Istaknuto

Istaknute objave

Predizborna analiza Sedina Ćenana: Mostarske liste u bitci na Neretvi

U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok  prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.

Pogled iz Washingtona Janusza Bugajskog: Bitka za Balkan 2021.

Godina 2021. će biti godina rastućih sukoba između Zapada i Rusije oko budućnosti zapadnog Balkana. Nova američka administracija obećala je ponovno izgraditi i obnoviti transatlantske odnose, dok se sve jača Rusija zavjetovala proširiti svoj imperijalni utjecaj na račun zapadnog jedinstva.

Nije iznenađujuće što izbor Joea Bidena Moskvi izaziva strah da će Washington izravno osporavati evropske ambicije Rusije. Iako se posljednjih mjeseci administracija Donalda Trumpa usredotočila na povlačenje američkih snaga iz Evrope i izbjegavanje uplitanja u bilo kakve nove sukobe, Kremlj strahuje da će se predsjednik Biden ponovno angažirati u spornim regijama poput zapadnog Balkana u procesu zapadnih integracija.

Nedavna balkanska turneja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova pokazala je koliko je Moskva uznemirena. U praksi su Lavrovljeve izjave o važnosti Balkana projicirale vlastite težnje Rusije prema SAD-u. Tvrdio je da neke zapadne zemlje “žele ovaj dio Evrope pretvoriti u poprište geopolitičkih sukoba i stvoriti nove linije razdvajanja”. Upravo to je ono što Kremlj pokušava postići kako bi spriječio preostale zemlje zapadnog Balkana da riješe svoje unutrašnje i vanjske sporove i kvalificiraju se za članstvo u NATO-u i EU.

Na svom političkom hodočašću sredinom decembra, Lavrov je ciljao dvije zemlje koje Moskvi omogućuju slijediti svoju regionalnu strategiju „podijeli i osvoji“ – Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Tokom kontroverznog posjeta Bosni, Lavrov se otvoreno usprotivio članstvu zemlje u NATO-u ističući navodnu “vojnu neutralnost” srpskog entiteta unutar Bosne. U stvarnosti, odluke o međunarodnim savezima može donositi samo centralna vlada u Sarajevu, a ne entitetski lideri ili strani predstavnici poput Lavrova. Ne iznenađuje što su bošnjački i hrvatski članovi predsjedništva BiH odbili da se sastanu s ruskim ministrom vanjskih poslova i njegovu posjetu opisali nepoštovanjem prema njihovoj zemlji. Kritizirali su ga zbog toga što se prvo sastao s Miloradom Dodikom, srpskim članom predsjedništva, i zbog miješanja u unutrašnju politiku BiH. Lavrov je odgovorio tvrdnjom da su oba predsjednika postupala po uputama spoljnih sila – što je tipična sovjetska i velikoruska optužba kojom ignoriraju suverenitet manjih zemalja.

Lavrov je utvrdio da Daytonski sporazum, kojim je okončan rat u novembru 1995. godine, ne treba mijenjati uprkos “pozivima iz inostranstva”. Moskva je očigledno uznemirena zbog toga što će američki i zvaničnici EU razmatrati ​​ustavne formule koje bi mogle okončati bolnu paralizu u kojoj BiH živi. Mnogi sada već vide da Dayton guši razvoj zemlje i bilo kakve realne izglede za integraciju u EU. Otud i stalna podrška Kremlja prevaziđenom sporazumu. Lavrovljev napad je nesumnjivo bio odgovor na nedavnu Bidenovu izjavu kako napori da se izgradi funkcionalna multietnička BiH ostaju nepotpuni, obavezavši američku administraciju na pomoć u pronalaženju rješenja. Moskva će se i dalje žestoko protiviti približavanju BiH EU, jer bi to moglo ograničiti prodor ruskog ekonomskog utjecaja i političku korupciju.

Lavrov je Banjaluci ponudio različite ekonomske podsticaje, uključujući zajedničke projekte s ruskim kompanijama na stvaranju infrastrukturi za distribuciju gasa, koji bi srpski entitet učinili sve ovisnijim o Moskvi. Lavrov je zatražio i zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), koji nadgleda civilnu provedbu Daytona, što bi dodatno ohrabrilo lidere RS-a da prkose državnim strukturama i prijete secesijom. Separatizam ostaje važna karta u rukama Kremlja na koju može igrati u slučaju ozbiljnije prijetnje po njegove napore da zadrži Bosnu podijeljenom i nefunkcionalnom. Uslijedila je posjeta Beogradu, koja je poslala snažnan signal podrške Kremlja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Moskva je zabrinuta da bi Biden i njegov tim za nacionalnu sigurnost mogli pritisnuti Vučića da prizna Kosovo kao neovisnu državu, prihvati integriraniju Bosnu i Hercegovinu, ukine političko miješanje Srbije u unutrašnja dešavanja u Crnoj Gori i oslabi veze Srbije s ruskim režimom koje rade na destabilizaciji regiona.Kao i u BiH, Lavrov je istakao projekte koji pomažu ruski prodor u ekonomiju Srbije, uključujući gasovod Turski tok, brzu prugu Beograd-Novi Sad i hidroelektranu Đerdap 1. Tokom posjete katedrali Svetog Save, u kojoj je pročitano pismo predsjednika Vladimira Putina, Vučić i Lavrov su istakli i blisku povezanost između Ruske i Srpske pravoslavne crkve, koje promovišu ruski i srpski teritorijalni revizionizam. U trećem kanalu ruske regionalne subverzije nalazi se bugarska blokada pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije EU, koja ide direktno u prilog Moskvi.  Vlada u Sofiji pokušava dobiti javnu podršku raspirivanjem istorijskih i identitetskih sporova sa Skopljem.

Njihova kampanja Kremlju služi na tri načina: sprečavanje napretka Sjeverne Makedonije ka EU, produbljivanje međudržavnih sporova na Balkanu i mobilizacija proruskog lobija u Bugarskoj. To Moskvi pruža trećeg potencijalnog saveznika u regionu, zajedno sa Srbijom i RS-om. Moskva računa i da će nova koaliciona vlada u Crnoj Gori zaustaviti ili preokrenuti zapadni kurs zemlje i pokrenuti nove sporove sa susjedima. Uprkos planovima da unese dodatni nemir na Balkan, Moskva će tražiti način da se približi Baidenovoj administraciji, kao što to čini sa svakim dolazećim predsjednikom SAD-a. Svrha je uvjeriti Washington da zanemari jednostranu korist Kremlja u stranim političkim ofanzivama  tokom prethodne četiri godine i zavarati Washington kako bi povjerovao da će novim, velikim kompromisom s Rusijom izbjeći buduće sukobe. Bidenova administracija imat će priliku da ponovo potvrdi trajne američke i evropske vrijednosti i interese širom Balkanskog poluostrva. Ključna komponenta takve strategije mora se usredotočiti na odbijanje štetnih moskovskih utjecaja i razotkrivanje eskalirajućih neuspjeha Ruske Federacije. Godina 2021. obećava da će biti godina obračuna između dvije potpuno različite vizije Balkana – kooperativne i uspješne regije pod NATO-vim kišobranom ili nestabilnog poluostrva izloženog negativnim ruskim i kineskim manipulacijama.

Forto potpisao ovlaštenje: Firma koja se bavi deratizacijom u ime Vlade KS pregovara o nabavci vakcina

Premijer Edin Forto ovlastio je firmu IDS Zdrava sredina koja se bavi dezinfekcijom, dezinsekcijom i deratizacijom da u ime Vlade Kantona Sarajevo skuplja ponude za nabavku vakcina protiv COVID-a 19. Ovlaštenje je sačinjeno i potpisano 8. marta ove godine i Vlada navodi da želi nabaviti “najmanje 100 hiljada doza vakcina za građane Kantona Sarajevo”.

“IDS Zdrava sredina d.o.o. Terezije b.b. Sarajevo  u potpunosti je ovlaštena da pregovora s ciljem prikupljanja ponuda za lijekove, farmaceutske proizvode i medicinske uređaje, za i u ime Vlade Kantona Sarajevo”, navedeno je u pismu koje je premijer Edin Forto uputio kompaniji Secure Medical Protucts sa Floride.

Na osnovu čega je Vlada Kantona Sarajevo odlučila da baš ova firma “nastupa u ime Vlade Kantona Sarajevo, pokušali smo saznati od premijera Forte.

“U vezi sa Vašim upitom prema premijeru Kantona Sarajevo Edinu Forti, a u vezi sa pismom autorizacije za pregovore o nabavci vakcina, što se temelji na odluci Vlade KS da nabavi minimalno 100.000 doza vakcina za građane KS, obavještavam te da su premijer Forto i ministar zdravstva Haris Vranić, pored ovlaštenja pomenutoj firmi IDS Zdrava Sredina d.o.o., Sarajevo, identično ovlaštenje dali i predstavnicima još pet velefarmacija u Bosni i Hercegovini. Također, otvoren je poziv prema svim velefarmacijama registriranim u Bosni i Hercegovini za uvoz ove vrste robe da dostave ponude za nabavku vakcina, a s obzirom da im je u tom postupku neophodna autorizacija, odnosno ovlaštenje krajnjeg korisnika vakcina, svi će dobiti ovlašetenje Vlade Kantona Sarajevo da pregovaraju u cilju prikupljanja ponuda”, odgovorili su nam iz Kabineta premijera Kantona Sarajevo.

No, odgovor na pitanje na osnovu čega je izabrana baš ova firma nismo dobili. Stoga smo krenuli u provjeru firme IDS Zdrava sredina d.o.o. Sarajevo.

“DS Zdrava sredina d.o.o. je društvo koje se bavi pružanjem usluga iz oblasti sanitrano ekološke zaštite i veleprometom medicinskih sredstava. U okviru sanitarno ekološke zaštite, naš stručno osposobljen tim, pruža usluge dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, što ujedno predstavlja najznačajnije opšte mjere za spriječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti”, piše na službenoj stranici ove firme koja je, prema pisanju portala tacno.net, bez ikakvog tendera nabavljala i respiratore posredstvom UNDP-a.

Ovlaštena osoba u ovoj firmi je Tarik Vatreš. Pokušali smo danas s njim stupiti u kontakt. Bezuspješno. Iako smo njegovoj tajnici ostavili broj na koji nas može kontaktirati, Vatreš nas nije nazvao.

Prema podacima dostupnim na portalu akta.ba, u ranijem periodu veze sa ovom firmom su imali Ermin Alamerović i Ramiz Turulja, inače bliski prijatelji predsjednika NiP-a Elmedina Konakovića.

Ermin Alamerović nam je priznao da je imao veze sa firmom IDS Zdrava sredina, ali je negirao da ova firma ima ikakve veze sa nabavkom vakcina. Ramiz Turulja, pak, negira da ima bilo kakve veze sa kompanijom IDS “Zdrava sredina” d.o.o. Sarajevo.

Elmedin Konaković i Ramiz Turulja

“Nikad nisam bio osnivač IDS Zdrave sredine. Ja sam bio direktor u firmi “Zdrava sredina” koja je u stečaju i nemam nikakvih vlasničkih udjela u bilo kakvoj IDZ Zdravoj sredini”, kazao nam je Turulja.

Firma “Zdrava sredina” d.o.o. Sarajevo u kojoj je Ramiz Turulja bio direktor registrovana je na adresi Terezije b.b. Sarajevo. U opisu djelatnosti ove firme je navedno da se bave “dezinfekcijom, dezinsekcijom i deratizacijom”.

Firma IDS Zdrava sredina d.o.o. Sarajevo sa kojom Ramiz Turulja, prema vlastitoj tvrdnji, nije povezan registrovana je na adresi Terezije b.b. Sarajevo. Na njihovom sajtu piše da se bave “dezinfekcijom, dezinsekcijom i deratizacijom”

Adeesa firme je, dakle, ista. Djelatnost je ista. IDS je naveden kao vlasnik firme Zdrava sredina koja je otišla u stečaj. A na tom mjestu je stvorena firma IDS Zdrava sredina.

“Vjerujte da ne znam šta se tu dešava. Nemam pojma, nisam upoznat sa tim stvarima uopšte”, kazao nam je Turulja.

Slovenački portal necenzurirano.si objavio sporni NON PAPER: Republiku Srpsku pripojiti Srbiji, hrvatske kantone Hrvatskoj

Od ponedjeljka se u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini spekulira o tome je li premijer Janez Janša zaista poslao neslužbeni diplomatski dokument (“non-paper”) u Brisel, koji govori o novom crtanju granica na području bivše Jugoslavije. Niko službeno nije potvrdio da je predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel od Slovenije dobio dokument takvog sadržaja. Ali, neslužbeni diplomatski dokument koji predviđa raspad Bosne i Hercegovine, pripajanje Republike Srpske Srbiji i ujedinjenje Kosova s ​​Albanijom zapravo postoji. Danas ga objavljujemo na necenzurirano.si. Prema našim informacijama, dokument pod nazivom “Zapadni Balkan – put naprijed” primljen je u Mičelovom kabinetu u februaru. Ko je to napisao ne može se zvanično znati. Prema našim izvorima, on zasigurno nije stvoren u slovenskom Ministarstvu vanjskih poslova. Prema nekim informacijama, dio njegovog sadržaja napisan je u Budimpešti. Ipak, u briselskim diplomatskim krugovima o njemu se govori kao o “slovenačkom” dokumentu, jer je navodno Janšin kabinet sudjelovao u slanju na razne adrese. Budući da se radi o neslužbenom diplomatskom dokumentu namijenjenom komuniciranju različitih stavova i inicijativa bez službenog karaktera, on nema ni glavu ni potpis. Došao je do Michela mimo službene diplomatske pošte, pa se njegovo postojanje može u bilo kojem trenutku javno poreći.

Stoga to nije službeni stav Slovenije, već samo jedan od neformalnih prijedloga za moguće rješenje pitanja koja se tiču ​​zemalja bivše Jugoslavije. Ali njegov sadržaj je u potpunoj suprotnosti sa svim važećim dokumentima na kojima se temelji spoljna politika naše zemlje. Štaviše, dokument je prilagođen srpskim i hrvatskim nacionalističkim krugovima, koji već tri decenije rade na podjeli Bosne i Hercegovine.

Dokument tako u uvodu spominje “neriješena nacionalna pitanja Srba, Albanaca i Hrvata” koja su se pojavila nakon raspada Jugoslavije. Autori dokumenta ističu da čak i nakon uspostavljanja mira nakon završetka ratova, obećanih evropskih perspektiva i napretka sjeverne Makedonije i Crne Gore u ovom pravcu u regionu, “ključna pitanja ostaju neriješena”. Ovo su:

-da je Daytonski sporazum 1995. godine, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, koji je odnio više od 100.000 života, praktično prepoznao ono što je postignuto tokom rata, ali ne u suštini,

– da je trenutno teško zamisliti evropske perspektive Srbije i Kosova.

– da se članstvo BiH u EU može u potpunosti isključiti. – da je u međuvremenu prazan prostor iskoristila Turska, koja je povećala svoj utjecaj u BiH i sjevernoj Makedoniji.

– da osim Turske, nekolicine lokalnih političara i njihovih pristaša koji lično imaju koristi od kaosa i nefunkcionalnih institucija, niko nije zadovoljan situacijom u BiH.

Tu dolazimo do ključnog dijela dokumenta – predloženih „rješenja“ za gore opisane probleme. Autori dokumenta naglasili su da Srbija, Hrvatska i Albanija trenutno imaju stabilne vlade i da su njihovi izabrani političari sposobni donositi strateške odluke. Pa, šta oni predlažu

1) Ujedinjenje Kosova i Albanije. “Na Kosovu se 95 posto stanovništva želi ujediniti s izvornom albanskom nacijom. Slična je situacija i u Albaniji. Granica između Albanije (članice NATO-a) i Kosova praktički ne postoji. Srpski dio Kosova dobio bi poseban status – po uzoru na Južni Tirol “, navodi se u dokumentu. To je autonomna pokrajina na sjeveru Italije, gdje većinu stanovništva govori njemački.

2) Ujedinjenje većine teritorije Republike Srpske sa Srbijom. “Srpsko nacionalno pitanje može se u velikoj mjeri riješiti pripajanjem dijela Republike Srpske Srbiji. U ovom slučaju, Srbija je spremna pristati na ujedinjenje Kosova i Albanije”, navodi se u dokumentu.

3) “Hrvatsko nacionalno pitanje može se riješiti spajanjem većine hrvatskih kantona u BiH s Hrvatskom ili davanjem posebnog statusa hrvatskom dijelu BiH (po uzoru na Južni Tirol).”

4) “To bi Bošnjacima dalo neovisno funkcionirajuću državu i preuzelo punu odgovornost za nju. Na referendumu bi ljudi odlučivali da li će se pridružiti EU ili budućnosti izvan EU (slijedeći primjer Turske. Za sada velika većina Bošnjaka podržava u perspektivi EU i naglom porastu turskog utjecaja i radikalnog islama, situacija bi se mogla drastično pogoršati u sljedećoj deceniji. 

Prema autorima, ova “rješenja” ubrzala bi pregovore o članstvu zemalja zapadnog Balkana u EU i NATO-u. Ali to su prijedlozi kojima se snažno protive u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj i drugim evropskim zemljama. Naime, međunarodna zajednica naglašava važnost teritorijalnog integriteta BiH i protivi se novom iscrtavanju granica na prostoru bivše Jugoslavije. To bi otvorilo Pandorinu kutiju i vjerovatno dovelo do novih ratova. Zeleno svjetlo za raspad Bosne i Hercegovine i ujedinjenje Kosova s ​​Albanijom dalo bi novi zamah srpskim nacionalistima u Crnoj Gori i albanskim nacionalistima u sjevernoj Makedoniji, dvije članice NATO-a. Činjenica da se u vezi s ovim dokumentom spominju Slovenija i Janša vjerovatno je najveći udarac za predstojeće slovensko predsjedanje EU. Kada su mediji iz BiH početkom sedmice izvještavali o ovom dokumentu, Janša je u svom odgovoru izjavio da “Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i evropsku perspektivu zemalja zapadnog Balkana”. Ali nije izričito porekao postojanje dokumenta. Naglasio je samo da bi “bilo teško predati nešto Charlesu Michelu u februaru ili martu, budući da ga je zadnji put upoznao prošle godine”. Ali postoji mnogo mogućih načina na koje je dokument stigao do Brisela. Na primjer, sredinom februara u Poljskoj, Michel je prisustvovao sastanku povodom 30. godišnjice Višegradske grupe, kojem je prisustvovao i mađarski premijer Viktor Orban, Janšin najbliži politički saveznik u EU.

Činjenica da dokument o podjeli BiH baca novo svjetlo i na posjetu predsjednika Republike Boruta Pahora ovoj zemlji početkom marta. Kako je početkom sedmice otkrio član Predsjedništva BiH Željko Komšić, Pahor ga je pitao o mogućem mirnom raspadu u BiH. Pahorov kabinet je kasnije tvrdio da se predsjednik republike protivio ideji raspada BiH. Kaže se da je pitanje mirnog prekida pokrenuto isključivo zbog zabrinutosti zbog ovih ideja. Ali Pahor je došao u Sarajevo nakon što je Michel primio dokument. Je li zaista moguće da Pahor nije znao za njega? Je li postavio pitanje mirnog raspada BiH jer je osjećao tlo za nekoga drugog? U dokumentu se govori i o budućim “koracima”. Konkretno, na „tihu“ provjeru kod donositelja odluka u regiji i međunarodne zajednice da li se plan može provesti. Ako dokaže da se ne može postići sporazum, dokument će zadržati status “bez papira”. Američki državni sekretar Antony Blinken takođe je nagovestio da se u martu intenzivno ispituju predlozi za crtanje novih granica na Balkanu putem različitih kanala. U ranom pismu predsjedništvu BiH početkom aprila, odbacio je mogućnost razgovora o radikalnim promjenama Daytonskog sporazuma.

Ministar vanjskih poslova Anže Logar izjavio je juče u Narodnoj skupštini da se strategija Slovenije prema zapadnom Balkanu nije promijenila. Ali sve je više znakova novog zaokreta u slovenskoj vanjskoj politici. Prema našim informacijama, posljednjih mjeseci o BiH su bila čak tri “ne-lista” u kojima je Slovenija na ovaj ili onaj način sudjelovala. Logar je jučer potvrdio postojanje jednog od ovih dokumenata. Riječ je o diplomatskoj inicijativi u vezi s BiH, koju je Hrvatska pokrenula sredinom ožujka, a pridružila joj se i Slovenija. Ovim dokumentom nastavljaju dugotrajnu diplomatsku ofanzivu u Zagrebu na promjenu izbornog zakonodavstva u BiH. To bi u velikoj mjeri olakšalo izbor hrvatskog člana predsjedništva BiH po mjeri Zagreba

Pridruživanjem hrvatskoj diplomatskoj inicijativi Slovenija se dalje distancirala od najvećih zemalja EU. Uz Mađarsku, podržale su je samo tri pravoslavne zemlje: Grčka, Bugarska i Kipar. Prva dva imaju svoje interese po pitanju sjeverne Makedonije, posebno u uslovljavanju njenog daljeg ulaska u evropske integracije. Za promjenu izbornog zakonodavstva u BiH u korist Zagreba zalaže se i Rusija, ključni politički saveznik srpskog člana predsjedništva BiH Milorada Dodika, koji otvoreno govori o pristupanju Republike Srpske Srbiji. Nije jasno zašto se Slovenija pridružila inicijativi Hrvatske koja ima jake nacionalne interese u zemlji, manje od tri mjeseca prije predsjedavanja EU. Pogotovo što naša zemlja s Hrvatskom ima još nekoliko otvorenih pitanja vođenih arbitražom. Čak ni pitanje kako su najnoviji spoljnopolitički manevri u skladu s interesima naše zemlje još nema odgovor.

(Primož Cirman i Vesna Vuković, necenzurirano.si)

Saznanja Slobodana Vaskovića: Uhapšeni Glavni inspektor UKP MUP RS Mladen Milovanović dio je banjalučkog kraka zvorničkog kartela

1.

Uhapšeni Glavni inspektor UKP MUP RS Mladen Milovanović dio je zvorničkog kartela, kojeg vode Zoran Stevanović, Siniša Mijatović i Dejan Ilić.

2.

Milovanović je bio zadužen za dalji transport narkotika koji su stizali iz Zvornika. Jedan dio je produžavao ka Zapadnoj Evropi, i to veći, dok je manji dio ostajao u Banjaluci, gdje je rasparčavan.

3.

Postoji cijela zločinačka organizacija unutar MUP RS koja je štitila i štiti zvorničke kumove, a Milovanovićevo hapšenje trebalo bi značiti početak velike akcije čišćenja, ne samo unutar policije, već i Zvorničkih narko-bosova

4.

Milovanović je uhapšen 17.07. zajedno sa Milošem Božovićem, pripadnikom, kako se tvrdi “škaljarskog” klana, a nakon njega slobode su lišeni i viši inspektor Predrag Vatreš, kao i inspektorka Gorana Rečević, koja je bila dovođena u vezu sa narkoticima kada su “pali” insepektori, zatvoreni na dugogodišnje robije – Slavko Đurić, Ognjen Stijak, Srđan Radulović i Marko Kovačević. Oni su uhapšeni 15. I 16.10.2013. godine, a i tada sam objavio niz tekstova o njima i bio optuživan i progonjen.

5.

Međutim, sve dođe na svoje, pa bi trebalo da bude uhapšen i inspektor Vladimir Marčeta, koji je bio dio Radulovićevog narko-klana, ali je tada izmakao.

Ostao je u MUP RS i trenutno je na poziciji iinspektora u Upravi za organizovani kriminal. I dalje radi narkotike, kao dio narkoklana.

6.

Zvornički klan radi narkotike sa svima, tako da nije nikakvo čudo da je Milovanović uhapšen sa “škaljarcem”, kao što ne bi začudilo da je lišen slobode sa nekim od “kavčana” ili narko dilera kojima komanduje narko boss Bojan Raonić, kojeg je Sud BiH presudio na pet godina zatvora zbog falsifikovanja dokumenata i krađe identiteta i njihove prodaje narko dilerima i drugim kriminalcima.

7.

Raonić je pobjegao, nakon čega je postao narko boss, jer ima jake porodične veze u narko krugovima.

O Raoniću će tek biti riječi, ali i velikih iznenađenja za javnost, kada objavim nove podatke do kojih sam došao. I oni svjedoče da narkoBosovi kontrolišu najznačajnije institucije BiH.

8.

Stevanović, Mijatović i Ilić su usko sarađivali i sa grupom Veljka Belivuka, za kojeg su prali pare. Belivuk je osumnjičen za najmanje pet monstruoznih likvidacija, jer je sa svojom grupom konkurenciju, ili one koji su mu se zamjerili, mljeo u mašini za meso.

9.

Zvornički klan, koji je taj grad pretvorio u Medelin, Grad droge, izuzetno je jak i raspolaže enormnim količinama novca, jer osim sa Belivukom, Raonićem, narko bosovima sa Kosova, oni su imali izuzetno veliki obim poslova i sa Slavišom Kokezom, koji se, prema beogradskim medijima, sumnjiči za pranje preko 60 miliona evra preko carina Srbije.

10.

Mladen Milovanović, Glavni inspektor UKP MUP RS, blizak Siniši Kostreševiću, uhapšen je juče u popodnevnim časovima zajedno Milošem Božovićem, bliskim “škaljarskom” klanu.

Božović je zet Miloša Ostojića, mladića ubijenog 01.01.2019. godine.

Vatreš je, neposredno prija upada policije, napustio “4 life”, teretanu kriminalaca Danka Stanišića i Tubića, u kojoj su hapšeni, što dovoljno svjedoči o kakvim policajcima se radi.

11.

Vatreš je priveden nakon što sam objavio da je bio zajedno sa uhapšenom dvojicom, ali da je teretanu napustio nekoliko minuta prije upada policije.

Gorana Rečević je posljednja koja je, zasad, uhapšena. (nastaviće se)

Srbija – zemlja u kojoj se zločinci ne skrivaju: Na “parove” razbroj se

Za razliku od Aleksandra Vulina, predajnici ne lažu. Optuženik za genocid Milomir Savčić posljednji je put na teritoriji BiH svoj telefon koristio u ponedjeljak, oko 21 sat, u mjestu Dvorovi kod Bijeljine, par kilometara od srbijanske granice. Onda ga je isključio i gubi mu se “svaki trag”. Osim kada ga povremeno uključi i pozove službenice MUP-a Republike Srpske, kada predajnici registruju da je poziv obavljen iz “inozemstva”. A to “inozemstvo” teško može biti Hrvatska. Nekako se logičnijim nameće zaključak da se predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, kojeg bh. pravosuđe potražuje zbog optužbi za genocid u Srebrenici, skrasio u Srbiji. Čiji ministar policije, pak, obavještava javnost da – pazite sada – bjegunac Milomir Savčić na teritoriju te države nije ušao – legalno.

“U svoje obračune ne uvlačite Srbiju”, poručuje ministar Vulin i poziva medije da ne objavljuju “neprovjerene informacije” u vezi s učešćem Srbije u skrivanju optuženika za genocid.

Neću sada podsjećati na “davne slučajeve” Ratka Mladića i Radovana Karadžića koji se “nikada nisu skrivali u Srbiji”, ali su “uhapšeni u Srbiji”. Okrenut ću se “novijim” slučajevima.

“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenog 2016. godine u srbijanskom tabloidu Alo.

Tekst je, dakle, objavljen u onom tabloidu što mu Vulin “veruje” i koji samo “proverene” informacije objavljuje. Glavni lik ove  “Alo, Alo” priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.

“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mjere da mi lijekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lijekove, liječe me “Parovi”” , kazao je Milisav Gavrić.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Milisav Gavrić.

Ispod još piše da je glavni lik “Alo, Alo” priče optužen da je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno s drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.

“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno s neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno s još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.

I Gavriću se, službeno, gubi svaki trag. Neslužbeno, liječi se “Parovima” u Srbiji koja “ne pruža utočište optuženicima za genocid”.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.

Dotični gospodin bio je načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.

Za njim je raspisana Interpolova potjernica. No, Vulin i njegov MUP će reći da se on nije skrivao u Srbiji.

Formalno – u Srbiji ne živi ni Tomislav Kovač. On se samo jednom mjesečno pojavljuje “na farmi” kod Milomira Marića. I relevantan je sagovornik iako je za njim raspisana međunarodna potjernica zbog toga što je optužen da je, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica. Ili u prevodu – optužen je za genocid.

Milorad Mišo Pelemiš više nije u Srbiji. “Čuveni komandant” po zločinima čuvenog Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a umro je krajem aprila ove godine nakon što se nekoliko puta izborio za “Goli život” kod Milomira Marića. Bio je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za genocid i nije se skrivao u Srbiji. Jer nije imao potrebe da se skriva. MUP Srbije ga nije uspio primijetiti na Happy TV-u. Samo zbog toga što ministar Vulin ne vjeruje takvim medijima. Osim kada gostuje. A to baš i nije rijetko.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Srebrenica, sjećanje i (zlo)upotrebe

Ime Hariza Halilovića je dobro znano u akademskim krugovima. Doktor je nauka, socijalni antropolog u Centre for Global Research na RMIT University, u Melbourneu, u Australiji i gostujući profesor na američkom University of California iz Los Angelesa (UCLA). Nama, domaćima, Hariz je naprosto drag jer je iznimno posvećen obnavljanju života u Srebrenici. Iako svoje radove redovito objavljuje u referentnim naučnim časopisima, neki su i nagrađeni, Hariz nađe vremena da u svojoj domovini organizira ljetnu akademiju, druženja, kampove i osmisli sadržaje koji će mladim ljudima pomoći da shvate zašto je lekcija iz Srebrenice važna za naučiti i to na način da ponudi život u mjestu planetarno poznatom po najvećem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici, u kojoj je rođen, stubokom je promijenio i njega, i odredio i njegov put, ali svoje uspjehe i postignuća dr. Halilović razumije i kao obavezu da pomogne gradu u kome je proveo djetinjstvo i u kome su njegovi mladalački dani brutalno prekinuti najstrašnijim iskustvom. Priznajem, nikada nisam imala dovoljno snage da ga pitam koliko je članova njegove porodice stradalo u Srebrenici

Dobrota i vjera u budućnost

Ovoga ljeta, povodom 11. jula, ispisao je svoja sjećanja na Fakira Mustafića, vršnjaka i bliskog rođaka s kojim je rastao kao brat: iz teksta saznajemo da je Čole, kako su zbog sličnosti sa Zdravkom Čolićem prozvali Fakira, bio uzoran mladić, kome je nerijetko zavidio na popularnosti kod djevojaka, “sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko”, a imao je i lijep glas i dobar sluh. Iako su im se ukusi razlikovali, one godine – sjeća se Hariz – kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, njih su dvojica postali srednjoškolci, a Čole je već tad bio riješen da ostane u svojoj Srebrenici – zato je upisao srednju rudarsku, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, kao maturant odslužio vojsku (bivšu JNA), a pred sami rat “i oženio svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara”, koju će Hariz upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu. Čole je tokom rata, kao svoje pazio i Harizove roditelje, dobio sina, a potom i kćer. No, poruke koje mu je slao – ko zna kakvim putevima – razlikovale su se od ostalih po nadi i humoru, kojima je Čole i plijenio sve koji su ga poznavali. Onda je sve stalo pa nestalo: Srebrenica je pala 11. jula 1995. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi u Srebrenici.

Sticajem životnih okolnosti, ispostavilo se da poznajem njegovu sestru: i Alma je lijepa, šarmantna kao i Čole, obrazovana žena koja beskrajno vjeruje u djecu. Svoje dvoje – sina Ibrahima i kćerku Elmu – odgojila je da već sad s ponosom može reći da će stasati u divne ljude. Oboje su pametni, dobri đaci, kćerka se ističe u svojoj generaciji na Medicinskom fakultetu, sin je šarmantan i čitajući Harizov tekst shvatila sam koliko podsjeća na daidžu koji mu, nekako vjerujem, jako nedostaje iako ga nije upamtio. No, ono zbog čega sve ovo pišem jeste fascinantna spoznaja da ni Alma ni njezina djeca, a duboko vjerujem ni djeca njezinog brata Čole, ne govore o smrti, već o životu, nikoga ne mrze, već su puni one iskrene ljudske dobrote i vjere u budućnost. I bore se za nju, školovanjem, obrazovanjem, svjetonazorom. Kao i Hariz, kao i brojne druge porodice srebreničkih žrtava koje – kako to tako često naglas kažu žene okupljene u udruženja Majki Srebrenice – samo žele da njihovi ubijeni očevi, muževi, braća, sinovi nađu posljednji smiraj. A to za njih znači samo jedno – da se lociraju sekundarne i tercijarne grobnice u koje su, sa željom da sakriju razmjere počinjenog zločina genocida, pripadnici Vojske i MUP-a RS-a rasipali posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana. Posljednji smiraj u Potočarima onih za kojima se još traga i briga o Memorijalnom centru – kako god to zvučalo – siguran su putokaz za budućnost i iskaznica za život. Onaj u kome neće biti dolijevanja soli na rane, što je nesumnjivo svako negiranje genocida kojem sve češće pribjegavaju političari i iz RS-a i iz Srbije.

“Ukopavanje praznih lijesova”

Anu Brnabić ne vrijedi citirati, ona u političkom životu Beograda i služi za zabavljanje širokih narodnih masa dok Aleksandar Vučić ne izađe na scenu, ali baš zbog Srbije vrijedi istaći neuobičajeno jasan stav visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i povjerenika za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija, koji su u zajedničkoj izjavi istakli kako “Europa nije zaboravila svoju odgovornost zbog nemogućnosti da spriječi genocid u Srebrenici”, te dodali: “U Europi nema mjesta za nijekanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca. To je protivno temeljnim europskim vrijednostima, a pokušaji prekrajanja povijesti su neprihvatljivi.” Za razliku od nekih ranijih izjava, ova je diljem regiona protumačena kao jasna poruka srbijanskom i vođstvu bosanskih Srba, kako Milorada Dodika i njegov prvi saf tituliraju mediji iz Hrvatske, koji nisu propustili s gnušanjem prenijeti najnoviju provokaciju predsjedatelja Predsjedništva BiH o “ukopavanju praznih lijesova” u nedostatku žrtava. Ovaj Dodikov istup konačno je u cijeloj regiji dobio tretman kakav zaslužuje (s izuzetkom Vučićevih marića), ali i pokazao da je krajnje vrijeme da se i ovdje, u Bosni i Hercegovini otvore teške teme poput one zašto i ove godine 11. juli – koji se zbog Srebrenice komemorira diljem svijeta – nije Dan žalosti u BiH. Zato nisu krivi samo Zoran Tegeltija i družina iz SNSD-a već i ostali članovi Vijeća ministara. Tegeltijina zamjenica i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković brutalno je zloupotrijebila Srebrenicu praveći cirkus od svog odlaska na Dubrovnik forum, sve pravdajući se komemoracijom. To što je ipak otišla, ne amnestira je krivice što je svojim neradom saučesnik u odluci Vijeća ministara zbog koje zapravo nema izuzetaka kada se govori o političkoj zloupotrebi Srebrenice. Zloupotrebi koja vrijeđa i žrtve i njihove porodice i sve one koji, poput Hariza, širom planete ulažu vlastite angažmane nastojeći da udahnu život Srebrenici upravo zato da se genocid više nikom i nigdje ne ponovi.

Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

Izdajnici 

Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

Desnice i populizma na izvoz

Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

Komšić ga pozvao na razgovor zbog hapšenja Edina Vranja: Srbijanski ambasador u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH

Srbijanski ambasador u BiH Aleksandar Đorđević odbio je u ponedjeljak ujutro da dođe na razgovor u Predsjedništvo BiH, saznaje Istraga.

Đorđevića je na razgovor pozvao predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, a tema “hitnog” sastanka je trebalo biti hapšenje Edina Vranja, bh. državljanina koji je u nedjelju uhapšen u Priboju kojeg srbijansko pravosuđe sumnjiči za ratne zločne u Goraždu.

Komšić je u ponedjeljak ujutro službeno pozvao Đorđevića na razgovor. Sbijanski ambasador je na sastanak trebao doći u 11 sati, ali je, preko sekretarice, obavijestio Kabinet predsjedavajućeg Komšića da “ne želi doći”.

Ovo je prvi puta od rata do dasnas da je ambasador neke države u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH. Aleksandar Đorđević je bivši direktor BIA-e, kojeg je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslao u BiH.

Bez saglasnosti Milorada Dodika, Predsjedništvo BiH ne može protjerati srbijanskog ambasadora kojem je ranije dat agreman.

Sve HDZ-ove blokade: Od vakcina do izbora, od sudija Ustavnog suda FBiH do federalnih delegata

Ako bismo istakli i detaljno obradili sve blokade koje je u proteklih deset godina koristio HDZ Dragana Čovića, ovo bi bio feljton. Stoga smo se odlučili samo podsjetiti na najbitnije slučajeve koji dokazuju na koji način funkcionira politika Hrvatske demokratske zajednice BiH. Od vakcina – do CIK-a. Od Vijeća za vitalni nacionalni interes do izbora delegata u Domu naroda. Slijedi kratki pregled.

Nabavka vakcina

“Ja mislim da moramo zaštiti gospodina Pehara i njegovu porodicu  od medijskih napada”, kazao je u ponedjeljak navečer na sjednici Vlade FBiH federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.

Istakao je da je direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH Davor Pehar “častan čovjek” i da ne zaslužuje ovakav tretman u javnosti.

Podsjećamo, HDZ-ov direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH krajem je prošle sedmice otišao u izolaciju, ustvrdivši da on ne želi potpisati ugovore sa dobavljačima vakcina protiv COVID-a 19,  jer “ne želi u zatvor”. Tek kada mu je zaprijećeno smjenom i kada mu je naloženo da Zavod radi i tokom vikenda, počelo se s prikupljanjem dokumentacije. Za to vrijeme, mediji bliski HDZ-u i SBB-u počeli su vršiti pritisak veleprometnike, navodeći da MGM Farm iz Kaknja i Krajinagroup isporučuju vakcine po cijeni većoj od tržišne.

Već u subotu vlasnik MGM Farma – Mensur Mušija potvrdio je za Istraga.ba da zbog medijskog razmišlja o odustajanju od nabavke ruskih vakcina Sputnik V.  I tako je, vjerovatno, propao plan nabavke 200 hiljada vakcina tokom ove sedmice. Sektor zdravstva izgleda ovako – državna ministrica civilnih poslova u čijem je resoru zdravstvo zove se Ankica Gudeljević. Kadar je HDZ-a BiH. Federalni ministar zdravlja je Vjekoslav Mandić. I on je kadar HDZ-a. Direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH je Davor Pehar. Naravno, u pitanju je kadar HDZ-a BiH.

Izbor Živka Budimira i Nermina Nikšića

Sjeća li se neko 2011. godine izbora delegata u Dom naroda Federacije BiH? To je bilo onda kada je u Sarajevu sklopljena koalicija SDP-a i SDA i kada je Narodna stranka radom za boljitak, zajedno sa HSP-om, izrazila spremnost da se formira Vlada Federacije bez HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Za to je bilo potrebno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. I bilo ih je. HSP i NSRzB imali su dovoljno ruku da iz Kantona 10 delegiraju jednog  Hrvata, što bi, u konačnici, bio šesti delegat u tom Klubu koji bi bio protiv HDZ-a. Dragan Čović je pronašao jednostavno rješenje. Četiri kantona u kojima je HDZ bio vlast (Posavski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački i Kanton 10) nisu željeli izabrati delegate u Dom naroda FBiH. Nakon nekoliko neuspješnih konstituirajućih sjednica Doma naroda FBiH, 17. marta je, konačno, za predsjednika Federacije BiH izabran Živko Budimir, a malo zatim za federalnog je premijera imenovan Nermin Nikšić. S obzirom na to da, zbog blokade u četiri kantona, Budimira nije podržalo šest Hrvata iz Kluba tog naroda, reagirala je Centralna izborna komisija BiH (većinu imali HDZ i SNSD) koja je poništila izbor predsjednika Federacije BiH.

„Prva odluka je da se utvrđuje da izbori za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nisu provedeni u svih 10 kantona u skladu s odrebama Izbornog zakona BiH, te nisu bili ispunjeni ni uslovi za njegovo konstituisanje. Druga odluka je da se poništava izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH iz razloga što smo utvrdili da ovaj izbor u oba doma Parlamenta Federacije BiH nije proveden u skladu sa Izbornim zakonom BiH. I treće su zapravo tri zaključka kojima se kantonalnim skupštinama koje do sada nisu provele izbore nalaže da hitno zakažu sjednicu.“, kazala je tadašnja predsjednika CIK-a Irena Hadžiabdić.

S obzirom na to da HDZ i dalje nije želio sazvati sjednice skupština u kantonima gdje je imao većinu, reagirao je OHR. Odluka CIK-a je suspendovana. Budimir je postao predsjednik, a Nermin Nikšić premijer. HDZ je otišao u opoziciju na nivou Federacije BiH. Tada je Valentin Inzko, zapravo, posljednji put upotrijebio bonske ovlasti kako bi spriječio HDZ-ovu blokadu Federacije BiH.

Blokada Ustavnog suda FBiH

Kako je HDZ BiH bio u opoziciji do izbora 2014. godine, nije bilo opstrukcija prilikom formiranja vlasti nakon tih izbora. Naročito zbog toga što su po nalogu Tužilaštva BiH tokom “opozicijskog mandata” HDZ-a BiH uhapšeni Živko Budimir i Jerko Ivanković Lijanović, zbog čijih su glasova, faktički, HDZ-ovci 2011. godine otišli u opoziciju. Nakon izbora 2014. godine Marinko Čavara je izabran za predsjednika Federacije, a Fadil Novalić za premijera FBiH. No, HDZ taj period koristi za pripremu nove blokade. Božo Ljubić uputio je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj je tražio preispitivanje odredaba Izbornog zakona BiH na osnovu kojih se biraju delegati u Dom naroda FBiH. U decembru 2016. godine Ustavni sud BiH djelimično prihvata Ljubićevu apelaciju i poništava odredbe Izbornog zakona koje se odnose na raspored delegata u Domu naroda FBiH. Od tada HDZ insistira isključivo na toj presudi, želeći osigurati 12 ruku u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH čime bi postali vječni i nezaobilazni faktor prilikom formiranja vlasti. Istodobno, Ustavni sud Federacije BiH ostao je bez Vijeća za vitalni nacionalni interes, a predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara ne želi Parlamentu FBiH dostaviti prijedloge za izbor sudija. Zbog čega? Stvar je jednostavna. HDZ je tokom tog mandata imao sigurnih 12 ruku u Domu naroda FBiH, plus rukovodstvo Doma i, ukoliko bi oni pokrenuli pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda FBiH, Ustavni sud Federacije BiH to ne bi mogao riješiti jer nema popunjeno Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Evo konkretne situacije. S obzirom na to da su odredbe Izbornog zakona BIH o popunjavanju Doma naroda FBiH bile izbrisane, političke partije sa sjedištem u Sarajevu su predložile Zakon o izbornim jedinicama Federacije BiH koji nije osiguravao HDZ-u sigurnih 12 delegata. Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Predstavnički dom FBiH je usvojio  20. juna 2018. godine. Na dnevnom redu Doma naroda Parlamenta FBiH prijedlog ovog Zakona našao se krajem septembra 2018. godine. No, nije usvojen. Tadašnji zamjenik predsjedavajuće Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Drago Puzigaća (SNSD) pristao je zajedno s predsjedavajućom Lidijom Bradarom (HDZ BiH) pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Sve je upućeno na Ustavni sud FBiH, ali tamo nije mogla biti donesena odluka, jer Marinko Čavara nije dopustio popunjavanje Ustavnog suda, a samim tim i Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koje bi moglo razmotriti pitanje Zakona o izbornim jedinicama FBiH. HDZ je, na taj način, duplom blokadom ostavio Federaciju bez Doma naroda i mogućnosti da bude izabrana nova Vlada FBiH. Istina, bivši saziv CIK-a u kojem su većinu imali SNSD i HDZ donijeli su Uputstvo o rasporedu mandata u Domu naroda FBiH i na taj su način privremeno riješili popunjavanje ovog Doma. No, ono što je bitno napomenuti, stari saziv CIK-a je, prebacivanjem Hrvata iz Ze-Do u ZHK, omogućio HDZ-u da u “novom sazivu” Doma ima 13 delegata u Klubu Hrvata.

Blokada izbora nove Vlade FBiH

Kako je stari saziv CIK-a omogućio HDZ-u kontrolu Doma naroda FBiH, tako je odgođen i izbor novog saziva Vlade FBiH nakon izbora 2018. godine.

“Nema nove Vlade FBiH prije izmjena Izbornog zakona BIH”, izjavljivao je više puta lider HDZ-a BiH.

Od izbora 2018. godine prošle su dvije i po godine, a nova Vlada FBiH nije formirana. Formirano je jedino Vijeće ministara BiH gdje je HDZ u vlasti dobio novog partnera u liku i djelima Milorada Dodika.

Blokada budžeta zbog CIK-a

Iako su formirali većinu na nivou BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović u izbornoj 2020. godini ostali su bez većine u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović insistirao na otkazivanju izbora dok ne vrati kontrolu nad CIK-om. U skladu sa Izbornim zakonom CIK je raspirao lokalne izbore za oktobar 2020. godine. No, u trenutku raspisivanja izbora, budžet nije usvojen. HDZ i SNSD su naizmjenično blokirali usvajanje Budžeta BiH i na taj način su natjerali CIK da prolongira izbore. Tek u ljeto 2020. HDZ je pristao da usvoji Budžet i lokalni izbori su u konačnici održani. Istina, ne u oktobru, već u novembru 2020. godine.

Blokada izbora direktora UIO

“Uprava za neizravno oporezivanje će biti hrvatska i ni s kim je nećemo dijeliti”, kazao je u julu prošle godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

Na čelu UIO je kadar HDZ-a BiH Miro Džakula. Mandar mu je istekao u junu 2020. godine. Vijeće ministara BiH nikad nije pokrenulo proceduru za izbor njegovog nasljednika. Bez glasa Vjekoslava Bevande novi direktor ne može biti ni imenovan.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...