Istaknuto

Istaknute objave

Kolumna Senada Avdića: Kako je Konaković sa jedinom nesumnjivom diplomom elektro-mehaničara zagospodario obrazovnom i naučnom scenom?!

Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti(BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.

Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju”  pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.

SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”

Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.

Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?

Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…

U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja

I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.

A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.

I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.

Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim  preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.

Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.

Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.

AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ

Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.

Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.

Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…

Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija  nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!

(Slobodna Bosna)

Osmorka i HDZ usvojili amandmane na budžet: Federacija sa 4 miliona oprema MUP u Širokom Brijegu, za funkcionisanje BANU-a i Hrvatske akademije znanosti po 300 hiljada, novac namijenjen za kupovinu letjelica za gašenje požara preusmjeren za gradnju sportske dvorane u Mostaru

Federacija BiH će finansirati i BANU i HAZU. Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti koju je osnovao preminuli Muamer Zukorlić iz Budžeta Federacije BiH pripast će 300 hiljada maraka. Za Hrvatsku akademiji znanosti i umjetnosti BiH čiji je član predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović također će biti izdvojeno 300 hiljada maraka. Ovim činom BANU i HAZU dovedeni su su istu ravan kao i Akademija nauka i umjetnosti BiH za koju će, također, biti izdvojeno 300 hiljada KM.

Ovdje, na ovom linku, možete vidjeti sve amandmane na budžet Federacije BiH koje su, usuglašeni, predložili i usvojili zastupnici osmorke (SDP BiH, NiP, NS, SBiH, NES, PDA, ZnG, BHI FK) i stranaka HNS-a).

Podsjetimo, upravo je SDP BiH u martu prošle godine upozorio Vladu Federacije BiH da je davanje novca Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti – “udaranje po suverenitetu BiH”. Sada su, međutim, zastupnici te iste stranke odlučili da se za BANU i HAZU izdvoji po 300 hiljada KM.

No, podrška BANU-u I HAZU-u je minorna u odnosu na podršku koju su osmorka i stranke HNS-a odlučile pružiti MUP-u Zapadnohercegovačkom kantonu za unapređenje borbe protiv “migranata” i organiziranog kriminala. Naime, zastupnici SDP-a, NES-a, SBiH.-a, HDZ-a, NiP-a i Naše stranke odlučili su za četiri miliona povećati kapitalne transfere “nižim razinama vlasti” sa pozicije Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova kojim upravlja Aljoša Čampara. Tako će sada sa te pozicije biti izdvojeno ukupno devet miliona maraka, a najveći dio novca bit će prebačen  u Široki Brijeg gdje će se graditi centar za obuku policajaca.

“Podrškom za izgradnju ovog objekta osigurala bi se učinkovita borba protiv svake vrste kriminalnih aktivnosti te bi se značajno unaprijedio rad policlskih službenika u postupcima sankcioniranja počiniteljaa kaznenih i prekršajnih djela. Posebno smatramo nužnim ukazati da se Županija Zapadno-hercegovačka zbog svog zemljopisnog položaja kontinuirano suočava sa dva sigurnosna izazova, a to su pitanje migranata, odnosno migrantskih ruta kao i pitanje trgovine ljudima, te je podrska ovom projektu od ključne važnost ne samo za Županiju Zapadno-hercegovačku nego iza čitavu Federaciju BiH”, navedeno je u obrazloženju ovog amandmana kojeg su podržale stranke osmorke i HDZ BiH.

Od bitnijih amandmana treba izdvojiti i odluku stranaka osmorke i HDZ-a BiH da se ukine i preusmjeri namijenjen za kupovinu letjelica za gašenje požara. Tako je, recimo, sa pozicije kojom je planirana kupovina letjelica za gašenje požara dva miliona maraka preusmjereno za izgradnju sportste dvorane u Mostaru i višenamjenskih sportskih objekata.

“Grad Mostar nije u mogućnosti samostalno financirati kapitalne financijske investicije u sportske objekte te je nužna financijska pomoć s viših razina vlasti. lznos od 5.500.000KM za sportsku dvoranu i druge sportske objekte u Gradu Mostaru za 2023. godinu je zasigurno od velikog značaja i potpore sportašima i sportskim rezultatima koje Mostar daje”, navedeno je u obrazloženju.

Dio novca namijenjenog za kupovinu letjerlica preuzmjeren je i za dovršetak gradnje nove zgrade Doma zdravlja u Kiseljaku (2 miliona), kao i za završetak školske zgrade u Novom Travniku. Sedam miliona KM sa iste pozicije (kupovina protupožarnih letjelica), usmjereno je prema Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru.

Koalicija je “otaljala” posao: Hrvatsko cvijeće ministara BiH

Od danas više na Facebooku Elmedina Konakovića ne mogu biti “režimski novinar”. I to je prva bitna stvar. Druga bitna i dobra stvar je to što Duška Jurišić više uopće nije novinar. Ona je sada režim.

Treće, Sabina Ćudić od danas više nema nikakav kredibilitet. Dala ga je za – ništa. Ona je od danas samo jedna od dvadeset i troje državnih zastupnika vladajuće koalicije okupljene oko Milorada Dodika i Dragana Čović. Nacionalista koje je godinama javno prezirala, a protiv kojih je, suštinski, bila samo onda kada je njena Naša stranka u Mostaru iz utrke izbacila SDA-ovog kandidata za gradonačelnika, u korist HDZ-ovog Maria Kordića. Svoj kredibilitet u priči o borbi protiv korupcije Ćudić je potrošila glasajući za Nenada Nešića. Njene feminističke fraze danas su pale u vodu kada je pritisnula taster za, dajući podršku Staši Košarcu kojeg je supruga prijavila za nasilje u porodici. Od danas je ona samo koaliciona partnerica Sanje Vulić, Dušanke Majkić, Borjane Krišto ….

Četvrto, Ambasada SAD-a je pozdravila formiranje Vijeća ministara BiH, izražavajući nadu u nastavak “euroatlantskih integracija”. Ambasador Michael Marphy je samo kratko bio zgrožen Dodikovom odlukom da odlikuje Vladimira Putina. Sad je već Dodikova stranka – reformska stranka koja će Bosnu i Hercegovinu vući ka članstu u NATO-u i Evropskoj uniji čiji se parlamentarci “ne kupaju po pet mjeseci”.

Peto, šuti Saša Magazinović. I to je dobro za javno mnijenje, opčinjeno proteklih godina njegovim besmislenim inicijativama koje “nacionalisti” i režim nisu razumjeli. Sada je vlast, i red je da predloži smanjenje akciza. Ili da predloži legalizaciju marihuane u medicinske i kokaina u ministarske svrhe.

Šesto, Elmedin Konaković ne piše statuse. Nema kada. Prima čestitke od službenog Zagreba koji ga je i instalirao na ovu poiziciju.

Sedmo, Zlatko Miletić je pokazao da je podjednako protiv svih nacionalista. A ne samo onih najbrojnijih.

Osmo, Nenad Nešić je novi ministar sigurnosti. Nije uhapšen, ali će da hapsi.

Deveto, Zoran Tegeltija je ministar finansija BiH. Vodio je najgore Vijeće ministara od Dejtona do danas i sada će biti glavni motor promjena.

Deseto, Zukan Helez je ministar odbrane BiH. Presuđen za nasilje i davanje lažnog iskaza pod zakletvom. A danas se opet zakleo.

Jedanaesto, šuti Jasmin Imamović, autor knjige – “Molim te, zapiši” mi.

Dvanaesto, mirno spavajte, rata neće biti. Milorad Dodik se promijenio. Dragan Čović, također.

Trinaesto, pripremite se za novi Izborni zakon. Postat ćete cvijeće. Hrvatsko cvijeće. Baš kao i Elmedin Konaković.

Između istočnih komšija i zapadnih susjeda: Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt Srbije i Hrvatske!

Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt. Ne, ničija zemlja. Već zemlja kojom će podjednako, upravljati Beograd i Zagreb. U Sarajevu će se samo formalno potpisivati odluke. Ali one će se donositi u Beogradu i Zagrebu. Zapadne sile su procijenile da je bitnije sačuvati one Hrvate koji ne žele Bosnu i Hercegovinu, nego podržati Hrvate koji žele državu BiH. I zato je svaki Hrvat koji ne želi Bosnu i Hercegovinu, vrijedan kao tri Hrvata koji je žele.

Bošnjački demografski oportunizam je, ubjeđivat će vas zapadni lobisti, opasan koliko velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Ko ne vjeruje, neka pročita analizu Eda Josepha. Dakle, kada Bošnjaci prave djecu, to je isto kao i kada srpski i hrvatski nacionalisti ubijaju bošnjačku djecu.

U Bosni i Hercegovini živi preko 50 posto onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Ali njihova objektivna politička moć je svedena na jednu trećinu. Tamo gdje nema Bošnjaka, u Republici Srpskoj, važi građanski i demokratski princip – jedan čovjek, jedan glas. I većina je 50 posto plus jedan glasa. Tamo gdje su Bošnjaci većina, glasa se po principu – jedan Hrvat – tri Bošnjaka. Uz obavezu poštivanja konstitutivnosti Srba. I bez obaveze poštivanja prava 100 hiljada ostalih.

Kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Željko Komšić, tada i Dragan Čović i Gabriel Escobar govore o preglasavanju Hrvata. A činjenica je samo da je preglasana politika onih Hrvata kojima je udruženi zločinački poduhvat zvani Herceg-Bosna i dan danas cilj. Nedopustivo je, dakle, po zapadnim, demokratskim standardima da birate nekoga ko je bolji za vašu državu. Od vas se traži da apstiniranjem izaberete onog ko uopće ne želi vašu državu.

Od Bošnjaka se već dvadeset godina očekuje da nešto daju. Tim davanjem bi se, ubjeđujuju ih i Istok i Zapad, smirili srpski i hrvatski nacionalizam. Koliko god bošnjački nacionalizam bio loš, a jeste loš, on se ne može porediti sa velikosrpskim i hrvatskim nacionalizmom. Jer hrvatski i srpski nacionalizam je, zapravo, separatizam. I ne može se plakat protiv Deda Mraza iz Zenice, koliko god bio loš, a loš je, poistovjetiti sa paljenjem svijeća i odavanjem pošte presuđenim ratnim zločincima.

Zamislite državu u kojoj je su, gledajući vjeroispovijest, muslimani najbrojniji, a opet njihova zajednica nema potpisan ugovor sa državom. Za razliku od drugih religijskih zajednica.

Znam, Bosne i Hercegovine nema bez Srba i Hrvata. Bosna i Hercegovina Srbima i Hrvatima pripada onoliko koliko i Bošnjacima. Ali to što pripada Srbima i Hrvatima, ne znači da treba pripadati Srbiji i Hrvatskoj. Problem je što većina Srba i Hrvata iz BiH, zapravo, ne želi BiH. Dakle, većina Srba i Hrvata ne želi državu BiH. A manjina Bošnjaka želi BiH bez Srba i Hrvata.

Evo, recimo, u centru Sarajeva, Bošnjaci su preglasali te „manjinske“ Bošnjake i za načelnika Općine Centar su izabrali Srđana Mandića. U državnom Parlamentu, iz izborne jedinice Sarajevo, sjede trojica zastupnika Srba izabranih „bošnjačkim glasovima“ (Saša Magazinović, Predrag Kojović i Milan Dunović).

Možete li zamisliti da, recimo, u utrci da gradonačelnika Banja Luke pobijedi Bošnjak? Čak i onaj iz SNSD-a.

Ili, da i Širokom Brijegu za državnom zastupnika Hrvati glasaju za bošnjačkog kandidata iz Naše stranke?

Kada to bude moguće, onda će sasvim svejedno biti ko je kandidat za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Sada, nažalost, nije moguće. Jer nije isto da li je Željko Komšić ili je Dragan Čović. Nisu isti Milan Dunović i Sanja Vulić. Nisu isti Vlatko Glavaš i Mario Karamatić.

Nije bošnjački nacionalizam i preglasavanje Hrvata kada glasate za Komšića. Kada glasate čprotiv Dragana Čoviča, ne preglasavate vi Hrvate, već velikohrvatsku politiku koja ratne zločince proglašava – uznicima.

I nije isto kad pravite ili ubijate djecu.

Bošnjački demografski oportunizam nije opasnost za BiH. Možda je on opasnost za neke centre koji u bosanskim muslimanima vide problem. Još jednom da pojednostavim. Bošnjaci iz Republike Srpske su protjerani, njihova zemlja je preknjižena na taj entitet. I nikada nijedna ambasada, nikada nijedan visoki predstavnik nije odlučio nametnuti izmjene Ustava Republike Srpske kojima bi te bošnjačke i hrvatske povratnike zaštitili „pravom veta“ prilikom formiranja Vlade RS. Nikada nikome nije palo napamet da, recimo, u Srebrenici jedan bošnjački glas vrijedi kao tri srpska. Tu vrijede „demokratski principi“. Prvo vas pobiju i protjeraju, i onda vas još „preglasavaju“. Jer je demokratija zasnovana na principu – jedan čovjek jedan glas i 50 posto plus jedan.

U Federaciji, gdje su se Bošnjaci odbranili, njihov glas vrijedi manje. I Srbi i Hrvati imaju pravo veta. A kada „bošnjački demografski oportunizam“ zasmeta, vaskrsne Christian Schmidt.

 

Ministarstvo prostornog uređenje Republike Hrvatske potvrdilo: Advokat Davor Bunoza koji je kandidat za ministra pravde BiH upotrebljavao krivotvorene dokumente institucija RH!

Kandidat za ministra pravde BiH, HDZ-ovac Davor Bunoza, koristio je krivotvorene dokumente hrvatskih institucija, pokušavajući obmanuti institucije BiH prilikom jedne javne nabavke u Javnom preduzeću Autoceste Federacije BiH. Da je Bunoza priložio krivotvoreni dokument, potvrdilo je u službenom dopisu i Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske.

Advokat Bunoza je, naime, prilikom jednog tendera u JP Autoceste FBiH, u spis stavio navodni certifikat hrvatskog Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Nakon što su konkurenti firme koju je on zastupao, putem firme Korekt d.o.o. Sarajevo, zatražili izjašnjenje Ministarstva, dobili su odgovor da je advokat Bunoza upotrijebio – krivotvoreni dokument.

“Glede mišljenja na temu valjanosti predmetnog certifikata, koje navodite da je dana 1.9.2020. godine izdano odvjetniku Davoru Bunozi od strane ovoga Ministarstva, KLASA: 360-01/19-03/25, URBROJ : 531-1-19-4, dajemo Vam do znanja da je riječ o krivotvorenom dokumentu kojega nije izdalo niti Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, niti Kontaktna točka za građevinske proizvode koja je u nadležnosti rada istoga Ministarstva”, napisao je 27. juna prošle godine hrvatski ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivan Paladina.

Na portalu etika.ba, čiji je osnivač bivši predsjednik Naše stranke Bojan Bajić, objavljena je kompletna dokumentacija o ovom slučaju. Bajićeva firma, naime, zastupala je oštećenu kompaniju u ovom slučaju, zbog kojeg je protiv budućeg ministra pravde BiH Davora Bunoze podnesene i krivična prijava Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Priča počinje 2019. godine kada JP Autoceste raspisuju tender za za izvođenje radova na izgradnji bukobrana na dionici Podlugovi –Visok, vrijedan 10,8 miliona maraka. Na tender se prijavljuju tri firme – Unipromet d.o.o. Čačak, Konzorcij Coning d.o.o. Sarajevo i Euro-asfalt d.o.o. Sarajevo, BiH, te FRACASSO-RI d.o.o. Rijeka, Hrvatska. Po cijeni, najpovoljniji ponuđač je bio konzorcij Coning d.o.o. Sarajevo i Euro-asfalt d.o.o. Sarajevo. Jedan od uslova za dobijanje tendera je i dostavljanje certifikata EN 14388. Svi ponuđači koji su se javili na ovaj tender morali su dokazati da nude zaštitne panele koji su u skladu sa ovim standardom, tj.njegovom posljednjom harmoniziranom verzijom i nose odgovarajaću oznaku CE kvaliteta. Neki od ponuđača su dostavili CE certifikat EN 14388:2005 (verzija standarda iz 2005.godine), a neki su dostavili CE serifikat EN 14388:2015 (verzija standarda iz 2015.godine), objavila je etika.ba. Iako su iz Evropske komisije službeno potvrdili da je certifikat iz 2005. godine jedini validan, konzorcij Coning – Euroasfalt nije dobio tender. Posao je dodijeljen  komapniji Unipromet iz Čačka koja je posjedovala Certifikat iz 2015. godine koji uopće nije harmoniziran, što je u svom aktu potvrdila i Evropska komisija. Nakon žalbe Konzorcija, Autoceste prihvataju žalbu, te kompanijam Coning i Euroasfalt dodjeljuju posao.

Međutim, 15.04.2020.godine Ured za razmatranje žalbi je prihvatio žalbu srbijanskog Uniprometa koju je sačinila advokatska kancelarija iz Mostara Paponja-Bunoza.

“Jedan se odnosi na žalbu Uniprometa da im član Komisije nije dozvolio uvid u žalbu Coning-a (a po zakonu je bio dužan da im to omogući), a drugi se odnosi na nastavak osporavanja Coning-ovog CE certifikata od strane Unipromet-a koji i dalje tvrdi da je ispravan njihov CE certifikat usklađen sa standardom EN 14388:2015 (iako je već nepobitno utvrđeno da je ispravan standard EN 14388:2005)”, objavila je etika.ba.

U svojoj žalbi, advokat Davor Bunoza dostavlja i navodni akt Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske u kojem je navedeno da se sporni certifikat iz 2005. godine, koji je priložio konzorcij Coning-Euroasfalt ne koristi.

Dokument sa fotografije je, dakle, krivotvoren. I baš ovaj dokument advokat Davor Bunoza je dostavio JP Autoceste FBIH, pokušavajući eliminirati bh. konzorcij Coning-Euroasfalt. Na dokumentu ispod se vidi da je krivotvoreni dokument advokat Bunoza Upravi Autocesta poslao putem svog maila.

No, kada su zastupnici konzorcija zatražili stav Ministarstva Republike Hrvatske koje je, navodno izdalo dokument, oni su odgovorili da se radi o falsifikatu.

Sve je, potom, dostavljeno Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), ali Davor Bunoza je uspješno prošao sigurnosne provjere. O njegovom imenovanju za ministra pravde BiH će u srijedu odlučivati zastupnici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Uhapšen i optužen bivši visoki dužnosnik FBI-a: Od Selme Cikotića i Davuda Zahirovića tražio pola miliona dolara za organiziranje sastanaka sa američkim diplomatama u UN-u!

Bivši visoki dužnosnik FBI-a Charles McGonigal, koji je u subotu uhapšen u SAD-u, optužen je, pored ostalog, da je u junu 2018. godine tražio od aktualnog ministra sigurnosti BiH Selme Cikotića i sad već preminulog biznismena iz Gračanice Davuda Zahirovića pola miliona dolara za organiziranje sastanka sa diplomatama u SAD-u na kojem bi se razgovaralo o američkoj politici u BiH, saznaje Istraga.ba.

Charles F. McGonigal, 54, bivši specijalni agent Federalnog istražnog ureda (FBI) zadužen za terenski ured u New Yorku. On je uhapšen zbog optužbi da je primio 225.000 dolara u gotovini od osobe koja je imala poslovne interese u Europi i koji je bio zaposlenik strane obavještajne službe. McGonigal je u tom trenutku radio  kao specijalni agent zadužen za protuobavještajne poslove u Uredu FBI-a u New Yorku. McGonigal se povukao iz FBI-a u rujnu 2018. godine. Protiv njega su podignute dvije optužnice, a u jednoj od njih se pominju bh. državljani – “bivši ministar odbrane BiH” kao “osoba C” i “vlasnik i direktor farmaceutske kompanije iz BiH” kao “osoba D”. U pitanju su, kako saznajemo, bivši ministar odbrane i aktualni ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić, te prije dvije godine preminuli vlasnik farmaceutske kompanije ZADA iz Gračanice – Davud Zahirović.

“Osoba C je bio bh. državljanin i savjetnik člana Predsjedništva BiH. Osoba C je bivši ministar odbrane BiH”, navedeno je u optužnici.

U optužnici se, također, pominje i osoba D, koja je također bh. državljanin, te “osnivač i direktor farmaceutske kompanije stacionirane u Bosni i Hercegovini”.

“Dana 27. aprila 2018. godine, optuženi McGonigal se sastao sa osobama C i D u Njemačkoj. Na sastanku su osoba C i osoba D zatražile priliku da se sastanu sa ambasadorom SAD-a u UN-u, ili sa nekim drugim visokim zvaničnikom Vlade SAD-a, kako bi uticale na politiku u BiH”, navedeno je u optužnici otpečaćenoj ove sedmice.

Prema opisu, osoba C odgovara Selmi Cikotiću. On je, naime, bivši ministar odbrane koji je u tom periodu (2018. godine) bio savjetnik tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Osoba D je, prema informacijama Istrage, farmaceut  Davud Zahirović, osnivač i vlasnik kompanije ZADA iz Gračanice koji je preminuo u novembru 2021. godine.

Deset dana nakon sastanka u Njemačkoj sa Cikotićem i Zahirovićemm, optuženi McGonigal je kontaktirao FBI-evu vezu u UN-u, i zatražio pomoć prilikom organiziranja sastanka koji su tražila dvojica bh. državljana.

Krajem juna (25.6.2018. godine), McGonigal je predložio osobi A (biznismen iz SAD-a albanskog porijekla), da njegova firma sklopi ugovor sa farmaceutskom kompanijom ZADA iz Gračanice, čiji je vlasnik osoba D, odnosno Davud Zahirović.

“Prijedlog optuženika McGonigala uključivao je dogovor da farmaceutska kompanija koja je u vlasništvu osobe D (Davud Zahirović, op.a), isplati kompaniji A (vlasnik američki državljanin albanskog porijekla op.a) 500 hiljada dolara kao naknadu za zakazivanje sastanka između farmaceutske kompanije osobe D (ZADA Gračanica op.a), i predstavnika američke delegacije u UN-u”, navedeno je u optužnici.

Pet dana kasnije, 1. jula 2018. godine, FBI-ev dužnosnik McGonigal šalje elektronsku poruku osobi A u kojoj navodi da pripremi ugovor i da mora “zaštiti njegovo ime”.

“Dana 18. jula 2018. godine, kako je predložio optuženi McGonigal, osoba A je predložila ugovorni aranžman sa osobom D (Davud Zahirović), po kojem bi kompanija A (u vlasništvo osobe A), dobila 500 hiljada dolara u zamjenu za zakazivanje sastanka između osobe D i predstavnika iz Ambasade SAD-a u UN-u”, navedeno je u optužnici.

McGonigal je, potom, 26. jula 2018. godine pozvao FBI-evu vezu u SAD-u te joj predložio datume za sastanak koji su tražili osobe C i D, odnosno Selmo Cikotić i Davud Zahirović.

“Dana 13. avgusta 2018. godine, optuženi McGonigal je prisustvovao sastanku na kojem je informisao višeg dužnosnika američke ambasade u UN-u o zahtjevima osoba C i D. Optuženi McGonigal ni u jednom trenutku nije dijelio informacije o finansijskom interesu osobe A na sastanku ili o svom finansijskom odnosu sa osobom A”, piše u optužnici američkog  pravosuđa.

U optužnici, međutim, nije navedeno da su Cikotić i Zahirović isplatili novac FBI-evom dužnosniku. No, McGonigal je novac primio na drugom mjestu i za jedan drugi posao.

“Prema optužnici u devet tačaka, koja je danas otpečaćena, od avgusta 2017., i nakon njegovog penzionisanja iz FBI-a u septembru 2018., McGonigal je skrivao od FBI-a prirodu svoje veze s bivšim stranim službenikom sigurnosti i poslovnim čovjekom koji je imao trajne poslovne interese u stranim zemljama i pred stranim vladama. Konkretno, McGonigal je tražio i primio najmanje 225.000 dolara u gotovini od osobe te je putovao u inozemstvo s osobom i sastajao se sa stranim državljanima”, saopćeno je iz Tužilaštva.

Ovaj novac McGonigal je primio iz Albanije, koja je bila zaposlenik albanske obavještajne službe. FBI-ev dužnosnik je, također, pomagao i ruskom oligarhu Olegu Deripaski, koji se nalazi pod sankcijama SAD-a.

Kolumna Vildane Selimbegović: Euroatlantski put Zukana Heleza

Zastupnički dom Parlamenta Bosne i Hercegovine na svojoj narednoj sjednici, u srijedu, imat će – kako se očekuje – izbor novog Vijeća ministara. Već danas se sastaje Komisija za izbor i imenovanje, a s obzirom na to da je više puta potvrđeno da su baš svi kandidati prošli neophodne provjere, ukoliko ne bude nekih uistinu velikih iznenađenja, naša zemlja bi trebala dobiti državnu vladu za manje od četiri mjeseca nakon izbora, što bi bio nesumnjivi rekord.

NAJVEĆI TERET

Na čelu Vijeća ministara, već je potvrđeno, Borjana Krišto je, koja je i u Davos putovala kao mandatarka, uprkos činjenici da je do izbora novog saziva praktično predsjedatelj aktualni Zoran Tegeltija, koji će voljom SNSD-a ostati i do narednih izbora, kao ministar.

Iako je posljednjih dana, upravo povodom Davosa, bilo debate o dupliranju funkcija, valjda niko ozbiljan nema dileme da je Tegeltija (srećom) prošlost: čak i u kakofoniji rasprava oko slaganja nove vlasti rezultati Tegeltijinog Vijeća ministara su nedvojbeno najlošiji dokle god pamćenje seže. Uostalom, dovoljan je podatak da su Tegeltija&comp ispunili manje od 10 posto zadataka iz Ekonomske reformske agende II, dokumenta fokusiranog na najvažnija pitanja razvoja, što automatski za sobom povlači one posljedice koje običan građanin osjeti na džepu, u kupovnoj moći i vidi u autobusima odlazećeg mladog svijeta trbuhom za kruhom. Bez obzira na stalna podsjećanja kako su poluge ekonomske moći u nadležnosti entiteta, ovdje je riječ o neophodnim zajedničkim iskoracima, saradnji sa Evropskom unijom i Evropskom komisijom, MMF-u i Svjetskoj banci. Uporedbe radi, za mandata Vijeća ministara sa dr. Denisom Zvizdićem na čelu​, Ekonomska reformska agenda I realizirana je na državnom nivou u poštovanja vrijednih 85 procenata, a zajedno sa entitetima na razini iznad 65 posto.

Što će reći da smo Tegeltijin mandat prespavali, da ne kažem proveli u jalovim svađama, koje se i oko novog Vijeća ministara nastavljaju mnogo više zbog imena, nego očekivanja od ekipe čiji je način funkcioniranja krajnje precizan i baš zato umnogome i zavisi od čelnog čovjeka. Borjani Krišto se spočitava partijsko članstvo kome je beskrajno odana, nekim bošnjačkim kadrovima, poput lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića spočitava se što je napustio SDA. U domaćoj javnosti zapravo najviše se debate vodi upravo oko bošnjačke kvote u kojoj su osim Konakovića još Sevlid Hurtić i Zukan Helez (Edin Forto je iz reda Ostalih). Hurtić je preko noći opečaćen pripadnošću Miloradu Dodiku, iako recimo u Pokretu za državu, koji ga je iznjedrio, nije baš slovio za odlučujući faktor, što je malo koga spriječilo da uđe u debatu koliki je tačno Bošnjak. Helez, koji je SDP-ov kandidat za ministra odbrane, prolazi još i gore. Naravno, niko ga ne može amnestirati od grijeha koje je činio i za koje je dobio presude, što zbog tuče u kojoj je sam učestvovao, što zbog druge o kojoj je, ispostavilo se, lažno svjedočio, no njegova sklonost kafanama (i tučama) je uvjetno kažnjena, pa je SIPA procijenila da nema zakonskih smetnji da bude izabran. Na Heleza je pao najveći teret i prije imenovanja, prvo zbog debata ignorira li današnja šastorka NATO put BiH, a potom i zbog opetovanih zamjerki zbog nedostatka visokih vojnih škola. Pri čemu se, recimo, zanemaruje obično korištena preporuka, koja onda treba da važi i za njega – pripadnost Armiji BiH. I to na frontu.

DOVOLJNO JE DA SE FOKUSIRAJU

A zapravo je riječ o ministarstvu čiji je najvažniji i najveći posao podrška Oružanim snagama BiH, čiji su oficiri dokazano obrazovani, spremni i obučeni, da se nastavi razvijati upravo u skladu sa onim atlantskim dijelom integracija i jasnim ciljem približavanja NATO-u. O čemu postoje dokumenti, strategije, planovi i što je najvažnije – zakoni koji to preciziraju. Helez nema razloga da to opstruira, naprotiv. I bit će uspješan onoliko koliko bude i cijelo Vijeće ministara. Opet kažem, kada (i ako) bude potvrđeno u srijedu, nema razloga da očekujemo spektakularno izmišljanje tople vode. Dovoljno je da se fokusiraju na već zacrtane, ali neispunjene zadatke, poput realizacije one Ekonomske reformske agende II i zakona od kojih zavisi kandidatski status BiH. Svi ih znamo, to je zakon o sukobu interesa, zakon o Sudu i o integritetu sudija i tužitelja, kao preduvjeti, te izmjene Zakona o ombudsmenima kojim bi se konačno napravio iskorak u borbi sa nasiljem nad ženama. Ovaj posljednji je i jedan od onih 14 prioriteta Evropske komisije određenih za našu zemlju. Ako bi se pritom angažirali da BiH dobije i budžet i sve to uspjeli uraditi u relativno kratkom roku od mjesec, dva, onih famoznih 100 dana, to bi onda na proljeće već značilo veći učinak od cijelog prethodnog mandata. A BiH upravo to treba. Ubrzani euroatlantski put. Bio on u sporazumu ili u zakonima.

Nakon stavova dvojice zastupnika iz RS: Upitna većina za potvrđivanje Vijeća ministara BiH

Podrška  Borjani Krišto i njenom sazivu Vijeća ministara Bih je upitna. Ukoliko dvojica državnih zastupnika iz Republike Srpske (Miroslav Vujićić iz SNSD-a i Čedomir Stojanović iz DEMOS-a) ostanu pri danas izrečenim stavovima da neće podržati Nenada Nešića za ministra sigurnosti BiH, onda u Predstavničkom domu PS BiH ne postoje 22 ruke koje garantuju potvrđivanje novog saziva Vijeća ministara BiH.

“Nenada Nešića ne treba podržati za ministarsko mjesto. Upropastio bi to ministarstvo jer je imao loše poteze i kao ministar Puteva Srpske. Predsjednik je upoznat sa našim stavovima, ali sutra imamo sastanak na kojem ćemo se dalje konsultovati”, kazao je danas na konferenciji za medije Miroslav Vujičić poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.

Vujičićeve stavove, kako saznaje Istraga, prati i državni zastupnik Čedomir Stojanović iz DEMOS-a. On je, zapravo, u stalnom sukobu sa Nenadom Nešićem i veća je vjerovatnoća da će on glasati protiv potvrđivanja novog Vijeća ministara BiH. No, ukoliko bi Vujičić i Stojanović bili suzdržani, Vijeće ministara bi bilo potvrđeno. Razlog je način odlučivanja u Predstavničkom domu PS BiH. Da bi, naime, neka odluka bila potvrđena, potrebno je da za nju bude više glasova za nego što je protiv, pod uslovom da postoji entitetska većina. Suzdržani se, u tom slučaju, računaju samo u kvorum. Recimo, Vijeće ministara bi bilo potvrđeno ako bi omjer glasova za i protiv bio, recimo, 21-19, uz dva suzdržana glasa Vujičića i Stojanovića.

Podsjećamo, stranke Trojke, (SDP, NiP i Naša stranka) u Predstavničkom domu PS BiH imaju 10 zastupnika. Ukoliko im se pridoda i glas Aide Baručije iz BHI Fuada Kasumovića, dolazimo do jedanaest ruku. Međutim, u Zeničko-dobojskom kantonu je udrmana većina zbog nesuglasica na relaciji BHI FK – SDP, tako da se ne može očekivati ni bezrezervna podrška Kasumovićeve zastupnice novom sazivu Vijeća ministara BiH. Ranije su, podsjećamo, svoju podršku novoj većini na nivou BiH uskratili NES i ZNG, čime su stranke osmorke sa trinaest glasova, pale na jedanaest (računamo i Aidu Baručiju).

HDZ BiH u Predstavničkom domu PS BiH ima četiri zastupnika. U zbiru sa Trojkom i Aidom Baručijom to je ukupno petnaest zastupnika iz Federacije BiH koji bi mogli podržati novi saziv Vijeća ministara BiH. Entitetska većina postoji.

SNSD sa partnerima iz Republike Srpske (DEMOS i US Nenada Stevandića) ima osam zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH.  Ukoliko Vujičić i Čedomir Stojanović ostanu dosljedni, broj ruku će pasti na šest. Sa petnaest federalni i šest iz RS-a dolazimo do 21 zastupnika koji do sada nisu javno uskraćivali podršku novom sazivu Vijeća ministara BiH. Podrška 21 zastupnika/ice ne bi bila dovoljna za potvrđivanje novog saziva Vijeća ministara BiH, pod uslovom da svi drugi dođu i glasaju protiv. No, ukoliko jedno od mogućih 21 protiv bude suzdržano, Vijeće ministara BiH će biti imenovano i sa glasovima 21 zastupnika/ice.

Sjednica Predstavničkog doma PS BiH za potvrđivanje Vijeća ministara BiH planirana je za srijedu. No, zbog novonastale situacije, razmatra se prolongiranje za narednu sedmicu.

Sukob SDP-a i stranke Fuada Kasumovića: Raspada se većina u ZDK!

Većina u Zeničko-dobojskom kantonu, koju čine Socijaldemokratska partija, Bosanskohercegovačka inicijativa, Demokratska fronta, Hrvatska demokratska zajednica, dio Narodnog evropskog saveza, te Narod i Pravda, praktično ne postoji!

Kako sazanje Politicki.ba, dvije najjače stranke tog bloka – SDP i BHI, žestoko su se posvađale.

Raspodjela pozicija u institucijama Kantona na površinu je iznijela ranije sukobe.

Iza kulisa se razmjenjuju oštre optužbe između ove dvije partije.

Jedan od razloga za bukteću svađu je pozicija Omera Škalje. Njegovo uklanjanje s mjesta direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja ultimativno traži BHI.

SDP se tome protivi tražeći da se sva imenovanja obave u paketu.

Politicki.ba iz izvora Narodnog evropskog saveza dobio je na uvid i cijeli niz poruka koje su neki od čelnih ljudi dosadašnje većine u ZDK tazmijenili među sobom.

Iz njih se praktično vidi da se koalicija raspala i da je SDP već izašao iz nje.

Također, mogu se nedvosmisleno isčitati i optužbe o tome da su članice dosadašnje koalicije lagali jedni druge, a i razmijenjene su optužbe o vezama s kriminalom.

Naši sagovornici tvrde da je sukob dosegao tolike razmjere da se na BHI čak više ne računa kao dio Osmorke.

BHI u Skupštini ZDK ima 5 poslanika, kao i SDP.

BHI, čiji je predsjednik Fuad Kasumović, gadonačelnik Zenice, u Federalnom, ali i Državnom parlamentu ima po jednog poslanika.

Koliko je sraz na nivou ZDK ozbiljan moći će se vidjeti već predstojeće sedmice kada se u Parlamentu BiH bude glasalo za prijedlog novog Vijeća ministara BiH. Najavljeno nam je da obratimo pažnju na ponašanje Aide Baručije, poslanice BHI u državnom parlamentu.

Da je sukob veoma dubok potvrđeno nam je i iz izvora SDP-a.

Sagovornici Politicki.ba iz te stranke tvrde da je “stvar gotova” i da će “Kasumović napraviti vlast sa SDA i DF”.

Matematički je to moguće, obzirom da SDA u Skupštini ZDK ima 11 poslanika. S osam (DF ima 3), to bi bila većina od najmanje 19 ruku.

Dodatno, BHI i Kasumović bili su protiv ulaska HDZ BiH u aktuelnu vladu koju predvodi kadar te partije Amra Mehmedić. Zbog insistiranja HDZ-a, napravljena je Vlada koju već osporavaju, jer nije ispoštovan Ustav ZDK i nacionalna zastupljenost ministara iz svakog od konstitutivnih naroda.

Ako se aktuelna većina raspadne, preduslov BHI za pravljenje nove sa SDA bit će smjene nekih od čelnih ljudi ove partije na nivou ZDK.

Također, eventualna nova većina neće uključivati HDZ BiH.

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju? Pa da ‘obuzda bošnjački demografski oportunizam…'”

Stariji među vama će se prisjetiti: bilo je jednom vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije bez stida – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko govno nego američku pitu”.

A onda je došlo vrijeme kada su tu istu misao – o užitku u konzumaciji ruskih fekalija – ponavljali velikosrpski nacionalisti. U to vrijeme ti su ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:

„Ko je drugi,
ja sam prvi,
da pijemo turske krvi“.

Čovjeka za koga kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.

Izlišno je napomenuti: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, ja prijatelje volim držati blizu a neprijatelje daleko. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog sa neprijateljima. Samo želim da ih ne vidim. Koliko je meni poznato, dijalogom niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio – tomu, naime, služi batina. Osim toga: kad god me je neko, kako se kaže, ‘pozvao na javni dijalog’, taj mi je, gle čuda, pišao po cipelama i izrazio odlučnu želju da me nema – u najmanju ruku, da me nema u javnosti. Nalazim da je dijalog sa stranom koja te nastoji eliminisati besmislen.Ako bi dijalog trebao završiti kompromisom, oko čega bismo kompromis trebali postići? Da se, kako se kaže, “nađemo na pola”, pa da ubuduće funkcionišem kao naizmjenični saobraćaj: da ma ima pa nema?

U svakom slučaju, nikada nisam bio na večeri na kojoj su se okupili staljinisti ili velikosrbi. Zbog čega mi je neizmjerno drago. Ne usuđujem se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.

Bilo je, kažem, takvo vrijeme.

A sad je, vidiš ti to, došlo vrijeme da je nezgodno reći ono što sam upravo naumio izustiti: meni je, šta ću, draža naša pita nego američko govno.

Kažeš to, i već si antizapadno nastrojen.

Bogami nisam. Odavde do Beča nećete naći prozapadnijega insana od mene.

 

 

Ja vam, naime, mislim da je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.

Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.

Ako me to ne čini zapadnjakom…

Naravno, vrijeme je takvo, promjene su tako brze da se čovjeku može desiti da legne kao liberal a probudi se kao suri konzervativac; da legne kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probudi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubi i nacionalisti raspoređeni u NVO-ove, ambasade i upravne odbore nekakvih međunarodnih instituta.
Kada ostariš, postaneš sve ono što te je u mladosti najviše iritiralo, sve ono čega si se bojao, sve ono što si Boga – čak i ako si držao da ga nema – molio da ne postaneš. Poživiš li dovoljno, postaćeš vlastiti strah; vlastita sablast, takoreći. To je cijena trajanja. Da sam kurcu valjao, umro bih do triestreće, do Isusovih godina. Nisam krepao, očito. Sve ovo što danas jesam, cijena je toga.

U ljudskom životu nema progresa. Kao što ga nema ni u istoriji. Agamben kaže kako ne zna niti jednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Klasični filozofi, čini se, nisu dovoljno čitali liberalne medije.

Kada bi naši preci vidjeli gdje i kako živimo, istoga bi trena umrli od očaja i strave. Ili bi, kako se kaže, digli ruku na sebe. Ovdje imam potrebu da konstatujem kako je dići ruku na sebe kudikamo bliže etičkom činu nego dići ruku za glupavu, kvarnu ideju – što neprekidno činimo i čemu dugujemo svoj takozvani društveni status.

A neki, eto, i mjesečna primanja.

Šta sam vam hotio reći…

Posao novinara nije da perpetuira dominantnu ideologiju (time se bave propagandisti) nego da pod sumnju stavlja sve – pa i vladajuću ideologiju. Pa i sebe: naročito sebe. Zbog čega se tek rijetko složim sa samim sobom.

Čemu, onda, teške riječi i zgražavanje kada novinar javno posumnja u američku politiku u regionu?

 

 

Umjesto da sumnjam, treba šta? Da vjerujem, zato što je apsurdno?

Američka politika u regionu je u ovom trenutku – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – prosto: odvratna.

U ovom trenutku ta politika na Balkanu promoviše „zapadne vrijednosti“ samo ako držite da i imperijalizam spada u te vrijednosti. Doduše: njihova promocija „zapadnih vrijednosti“ znala je izgledati i gore. U Čileu za Pinočeovog zemana, na primjer.

Amerika preslaže Balkan i to čini na prilično transparentan i očito brutalan način, koji je iritantan ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju pravo imaju i oni mali i siromašni.

Ako ne pristanemo na narativ o „našim zapadnim prijateljima koji bolje od nas znaju šta je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i onda kada mi to ne razumijemo“, dakle ne pristanemo na narativ o našoj neprosvijećenosti zarad koje nam je nužan staratelj, dakle ako nismo spremni odustati od slobode zarad sigurnosti i udobnosti; onda je nužno istrajati na slobodnom mišljenju, dakle na sumnji.

Onda je, kada čovjek pročita besramni članak u The New York Timesu, naučno-fantastičnu pripovijest koja govori o tome kako je Vulin suparnik Aleksandra Vučića, a ovaj se, pak, usprotivio djelovanju Wagnera u Srbiji, nužno posumnjati da je neko tu nekome u džep tutnuo nekakve pare.

Onda je, kada Gabriel Eskobar saopšti da će Kosovo dopustiti stvaranje tamošnje Republike Srpske bez obzira šta o tome misli Albin Kurti, dakle demokratski izabrani premijer suverene države, to nužno tumačiti kao tantrum kolonijalnog upravitelja koji, navikao da bude okružen klimoglavima domorodačke posluge, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcioniše u okviru Ustava. Ako Amerika u regionu promoviše „vladavinu prava“, zašto Escobar od Kurtija zahtijeva da prekrši Ustav? Aha, znam: antiamerički i antizapadno je sumnjati…

Ili hajdemo ovako… Nije li, ne slobodarski, nego elementarno insanski, zapitati se: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju koja je za cilj imala – citiram baš zgodno eufemističko, dakle šupačko objašnjenje onoga što je frajer počinio – da “obuzda bošnjački demografski oportunizam”?

Na pamet mi pada barem jedna zemlja u kojoj su vlasti svojevremeno vrlo uspješno ubuzdavale “demografski oportunizam” većinske populacije.

Južna Afrika, naime.

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...