Istaknuto

Istaknute objave

Janusz Bugajski’s Washington View: NATO Pivots Eastward

NATO’s Madrid Summit underscored that Russia’s full-scale military invasion of Ukraine has precipitated a fundamental shift in European security. Moscow’s attack ended a relatively peaceful and predictable post-Cold War phase and heralded a new era of international conflict. It also moved the epicenter of European security eastward with Poland emerging as the pivot of NATO’s eastern front confronting an aggressive Russia.

Three factors will be crucial on the emerging strategic stage. First, what will Russia’s destructive invasion of Ukraine signify for emerging threats and inter-state relations along NATO’s eastern front? Second, what impact will the war have on trans-Atlantic cohesion and pan-European security arrangements? Third, what will be the consequences for Russia itself in its war against Ukraine, especially in Moscow’s efforts to maintain its regional predominance and a unified Russian state?

Poland is fast emerging as a pivotal strategic player and fulcrum of deterrence and defense because of its size, location, resources, defense commitments, regional role, and connections with the US. Poland’s economy is the seventh biggest in the EU and the largest among all former Soviet bloc states that joined the Union. Its economy has rebounded impressively after the COVID pandemic and steady annual GDP growth of over 3% is projected over the coming few years. With 38 million citizens, Poland has the largest population of all new NATO members and benefits from high levels of education and professional expertise.

Warsaw has made serious investments in its military sector, force structure, and weapons acquisitions. The defense budget is set to increase from 2.5% to 3% of GDP in 2023, with continuing increases in a five-year plan to significantly boost military capabilities and double the number of troops to over 300,000. Moreover, Poland views itself a rising regional leader based on its history, economic potential, military prowess, and staunch opposition to Russian imperialism.

The war in Ukraine highlighted the most dangerous threats to NATO’s eastern borders and intensified Poland’s commitment to defending the Alliance. NATO’s eastern “flank” has become an eastern “front” against Moscow’s expansionism and its persistent threats of war. The invasion of Ukraine exposed Russia as an imperial state that ignores international borders and seeks to restore its dominions, thus underscoring the imperative for NATO to strengthen its capabilities, cohesiveness, and responses to aggression.

The war also consolidated a closer relationship between Poland and Ukraine. Poland was the front-line state in accepting over two million Ukrainian refugees, integrating them in the labor market, and providing all health, social, and educational benefits. It became the primary conduit for humanitarian aid and military supplies to Ukraine’s armed forces, including its own stockpiles of weapons. Kyiv views Warsaw as its closest ally and gateway to an EU future and Warsaw will also be the central hub for Ukraine’s economic reconstruction. Both capitals together with the three Baltic states are also exploring ways to strengthen their security linkages, regional transportation, energy, and economic networks, and developing closer military ties with the US.

With German and French prestige weakened in the light of their inadequate response to Russia’s war against Ukraine, NATO’s center of gravity is shifting eastward. Poland’s cross-party consensus in boosting its continental security role will be significantly strengthened in an eastern front that includes Finland and Sweden as the newest NATO members. Warsaw’s increasing purchases of US military equipment, including Abrams tanks and F-16 fighter aircraft, and the growing presence of American forces in Poland, including the permanent HQ of the US Army’s V Corps, is transforming the country into Washington’s pivotal European ally. Warsaw has earmarked several acquisition programs since Russia’s attack on Ukraine. Most of the contracts are expected to be awarded to American suppliers in a drive toward closer defense cooperation with the US. Poland will increasingly assume the position of Germany during the Cold War and can expect American bases in the coming years.

The Alliance is no longer bound by past commitments to desist from placing its forces in Europe’s east on a permanent basis. By attacking Ukraine, Moscow itself voided the NATO-Russia Founding Act that constrained NATO’s eastern deployments. At its Madrid Summit NATO announced that it would put over 300,000 troops on high readiness in the coming months and strengthen its forces in Romania and the Baltic states.

In the Western Balkans, NATO has taken some steps to bolster the Bosnian army and work more closely with Kosova’s defense forces. But this is still insufficient to deter provocations by pro-Muscovite Serbian leaders in Banja Luka and Belgrade. Urgently needed is a path toward NATO membership for Bosnia-Herzegovina and Kosova, especially as the EU has proved to be a lame duck in offering real prospects for accession and is thereby encouraging nationalist radicals throughout the region.

NATO states along the eastern front face three urgent regional challenges with long-term implications for European security and America’s role. First, they must promote the security and reconstruction of Ukraine in the wake of the destructive war. Second, they must help to bring Russia’s other non-NATO members, including Belarus and Moldova, closer to Western economic, political, and security structures. Third, they must confront the regional impact of major turmoil in Russia in the midst of economic decline and potential military defeat or a prolonged quagmire in Ukraine.

To handle these challenges, NATO needs to develop a multi-dimensional strategy, combining all informational, cyber, economic, diplomatic, and military domains. And it has to extend those capabilities to the Black Sea and Balkan regions which Russia continues to subvert and threaten with war through its designated proxies in Serbia and Bosnia’s RS. Washington needs to prepare for a prolonged period of regional uncertainty, which will also include the emergence of new political entities from a failed Russian Federation.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in July)

Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednja šansa za BiH, ali i Evropu

Sigurno ćemo stići u Evropu, ako ne do kraja ovog, onda najkasnije u narednom vijeku, prokomentirao je posljednji samit Evropskog vijeća albanski premijer Edi Rama. Najviši dužnosnici Evropske unije ipak mogu biti zadovoljni: neuobičajenom brzinom donijeli su odluke da Ukrajini i Moldaviji daju status kandidata, dok su spram Gruzije iskazali dobru volju i spremnost da se – nakon nekoliko uvjeta – i sama domogne kandidature.

Balkanska čekaonica 

Zapadni Balkan je dobio svoj samit uoči samita i tako i zaslužio Raminu opasku: Albanija i Sjeverna Makedonija očekivale su početak pregovora još poodavno, Crna Gora je prije koji dan obilježila deceniju pregovaranja, a Bosna i Hercegovina – uprkos uistinu zdušnim zalaganjima Slovenije i Austrije – ne može da dobije ni status kandidata.

U balkanskoj čekaonici je i Srbija koja pregovara, ali koja nikako da zatvori svoja poglavlja s Rusijom, pa njezine (ne)ispunjene evropske zadaće i ne dolaze na dnevni red jer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne krije koliko uživa što Evropu vuče za nos suočavajući cijeli region sa uživo prenosom evropske politike trostrukih standarda. Za to vrijeme, rapidno padaju procenti podrške euroatlantskim integracijama, a dijelovi srpskog sveta na Balkanu slave majčicu Rusiju i lidera Vladimira Putina.

Šta tačno Putin misli o dodjeli kandidatskog statusa za EU Ukrajini znaju najbolje stanovnici Kijeva, koji zadnjih dana trpe neselektivna raketiranja, dok Rusi slavodobitno marširaju agresijom pregaženim gradovima u oblastima Donjeck i Lugansk. I niko se ne treba čuditi ako – nakon što zaokruži invazijom zacrtane granice – ruski predsjednik objavi da je spreman pregovarati o uslovnom primirju za ostatak Ukrajine, a još manje ako evropske birokrate ponudu dočekaju raširenih ruku. BiH je zapravo osvjedočeni primjer evropske odanosti vlastitim vrijednostima, što je uostalom pokazala i posljednja dvodnevna sesija u Bruxellesu. Da odmah budem posve jasna: naša zemlja nije ispunila neophodne uvjete za dobijanje kandidatskog statusa, ali čak i ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u našoj zemlji, za to krivi HDZ i SNSD, koji su blokirali neophodne zakone u Parlamentu BiH (da SDA nije nevina, podsjetila je nedavno Ambasada SAD-a, zamjerajući im retoriku podjela i odnos prema setu antikorupcijskih zakona).

Floskule o tome kako bi neka vrst uvjetnog kandidatskog statusa bila nagrada za elite na vlasti ne piju vode, ne samo zato što ni EU nije operirana od sličnih, blokadama sklonih lidera, već i zato što je čak i ovakva BiH demokratska meka u odnosu – recimo – na Bugarsku i Rumuniju u momentu kada su postale članice EU. Uznapredovala Bugarska već godinama blokira Sjevernu Makedoniju, a Orbanov kadar Oliver Varhelyi to još zove “legitimnim prigovorom”, valjda i na taj način iskazujući radost što je vjerovatno najdemokratičniji lider s ovih prostora Zoran Zaev vlastitom karijerom platio ambiciju vlasti i zemlje na čijem je čelu bio da se približi EU. Bugarska je konačno odustala, u savršenom tajmingu, jedva 24 sata nakon evropskog samita. Makedonija je novo ime – kao ulaznicu na evropska vrata – izglasala prije tri godine. Sve ovo vrijeme evropsku sramotnu ravnodušnost trpjeli su građani Sjeverne Makedonije, kažnjeni i kažnjavani i danas, jednako kao što su građani Bosne i Hercegovine opet kažnjeni u Bruxellesu koji tobože ne želi nagraditi naše elite na vlasti.

A zar nije Charles Michel, 12. juna, zdušno nagradio upravo te elite, usmenim dogovaranjem u Bruxellesu, jer pismeno nije bilo moguće zato što je Miloradu Dodiku zasmetao paragraf u kome se pominje ruska invazija na Ukrajinu? Dragan Čović je, kako reče Željko Komšić, dobacivao iz hotelske sobe (Michelov poziv nije smatrao dovoljno vrijednim da se pridruži sastanku). Ovdašnji su mediji potom (pri)javili Michelovu spremnost(?!) da ukrajinski paragraf izostavi, no čak je i ta bruka manja od one koju je briselskom vrhu servirao sam Dodik, koji je odmah potom otperjao na Putinov samit, navodno ekonomski, u Sankt Peterburgu, pa onda čekao punih šest sati da mu se ruski predsjednik smiluje petnaestak minuta, e da bi ushićeno izjavio kako su i dalje prijatelji i kako je ponosan što ga je primio “jedan od tri svjetska lidera”. Uz Putina to su, mjereno Dodikovim aršinima, još kineski predsjednik Xi Jinping i turski Recep Tayyip Erdogan. “Na zapadu ništa novo”, likovao je Dodik nakon najnovijeg evropskog tretmana BiH, a da je na istoku stara priča nije nam ni morao reći, intenzitet ruske agresije na Ukrajinu dovoljno je slikovit. Poražavajuće je, zapravo, što Evropa i njezini lideri ne kriju zavist prema apsolutizmu, samo što mu onako francuski dodaju pridjev prosvijećeni. Sve dok je tako i Dodik i Vučić će nogama otvarati briselska vrata, a cupkati pred Putinovim.

Da je drugačije, davno bi EU promijenila svoj odnos prema Zapadnom Balkanu ili barem prema onim njegovim državama koje nemaju dvojbi između Rusije i ostatka svijeta. Zato što nije, u zemljama poput Sjeverne Makedonije i Crne Gore, u kojima ruski izaslanici nisu prezali ni od pokušaja državnih udara, ojačale su proruske snage, a evropska prijestonica do neukusa toleriše Vučićevo manipuliranje i još s birokratskih visina gleda na sve češće prijetnje koje ruski ambasadori na Balkanu šalju Bosni i Hercegovini. Bit će da je i to, po Varhelyiju, legitimno, jednako kao što – uprkos svim svojim institutima, od Suda u Strasbourgu do Venecijanske komisije – legitimno koketira sa Čovićevim HDZ-om, bez trunke volje da pomogne u rješenju izbornih i ustavnih promjena u BiH, makar u skladu sa onim što je proklamirano u zemljama članicama. Ovako, zapravo, s blagonaklonošću gleda upravo na one elite – srpske, bošnjačke i hrvatske – koje, kao, ne želi da nagradi i dodatno se sveti onima kojih je, nažalost, sve manje u BiH, ali koji podsjećaju da i važećim ustavom građani moraju dobiti (neka) prava. O čemu svjedoče i presude iz Strasbourga. Ako je Evropi izgovor Hrvatska, onda opet ima problem, s obzirom na to da je bahati Zoran Milanović, u najnovijoj epizodi odbrane Čovića od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića, tobože navijao za BiH, “kad već kandidati mogu biti Ukrajina i Moldavija”, tumačeći to kao happy hour i jeftino piće za sve.

Kost u grlu Bruxellesa 

Bosna i Hercegovina je prije skoro tri decenije bila ono što je Ukrajina danas. I čini se da to i jeste kost u grlu Bruxellesa, koji se jednako pravio lud ne znajući ko to tamo na koga puca. U međuvremenu su saznali, no ne i priznali, pa je Hrvatska i prije presude o udruženom zločinačkom pothvatu na teritoriji BiH postala punopravna članica EU, a Srbija ostala najvažniji balkanski partner i mjera odnosa prema ostalim zemljama. Zato treba cijeniti zalaganja zemalja poput Slovenije, Austrije i (dijela) Njemačke da se pomogne BiH i uprkos izbornoj groznici insistirati na ispunjavanju Michelovog dogovora, kako bismo do kraja godine dobili kandidatski status i neophodnu pomoć u reformama. Tim prije što dobar dio javnosti u zemljama EU, ali i Velike Britanije i SAD-a, ovih dana Evropi prigovara slučaj BiH. Moguće i zato što su svjesni da svi oni koji kidišu na našu zemlju i nerijetko posežu za argumentom kako je BiH Jugoslavija u malom, zaboravljaju da je i EU Jugoslavija u malo većem. Što će reći da Evropa zarad sebe i svojih vrijednosti polaže ispit mature na BiH. Kako god da s Putinom riješi Ukrajinu. Naravno, svi se nadamo da će to biti puno prije sljedećeg vijeka.

Matematika je neumoljiva: Ljevica u pozelenjelom sendviču

Zamislite, a imajte na umu Bosna je kolijevka nezamislivih stvari, da se jednog dana izmire Sebija Izetbegović i Elmedin Konaković. Pa da im zajednički kadar bude Haris Zahiragić. Ili da u Zenici ratne sjekire, iskopane zbog sukoba interesa, zakopaju Fuad Kasumović i Miralem Galijašević. Zamislite da u Tuzli padne pomirenje Kuke i Hodže, a u Krajini Kambera i Hozana.

Izumiranje

To što vam sada izgleda nezamislivo, ne znači da je neostvarivo.

Sarajevske parade “ponosa i predrasuda” kao da su počele buditi ljude iz malo dužeg zimskog sna u koji su utonuli od prekomjerne upotrebe opijata zvanog društvene mreže, slušajući bajke o poštenijem i pravednijem svijetu koji će doći nakon što neko kaže “budi”, pa on, pravedniji svijet – bude.

Neprincipijelne koalicije dovele su do toga da ljevičarske stranke izumiru u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su do sada jedino i egzistirale.

Evo jasnih pokazatelja. U oktobru 2010. godine SDP pod Zlatkom Lagumdžijom je ostvario historijski rezultat. U Kantonu Sarajevo je ta stranka osvojila 50 hiljada glasova. Kada im se doda još skoro 10 hiljada glasova Naše stranke, i sedam hiljada glasova SDU-a, dođemo do nevjerovatnih 67 hiljada glasova koje su osvojile stranke ljevice. SDA je u Sarajevu imala svega 37 hiljada glasova. Onda je Lagumdžija krenuo stranputicom. Prvo je izabrao SDA za svog partnera, da bi, nekoliko mjeseci kasnije, zajedno sa HDZ-om i SNSD-om izbacio tu stranku iz vlasti na nivou BiH. To će ga četiri godine kasnije koštati nekih 200 hiljada glasova u Federaciji BiH. Sa 50 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, SDP je pao na svega 19 hiljada glasova. SDA je sa 37 hiljada glasova porasla na 52 hiljade glasova. No, ljevičarsko biračko tijelo je dalo svoju podršku Demokratskoj fronti (36 hiljada) i Našoj stranci (16.200). DF će, potom, prokockati šansu da izraste u lidera ljevice, jer su prvo ušli u vlast sa SDA-om, a onda je, nakon godinu, napustili. Sve je to iskoristila Naša stranka koja se nametnula u liberalnim i lijevim krugovima kao protuteža “nacionalnim strankama”.

Netom pred izbore 2018. godine došlo je do raskola unutar SDA, pa je Elmedin Konaković, dugogodišnji miljenik Sebije Izetbegović, formirao svoju Narod i pravdu. No, 2018. to nije uticalo na izborni rezultat SDA. U odnosu na 2014. godinu, unatoč velikom raskolu, ta stranka osvaja čak 2.000 glasova više u Kantonu Sarajevo. SDA je, dakle, 2018. godine osvojila 54 hiljade glasova u KS-u. SDP je malo porastao (22 hiljade glasova), DF je pao za 20 hiljada glasova, a Naša stranka je sa 16 hiljada 2014. godine porasla na 28 hiljada glasova. SDA-ov odmetnik Elmedin Konaković je na svojim prvim izborima osvojio skoro 30 hiljada u Kantonu Sarajevo. SDP i Naša stranka za svog partnera biraju Konakovićev NiP, a DF se odlučuje za Izetbegovićevu SDA. Komšićeva stranka nastavila se topiti pod SDA-ovim kišobranom, a SDP i Naša stranka su, zapravo, počeli gubiti identitete.

Dok su Edin Forto i Nermin Nikšić svoju priču gradili na, budimo realni, fiktivnoj borbi protiv korupcije, udaljavajući se od vlastite ideologije, Elmedin Konaković je širio svoju infrastrukturu na račun ove dvije stranke. Na lokalnim izborima 2020. godine ljevica je podržala četiri NiP-ova kandidata za načelnike općina u Kantonu Sarajevo. Onda su došli rezultati za vijeća i pokazali kako je SDA prva stranka u KS-u sa 48 hiljada glasova, dok je NiP sa 30 hiljada glasova 2018. godine skočio na 42 hiljade. SDP je pao na 16 hiljada, DF na 7.500, a Naša stranka je izgubila polovinu birača (osvojili 17.000). Kompletna ljevica, tako, nije uspjela osvojiti ni 42 hiljade glasova, koliko je osvojila Konakovićeva Narod i pravda. A u zbiru SDA i njeni odmetnici iz NiP-a su osvojili 90 hiljada glasova.

Na margini

Slična situacija je i u Tuzlanskom kantonu. Na općim izborima 2010. godine SDP je u TK-u osvojio oko 67 hiljada glasova. SDA je te godine osvojila 55 hiljada glasova. Četiri godine kasnije, nakon srljanja Zlatka Lagumdžije, na općim izborima 2014. godine, SDA je, sa najboljim rezultatom nakon smrti Alije Izetbegovića, osvojila 68 hiljada glasova. SDP i DF su u zbiru osvojili 53 hiljade glasova. Na narednim općim izborima, 2018. godine, bivši potpredsjednik SDA Mirsad Kukić je formirao svoju stranku PDA. SDA je izgubila 20 hiljada glasova, a Kukić je osvojio 37 hiljada. SDP i DF su osvojili 65 hiljada glasova. No, Kukić i SDA su u zbiru imali 86 hiljada glasova, što je za 20 hiljada glasova više nego rekordne 2014. godine kada je Kukić bio SDA. SDP se odlučio na koaliranje sa Kukićevom PDA i 2020. godine na lokalnim izborima je doživio debakl. Sa 49 hiljada glasova osvojenih 2018. godine, SDP je pao na svega 29 hiljada glasova u TK-u. SDA je ostala skoro na istom, dok je Kukić osvojio 20 hiljada glasova. To znači da je SDA sa svojim bivšim članovima osvojila 70 hiljada glasova u TK-u, dok su SDP i DF pali na svega 37 hiljada. Doda li im se i 18 hiljada glasova Socijaldemokrata Envera Bijedića, kompletna ljevica je pala na 56 hiljada glasova. Dakle, ljevica je u Tuzlanskom kantonu, kao svojoj bazi, za 12 godina izgubila 12 hiljada birača. SDA i njeni recidivi su porasli za 20 hiljada glasova.

To je, ukratko, govor matematike. A na ideološkom planu situacija je još gora. U Federaciji BiH postoje dva bloka. Jedan je okupljen oko SDA, a okosnicu drugog čine bivši SDA-ovi prvaci Elmedin Konaković, Mirsad Kukić, Fuad Kasumović i Rifat Hozanović. Ljevica se našla u sendviču i vidljiva je samo na marginama. Ko je kriv za to? Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković sigurno nisu. Krivi su lideri ljevice koji svoje koalicije sklapaju samo radi fotelja, ali ne i promjena i reformi. I već u subotu je sve to počelo stizati na naplatu.

Predizborna akcija Milorada Dodika: Popovi i hodže idu na budžet Republike Srpske

Od 1. januara naredne godine, svi vjerski službenici primat će plaće iz budžeta Republike Srpske. To uključuje vjerske službenike svih zajednica koje egzistiraju u RS-u.

“SNSD će uputiti prijedlog Vladi RS da svi vjerski službenici koji imaju službu u Republici Srpskoj, od 1.1.2023. godine primaju zagarantovanu platu s pratećim doprinosima”, objavio je u utorak na svom Twitter nalogu lider te partije Milorad Dodik.

Dan kasnije, 29. juna ove godine, zvaničnici Vlade RS već su krenuli u akciju. Sekretarijat za vjere koji djeluje pri Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske poslao je svim muftijstvima Islamske zajednice BiH “urgentnu molbu” za dostavu podataka.

“Na osnovu naloga Vlade RS i na osnovu razgovora sa ministricom finansija gospođom Zorom Vidović, Republički sekretarijat za vjere dobio je zadatak da prikupi broj aktivnih imama u službama u džematima sa sjedištem na prostoru Republike Srpske, broj aktivnih imama u službama u muftijstvima sa sjedištem u RS, broj aktivnih vojnih imama postavljenih po odobrenju nadležnog muftije, brij aktivnih imama pri islamskim bogoslovskim učilištima na području RS”, navedeno je u molbi koju je potpisao Dragan Davidović, vršilac dužnosti direktora Republičkog sekretarijata za vjere.

U aktu dostavljenom muftijstvima, Davidović ističe da mu nisu potrebni lični podaci imama, već samo imena broj. Vlada RS, naime, priprema nacrt budžeta RS za narednu godinu u koji planira ubacidi stavku – plaće vjerskim službenicima. Najniža plaća u RS-u je 590 KM.

Milorad Dodik je, kako saznajemo iz SNSD-a, ovu priču pokrenuo kako bi pred predstojeće Opće izbore pridobio podršku vjerskih službenika. Prevasnodni cilj mu je da obezbijedi podršku pravoslavnog sveštenstva, ali bi ovaj prijedlog, stava su u toj partiji, mogao povećati podršku Miloradu Dodiku i među povratničkom populacijom. Naime, glasovi bošnjačkih povratnika mogli bi biti presudni prilikom izbora člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Kandidirajući Vojina Mijatovića, SDP BiH je direktno pomogao kadrove okupljene oko SNSD-a, jer se očekuje da će dio Bošnjaka svoj glas dati njemu, a ne, recimo, kadru opozicije Mirku Šaroviću koji ima mnogo veće šanse od SDP-ovog kandidata. Dodik se, međutim, želi osigurati prijedlogom da sve imame u iz RS-a stavi na budžet.

Istovremeno, lider SNSD-a u svojstvu člana Predsjedništva BiH protivi se potpisivanje ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice. Iako je inicijartiva pokrenuta 2009. godine, kadrovi iz RS-a se protive potpisivanju takvog ugovora.

Kolumna Vildane Selimbegović: Goli u izbornim jurišima

Aludirajući na nezaboravnog Mladena Delića, Željko Komšić je uoči vikenda zavapio: Ne sam, Bakire, ne sam! Bila je to reakcija na odluku lidera SDA da se odazove pozivu Olivera Varhelyija i otputuje ove sedmice u Bruxelles. Evropski komesar za susjedstvo i proširenje ne krije ambiciju da moderira sastanak trojice koalicijskih partnera u bosanskohercegovačkoj vlasti – osim Izetbegovića, još ranije su svoj odlazak u briselske odaje potvrdili lideri SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović.

Kao značka na reveru

Obojica su bila u Bruxellesu i na svepolitičkom samitu BiH kod Charlesa Michela, predsjednika Evropskog vijeća, s tim da je Čović – kako je to slikovito opisao Komšić – dobacivao iz hotelske sobe. Za četvrtog koalicijskog partnera – lidera DF-a i člana Predsjedništva BiH – kod Varhelyija nema mjesta, tako da je format briselskog susjedstva krajnje jasan, evropski kadar Viktora Orbana pravi račun sa krčmarom i ne krije svoj stav: za njega je Bosna i Hercegovina trojstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata, on u njima prepoznaje reprezente svojih naroda i on bi s njima da kroji sudbinu naše zemlje vjerovatno onako kako je u petak s Dodikom i dogovorio mađarski ministar spoljnih poslova, koji je došao da podrži Glavni odbor SNSD-a i tamo ozvaničene kandidature.

Dodatno, cilj sastanka je uljuđivanje samog Dodika i demonstracija njegove spremnosti da surađuje sa evropskim zvaničnicima (ovaj put Dodik neće odmah u Rusiju, s Putinom se dogovorio tek za kraj septembra), a posve je izvjesno da će Varhelyi od Izetbegovića tražiti ustupke u izmjenama Izbornog zakona BiH koje bi koliko-toliko pogodovale Čovićevim ambicijama.

Sve to zna i Komšić i to je i rekao, no za razliku od njega, ja sam uvjerenja da Izetbegović i nema izbora i taj ustupak koji je izvojevao o bilateralnim sastancima više doživljavam kao nepotrebnu Pirovu pobjedu. Šta god mislio o Dodiku i Čoviću, s njima Izetbegović razgovarati mora, upravo nas je odsustvo svakog dijaloga i dovelo u ovu pat-poziciju, a to što Dodik i Čović pušu u istu tikvu i što će Varhelyi učiniti sve da u nju strpa i SDA, cijena je one slave kojom se Izetbegović ponosi – lidera u Bošnjaka. U tom je kapacitetu i pozvan. I, da, Izetbegović treba ići sam iz još jednog razloga: cijeli je DF-ov mandat u vlasti prošao bez mandata, DF je – barem je sada to svima jasno – bio građanska ikebana kojom se SDA kitila, baš onako kako Narod i pravda u Sarajevu tretira Našu stranku. Kao značku na reveru. Na SDP ne vrijedi trošiti energiju, u međuvremenu se posve deklarirao i popadao na baš svim građanskim ispitima, tako da je danas u sumornoj fazi u kojoj mu lijevi obraz spašava Vojin Mijatović, a na onom desnom je iz dana u dan sve veća gužva. Srećom, samo na vrhu: da je baš tako, uvjerili su se i vijećnici SDP-a u Centru, no tek nakon što su ih partneri iz NiP-a nabili nogom i uz podršku SDA izglasali sebi i potpredsjednicu Općinskog vijeća. Džaba im je sad krečiti i naknadno zaključivati kako je NiP mlađa sestra SDA, ekipa okupljena oko Dine Konakovića nikada nije krila svoje desno stremljenje, u nekim stvarima čak i desnije od SDA.

No, nema odgovora na pitanje zašto su Naša stranka i SDP potrčali da budu veće pape od Katoličke crkve, pa su onako zdušno izosuđivali javni nered koji je u očima NiP-a izazvala kratka suknja Splićanke Lille? Bio je to performans namijenjen desno orijentiranim biračima, onim oko kojih će se narednih mjeseci, sve do drugog oktobra, otimati NiP, Stranka za BiH, NES i SDA. SBB i Platforma za progres žele centar, no već je jasno da su unutarbošnjačke podjele i svađe toliko radikalizirale ovaj dio biračkog tijela da centra gotovo da i nema, pa se posve razložnim doimaju ankete po društvenim mrežama s pitanjima o originalu i partijskim plagijatima. Tim prije što su u Sarajevu, gdje se najavljuju odsudne bitke, najočitiji dokazi esdeaovštine iz koje su ponikli današnji ljuti SDA-ovi politički protivnici – i Konaković i Efendić i Hadžibajrić, kao i veliki dijelovi listi koje njihove stranke nude, ne tako davno činili su Izetbegovićevu partijsku i svaku drugu podršku.

Danas se s njima, na zajedničkom terenu platoa ispred Narodnog pozorišta, obračunava Haris Zahiragić, samoproglašeni komesar za ćudoređe koji je uspio potpuno ogoliti i ponudu i političku potražnju. Ako, dakle, iko ima dilema, eno Zahiragića, k’o od majke rođenog da razbije sve iluzije o umjetnosti, kulturi, građanskoj viziji i poštivanju drugog i drugačijeg. To naprosto ne postoji. Ništa od pobrojanog. Kome ba da se on prilagođava? Ima da se njemu prilagode i činjenice, ako treba, a kad mu ne idu u prilog, utoliko gore po njih: da je tako, dalo se vidjeti i čuti i na presici koju je komesar zakazao pred Narodnim pozorištem, sve zanemarujući podatak da Dino Mustafić, projicirani Zahiragićev cilj, ispostavilo se, nije organizirao performans kojeg se Sarajevo tako javno postidilo. I naravno da nije važno što se slovenska predstava igrala diljem Evrope i nikog nije sablaznila, sablažnjavanje u Sarajevu je politički performans. Ako Naša stranka nije razumjela da Zahiragić ne puca iz jednocijevke, nego njegovu rafalnu paljbu prati NiP sve glumeći žrtvu (“Optužuju nas i za Povorku”, lijepo je rekao predsjednik), onda pomoći nema, a još manje alibija u tobožnjim (dogovorenim) principima.

Oni su htjeli, ali eto, nisu im dali

Da ima principa, makar u tragovima, NiP bi napravio ustupke svojim koalicijskim partnerima, pristajući – recimo – da u onom istom Centru, koji su na kraju sa SDA osvojili, oduzme ulicu Mustafi Busuladžiću. S obzirom na to da nisu ni pomislili, sad esdepeovci po Mostaru pokušavaju sebi knjižiti promjene naziva ulica i skidanje s tabli prononsiranih ustaša. Pa neće biti, drugovi, da će to proći, mostarsko Gradsko vijeće i gradonačelnik Mario Kordić poene će upisati u vlastitu proeuropsku agendu, i to već ove sedmice u Bruxellesu. SDP je imao svoju šansu u Sarajevu, sa svojom gradonačelnicom, pa ju je slavno prokockao. I tako će biti i poslije drugog oktobra, kakav god rezultat izbace izbori. I za to nije i ne može biti kriv ni Dayton ni Dodik ni Čović, a ni Izetbegović, već posvađana i razjedinjena ljevica koja godinama svoje glasače isporučuje desničarima i još se ljuti na njih – ne na desničare, već na glasače – jer tobože ne razumiju da su oni mnogo htjeli, ali eto, nisu im dali. To i jeste poenta: pristajući na opciju da nam Dodik, Čović ili Izetbegović nešto daju ili uzimaju, pristajemo na Varhelyijevu vizuru BiH. Ako zaista želimo evropsku zemlju, onda valja krenuti sa čišćenjem ispred vlastitih vrata. I ne kriviti druge što je Miljacka prljava. Već se dohvatiti posla. Car je već odavno go.

Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

U ime morala i reda

Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

“Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

Haram para

Ko će, na koncu, po

zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

Stan u Turskoj

Je li i to pitanje “morala i reda”?

Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

(radiosarajevo.ba)

Bitka za šestog delegata: Na kantonalnim listama probosanskih stranaka ima dovoljno Hrvata, najviše ih kandidovali SDP i DF, SDA ih ima na listama u Ze-Do i USK, NiP nezainteresiran

Lažnom Hrvatu iz Goražda Edimu Fejziću došao je kraj. Zbog sudskih procesa i kupovine glasova, on neće biti kandidat za Skupštinu Bosansko-podrinjskog kantona. Što, opet, znači da neće dobiti mandat delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. A zahvaljujući njegovom glasu, nakon Općih izbora 2018. godine, u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH izabran je Zlatko Miletić, jedini Hrvat u Klubu Hrvata Doma naroda BiH koji ne dolazi iz koalicije okupljene oko HDZ-a BiH.

“Apelujem na bošnjačke stranke da ne stavljaju Hrvate na kantonalne liste”, kazao je u utorak predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, obraćajući se medijima povodom skorog podnošenja kandidatskih listi.

Čega se to boji lider HDZ-a BiH? Već nekoliko puta smo se na ovom mjestu bavili suštinskim problemom funkcionisanja Federacije BiH – odnosno Klubom Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.  Prije nego pređeno na same stranačke liste, ukratko ćemo se pozabaviti suštinom u vezi sa Domom naroda FBiH.

Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U Ustavu FBiH je pisalo malo drugačije.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.

To je, znači, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.

Šta bi to značilo u praksi?

Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

respored delegata prije presude u Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH.

Proteklih godina, a naročito tokom ovog mandata uvjerili smo se da, zapravo, kantonalni zastupnici, pored članova Predsjedništva BiH, direktno ili indirektno utiču na funkcionalnost Vlade Federacije, državnog parlamenta, Vijeća ministara BiH, a samim tim i na fiskalnu i sigurnosnu politiku Bosne i Hercegovine. Pokušat ćemo, ukratko, da pojasnimo o čemu se radi. Kantonalni zastupnici međusobno odlučuju o tome ko će određeni kanton predstavljati u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno ko će biti delegat u jednom od četiri kluba Doma naroda FBiH. Upravo ti delegati imaju presudnu ulogu prilikom imenovanja predsjednika i potpredsjednika Federacije, koji, potom, direktno odlučuju ko će biti premijer Federacije BiH. Dakle, od kantonalnih zastupnika ovisi izbor Vlade Federacije. Dalje, delegati iz Doma naroda Federacije BiH direktno odlučuju o imenovanju deset delegata, pet Bošnjaka i pet Hrvata, u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Opet da pojednostavimo, kantonalni zastupnici direktno odlučuju o popunjavanju dvije trećine državnog Doma naroda od kojeg, kasnije, izuzmemo li proces formiranje Vijeća ministara BiH, ovise svi zakoni i budući budžeti.

Dakle, ukoliko žele izbjeći HDZ-ove blokade prilikom formiranja Vlade FBiH, nužno je Draganu Čoviću oduzeti dvotrećinski kontrolni paket u Domu naroda FBiH. Ali stranačke liste će pokazati da li postoji zainteresiranost kod probosanskih stranaka.

USK: SDP i DF bez Hrvata za Skupštinu, POMAK i SDA imaju Hrvate na listama

Prema Uputstvu CIK-a, USK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH i to dva Bošnjaka, jednog Hrvata, dva Srbina i jednog iz reda ostalih. No, u ovom slučaju se držimo Hrvata. Većina kandidata Laburista Fikreta Abdića izjašnjavaju se kao Hrvati. Prema rezultatima iz 2018. godine, Laburisti su osvojili tri mjesta u Skupštini USK. Dvojica su se izjašnjavali kao Hrvati, tako da je ta stranka delegirala delegata u Klub Hrvata aktualnog saziva Doma naroda FBiH. Ukoliko i u budućem sazivu Skupštine bude isti omjer snaga, Abdićevi Labursti će izabrati Hrvata u Klub Hrvata Doma naroda FBiH, što znači da je to, faktički, glas za HDZ BiH.  No, da vidimo šta nude druge političke partije. SDP BiH, prema još uvijek nepotvrđenim izbornim listama, neće imati Hrvata među kandidatima za Skupštinu USK. Razim Halkić ,koji se izjašnjava kao Hrvat, bit će nosilac liste za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. SDP se opredijelio da na svoju listu visoko pozicionira Srbina Mladena Lonića koji bi mogao ući u Dom naroda FBiH. No, to za HDZ-ove blokade ne znači ništa. DF, također, nema nijednog Hrvata u USK. No, SDA bi, prema nepotvrđenim listama, na broju 8 za Skupštinu USK trebao imati Ines Delić, Hrvaticu iz Zagreba koja se udala u Bihać. SDA je 2018. godine osvojila devet mandata, što znači da bi Ines Delić, ukoliko ne bude dodatnih pomijeranja na listama, mogla ući u Skuptinu USK. Za razliku od SDA, NES na svojim listama nema Hrvata.

Maja Uremović

POMAK bihaćkog gradonačelnika Šuhreta Fazlića bi, prema informacijama Istrage, mogao bi na svoju kantonalnu listu visoko pozicionirati doktoricu Maju Uremović koja je, također, Hrvatica.  Ukoliko bi prošle Ines Delić i Maja Uremović bile izabrane u Skupštinu USK, to znači da bi Laburisti Fikreta Abdića, barem kroz žrijeb, mogli ostati bez mjesta u Domu naroda FBiH. A ukoliko bi jedna od njih dvije bile izabrane, to bi značilo da u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH iz USK-a imamo probosanski orjentiranog Hrvata.

SBK: DF, SDP i Fuad Kasumović kandidirali Hrvate, SDA i NiP – ne

Srednjobosanski kanton daje šest delegata u Dom naroda FBiH. U pitanju su tri Hrvata, te po jedan Bošnjak, Srbin i ostali. Prema rezultatima iz 2018. godine, HDZ BiH ima 10 zastupnika. Probosanske stranke imaju 20 zastupnika. Sa četiri Hrvata, od ukupno 20, sigurno bi dobili jedno mjesto u Domu naroda FBiH. No, prema preliminarnim podacima, samo tri Hrvata iz tzv. probosanskih stranaka imaju šanse da uđu u Skupštinu SBK. Unatoč protivljenju većeg dijela stranke, četvrta na listi SDP-a BiH bit će Anita Markanović. Na Općim izborima 2018. godine SDP je osvojo pet mandata. Ukoliko ponove isti rezultat, Anita Markanović će, vjerovatno, biti izabrana u Skupštinu SBK. Pod uslovom da rukovodstvo potvrdi njenu kandidaturu. Demokratska fronta će kandidirati Željku Matković. Ona je na drugom mjestu kantonalne liste. Upravo dvoje zastupnika DF-a izabrano je u Skupštinu SBK na izborima 2018. godine. Predsjednik Hrvatske stranke Božo Skopljaković u SBK će koalirati sa BH Inicijativom Fuada Kasumovića. Prema informacijama Istrage, Skopljaković bi trebao biti nosilac liste za Skupštinu SBK. Ukoliko prođe, a bivša stranka Fuada Kasumovića je imala jednog zastupnika u Skupštini, to znači da bi bilo najmanje troje zastupnika hrvatske nacionalnosti koji nisu pod kontrolom HDZ-a. Čak i ako HDZ ponovi isti resultat i osvoji 10 mandata, to znači da će ta stranka iz SBK sigurno moći izabrati dva delegata Hrvata u Dom naroda FBiH. Treći delegat bi se birao žrijebom, što znači da probosanske stranke, i praktično, mogu imati jednog delegata iz reda Hrvata SBK u Domu naroda FBiH. Naravno, Željka Matković, Božo Skopljaković i Anita Markanović prethodno moraju biti izabrani u Skupštinu SBK.  SDA i Narod i Pravda, prema preliminarnim listama, nemaju nijednog kandidata iz reda hrvatskog naroda.

Kanton Sarajevo – neupitan izbor probosanskog Hrvata

Skupština Kantona Sarajevo u Dom naroda FBiH delegira devet delegata, od čega su tri Bošnjaka, tri Srbina, dva iz reda ostalih i jednog Hrvata. Narod i Pravda na svojoj listi za Skupštinu KS ima Hrvaticu Danijelu Kristić. DF je na drugo mjesto pozicionirao Marijelu Margetu Hašimbegović koja je, rakođer, Hrvatica. To znači da će jedna od ove dvije kandidatkinje biti izabrane u Skuštinu KS, a samim tim jedna od njih prolazi u Dom naroda Federacije BiH. SDA u KS nije kandidovala Hrvata, dok je ni u vrhu liste SDP-a za Skuptinu KS nema Hrvata.

Ze-Do: SDP, DF i SDA u borbi protiv HDZ-a

Zeničko-dobojski kanton daje šest delegata u Dom naroda FBiH. Troje je Bošnjaka, te po jedan Srbin, Hrvat i ostali. HDZ BiH u Skupštini Ze-Do ima tri mandata. Da bi se izbjegao izbor HDZ-ovog zastupnika iz Skupštine Ze-Do u Dom naroda FBiH, nužno je da u tom Kantonu probosanske stranke izaberu četiri zastupnika iz reda Hrvata. DF je za Skupštinu Ze-Do predložio Hrvaticu Suzanu Pandžu koja će biti druga na listi. SDA planira da predloži Mirelu Mateša Bukvu. No, prema informacijama Istrage, ona je tek ioza desetog mjesta na preliminarnoj listi SDA. Ukoliko ne bi bila “unaprijeđena”, teško da bi mogla biti izabrana u Skupštinu Ze-Do u kojoj SDA trenutno ima jedanaest zastupnika. SDP BiH će na svojoj listi, vjerovatno, imati Vedrana Kasera koji je Hrvat. Čak i ako druge stranke ne budu imale kandidate iz reda Hrvata, postoji mogućnost da se, najmanje kroz žrijeb, u Dom naroda FBiH izabere Hrvat koji nije pod kontrolom HDZ-a BiH. To bi već bio četvrti delegat u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH koji nije pod kontrolom HDZ-a BiH.

Tuzlanski kanton – DF kandidirao Hrvata

Prema Uputstvu CIK-a, Tuzlanski kanton u Dom naroda FBiH delegira osam delegata. U pitanju su tri Bošnjaka, dva Srbina, dva iz reda ostalih i jedan Hrvat. HDZ BiH u TK nema nijednog zastupnika. To znači da bi izbor bilo kojeg Hrvata iz bilo koje stranke u Skupštinu TK značio da će taj delegat predstavljati Hrvate iz TK u Domu naroda FBiH. Na listi DF-a, pod rednim brojem tri, nalazi se Boris Krešić koji je delegat i u aktualnom sazivu Doma naroda FBiH. Na petom mjestu SDP-ove liste nalazi se Vedrana Petrović, koja je također Hrvatica.  SDA na svojoj listi nema Hrvata.

BPK – Nema više Fejzića, SDP u potrazi za Hrvatom

Iz Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona delegiraju se tri delegata u Dom naroda FBiH, jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat. Hrvatsko mjesto do sada je popunjavao Edim Fejzić, ali on više nema pravo na kandidaturu. SDA i DF na svojim kandonalnim listama nemaju Hrvata, dok su nam u goraždanskom SDP-u potrvdili da će oni poduzeti sve da na svojoj listi imaju barem jednog Hrvata koji bi, nakon izbora u kantonalnu skupštinu, po automatizmu bio izabran u Dom naroda FBiH:

Ukoliko svi navedeni kandidati budu izabrani u kantonalne skupštine, a postoji realna i objektivna mogućnost, HDZ BiH bi mogao ostati bez dvotrećinske većine u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. To bi značilo da ta stranka više ne može blokirati formiranje vlasti u Federaciji BiH.

 

 

 

 

Medij blizak HDZ-u BiH tvrdi: Borjana Krišto HNS-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH

Borjana Krišto bit će kandidat Hrvatskog narodnog sabora za člana Predsjedništva BiH, objavio je Bild.ba, medij blizak HDZ-u BiH.

“HDZ BiH je, čini se, odlučio. Dragan Čović ne ide u utrku za Predsjedništvo BiH Kandidat, odnosno kandidatkinja hrvatskih stranaka će biti Borjana Krišto, dugogodišnja dužnosnica HDZ-a BiH i aktualna zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, piše Bild.ba.

Ovo je tom portalu potvrdio visoki izvor iz HDZ-a BiH.

“Ne ide Čović, ide Borjana”, rekao je izvor iz HDZ-a za portal Bild.ba.

Prema informacijama Istrage, Čović je proteklih sedmica imao pritisak da kandidira mostarskog gradonačelnika Maria Kordića. No, zbog straha da će izgubiti kontrolu nad HDZ-om i HNS-om. Čović je bio protiv te kandidature. Kako bi dijelom udovoljio zvaničnicima iz Hrvatske, Čović se odlučio za Borjanu Krišto koja je njegova dugogodišnja bliska saradnica.

Zvanična potvrda očekuje se uskoro. No, kako rekosmo, HDZ-u bliski Bild.ba je objavio da je kandidat biti Borjana Krišto.

Narodno pozorište i pravda: Sarajevska parada homofobije

Prije tačno dvije godine, dok još nisam bio zabranjen u centralnom komitetu saveza kolumnista Senada Hadžifejzovića, upozorio sam da je pojava Naroda i Pravde i sličnih otpadnih voda iz SDA-ove kanalizacije, velika opasnost za bh. društvo u cjelini. Jer kada vam alternativa nacionalnoj stranci postane još desnija frakcija te nacionalne stranke, dobijete političko nadmetanje između Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića, ili Faruka Kapidžića Dia-e i Adnana Delića sa istom ideološkom osnovom.

Prije pojave Naroda i Pravde, u Kantonu Sarajevo je, recimo, SDA, u najboljem slučaju, osvajala 59 hiljada glasova. U jesen 2020. godine, SDA i njen recidiv NiP osvojili su u zbiru 90 hiljada glasova. Što, ako pogledamo iz ove perspektive, opet znači da je podrška šovinističkim politikama Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića porasla skoro za 50 posto.

Gdje su, recimo, jučer bili sarajevski liberali i ljevičari? SDA-ovce i NiP-ovce smo vidjeli jasno. Šovinističko nadmetanje Zahiragića i Konakovića, Die i Delića obilježilo je dan u kojem su obespravljeni pripadnici LGBT populacije pokušavali skrenuti pažnju na sebe. Ne, da ne bude zabune, nije sporan skup Sanjina Muse i njegovog putujućeg (para)džemata. Ima i Musa pravo da na miran i dostojanstven način iskaže svoje stavove glede porodice. Ali Konaković i Zahiragić nemaju pravo na širenje homofobije. Ova dvojica „nus proizvoda“ dvora Izetbegovića iza sebe imaju 90 hiljada ljudi koji ih prate i koji im vjeruju. To što su uspjeli veći dio javnosti ubijediti da su različiti, te da su jedan drugom alternativa, i jeste problem ove države. Što pokazuju konkretni podaci iz posljednja dva izborna ciklusa. SDA je, recimo, 2018. godine u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Dvije godine kasnije, SDA je osvojila 48 hiljada. To znači da je ta stranka Konakovićevom ekspanzijom izgubila svega šest hiljada glasova u KS. Narod i Pravda je na izborima 2018. godine osvojila 29800 glasova, dok je dvije godine kasnije dobila 13 hiljada novih glasača. Što znači da je NiP oštetio druge stranke više nego SDA. Naša stranka je prije „buma“ Elmedina Konakovića (2018.godine) osvojila 28300 glasova u Kantonu Sarajevo. Na izborima 2020. Naša stranka je dobila svega 17 hiljada glasova. SDP je od 22 hiljade glasova iz 2018. došao do 16 hiljada 2020. DF je sa 13480 glasova  2018. godine pao na 7500 glasova 2020. godine.

NiP je, dakle, zarobio ljevicu i liberale. Koristeći termine „promjena“, „korupcija“ i „alternativa“, NiP je uspio ubijediti i lidere SDP-a i Naše stranke da je Elmedin Konaković, zapravo, rođeni vođa koji će srušiti SDA. Pa onda dobijemo talačku krizu tokom koje predsjednik liberalne Naše stranke i kantonalni premijer koji je i sam bio učesnik Povorke, mora zabiti glavu u pijesak kada njegov ministar Adnan Delić (NiP) zloupotrijebi službenu stranicu Ministarstva za promovisanje homofobnih stavova. Ili dobijemo to da se lično kabinet premijera liberala Edina Forte tri puta u dva pasusa mora izvinjavati građanima zbog golih ljudi ispred Narodnog pozorišta čiji je performans prekinuo Sebijin poluproizvod Haris Zahiragić. Došli smo do toga i da direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić, koji ima stavove o svemu što ga se ne tiče, šuti o onome što bi trebalo da ga se tiče.

Svi liberali, pa čak i sami organizatori sada se, pod navalom šovinizma Harisa Zahiragića, ograđuju od sopstvenih stavova i performansa. A ograđuju se zato što znaju da njihov koalicijski partner Elmedin Konaković o svemu navedenom misli isto što i Haris Zahirahić.

I, šta, zaboga, ima sporno u tome što je neko uz sve potrebne dozvole (ako ih je imao), izveo svoju umjetničku tačku ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu?

Ne znam da li ste primijetili, ali poruke Sanjina Muse i obespravljenih pripadnika LGBT zajednice nisu bile i neće ostati u fokusu. U fokusu su bili i bit će narednih dana homofobni stavovi Harisa Zahiragića, Adnana Delića, Elmedina Konakovića i Faruka Kapidžića.  A za to vrijeme ljevica će šutjeti. Kandidat ljevice za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović sigurno neće napisati otvoreno pismo u kojem će oštro osuditi stavove NiP-a i SDA o sarajevskoj Povorci. Jer kandidat ljevice cilja u isto biračko tijelo u koje ciljaju Zahiragić i Konaković. I to i jeste poraz bh. društva. Evo, samo kratki presjek.

U Sarajevu se nadmeću i najveću podršku imaju SDA i NiP. U Zenici je bitka između SDA i bivšeg kadra SDA Fuada Kasumovića. U Krajini je bitka između Kambera (SDA) i Hozana (A-SDA). U Tuzli se za prevlast bore SDA i Kukićev PDA. Kada se sve sabere i oduzme, ideološka razlika ne postoji. Ni među njihovim biračima niti među stranačkim rukovodstvom. Ali nisu sporni oni. Sporno je to što su stranke ljevice i liberalne stranke  za mrvice vlasti  prepustile svoju „upravljačku“ politiku strankama nastalim iz SDA. Pa se sada, recimo, u širenju homofobije nadmeću i sarajevska vlast i sarajevska opozicija. Dok sarajevski liberali i ljevičari nemaju hrabrosti da stanu iza vlastitih performansa i Povorke. Samo sarajevski ljevičari, liberali i antifašisti mogu dati pozorišni plato za performans golih ljudi, a onda se, dva sata kasnije, ograđivati od toga što su dopustili. I nije problem što su dopustili. Problem je što se ograđuju.

Umjetnički performans neću komentarisati, jer o umjetnosti ne znam ništa. To bi trebao, iz umjetničkog ugla, komentarisati Dino Mustafić, ako ima vremena od komentarisanja Izbornog zakona o kojem, uvjerio sam se, ne zna ništa. Ali on šuti. Šute svi liberali, prepadnuti selfie performansom Harisa Zahiragića i Facebook statusima Elmedina Konakovića. Šute, jer osjećaju da performans nije naišao na odobravanje javnosti. A oni, ti silni sarajevski liberali i antifašisti, više vode računa o svom ugledu nego o ljudskim pravima. Prepoznat ćete ih po tome što uvijek jasno i glasno podržavaju ono što je popularno, a šute ono o onome što nije.

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika je to što je svojm olim tijelom ogolio i ljevicu i desnicu. I pokazao ko ima muda, a ko ne.

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši federalni specijalci i odbjegli džudista iz Bihaća

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne viđaju u njegovom rodnom Bihaću. Tamo se trebao pojaviti u 2. decembra prošle godine na Općinskom sudu, gdje mu se sudi zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda policajcu Muhamedu Ziriću, koji je poslije te tuče preminuo.

„Nije se pojavio“, kaže nam sudija Općinskog suda Bihaću Dino Muslić.

Kaže da je imao čvrsta obećanja da će Sadiković doći na ročište 28. decembra. Ali, opet se nije pojavio.

„Njegov branilac nam je rekao kako je on proteklih mjeseci imao neko takmičenje u Dubaiju. Onda je, prema riječima, branioca imao problema s vizom. Rečeno nam je da je skinut sa aviona i da se nalazi u nekoj vrsti pritvora u Dubiaju. Ja sam početkom januara izdao naredbu da ga dovedu pred Sud. Nisu ga pronašli. Sada sam izdao naredbu za raspisivanje potjernice“, objašnjava sudija Muslić.

Odbjegli džudista Harun Sadiković u Dubaiju

Džudista Sadiković obmanuo je sud. Tačno je da je u Dubaiju. Ali nije tačno da je tamo imao takmičenja i da je skinut s aviona. On nema problema sa vizom. Nije u pritvoru. Harun Sadiković je „tjelesna straža“. I to vođi jednog od najmoćnijih narko kartela na svijetu – Edinu Gačaninu Titu.

Madež ispod lijevog oka otklanja svaku sumnju. To je Edin Gačanin Tito, šef narko kartela Tito i Dino, koji, zajedno sa italijanskom Kamorom i irskom porodicom Kinahan, kontrolira kokainsko tržište Evrope.

Edin Gačanin Tito

Ova fotografija je nastala početkom januara. Objavljena je na Instagram profilu Haruna Sadikovića. Krajnje desno, iz vaše perspektive je Edin Gačanin. Do njega je, ovaj bez kose, Ibrahim Miladin. Sa desne Miladinove strane je Dženis Kadrić. Krajnje lijevo je Harun Sadiković. Da kratko podsjetimo. Ibrahim Miladin je bio pripadnik Specijalne policije Federalne uprave policije.

Harun Sadiković, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Edin Gačanin Tito

Primljen je, pisali su mediji, posredstvom federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. I Dženis Kadrić je bio pripadnik Specijalne jedinice FUP-a. Obojica su sada na „tjelesna straža“ Edina Gačanina Tita. Vođu narko kartela su pratili i u septembru kada je 2016. godine godine kada je on boravio u Sarajevu.

Izvještaj FUP-a: Memija dočekao Tita

Gačanina je, tada, na sarajevskom aerodromu dočekao biznismen Gordan Memija, čija je firma rentala i automobile u kojima vozio Tito sa pratnjom, koju su, uglavnom, činili pripadnici Federalne uprave policije. U znak zahvalnosti, Gačanin je donirao skupocjenu opremu Specijalnoj policiji, a donacija je proknjižena preko federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je, tada, dobio jedan komplet opreme. Osim toga, Gačaninov drugi pratilac Ibro Miladin (bio)  je prijatelj Gordana Memije, biznismena koji je, prema vlastitom priznanju, dočekao Tita na aerodromu i kojem je iznajmio automobile za vožnju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Gordan Memija i Ibrahim Miladin

Pored dvojice bivših federalnih specijalaca, Tita, rekosmo, čuva i džudista iz Bihaća Harun Sadiković. On je učenik Branislava Crnogorca, savjetnika federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

Sadiković i Crnogorac: čuvar narko bossa i savjetnik ministra policije

Dakle, na fotografiji nastaloj prije nekoliko dana, napokon možemo zajedno vidjeti specijalce FUP-a sa Edinom Gačaninom Titom.

„Drago mi je vidjeti braću“, piše u komentarima Jason Woodham.

Ovaj rođeni Britanac je svjetski poznati borac, a sada trener „Muaythaia“ i boksa. Već dugo živi u Dubaiju. On je lični trener Edina Gačanina Tita i njegovih pratilaca. Ovo ispod je njihova zajednička fotografija nastala prošle godine.

Jason Woodham sa Titom i njegovim čuvarima

Idemo s desna. U majici narandžaste boje je Harun Sadiković, džudista iz Bihaća. Do njega je Dženis Kadrić, bivši specijalac FUP-a. U sredini je Jason Woodham. Sa plavim rukavicama na rukama je Edin Gačanin Tito. Krajnje lijevo je Ibrahim Miladin, također bivši pripadnik Specijalne jedinice Federalne uprave policije. I ova fotografija je nastala u Dubaiju, gdje Tito godinama živi.

Edin Gačanin Tito jedan je od najmoćnijih ljudi u narko biznisu. Povezan je, pisali smo, sa italijanskom Kamorom i sa članovima irske porodice Kinahan. Vođa Kamore, Rafaele Imperialle uhapšen je prošle godine u Dubaiju. U istom gradu živi i Daniel Kinahan, moćni boss iz Irske koji se pojavljivao kao organizator box mečeva Tysona Furya i Antonya Joshue. Irski mediji su, povezujući kartel Tito i Dino, te Kamoru i Kinahana, ovaj kartel prozvali „Super Kartelom“.

Septembar je 2020. godine. Los Sinchisi, pripadnici padobranske specijalne jedinica policije u Peruu, izvršili su desant u džungli, u področju La Convenciona. Za 48 sati akcije spriječili su proizvodnju 280 kilograma kokaina i uništili čak četiri i po tone hemijskih zaliha za proizvodnju ove droge.

„Ovaj narko kompleks, postavljen se u dolini rijeke Apurimac, kao i pronađena droga pripadali su trgovcima drogom poznatim kao Negro i „Tito“, objavila je 22. sepembra 2020. godine peruanska La Republica, pozivajući se na službena saopćenja tamošnje policije.

Tito i Negro u shemi peruanske policije

Tito i Negro se, također, pominju i u drugim istragama peruanske policije. Konkretno, Tito je, u predmetu protiv Sarajlije Davida Cufaja, osuđenog Peruu zbog krijumčarenja dvije tone kokaina, označen kao „organizator i finansijer krijumčarenja velikih količina kokaina“ iz Južne Amerike u Evropu.

Osim Cufaja, za Tita je radio i Smail Šikalo, koji je uspio pobjeći iz Perua, a za kojim je raspisana Interpolova potjernica. On je bio u pritvoru u Peruu, prije nego je Tito organizirao njegov bijeg, nakon što ga postupajući sudija pod misterioznim okolnostima pustio „u kućni pritvor“. Šikalo se vratio u Sarajevo, gdje danas slobodno živi.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...