darko Elez optužen, a za koje mu se nije moglo suditi sve dok mu Aleksandar Vulin nije oduzeo državljanstvo Srbije. Slučaj ubistva Siniše Miličevića Tigra za koje je prijavljen i osumnjičen Vladimir Kovačević Kovač pada u drugi plan.

Prema iskazu svjedoka Vladimira Stevanovića zvanog Mančo, Vladimir Kovačević je trebao ubiti i Miloša Božovića, pripadnika škaljarskog klana koji je živio u BiH, a koji je u julu ove godine uhapšen u Banja Luci zajedno sa pripadnicima MUP-a Republike Srpske. O  ubistvu Božovića razgovaralo se u februaru 2018. godine u stanu Vladana Pejušića u Beogradu.

„Ovo je Vladimir Kovačević, moj pucač. Ako se odlučiš za ono, vas dvojica ćete odraditi Božovića“, prenio je policiji Pejušićeve riječi Vladimir Stevanović.

Pejušić se, dok je trajao sastanak, sve vrijeme dopisivao. Kada je Vladimir Stevanović Mančo upitao Vladimira Kovačevića Kovača s kim se to Pejušić dopisuje, ovaj mu je odgovorio – „sa Slobodanom Kašćelanom“ kojeg oslovljava kao „Sijedi“. Slobodan Kašćelan Sijedi vođa je „kavačkog klana“ koji je sukobu sa „škaljarskim klanom“ čiji je bitan član – Miloš Božović, o čijem se ubistvu razgovaralo u Beogradu.

Tužilaštvo BiH sumnjiči Kovača za pokušaj ubistva Miloša Božovića

No, „pucač“ Vladimir Kovačević koji je trebao „odraditi“ Božovića – nije uhapšen. Kao što nije uhapšen ni zbog ubistva Siniše Miličevića zvanog Tigar. Čampara i Vulin su se odlučili samo za Darka Eleza.

Kolumna Seada Numanovića: Bosna i Hercegovina kao Gaza

Grupa zvaničnika Bosne i Hercegovine ovih dana trebala je na neki put. Automobilima. Put je vodio kroz Srbiju. Nekoliko njih učestvovalo je u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije Srbije. Borili su se na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine i Ministrastva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine protiv “dobrovoljaca” iz Srbije na Jevrejskom groblju, Nišićima, bihaćkoj krajini…

Nakon što je uhapšen Edin Vranj, te upozorenja Ministarstva vanjskih poslova BiH da učesnici odbrane ne putuju u Srbiju, ekipa s početka teksta odlučila je da promijeni plan. Na destinaciju će – avionom. Koliko je Bošnjaka (i Hrvata) koji danas i sutra ne kane u Srbiju i kroz Srbiju?

Na spisku Dokumentacionog centra entiteta RS je nekih 3.500 imena branitelja BiH koji su se našli pod lupom i potencijalni su predmeti tužilaštava u Srbiji, piše politicki.ba.

Iz tog su centra prije nekoliko dana “lakonski” objavili da “postoji i tajni spisak”.

Edin Vranj nije bio na “javnom” spisku Dokumentacionog centra. Ko zna je li i na tom “tajnom”. Tek, njegovim hapšenjem reaktuelizirano je i dodatno pojačano stanje permanentne nevojne agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

Ona je svakodnevna i Beograd je taj koji odlučuje koliko će jak biti stisak u kojem je BiH. Vranju, sigurno, nije prvi put da nakon sloma vojne agresije, putuje u Srbiju. Sigurno je granicu između dviju država prolazio ne jednom. Bez ikakvih problema.

A onda je u Beogradu odlučeno da ovog puta njegova destinacija bude zatvor u Beogradu. I da mu se priredi višegodišnja lična drama na kraju koje će, čak i po srbijanskim zakonima, biti oslobođen, ali trajno narušenog zdravlja…

Bosna i Hercegovina je sve više evropska Gaza. Srbija je ta koja odlučuje koliko će to stanje biti akutno.

Iz Sarajeva, Tuzle, pa i Mostara, može se avionom. Ali i to se da prekinuti. Plus, koliko je onih koji sebi avion mogu priuštiti kao sredstvo prevoza?

Hapšenje Vranja samo je kamenčić u mozaiku koji se prema BiH slaže u Beogradu i pratećim režimima u entitetu RS, Crnoj Gori… Rastuću psihozu samo pojačava frapantna neodgovornost političkog establišmenta u Bošnjaka.

Niko od njih nije našao za shodno da sjednu za zajednički sto i dogovore se. Pa ne moraju se ni dogovoriti (odmah), ali bi slika bošnjačkih političkih lidera za jednim stolom već poslala poruku makar brojnim i još uvijek na slobodi, Bošnjacima, da neke smislene reakcije ima. Umjesto toga, svi soliraju, politiziraju i na tome nastoje ubilježiti sebi neki poen. Sramotno!

Istraga u posjedu dokumenata Tužilaštva: Budnjo sumnjiv jer je kao direktor Hotela Ilidža mogao raspolagati videonadzorom, a Ševal Kovačević zato što je išao na konsultacije

U danu kada Drugostepena disciplinska komisija odlučuje o njenom razrješenju, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, u saradnji sa tužiocima Ćazimom Hasanspahićem i Dubravkom Čamparom, naredila je novu “spektakularnu akciju” u predmetu poznatom kao “Dženan Memić”. SIPA je zaobiđena pa su objekte koje koriste hotelijer Muamer Budnjo i vještak saobraćajne struke Ševal Kovačević u četvrtak ujutro pretresli pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo.

Istraga je u posjedu dokumenata Tužilaštva BiH u ovom predmetu i u nastavku objavljujemo za šta tačno tužioci sumnjiče Muamera Budnju i Ševala Kovačevića.

Muamer Budnjo je, navodi tužilac Ćazim Hasanspahić, bio odgovorno lice i direktor pravnog lica “Hoteli Ilidža” i, kao takav, “odgovoran je za funkcionisanje videonadzora u Hotelu Kristal. Tužilaštvo navodi da je, na osnovu izjava svjedoka, jasno da su “relevantni dijelovi videonadzora obrisani” a da je “pristup videonadzoru” imao i direktor Muamer Budnjo. Hasanspahić dalje ističe da je Budnjo  videonadzor hotela mogao pratiti putem svog mobilnog telefona. To je, dakle, razlog zbog kojeg je, pet godina nakon događaja u Velikoj aleji tokom kojeg je stradao Dženan Memić , Tužilaštvo BiH pretreslo objekte koje koristi Muamer Budnjo. On je osumnjičen da je počinio krivično djelo “organizirani kriminal iz člana 342 Krivičnog zakona FBiH u vezi sa krivičnim djelima pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346 Krivičnog zakona FBiH i Protuzakonito posredovanje. Dakle, i u ovom aktu Tužilaštva BiH nije navedeno da je Dženan Memić ubijen, kao što nije navedeno ko su eventualni izvršioci krivičnog djela kojima je Budnjo, navodno, pomagao.

Vještak saobraćajne struke Ševal Kovačević je osumnjičen da je “u svojstvu vještaka išao na konsultacije u cilju prilagođavanja svog nalaza i mišljenja”, što, navodi dalje tužilac Ćazim Hasanspahić, “dovodi u sumnju objektivno sačinjavanje i postupanje vještaka u ovom predmetu”. Podsjećamo, vještak Kovačević je, slično kao i njegov kolega Ištvan Bodolo iz Novog Sada, konstatovao da postoji mogućnost da je Dženan Memić stradao u saobraćajnoj nesreći. No, Tužilaštvo BiH je poklonilo vjeru vještaku Željku Karanu za kojeg je Muriz Memić tvrdio da mu je “tražio novac”, i kojeg je pravni zastupnik porodice Memić – Ifet Feraget prijavio zbog podmetanja dokaza u predmetu David Dragučević.

Pretresi u Insititutu za javno zdravstvo RS kasne više od godinu: Zbog propusta državnog tužioca Ćazima Hasanspahića sa računa “Travel4fun” i uhapšenog Markovića nestalo 260 hiljada maraka

Po nalogu Republičkog javnog tužilaštva, specijalnog odjela za korupciju, organizovani i teže oblike privrednog kriminala MUP Republike Srpske pretresao je u srijedu Institutu za javno zdravstvo RS, kao i na više drugih lokacija koje su u vlasništvu privatnih privrednih subjekata.

“Pretresi se vrše u okviru istrage u vezi sa spornim javnim nabavkama medicinske opreme i to je sve što možemo za sada reći. Više informacija biće poznato nakon što pretresi budu završeni” kazala je za Oslobođenje Dragica Tojagić, portparolka Republičkog javnog tužilaštva RS.

No, ova akcija dolazi sa velikim zakašnjenjem. I za to nije krivo Republičko javno tužilaštvo iz Banja Luke, već Tužilaštvo BiH. Naime, zbog propusta Tužilaštva BiH, odnosno postupajućeg državnog tužioca Ćazima Hasanspahića, najmanje 260 hiljada budžetskih maraka iz Republike Srpske, namijenjenih za nabavku zaštitnih maski od turističke agencije “Travel4fun” nestalo je bestraga. Sve ovo proizilazi iz dokumentacije koja je u posjedu Oslobođenja i portala Istraga.ba, a koja dokazuje da Tužilaštvo BiH, za razliku od slučaja “Srebrena malina”, u Republici Srpskoj nije bilo tako ažurno u svojim istragama. Evo dokaza i hronologije.

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske  10. aprila 2020. godine, po pregovaračkom postupku bez objave obavještenja potpisao je ugovor sa turističkom agencijom “Travel4fun” iz Banja Luke kojom je ugovorena nabavka medicinskih zaštitnih odijela i maski, te profesionalnih nekonaktnih digitalnih termometara. Vrijednost ugovora kojeg je potpisao direktor Instituta Branislav Zeljković iznosila je 2,6 miliona maraka. Zbog brojnih kršenja zakona prilikom zaključivanja ugovora, Tranparency International BiH dostavio je Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci prijavu protiv odgovornih osoba u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske. Nešto ranije, i Udruženje RESTART iz Banja Luke dostavilo je SIPA-i informacije o ovoj sumnjivoj nabavci i “predmet je formiran”. Odmah po prijemu prijave, SIPA je započela prikupljanje dokaznog materijala, a o svemu je obaviješteno i Tužilalaštvo BiH, odnosno postupajući tužilac Ćazim Hasanspahić. Tako je utvrđeno da je sa računa Instituta za javno zdravstvo RS-a novac sukcesivno prebacivan na račun turističke agencije “Travel4fun”. Istovremeno, turistička agencija je novac prebacivala na privatni račun vlasnika i direktora agencije – Saše Markovića. Prema dokumentaciji Oslobođenja i portala Istraga.ba, sa računa agencije “Travel4fun” na privatni račun Saše Markovića, otvoren u NLB Banci u Banja Luci, od 29. aprila do 16. juna je prebačeno ukupno 376 hiljada maraka. Dakle, novac kojeg je Insititut uplatio turističkoj agenciji, odmah je, po osnovu fiktivnih ugovora o pozajmicama, prebacivan na privatni račun Saše Markovića. Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA, utvrdila je, potom, da je Marković sa svog računa podigao 250 hiljada maraka gotovine. Tom novcu se danas gubi svaki trag. S obzirom na to da su uočili sumnjive transakcije, službenici Finansijsko-obavještajnog odjela SIPA-e su odlučili  blokirati račune Travel4funa i Saše Markovića. Po Zakonu o sprječavanju pranja novca, pripadnici FOO-a SIPA-e mogu sve sumnjive račune blokirati na period od pet dana. U tom periodu, obično, postupajući tužilac traži od nadležnog suda izdavanje naredbe o blokadi računa koja može trajati sve do okončanja krivičnog postupka. Finansijsko obavještajni odjel  SIPA-e račune Travel4funa i Saše Markovića je blokirao 17. juna 2020. godine u 8 sati i 45 minuta. Blokada računa je isticala pet dana kasnije, odnosno 23. juna 2020. godine. Iako je bio obaviješten o sumnjivim transakcijama i privremenoj blokadi računa, postupajući državni tužilac Ćazim Hasanspahić, inače desna ruka Gordane Tadić, ne reagira odmah, pa tek 24. juna u popodnevnim satima, pred kraj radnog vremena, upućuje Sudu BiH prijedlog za blokadu računa “Travel4fun” i Saše Markovića.

U međuvremenu, 23. juna u 8 sati i 45 minuta je istekla blokada računa koju je uspostavio FOO SIPA-e, tako da su Saša Marković i Travel4fun imalo na raspolaganju najmanje 48 sati da podignu i preostali novac sa računa. Upravo tu mogućnost Saša Marković i koristi, te 24. juna, sa svog računa, podiže oko 10 hiljada maraka u kešu, pa se i tom novcu gubi svaki trag. Treba napomenuti da je zbog objektivnih rokova, Sud BiH najkasnije u četvrtak popodne ili u petak ujutro mogao donijeti rješenje o blokadi računa, što znači da je Ćazim Hasanspahić ostavio banjalučkom biznismenu dovoljno vremena da sa računa povuče sav novac koji mu je uplaćen sa računa Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Ono što je posebno indikativno, je dopis NLB banke AD Banja Luka dostavljen SIPA-i 26. maja 2020. godine. Naime, već na osnovu tog dokumenta bilo je jasno da Travel4fun prebacuje novac na privatni račun Saše Markovića, Dakle, Tužilaštvu BiH je nakon toga trebalo tačno 29 dana da od Suda BiH zatraži blokadu Markovićevih računa i njegove firme Travel4fun. Upravo u tom perodu, Marković je podigao preko 260 hiljada maraka keša i tom novcu se gubi svaki trag.

Na kraju, Tužilaštvo BiH je odlučilo da ne provodi istragu u ovom predmetu. Spis je završio u Republičkom javnom tužilaštvu.

 

 

Nakon hapšenja Vranja i Husića: Otvoreni Balkan za zatvaranje žrtve

Mislio sam da je u pitanju šala kada sam prošle nedjelje, minut do četiri, primio poruku od Edina Vranja kojom me obavještava da je uhapšen. Nazvao sam ga istog trenutka, ali nije se javljao. Pozvao me pet minuta kasnije i tiho saopćio da se nalazi u policijskoj stanici u Priboju, da ga sumnjiče za ratne zločine i da mu oduzimaju telefon. Onda mi je, putem vibera, poslao fotografije potvrde MUP-a Republike Srbije kojom se potvrđuje da je upoznat s pravima. Više se nije javljao.

Edina Vranja poznajem već nekoliko godina. Bio je često tema mojih kritičkih tekstova i priloga. To što ja mislim o njemu ili što on misli o meni potpuno je nebitno za ovu priču. Stvar je principa.

Ima možda tridesetak dana otkako sam u Novom Sadu pronašao i snimio Duška Kornjaču, optuženika za zločine protiv čovječnosti koji je „nedostupan“ bh. pravosuđu. Pravedni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćit će naciji da Duška Kornjaču neće izručiti Bosni i Hercegovini, gdje bi mu se trebalo suditi zbog ratnih zločina u Čajniču. Reći će predsjednik Srbije, koji se zalaže za otvoreni Balkan, da neće izručiti nijednog Srbina optuženog za ratne zločine jer bi to ugrozilo „ustavni“ poredak države na čijem je čelu. Pa, zato, u toj državi slobodno živi petnaestak optuženika za ratne zločine. Slobodno živi presuđeni ratni zločinac sa tuzlanske Kapije Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac iz Bratunca Mirko Todorović Banana. U Srbiji slobodno žive optuženici genocid u Srebrenici.

Bio sam tad još sasvim mali kada su na televiziji prikazivali slike Samira Avdića, Nedžada Husića i Ahme Harbaša. Ova trojica Srebreničana su u julu 1995. godine, zajedno sa ostalim muškarcima, putem smrti krenuli ka Tuzli. Kada je kolona razbijena, sedmorica Srebreničana, Nedžad  Hasić, Behudin Husić,  Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić, krenuli su svojim putem. Deset mjeseci su lutali podrinjskim šumama, onda su se 11. maja 1996. godine na Crnom Vrhu kod Zvornika predali američkim pripadnicima IFOR-a, koji su im obećali da će ih prebaciti u Tuzlu. Slagali su ih. Sedmorica muškaraca isporučeni su MUP-u Republike Srpske. Tada je nastao slučaj „Zvornik 7.  MUP RS-a ih je teretio za ubistvo četvorice Srba i jednog Bošnjaka u Podrinju. Kasnije će ih pustiti i suditi im u odsustvu. Onda će za njima raspisati Interpolove potjernice i ovi Srebreničani su postali ljudi bez identiteta. Godinama su živjeli na teritoriji Federacije, sve dok ih SIPA, po nalogu pravosuđa Republike Srpske, nije počela hapsiti. Jučer je uhapšen Behudin Husić. Nakon 26 godina progona, u rukama je policijske iz Republike Srpske. Prebačen je u pritvor u Bijeljini. Tu, u tom gradu, godinama je slobodno živio general Milomir Savčić, čovjek koji je optužen za genocid u Srebrenici. Živio je mirno dok mu „njegovi ljudi“ iz Tužilaštva BiH nisu dojavili da će biti uhapšen. Onda je iskoristio „otvoreni Balkan“ Aleksandra Vućića i prešao u Srbiju. Da živi mirno i bude „nedostupan organima gonjenja BiH“. Behudin Husić, koji je uspio pobjeći Savčićevim vojnicima u julu 1995. godine, dostupan je „organima gonjenja“. On je u pritvoru, a Savčić na slobodi. U Srbiji. Čijem predsjedniku ne pada napamet da hapsi, izručuje ili procesuira Srbe optužene ili osuđene za genocid. Jer bi time narušio „ustavni poredak“ Srbije.

Za razliku od Savčića, Kornjače i osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, srbijanska policija hapsi – Edina Vranja. Hapsi Osmana Osmanovića, hapsi Huseina Mujanovića. Hapsi Iliju Jurišića, Tuzlaka kojeg je godinama proganjalo pravosuđe Srbije. Kolega Damir Kaletović, u saradnji sa pokojnim Sinanom Alićem, 2007. godine će napraviti dokumentarni film o Iliji Jurišiću. Dali su mu naslov – „Žrtva je krivac“.

(oslobodjenje.ba)

Emir Suljagić piše za Istragu: Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit?

Do prije nekih deceniju o Bosni i Hercegovini su pisali skoro isključivo stranci. To više nije slučaj. Pojavila se, slučajno jer nismo mi kao zajednica ništa uložili u to, generacija novinara, publicista, akademika iz Bosne i Hercegovine koji ozbiljno pišu o nama i pišu na engleskom, na ozbiljnim mjestima. Stvar je u tome da je jedna grupa akademika izvana dala sebi za pravo da pišući o nama definišu i naše iskustvo i imala je realno nekih petnaest godina da to uradi. Sa pojavom autentičnog i artikulisanog bosanskog glasa, počeo je da se mijenja i narativ.

Njima to nije problem samo sa stanovišta kontrole nad narativom, nego i ozbiljan novčani problem: to je grupa ljudi koji zarađuju jako mnogo prodajući svoju navodnu ekspertizu. Bez ekpertize nema vebinara, uredničkih namještenja, speaking engagements, itd. Ali, to je druga i duga priča.

I stoga zapravo ovih dana svjedočimo jednoj provali bijesa, jednom ubermenschovskom režanju da ostanemo na svom mjestu i da ne pomišljamo da smo jednaki i da imamo pravo da sami definišemo vlastito iskustvo i izvučemo pouke iz njega. Odatle dolaze optužbe za „nedostojnost“ žrtve ili da je komemoracija Srebrenice „nacionalistički projekt“, a genocid „izbrana trauma“, što je samo drugi način da se kaže ono što govori Milorad Dodik, da je Srebrenica „osnivački mit“ Bošnjaka.

Prvo da riješimo jedno: u vezi sa Srebrenicom nema ništa izabrano. I nema nikakvog mita. Srebrenica je sasvim prirodno ugaoni kamen našeg iskustva dvadesetog vijeka. Nikad nijedan genocid, nijedan takav događaj nije morao da bude dokazan na nivou na kojem i Srebrenica: pojedinačne DNK identifikacije svake žrtve. Ne vjerovati u Srebrenicu, znači ne vjerovati u DNK tehnologiju, između ostalog.

Ali, na to se zapravo odnosi moje pitanje: šta i da nije tako? Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit? Sve nacije imaju svoje founding myths. Nisu svi mitovi, ali svi su krvavi. I mi se po tome ne razlikujemo od drugih evropskih naroda.

Narodi se formiraju oko zajedničkog iskustva, zajedničke traume u koju elite tog naroda učitavaju značenje koje žele ili koje je održivo. Recimo, srpske elite su izabrale da zatiranje muslimanskog stanovništva u Srbiji, Bosni, Kosovu i Makedoniji tokom dva vijeka smatraju centralnim cijelom srpskog osnivačkog mita. Srpski identitet ne bi postojao bez binarne opozicije u odnosu na islam, odnosno osmansko kulturno i vjersko nasljeđe.

I to je sasvim legitimno: Leopold Ranke, između ostalog, pisao je o „čišćenju“ osmanskih muslimana iz Srbije kao o „srpskoj revoluciji“. U tom smislu, nema razlike između Marie-Janine Calic, Florijana Biebera, Michaela Martensa – vodeće akademske i medijske „eksperte“ za Balkan na njemačkom govornom području – i najzatucanijih srpskih nacionalista: balkanski, u ovom slučaju bosanski, muslimani nemaju pravo da sami definišu vlastito iskustvo. Pošto nisu dorasli, to će za njih, ako su sretni učiniti dobrohotni stručnjaci iz Evrope. Ako nisu, onda srpski istoričari, pisci i pjesnici.

Stvar sa Srebrenicom i Bošnjacima je u tome što je prvi put u istoriji grupa koja je dosad bila isključivo predmet istorije, odlučila da sama definiše vlastito iskustvo, sama odredi gdje počinje, gdje završava, i najvažnije kako se to iskustvo zove, kako se imenuje. Što i jeste njen prerogativ. Mi smo jedina grupa ljudi ovlaštena da odluči kada i šta u našoj istoriji počinje, a kada se završava.

Silne napore, milione maraka budžetskog novca uložene u negiranje genocida treba razumjeti u tom kontekstu: srpski nacionalizam i njegovi tradicionalni saveznici (čitaj: njemački i drugi centralnoevropski nacionalizmi) ustvari hoće da definiše naše proživljeno i istorijsko iskustvo. Negiranje genocida nije svrha samo sebi, nego je sastavni dio istorijskog narativa, koji nam je jednom uspješno nametnut. Razlika je mnogo, i ona sa početka ovog teksta je tek jedna. Druga, podjednako važna, je da Jugoslavija, objektivno, nije bila naša država. U obje Jugoslavije istorijski narativ se utvrđivao u beogradskim kulturnim i akademskim krugovima, kao i mjesto svih južnoslavenskih naroda u hijerarhiji jugoslovenske zajednice.

Zato i tako su Hrvati bili „genocidni“, Bošnjaci „Turci“, a Albanci tek obični rasno inferiorni untermensch. Tako i zato je, više kao ilustracija, antifašistički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu kidnapovan i monopolisan za Srbe i Srbiju, iako je u stvarnosti središte narodnooslobodilačkog pokreta bila u zapadnim dijelovima Jugoslavije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao što piše Marko Attila Hoare. Tako i zato su pokolji „Turaka“ u Bosanskoj Krajini u ljeto 1941. predstavljeni kao „narodni ustanak“, a nijedno mjesto četničkog genocidnog pokolja nad bošnjačkim civilima u Sandžaku i istočnoj Bosni nije obilježeno do pred sami kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.

I sada bi ponovo da napišu istu takvu „istoriju“. I zato bijes i pjena na ustima. Sva sreća pa smo se u međuvremenu upoznali.

(autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidt i Dodikova (ne)moć

Danas na Balkan stiže njemačka kancelarka Angela Merkel. I mada se nije teško složiti s tim da je riječ o oproštajnoj posjeti, dovoljno je sjetiti se istrajavanja Milorada Dodika na odlazećoj (američkoj) administraciji, pa trenutno ustvrditi da kontinuitet neće biti narušen, ne samo zato što je imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini njezin politički testament već i zbog važne, da ne kažem vodeće uloge koju Njemačka ima u politici Evropske unije i od koje ne kani odstupiti. Kako se to odražava na stanje u našoj zemlji, uvjerili smo se puno puta – posljednji primjer mogao bi biti ovaj prošlonedjeljni, kada je njemačka ambasadorica, recimo to tako, djelimično reducirala Schmidtove istupe o (ne)legitimnosti članova Predsjedništva BiH, zaklinjući se u stavove Bundestaga, no ne bi trebalo zaboraviti da je ista gospođa prije koji mjesec, na početku debate o izmjenama Izbornog zakona, požurila da umiri Milorada Dodika jasnom porukom da Evropa neće slijediti američke sankcije kada je o njemu riječ.

Raspetljavanje kosovskog čvora

Dakle, kancelarka Merkel dolazi, Bosnu i Hercegovinu zaobilazi, družit će se sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu, a u Tirani će biti organiziran utješni ručak na kome će se sresti sa premijerima zemalja Zapadnog Balkana. To prevedeno na domaći jezik znači da u Tiranu treba da putuje Zoran Tegeltija, predsjedatelj Vijeća ministara BiH, kojem je rad, odlukom partijskog šefa svih Tegeltija, blokiran zbog nedavno nametnutih izmjena Zakona o krivičnom postupku BiH, čime je Schmidtov prethodnik Valentin Inzko konačno zabranio negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca od 1945. do danas.

Prije Merkelove, u Beogradu je s Vučićem i patrijarhom SPC-a bio Schmidt, pa iako je ta posjeta nepravedno nazvana njegovim prvim inozemnim putovanjem kao visokog predstavnika, nije red zanemariti Bledski forum, onaj koji su kolege iz Slovenije s pravom doživjele kao potpuni debakl predsjedavanja svoje zemlje Evropskom unijom. Slovenske kolege nemaju dvojbi: EU samo čeka da predsjedavanje preuzme Francuska jer je Slovenija pala na ispitu, najviše zahvaljujući svom premijeru Janezu Janši, koji ne krije ambiciju da bude makar loša inačica Viktora Orbana. Zato se forum, bez ijednog značajnijeg gosta iz EU, pretvorio u balkansku krčmu u koju se naš novopečeni visoki predstavnik savršeno uklopio: s Bleda je ispalio vlastiti stav o slabosti i nemoći Milorada Dodika, demonstrirajući zapravo vlastite slabosti i nemoći. Ni slova nije izrekao – a kamoli odgovorio – na vjerovatno najveći šamar koji je Evropskoj uniji i njezinoj postdejtonskoj politici spucao Dodik samo vikend prije, nakon što je prekršio odluku Narodne skupštine RS-a o apstiniranju svih državnih dužnosti zvaničnika iz RS-a, i kao član Predsjedništva BiH susreo se sa Recepom Tayyipom Erdoganom, a nakon sastanka bez naznaka bilo kakvih slabosti punovažno izjavio kako je upravo on pozvao turskog predsjednika da bude medijator u Bosni i Hercegovini! Christian Schmidt se još nije izjasnio o ovoj ideji, čak ni u Beogradu, mada Aleksandar Vučić ne krije naklonost spram Erdogana, jednako kao što ne krije ni ambiciju da vlastitu političku moć gradi po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog državnog i partijskog lidera Xi Jinpinga, ili već pominjanog mađarskog autokratu Orbana. No, Vučić je upravo iz tog pristupa – apsolutnog vladara Srpskog sveta – od sebe i napravio poželjnog sugovornika Zapada. Što će reći da bi eventualna odbrana evropskih vrijednosti, da je recimo Schmidt posegnuo za njom, mogla naići na bolji prijem kod Vučića nego kod nemoćnog Dodika.

Šalu na stranu, da vidimo zapravo šta to BiH može očekivati od međunarodne zajednice i njezinih emisara koji ove naše domaće probleme pokušavaju rješavati u Beogradu, Zagrebu i Tirani. Dobar dio mojih kolega uvjeren je u to da time Zapad detektira probleme pa ih tamo i rješava, no zbivanja u Crnoj Gori ne govore u prilog ovoj tezi. Oni koji pak misle da će u Beogradu i Tirani doći do konačnog raspetljavanja kosovskog čvora – na Kosovu je, podsjetit će, devedesetih sve i počelo – bojim se da ozbiljno griješe. Nema te Angele koja na kraju mandata može izdejstvovati priznanje Kosova, niti ima ikakvih šansi da Kosovari bez priznanja pristanu na ustupke bilo koje vrste. Na strani kosovskih vlasti je ekspanzija Srpskog sveta, kao ključni argument Miloševićevih ambicija iz devedesetih, koje današnje srbijanske vlasti pothranjuju sve zaklinjući se u poštivanje granica sa susjedima. Očekivati da će u takvoj atmosferi Vučić pristati da bude politički egzekutor Dodiku, djeluje poprilično naivno. Tim prije što se Dodik za svoje mjesto u Srpskom svetu (iz)borio uprkos tome što je svojedobno Vučića zvao političkim pobačajem, upravo je Dodik – kad se u jednom trenutku učinilo da se nazire kosovsko rješenje – organizirao svoje litije pa Srbe s Kosova počeo okupljati i po Bosni i Hercegovini, bukvalno ucjenjujući Vučića. Istina, srbijanski predsjednik ne krije zahvalnost njemačkom diplomati na čelu OHR-a što je upravo on – još 2016. – spasio Dodika od potpune međunarodne izolacije, kada je EU ozbiljno zaprijetila Dodiku jer se suprotstavio adaptaciji SSP-a, koja je bila uvjet za predaju Zahtjeva za članstvo BiH u EU. Jasno je kao dan da mu je lider SNSD-a to odlučio vratiti istim žarom kojim napada baš svaku američku administraciju ne opraštajući joj podršku iz vremena kada su ga prepoznavali kao političara koji obećava mir i stabilnost Bosne i Hercegovine. Taj nezahvalni Dodik, ako ćemo pravo, uoči sastanka sa zahvalnim Vučićem, ponovio je sve one stavove o Schmidtu – lažnom visokom predstavniku, kako ga zove – ali i o Bosni i Hercegovini, na čije granice neumorno kidiše svojim obećanjem o “samostalnoj Republici Srpskoj” do koje, kako je uoči sastanka opet izjavio, ne misli doći ratom, “možda manjim incidentom”?!

Vlastito ukidanje

Christian Schmidt je konzervativac, potpredsjednik Kršćanske socijalne unije, sestrinske stranke HDZ-a. Advokat je i pravnik, sa više od tri decenije staža u Bundestagu i vrlo dobro pamti ratove devedesetih. Biće da i osobno može potvrditi kako su tada evropski političari očekivali manje incidente na Balkanu. Osim Vučića, njemu je zahvalna i cijela Hrvatska – on je bio njezin glas za pristup NATO-savezu i veliki zagovarač za EU, zato je od Andreja Plenkovića odlikovan Redom Ante Starčevića. Nije tajna da gaji posebno dobre relacije sa Izraelom, Austrijom, Velikom Britanijom i SAD-om, kao što nije nikakva tajna da je sklon (trulim) kompromisima (najveći je, kažu, napravio s Angelom Merkel kada je pristao da ostane bez ponude za Vladu 2018. godine: od tada se bavi vanjskom politikom). Bosna i Hercegovina vapi za kompromisima, no oni ne mogu i ne smiju biti izvor novih podjela i prijetnji miru. Valja vjerovati da je i Schmidt toga svjestan i da zapravo ove svoje političke izlete i koristi da popuni vrijeme čekanja za konkretnije stavove kako EU tako i SAD-a. No, do njih bez sumnje neće doći prije izbora u Njemačkoj, a vrlo vjerovatno ni prije francuskog preuzimanja predsjedavanjem EU, ali ni prije dolaska novog američkog ambasadora u našu zemlju. Do tada bi se Schmidt morao dohvatiti zadaće vlastitog ukidanja, koju je bez sumnje i preuzeo, a to znači ispunjavanja uvjeta za zatvaranje OHR-a u BiH i stvaranje predispozicija za neophodne reforme na euroatlantskom putu zemlje. U praksi to bi trebala biti mnogo više podrška započetim nastojanjima Johanna Sattlera na izmjenama Izbornog zakona, nego soliranje sa vlastitim rješenjima. Pa makar za te dionice imao zelena svjetla svojih zahvalnih prijatelja iz Beograda i Zagreba, jer šta god o Bosni i Hercegovini mislio, njome mu se valja baviti u okviru njezinih međunarodno priznatih granica. Čak i kad to znači suočavanje s Dodikom, koje mu – kako god protekao ručak s Angelom u Tirani – ne gine.

Komšić ga pozvao na razgovor zbog hapšenja Edina Vranja: Srbijanski ambasador u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH

Srbijanski ambasador u BiH Aleksandar Đorđević odbio je u ponedjeljak ujutro da dođe na razgovor u Predsjedništvo BiH, saznaje Istraga.

Đorđevića je na razgovor pozvao predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, a tema “hitnog” sastanka je trebalo biti hapšenje Edina Vranja, bh. državljanina koji je u nedjelju uhapšen u Priboju kojeg srbijansko pravosuđe sumnjiči za ratne zločne u Goraždu.

Komšić je u ponedjeljak ujutro službeno pozvao Đorđevića na razgovor. Sbijanski ambasador je na sastanak trebao doći u 11 sati, ali je, preko sekretarice, obavijestio Kabinet predsjedavajućeg Komšića da “ne želi doći”.

Ovo je prvi puta od rata do dasnas da je ambasador neke države u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH. Aleksandar Đorđević je bivši direktor BIA-e, kojeg je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslao u BiH.

Bez saglasnosti Milorada Dodika, Predsjedništvo BiH ne može protjerati srbijanskog ambasadora kojem je ranije dat agreman.

Prilikom pokušaja ulaska u Srbiju: Uhapšen Edin Vranj, sumnjiče ga za ratne zločine

Bivši visokopozicionirani službenik Federalne uprave policije Edin Vranj uhapšen je u nedjelju popodne prilikom prelaska granice između BiH i Srbije. Uhapšen je na Graničnom prijelazu Uvac. Prije nego mu je oduzet telefon, Vranj je uspio poslati poruku novinaru Istrage.

“Maločas sam uhapšen u Priboju na GP Uvac i sprovode me u Beograd zbog ratinih zločina”, napisao je Vranj.

potvrda o lišenju slobode Edina Vranja

Nakon ove poruke uspjeli smo s njim kratko razgovarati.

“Trenutno sam u policijskoj stanici u Priboju. Privatno sam krenuo u Srbiju, u Sandžak, u kada sam došao na GO Uvac – uhapšen sam. Očekujem da mi svakog trenutka oduzmu telefon. Pokušajte alarmirati ambasadu BiH”, kazao nam je Vranj prije nego je prekinuo razgovor.

Glas Srpske je u martu 2014. godine objavio da je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH /Sipa/ podnijela Tužilaštvu BiH  izvještaj protiv tadašnjeg direktora direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH Himze Selimovića, zatim Edina Vranja koji je godinama ovavljao funkciju načelnika Sektora krim policije FUP-a i još 112 osoba osumnjičenih za ratne zločine u Goraždu.

Izvor  Glasa Srpske naveli su tada lda je Vranj prijavljen zbog sumnje da je počinio ratne zločine u mjesima Strmica i Međeđa. Tužilaštvo BiH nikada nije podiglo optužnicu. No, nakon toga se ukljičilo Tužilaštvo iz Srbije koje je izdalo nalog za hapšenje Edina Vranja.

Dva smo skupa različita: Kolektivna amnezija u Tuzli i na braniku Gordane Tadić u Sarajevu

Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.

žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021

Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”

U njegovu stranku, NiP,  početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.

Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).

Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.

Čampara i Memić za istim stolom

Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.

Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.

Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić.  Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.

„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.

Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila  Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.

Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.

“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.

Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.

“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.

Za genocid u Srebrenici, što u Haagu, što na sudovima u BiH, do sada je osuđeno 47 ljudi.

U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...