Delegati iz SDA i SBB-a prisustvovat će današnjoj sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, saznaje Istraga. To znači da će biti kvorum u Klubu Bošnjaka, što je jedan od presudlova za održavanje sjednice na kojoj bi trebao biti razmatran prijedlog izmjena Izbornog zakona koje su predložili delegati iz HDZ-a BiH.
Podsjećamo, Bakir Izetbegović, Asim Sarajlić, Amir Fazlić i Munib Jusufović u utorak su odluči bojkotovati sjednicu Doma naroda BiH, ocijenivši to kao jedan od načina da se, barem privremeno, stopira usvajanje HDZ-ovog prijedloga izmjena Izbornog zakona BiH.
“Odlučili smo ne prisustvovati kako bismo spriječili usvajanje nakaradnog zakona”, kazao je u utorak dopredsjedavajući Doma naroda BiH Bakir Izetbegović.
No, líder HDZ-a i predsjedavajući Doma naroda PS BiH Dragan Čović je odmah zakazao novu hitnu sjednicu za srijedu ujutro. Kadrovi SDA i SBB-a su, prema informacijama Istrage, ipak odlučili prisustvovati sjednici. Ukoliko uopće dođe do glasanja (postoje i drugi mehanizmi blokade), HDZ-ov prijedlog će biti usvojen u Domu naroda, jer delegati HDZ-a i SNSD-a u zbiru imaju osam ruku, što znači da imaju potrebnu većinu.
Jučerašnja zbivanja u Domu naroda BiH osudili su i iz Ambasade SAD-a.
“Dešavanja u Domu naroda Parlamenta BiH bila su zajednički neuspjeh političkih predstavnika da ispune svoje ustavne obaveze. HDZ BiH, uz podršku SNSD-a, neprimjereno je iskoristio hitnu proceduru kako bi podnio uzmi-ili-ostavi prijedloge izborne reforme za koje je ranije zaključeno da su u suprotnosti s pravnim standardima i standardima ljudskih prava EU. To je uključivalo vlasništvo političkih stranaka nad izbornim mandatima, model sa dvije liste za Predsjedništvo BiH koji bi predstavljao dalju etničku podjelu i druge regresivne elemente. Odluka SDA da zloupotrijebi uslov za kvorum Doma naroda kako bi blokirala raspravu također je bila nedosljedna sa principima funkcionalnih demokratskih institucija. Nesuglasice treba rješavati kroz debatu i glasanje, a ne bojkotom. Opstrukcija i bojkot institucija na državnom nivou, bez obzira ko to radi, predstavlja destabilizirajuće antidejtonsko ponašanje”, saopćeno je iz Ambasade SAD.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ponovo je danas, na obilježavanju akcije Bljesak, govorio o BiH. Naglasio je kako je dolazak Hrvatske vojske do Manjače zaustavio rat u BiH, “a ne američko bombardiranje i konačno neformalna kapitulacija bosanskih Srba, Mladića i Karadžića, pristanak na pregovore i deblokada Sarajeva”, javlja Hina.
“Nisam za ideologizaciju povijesti, smatram da je opasna, ali to djecu treba učiti, to su činjenice”, poručio je Milanović.
To dakako nisu činjenice. Ako bi Milanović hrvatsku mladež učio činjenicama onda bi ih trebao upoznati, prije svega, sa onim koje su utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. One govore o presudi za Udruženi zločinački poduhavat na teritoriju BiH.
Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Sud je potvrdio da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.
Trebao bi Milanović upoznati mladež da su koncentracioni logori, zločini i pokolji nad Bošnjacima u BIH počinjeni u okviru međunarodnog sukoba koji je vođen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine 1993. i 1994, a u kojem je Republika Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad jedinicama HVO-a, što je potvrđeno u presudama MKSJ-a.
No umjesto distanciranja od zločinačke politike političkog vrha Hrvatske u devedesetima koji je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu te doprinio počinjenju zločina, Milanović se odlučio odlikovati jedinice i pojedince koje su učestvovali u njihovom počinjenju.
Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.
Dugogodišnja praksa
Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.
E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.
Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?
Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?
I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).
Prve žrtve
Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.
Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Goeffrey Nice, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima.
Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .
Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.
To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teči rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tuodlučnu činjenicu.
Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006, 2007.godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.
Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05.februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par.58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gorenavedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gorenavedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.
Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.
Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A
Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.
Šta se naime desilo? 06.12.2003.godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putemKancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi ovdje)
Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umešane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje)
Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.
U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).
Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.
Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.
Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007.godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.
Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.
(autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)
Krenuću od Stjepana Kljuića, koji se prošlog vikenda odazvao gostovanju na Face TV-u, vjerovatno pozvan da govori o odnosu Hrvatske i HDZ-a BiH spram Bosne i Hercegovine i izmjena Izbornog zakona u našoj zemlji. I nakon što je, onako predsjednički, izvrijeđao predsjednika Hrvatske i naravno aktuelnog predsjednika HDZ-a BiH, zbog čega je – skupa s voditeljem – pobrao ovacije za patriotizam, komplimente kako je najpametniji, te želje da dugo živi u zdravlju i rahatluku, ispostavilo se da mu se omaknuo i krajnje neprimjeren komentar o aktuelnoj ministrici obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koju je opisao “zabrađenom”.
Evo, deset dana ne prestaju salve reagiranja i osuda Kljuićeva istupa, teško je naći političara koji se nije oglasio, a njihovi pobočnici su se potrudili da “podsjete” kako je Kljuić oduvijek takav, ali eto tolerirao se?! Ministrica je i profitirala – sindikat koji joj je samo koji dan prije prijetio protestima, preko noći se presabrao i stao u zaštitu ministricinih ljudskih i vjerskih sloboda, a Kljuić ostao u blatu uvreda koje su, valjda, trebale pokazati kako prolaze oni koji se usude uvrijediti pokrivenu ženu. Suma sumarum: dozvoljeno je, dakle, Milanovića nazvati mongoloidom, Čovića optužiti za nastranu ljubav s Dodikom, ali kad se uvrede prenesu na domaću teritoriju, tema svih tema postane ljudska veličina pokrivene ministrice. I neljudskost gosta u studiju.
Stjepan Kljuić je već dugo politički penzioner (s razlogom se požalio i na visinu penzije), a njegova uloga u historiji Bosne i Hercegovine – usuđujem se reći – velika i iznimno važna. Imao je hrabrosti, onda kada je bilo najpotrebnije, ustati protiv politike Franje Tuđmana i njegovih terenskih čistača i stvaralaca logora. Prešao je 80. i iz njegovih javnih nastupa odavno je jasno da se smatra oštećenim od države, da ne kažem gurnutim na marginu i ostavljenim da se bori za goli život, kao i svi penzioneri u oba entiteta. To mu, naravno, ne daje za pravo da bilo koga vrijeđa, ali istovremeno otvara i pitanje kakvi smo to mi ljudi i kakvo društvo kad s guštom pratimo vrijeđanja političkih Hrvata i reagiramo samo na uvrede političkih Bošnjaka i Bošnjakinja?
Odgovor je krajnje jednostavan: licemjeri. Slučaj Srđana Puhala to zorno dokazuje. Aktivista i analitičar iz Banje Luke omiljena je meta za citiranje kada braći Srbima (kako voli počinjati svoje tweetove) ukazuje na kriminal vladajućih elita Republike Srpske, kada pravi viceve od Milorada Dodika i njegove familije, kada do banalnosti razotkriva svu mitologiju, laži i podvale srpskih političara, kako u Srbiji tako i u BiH, kada proziva vlasti zbog odnosa prema nesrpskim žrtvama, no kada se usudi zatražiti dokaze o broju ubijene djece u Sarajevu – odgovor je ekspresan, prijetnje smrću! Srđan Puhalo, dakle, ima apsolutnu podršku da se obračunava sa političkim Srbima i još apsolutniju zabranu da postavi bilo kakvo pitanje koje se tiče bošnjačkih žrtava. Jer, da se ne lažemo, političko je Sarajevo prisvojilo sve ubijene, ranjene i osakaćene tokom ratova devedesetih, autistično odbijajući da sve žrtve tretira jednako. Da je drugačije, Knjiga mrtvih bi makar bila dovoljno precizna da bi Puhalo mogao i sam pronaći odgovor. No, ne čini se, zapravo, da je do odgovora ikome i stalo. Slučaj Jasmile Žbanić suštinski to dokazuje: slavna je redateljica pokušala biti glas razuma i na društvenim mrežama ukazala kako je upravo u Sarajevu trebalo biti postavljeno Srđanovo pitanje i ponuđen dokumentiran odgovor. Bijes se potom sručio na nju i instantno su zaboravljeni svi njezini (filmski) doprinosi razotkrivanju zločina i zločinaca nad Bošnjacima.
Ima, valja priznati, i drugačijih – ali mnogo usamljenijih primjera: nakon što je jedan ovdašnji imam objavio fotografiju svoje porodice na kojoj su pored njega supruga i kćerka pokrivene, a druga kćerka nije, znatiželjna Sarajka (prednost društvenih mreža je i u anonimnosti koja omogućava vrijeđanje bez posljedica) zainteresirala se hoće li vršiti pritisak na drugu kćerku da se pokrije. Bez trunke žuči, efendija je objasnio kako je mlađa obećala staviti maramu za sestrinu maturu, a sad opet hoda u kabriolet verziji, uz opasku da će svaki njezin izbor biti podržan od cijele porodice.
Ključna je riječ – izbor(i). Vjerske slobode su u ovoj zemlji ozakonjene, političke idu dotle da partije kad su na vlasti žele i zakonske i ustavne reforme kako bi svoju ogrezlost u kriminal i korupciju produžile do kraja svojih i naših života. U onoj bajramskoj besjedi reis Kavazović je mudro upozorio: “Danas razmislimo i o još jednoj rak-rani našeg društva. U kriminalu i naši ljudi, čini se, učestvuju jednako kao i drugi: snažno su zastupljeni i u korupciji, mitu, kamati, kocki, razvratu, zakidanju radnika… Svaki vjernik od toga mora osjećati zebnju u srcu, jer posljedice takvih zlodjela zahvataju sve, ne samo one koji ih čine.” Pokušala sam se sjetiti kada je posljednji put neki političar naglas prozvao svoje nacionalno stado zbog zastupljenosti u korupciji, mitu, kriminalu? U zadnjih desetak godina nisam našla primjer, ali zato jesam bezbroj prozivanja tuđih nacionalnih stada, tuđih kriminala i tuđih zločina(ca). Zar su baš drugi i drugačiji za sve krivi? Kako smo uspjeli postati društvo u kome reis poziva na pogled u ogledalo? Kad se zakletva u sekularnu državu pretvorila u pogled preko tuđeg plota? One partije, koje kolokvijalno zovemo (pro)bosanskim, skupa sa svojim botovima punih su usta (opravdano) stale u zaštitu pokrivene ministrice i nisu se ni osvrnule na napade na Srđana i Jasmilu?
LIBERALNIJE I ODGOVORNIJE OD POLITIČARA
Izborna je godina, reći će, pa valja skupljati glasove. Istina je živa da smo poodavno pristali na radikalno podijeljena društva u kojima je jedina vrijednosna supstanca pripadnost stadu. Otuda i jedina otimačina i jeste za vođstva tih stada. Nije dobar Srbin onaj koji se ne zaklinje u Vučića, pa opozicija u RS-u striktno vodi računa da u obračunu s Dodikom ne kaže koju u korist Bošnjaka i zajedništva, nije nikakav Hrvat onaj koji se ne zalaže za treći entitet, makar to bio Andrej Plenković, i nije dovoljno Bošnjak ama baš niko ko u ovom času neće ponovo posegnuti za tužbama za agresiju i podsjećanjima na veličinu bošnjačke žrtve. 30 godina od početka rata i skoro 27 od Daytona nacionalni lideri u izbore ulaze sa svojim najdražim temama, punih usta naših heroja i njihovih zločinaca.
Reis Kavazović je hrabro ustao i protiv ove mantre pozivom da se obilježe sva mjesta stradanja. Nesumnjivo svjestan da s ovakvim ambijentom Bosne i Hercegovine je sve manje, a radikaliziranih Bošnjaka sve više. Kao najbrojniji narod u BiH, kao narod koji se i devedesetih, u najgorim godinama ratnim, zaklinjao u jednakost svih i multietničnu zemlju, Bošnjacima je puno puta poručio da su i najodgovorniji za sudbinu Bosne i Hercegovine. To što ga politički lideri Bošnjaka ne čuju, čak je manje problem: tužno je, zapravo, da vjerski vođa nastupa liberalnije i odgovornije od političara, a još tužnije što nema probosanski orijentiranih lidera i stranaka koji će biti riječima i na djelu sekularisti i promotori jednakosti svih. Onih koji će, uprkos mahalanju na mrežama, pokazati ambiciju da se dogovorimo barem oko minimuma i konačno krenemo u obračun s onima koji nas umjesto zajedničkog ulaska u Evropsku uniju tjeraju na pojedinačna iseljavanja. Jasmila, što nije nevažno za ovu priču, živi u Berlinu.
Zamjenik generalnog sekretara NATO-a Mircea Geoana upozorava da bi Rusija mogla pokušati napasti ključnu digitalnu infrastrukturu Gruzije i Bosne, kao što je to učinila kada je napala Ukrajinu.
Mircea Geoana je rekao je da bi Gruzija i Bosna i Hercegovina uskoro mogle postati mete Rusije. On je precizirao da napad može biti u obliku masovnog cyber napada, javlja poljska novinska agencija PAP,a prenosi politicki.ba.
Geoana je izjavio da NATO pojačava svoju podršku dvjema zemljama kako bi ojačali njihove odbrambene sposobnosti, uključujući i cyber ratovanje.
Kako je objasnio, Ukrajina je dokazala “koliko je jačanje cyber sigurnosti od velike važnosti za odbranu NATO-a,” idući tako daleko da je to nazvala “NATO prioritetom”.
Ukazao je na masovne cyber napade koji su izvedeni na ukrajinsku vladu i vojsku, kao i na drugu važnu infrastrukturu, tokom prvog dana ruske invazije, zaključivši da su „cyber napadi, pored dezinformacija i digitalne špijunaže, dio nove vrste ratovanja”.
Ako neko kaže da je “Džaferović tri puta gori od Miloševića” taj mora da je pokvaren, umno poremećen, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci, da radi po nečijem nalogu ili, u najboljem slučaju, da je ofucani, jeftini populist. Sve to zajedno sadržano je u aktuelnom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Koji je, u jučerašnjem nastupu ludila, upravo to izgovorio, mrtav hladan, dodajući da je Džaferović prošle godine išao u Vukovar samo da bi provocirao tamošnje Srbe. Rekao, ostao živ i zbrisao sa govornice, koja je zapravo njegovo jedino radno mjesto. Sa kojeg blebeće, difamira, optužuje, presuđuje, ocjenjuje, komentara sve – od Severine do svemira. Ali bez obzira o čemu da priča, on uvijek gađa dvije mete: Plenkovića, kojeg želi rušiti i Bosnu i Hercegovinu koju želi podijeliti. Istovremeno, prizemnim napadima na Bošnjake i navodnom odbranom hrvatskih interesa, tj Čovića, dodatno potkopava Plenkovićevu poziciju kod starih hadezeovaca. U suštini, ove dvije jasno istaknute mete, koristi i da sakrije svoj glavni cilj, a to je nedvosmisleno prorusko djelovanje, koje je više plod lukrativnih nego ideološko-političkih razloga. Bilo je to očigledno kada je na početku ruske agresije odbio potpisati pismo sa drugim predsjednicima zemalja centralne i jugoistočne Evrope kojim se traži ubrzani prijem Ukrajine u EU. Da se Vlasi ne dosjete, pravdao je to zahtjevom da se i BiH spomene u paketu sa Ukrajinom. Jednim metkom dva zeca. Hem,se neće zamjeriti svojim poslodavcima u Moskvi, hem će naivnim Bošnjacima prodati priču “kako onaj Milanović i nije tako loš”. Ovaj drugi, svježiji slučaj, još je ilustrativniji. Galama i prašina koju podiže oko blokade Finske i Švedske za prijem u NATO je samo smokvin list koji ga štiti od činjenice da je uz Orbana, ostao najvjerniji Putinov sljedbenik. Vjerniji i od samog Vučića, koji se kao nešto nećka, prenemaže, laže, maže, pokušavajući se praviti mrtav dok oluja ne prođe. Milanović se, pak, pravi živ i zdrav. Živ jeste, zdrav nije, piše politicki.ba.
To svi vidimo.
Za vrijeme konferencije za štampu od 57 minuta čak 18 puta se počešao po nosu. No, to je manje važno, od sadržaja onoga što izađe iz tih poganih usta. Iako je svjestan da od njegovog uslovljavanja neće biti ništa, da će Finska i Švedska ući u NATO, da se u BiH neće promijeniti Izborni zakon, tog zavisnika od mikrofona i koječega, ne spriječava da laprda o svemu i svačemu, a najviše da se miješa u unutrašnje bosanske prilike i da tako odrađuje stvari za Putina. U Hrvatskoj, o tome samo govori Plenković i rijetki analitičari. Većina medija i dobar dio javnosti to pripisuje njegovoj teškoj naravi i tersiluku, drugi dio smatra da on koristi sve što mu dođe pod ruku u obračunu sa Plenkovićem, treći da je ovo priprema za drugi predsjednički mandat u Hrvatskoj. Šta god da je u pitanju, on će ostati problem naših susjeda. Mnogo veći za njih nego za nas. Nama čak može biti koristan idiot. Ima li bolje odbrane Bosne od hrvatskih nasrtaja od onoga što govori i radi Zoran Milanović. U politici su protivničke greške neuporedivo važnije za uspjeh od vaših ideja i akcija. Naravno, ako ih znate pravilno i blagovremeno (is)koristiti. U Sarajevu se na Milanovića gleda kao na jalijaša koji bije čvrge svakom na koga naiđe i da je najbolje ignorirati ga. Što je, naravno, potpuno pogrešno. Koliko se god on bavi Bosnom, političko Sarajevo treba se baviti Milanovićem. Ne iz pukog hira ili inata, već iz čistog pragmatizma i evidentne koristi. Ima li boljeg poklona od toga da vas kontinuirano i primitivno napada proruski čovek, međunarodno izoliran i potpuno ustavno razvlašten, u okolnostima promjene međunarodnog poretka i nove hladnoratovske podjele svijeta. Na jednoj strani će biti Rusija, Eritreja, Sirija, Srbija, Sjeverna Koreja, Orbanova Mađarska i još nekoliko sličnih despotija i diktatura. I naravno Milanović, Dodik i Čović. Bosna i Hercegovina u mnogo čemu nije imala sreće kroz svoju bližu i dalju historiju. Ako je već morala imati neprijatelje, onda je zaista fortuna pogledala ako je to ova trojka. Milanović i Dodik kao braća blizanci, po bahatosti i mržnji prema Bosni i Bosnjacima, dok Čović manjak javne bahatosti nadomešćuje viškom mržnje. A svi na platnom spisku Moskve. Ukoliko se ova šansa ne iskoristi, niko drugi neće biti krivac do nas samih.
U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.
Pobjednio je
Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”
Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.
Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.
Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.
I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.
Kockanje HDZ-a
To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.
Bila je to 88. godina prošloga vijeka kada sam, sa crvenom maramom oko vrata i plavom kapicom na glavi, sa drugovima iz prvog razreda polagao pionirsku zakletvu. “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu…”, izgovarao sam sa sedmogodišnjacima riječi koje tada baš i nisam razumio, a koje iz ove perspektive, budimo objektivni, zvuče smiješno.
Ne znam sada da li sam bio posljednja ili pretposljednja generacija Titovih pionira u “samoupravnoj socijalističkoj državi” (ma šta to značilo) koja se nedugo poslije toga raspala dok se “kapitalistička Evropa” širila i ujedinjavala u jedinstveno tržište jeftine radne snage iz zemalja istočnoga bloka.
Tekst svečane zakletve, nedugo nakon samog čina njenog polaganja, objavit će predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, slaveći to kao svoj veliki diplomatski uspjeh. Uglavnom, lideri političkih partija, izuzev izočnog Dragana Čovića (koji je imao probleme sa varenjem određenih tema, zbog čega ga je u ključnom trenutku zabolio stomak), odsutnih Mirka Šarovića i Fahrudina Radončića, i prisutnih Branislava Borenovića i Nenada Nešića (specijaliziranih za priču o ničemu), usaglasili su se da će “biti dobri drugovi” i da će “marljivo učiti i raditi”.
”Ništa nije potpisano”, tvitao je Milorad Dodik dok je salom u Bruxellesu još uvijek odzvanjalo njegovo “istorijsko da” reformama u Bosni i Hercegovini. I Nenad Stevandić je smogao snage da se, kao lider opterećen sumnjivim događajima iz prošlosti, okrene ka budućnosti i izgradnji. Lideri stranaka iz Sarajeva su, neočekivano, bili jedinstveni, dok je lider HDZ-a BiH, rekosmo, bio “na poštedi”.
Ako pažljivo pročitate nepotpisani Sporazum i ako, pritom, živite u zabludi da će on biti ispoštovan, dijelit ćete sreću i zadovoljstvo sa najvišim zvaničnicima Evropske unije koji su u svom notesu upisali još jednu recku na listi “uspješnih diplomatskih misija”. Ali svi znamo da je taj sporazum jedna obična (šarena) laž, koja, baš kao i “pionirska zakletva”, služi da usreći one naivne koji vjeruju u “dobro drugarstvo”, “marljivo učenje” i još neke floskule preuzete iz socijalizma kako bi “uljepšale” kapitalizam.
Od briselskog “razumijevanja” nije prošlo ni 12 sati, a oni koji su se sporazumjeli već su imali nesporazume o razumijevanju Sporazuma. I nije uopće bitno kako taj dokument shvata Željko Komšić i kako ga razumije Milorad Dodik, ili kako ga, uz pomoć Wikipedije, tumači Elmedin Konaković. Bitno je da to što je dogovoreno nikada neće biti implementirano dok je u državi Bosni i Hercegovini ovakvo “ustavno” stanje. I još je bitnije da i sama Evropska unija nikad neće ispoštovati ono što su nam obećali čak i ako se bh. lideri usaglase.
Eno Sjeverne Makedonije za primjer. Ljudi su promijenili identitet države vjerujući da će to što u imenu imaju Sjeverna prikriti njihovu “južnjačku krv” i da će biti nova članica EU. Ali “južnjaci” su uvijek južnjaci, naročito ako u svojoj strukturi stanovništva imaju opasnost, u stručnim časopisima zapada, nazvanu, citiram, naravno, “muslimanski demografski oportunizam”.
Eno primjera i u Ukrajini. Iako su, kako nerijetko kažu zapadnjački novinari, opet citiram, “Ukrajinci slični Evropljanima, voze iste automobile i nisu kao one izbjeglice sa Bliskog istoka”, ova država neće dobiti povlašten status za ulazak u Evropsku uniju. Jer to što Ukrajina krvari, ne tiče se bogatih Evropljana koji razmišljaju o uvođenju sankcija na plin i drugu robu široke potrošnje iz Rusije, ali ne razmišljaju o sankcioniranju, recimo, uvoza ruskih dijamanata.
I u (ne)sporazumu bh. lidera pominje se Ukrajina, ali za potrebe “diplomatskog uspjeha” Charlesa Michela, svedena je na fusnotu o kojoj se tek trebaju zauzeti “čvršći stavovi” o ruskoj agresiji.
”Ništa nije potpisano”, izgovorit će dan nakon svog tweeta Milorad Dodik, objašnjavajući građanima Republike Srpske da je on, samo zbog Charlesa Michela, rekao da “prihvata” Sporazum koji nikoga ne obavezuje na bilo šta. Lider SNSD-a govori istinu. Niti je u Bruxellesu šta potpisano, niti će nakon Bruxellesa išta biti drugačije. Časna pionirska ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije značila ništa, pa neće, sigurno, ni u kapitalističkoj Bosni i Hercegovini, razapetoj između Zagreba i Beograda.
Nakon što je u Bruxellesu pohvaljen kao “konstruktivan lider”, Milorad Dodik je, preko Turske, otputovao u Rusiju. Tamo bi se trebao sresti sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Evropski orijentirani posjet, zar ne?
HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH ne može biti usvojen u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH ukoliko sve stranke sa sjedištem u Sarajevu budu glasale protiv. Ukoliko, pak, neke od tih stranaka budu suzdržane postoji mogućnost da Zakon bude usvojen.
U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sjedi 42 zastupnika, od čega je 28 iz Federacije, dok ih 14 dolazi Republike Srpske. Da bi zakon bio usvojen za njega, u prvom krugu glasanja mora glasati većina poslonika, s tim da se suzdržani glasovi ne računaju. Osim toga, u tu većinu mora biti uključena i takozvana entitetska većina koja podrazumijeva da najmanje po jedna trećina zastupnika iz oba entiteta glasa za prijedlog zakona. Ukoliko u prvom krugu postoji prosta većina, a ne postoji entitetska, Kolegij Predstavničkog doma će pokušati da postigne entitetsku usaglašenost. Ako, pak, to ne postignu, Predstavnički dom će se izjašnjavati ponovo. I u drugom krugu je potrebna natpolovična većina, dok je sada uslov da po dvije trećine iz zastupnika iz oba entiteta ne budu protiv.
Kako bi to izgledalo u praksi?
Vodeći se suzdržanošću Mladena Bosića u Domu naroda PS BiH, krenut ćemo od pretpostavke da će opozicione stranke iz Republike Srpske biti suzdržane prililom glasanja. Njih je ukupno pet. Ukoliko oni budu suzdržani i u Predsttavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, za usvajanje HDZ-ovog prijedloga izmjena Izbornog zakona više ne trebaju 22 glasa za. Sa pet suzdržanih, ta kvota se smanjuje na 19. Dakle, da bi prošao ovaj Zakon, u slučaju suzdržanosti opozicije iz RS-a, za njega bi moralo glasati 19 zastupnika.
HDZ BiH u Predstavničkom domu PS BiH ima pet zastupnika. SNSD sa svojim koalicijskim partnerima kontrolira njih osam. Dakle, SNSD i HDZ BiH u zbiru imaju 13 ruku. Ako zastupnici SDA, SDP-a, DF-a, NB-a, SBB-a, NESS-a, Naše stranke, NiP-a i PDA budu protiv, HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona nema nikakve šanse da bude usvojen. Za Zakon bi, naime, bilo 13 zastupnika, dok bi protiv bila 24 zastupnika.
Problem bi se, međutim, mogao pojaviti ako bi dio zastupnika iz Federacije BiH bio suzdržan, ali ključ je, ipak, u rukama SDA, SDP-a, Naše stranke, NES-a i Demokratske fronte pojačane Enverom Bijedićem iz SD-a. Tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH, Narod i pravda Elmedina Konakovića i SBB Fahrudina Radončića su zastupali stav sličan onom HDZ-ovom, a to je da Bošnjaci ne mogu birati Hrvatima člana Predsjedništva. Mirsad Kukić i njegova PDA godinama održavaju dobre veze sa HDZ-om BiH. Čak i ako zastupnici ove tri partije ostanu dosljedne svojim ranijim stavovima o izmjenama Izbornog zakona, pa glasaju za HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH, neće moći pomoći Draganu Čoviću da se usvoji ovaj Zakon, jer će ključnu ulogu imati SDA, DF, SDP, NESi Naša stranka. Te stranke, naime, u zbiru imaju 20 ruku, i ako svi njihovi zastupnici budu glasali protiv Zakona, Čovićev prijedlog neće moći proći ni u prvom niti u, eventualnom, drugom krugu glasanja. U prvom krugu glasanja entitetska većina je 10 glasova, dok bi u drugom krugu protiv odluke glasalo 19 zastupnika iz Federacije (Adil Osmanović je zastupnik iz RS-a). To znači da u prvom krugu HDZ ne bi imao potrebnu jednu trećinu zastupnika iz Federacije, dok bi u drugom krugu dvije trećine bile protiv.
I, kada se sagledaju sve činjenice, zaključak je jednostavan. Čovićeve izmjene izbornog zakona nemaju nikakve šanse u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
