Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.
“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.
A evo o čemu se radi.
Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.
“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.
Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.
“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.
BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.
“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.
Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.
Oči cijele planete danas će biti okrenute ka Moskvi. Rusija će, nema sumnje, Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu obilježiti do sada neviđenom demonstracijom vlastite sile u naoružanju, paradom čiji je cilj zaprijetiti ostatku svijeta novim ratom. No, za razliku od vremena kada se sovjetska vojska obračunavala sa nacistima, danas ulogu Hitlera preuzima ruski predsjednik koji je 24. februara ove godine naredio invaziju na Ukrajinu. Nema uopće sumnje – upravo će Ukrajina biti centralna tema nastupa Vladimira Putina nakon kojeg će analitičari iščitavati njegove buduće ambicije.
Kako god, Dodikova drčnost gubi na intenzitetu, a možda je najbolja ilustracija njegova suočavanja s posljedicama vlastitih poteza viđena u Donjoj Gradini, gdje je za srbijanskim predsjednikom ponavljao kako se protivi promjenama granica na Balkanu, pa da bi ostao u formi, objasnio kako one Republike Srpske “treba samo podebljati”, obrušavajući se u alegorijama na zapadne ambasadore koji su počast ustaškim žrtvama odali dan prije, jasno dajući do znanja da njega ne žele slušati. Pa se onda još i vadio pričajući novinarima kako pouzdano zna da je razlog upadljivog izostanka evropskih i američkog ambasadora zapravo Igor Kalabuhov, baš kao da je organizator komemoracije ambasador Rusije, a ne Bosna i Hercegovina i njezin entitet RS. Vjerovatno sluteći da mu objašnjenje pije vode otprilike kao i teza o britanskim planovima o njegovoj i otmici njegova donjeg veša, vratio se sigurnijim temama i već redovitim napadima na Centralnu izbornu komisiju BiH.
No, tu je već dobio ozbiljnu konkurenciju. Zoran Milanović je nakon raspisivanja izbora u BiH učinio sve kako bi nadoknadio Dodikovu višegodišnju prednost u napadima na našu zemlju. Istina, sačekao je da lider HDZ-a BiH Dragan Čović pošalje pismo međunarodnim zvaničnicima kojim ih obavještava da će Hrvatski narodni sabor “pristupiti realizaciji svih zaključaka s Izvanrednoga zasjedanja od 19. veljače 2022. te pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije”. Obećanje o reinkarnaciji nekadašnje Herceg-Bosne, o čijim se ratnim učincima Haag očitovao pravosnažnom presudom tzv. hrvatskoj šestorci od 110 godina zatvora za udruženi zločinački pothvat, predsjednik Hrvatske je podržao i verbalno i institucionalno, tražeći od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog “opasnosti da Hrvati u BiH neće moći birati svoje predstavnike u tijela vlasti te će izgubiti ravnopravnost i ustavna prava”. A onda je opet posegnuo za prijetnjom NATO-savezu, ponovio kako će blokirati ulazak Finske i Švedske u Alijansu, da bi glatko slagao najavivši dolazak predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen početkom sedmice u BiH, i to u Sarajevo i Mostar.
”To je Plenković isposlovao. To je valjda pogrebna zabava. Dolazi da podrži raspisane izbor od uzurpatora CIK-a. Ursula dolazi na pogrebnu zabavu, da položi cvijeće na grob. Da je htjela podržati Hrvate u BiH, došla bi prije dva mjeseca”, rekao je Milanović, a novinari zavirili u kalendar predsjednice EK-a i promptno ga raskrinkali, ne baveći se pritom naročito samom izmišljotinom s Von der Leyen, pa ni “pogrebom BiH”, već više Milanovićevom potrebom da se obračunava s Plenkovićem. Hrvatski premijer je, valja mu priznati, efektno razobličio predsjednika svoje države: BiH postaje smokvin list da bi Milanović promovirao ruske stavove! Insistirajući na dokazivanju Milanovićeve proruske orijentacije, hrvatski premijer je njegovu ulogu opisao kao “kontinuirano licemjerstvo koje šteti Hrvatima u BiH”. Valja dodati: i u Hrvatskoj je nemali broj analitičara koji salvu predsjednikovih prljavština pripisuju kvitanju ruskih dugova, no zanimljivim se doima objašnjenje koje, navodno, curi iz krugova (pre)bliskih Milanoviću. Oni, naime, tvrde kako je riječ o njegovom receptu da razbije HDZ! Dojmljiva teza, nema šta, koju upotpunjuje nama dobro poznata dodikovština: pa zar nije i Milorad nekad razbijao SDS, boreći se protiv EU i okrećući se majčici Rusiji? Milanović danas, nesporno je, najviše Plenkoviću zamjeri “aplauze iz Bruxellesa”?!
Poražavajući za našu zemlju je, kako god, sve izraženiji strah Zapada da bi upravo Rusija mogla zapaliti novi ratni plamen na Balkanu. Iz Austrije zbog toga stiže i podrška ubrzanom prijemu BiH u Evropsku uniju, na Čovićeve prijetnje HZHB-om uzvratile su i SAD i Velika Britanija također prijetnjama – sankcijama lideru HDZ-a. Izbornu vatru u BiH iskoristio je i aktuelni član Predsjedništva Željko Komšić, najavljujući svoju kandidaturu, a dok HDZ poziva visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona, iz SDA se i dalje prave nevješti, najavljujući da će i svaki budući razgovor završiti kao i dosadašnja trakavica, neuspjehom. Kuda, onda, ide BiH? O kojim to euroatlantskim integracijama pričaju bošnjačke i probosanske stranke, ako i dalje tvrdoglavo insistiraju na izbjegavanju traženja rješenja? Bosna i Hercegovina je danas podjednako skupa i neorganizirana zemlja za sve njezine građane i konstitutivne narode i, ako nastavi ovim tempom podgrijavanja netrpeljivosti, izbori neće donijeti nikakvu promjenu, već samo dalje podjele i zaoštravanja. Pritom zaista nije dovoljno deklarativno opredjeljenje za EU i NATO, već djela koja će pokazati spremnost da se ispuni 14 prioriteta Evropske komisije i dovoljno razuma da se o problemima počne razgovarati, umjesto već poslovičnog odbijanja baš svakog prijedloga. Uostalom, ta vrsta proaktivnosti – u konačnici – mora biti nagrađena, makar raskrinkavanjem političkih protivnika da su njihovi zahtjevi antidejtonski, antievropski i antiustavni.
Kusur tuđih obračuna
Dok se to ne dogodi, odnosno dok SDA, ali i ostale političke stranke ne počnu nuditi rješenja, prijetnje će se samo gomilati, a zemlja tonuti ka daljem raskolu i neizvjesnosti. I sve će manje biti važno ko se s kim u Srbiji ili Hrvatskoj obračunava preko leđa Bosne i Hercegovine, jer ćemo ostati kusur tuđih obračuna i crna rupa u Evropi. Ako Bošnjaci zaista žele BiH svih njenih naroda i građana, moraju se pogledati u ogledalo vlastitih političkih grijeha, institucionaliziranog kriminala i korupcije i pokrenuti se. Dok se ovdje nije pojavio neki Milanović koji će se Dodikovim metodama obračunavati sa EU i udvarati Rusiji. Ova su dvojica prepoznata, politike koje ih podržavaju također, što je prilika koju bi BiH morala iskoristiti. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog duga prema žrtvama iz devedesetih koje su pale za drugačiju BiH od one kakvu danas imamo. I svih žrtava fašizma. Koji se – Ukrajina svjedoči – povampirio i prijeti.
Prošlonedjeljna presuda Sudskog Vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je predsjedavao sudija Branko Perić da oslobodi petoro optuženih za prikrivanje dokaza i opstruiranje istrage o okolnostima smrti mladća Dženana Memića od prije skoro sedam godina, očekivano je prozvele brojne reakcije, manifestacije ogorčenog nezadovoljstva. Gotovo da su sav gnjev i nezadovljstvo porodice Memić i široke javnosti koja godinama bdije nad ovom tragedijom fokusirana na sudiju Perića unatoč tome što je on bio samo jedan od trojice članova Sudskog Vijeća koji su donijeli (prvostupanjsku) presudu.
Ovakva personalizacija kolektivne sudske presude nikako nije slučajna nego je ciljana, podla i tendenciozna. Izdvajajući sudiju Perića kao jedini problem u ovakvom (dakle, nepravomoćnom) sudskom epilogu, presuda se svodi na najprizemniju, osobnu razinu, bezmalo na egzibicionistički hir jednog sudije, odranije poznatog po svojoj arogantnosti i problematičnoj karijeri.
Sudija Branko Perić je po mnogo čemu atipičan član pravusudne zajednice. Tokom dugačke pravosudne prakse, tužiteljske i sudijske javno je iznosio i branio sopstveno mišljenje i stavove, ulazio u polemike, suprostavljao se dominantnim modelima djelovanja nositelja pravosudnih funkcija. U sudnici i novinskim kolumnama kritizirao je neprofesionalizam, političke utjecaje, klijentelizam i osobito, licejmjerni konformizam uljuljkan i anesteziran u svom dobro plaćenom komoditetu. Naravno da je takav javni angažman, principijelan i dosljedan, Periću prskrbio čitavu armiju neprijatelja unutar pravosudnog ceha, koji su umjesto rasprave u meritumu osporavali njegovo pravo da uopće komunicira sa javnošću na taj način.
Ta je struktura, podla i maligna, došla na svoje nakon što se na Brana Perića zbog oslobađajuće presude podigla kuka javnosti i motika politikanata. Oglasila se bivša potpredsjednica Visokog sudskog i Tužiteljskog Vijeća BiH, provincijska sutkinja koja je u najmanju ruku bila aktivan saučesnik u urušavanju pravosudnog poretka koji je godinama vođen u režiji njenog dugogodišnjeg šefa i aktuelnog Dodikovog savjetnika Milana Tegeltije. Svoj doprinos intenzitetu linča dao je i sin bivše Glavne tužiteljice (koja je kao i njen mentor Tegeltija završila na američkoj Crnoj listi), nova akademska zvijezda kojem su sve donedavno mamini tjelohranitelji pomagali u shopping akcijama. Riječ je o osveti Periću od te rashodovane pravosudne strukture koja je odnedavno lišena nezasluženih privilegija i bahate nekontrolirane moći.
Sudija, sviraj nešto nešto narodno
Reakcije političara, kakav je slučaj sa liderom Naroda i Pravde Elmedinom Konakovićem koji je sudiju Perića nazvao “slugom režima”, ne svjedoče samo o njegovom niskom nivo pravosudne (i opće) kulture nego predstavljaju i političku zloupotrebu tragedije jednog mladića i njegove familije.
Bezobrazni vrhunac tekuće hajke na Branka Perića bio je Twitter atentat kojeg je mučki izveo jedan beskorisni idiotkoji se godinama lažno predstavlja kao novinar koji ga je optužio da je štitio zločince tokom rata kada je bio tužitelj u Tesliću. Postoji hrpa dokumenata iz tog vremena koji svjedoče da je Perić u prvim mjesecima divljanja (para)policijskih hordi po Tesliću izdavao naloge za njhovo hapšenje i sudsko procesuiranje. Postoji i serijal tekstova koje je on neposredno nakon rata objavljivao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” o zločinačkoj organizaciji “Miće” koja je sve do njihovog hapšenja sijala smrt, teror i provodila sistematične progone nad Bošnjacima i Hrvatima Doboja i Teslića. Postoje i tvrdnje pokojnog Željka Kopanje, vlasnika “Nezavisnih”, da je zbog tih tekstova automobil u kojem se nalazio odletio u zrak a on ostao teški invalid.
Sve što treba znati o presudi koju je prošle nedjelje donijelo Sudsko vijeća Suda BiH na čelu sa Brankom Perićem može se pronaći u komentaru kojeg je tim povodom dao akademik Edin Šarčević, profesor pravnih nauka na fakultetu u Leipzigu.
“Presuda je u ovoj fazi, prema mom mišljenju, znak kultivirane objektivnosti, sudijske neutralnosti i stručnog odnosa prema korištenju dokaza”, ocijenio je Šarčević. On, također, smatra da je izrečena presuda pokazala“nesposobnost tužitelja da ocijene izglede na uspjeh vlastite optužnice i konzekventno provedu dokazni postupak”. Osuđujući atmosferu linča koja se kreira u javnosti prema Branku Periću, Šarčević zaključuje da “ako nekoga ovdje treba kritizirati, to su tužitelji”.
Ko će suditi “Respirstore”
Treba se nadati da će tužitelji Tužiteljstva Bosne i Hercegovine biti prilježniji, profesionalniji u drugoj istrazi koju s pokrenuli u vezi sa ubistvom Dženana Memića. Tom istragom je obuhvaćen vrh tužiteljskog i policijskog aparata u Kantonu Sarajevo, bivša glavna tužiteljica Dalida Burzić, tužitelj Meris Ćato, Vahid Ćosić, nekadašnji komesar sarajevske policije i nekoliko policajaca, kao i sudski vještak Ševal Kovačević. Njih se sumnjiči za krivično djelo ubistvo, organizirani kriminal i pomaganje počinitelju krivičnog djela.
Sudija Branko Perić je prije nekoliko dana zbog pritisaka i napada kojima je izložen zatražio svoje izuzeće iz Sudskog vijeća koje sudi u slučaju “Respiratori”. U tom procesu su optuženi čelni ljudi Vlade Federacije BiH Fadil Novalić i Jelka Miličević, Fahrudin Solak, bivši direktor Federalne Civilne zaštite, te biznismen Fikret Hadžić. Ovo suđenje traje dvije i pol godine, nalazi se u završnoj fazi i promjena jednog člana Sudskog Vijeća bila bi težak udarac po integritet Suda Bosne i Hercegovine. Očigledno je da je Perić tražeći svoje izuzeće želi izbjeći novi linč kakvom bi bio izložen ukoliko bi presuda koju će Sudsko vijeće donijeti bila u suprotnosti sa očekivanjima javnosti i onih koji tu javnost kreiraju.
Svjedoci smo, dakle, jednog razornog fenomena koji nije nov, ali je intenziviran kao nikada do sada: riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se relativiziraju i bagatališu sudske presude i u kojem uopće nisu bitni argumenti, dokazi, svjedoci…, nego se presude izriču prije početka sudskih procesa. Sudovi su tu da igraju kako javnost svira, odavno je napušten standard da je bolje deset krivih osloboditi, nego jednog nevinog strpati u zatvor.
U istom danu kada je Branko Perić pročitao oslobađajuću presudu optuženim u slučaju “Dženan Memić”, stidljivo je plasirana vijest da sudske vlasti nisu mogle privesti Sakiba Mahmuljina na izdržavanje zatvorske kazne. Penzionirani general Armije BiH osuđen ja na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Srbima tokom vojne akcije u Vozući u ljeto 1995. godine. Posljednjih mjeseci se pisalo o njegovom odlasku u Tursku, navodno na liječenje, zbog čega je javno protestirao i Milorad Dodik. Sud Bosne i Hercegovine je zatražio od INTERPOL-a da raspiše međunarodnu potjernicu za Mahmuljinom, što je ovih dana u urađeno.
Pravda za Mahmuljina
U reakcijama (bošnjačke) javnosti koje se mogu pratiti na društvenim mrežama prepoznatljiv je prlično visok stupanj suglasnosti u podršci bijegu Sakiba Mahmuljina od izdržavanja zatvorske kazne. Podrška mu se daje iz dva razloga: prva grupa tvrdi da nije kriv i da je presuda Suda BiH “politička”, tj. “antibošnjačka”, drugi, pak, Mahmuljinov bijeg od zakona stavljaju u konkekst brojnih srpskih i hrvatskih optuženika, ili osuđenika za ratne zločine koji su se pred pravosuđem BiH sklonili u susjedne zemlje. Pominju se slučajevi Novaka Đukića, Milomira Savčića, bjegunaca u Srbiju, odnosno Zlatana Mije Jelića, Dominika Ilijaševića Come, najpoznatIjih bjegunaca u Hrvatsku. Mahmuljinov odlazak u Tursku opravdava se tim primjerima.
Milorad Dodik je prošle godine najavljujući povlačenje suglasnosti Republike Srpske koju je dala za osnivanje Suda i Tužiteljstva BiH proizveo jednu od najvećih poslijeratnih poltičkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Političke elite u Sarajevu i javnost koja ih podržava načelno su svom snagom uz državne pravosudne insititucije kao simbole i elemente državnosti, ali samo onda kad i dok ispunjavaju želje tih elita, interesnih grupa i te javnosti. Razlika između Dodikovog nepriznavanja Suda i zahtjeva da se on rasformira i histeričnog ignoriranja i relativiziranja presuda koji dolaze od tzv. bošnjačke “komponente”, mnogo je manja nego što se to čini!
Mandatarka za novi saziv Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, dostavila je Centralnoj izbornoj komisiji BiH na provjeru imena pet kandidata za državne ministre, saznaje Istraga. U pitanju su kandidati iz reda hrvatskog i srpskog naroda koje će predložiti HDZ BiH i SNSD. Tri kandidata za pozicije ministara koje pripadaju Bošnjacima, do danas, nisu dostavljena na provjere. Osim toga, nije dostavljen na provjere ni kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice.
Krišto je na provjere dostavila kandidate za ministre sigurnosti, vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, finansija, civilnih poslova i pravde.
Ovim činom je Nenad Nešić i službeno postao kandidat za ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine. On dolazi iz reda srpskog naroda i to iz kvote ministara koji bi trebali pripasti SNSD-u Milorada Dodika. Prema informacijama Istrage, dio srbijanskih sigurnosnih struktura je protiv Nešićeve kandidature i oni će preko Tužilaštva BiH pokušati spriječiti njegovo imenovanje.
Kandidat za ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa je dosadašnji ministar Staša Košarac, koji također dolazi iz SNSD-ove kvote.
Kandidat za ministra finansija BiH je aktualni predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija. I on je kandidat i član Dodikovog SNSD-a.
Prema dokumentu koji je Borjana Krišto dostavila CIK-u, Davor Bunoza iz HDZ-a je kandidat za ministra pravde BiH. On bi trebao zamijeniti aktualnog HDZ-ovog ministra Josipa Grubešu koji je ostao bez funkcije zbog unutarstranačkog sukoba sa Borjanom Krišto.
Kandidatkinja za ministricu civilnih poslova službeno je Dubravka Bošnjak iz HDZ-a BiH. Ona bi trebala zamijeniti HDZ-ovu ministricu Ankicu Gudeljević.
Osim kandidata za ministre, Krišto je CIK-u dostavila imena kandidata i za zamjeničke pozicije.
Ivica Bošnjak iz HDZ-a je kandidat za zamjenika ministra sigurnosti BiH, Josip Brkić za zamjenika ministra vanjskih poslova BiH, a Slaven Galić za zamjenika ministra odbrane BiH.
Marijana Mojić iz Ujedinjene srpske, stranke Nenada Stevandića, kandidatkinja je za zamjenicu ministra civilnih poslova. Kandidat za zamjenika ministra komunikacija i transporta BiH je Ognjen Janjić iz DEMOS-a, dok je kandidat za zamjenika ministra odbrane BiH Aleksandar Goganović, kadar SNSD iz Doboja.
S obzirom na nesuglasice među strankama osmorke, kandidati za ministre iz reda Bošnjaka do petka nisu dostavljeni na provjere.
Sud Bosne i Hercegovine ukinuo je sve mjere zabrane svim optuženim u predmetu Zijad Mutap i drugi, kojima Tužilaštvo BiH stavlja na teret da su, organizirajući se u kriminalnu grupu, prikrivali dokaze o načinu stradanja Dženana Memića.
“Razmatrajuci opravdanost produženja mjera zabrane Sud se osvrnuo na dosadašnji tok postupka kako bi razmotrio ponašanje optuženih, odnose prema saslušanim svjedocima i odnose samih svjedoka prema obavezama svjedočenja u okolnostima slučaja. Na osnovu analize navedenih okolnosti, Sud je zaključio da nijedan od do sada saslušanih svjedoka, a posebno prilikom obrazlaganja razloga traženja mjera zaštite neobjelodanjivanja slike u medije, nije naveo bilo koju činjenicu koja bi ukazivala napostojanja direktnog ili indirektnog uticaja optuženih na svjedoke optužbe, a koji uticaj ili kontakt bi mogao izazvati posebne štetne posljedice i otežati njihov položaj svjedoka u dokaznom postupku”, navedeno je u obrazloženju Rješenja Suda BiH
Niko od saslušanih svjedoka pod mjerama zaštite, navodi Sud BiH, nije isticao bilo kakav problem u odnosu na optužene, koji bi bio zakonski osnov za dalje trajanje mjera zabrane koje su na snazi.
“Sud ukazuje i na činjenicu da Tužilac u usmenom izjašnjenju na glavnom pretresu nije iznio bilo kakve činjenice i okolnosti koje bi ukazivale na postojanje namjere kod nekog od optuženih da na bilo koji način vrši nedozvoljeni uticaj na svjedoke, odnosno da je do navedenog uticaja došlo ranije, što bi bio zakonski osnov da se mjere zabrane produže. Jedini razlog koji tužilac navodi svodi se na činjenice da još predstoji saslušanje jednog broja svjedoka za mjerama zaštite, što samo po sebi, u konkretnom slučaju ne može biti određujuća okolnost na osnovu koje bi Sud trebao donijeti odluku o daljem trajanju izrečenih mjera zabrane. Opasnost od uticaja na svjedoke mora biti konkretizovana i
izvjesna zbog činjenica koje na to osnovano ukazuju. Pretpostavka da bi se uticaj mogao desiti mora biti određenog stepena vjerovatnoće da bi odluka Suda bila zakonita i da bi
se mogla u zakonitom postupku preispitati”, piše u obrazloženju Rješenja Suda BiH koje je potpisao predsjednik Vijeća Branko Perić.
Podsjećamo, u julu prošle godine Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Zijada Mutapa, Alise Ramić, ranije Mutap, Hasana Dupovca, Josipa Barića i Muamera Ožegovića. Svi navedeni su optuženi zbog organiziranog kriminala i sprečavanja otkrivanja i dokazivanja stradanja Dženana Memića.
“Časni sude, mi da imamo objektivnih dokaza, mi bismo ih iznijeli“, kazao je na jednom od ročišta državni tužilac Ćazim Hasanspahić koji zajedno sa tužocem Drubravkom Čamparom zastupa ovu optužnicu podignutu u periodu kada je bivšoj glavnoj državnoj tužiteljici Gordana Tadić prijetila smjena zbog propusta u rukovođenju Tužilaštvom BiH.
Istraga.ba je u nekoliko navrata pisala o brojnim nelogičnostima u ovom predmetu, koji je služio za medijsku kampanju bivše glavne tužiteljice Gordane Tadić koja se od početka ove sedmice, zbog korupcije, nalazi na crnoj američkoj listi. Sve osobe koje su upozoravale na namjeru ili propuste i Tužilaštva BiH u ovom slučaju, našle su se na medijskom udaru porodice ubijenog Dženana Memića i njihovog pravnog zastupnika Ifeta Ferageta. Muriz Memić i Ifet Feraget su, nakon svakog ročišta, komentarisali iskaze svjedoka date pred Sudom BiH, upućujući čak i brojne uvrede prema samim svjedocima, ali i braniteljima optuženih. Sve ovo u svom rješenju primjećuje i Sud BiH.
“Okolnosti na koje su svjedoci ukazivali isključivo su se odnosile nanelagode koji bi proizašle iz medijskih komentara njihovog svjedočenja i objavljivanja fotografija, što je povodom ovog krivičnog slučaja postala redovna medijska praksa“,navedeno je u obrazloženju Rješenja Suda BiH.
Ima li vremena Bosna i Hercegovina? Pitanje koje je izuzetno značajno i otvoreno u kojem je svaka minuta važna, a u kontekstu osiguranja sredstava za finansiranje Općih izbora koji su raspisani za 2. oktobar.
Koliko je situacija alarmantna kazuje i održani sastanak ambasadora Kvinte i predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije (SNSD) i njegove zamjenice Bisere Turković (SDA). Na sastanak je bio pozvan i ministar finansija Vjekoslav Bevanda (HDZ), ali se nije pojavio. Ambasadori Kvinte traže da se sutra odobri novac za izbore
Iako je Ministarstvo finansija BiH na čijem je čelu HDZ-ov Vjekoslav Bevanda uputilo Dokument okvirnog budžeta, procedura usvajanja samog Budžeta za 2022. može potrajati i do dva mjeseca.
Za sada nema naznaka da će reagirati Christian Schmidt, iako su ga mnogobrojni visoki dužnosnici u BiH pozvali da reagira.
Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) održat će svoj sljedeći redovni sastanak 7. i 8. juna 2022. godine.
No, može li se išta konkretno očekivati od ove sjednice, osim već poznatih floskula kako pozivaju izabrane dužnosnike da poštuju zakone.
Na posljednjoj sjednici PIC-a desilo se upravo to. Naime, u zajedničkoj izjavi ambasadora PIC-a navelo se da su potezi entitetskih vlasti da uvedu zakon o uspostavljanju paralelnog VSTV-a “jasan pokušaj entiteta da jednostrano preuzme ustavne odgovornosti države, što bi predstavljalo kršenje Ustava i pravnog poretka BiH”.
Kao da se to nije znalo i bez ovog komunikea.
Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira na dalje su pozvali RS da odustane od ovih neustavnih poteza koji povećavaju prostor za korupciju i umjesto toga se fokusiraju na poboljšanje rada institucija na konstruktivan način.
Koliko se konstruktivno radilo poslije tog zasjedanja govori činjenica da nemamo usvojen Budžet za 2022. godinu, i da Milorad Dodik i dalje govori o mirnom razlazu u BiH. Pri tome, da bi pokazao BiH kao ‘nemogućom državom’ nudi entitetski novac za finansiranje izbora!? A, njegovi kadrovi u Parlamentu BiH odbijaju zaključke kojima bi se Vijeću ministara naložilo osiguravanje sredstava.
Zbog toga svga ne smijemo mnogo očekivati od sjednice PIC-a, jer je rok za osiguravanje sredstava istekao još 19. maja.
Svjestan težine situacije i zastupnik Bundestaga Josip Juratović istakao je da međunarodne zajednice mora tu rezolutnije postupati i tražiti mehanizme da se jednostavno takve situacije onemoguće.
„Nadam se i da će tu gospodin Christian Schmidt naći neko rješenje. Ali, zar to nije sramotno, prije svega, ne za aktere, nego za sve građane BiH da sebi takvo nešto dozvoljavaju već dvije decenije“, kazao je Juratović.
Dodatna opasnost je i djelovanje šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera, za kojeg se u javnosti priča da je uz pomoć jednog visokopozicioniranog diplomate iz Brisela, spriječio visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne odluku o finansiranju Općih izbora.
Pravni timovi OHR-a su, kako je pisala Istraga.ba, već bili počeli sa pripremom odluke koju bi nametnuo visoki predstavnik, ali je Sattler, istovremeno, započeo sa lobiranjem, tvrdeći da bi takva odluka samo dodatno “iziritirala HDZ BiH i Dragana Čovića”.
Jasan demanti na ovo nije upućen, pa bi i čekanje održavanja sjednice PIC-a mogao biti kupovina vremena za Čovića i HDZ BiH.
Kada se na Taksimu glavnom središtu Istanbula danas u 16:20 dogodio napad u kojem je šest osoba smrtno stradalo, a više od 80 teže i lakše ranjeno, u drugom dijelu Istanbula, u kompleksu Sultan Ahmetove džamije i Aja Sofije hiljade turista iz cijelog svijeta obilazili su ove vjerske i historijske objekte, piše novinarka Novinske agencije Patria Amra Vrabac u svom specijalnom izvještaju iz Istanbula.
Prilikom ulaska nije bilo nikakvih mjera, a ni nakon obavljene posjete i molitve. Oko 16:30 starim dijelom Istanbula, Sultanahmetom čule su se policijske i sirene hitne pomoći. Tramvajski saobraćaj odvijao se normalno, a kroz žamor turista probijao se zvuk sirena.
A onda se samo sat poslije na ulicama Sultanahmeta pojavila policija naoružana dugim cijevima. Policijske patrole kruže neprestano pod rotacijama, a kompleks džamija dodatno je osiguran pripadnicima specijalne policije.
Ekipa Patrije večeras je zabilježila veliki red turista koji čekaju ispred Aja Sofije, a svi oni koji su sa sobom imali bilo kakvu veću torbu ili kofer detaljno su pregledani.
U tužnoj istanbulskoj večeri zavladala je velika saobraćajna gužva, a pojačane su i kontrole.
velike gužve u Istanbulu, foto: NAP
Lako je shvatiti da su mjere sigurnosti podignute na viši nivo nakon današnjeg napada. Turske vlasti vode istragu kako bi rasvijetlile ovaj šokantan događaj. Nakon što se napad dogodio društvene mreže su nekoliko sati bile blokirane. Neke i dalje ne funkcionišu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan oglasio se poslije napada i poručio da eksplozija “smrdi na terorizam” i da je u sve umiješana jedna žena. Tužilaštvo je promptno reagovalo i na lice mjesta je upućeno pet tužilaca. Policijske snage evakuisale su prostor oko mjesta tragedije. Stanovnici koji žive u blizini zamoljeni su da ne napuštaju domove.
Zbog detaljnih kontrola, velike gužve na ulazu u Aja Sofiju
Prve informacije koje objavljuju turski mediji govore da je troje osumnjičenih za napad. Prema tim podacima policija sumnjiči ženu i dva muškarca, pripadnike PKK.
Podsjećanja radi, u okrugu u kojem je danas poginulo šest osoba, a dvije od nekoliko desetina ranjenih u kritičnom stanju, i 2016. godine izvršen je teroristički napad. Tada je poginulo najmanje pet osoba.
U tekstu “Bosanskom nacijom” protiv ZAVNOBiH-a”, Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.
Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je “narodi BiH”; (3) navedena su imena naroda u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvati; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: “i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, koji žive u BiH.
Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građanapripadnikadrugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na Referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliki ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH.
Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih naroda, etnokulturnih zajednica, koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.
Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etniko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda.
Ivo Komšić, s jedne strane, ktitikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na Referendumu, a, s druge strane, sam priznaje tu činjenicu. “Na Referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu”, piše Komšić.
Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu Referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti je sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građanima BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima.
Evropski sud za ljudska prava donio je dvije grupe presuda građanima BiH: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH(2023.).
Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava Jevrejskog i Romskog naroda. Presuda jasno kaže da Finci i Sejdić imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici Jevrejskog i Romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani, (Bošnjaci), Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. Uskraćivanje njihovog prava da budu kandidati za Predsjedništvo zbog toga što nisu pripadnici jedne od tri tzv. konstitutivne etničke grupe je njihova građanska diskriminacija kojom im se oduzima univerzalno građansko pravo da biraju i budu birani.
U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH.
U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.
Pod sdaržaj građanskog refenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje.
HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za Referendum građana BiH, glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?” Ivo Komšić danas interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom Referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.
BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako tvrdi Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. BiH je postala članica UN-a po univerzalnim standardima. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, “etnokulturne narodne zajednice”, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH: Muslimane (Bošnjake), Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, Bosanska nacija-država.
Ivo Komšić ne razumije razliku između naroda i nacije, države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne razumije razliku između Bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica u BiH: Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata.
Vrhunac insinuacija u Komšićevom tekstu “S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a” je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da “sBosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime”. Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Komšić vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bezpogovorno prodaje.
Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv-ih nacija BiH-e o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga što on nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što želi takvu zamjenu. Njemu veoma odgovara zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac. Ono što on želi pripisuje meni, jer se tako prologira važenje i upotreba svetog nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za sprpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva se širi i nastlja. Ja sam apsolutno protiv takve ideje. Po mom viđenju, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac je nemoguća i vrlo opasna, kako za Bošnjake tako i za Bosanace, stoga taj Komšićev “prigovor” odbacujem kao zluradu insinuaciju.
Koliko je besmislena insinuacija Ive Komšića da je pojam Bosanska nacija samo “drugo ime” za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.
Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo “nacionalno ime” Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.
Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.
U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)
U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH zivi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njohovoj zajedničkoj, obuhvatnoj Bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.
Dakle, za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić. Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.
Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskihnaroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istostiljudi i na njoj utemeljenoj njihovoj građanskoj društveno-političkoj jednakosti. U konkretnom slučaju, u BiH, na prirodnoj istosti i njihovoj građanskoj pravno-političkoj jednakosti, ne samo Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, već i bosanskih Jevreja, bosanskih Roma i drugih etnokulturnih zajednica, bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.
Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog, i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, “protiv ZAVNOBiH-a”. Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove kako pozitivne tako i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.
Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznanje državnog identitet BiH; (2) niki oblik priznanja političkog identiteta muslimana (Bošnjaka); (3) priznanje da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH.
U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.
Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).
Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi do te mjere da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjacima se negira bilo kakav politički identitet; oni su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja posebne države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije i bilo kakvog Bosanstva, osporavaju mogućnost trajnog i stabilnog postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretciporicanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) (Sporazum Cvetković-Maček) negira bilo kakav historijski oblik državnog postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.
Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostatci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama: (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identitetaBosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; (3) u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanski, niti u imenu Bosanskih Srba, niti u imenu Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (4) omogućen je, a u neku ruku i legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) konstruiran jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno konstruiran jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi.
Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.
U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.
Imajući u vidu kako negativne tako i pozitivne strane ZAVNOBiH-a primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je pozitivan historijski događaj koji je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH.
Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu državnu zajednicu, SFRJ, nadređenu BiH, sličan onima kakve je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković- Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije i države BiH.
BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država internacionalnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) po standardima koji imaju opću primjenu. Tada je internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju po općevažećim standardima. Komunističko etno-kulturno trojstvo, koje Ivo Komšić naziva nacijama i pridaje mu status svetog trojstvo u BiH, dobilo je isključivo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Dokaz tome je da ni u jednoj internacionalnoj organizaciji, od onih regionalnih, preko evropskih do svjetskih, ne postoje tri stolice za “njene tri nacije” u BiH, već da postoji samo jedno jedna stolica za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju. Nije slučajno ime Generalna skupština Ujedinjenih nacija.
Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.
Dno dna “naučne” i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) “nazvanim ‘krijeposna muslimanska država” objašnjena u tuzlanskom listu “Zmaj od Bosne” (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) “zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine” “treće republike” “u paketu Unija tri republike” BiH.
Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam da Bosanska nacija nema, ama baš nikakve veze niti s navedenim oblicima muslimanske države, koje spominje Ivo Košić i zlonamjerno dovodi ih u vezu s Bosanskom nacijom, niti bilo s kojim drugim ratnim političkim projektom tzv-e muslimanske države kao tzv-im trećim entitetom, ako je uopće postojao. Bosanska nacija je s njima apsolutno nespojiva i njima totalno suprotna.
Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) građane jedne etnokulturne zajednice: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već građane svih njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu, Bosanska nacija obuhvata, ne samo građane spomenutih, već i građane svih ostalih etnokulturnih zajednica u BiH u svemu: društveno, politički, pravno; (2) ne podrazumijeva i ne odnosi se neki etnički ograničen teritorij države BiH. Bosanska nacija podrazumijeva cijelu teritoriju u međunarodno priznatim granicama BiH. Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e. Bosanska nacija je politički koncept koji ne samo da je put trajnog mira i suživota. On ljude spaja i povezuje, a ne razdvaja i međusobno ih ne sukobljava.
Na kraju, Ivo komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu “Bosanskom nacijom’ protiv ZAVNOBiH-a” (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao “etničko-kulturnu narodnu zajednicu“. Na ovoj prevaziđenoj teorije nacija, na manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., koji imaju za cilj zaštitu hrvatskog etnocentrizam u BiH naša dalja javna rasprava postaje bezpredmetna.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Moscow’s “special military operation” in Ukraine has developed into a war between Russia and the United States. Although the war is currently in the warm stage it could rapidly heat up over the coming year. Russia’s non-military attacks on the West began over two decades ago when Putin became President, especially in its information offensives, political corruption, and energy dependencies. And because of Washington’s weak response to the seizure of Crimea in 2014 the Kremlin is escalating the war against the West through Ukraine.
Putin issued a warning to Washington on the eve of the expanded war in February 2022 that NATO had to reverse its decision to include Central Europe in the Alliance and remove all weapons close to Russia’s borders. Moreover, as Ukraine aspired to NATO membership to protect itself, Moscow was determined to halt the process. It calculated that Kyiv would quickly fall, that the West would be divided in its support for Ukraine, that economic sanctions would not be imposed, that Western publics would grow tired of the war, and that Ukraine’s resolve would dissipate. It was proved wrong in several of these estimations but it continues to push the narrative that Russia’s victory is inevitable and the West does not have the stomach for a prolonged conflict.
Putin’s propagandists regularly threaten Poland and the Baltic states with invasion and former president Dmitri Medvedev has declared that attempts to push Russia back to its 1991 borders would result in the nuclear annihilation of Washington, London, Berlin, and Paris. These bombastic statements are intended to rally Russians around the flag and to frighten Western leaders to stop arming Ukraine and allow Moscow to triumph.
The Kremlin views Ukraine’s future as decisive for Russia’s future, because without Ukraine subdued or eradicated the Russian federation will dissolve. Putin himself has issued such warnings. Paradoxically, such a juxtaposition should actually encourage Western governments to make sure that Ukraine is victorious. If the stark choice facing Washington is either Ukraine’s capitulation and Russia’s expansion or Ukraine’s victory and Russia’s rupture then the dissolution of Europe’s last empire must be the Western goal.
The first alternative – a potential Russian victory in Ukraine – has convinced several NATO members that a broader war is on the horizon. The Defense Ministers of the United Kingdom, Germany, Poland, Norway, and other NATO allies have stated that the West needs to prepare for an outright war with Russia. Their warnings are intended to draw attention to three realities – that Europe can no longer depend on the US, especially if there is a second Trump presidency; that Europe itself remains militarily unprepared and ill equipped; and that Ukraine conceding any territories to Russia will embolden Moscow to directly confront NATO militarily.
Although the threat of nuclear war stirs fears among many Western officials, Russia’s leaders will not commit national and personal suicide by using them against NATO. Alliance nuclear strikes would erase all major Russian cities within minutes. And similarly to the Soviet elite, the current clique of corrupt officials will want to survive and salvage their political futures and economic fortunes. When Russia starts to rupture, even if some emerging states acquire nuclear weapons, they will have no reason to deploy them while seeking international recognition and economic assistance. Post-Russian states are likely to pursue nuclear disarmament much like Ukraine, Belarus, and Kazakhstan after the demise of the Soviet Union. Indeed, the West will need to be closely engaged in the process of de-nuclearization and de-militarization.
A bigger danger looming ahead is Washington’s potential refusal to intervene in the event of a Russian military strike anywhere on NATO territory. The destruction of some infrastructural or military facility without Allied counterstrikes led by America would simply escalate Moscow’s ambitions. The lack of response would expose the US as an unreliable “paper tiger” – according to the old Maoist insult. Washington would then face an even starker choice – whether to abandon its allies or be drawn into another European war.
Such a losing scenario can be avoided if Ukraine is fully armed over the coming months to defeat the Russian military, especially as its forces have already demonstrated their capabilities. Recent Russian gains in parts of Donbas can be reversed if Ukraine is properly equipped with long range weapons, aviation, and artillery. At the same time, Western leaders should not be fooled by offers of settlements or ceasefires with Russia, which will seek to consolidate it conquests. The US and the EU have vastly bigger economies and resources than Russia and the only question mark is the willpower and determination of alliance leaders.
Regardless of the US elections, there is strong bi-partisan consensus on NATO and Ukraine in both chambers of the US Congress. And recent opinion polls demonstrate that an overwhelming majority of the American public continues to support Ukraine. Many senior Republicans understand the urgency and importance of Kyiv defeating one of America’s chief adversaries. Half of Russia’s professional army has already been destroyed in Ukraine and by spending less than 5% of the annual US defense budget the mission can be completed.
For the internationalists and anti-imperialists in Washington to prevail, they must convince the electorate that America will only be great again as the leader of the free world, while the isolationists are voted out in November. Simultaneously, the Biden administration must pursue bold and innovative ways to arm Ukraine, including using billions of dollars of frozen Russian state assets. It is clear that the critical battle in this US-Russia war will be Ukraine’s victory in liberating all of its territories. This will prevent a wider conflict and accelerate the rupture of the imperial Russian state.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)
“Hvala lijepo. Od dvanaest prisutnih, koji su pristupili glasovanju, za osam, protiv četiri, niko suzdržan. Federacija BiH tri za, četiri protiv, niko suzdržan. RS pet za, niko protiv, niko suzdržan. Postoji opća, ali ne postoji entitetska većina. Idemo u dalje usaglašavanje”, konstatirao je predsjedavajući Doma naroda BiH Dragan Čović, nakon što su se delegati izjasnili o prijedlogu zaključka kojim se traži poništavanje odluke OHR-a kojom je kriminalizirano negiranje genocida.
HDZ-ovi delegati, zajedno sa delegatima iz reda srpskog naroda u Domu naroda PS BIH glasali za zaključak kojim se traži poništavanje Inzkovog zakona o zabrani negiranja genocida. Zaključci nisu usvojeni jer nije bilo potrebne entitetske većine pic.twitter.com/EGPmTbeFbh
Za ovaj zaključak je glasalo dvanaest delegata. Trojica su bila odsutna. Bakir Izetbegović i Amir Fazlić iz Kluba delegata bošnjačke nacionalnosti nisu bili u sali, a u Klubu Hrvata nedostajao je Bariša Čolak. I njegovo je odsustvo bilo presudno da ne bude potrebne entitetske većine prilikom izglasavanja ovih zaključaka.
Za su glasali svi delegati u Klubu Srba, uključujući četiri SNSD-ova i jednog “opozicionog” delegata iz SDS-a. Dakle, zaključak kojim se traži ukidanje zabrane negiranja genocida i kojim se rat u BiH označava “građanskim ratom” i “tragičnim sukobom” podržali su Dušanka Majkić, Mladen Bosić, Sredoje Nović, Lazar Prodanović i Nikola Špirić. I to je bilo očekivano. No, potpuno “neočekivano” je bilo glasovanje delegata iz Kluba Hrvata. Za zaključak kojim se traži poništavanje “kriminalizacije genocida” glasovali su Dragan Čović, Lidija Bradara i Marina Pendeš. Četvrti HDZ-ov delegat u Klubu Hrvata Braiša Čolak, rekosmo, nije prisustvovao sjednici. Jedini delegat u Klubu Hrvata koji je bio protiv ovog zaključka je Zlatko Miletić. Svi prisutni bošnjački delegati (Asim Sarajlić, Munib Jusufović i Denis Bećirović) bili su protiv. No, to ništa neće značiti u drugom krugu glasanja.
Naime, današnja odluka ide na usaglašavanje na Kolegij doma i, s obzirom na stav člana Kolegija Bakira Izetbegovića, to neće biti usaglašeno. Tada se prijedlog zaključka ponovo vraća na glasanje u Dom naroda. Da bi zaključak bio usvojen, mora ga podržati natpolovična većina delegata, s tim da dvije trećine iz jednog entiteta ne smiju biti protiv. Iz RS-a je neupitna većina, jer je za zaključak glasalo svih pet delegata. No, kada je u pitanju Federacija, situacija se drastično mijenja. Ukoliko na narednoj sjednici bude prisutan Bariša Čolak, to znači da će HDZ imati četiri delegata koji će glasati za zaključke, što je više od jedne trećine (ukupno deset) delegata iz Federacije BiH. U tom bi slučaju zaključak bio usvojen.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
