Svaki komentar sadrži neku teoriju društva. Čak i kad komentator nije toga svjestan. Kako su svojevremeno isticali marksisti, svaka praksa temelji se na teoriji. I obratno.

Članstvo stranaka temelji svoje djelovanje na vrlo jednostavnoj teoriji. „Mi smo bolji od drugih stranaka. Bolji smo kao ljudi od njih. Pošteniji smo i sposobniji. Znamo više. Naše ideje su bolje od njihovih ideja. Nismo samo bolji od njih, već smo uvijek bolji od njih. Bez obzira na to jesmo li smo na vlasti ili nismo. Zato je uvijek dobro da smo mi na vlasti (a ne oni).“

Radi se o ideološkoj interpretaciji stvari. Tu su odnosi utvrđeni jedno, zasvagda. Vrijeme ne teče. „Mi možemo biti 45 godina (ili 20 godina, s malim prekidom) na vlasti, ali bolje je za društvo da i dalje mi ostanemo na vlasti, nego da dođu oni. Ako oni dođu, sve će uništiti.“

Prirodno je da se članstvo stranaka vodi ovakvom teorijom. Partije postoje da bi se borile za vlast.  Da bi došle na vlasti i ostale na njoj. Ta težnja političkih stranaka, u izvjesnom smislu je, rekoh, prirodna. U drugom smislu posve je nenormalna. Ne znam postoji li političar, koji će predati vlast, a da nije prinuđen (bolešću, strahom od društvenih nemira, itd.), što nije normalno.

Naime, da bi jedno društvo bilo demokratsko nije dovoljno da vlast bude potencijalno smjenjiva. Potrebno je i da se svako malo mijenja.

Time dolazimo do druge teorije. Mogli bismo je nazvati liberalnom, ali i ne moramo. Nisu bitna imena, jer mnogi liberali u BiH se ne ponašaju u skladu s ovom teorijom. Ona počiva na premisi, koju je možda najbolje sažeo britanski historičar lord Ackton: „Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.“

Onaj ko prihvata ovu teoriju, prihvata (svjesno ili nesvjesno) sljedeće: „Mi nismo kao ljudi bolji od ostalih. Niko nije imun na poroke koje donosi vlast sa sobom, pa ni mi. Kada se poredimo s drugima, nije svejedno jesmo li na vlasti ili nismo. Jer vlast kvari, čak i najbolje ljude. Zato nije dobro da ostanemo dugo na vlasti.“

Članstvu stranaka teško je prihvatiti navedenu teoriju. Ne kažem da u svim našim strankama (SDA, SDP, DF, NiP, NS, itd.) nema ljudi koji se slažu s lordom Acktonom. Izgleda da žar političke borbe čini neshvatljivim navedeni princip većini članstva u svim strankama. Svi oni ostaju uglavnom pri prvoj teoriji: „Dobro je da smo uvijek mi na vlasti, a ne drugi.“ Ali nije važno šta se misli u strankama. Na kraju je važno šta misle oni koji su van stranaka. To je famozna – većina glasača.

Ako sagledamo bh. izbore u proteklih 15 godina, stječe se dojam da građani kod nas prihvataju teoriju lorda Acktona, a ne ideološku teoriju, kojoj su skloniji stranački ljudi.

Za razliku od Srbije, u kojoj je u proteklih 12 godina jedna te ista stranka na vlasti, u Bosni i Hercegovini (tačnije, u njenim dijelovima gdje pretežno žive Bošnjaci) vlast se mijenjala više puta.

Tako je 2010. na vlast došao SDP. Nakon iduća dva ciklusa općih izbora na vlasti je bila SDA, a 2022. se na vlast vratio SDP. Uza sve kontroverze u vezi sa načinom formiranja Vlade FBiH, vrijedi istaknuti da je Denis Bećirović ubjedljivo pobjedio Bakira Izetbegovića, te da je Vijeće ministara formirano bez pomoći OHR-a.

Važno je i to da ni SDA, ni SDP u svim ovim godinama nisu sami imali vlast. Morali su je dijeliti s manjim partijama (SBB, DF, NiP, NS, itd.). Sasvim različito je trenutno stanje u Srbiji, gdje jedna stranka ima apsolutnu većinu u Skupštini, te vlast može dijeliti, ali i ne mora. Dakle, govorimo o dva posve različita politička stanja.

Time dolazimo do dosljednosti.

Niko normalan neće reći za građane Srbije da su dosljedni, a za građane BiH da nisu, jer prvi biraju istu stranku, a drugi jednom glasaju za jednu, a drugi put za drugu stranku. Pošto vlast kvari, prirodno je da građani ne misle uvijek isto o strankama.

Međutim, kad iz mase građana izdvojimo jednog, onda nam to, na jedan vrlo čudan način, više nije prirodno. Navest ću i primjer.

Ugledni bh. novinar i advokat Senad Pećanin je do izbora 2022. godine bio jedan od najžešćih kritičara vladajuće SDA. Često je gostovao u televizijskim emisijama, u kojima nije bio nimalo blag prema rukovodstvu SDA, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem.

Nakon što je SDA smijenjena s vlasti, već tokom 2023. godine, u Pećaninovom javnom djelovanju primijetila se određena promjena. Naime, počeo je kritikovati novu vlast, tačnije Trojku. Mnogi su se unutar Trojke iznenadili, jer su valjda smatrali da je Pećanin njihov. Ništa drugačije nisu mislili ni simpatizeri SDA i DF-a, te su Pećaninu počeli upućivati prigovore sljedećeg tipa: „Zašto sada kritikuješ Trojku, kada si im ti pomogao na dođu na vlast?“

I jedni i drugi su se vodili svojom ideološkom teorijom. „Ili si s njima, ili si s nama. Ako si s nama, onda si uvijek trebao biti s nama. Ako si bio s njima, onda si do kraja trebao ostati s njima.“

Čim su počeli napadi, stao sam u Pećaninovu odbranu, usprotivši se navedenoj logici. Kazao sam da Pećanin kao građanin ima pravo (a kao intelektualac ima i obavezu) da kritikuje svaku vlast. Po tom kriteriju je on dosljedan ili nedosljedan, a ne po lojalnosti određenoj stranci.

Pećanin je građanin. Nije ni član, ni simpatizer stranaka, te im ne duguje lojalnost.

Stvari su postale još složenije, kada je Pećanin postao advokat Fadila Novalića. Tada su optužbe na njegov račun intenzivirane. Ponovo sa obje strane spektra. I simpatizeri SDA, i simpatizeri Trojke su govorili da je nedosljedan, jer je upravo on podržavao krivično gonjenje Novalića. Čak ga je među prvima prijavio, na samim počecima afere Respiratori.

Kao advokat, Pećanin može braniti koga god hoće. Srđa Popović je branio Andriju Artukovića. To je abeceda. Dobro, ali ima li Pećanin pravo kao građanin, ili intelektualac, da propituje spomenuti krivični proces?

Ima, ako je došao do saznanja na osnovu koja su ga uvjerila da je došlo do propusta. Ako je trebalo suditi Novaliću, što je Pećanin tražilo, to po pravilima logike ne znači ujedno i da mu je dobro suđeno.

To da li je došlo do zloupotreba u krivičnom pravosuđu, reći će konačna žalbena instanca, vjerovatno Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.

Nisam advokat i ne mogu raspravljati o proceduralno-pravnim pitanjima u ovom slučaju. Ono o čemu mogu govoriti, kao građanin i politički komentator, jeste preksinoćnje saopćenje Naše stranke. Tu se o Novaliću i njegovom krivičnom progonu kaže sljedeće: „Upravo hapšenje takvih nazovi patriota je jedan od razloga zašto se približavamo EU, jer smo pokazali da nema nedodirljivih.“ (Moje podvlačenje)

Ko predstavlja prvo lice množine? Ko je hapšenjem Novalića pokazao da nema nedodirljivih? Naša stranka? Da li stranka, koja trenutno čini izvršnu vlast, tvrdi da je na neki način učestvovala u nečijem hapšenju? Da li formulacija da „nema nedodirljivih“ znači da je Naša stranka, kao vlast, utjecala i na ishod presude?

Zašto se po bilo kojem osnovu, vladajuća politička stranka identificira („jer smo pokazali“) sa djelovanjem pravosuđa?

Ako je Pećaninu trebalo opravdanje u javnosti, onda ne postoji bolje od ovog saopćenja Naše stranke. Jer ako vladajuća stranka odlučuje ko će biti uhapšen, onda je to već ozbiljna društvena anomalija. Čak i ako su u Našoj stranci deluzivni, pa ne odlučuju o krivičnom gonjenju građana, već se samo tako osjećaju, ili bi željeli da odlučuju, i to je ozbiljan prolem. Jer su vlast.

Ne znam da li je pravosuđe pod utjecajem izvršne vlasti. To je pitanje za pravosuđe (i vlast).

Ono što je očigledno jeste da najveći dio mainstream medija (Avaz, N1, Oslobođenje, Face TV, itd.) otvoreno podržava vlast, tačnije Trojku. Niko od njih, recimo, nije vidio ništa problematično u ovom saopćenju Naše stranke, iako su ga prenijeli. To se moglo sasvim jasno primijetiti i kroz nekritičko izvještavanje o otvaranju pregovora sa EU, u kojem se preuveličavao sam značaj događaja, kao i zasluge Trojke za isti.

U situaciji, kada je opozicija kriminalizirana (u određenoj mjeri i s dobrim razlogom), te je samim time lišena kredibiliteta (što nije dobro za jedno društvo), ključno je pitanje: ko će biti korektiv novoj vlast? Ako ne mediji ili intelektualci poput Pećanina?

Živimo u čudnom vremenu, u kojem su osnovne demokratske slobode napadnute, u toj mjeri da npr. Evropski parlament u svojoj rezoluciji kaže da se ni sve članice EU više ne mogu nazvati demokratskim društvima (npr. Mađarska). Šta tek reći za zemlje koje su van EU?

Srbija ima pregovarački status, ali kako sve češće ističu kritičari režima u Beogradu sve su manje šanse da može doći do demokratske, mirne smjene vlasti. Odnosi u srbijanskom društvu nikad nisu bili zaoštreniji i mnogi strahuju od sveopćeg nasilnog obračuna. Do toga je dovelo to što vladajući SNS kontroliše pravosuđe, kao i mainstream medije, kroz koje agresivno predstavlja opoziciju kao „kriminalnu organizaciju“, a kritičke medije kao „Đilasove“ odnosno „tajkunske“.

BiH nije takva. Zapravo samo „političko Sarajevo“ nije takvo. Zasad.

„Politička Banjaluka“ i „politički zapadni Mostar“ već odavno predstavljaju nedemokratske ambijente. Dodik i Čović su duže na vlasti od samog Vučića, a srpska i hrvatska opozicija u BiH ima manji medijski utjecaj nego ona u Srbiji.

Trojka, koja ima podršku međunarodne zajednice i mainstream medija, pokazuje težnju da kriminalizira sve medijske glasove, koji joj nisu po volji, što možda najbolje ilustrira odnos ministra vanjskih poslova prema uredniku ovog portala.

Ako se takav trend nastavi, uz podršku Američke ambasade i Misije EU, onda ćemo uništiti pluralizam i smjenjivost vlasti koju imamo već 15 godina. Drugim riječima, i „političko Sarajevo“ će ličiti na Srbiju, kojoj potpuna suspenzija demokratije nije smetala da brže od nas napreduje ka EU u proteklom periodu. Ako imate prijatelja u Beogradu, pitajte ih je li to sretan ishod.

Prethodni članakVisoki predstavnik ove sedmice nameće izmjene Izbornog zakona: Predsjednike biračkih odbora birat će CIK, uvodi se mogućnost smjene članova CIK-a, Schmidt ne želi ugroziti mandate HDZ-a!
Naredni članakNametanje Izbornog zakona: Dodik se boji Schmidtovog nametanja, Schmidt se plaši Dodikove i Čovićeve reakcije, a Trojka strahuje od svih!