Istaknuto

Istaknute objave

Pravda Tužilaštva BiH: Vrijeme je inkvizicije

U srijedu navečer me, kažu mi, u svom živom Facebook obraćanju prozivao Muriz Memić, otac koji pet godina traga za istinom o smrti svoga sina Dženana. Nisam gledao. Ali što god da je govorio o meni, nije bitno. Već sam napisao – Muriz Memić ima pravo na neograničenu srdžbu i na greške. Ima pravo nekome vjerovati i ne vjerovati. I, nikada, što god Muriz Memić govorio i pisao o meni, s njim neću ulaziti u polemiku. Ali isto tako, nikada, bez obzira na to šta pisali i govorili o meni, neću prestati iznositi dokaze koje prikupim. O bilo kojem slučaju.

Vrijeme je inkvizicije. Vrijeme je kada vas glavna državna tužiteljica sa svojim potpisnicima “tajnih dokumenata”, bez ikakvih dokaza, može odvesti od kuće u prostorije za zadržavanje, a onda predložiti Sudu BiH da vas pritvori. Što će Sud, u strahu od naslovnica “najtiražnijeg bh. dnevnika”, u konačnici i prihvatiti. Onda će masa okupljena  na raznoraznim Facebook grupama, željna pravde i bilo čije krvi, likovati. I svako ko se usudi reći “činjenično stanje” bit će proglašen “zaštitinikom ubica”, “plaćenikom”, “režimskim novinarom”…

Uvjerio sam se na svojoj koži, bezbroj puta, da bi bilo mnogo lakše podilaziti javnosti i pisati ono što svi žele da čuju. Bilo bi mnogo lakše prenositi saopoćenja Tužilaštva BiH o “formiranju predmeta” protiv u javnosti omraženih osoba, ili, pak, prenositi riječi zahvale Gordani Tadić, Olegu Čavki, Džerminu Pašiću, Ćazimu Hasanspahiću, Vedrani Mijović i ostaloj braći Čampara. Ali nekako mislim da to nije moj posao. Da li trpim posljedice? Da. Da li ću dobiti javnu podršku od kolega i kojekakvih udruga koje su novinarima godinama krale staž? Ne.

Na sceni je, dakle, inkvizicija. I ako napišete da je Tužilaštvo BiH zaštitilo slovenačkog perača novca Roka Snežiča, a jeste ga zaštitilo, onda protiv vas “formiraju predmet”. Ili ako objavite kompletnu optužnicu u predmetu Respiratori, a ne samo one dijelove koji idu u prilog Tužilaštvu BiH, dobit ćete – istragu. Ako kažete da Tužilaštvo BiH nije riješilo ništa u predmetu Dženan Memić, a nije, onda ste “zaštitinik ubica”, Nisam ja napisao dokumente Tužilaštva BiH u kojima je navedeno da “organizovanom kriminalnom grupom” koja zataškava slučaj Memić rukovodi NN lice. Taj dokument je napisao Ćazim Hasanspahić kojeg javnost sada veliča jer je, zaboga, riješio slučaj Memić. A ništa nije riječio. I  to znaju i vide svi oni koji žele vidjeti. Nisam ja napisao, napisao je Ustavni sud BiH, da su pravosudne institucije u konkretnom slučaju uradile sve što su mogle. Napisao je Ustavni sud BiH i da je bilo propusta u istrazi i da ih treba istražiti. Nisam ja pisao, pisali su svi drugi da je vještak Željko Karan “skrivao dokaze” i fingirao vještačenja kako bi zaštitio ubice Davida Dragičevića. A pisali su svi drugi da je taj isti Željko Karan vjerodostojan vještak u slučaju Dženana Memića. Da li je moja greška što primijećujem to?  Da li sam ja kriv što vidim i glasno govorim da Tužilaštvo BiH “žurno” hapsi federalnog premijera Fadila Novalića, a istovremeno skriva kriminal i ratnu ulogu premijera Republike Srpske Radovana Viškovića? Treba li prešutjeti činjenicu da je Tužilaštvo BiH nadležno za “slučaj Dženana Memića” u Sarajevu, a nije nadležno za “slučaj Davida Dragičevića” u Banja Luci? Treba li se praviti slijep i ne vidjeti da su svi oni koji su imali doticaj sa akcijom Lutka usmjerenom protiv Nasera Keljmendija i njegovih prijatelja završili sa optužnicom? Sadik Ahmetović je bio ministar sigurnosti kada je započela akcija Lutka – optužen je. Vahidin Šahinpašić je bio istražitelj SIPA-e u tom predmetu i po njegovom je nadimku ta akcija nazvana – Lutka. I on je optužen. Božo Mihajlović je bio tužilac u predmetu Lutka. I on je optužen (i nepravomoćno osuđen). Sve ih je optužila Gordana Tadić, heroina iz “najtiražnijeg bh. dnevnog lista” koji je razmjenjivao nekretnine sa Naserom Keljmendijem.

Inkvizicija je u toku. Ako primjećujete da Gordana Tadić prikriva slučaj ikona, ne govorite ništa. Uhapsit će vas uz optužbu da “ometate istragu”. Nemate pravo primijetiti da Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal južnije od Ivana. Ne smijete javno reći da je Dragan Mektić optužen samo zbog toga što je javno kritikovao rad Gordane Tadić. Ni slučajno ne smijete primijetiti da su odgovorni za izborne prevare u Srebrenici preko noći postali – slobodni i uzorni građani. Kada primijetite da je Oleg Čavka montirao predmete direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću i ministru sigurnosti Selmi Cikotiću proglasit će vas SDA botom i režimskim novinarom. Ni slučajno ne smijete uočiti da su od četiri zadnja ministra sigurnosti BiH trojica zaradila optužnice Gordane Tadić. Samo je Fahrudin Radončić “ostao čist”. I postao svjedok ugroženosti Gordane Tadić u predmetu protiv Sulje Zuke koji je osumnjilčen da je fotomontažom ugrozio život glavne državne tužiteljice.

Vrijeme je, dakle, inkvizicije. Sve stubove vlasti preuzelo Tužilaštvo BiH. Gordana Tadić raspolaže našim životima, uz pomoć ostrašćenih Facebook grupa, nezavisnih analitičara koji podilaze javnosti i njenih političkih pokrovitelja iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara. Nisu bitni dokazi. Bitno je, prvo, da vas u javnosti kriminaliziraju. Onda će protiv vas biti formiran predmet. Zatim će vas pritvoriti ili optužiti. I svi će likovati.

Pronašli smo ga u Sarajevu: Ovo je Smail Šikalo, bjegunac od peruanskog pravosuđa, optužen za krijumčarenje 1,3 tone kokaina

Nešto malo prije podne izašao je iz porodične kuće u Sarajevu i zaputio obližnji frizerski salon. Ali i prije ove srijede, Smail Šikalo je slobodno šetao glavnim gradom BiH. Išao je u teretanu, družio se s prijateljima. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.

Smail Šikalo u Sarajevu (Septembar 2021.)

Objavili smo na Istraga.ba  da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.

Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.

Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske.  Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.

kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH

Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.

shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela

Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

dokument nizozemskog tužilaštva

Edin Gačanin Tito je proteklih godina živio u Dubaiju. Policija u Peruu više puta je registrovala njegov ulazak u tu državu. sumnja se da je upravo on obezbijedio novac kojim je podmićen sudija Luis Perez Leon koji je nezakonito pustio Smaila Šikala da se brani sa slobode. Zbog odluke u predmetu Šikalo, ovaj sudija je, rekosmo, suspendovan na šest mjeseci. Krajem jula ove godine peruansko je pravosuđe saopćilo da je raspisalo potragu za Šikalo. No, prema informacijama Istrage, potraga se odnosi samo na državu Peruu jer je neko u toj državi napravio “previd” zbog čega nije raspisana međunarodna Interpolova potjernica. Šikalo se, zato, može slobodno kretati i van granica BiH. Za sada je, međutim, utočište pronašao u Sarajevu, kao i nekoliko bivših pripadnika Federalne uprave policije koji su bili lična pratnja vođe kartela Edina Gačanina Tita. Šef kartela je posljednji put u BiH bio u septembru 2016. godine i domaćin mu je bio biznismen Gordan Memija koji je, svjedočeći na Općinskom sudu u Sarajevu, priznao svoje kontakte sa Edinom Gačaninom Titom.

sudski zapisnik saslušanja Gordana Memije

“Nije moj prijatelj, poznanik je. Vidio sam ga kada je došao u Sarajevo, prije četiri-pet godina. Ja sam ga sačekao na aerodromu u Sarajevu. Rentao sam automobile tada. Na moju firmu bilo je korištenje tog automobila. Nisam ja iznajmio hotelsku sobu za njega, samo sam rezervisao u Hotelu Bristol. Edinova majka je moja prijateljica i zamolila me je, kad čovjek dođe ovdje, da mu pomognem dvije, tri stvari i to sam uradio. Da mu pomognem oko dočeka, da rezervišem hotel i auto i predlaganja eventualno nekog projekta, odnosno investicija, ali ništa nije realizovano”, kazao je Memija, svjedočeći na Općinskom sudu u Sarajevu.

No, unatoč tome, sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Naida Tabaković, slično kao i njen kolega iz Perua, presudila da je u korist Titovog “poznanika” Gordana Memije, ustvrdivši da je on oklevetan zbog toga što je dovođen u vezu sa šefom narko kartela, iako je ovaj sarajevski biznismen te veze priznao, svjedočeći u njenom prisustvu.

Inače, bh. pravosuđe već godinama posjeduje dokumente o vezama pojedinih biznismena sa ovim kartelom, ali niko do sada nije procesuiran. Veći dio predmeta o pranju novca nalazi se u Tužilaštvu BiH, kod državnog tužitelja Olega Čavke. Ishod – poznat.

Na granici zdravog razuma: Granična policija BiH dva puta “propustila” uhapsiti slovenačkog perača novca Roka Snežiča

Dva puta u samo dva mjeseca Granična policija BiH pustila je slovenačkog biznismena Roka Snežiča da napusti državu iako su bili dužni da ga uhapse i predaju Službi za poslove sa strancima, saznaje Istraga.ba.

Prvo su bh. graničari pustili Roka Snežiča da napusti državu 31.12. 2020. godine da bi to isto ponovili 1. marta ove godine, ne osvrćući se na činjenicu da je ovaj slovenački biznismen, osumnjičen za pranje skoro 50 miliona maraka, nezakonito ušao na teritoriju BiH.

“Policijski službenik GPBiH, pri obavljaju provjere lica, ovlašten je obaviti provjere s ciljem otkrivanja i sprečavanja prijetnji nacionalnoj i javnoj sigurnosti i pravnom poretku”, navedeno je u Zakonu o graničnoj kontroli BiH.

Da su pripadnici Granične policije BiH samo pogledali u ROS bazu (Registar određenih stranaca) znali bi da je Rok Snežić u decembru prošle godine proglašen osobom koja predstavlja prijetnju po nacionalnu i ekonomsku sigurnost zemlje. Njegovo ime u taj je sistem uneseno 31. 12. 2020. godine, dok još uvijek bio na teritoriji BiH. Istog dana, svim policijskim agencijama BiH, pa tako i Graničnoj policiji BiH dostavljen je obavijest  u vezi sa Rokom Snežičem.

Rok Snežič

“Ukoliko vaši službenici prilikom obavljanja poslova iz svoje nadželnosti uoče ili pronađu gore navedeno lice, potrebno je da isto zadrže te predaju nadležnom terentkom centru Službe za poslove sa strancima, radi preuzimanja daljih mjera i radnji”, navedeno je u dopisu dostavljenom 31.12. 2020. godine svim policijskim agencijama BiH.

Istog dana kada su zaprimili taj dopis, pripadnici Granične policije su imali Roka Snežića “u rukama”. Oko 13. sati i 30 minuta, 31. 12. 2020. godine, on se pojavio na Ganičnom prelazu Gradiška. I, umjesto da ga uhapse i predaju Službi za poslove sa strancima, pripadnici Granične policije BiH su Roka Snežiča pustili da napusti BiH.

Tek pet dana kasnije, 4. januara 2021. godine, Granična policija BiH je poslala obavijest Službi za poslove sa strancima BiH u kojoj su naveli da “nisu mogli postupiti u skladu sa zahtjevom”, jer je Rok Snežič “prije zaprimanja zahtjeva napustio teritoriju BiH”.

Možda bi ovo opravdanje Granične policije BiH i imalo smisla da se sličan “incident” nije ponovio 1. marta ove godine. Rok Snežič je, naime, 28. februara 2021. godine ilegalno ušao na teritoriju BiH kako bi se u Banja Luci susreo sa svojim partnerima umiješanim u pranje skoro 50 miliona maraka preko Slovenije, BiH, Mađarske, Slovačke i Austrije. Nakon što je pronoćio u BiH, gdje mu je zabranjen ulazak, Snežič je već narednog dana, 1. marta iza 21 sat, krenuo put Slovenije. U 21 sat i 22 minuta pojavio se na Graničnom prelazu Gradiška. Ponovo je pušten da napusti Bosnu i Hercegovinu iako su pripadnici Granične policije BiH znali da je on nezakonito ušao na teritoriju BiH i da imaju obavezu da ga predaju Službi za poslove sa strancima. Samo dva dana kasnije, po nalogu pravosudnih organa Slovenije provedena je velika međunarodna akcija protiv osoba osumnjičenih za pranje novca. Prva meta ove akcije bio je Rok Snežič. U okviru iste akcije pretreseni su i objekti koje su koristili Snežičevi poslovni partneri u Banja Luci. Nakon što je Istraga.ba objavila da je Snežič ilegalno boravio na teritoriji BiH dva dana prije akcije, novinari RTV Slovenije, javnog servisa te države, zatražili su informacije od Granične policije BiH.

“Ured za profesionalne standard i unutarnju kontrolu provodi istragu o navedenom predmetu te ako se pokaže određeni propust u radu policijskih službenika GP BiH, u slučaju da nisu postupali u skladu s važećim propisima, isti će biti najstrože kažnjeni”, navo je ravnatelj Granične policije BiH Zoran Galić.

ravnatelj Zoran Galić

Ishod ove istrage ne bi trebao biti drugačiji u odnosu na druge istrage koje je provodila Granična policija BiH zbog propusta prilikom puštanja opasnih kriminalaca da neometano prelaze granicu sa BiH. Tim prije što je i Tužilaštvo BiH kojim rukovodi Gordana Tadić odbilo provoditi istragu protiv Roka Snežiča i njegovih partnera u BiH i Sloveniji, osumnjičenim za pranje 47 miliona maraka.

Odlukom postupajuće tužiteljice Vedrane Mijović i uz paraf HDZ-u bliske glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, predmet protiv Roka Snežiča je “spušten” na nivo Tužilaštva Brčko distrikta BiH, jer Tužilaštvo BiH smatra da “nema dovoljno dokaza da su Snežič i drugi počinili krivično djelo organizirani kriminal i pranje novca.

Dimne bombe Gordana Memije: U ime Tita i Dina, i ubice presuđenog Tome Spahovića

Nakon što su mu je nepoznata osoba ili više njih bacilo bombu na firmu Foto Art, biznismen Gordan Memija je na društvenim mrežama ovaj napad doveo u vezu sa tekstovima koje su Istraga.ba i novinar Avdo Avdić objavljivali o njemu.

“Danas je bačena bomba na moju firmu. Avdo Avdić dvije godine piše laži o meni i mojoj firmi. Ne objavljuju dokaze koje sam dobio od policijskih institucija”, napisao je Memija na društvenim mrežama.

Umjesto odgovora, Istraga.ba objavljuje dokumente relevantnih institucija koje govore o povezanosti biznismena Gordana Memije i Edina Gačanina Tita, vođe moćnog narko kartela kojem su policijske agencije širom svijeta zaplijenile oko 15 tona kokaina.

Ali prije svih dokumenata, prvo pogledajte naslovnu fotografiju. Gordan Memija, taj ugledni sarajevski biznismen, pozira u društvu  Tomislava Spahovića. Na svim portalima možete pronaći da je Spahović pravosnažno osuđen na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca. E, u njegovom društvu ugledni biznismen Memija – vježba. A sada dokumenti.

Dokument broj 1., zamolnica holandskog pravosuđa dostavljena bh. policijskim i pravosudnim agencijama.

Dakle, u tom dokumentu piše da je Edin Gačanin Dino – vođa narko kartela koji krijumčari kokain iz Južne Amerike u Evropu i Aziju.

Dokument broj 2., informacija Federalne uprave policije, od 13. januara 2020. godine broj 09-12/3-INT -28/19

U ovom dokumentu piše da je Edina Gačanina Tita na sarajevskom aerodromu dočekao Gordan Memija. Piše da je Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.

Dokument broj 3., zapisnik za Općinskog suda u Sarajevu, svjedočenje Gordana Memije, po tužbi Gordana Memije protiv Avde Avdića i online magazina Žurnal.

zapisnik sa suđenja

U ovom dokumentu piše da je Gordan Memija na sudu priznao da je bio domaćin Edinu Gačaninu Titu, vođi narko kartela Tito i Dino. Piše da je Memija rekao na sudu da ga je majka Edina Gačanina zamolila da njenom sinu pomogne oko nekog projekta i investicija.

Dokument broj 4, presuda Općinskog suda u Sarajevu, od 20. maja 2021. godine.

U ovoj presudi piše da je Memija tužio online magain Žurnal i Avdu Avdića i da je izgubio tužbu. U obrazloženju presude piše da je Memija sam priznao da je imao kontakte sa Edinom Gačaninom zvanim Tito. Da, Edinom Gačaninom, vođom narko kartela Tito i Dino kojeg holandska policija, na osnovu informacija DEA-e, dovodi u vezu sa 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

Umjesto dokumenta broj 5, fotografija broj 1.

Gordan Memija se sjajno osjeća sa Ibrom Miladinom, bivšim pripadnikom Specijalne jedinice FUP-a koji je čuvao Edina Gačanina Tita. Nako nekoliko godina prijateljstva, Memija i Miladin su “zahladili odnose”. Ibro Miladin je, potom, otputovao u Dubai sa se sretne sa Edinom Gačaninom Titom. Istraga je u posjedu tih fotografija. I još nekoliko stotina stranica dokumenata. U narednim danima donosimo ekskluzivne fotografije i dokumente o kartelu Tito i Dino kojem je zaplijenjeno 15 tona kokaina i čiji je vođa bio gost Gordana Memije kojeg možete vidjeti na naslovnoj fotografiji dok pozira sa presuđenim ubicom Tomislavom Spahovićem.

O vanjskim poslovima u doba krize: Bisera u svijetu rasula

U doba najveće postdejtonske krize, kada se i svjetski mediji plaše rata u Bosni i Hercegovini, u doba kada Srbija, Hrvatska i Republika Srpska izdvajaju milione za lobiranje protiv BiH, u bh. ambasadi u Washingtonu nema nijednog probosanskog diplomate. Na izbor Dodikovog ambasadora u SAD-u nije se, objektivno, moglo uticati. To mjesto je jedno od onih “rotirajućih”, pa je red i bio da u Ambasadi u, za BiH najbitnijoj državi, bude Srbin, u ovom slučaju Bojan Vujić.

Upražnjena mjesta 

Ali ni okolnosti niti Milorad Dodik nisu krivi što u Ambasadi BiH u Washingtonu postoji osam upražnjenih diplomatskih pozicija. Naime, prema aktima Ministarstva vanjskih poslova BiH, u Ambasadi BiH u SAD-u postoje ambasadorsko mjesto koje je rotirajuće i još osam stalnih mjesta koja bi trebale popuniti diplomate iz BiH. Od tih osam mjesta, popunjeno je samo jedno, a to je pozicija šef konzularnog odjeljenja. U ovom trenutku i to je mjesto popunio diplomata iz Republike Srpske. Preostalih osam pozicija nije popunjeno, a među njima je i pozicija zamjenika šefa misije, ili u prevodu – pozicija drugog čovjeka bh. ambasade u Washingtonu. Dakle, da se još jednom presaberemo, od ukupno deset diplomatskih mjesta u Ambasadi BiH u Washingtonu, popunjena su samo dva. I to kadrovima iz Republike Srpske koji, o trošku države Bosne i Hercegovine, propagiraju politiku svog stvarnog šefa Milorada Dodika. No, nije za to, rekoh, kriv Milorad Dodik. Kriva je isključivo Bošnjakinja iz SDA Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova BiH. Pravilnik njenog Ministarstva vanjskih poslova je takav da nijedan iole ozbiljan čovjek sebi ne bi dopustio da pod tim uslovima ode u SAD i zastupa interese Bosne i Hercegovine.

Bez ikakve zlobe, već samo vođen činjenicama, svaki iole patriotski naklonjen bh. državljanin će zaključiti da ministrica vanjskih poslova BiH nema vremena da se bavi SAD-om i našom ambasadom u najbitnijem gradu u političkom svijetu. Ona je okrenuta prema Kataru, državi u kojoj diplomatske dane “živi” njen sin. Ona je okrenuta ka državama u kojima podrška Bosni i Hercegovini nikad nije ni bila upitna.

Vratit ću se kratko u juli ove godine. Pod izlikom da bi se moglo dogoditi da zakasni na dženazu i komemoraciju u Potočarima, ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine prvobitno je bila odbila da učestvuje na Dubrovnik forumu, gdje su se okupili ministri vanjskih poslova devet država. “Zvali su me, ali sam rekla da ne mogu uoči Srebrenice”, objasnila je svoju odluku ministrica, naglašavam, vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

Tek nakon što je, združenim snagama Istrage i Oslobođenja, ministrica Turković upozorena na to da je ona ministar vanjskih poslova, a ne ministar za ljudska prava i izbjeglice, predomislila se. Otišla je na Forum u Dobrovnik i, vidite čuda, stigla je i na dženazu u Potočare. Što, na kraju, pokazuje da je ministrica bila samo lijena i da joj baš i nije bilo do putovanja u Dubrovnik, gdje je, u ime Bosne i Hercegovine, mogla i trebala razgovarati sa svojim kolegama iz devet država.

No, kada treba putovati u daleki Katar, ministrica Turković nema problema sa vremenom. Gledajući samo ovu godinu, ministrica vanjskih poslova je dvaput bila u službenoj posjeti Kataru. Prvo se u aprilu “borila” za naklonost službene Dohe, da bi, onda, opet u oktobru boravila u Kataru. Igrom slučaja, u Ambasadi BiH u Dohi radi njen sin Ali, koji je postao poznat po tome što je bio “neslužbena” pratnja svojoj mami kada je ona, još na početku mandata, putovala u SAD.

Fotografije (sa hodnika)

Bosna i Hercegovina se, rekosmo, nalazi u najvećoj postdejtonskoj krizi, a vijest iz Ministarstva vanjskih poslova BiH glasi da se Bisera Turković u Bruxellesu srela sa bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova i zastupnikom u EU Toninom Piculom. Istina, srela se ministrica Turković, dan kasnije, i sa svojim bugarskim kolegom. Priložila nam je fotografiju. No, ne vjeruj diplomati koji kao dokaz svojih aktivnosti prilaže fotografije sa svjetskim zvaničnicima snimljene negdje u hodnicima. Mislim da Zlatko Lagumdžija najbolje zna o čemu govorim.

Kolumna Vildane Selimbegović: Christian Schmidt i(li) Butros Gali

Šta je starije – kokoš ili jaje, već odavno nije pitanje bez odgovora barem kada je riječ o politici Milorada Dodika. Dakle, prvo lider SNSD-a – i da ne zaboravimo, član Predsjedništva BiH – proglasi Aleksandra Zolaka “neprijateljem broj 1 Republike Srpske”, pa onda Vlada RS-a podnese krivičnu prijavu protiv njega, da bi onda opet nastupio Dodik s obećanjem kako će Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine čiji je Zolak direktor, biti ukinuta već ove sedmice na prostoru RS-a, što prati i najava iz Skupštine RS-a da očekuju lex specialis kojim će nadležnost državne agencije biti protjerana s prostora entiteta. Za sve koji vjeruju kako je riječ o retoričkim vježbama, malo podsjećanje: Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, prošle je sedmice donijela ukaz prema kojem u RS-u ne važe izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a kojima se krivično kažnjava negiranje genocida i drugih ratnih zločina od 1945. do danas.

Sankcije

U Službenom glasniku RS-a ovaj je ukaz objavljen uz proglašenje dva zakona u RS-u, jedan se odnosi na neprimjenjivanje Inzkovog zakona, a drugi na zabranu “omalovažavanja i izrugivanja” RS-a.

Receptura, dakle, postoji, primjenjuje se i zato treba ozbiljno razmotriti i ostala Dodikova obećanja slične vrste – ukidanje OSBiH, Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, Uprave za indirektno oporezivanje… Ministarstvo odbrane naše zemlje oštro je demantiralo da je u Oružanim snagama ili bilo kojem segmentu odbrambenog sistema sprovedena anketa o raspadu OSBiH (bilo bi to eklatantno kršenje Zakona o odbrani i Zakona o službi u OSBiH, podsjećaju), no polujavno se već govori kako je osobno Dodik obećao srpskim dužnosnicima da “neće ostati bez posla, RS će za njih napraviti dvije vatrogasne brigade”, što zapravo znači da bi vatrogasci i Civilna zaštita RS-a mogli biti pojačani s vrhunski obučenim vojnicima, po svim NATO standardima. Ako je suditi po nastupima bivšeg (smijenjenog) predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, danas Dodikovog pravnog savjetnika, pravosuđe ima samo jedan aksiom: praviti (zakonsku) razliku između Srba i Srba koji podržavaju Dodika. Vijest da Gordana Tadić, (još) glavna državna tužiteljica, ignorira zahtjeve svojih kolega za procesuiranje Milorada Dodika zbog ovih pothvata, nije samo doprinos argumentima za njezinu smjenu već mnogo više pokazatelj političkog upravljanja Tužiteljstvom BiH iz onih centara moći čiji je Tegeltija bio nesumnjiva produžena ruka. Njegov, sada i formalni šef istovremeno se hvali međunarodnim centrima moći koji – kako to objašnjava – podržavaju nezavisnost i samostalnost RS-a (u Bosni i Hercegovini). Ova zagrada zapravo stoji iz samo jednog i jedinog razloga: gotovo sam sigurna da su je Dodiku sugerirali upravo oni koji zdušno okreću glavu od njegovih prijetnji ratom, puštajući ga da zakonima u NSRS-u otcjepljuje RS.

OHR neće reagirati, pohvalio se novi visoki predstavnik Christian Schmidt u intervjuu na N1 sve pitajući se naglas čemu sve to služi. Bit će da je upravo on, čudom se čudeći, i inicirao saopćenje veleposlanika Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), koji je – vjerovali ili ne – pozvao sve političare da “odbace retoriku koja vodi destabilizaciji i podjelama te da prekinu sve aktivnosti u tom pogledu, uključujući i prijetnje otcjepljenjem i osporavanje postojanja BiH kao jedinstvene, suverene države koja se sastoji od dva entiteta”. Ruska ambasada se nije potpisala čak ni ispod ove bljedunjave retoričke vježbe, u kojoj je – za razliku od nekadašnjih PIC-ovih saopćenja – izostala i već poslovična zabrinutost. Umjesto nje, 11 ambasadora odazvalo se na Dodikov sastanak poslije kojeg je bilo više no jasno da se oglušio o zahtjev PIC-a i netom nakon saopćenja nastavio sa zapaljivom retorikom i još zapaljivijim prijetnjama miru. Vrijedi zato pobrojati tih 11 Dodikovih sugovornika, da ne kažem ekselencija: to su ambasadori Mađarske, Hrvatske, Švedske, Slovenije, Grčke, Švicarske, Rumunije, Poljske, Norveške, Slovačke, Bugarske plus zamjenik šefa Delegacije EU u BiH. Nakon sastanka Dodik je kazao: “Dat ću državnim sudijama i tužiocima rok da napuste RS. Ako to ne učine, poduzet ćemo aktivnosti. Kasarne Oružanih snaga ćemo preuzeti kao Slovenci kasarne JNA 1992. godine.”

Sastanku u Istočnom Sarajevu nisu prisustvovale delegacije ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, kao ni Francuske, Italije i Njemačke, te još najmanje desetak pozvanih, a neki su – ganjajući zlatnu sredinu – poslali niže diplomatske službenike. Dva su momenta bitna: i među onima koji nisu imali petlje da se ne odazovu na Dodikov poziv, važan faktor je bio Vučić, odnosno bliskost srbijanskog predsjednika sa, naprimjer, mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Ali valja kazati da ni cijela Višegradska grupa nije bila zastupljena na ambasadorskom nivou: Češka je, recimo, ostala odana svom principijelnom stavu u uvažavanju Bosne i Hercegovine i mira u njoj, odnosno istrajnosti u nemiješanju u unutarnje stvari drugih zemalja. Što svaka podrška Dodikovim stavovima izravno jeste, s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata zemlja u punom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Na što se precizno osvrnula jedino Ambasada SAD-a u BiH, podsjećajući da “ne postoji ustavni put kojim bi se jedan entitet jednostrano povukao iz državnih institucija”. Američki ambasador Eric Nelson je nedavno najavio i nove sankcije, a ovih dana – odgovarajući na novinarska pitanja – iz Ambasade je stigla i vijest da su “SAD spremne da koriste sve raspoložive sankcije protiv onih koji podrivaju ili omogućavaju podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Velika Britanija je stala uz SAD, a u kuloarima se šuška kako ozbiljne zemlje Zapadne Evrope, one koje uistinu baštine evropske vrijednosti, razmatraju mogućnost da pojedinačno podrže sankcije kako ne bi zavisile od usaglašavanja unutar EU, suočene zapravo sa istinom da ima zemalja i u samoj EU koje na pijedestal civilizacijskih vrijednosti podižu argumente sile, u koje se, uostalom, zaklinju i njihovi (populistički) lideri.

Važi i danas …

No, gdje je tu postmerkelovska Njemačka i njezin istureni igrač na Balkanu Christian Schmidt? Ne treba biti pretjerano strog prema ovom najnovijem visokom predstavniku: na riječ sankcije ne pale se samo njegovi alarmi. I prije nego je došao, još u doba kada je Dodik započeo prelaz s retorike na konkretna djela, njemačka ambasadorica u našoj zemlji požurila se pohvaliti kako ne samo Berlin već ni EU neće podržati sankcije i na taj način zapravo dala zeleno svjetlo Dodiku da nastavi, ali i minimizirala angažman Misije EU u BiH čiji šef Johann Sattler nastoji udahnuti više Evrope na Balkan. U međuvremenu se dogodio Schmidt, koji se ponosno hvali Vučićevom podrškom i ne osvrće se na uvrede koje mu sipa Dodik. Baš kao da se Vučić, neki dan u Raškoj, nije podjednako zabrinuo zbog pritiska na Dodika i RS, koji eto očekuje od zapadnih zemalja, prvenstveno SAD-a. Ne mora se visoki predstavnik baviti baš takvim trivijalnostima, ali trebao bi makar svojim poslom. I to ne onako kako to bilo ko od njega očekuje, već unutar mandata koji mu je dao PIC. Njegova lična uloga – u suprotnom – mogla bi postati historijska, onako kako je svijet, recimo, upamtio generalnog sekretara UN-a Butros Butros Galija, koji je posljednji saznao ko to ratuje na Balkanu. A Raif Dizdarević mu je, 10. aprila 1992. godine, pisao o ratu u BiH, rušenju gradova i sela, i upozorio ga: “Ako se brzo ne zaustavi rat u BiH, uvjeravam Vas da će njegove posljedice po mir i odnose na ovom prostoru i širem balkanskom i južnoevropskom području, biti katastrofalne. Ovo će postati trajno žarište širih sukoba i velikih nesreća.”

Može se reći da slično važi i danas. Ko ne vjeruje nek’ pažljivo pročita Dodikovo poređenje RS-a i Slovenije iz 1992.

Strah od aplikacije Sky ili sujeta: MUP KS odbio dostaviti Tužilaštvu Kantona Sarajevo adrese osoba osumnjičenih za ubistvo svojih policajaca, komesar Selimović insistirao da predmet radi tužilac Čampara

Dvadesetak dana prije nego što će pretresti objekte na Palama i u Istočnom Sarajevu, u policijskim i pravosudnim agencijama odvijala se prava drama. Sarajevski policijski komesar Nusret Selimović hitno je otišao u Državnu agenciju za istrage i zaštitu, pokušavajući ubijediti čelnike SIPA-e da slučaj ubistva policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića, umjesto Kantonalnom tužilaštvu iz Sarajeva, povjere državnom tužiocu Dubravku Čampari. Prvi ljudi SIPA-e odbili su Selimovićev prijedlog. Oni su već ranije, preko EUROPOL-a, od Francuske uspjeli pribaviti  operativne informacije koje su bile bitne za ovaj slučaj. U pitanju su bile komunikacije koje su kriminalci širom svijeta vodili putem aplikacije Sky Ecc. Tu kanadsku aplikaciju uspjeli su sredinom prošle godine razbiti francuski i nizozemski istrežitelji. Na zamolbu  bh. policijskih agencija utvrdili su da su Sky koristili i kriminalci iz BiH. Jedan od njih je – Aleksandar Macan. Poruke koje je razmjenjivao putem ove aplikacije upućivale su na zaključak da je upravo on 26. oktobra 2018. godine bio u Geteovoj ulici, na Alipašinom polju kada su ubijeni policajci Šehović i Vujinović. Na osnovu operativnih informacija dobijenih putem EUROPOL-a, pripadnici SIPA-e su počeli sklapati mozaik. Svoja saznanja dostavili su kantonalnim tužiocima iz Sarajeva i stvari su se poklopile. Na jednom predmetu pronađenom na mjestu ubistva policajaca pronađen je i izolovan DNK. Pripadao je Aleksandru Macanu sa Pala, automafijašu čija je supruga bila službenica u MUP-u Republike Srpske, a čiji je punac – Milomir Savčić, optuženik za genocid u Srebrenici. Macanu i Savčićima ćemo se vratiti kasnije. Sada ćemo se fokusirati na aktivnosti policijskih agencija u Sarajevu.

Nusret Selimović je, rekosmo, kao policijski komesar posljednjih dvadesetak dana imao niz sastanaka na kojima je panično pokušavao ubijediti čelnike SIPA-e da ovaj predmet predaju državnom tužiocu Dubravku Čampari. I sam tužilac Čampara je išao na jedan od sastanaka u SIPA-u. No, čelnici SIPA-e i Tužilaštva BiH, predvođeni v.d.-om glavnog tužioca Milankom Kajganićem su odbili “oteti” predmet kantonalnim tužiocima. Predmet je ostao u nadležnosti Tužilaštva Kantona Sarajevo i postupajuće tužiteljice su, u skladu s procedurama, od MUP-a Kantona Sarajevo zatražile operativne informacije o adresama stanova i vikendica osumnjičenih, kako bi se od nadležnog suda mogle tražiti naredbe za pretres. No, MUP Kantona Sarajevo nije odgovarao.

Deset dana MUP KS nije dostavio informacije o adresama, koje se, inače, mogu saznati i obezbijediti za manje od 24 sata, potvrdila su za Istragu tri izvora uključena u ovaj slučaj. Zbog toga Tužilaštvo Kantona Sarajevo nije moglo zatražiti izdavanje sudskih naredbi za pretrese i kasnilo se s realizacijom policijske akcije. Na kraju je Tužilaštvo adrese osumnjičenih zatražilo od SIPA-e, koja je odmah postupila po zahtjevu i dostavila sve potrebne podatke. MUP Kantona Sarajevo nikada se nije oglasio po tom pitanju.

Nakon što je SIPA dostavila potrebne informacije, Tužilaštvo KS je zatražilo i dobilo sudske naredbe za pretrese na Palama. No, noć uoči policijske akcije, na portalu Raport objavljena je vijest da su identificirane ubice sarajevskih policajaca te da će uskoro biti hapšenje na Palama. Kriminalci su indirektno upozoreni. Kada su pripadnici SIPA-e u četvrtak u zoru došli u ulicu Alekse Šantića na broju 1A nisu pronašli osumnjičenog Aleksandra Macana. Policija je već ranije imala informaciju da je osumnjičeni već nekoliko mjeseci u Španiji. No, ono što se tražilo bili su kriptovani telefoni, koji bi se mogli povezati sa aplikacijom Sky ECC i komunikacijom koju je pronašla francuska policija. S obzirom na to da policijski pretresi još nisu bili završeni do trenutka pisanja ovog teksta, nismo uspjeli saznati da li su u stanu i objektima koje koristi Marijana Savčić-Macan, inače, supruga Aleksandra Macana pronađeni ovi “sigurni telefoni”. U vikendici ove porodice su pronađene automatske puške, ali prije vještačenja se ne može konstatirati da li je to oružje korišteno prilikom ubistva dvojice policajaca u Sarajevu.

Kriminal i stranačka zapošljavanja došla na naplatu: Rudnici dužni 900 miliona maraka, 2200 radnika viška

Najmanje 2200 uposlenika u rudnicima pod okriljem Elektroprivrede BiH smatra se viškom. Istovremeno, neizmirene  obaveze svih sedam rudnika u Koncernu iznose skoro 900 miliona maraka, iako je od 2016. godine do kraja 2020. godine, po osnovu investicija, u ta zavisna društva “upumpano” 312 miliona maraka. Sve je to navedeno i izvještaju Elektroprivrede BiH koji je u posjedu Istrage.

Samo po osnovu doprinosa (PIO i zdravstveno osiguranje) rudnici duguju skoro pola milijarde maraka. Dugovi prema dobavljačima su 84 miliona maraka.

Najveća dugovanja ima Rudnik Kreka Tuzla. Zaključno sa 2020. godinom, ovo zavisno društvo ima obaveze u iznosu od 340 miliona maraka. U decembru 2019. godine, obaveze Kreke iznosile su 183 miliona maraka. Dakle, obaveze su povećane za skoro 160 miliona maraka, iako je od 2015. godine do kraja 2020. u to zavisno društvo investirana 73 miliona maraka. Prihodi Kreke tokom 2020. godine bili su 80 miliona. Tokom 2009. godine, prihodi su iznosili 144 miliona maraka. Procijenjeno je da Kreka ima viška 500 zaposlenih.

Trenutne obaveze Rudnika Zenica iznose 200 miliona maraka. Samo za penzijsko i zdravstveno osiguranje uposlenika Rudnik Zenica duguje 129 miliona maraka. U posljednjih deset godina obaveze ovog zavisnog društva Elektroprivrede BiH porasle su za čak 120 miliona maraka iako je u taj rudnik od 2015. godine investirano 66 miliona maraka. Godišnji rashodi Rudnika Zenica su 56 miliona maraka, dok su prihodi svega 34 miliona maraka. Ovaj Rudnik ima zaposlenih 1.334 radnika, dok je je procijenjeno da su 842 zaposlena dovoljna za funkcionisanje.

Dugovanja Rudnika Kakanj su 125 miliona maraka od čega je čak 74 miliona maraka obaveza za penzijsko i zdravstveno osiguranje rudara. Prije 11 godina obaveze Rudnika Kakanj bile su 75 miliona maraka. Od 2915. godine do danas u ovaj je Rudnik investirano 85 miliona maraka. No, kako su “investicije” napredovale, dugovanja su se povećavala. Rudnik Kakanj ima viška 400 radnika.

Obaveze Rudnika Breza su 128 miliona maraka. U decembru 2009. godine obaveze tog rudnika iznosile su 55 miliona. Za penzijsko i zdravstveno osiguranje, Rudnik Breza duguje 90 miliona maraka. U ovo zavisno društvo od 2015. godine investirano je 36 miliona maraka. PRema dokumentima Elektroprivrede, ovo zavisno društvo ima 360 radnika viška.

Rudnik Đurđevik ima 210 “prekobrojnih” radnika. Ovaj Rudnik duguje 44 miliona maraka. U odnosu na 2009. godine dug je povećan za 15 miliona maraka bez obzira na činjenicu što je u posljednjih pet godina u taj rudnik investirano oko 34 miliona maraka. Rudnik Đurđevik, za sada, ima najmanje godišnje gubitke.

Kolumna Vildane Selimbegović: Hvala Jasmili i Vučiću

Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.

Mi i naše vrijednosti

Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.

Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.

Nema nam spasa

S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.

Bosansko-američka dijaspora pisala državnom sekretaru SAD-a: Christian Schmidt nije dobro rješenje za Visokog predstavnika

“Ured visokog predstavnika ostaje ključni institucionalni stub u demokratizaciji BiH. Ova važna uloga mora pripasti osobi koji razumije moć i odgovornost Ureda i neko ko je spreman iskoristiti ga za uspostavljanje pravednog, pravičnog i odgovornog ustavnog uređenja za sve građane BiH. Vjerujemo da Christian Schmidt nije ta osoba”.

Ovo je najbitniji dio pisma koje su bosansko-američka udruženja dostavila američkom državnom sekrataru Antony J. Blinkenu povodom odluke njemačkih vlasti da za novog Visokog predstavnika u BiH predlože Christiana Schmidta, kadra Kršćansko-socijalne unije (CSU).

Pismo je upućeno 22. feburara na najbitnije adrese u SAD-u.

“Danas vam pišemo kako bismo izrazili našu ozbiljnu zabrinutost u vezi s njemačkom nominacijom Christiana Schmidta za funkciju visokog predstavnika Bosne i Hercegovine (BiH). Kao predstavnici bosansko-američke dijaspore širom Sjedinjenih Država, ne vjerujemo da je Schmidt pokazao viziju, kapacitet ili spremnost da promoviše kredibilnu politiku koja će biti orjentisana na reforme. Nastojeći zadovoljiti segregacijske i secesionističke snage u BiH – i njihove pokrovitelje u Zagrebu, Beogradu i Moskvi – Schmidt će samo udaljiti zemlju od zajednice zapadnih demokratija gdje joj je i mjesto. Naročito nas uznemiravaju navodi da su Schmidt i njegovi pretpostavljeni u Berlinu prvi put pokušali pridobiti podršku Kremlja za svoju nominaciju, čak i prije nego što su na taj izbor pristale države NATO Quinte. Rusija predstavlja direktnu prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH. Kategorički odbacujemo svaki pokušaj smirivanja Vladimira Putina na račun legitimnih demokratskih i euroatlantskih težnji većine bosanskoghercegovačkog stanovništva. Podržavajući Schmidta, SAD bi dopustile Putinu da dalje zadire u regiju. Alarmantno je i da je Schmidtova politička stranka – Kršćansko-socijalna unija (CSU) – vrlo glasna podrška hrvatskom HDZ-u, krajnje desničarskoj stranci s velikom antisemitskom bazom u Hrvatskoj i BiH. Zapravo je Schmidt od HDZ-a primio Orden Ante Starčevića, nagradu koja je dodijeljena i osobama optuženim i osuđenim za ratne zločine.Sjedinjene Države ostaju najvažniji prijatelj i saveznik BiH i na tome smo im u potpunosti zahvalni. Bosanskoamerička dijaspora posebno cijeni liderstvo predsjednika Bidena u pomaganju okončanja genocida i etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u BiH. Iako je postignut značajan napredak od kraja rata, Ured visokog predstavnika ostaje ključni institucionalni stub u demokratizaciji BiH. Ova važna uloga mora pripasti osobi koji razumije moć i odgovornost Ureda i neko ko je spreman iskoristiti ga za uspostavljanje pravednog, pravičnog i odgovornog ustavnog uređenja za sve građane BiH. Vjerujemo da Christian Schmidt nije ta osoba. Nužno je da svaki budući visoki predstavnik uđe u Ured s jasnom pro-reformskom i pro-euroatlantskom agendom – u skladu s odlukama vlastitog parlamenta u BiH – i jasnom formulom za postizanje ovih ciljeva. Iznad svega, očekujemo da jasno vidimo kako će se OHR nositi s onima koji podrivaju vladavinu zakona i nastavljaju ugrožavati suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Bilo koji visoki predstavnik koji ne želi snažno braniti ključni cilj Daytonskog mirovnog sporazuma – očuvanje državnosti BiH – uključujući i bonske ovlasti, nije podoban za tu poziciju. I mi želimo vidjeti BiH bez OHR- ali tek nakon što se Agenda 5 + 2 u potpunosti i održivo provede, a BiH postane punopravni član euroatlantske zajednice”, navedeno je u pismu koje potpisuju Savjetodavno vijeće za BiH, Bošnjačko-američko udruženje iz Iowe, Bosansko ameirički insitut za genocid, Udruženje Bošnjaka u Georgiji.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...