Istaknuto

Istaknute objave

Analiza Senada Avdića: “Inzkov zakon” poput “srpskog svata”, Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad – vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu.

Mirnim sredstvima do ratnih ciljeva

Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

“Inzkov zakon” poput srpskog svata

Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišićprvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

Vojska im ne treba, imaju je

Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.

(slobodna-bosna.ba)

Odluka Okružnog suda u Banja Luci: Diploma direktora OSA-e nezakonito poništena

“Tužbe se uvažavaju i osporeni akt se poništava”, piše u presudu Okružnog suda u Banja Luci kojim je, formalno, poništeno Rješenje Inspektorata Republike Srpske kojim je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića proglašena – nezakonitom.

Okružni sud je naložio Inspektoratu da u roku od 30 dana donese novo rješenje u ovom predmeut.

“Dakle, sve neovjerene, nepopunjene, bez datuma i bez naznake koji put se polaže isput, nejasnoće i nepravilnosti te nedostaci u datumima ili slično, jesu otklonjive stvari, koje nikako ne mogu dovesti do drastičnih mjera, kakve su izrečene tužiteljima, a bez da im je data mogućnost da dokažu suprotno, odnosno da pokušaju razjasniti ono što je inspektoratu bilo nejasno”, navedeno je u obrazloženju presude Okružnog suda u Banja Luci.

Sud konstatuje da je “inspekcijski nadzor vršen u vrijeme trajanja godišnjih odmora kada Fakultet za poslovne studije u banja Luci koristi kolektivni godišnji odmor” zbog čega je inspektor bio onemogućen da primijeni načelo istine. Prema Zakonu o inspekcijama u RS, propisano je da se inspekcijski pregled vrši uz prisustvo subjekta nadzora”. U ovom slučaju toga nije bilo.

Podsjećamo, državni tužilac Oleg Čavka izdao je naredbu Inspektoratu RS-a da poništi diplomu direktora OSA-e. Inspektorat je, prvobitno, odbio poništiti diplomu pa je Vlada RS nakon toga razeriješila direktoricu Danijelu Batu. Za novog direktora imenovan je Dragutin Škrebić koji je, odmah, donio rješenje o poništavanju diplome Osmana Mehmedagića. Nakon toga Mehmedagić je uputio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci koji je presudio da je Rješenje inspektorata – nezakonito.

Janusz Bugajski’s Washington View: Serbia’s Home in a Russian World

Under the rule of President Aleksandar Vučić, Serbia is desperately trying to imitate Russia. It seeks to be the dominant power in the Western Balkans and is mimicking Putin’s “Russian World” ideology with a smaller “Serbian world” variant. But the problem for Belgrade is twofold: its expansionist agenda will be resisted by all neighbors and international agencies, while its pursuit of “greatness” will ensure that Serbia becomes ever more dependent on Russia’s geopolitical calculations.

In its Russian World (Russki mir) agenda, the Kremlin declares an obligation to defend all Russian speakers or people born in the Soviet Union and their descendants. This includes the right to intervene in the affairs of neighboring states and even the necessity of conquest and partition to allegedly protect Russians-speakers, as already witnessed in Georgia, Moldova, and Ukraine.

In the Serbian “younger brother” version of Srpski Svet, as recently declared by Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united and live together in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile foreign powers are conspiring to assimilate or eliminate. Belgrade therefore claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to political intervention on their behalf, this means expanding an army capable of ensuring Serbian interests through possible military conquest.

As the former propaganda minister for Slobodan Milošević, Vučić, is well versed in the tactics developed by the Soviet political police, intelligence outfits, and state media to distort reality and mobilize citizens against the imaginary enemy. And just in case too much Westernism has rubbed off on Vučić, Putin’s henchmen and operatives are ready to stiffen his spine and provide the propaganda and agitation needed to stir the Serbian populace.

Vučić’s Serbia acts like a deferential sibling toward Russia, viewing its “elder brother” as a tough and wise leader that can help junior achieve his regional ambitions. But under this fraternal surface, the Kremlin is manipulating Belgrade to serve its geopolitical goals through an unequal relationship based on four dependencies: diplomatic, economic, military, and political.

Serbia is diplomatically beholden to Russia and Belgrade has pledged its loyalty to Moscow. Among other acts of submission, the government has vowed never to impose economic sanctions on Russia, despite calls from the European Union that Serbia must align its foreign policy with that of the bloc if it is serious about membership. Unlike Montenegro, North Macedonia, and Albania, Serbia did not join the Western embargo on Russia following its annexation of Crimea from Ukraine or the arrest of Russian opposition leader Alexei Navalny. Belgrade evidently does not view Ukraine as a brotherly Slavic state and welcomes theelimination of political dissidents.

For the Kremlin, the small “Serbian world” is becoming part of a much larger “Russian world” and it expects the Vučić’ administration to demonstrate its gratitude. Vučić seems to be permanently indebted to Putin for blocking Kosova’s entry into the United Nations and refusing to recognize its independence. Thespeaker of parliament Ivica Dačić has praised Russia as Serbia’s best ally that protects its “territorial integrity” and defends it in international fora. In stark contrast to the submissive current government in Belgrade, Tito the communist stood up to Moscow’s arrogance and successfully resisted Stalin. Even Miloševićmaintained his independence from Russia and exploited Yeltsin to his advantage against Western powers.

Serbia’s economic dependence on Russia continues to expand, particularly in the energy field. In January 2021, Belgrade defied U.S. calls to reduce its addiction to Russian energy and diversify its supplies. Instead, it officially launched a new gas link via Bulgaria and Turkey with a 400 kilometer section of the Turkish Stream pipeline for Russian gas that will cross Serbia toward Hungary and Bosnia-Herzegovina. Serbia has so far received Russian gas via Hungary and Ukraine, but Moscow intends to circumvent Ukraine in order to deplete its budget, strangle its economy, and reduce its role as an energy transit state to Europe.Serbia depends almost entirely on Russian energy supplies and this bolsters Russia’s controls over the Balkan state.

On the military front, Serbia appears to be following Kremlin commands. Above all, Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO membership will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić. Serbia is being groomed as a military outpost of Russian power and has been armed with warplanes, tanks, and anti-aircraft systems. Vučić recently visited an air defense unit near Belgrade that has been equipped with Russia’s Pantsir-S1 system, designed to defend targets on the ground from cruise missiles, drones, and low-flying aircraft. And of course the Russo-Serbian “humanitarian center” in Niš serves as an intelligence and special operations facility for Moscow.

Serbia’s military build-up is viewed with concern by all neighboring states. For Putin, Serbia provides a valuable option of stirring conflicts and even triggering armed clashes in the West Balkans to distract attention from conflict zones that Moscow engineers in Ukraine, Georgia, and Belarus, and to disguise mounting unrest in the Russian Federation itself. At some point, Vučić could be pushed or provoked into a military confrontation on the pretext of defending the little “Serbian world” and may even appeal to the larger “Russian world” for assistance.

The dependence of the Vučić government on Moscow’s political approval is also escalating. Kremlin support for assorted nationalist groups, its extensive influence in Serbia’s information space, and its espionage penetration of key institutions is intended to keep Vučić in check. The coup in Montenegro in October 2016 was both an attempt to dislodge the pro-NATO government in Podgorica and a signal to Vučić that the Kremlin can replace him if he steers away from the Russian orbit. By surrendering to Putin in every major domain, Serbia has in effect become a willing victim of Moscow’s policies.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Predizborna akcija Milorada Dodika: Popovi i hodže idu na budžet Republike Srpske

Od 1. januara naredne godine, svi vjerski službenici primat će plaće iz budžeta Republike Srpske. To uključuje vjerske službenike svih zajednica koje egzistiraju u RS-u.

“SNSD će uputiti prijedlog Vladi RS da svi vjerski službenici koji imaju službu u Republici Srpskoj, od 1.1.2023. godine primaju zagarantovanu platu s pratećim doprinosima”, objavio je u utorak na svom Twitter nalogu lider te partije Milorad Dodik.

Dan kasnije, 29. juna ove godine, zvaničnici Vlade RS već su krenuli u akciju. Sekretarijat za vjere koji djeluje pri Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske poslao je svim muftijstvima Islamske zajednice BiH “urgentnu molbu” za dostavu podataka.

“Na osnovu naloga Vlade RS i na osnovu razgovora sa ministricom finansija gospođom Zorom Vidović, Republički sekretarijat za vjere dobio je zadatak da prikupi broj aktivnih imama u službama u džematima sa sjedištem na prostoru Republike Srpske, broj aktivnih imama u službama u muftijstvima sa sjedištem u RS, broj aktivnih vojnih imama postavljenih po odobrenju nadležnog muftije, brij aktivnih imama pri islamskim bogoslovskim učilištima na području RS”, navedeno je u molbi koju je potpisao Dragan Davidović, vršilac dužnosti direktora Republičkog sekretarijata za vjere.

U aktu dostavljenom muftijstvima, Davidović ističe da mu nisu potrebni lični podaci imama, već samo imena broj. Vlada RS, naime, priprema nacrt budžeta RS za narednu godinu u koji planira ubacidi stavku – plaće vjerskim službenicima. Najniža plaća u RS-u je 590 KM.

Milorad Dodik je, kako saznajemo iz SNSD-a, ovu priču pokrenuo kako bi pred predstojeće Opće izbore pridobio podršku vjerskih službenika. Prevasnodni cilj mu je da obezbijedi podršku pravoslavnog sveštenstva, ali bi ovaj prijedlog, stava su u toj partiji, mogao povećati podršku Miloradu Dodiku i među povratničkom populacijom. Naime, glasovi bošnjačkih povratnika mogli bi biti presudni prilikom izbora člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Kandidirajući Vojina Mijatovića, SDP BiH je direktno pomogao kadrove okupljene oko SNSD-a, jer se očekuje da će dio Bošnjaka svoj glas dati njemu, a ne, recimo, kadru opozicije Mirku Šaroviću koji ima mnogo veće šanse od SDP-ovog kandidata. Dodik se, međutim, želi osigurati prijedlogom da sve imame u iz RS-a stavi na budžet.

Istovremeno, lider SNSD-a u svojstvu člana Predsjedništva BiH protivi se potpisivanje ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice. Iako je inicijartiva pokrenuta 2009. godine, kadrovi iz RS-a se protive potpisivanju takvog ugovora.

G. Venhari iz Prištine piše za Istragu: Invazija dijaspore uoči nedjeljnih izbora, Kurti favorit

Stotine ljudi večeras je pjevalo na prištinskom aerodromu. Svi su došli kako bi ove ndejelje glasali na parlamentarnim izborima. Posljednja dva dana u Prištinu je sletjelo 56 aviona, punih Kosovara koji žive u dijaspori. Preko 12 hiljada automobila je ušlo na teritoriji Kosova tokom vikenda. Najmanja 120 hiljada ljudi glasalo je poštom. I većina ovih glasova, procjene su, ide Albinu Kurtiju.

 

U posljednje dvije godine na Kosovu su parlamentarni izbori održani dva puta. Promijenjena su tri premijera. Politička nestabilnost traje godinama, što potvrđuje činjenica da nijedna vlada, otkako je Kosovo 2008. godine proglasilo nezavisnost, nije dočekala kraj mandata.
Tokom posljednjih izbora pobijedio je Pokret Samoopredjeljenje Albina Kurtija, dok je druga najjača stranka bila LDK koju predvodi Isa Mustafa.  Tek na trećem mjestu je bila DKP koji je prvo predvodio Hašim Tači, a kasnije Kadri Veselji. Poslije nekoliko mjeseci pregovora između Samoopredjeljenja Albina Kurtija i stranke Isa Mustafe za premijera Kosova je, prvi put, izabran Aljbin Kurti. Poslije pritiska od strane Richarda Grenella, izaslanika bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, dolazi do izglasavanja nepovjerenja Vladi Albina Kurtija.
Glasanje o nepovjerenju Kurtijevoj Vladi donijelo politički preokret. Vlada je srušena tokom pandemije koronavirusa što je izazvalo veliko nezadovoljstvo među građanima.

Albin Kurti

Predizborna istraživanja četiri agencije za istraživanje javnog mnijenja pokazuju da bi Samoopredjeljenje Albina Kurtija moglo osvojiti preko 51% glasova. Istina, ima i onih koji njegov rezultat procjenjuju na 42 posto. Međutim, karakteristika ovih izbora je dolazak velikog broja građana iz dijaspore i glasanje poštom. Većina njih opredijeljena je za Kurtija. U nedjelju u 19 sati bit će objavljeni prvi izborni rezultati.

Svakako ko bude formirao Vladu suočit će se sa brojnim izazovima, od ekonomska rehabilitacija od korone, nabavke vakcina, borbe protiv korupcije i dijaloga sa Srbijom.

Tragom priče o Miloševićevim spiskovima smrti: Snajperisti oko Sarajeva imali su slike Đurića, Konstantinovića, Kovača…sa zadatkom da ih pobiju ako se pojave pred Skupštinom BiH

Vidosav Stevanović, veliki srpski književnik, koji je nakon posljednjeg rata nekoliko godina živio i radio u Sarajevu, nedavno je gostujući na jednoj beogradskoj televiziji iznio zaprapašćujuće tvrdnje o spiskovima za likvidaciju protivnika i neistomišljenika, koje je formirao zločinački režim Slobodana Miloševića tokom 90-ih godina prošlog vijeka.

Na pitanje književnika Svetislava Basare, voditelja emisije, da li je čuo za postojanje spiska za odstrel na kojem su se pored njegaa, nalazili profesor Ivan Đurić, pisac Mirko Kovač i još neki intelektualci, njih tridesetak, Stevanović je rekao da je čuo za takav spisak, ali da ga nikada nije vidio, ali sam sa više strana čuo da se njegovo ime nalazi na njemu.

Miloševićeva knjiga mrtvih

„Međutim 1999.godine, nakon Ćuruvijine smrti, ja sam u Parizu svojim  očima vidio, jedan advokat mi je pokazao, drugi valjda završni spisak za likvidaciju. Na prvom mjestu je bilo Ćuruvijino ime, drugi je bio advokat Srđa Popović, treći je bio Đoka Balašević, a ja sam se nalazio na četvrtom mjestu. Druga imena nisam upamtio, mnogo je godina prošlo“.

Stevanović je rekao da ga je Miloševićev režim optuživao i teretio za najnevjerovatnije stvari koristeći se apsolutnim lažima. „Govorili su da sam prodao Kosovo Albancima, da su me Muslimani kupili za veliki stan u Parizu… A ja sam u Parizu iznajmljivao jednu sobu, uglavnom na periferiji“, kazao je u televizijskom razgovoru..

„No, uprkos svemu kroz šta smo  prošli moja  supruga i ja smatramo da smo dobro prošli kako je mogli biti“, zaključio je Vidosav Stevanović.

Vidoslav Stevanović otkrio jezivu tajnu kolegi Svetislavu Basari

Kako rekosmo, Vidosav Stevanović sa suprugom Marijom dosedlio se iz Pariza početkom 2000-ih godina u Sarajevu gdje su živjeli narednih 5-6 godina. Stevanović je dobio posao kao savjetnik za kulturu sarajevskog gradonačelnika. On je u godinama prije rata imao status književnog klasika, bio je dobitnik NIN-ove nagrade i niza drugih najvećih priznanja tog vremena, bio je urednik ugledne izdavačke kuća. No, nakon što je na Osmoj sjednici Milošević porazio svoje konkurente predvođene Ivanom Stambolićem, počela je odmazda nad istaknutim kadrovima, intelektualcima, piscima, novinarima među kojima se našao i Vidosav Stevanović..

Nakon što ga je Miloševićev režim ostavio bez posla, vršeći medijski i politički linč nad njim i njegovim djelom, posao je dobio u Sarajevu, izdavačkoj kući „Svjetlost“ sa čijim je direktorom Gavrilom Grahovcem bio veliki prijatelj i koji je cijenio njegov književni talenat i uredničko-izdavačko iskustvo.

Tokom ratnih  godina provedenih u izbjeglištvu u Parizu Vidosav Stevanović je bio oštar i dosljedan kritičar srbijanskog režima, sudjelovao je  u brojnim manifestacijama podrške Bosni i Hercegovini i opkoljenom Sarajevu i njegovik građanima. Koautor je zapažene knjige u kojoj je opisao „lik i nedjelo“ Slobodana Miloševića. Nije isključeno da je i takav njegov dosljedan, intelektualni, antiratni i  humanisitčki angažman,  doprinijeo da ga Miloševićev režim prokaže kao narodnog neprijatelja i uvrsti na spisak za odstrel.

Ivan Đurić o dječijoj sobi šefa KOS-a

Priča Vidosava Stevanovića i  spiskovima za likvidaciju protivnika režima Slobodana Miloševića koju je otvorio , vraća nas na sami početak rata u opkoljeno Sarajevo. U glavnog gradu Bosne i Hercegovine godinama prije rata živio je Aleksandar Vasiljević, visoki obavještajni oficir Jugoslovenske Narodne  Armije. Kasnih osamdesetih u burnim vremenima koje je Slobodan Milošević u svojoj knjizi nazvao „godine raspleta“ Vasiljević se nalazio na čelu Kontraobjavještajne službe JNA(KOS). Sa mnogo  razloga ga se smatra jednim od  glavnih proganista pretvaranja JNA u srpsku, agresorsku i na kraju ratno-zločinačku soldatesku. Nije bilo niti jedne afere u predratnoj Jugoslaviji od „slučaja Janša“ u Sloveiniji, „afere Špegelj“ u Hrvatskoj, pa to oslobađanja Milana Martića koji  je uhapšen u Bosanskoj Krupi, u kojoj neposredno nisu bili umiješani Vasiljevićevi i prsiti negovih suradnika. Zanimljivo je da je ui prvim danima rata i opsade Sarajeva tokom posjete glavnom gradu Vasiljević predlagao svojim domaćinima Aliji Izetbegoviću i ministru polcije Aliji Delimustafića da za šefa sektora Državne bezbjednosti MUP-a BiH, umjesto odbjeglog Branka Kvesića, imenuju pukovnika JNA Fikreta Mulimovića, bivšeg bliskog Vasiljevićevog suradnika.  Nije čak ni sveznajući „Aca“ mogao pretpostaviti da će njegov dugogodišnji kolega u vojnim krugovima poznatiji kao „Fića“u budućoj bošnjačkoj vlasti, vojnoj, civilnoj, obavještajnoj, vjersko-prosvjetnoj, zauzeti mnogo odgovornije i važnije funkcije; sve do dana današnjeg!

Aleksandar Vasiljević

Aca, kako su Vasiljevića zvali podređeni oficiri i prijatelji, nekoliko nedjelja prije rata, iselio je svoju familiju (suprugu i kćerku) u Beograd iz vojnog stana u zgradi u Ulici Omera Maslića u Novom Sarajevu.

Jedan od lokalnih komandanata Teritorijalne odbrane BiH tih je dana svjedočio ovom novinaru u kakvom su stanju on i njegovi vojnici zatekli stan Aleksandra Vasiljevića nakon što su ušli u njega.

„Ničeg nije bilo, potpuno prazan stan, bez namještaja, kućanskih uređaja, sve, sve, sve je bilo odneseno. Samo u jednoj sobi na parketu stoje razbacane slike nekih meni nepoznatih  muškaraca. Jedino sam od njih prepoznao onog beogradskog profesora Ivana Đurića, gledao sam ga na televiziji, najviše na YUTELU  prije rata, a i često je dolazio u Sarajevu. Njegovih je slika bilo 5-6, raznih veličina od malih, do ogromnih formata. Baš lijep čovjek, k*o upis, kontao sam da Acina kćerka nije njegove slike skupljala k*o što su  curice skupljale tih godina  postere Čole, Loše, Bajage...“ Zatečeni fotografsko-grafički „plijen“ moj sugovornik je predao organima bezbjednosti.

Ivan Đurić, profesor iz Beograda, bio je lider Saveza reformskih snaga Srbije (stranke posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića) i kandidat za predsjednika Srbije na izborima iz decembra 1990. godine. Nakon izbornog  poraza od Miloševića i neizdrživog ratnohaškačkog pritiska na njega, profesor Đurić je, poput pomenutog Vidosava Stevanovića, odselio u Francusku gdje je u predratno vrijeme bio angažiran kao predavač na nekoliko fakulteta. Tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Ivan Đurić je u medijima i drugim brojnim javnim istupima ukazivao na zločinački karakter i imperijalne ambicije Srbije prema susjedima, posebno naglašavajući pogibeljnu ulogu JNA.

Srpska inteligencija i opozicija u rovovima oko Sarajeva

Poznato mi je sve to bilo, pa ipak ostalo je neobjašnjivo zašto bi portrete takve osobe držao u svom stanu zapovjednik vojno-obavještajnog aparata JNA?!

Nešto više svjetla i logike na tu misteriju  stiglo je mjesec dan kasnije nakon što je iseljena Komanda Druge armijske oblasti JNA. Poslije odlaska oficira i vojnika ( praćenog nasiljem u Dobrovoljačkoj ulici) napuštenu kasarnu na Bistriku „prečešljali“ su pripadnici  MUP-a i Teritorijalne odbrane BiH. U jednoj od kancelarija pronađen je određen broj  portreta najistaknutijih i tih nedjelja  naglasnijih ličnosti beogradskog opozicionog intelektualnog života: pored fotografija Ivana Đurića, nalazili su se portreti Radomira Konstantinovića, Mirka Kovača, Vesne Pešić, njenog muža Nebojše Popova…i još nekih intelektualaca.

„Ono što je sa tim portretima bilo posebno zannimljivo jeste da su svi oni bili pogužvani i uprljani zemljom, blatom, prašinom. Jedini mogući zaključak je bio da su ti posteri već bili negdje na otvorenom , pa da su „sa terena“ doneseni, odnosno vraćeni u kancelariju u Komandi Druge Armije u kojoj je do njenog napuštanja  sjedio jedna visokopozicioinirani oficir KOS-a“, komentirao je za „SB“  Munir Alibabić, dugogodišnji šef sektora Državne bezbjednosti Sarajevo i autor, pored ostalih,  knjige „Bosna u kandžama KOS-a“.

Alibabić objašnjava da su mu prethodno dostavljene i  ranije pominjane  fotografije iz stana Aleksandra Vasiljevića, kao  i one pronađene u Komandi Druge Armije JNA. „Moji suradnici i ja zaključili smo da su „prljavi“ plakati vjerovatno jedno vrijeme nalazili u agresorskim rovovima oko Sarajeva. Odnosno, da su bili podijeljeni snajperistima koji su sijali smrt po gradu“.

Prema riječima ovog iskusnog obavještajca, u prvim danima opsade Sarajeva iz Beograda su stizale najave da će predstavnici tamošnjih građanskih organizacija , mirovnih incijativa doći u Sarajevo i pridružiti se građanima koji su ispred Skupštine BiH demonstrirali i zahtijevali mir i prekid agresije.  Osobe čije su fotografije „kolale“ po (napuštenim) vojnim stanovima i kancelarijama oficira JNA, Đurića, Konstantinović, Kovač, gospođa Pešić…bili si lideri antiratnih aktivnosti u Srbiji i njihov dolazak u Sarajevo bio bi ozbiljan udarac beogradskom režimu. Ali bi još strašniji udarac bila njihova likvidacija na sarajevskim ulicama. „Mnogo je indicija da su snajperisti, recimo oni sa Jevrejskog groblja,  koji su tih dana pucali po narodu ispred Skupštine BiH dobili zadatak da ukoliko vide neku od tih osoba iz Srbije  čije su fotografije dobili (od oficira JNA) da pucaju po njima bez milosti. Ne treba ni govoriti kakav bi jedan takav zločinački akt imao strašan efekat u onakvom košmaru koji se tih prvih ratanih dana odvijao na sarajevskim ulicama“, objašnjava Munir Alibabić. On na kraju kaže da nije poznavao sve ljude čije su fotografije pronađene u stanovima i kancelarijama pripadnika KOS-a:“nikad ranije, recimo, nisam vidio Vidosava Stevanovića, da bih mogao znati da li je i on bio potencijalna  meta snajperista“.,

Sjećanje Vesne Pešić

U vezi sa ovim događajem prije nekoliko mjeseci smo razgovarali i sa profesoricom Vesnom Pešić, koja je bila jedna od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u Srbiji tokom agresije na  BiH. Ona je, na žalost, i jedina živa od svih osoba čije su fotografije kružila po kasaranama i snajperskim gnijezdima oko Sarajeva.

„Ne mogu da se sjetim baš svega što se u tim prvim danima rata dešavalo unutar građanskog pokreta u Beogradu kojem sam pripadala. Ipak je prošlo trideset godina od tada. Ne mogu potvrditi da li je kod nekih od ljudi, mojih suboraca postajala ideja da se ide u Sarajevo.  Mogu samo reći da smo cijelo vrijeme trajanja tog strašnog i sramotnog rata tražili i nalazili načine da se čuje naš glas, na ulici, medijima, međunarodnim konferencijama…Mogu vam reći i da je u poređenju sa današnjom kontrolom medija od strane vladajućeg režima u Srbiji, tih ratnih godina u našim medijima bilo mnogo više prostora za opoziciju i kritičke intelektualce da iznose svoje stvavove o Miloševićevom režimu i ratovima koje je pokretao“, kazala je ugledna profesorica i diplomatkinja.

Krvava guava Ivana Stambolića

No, tri godine kasnije u proljeće 1995.godine, na poziv Srpskog građanskog vijeća BiH u Sarajevo je iz Beograda, ali i iz nekih evropskih prijestolnica stiglo desetine uglednih srpskih intelektualaca, književnika, bivših političara, novinara, humanitaraca. Među ostalim, iz Pariza su tada doputovali Ivan Đurić, Žarko Papić, iz Beograda su preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske stigli Ivan Stambolić, Radomir Konstantinovića, Miladin Životić, Borka Pavićević…i mnogi drugi prijatelji Sarajeva BiH.Ova posjeta kao visokomoralan i hrabar čin nije obradovala samo njihove sarajevske kolege i prijatelje, nego je oduđevila najširu javnost u okpoljenom i zaboravljenom gradu.

Njihov dolazak avionima UN-a do Sarajeva osigurala je komanda UNPRPFOR-a, no nakon završetka Skupštine Srpskog građanskog vijeća, Vojska RS je izvršila nekoliko napada na Sarajevski Aerodrom, zbog čega su na nekoliko dana bili ukinuti svi polasci i dolasci aviona.  Delegacija gostiju iz Srbije i drugih dijelova Evrope bila je prisiljena napustiti Sarajevo kroz jedinu vezu sa vanjskim svijetom, sarajevski Tunel spasa.

Književnik Abdulah Sidran koji se vraćao u Sarajevo sa nekog putovanja, čekajući na ulazu sa druge strane, iz Butmira, svjedočio je nadrealnom prizoru. „Rečeno nam je da sačekamo jer važni ljudi izlaze kroz tunel. Očekivao sam neke naše političare, oficire, a onda ugledam raskrvavljenog Ivana Stambolića kako izlazi iz tunela!? Nisam se kako treba ni pribrao od tog šoka, a iza njega se ukaza, sav blatnjav, veliki gospodin Ivan Đurić, ona njegova divna plava kosa sva umrljana krvlju. Laknulo mi je kad sam čuo da nisu ranjeni, nego su udarali glavama u plafon tunela koji je bio pravljen po mojoj, a ne po njihovoj mjeri“..

Ivan Đurić umro je dvije godine kasnije u Parizu u 40-oj godini života. Njegov imenjak Stambolić kidnapiran je i likvidiran u augustu 2000 godine. Njetovi posmrtni ostatci su pronađeni nepune tri godine kasnije u grobnici na Gruškoj Gori. Likvidirali su ga pripandici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, predvođeni Miloradom Ulemekom Legijom. Svi su oni, uključujući i Legiju tokom godina rata ostavljali krvave tragove širom BiH…

Slobodna Bosna

Visoki predstavnik za njemački FAZ: “Nakon izbora bih mogao reagirati, blokade nisu riješene”

Visoki predstavnik Christian Schmidt nije odustao od nametanja izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH. On je u intervjuu za Frankfgurter Allgemaine Zeittung rekao da bi mogao intervenirati nakon izbora.

“Bili smo preblizu izbora za velike intervencije”, rekao je Schmidt, objašnjavajući da bi nakon izbora mogao intervenirati jer “blokade još nisu riješene”.

“Kada budem donosio odluke donosit ću ih tako da budu proceduralno opravdane i pravno obavezujuće. Inače, ovaj proces ne bih ni započeo”, rekao je Schmidt.

Upitan da li imas podršku SAD-a, Brisela i Berlina, Schmidt je kazao da je on razgovarao sa svima.

“Svima sam jasno dao do znanja kako vidim svoj opis posla. Ja nisam izvršni sekretar potpisnica Dejtonskog sporazuma. Također, sugerisao bih nekim domaćim igračima u BiH da ne potcjenuju moju nezavisnost”, rekao je visoki predstavnik u intervjuu za FAZ.

Christian Schmidt je govorio i o “preglasavanju Hrvata”, ustvrdivši da su o tom preglasavanju govorili i predstavnici stranaka iz “bošnjačkog miljea”.

“Neko mi je iz bošnjačkog stranačkog miljea jednom rekao da nije prava hrvatska reprezentacija ako se neko sa prepoznatljivim bošnjačkim porijeklom izjašnjava kao Hrvat, rekao je Schmidt.

Podsjećamo, visoki predstavnik je u julu namjeravao nametnuti izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH prema kojem bi kantonima u kojima HDZ ima dominantnu ulogu dao prevlast prilikom formiranja Doma naroda FBiH. Istraga.ba je prije tridesetak dana objavila da Schmidt namjerava nametnuti ove izmjene nakon predstojećih izbora. Istovremeno, Vlada Republike Hrvatske je saopćila da su “mjesecima diskretno razgovarali sa visokim predstavnikom” u vezi sa izmjenama Izbornog zakona”.

Ministrica vanjskih poslova BiH otvara UN-ova vrata Dodikovom Zoranu Tegeltiji: Bisera Turković želi govoriti pred Vijećem sigurnosti UN-a umjesto ambasadora Svena Alkalaja!

Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković poslala je dopis Ujedinjenim nacijama u kojem izražava namjeru da se, umjesto ambasadora BiH u UN-u Svena Alkalaja, Vijeću sigurnosti UN-a obrati ona, saznaje Istraga.ba.

Kako nije mogla putovati u New York, mi nistrica Turković traži da joj se omogući obraćanje video linkom iz Sarajeva.

Sjednica Vijeća sigurnosti UN-a zakazana je za danas (srijeda), a na dnevnom redu je i Bosna i Hercegovina, odnosno rezolucija kojom se produžava mandat snagama EUFOR-a u BiH. Na dnevnom redu bi se trebao naći i izvještaj visokog predstavnika Christiana Schmidta, kojem je uskraćeno pravo da se obrati Vijeću sigurnosti UN-a.

U ime Bosne i Hercegovine, dosadašnja je praksa bila, Vijeću sigurnosti UN-a su se obraćali ambasadori BiH u UN-u ili članovi Predsjedništva BiH. No, sada ovu praksu želi prekinuti ministrica Bisera Turković koja današnju sjednicu Vijeća sigurnosti vidi kao priliku da posljednji put u ovom mandatu bude na velikoj sceni. Ono što je interesantno, ministrica Turković je čekala dan pred sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a kako bi izrazila namjeru da govori,  te kako bi, istovremeno, izigrala i Predsjedništvo BiH koje sada nema vremena da obavijesti Ujedinjene nacije da će umjesto ambasadora Alkalaja govoriti Šefik Džaferović ili Željko Komšić.

Podsjećamo, sličan plan je u maju ove godine imao i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija. On je, naime, u vrijeme zakazane rasprave o BiH otputovao u New York, namjeravajući da se pojavi na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. Plan je bio da Tegeltija iskoristi pravo hijerarhije, te da govori umjesto ambasadora Alkalaja. Međutim, kako bi spriječili Dodikovog čovjeka da na Vijeću sigurnosti UN-a iznosi proruske stavove i stavove protiv BiH, članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović su se usaglasili da jedan od njih otputuje u SAD. te da se, u svojstvu člana Predsjedništva BiH, obrati Vijeću sigurnosti UN-a. Tegeltijin i Dodikov plan je, tako, osujećen, a Vijeću sigurnosti UN-a se obratio – Šefik Džaferović.

Pola godine kasnije, ministrica Turković primjenjuje istu taktiku kao Tegeltija. Samoinicijativno šalje dopis UN-u u kojem navodi da se ona želi obratiti u ime Bosne i Hercegovine, a gledajući po hijerarhiji, ona je u prednosti u odnostu na ambasadora Alkalaja. No, ovo i ne bi bilo toliko sporno da zahtjev ministrice Turković ne otvara istu mogućnost i predsjedavajućem Vijeću ministara BiH Zoranu Tegeltiji. Ukoliko UN prihvati zahtjev ministrice Turković da se na današnjoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a obrati video linkom, postoji opasnost da isti zahtjev odmah podnese i predsjedavajući Tegeltija. U tom bi slučaju on dobio prednost obraćanja Vijeću sigurnosti, jer, gledajući po hijerarhiji, obavlja višu dužnost i od ambasadora Alkalaja i od ministrice Turković.

Ured za razmatranje žalbi odlučio: Vlada Kantona Sarajevo nezakonito dodijelila ugovor Mtelu

“Usvaja se žalba “BH Telecom” d.d. Sarajevo izjavljena na Odluku ugovornog organa Stručna služba za zajedničke poslove Kantona Sarajevo, u otvorenom postupku nabavke mobilne telefonije i poništava se Odluka od 11. 3. 2021. godine”, piše u Rješenju Ureda za razmatranje žalbi donesenom 26. juna ove godine.

Time je poništena odluka Vlade Kantona Sarajevo, odnosno njihove Stručne službe kojom je banjalučkom Mtelu dodijeljen posao pružanja usluga mobilne telefonije službenicima ovog Kantona.

“U konkretnom slučaju iz obrazloženja ugovornog organa vidljivo je da nisu navedeni razlozi, odnosno okolnosti prihvatanja tumačenja ponuđene cijene, već je samo paušalno konstatovana prihvatljivost datog obrazloženja od strane izabranog ponuđača, iako je ugovorni organ bio u obavezi da u obrazloženju žalbene odluke iznese nedvojbenu ocjenu prihvatljivosti i realnosti ponuđene cijene, kao i u pogledu konkretnih okolnosti i uputa ovog organa ponudi argumentovane dokaze da ponuđač prilikom formiranja konačne cijene ponude sa popustom nije kršio materijalne propise”, navedeno je u obrazloženju Rješenja Ureda za razmatranje žalbi BiH.

Podsjećamo, Kantona Sarajevo je godinama telekomonikacijske usluge nabavljao od BH Telecoma, preduzeća čiji je većinski vlasnik Federacija BiH. Ugovori su, uglavnom, dodjeljivani na osnovu “pregovaračkog postupka bez objave obavještenja”. U većini slučajeva fiksna i mobilna telefonija ugovarana je u okviru iste nabavke. No, u februaru ove godine Vlada Edina Forte odlučila se za drugačiji pristup. Opredijelili su se za otvoreni postupak razdvajajući tendere za fiksnu i mobilnu telefoniiju.

“Ugovorni organ može zaključiti Ugovor za predmetnu nabavku usluga mobilne telefonije za potrebe organa Kantona Sarajevo, a u okviru raspoloživih sredstava odobrenog budžeta, procijenjene vrijednosti 110.000,00 KM bez PDV-a”, navedeno je u tenderskoj dokumentaciji.

Razdvajanjem fiksne i mobilne telefonije Vlada KS je, u suštini, pogodovala banjalučkom Mtelu koji u Sarajevu nema razvijenu mrežu fiksne telefonije i ne bi bio konkurentan. Nakon što je to urađeno, Mtel je poslao svoju ponudu i izabran kao najpovoljniji ponuđač. Taj najpovoljniji ponuđač u većinskom je vlasništvu Vlade Republike Srbije.

Odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača za usluge mobilne telefonije donesena je 11. marta ove godine. Prema dokumentima Vlade KS, Mtel je dao najpovoljniju ponudu. Njihova je ponuda bila 51.817 KM, dok je ponuda BH Telecoma iznosila 76.654 marke, s tim što je BH Telecom ponudio  1,8 miliona minuta, a Mtel 284 hiljade.

Ured za razmatranje žalbi, međutim, konstatuje da je “povoljnost” Mtelove cijene “paušalno konstatovana” i zbog toga donosi Rješenje o poništavanju odluke o izboru ovog telekom operatera.

“I sam ugovorni organ”, konstatuje Ured, “u svom izjašnjenju priznaje da je ponuđač kalkulisao sa cijenom, navodeći da je za samog ponuđača ponuda alternativna”.

Heroj mjeseca: Tužilac Džermin Pašić izdao naredbu za hapšenje Šmrka, pa pobjegao iz zgrade Tužilaštva BiH da ga ne ispituje!

Naredbu za hapšenje Admira Arnautovića Šmrka izdao je lično on. Ali kada su pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo doveli ovog sarajevskog kriminalca u zgradu Tužilaštva BiH kako bi ga predali u nadležnostu postupajućeg tužioca, Džermin Pašić je naprasno nestao. Umjesto njega, Šmrka je preuzela tužiteljica Bojana Jolović. I sutradan, kada je postupajući tužilac trebao ispitati uhapšenog Arnautovića, Pašić se izgubio. Šmrka su, stoga, morali ispitati tužioci Mladen Furtula i Bojana Jolović. Dan kasnije, Pašić se nije pojavio ni u sudnici Suda BiH kako bi iščitao prijedlog za određivanje pritvora kriminalcu koji je uhapšen po njegovoj naredbi. U sudnicu su, ponovo, morali tužitelji Furtula i Jolović. Na kraju je vd. glavnog državnog tužioca Milanko Kajganić skinuo sa predmeta Šmrk tužitelja Pašića, te ga je dao na postupanje Sanji Ljuboje-Romić, koja je tek nedavno imenovana za državnu tužiteljicu.

Predmet protiv Admira Arnautovića zvanog Šmrk formiran je prije nekoliko mjeseci na osnovu saznjanja prikupljenih putem aplikacije Sky. Predmet je, prvobitno, registriran na tužioca Džermina Pašića, koji je nedavno, po izboru Ambasade SAD-a, proglašen – “herojem mjeseca”. Nakon što je u maju ove godine VSTV imenovao Sanju Ljuboje-Romić za državnu tužiteljicu, Milanko Kajganić je odlučio da i nju priključi tužiocu Pašiću na istragama u predmetima Sky. Kao “heroj”, tužilac Pašić je bio nosilac aktivnosti. Sredinom septembra ove godine, tužiteljica Sanja Ljuboje-Romić je bila odsutna i tužilac Džermin Pašić je procijenio da je njeno odsustvo idealno za provođenje akcije Bumerang, odnosno za hapšenje Admira Arnautovića zvanog Šmrk i njegovog partnera Adnana Maglića. U strahu da Sudu BiH uputi prijedlog za izdavanje naredbe za pretrese Šmrkovih objekata, tužilac Pašić je primijenio za njega ustaljenu praksu. U ponedjeljak, 19. septembra, poslije radnog vremena, Pašić je “zbog hitnosti” izdao pripadnicima MUP-a Kantona Sarajevo naredbu da uhapse Admira Arnautovića. Umjesto pismenog zahtjeva, od Suda BiH je tražio “usmenu naredbu” za pretresanje Šmrkovih objekata. Usmenu naredbu je izdao dežurni sudija Goran Radević, a predmet je kasnije preuzela sutkinja Hasija Mašović. Pripadnici MUP-a KS su krenuli u akciju. Došli su na adrese na kojima su živjeli Arnautović i Maglić, ali pretrese nisu započeli. Umjesto upada u Šmrkovu kuću, tužilac Pašić je predložio da pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo pozovu Admira Arnautovića da se sam javi u Policijsku upravu Centar. Šmrk se, prema informacijama Istrage, u policijsku upravu odvezao taksijem, gdje je službeno lišen slobode. Isto je planirano i sa Adnanom Maglićem, ali se on, iako je obećao, nije pojavio u PU Centar.

Admir Arnautović Šmrk je u MUP-u Kantona Sarajevo zadržan 24 sata, nakon čega je u utorak, oko 21.30 povezen prema zgradi Tužilaštva BiH. U tom trenutku, postupajući tužilac Džermin Pašić se “povlači” iz predmeta, te moli glavnog tužioca Milanka Kajganića da mu nađe zamjenu, jer on zbog “komšijskih odnosa” ne može primiti uhapšenog Šmrka. Čelnici Tužilaštva, potom, kompletan posao prebacuju na tužiteljicu Bojanu Jolović koja je, van radnog vremena, oko 22 sata morala doći u zgradu Tužilaštva BiH kako bi preuzela Šmrka od pripadnika MUP-a KS. Ispitivanje osumnjičenog Admira Arnautovića bilo je planirano za srijedu ujutro. No, tužilac Pašić je svojim saradnicima rekao da bi mu to ispitivanje prouzrokovalo neugodnosti, pa su rukovodioci Tužilaštva BiH odlučili da Šmrka ispitaju tužitelji Mladen Furtula i Bojana Jolović. Nakon ispitivanja, Tužilaštvo BiH je Sudu BiH uputilo prijedlog za određivanje pritvora Admiru Arnautoviću. Ročište je održano narednog dana, a umjesto Džermina Pašića Tužilatvo BiH su na ročištu zastupali tužioci Bojana Jolović i Mladen Furtula. Postupajući tužilac Pašić je, tako, izbjegao direktno suočavanje sa Šmrkom. Na kraju je, kako smo već naveli, tužilac Pašić uspio u svojoj nakani. Skinut je sa predmeta protiv Admira Arnautovića Šmrka kojeg mu je bilo “neuodno” ispitivati.

Istraga.ba je poslala upit tužiocu Pašiću u vezi sa ovim slučajem. Do momenta objave ovog teksta, odgovori na naša pitanja nisu stigli. No, ukoliko tužilac Pašić odgovori u narednom periodu, njegovi odgovori ćem u okviru ovog teksta, u cjelosti biti objavljeni.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...