Istaknuto

Istaknute objave

Emir Suljagić piše za Istragu: Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit?

Do prije nekih deceniju o Bosni i Hercegovini su pisali skoro isključivo stranci. To više nije slučaj. Pojavila se, slučajno jer nismo mi kao zajednica ništa uložili u to, generacija novinara, publicista, akademika iz Bosne i Hercegovine koji ozbiljno pišu o nama i pišu na engleskom, na ozbiljnim mjestima. Stvar je u tome da je jedna grupa akademika izvana dala sebi za pravo da pišući o nama definišu i naše iskustvo i imala je realno nekih petnaest godina da to uradi. Sa pojavom autentičnog i artikulisanog bosanskog glasa, počeo je da se mijenja i narativ.

Njima to nije problem samo sa stanovišta kontrole nad narativom, nego i ozbiljan novčani problem: to je grupa ljudi koji zarađuju jako mnogo prodajući svoju navodnu ekspertizu. Bez ekpertize nema vebinara, uredničkih namještenja, speaking engagements, itd. Ali, to je druga i duga priča.

I stoga zapravo ovih dana svjedočimo jednoj provali bijesa, jednom ubermenschovskom režanju da ostanemo na svom mjestu i da ne pomišljamo da smo jednaki i da imamo pravo da sami definišemo vlastito iskustvo i izvučemo pouke iz njega. Odatle dolaze optužbe za „nedostojnost“ žrtve ili da je komemoracija Srebrenice „nacionalistički projekt“, a genocid „izbrana trauma“, što je samo drugi način da se kaže ono što govori Milorad Dodik, da je Srebrenica „osnivački mit“ Bošnjaka.

Prvo da riješimo jedno: u vezi sa Srebrenicom nema ništa izabrano. I nema nikakvog mita. Srebrenica je sasvim prirodno ugaoni kamen našeg iskustva dvadesetog vijeka. Nikad nijedan genocid, nijedan takav događaj nije morao da bude dokazan na nivou na kojem i Srebrenica: pojedinačne DNK identifikacije svake žrtve. Ne vjerovati u Srebrenicu, znači ne vjerovati u DNK tehnologiju, između ostalog.

Ali, na to se zapravo odnosi moje pitanje: šta i da nije tako? Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit? Sve nacije imaju svoje founding myths. Nisu svi mitovi, ali svi su krvavi. I mi se po tome ne razlikujemo od drugih evropskih naroda.

Narodi se formiraju oko zajedničkog iskustva, zajedničke traume u koju elite tog naroda učitavaju značenje koje žele ili koje je održivo. Recimo, srpske elite su izabrale da zatiranje muslimanskog stanovništva u Srbiji, Bosni, Kosovu i Makedoniji tokom dva vijeka smatraju centralnim cijelom srpskog osnivačkog mita. Srpski identitet ne bi postojao bez binarne opozicije u odnosu na islam, odnosno osmansko kulturno i vjersko nasljeđe.

I to je sasvim legitimno: Leopold Ranke, između ostalog, pisao je o „čišćenju“ osmanskih muslimana iz Srbije kao o „srpskoj revoluciji“. U tom smislu, nema razlike između Marie-Janine Calic, Florijana Biebera, Michaela Martensa – vodeće akademske i medijske „eksperte“ za Balkan na njemačkom govornom području – i najzatucanijih srpskih nacionalista: balkanski, u ovom slučaju bosanski, muslimani nemaju pravo da sami definišu vlastito iskustvo. Pošto nisu dorasli, to će za njih, ako su sretni učiniti dobrohotni stručnjaci iz Evrope. Ako nisu, onda srpski istoričari, pisci i pjesnici.

Stvar sa Srebrenicom i Bošnjacima je u tome što je prvi put u istoriji grupa koja je dosad bila isključivo predmet istorije, odlučila da sama definiše vlastito iskustvo, sama odredi gdje počinje, gdje završava, i najvažnije kako se to iskustvo zove, kako se imenuje. Što i jeste njen prerogativ. Mi smo jedina grupa ljudi ovlaštena da odluči kada i šta u našoj istoriji počinje, a kada se završava.

Silne napore, milione maraka budžetskog novca uložene u negiranje genocida treba razumjeti u tom kontekstu: srpski nacionalizam i njegovi tradicionalni saveznici (čitaj: njemački i drugi centralnoevropski nacionalizmi) ustvari hoće da definiše naše proživljeno i istorijsko iskustvo. Negiranje genocida nije svrha samo sebi, nego je sastavni dio istorijskog narativa, koji nam je jednom uspješno nametnut. Razlika je mnogo, i ona sa početka ovog teksta je tek jedna. Druga, podjednako važna, je da Jugoslavija, objektivno, nije bila naša država. U obje Jugoslavije istorijski narativ se utvrđivao u beogradskim kulturnim i akademskim krugovima, kao i mjesto svih južnoslavenskih naroda u hijerarhiji jugoslovenske zajednice.

Zato i tako su Hrvati bili „genocidni“, Bošnjaci „Turci“, a Albanci tek obični rasno inferiorni untermensch. Tako i zato je, više kao ilustracija, antifašistički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu kidnapovan i monopolisan za Srbe i Srbiju, iako je u stvarnosti središte narodnooslobodilačkog pokreta bila u zapadnim dijelovima Jugoslavije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao što piše Marko Attila Hoare. Tako i zato su pokolji „Turaka“ u Bosanskoj Krajini u ljeto 1941. predstavljeni kao „narodni ustanak“, a nijedno mjesto četničkog genocidnog pokolja nad bošnjačkim civilima u Sandžaku i istočnoj Bosni nije obilježeno do pred sami kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.

I sada bi ponovo da napišu istu takvu „istoriju“. I zato bijes i pjena na ustima. Sva sreća pa smo se u međuvremenu upoznali.

(autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

Nakon hapšenja Vranja i Husića: Otvoreni Balkan za zatvaranje žrtve

Mislio sam da je u pitanju šala kada sam prošle nedjelje, minut do četiri, primio poruku od Edina Vranja kojom me obavještava da je uhapšen. Nazvao sam ga istog trenutka, ali nije se javljao. Pozvao me pet minuta kasnije i tiho saopćio da se nalazi u policijskoj stanici u Priboju, da ga sumnjiče za ratne zločine i da mu oduzimaju telefon. Onda mi je, putem vibera, poslao fotografije potvrde MUP-a Republike Srbije kojom se potvrđuje da je upoznat s pravima. Više se nije javljao.

Edina Vranja poznajem već nekoliko godina. Bio je često tema mojih kritičkih tekstova i priloga. To što ja mislim o njemu ili što on misli o meni potpuno je nebitno za ovu priču. Stvar je principa.

Ima možda tridesetak dana otkako sam u Novom Sadu pronašao i snimio Duška Kornjaču, optuženika za zločine protiv čovječnosti koji je „nedostupan“ bh. pravosuđu. Pravedni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćit će naciji da Duška Kornjaču neće izručiti Bosni i Hercegovini, gdje bi mu se trebalo suditi zbog ratnih zločina u Čajniču. Reći će predsjednik Srbije, koji se zalaže za otvoreni Balkan, da neće izručiti nijednog Srbina optuženog za ratne zločine jer bi to ugrozilo „ustavni“ poredak države na čijem je čelu. Pa, zato, u toj državi slobodno živi petnaestak optuženika za ratne zločine. Slobodno živi presuđeni ratni zločinac sa tuzlanske Kapije Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac iz Bratunca Mirko Todorović Banana. U Srbiji slobodno žive optuženici genocid u Srebrenici.

Bio sam tad još sasvim mali kada su na televiziji prikazivali slike Samira Avdića, Nedžada Husića i Ahme Harbaša. Ova trojica Srebreničana su u julu 1995. godine, zajedno sa ostalim muškarcima, putem smrti krenuli ka Tuzli. Kada je kolona razbijena, sedmorica Srebreničana, Nedžad  Hasić, Behudin Husić,  Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić, krenuli su svojim putem. Deset mjeseci su lutali podrinjskim šumama, onda su se 11. maja 1996. godine na Crnom Vrhu kod Zvornika predali američkim pripadnicima IFOR-a, koji su im obećali da će ih prebaciti u Tuzlu. Slagali su ih. Sedmorica muškaraca isporučeni su MUP-u Republike Srpske. Tada je nastao slučaj „Zvornik 7.  MUP RS-a ih je teretio za ubistvo četvorice Srba i jednog Bošnjaka u Podrinju. Kasnije će ih pustiti i suditi im u odsustvu. Onda će za njima raspisati Interpolove potjernice i ovi Srebreničani su postali ljudi bez identiteta. Godinama su živjeli na teritoriji Federacije, sve dok ih SIPA, po nalogu pravosuđa Republike Srpske, nije počela hapsiti. Jučer je uhapšen Behudin Husić. Nakon 26 godina progona, u rukama je policijske iz Republike Srpske. Prebačen je u pritvor u Bijeljini. Tu, u tom gradu, godinama je slobodno živio general Milomir Savčić, čovjek koji je optužen za genocid u Srebrenici. Živio je mirno dok mu „njegovi ljudi“ iz Tužilaštva BiH nisu dojavili da će biti uhapšen. Onda je iskoristio „otvoreni Balkan“ Aleksandra Vućića i prešao u Srbiju. Da živi mirno i bude „nedostupan organima gonjenja BiH“. Behudin Husić, koji je uspio pobjeći Savčićevim vojnicima u julu 1995. godine, dostupan je „organima gonjenja“. On je u pritvoru, a Savčić na slobodi. U Srbiji. Čijem predsjedniku ne pada napamet da hapsi, izručuje ili procesuira Srbe optužene ili osuđene za genocid. Jer bi time narušio „ustavni poredak“ Srbije.

Za razliku od Savčića, Kornjače i osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, srbijanska policija hapsi – Edina Vranja. Hapsi Osmana Osmanovića, hapsi Huseina Mujanovića. Hapsi Iliju Jurišića, Tuzlaka kojeg je godinama proganjalo pravosuđe Srbije. Kolega Damir Kaletović, u saradnji sa pokojnim Sinanom Alićem, 2007. godine će napraviti dokumentarni film o Iliji Jurišiću. Dali su mu naslov – „Žrtva je krivac“.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Seada Numanovića: Bosna i Hercegovina kao Gaza

Grupa zvaničnika Bosne i Hercegovine ovih dana trebala je na neki put. Automobilima. Put je vodio kroz Srbiju. Nekoliko njih učestvovalo je u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije Srbije. Borili su se na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine i Ministrastva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine protiv “dobrovoljaca” iz Srbije na Jevrejskom groblju, Nišićima, bihaćkoj krajini…

Nakon što je uhapšen Edin Vranj, te upozorenja Ministarstva vanjskih poslova BiH da učesnici odbrane ne putuju u Srbiju, ekipa s početka teksta odlučila je da promijeni plan. Na destinaciju će – avionom. Koliko je Bošnjaka (i Hrvata) koji danas i sutra ne kane u Srbiju i kroz Srbiju?

Na spisku Dokumentacionog centra entiteta RS je nekih 3.500 imena branitelja BiH koji su se našli pod lupom i potencijalni su predmeti tužilaštava u Srbiji, piše politicki.ba.

Iz tog su centra prije nekoliko dana “lakonski” objavili da “postoji i tajni spisak”.

Edin Vranj nije bio na “javnom” spisku Dokumentacionog centra. Ko zna je li i na tom “tajnom”. Tek, njegovim hapšenjem reaktuelizirano je i dodatno pojačano stanje permanentne nevojne agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

Ona je svakodnevna i Beograd je taj koji odlučuje koliko će jak biti stisak u kojem je BiH. Vranju, sigurno, nije prvi put da nakon sloma vojne agresije, putuje u Srbiju. Sigurno je granicu između dviju država prolazio ne jednom. Bez ikakvih problema.

A onda je u Beogradu odlučeno da ovog puta njegova destinacija bude zatvor u Beogradu. I da mu se priredi višegodišnja lična drama na kraju koje će, čak i po srbijanskim zakonima, biti oslobođen, ali trajno narušenog zdravlja…

Bosna i Hercegovina je sve više evropska Gaza. Srbija je ta koja odlučuje koliko će to stanje biti akutno.

Iz Sarajeva, Tuzle, pa i Mostara, može se avionom. Ali i to se da prekinuti. Plus, koliko je onih koji sebi avion mogu priuštiti kao sredstvo prevoza?

Hapšenje Vranja samo je kamenčić u mozaiku koji se prema BiH slaže u Beogradu i pratećim režimima u entitetu RS, Crnoj Gori… Rastuću psihozu samo pojačava frapantna neodgovornost političkog establišmenta u Bošnjaka.

Niko od njih nije našao za shodno da sjednu za zajednički sto i dogovore se. Pa ne moraju se ni dogovoriti (odmah), ali bi slika bošnjačkih političkih lidera za jednim stolom već poslala poruku makar brojnim i još uvijek na slobodi, Bošnjacima, da neke smislene reakcije ima. Umjesto toga, svi soliraju, politiziraju i na tome nastoje ubilježiti sebi neki poen. Sramotno!

Godine koje je pojeo Skaka: Za dvije godine bivši gradonačelnik za hranu i piće potrošio 145 hiljada maraka

Ako kliknete ovdje saznat ćete gdje je i koliko je budžetskog novca tokom 2019. godine na iće i piće potrošio bivši gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Podatke o pandemijskoj (2020. godina) “potrošnji”  na hranu i piće u režiji bivšeg gradonačelnika Skake možete pročitati klikom ovdje. Ali za vas koji nemate dovoljno vremena da u službenim tabelama tražite konkretne podatke, u nastavku ćemo navesti nekoliko bitnih detalja. Od 18. januara 2019. godine, pa sve do 31. 12. 2020. godine, Abdulah Skaka je naredio da se iz budžeta Grada Sarajeva ukupno isplati 145 hiljada konvertibilnih maraka na ime troškova u “ugostiteljskim objektima”. Tokom 2019. godine gradonačelnik je pojeo i popio 93 hiljade maraka. Godinu kasnije, tokom pandemije virusa korona, Skaka je potrošio 52 hiljade maraka. U to ne računamo ono što je plaćao biznis karticom kojom je raspolagao.

Hrane i pića se najviše konzumiralo preko firme Ibes Catering. Tako je, prema jednom računu, od 26.11. 2019. godine toj firmi plaćeno 5266 KM. Početkom jula iste godine, račun izdat 4.7. 2019., IBES cateringu je plaćeno 6200 KM, dok je petnaest dana ranije ured gradonačelnika Skake u Swisshotelu u Sarajevu potrošio 6000 KM. Najveći račun u 2019. godini je onaj od 31. maja 2019. godine, kada je za hranu i piće IBES cateringu plaćeno 9014 KM. Trošilo se još u hotelu Vidikovac, Hotelu Pino Nature, u Vinoteci i u “Četiri sobe gospođe Safije”. Pilo se i jelo, na račun Grada, i u Restoranu Bendtbaš, restoranu Vidikovac, ali i čevabdžinici Ferhatović.

Tokom 2020. godine, bivši gradonačelnik je jeo malo manje. Za nhranu i piće je potrošio je ukupno 51.899 KM. U restoranu Popay u Sarajevu je 25. februara 2020. godine potrošeno 3950 KM. IBES Catering je ponovo prednjačio, ali najvći pojedinačni račun je plaćen AEMS UR Gostionica. Pred kraj decembra, 28.12. 2020., tu je potrošeno 5733 KM. I sve je platila Gradska uprava kojom je tada rukovodio gradonačelnik Abdulah Skaka. 

Nekoliko dana prije toga, gradonačelnik je u restoranu Park Prinčeva potrošio 2250 KM, što se vidi i na dokumentu iznad ovog pasusa. No, taj je račun koji je obrađen u tabeli o potrošnji tokom 2020. godine.

Čovićeve i Dodikove “trojke”: Konaković, Nikšić i Radončić u misiji spašavanja Gordane Tadić

Kada je kolega Sead Numanović prije nekoliko dana upitao predsjednika NiP-a zbog čega odgovornost za neprocesuiranje ratnih zločina isključivo fakturiše Tužilaštvu Kantona Sarajevo i Sabini Sarajliji, Elmedin Konaković mu je odgovorio da je on zastupnik na nivou Kantona i da je to njegova nadležnost.

“Zato što sam trenutno zastupnik u SKS (Skupštini Kantona Sarajevo) i njima mogu postaviti pitanje zvanično”, odgovorio je predsjednik Naroda i Pravde.

Mada mu u imenu stranke piše i riječ “pravda”, Elmedin Konaković, očito, nikada nije čuo za dokument “Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina”, ali ni za “Revidiranu strategiju”. Pošto ovog prvog dokumenta nema na Wikipediji, ako klikne ovdje, na ovo mjesto, lider NiP-a će se “legitimno” moći informisati o “legislativi”. I onda, vjerujući u njegovu pravednost, sigurno nećemo biti izloženi nebuloznim tvrdnjama da je Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu odgovorno zbog toga što je Srbija uhapsila nekoga iz Goražda.

Pet dana nakon što se proglasio beznad(l)ežnim za državni nivo, Elmedin Konaković se u društvu Nermina Nikšića i Edina Forte obratio naciji povodom snimka koji je javnosti plasirao Avaz, a na kojem se čuje kako Ozrenka Nešković, u svojstvu zamjenice glavne državne tužiteljice kaže da “ne mogu raditi visoku” korupciju. Ali nije to bila tema “boraca protiv korupcije”. Konaković i Nikšić su se okupili da medijima saopće kako je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić žrtva.

“Mi vidimo kako aktualna vlast funkcionira, kako koriste sve poluge vlasti i službe. Kad su spremni ovo uraditi glavnoj tužiteljici, šta mogu očekivati predstavnici opozicije i obični građani”, izrazio je zabrinutost predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić.

Elmedin Konaković, koji nije bio nadležan za kritiziranje Tužilaštva BiH zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca, složio se s kolegom iz “trojke” pa se onda, kao zastupnik u “SKS” okomio na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH. Gordanu Tadić nije proglasio žrtvom režima, ali umjesto njega to već mjesecima rade  Arijana Memić i Ifet Feraget, advokat koji je, da uzgred pomenemo, službeno odbio suočavanje pred TV kamerama sa novinarom Istrage.

Tako je, sagledamo li u kompletu izjave Elmedina Konakovića i Nermina Nikšića, Tužilaštvo Kantona Sarajevo – kriminalizirano i nesposobno, dok je Gordana Tadić, kao istinski borac protiv korupcije – žrtva režima.

Od ovog dvojca, u odbrani Gordane Tadić, mnogo je suptilniji bio i Josip Muselimović, Čovićev “avaz” u Radončićevim novinama, koji se pojavljuje kao konačni sud u svakoj aferi čiji je glavni akter aktualna glavna HDZ-ova tužiteljica na privremenom radu u SBB-u i NiP-u.

Prošle sedmice lider Naroda i Pravde okomio se na Tužilaštvo Kantona Sarajevo. I to zbog hapšenja Edina Vranja u Srbiji. Kada je objavljen snimak iz kojeg je bilo očigledno da je Gordana Tadić spriječila hapšenje optuženika za genocid Milomira Savčića, ni NiP, ni SDP, a ni SBB nisu se oglasili. Nijedan medij pod kontrolom SBB-a i SDP-a i NiP-a, čak ni “objektivni” N1 čiji je direktor Amir Zukić, kao čovjek koji je u Srebrenici izgubio mnogo članova porodice tokom genocida, nije objavio ove presretnute razgovore u kojima se dogovara “spašavanje” generala Savčića. Poslije objava snimaka nije održana nijedna konferencija za medije na kojoj je zatraženo detaljno izstraživanje ovog slučaja. Pitate li se, a trebali biste se zapitati, zbog čega to nije učinjeno? Odgovor je jednostavan – zato što to ne ide u prilog Gordani Tadić i zato što Elmedin Konaković “nije nadležan” za genocid u Srebrenici.

Kada je misteriozni pošiljalac dostavio Avazu snimak razgovora direktora OSA-e Osmana Mehmedagića i glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, koji ih, uzgred da kažemo, oboje kompromitira, NiP, SDP i Radončićev Avaz odlučili su “izraziti zabrinutost” zbog pritisaka na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Koja je, opet, na dan objave snimka očekivala da joj saopće da je razriješena.

Gordana Tadić je miljenica Fahrudina Radončića, Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića. Ali “stvarnu nadležnost” nad njom imaju Milorad Dodik i Dragan Čović. Ovaj je dvojac prije pet godina započeo operaciju rušenja OSA-e. Ovaj je dvojac proteklih godina javno rušio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Konaković, Nikšić i Radončić su samo preuzeli priču. Ne da bi spasili sebe, već da bi spasili Gordanu Tadić.

Objavljujemo dokumente iz predmeta Dženan Memić: Od ilegalnog pištolja do kombija, od Ploskića do Seferovića, od Ustavnog suda do ukradenog vještačenja Ištvana Bodola

“Čuvajte se” ili “čuvaj je”, bile su riječi koje je Mirza Ploskić rekao Dženanu Memiću i Alisi Mutap neposredno prije 8. februara 2016. godine. Ploskić je bio bivši dečko Alise Mutap i, prema dokumentu MUP-a Kantona Sarajevo kojeg možete pročitati klikom ovdje, on je danima prije događaja u Velikoj Aleji SMS-ovima “uznemiravao” bivšu djevojku koja je tada bila u vezi sa Dženanom Memićem. U istom policijskom dokumentu piše da je one noći kada je stradao na Ilidži, Dženan Memić posjedovao ilegalni pištolj, marke “ČZ”, 6,35 milimetara sa sandukom za municiju u kojem su bila tri metka. Držao ga je u unutrašnjem džepu jakne koju je nosio sporne večeri. No, u kasnijoj istrazi taj pištolj više nikada nije pomenut.

MUP KS: Kod Dženana Memića pronađen pištolj i municija

Mirza Ploskić je, rekosmo, prije Dženana Memića bio u vezi sa Alisom Mutap. S obzirom na to da je uznemiravao svoju bivšu djevojku, bio je jedan od prvih osumnjičenih za izazivanje saobraćajne nesreće na Ilidži. Na mjestu nesreće pronađeni su tragovi zelene boje. Ploskić je vozio zeleni automobil, Renault Clio, i, s obzirom na to da su imali informacije da je uznemiravao Alisu Mutap, policajci su započela potragu za njim. To je razlog zbog kojeg je policajac Hasan Dupovac tražio “zelenog Clio-a” po svaku cijenu. Automobil je pronađen 13. februara, pet dana nakon događaja u Velikoj aleji. O tome je obaviješten dežurni tužilac Feđa Fejzagić i vozilo je upućeno na vještačenje. 

Policajca Hasana Dupovca će kasnije, pod pritiskom porodice Memić, uhapsiti Tužilaštvo BiH, optužujući ga da je “tražio zeleni automobil Renault Clio” i da je zbog toga zloupotrijebio položaj. No, vratimo se Ploskiću. Njegov automobil je 17. februara vještačen na biološke tragove. Ništa nije pronađeno.

Hapšenje bivšeg dečka Alise Mutap

Dva dana kasnije, 19. februara 2016. godine policija je uhapsila Mirzu Ploskića, Farisa Muzura i Edvina Bešovića.

Nakon što su zadržani, po naredbi kantonalnog sudije Jasenka Ružića im je ozvučena ćelija. No, uhapšeni ništa sporno nisu rekli pa su pušteni na slobodu. Ono što je interesantno, ni mjesec dana nakon događaja na Ilidži, nisu dostavljene naredbe za vještačenje krvi pronađene na mjestu nesreće, ali ni pištolja koji je pronađen u odjeći Dženana Memića.

Uporedo sa istragom usmjerenom protiv Mirze Ploskića, policija je dobila informaciju da su sporne večeri, 8. februara 2016. godine, u blizini mjesta događaja na Ilidži javni red i mir narušili Anel Radončić, Ergin Husinović, Aleksandar Milošević, Dino Džaferović, Samir Reć i Benjamin Mednolučanin. Svi su, potom, privedeni, saslušani, poligrafski testirani i od njih su oduzeti predmeti koji bi se mogli povezati sa događajem u Velikoj Aleji. Ništa sporno nije bilo i oni su pušteni.

Vještak: na dijelovima Seferovićevog auta krv Alise Mutap

U junu 2016. godine, po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo uhapšeni su Bekrija i Ljubo Seferović, čiji je kombi doveden u vezu sa saobraćajnom nesrećom. Vještak Alma Ušanović je utvrdila da je na jednom od komada plastike koji je pronađen na mjestu nesreće, a koji je može povezati sa kombijem Ljube Seferovića, pronađen biološki trag.

“Na osnovu svega navedenog, vještak je dala slijedeće mišljenje: na dostavljenom materijalu trag br. 5 plastika konstatovano je prisustvo tragova krvi humanog porijekla, te su pripremljeni DNA izolati iz kojih su ustanovljeni, iz kojeg je ustanovljen puni DNA profil ženske osobe, koji se za dobivanje lokusa u potpunosti poklapaju sa DNA profilom koji je dobiven iz nespornog uzorka Mutap Alise”, navedeno je u zapisniku o svjedočenju vještaka Alme Ušanović. 
Ustavni sud BiH: provedena istraga potpuna i djelotvorna
Bez obzira na to, Seferovići su kasnije pravosnažno oslobođeni, a Muriz Memić i njegov zastupnik Ifet Feraget uputili su Ustavnom sudu BiH apelaciju zbog navodnog nepostojanja djelotvorne istrage u predmetu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo.
U februaru 2017. godine Ustavni sud BiH je donio odluku kojom je odbio Memićevu apelaciju kao neosnovanu.
“Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije jer u preduzetim radnjama u istrazi nije našao propust nadležnog Tužilaštva da vodi i nadzire istragu u konkretnom slučaju, da otkrije počinioce i pripremi sudski postupak koji je u toku, kao i da apelantu pruži dovoljno informacija radi zaštite njegovih prava koja su ispitana, te smatra da je provedena istraga bila potpuna i djelotvorna u smislu člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije”, navedeno je u obrazloženju Odluke Ustavnog suda BiH.
Istraga Tužilaštva BiH o istrazi Tužilaštva KS
Bez obzira na ovo, Tužilaštvo BiH otvorilo je istragu o istrazi te su na kraju uhapsili, a potom i optužili Zijada Mutapa i njegovu kćerku Alisu, policajce Hasana Dupovca i Josipa Barića te recepcionara iz hotela Ilidža Muamera Ožegovića.
“Prikrivanjem dokaza i počinilaca, fingiranjem dokaza, prikrivanjem činjenica koje su im poznate, preduzimali radnje i s ciljem prikrivanja stvarnog načina na koji je Dženan Memić zadobio teške tjelesne povrede opasne po život i to po prethodnom dogovoru na način da je Zijad Mutap u više navrata ostvario kontakt sa više osoba među kojima i sa članovima grupe za organizovani kriminal Dupovac Hasanom, Ramić, ranije Mutap, Alisom, i Barić Josipom te su isti, po njegovim uputama i u dogovoru s njim, te samostalno, između ostalog, u cilju prikrivanja dokaza i počinilaca, neovlašteno bez nadležnog suda izuzimali dokaze u vidu video snimaka video-nadzora sa objekata lociranih na Ilidži u blizini mjesta stradanja Dženana Memića, neovlašteno fingirali dokaze koji to stvarno nisu, navodili službenike MUP-a KS da potpisuju akte koji ne odgovaraju činjeničnom stanju, dostavljali tako fingirane dokaze na vještačenje, prikazujući iste kao stvarne vještacima FUP-a i MUP-a KS, te prikrivali činjenice koje su im poznate, uništavali prikupljene dokaze s lica mjesta, a koje se odnose na stradanje Dženana Memića, a sve u namjeri da prikriju stvarne počinioce i stvarni način na koji je Dženan Memić zadobio teške tjelesne povrede opasne po život”, navedeno je u optužnici.
Klikom ovdje možete pročitati kompletnu optužnicu Tužilaštva BiH u predmetu koji se odnosi na stradanje Dženana Memića.

Pet osoba je, naime, optuženo za organizirani kriminal iz člana 342. stavovi 1 i 2 u vezi sa pružanjem pomoći počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela, protuzakonito posredovanje, davanje lažnog iskaza i sprečavanje dokazivanja.

No, u optužnici nije navedeno ko je počinilac krivičnog djela, tako da se ne zna kome su optuženi pomogli. Drugo, tužilac Hasanspahić navodi da nije poznat način smrti Dženana Memića, odnosno da se ne zna da li je u pitanju saobraćajna nesreća ili ubistvo. Ne zna se, dakle, o kojem se krivičnom djelu radi pa se tako ne zna ni koja je zaprijećena kazna. A upravo od te kazne ovisi da li se krivično djelo pomoć učiniocu nakon učinjenog krivičnog djela može biti kvalifikovano kao krivično djelo organizovanog kriminala, jer član 2 stav 21 predviđa da je “grupa za organizirani kriminal organizirana grupa od najmanje troje ljudi, koja postoji neko vrijeme, a koja djeluje u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koje se po zakonu može izreći kazna od tri godine ili teža kazna”.

Kako se može vidjeti, jedno od krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima je i “Protuzakonito posredovanje” iz člana 382 stav 2 KZ FBiH. Problem, međutim, prodstavlja činjenica da krivično djelo “Protuzakonito posredovanje” uopće ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH. To djelo je izbrisano, odnosno dekriminalizirano 2016. godine, nekoliko mjeseci nakon događaja koji je uzrokovao smrt Dženana Memića.

Dakle, Tužilaštvo BiH je optužilo ljude da su počinili krivično djelo koje ne postoji, odnosno koje je dekriminalizirano. Osim toga, ne zna se ni ko je počinio krivično djelo u Aleji, a nije poznato ni koje je djelo izvršeno. Jedino što se zna da su optuženi pomagali nepoznatom izvršiocu nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djelo.

Vještak Bodolo:Ukrali mi vještačenje i promijenili zaključak

Posljednjih se mjeseci vodila rasprava o vještačenju Ištvana Bodola, eksperta iz Srbije. Istraga.ba je u posjedu njegovog vještačenja i njegove izjave date u Osnovnom javnom tužilaštvu u Novom Sadu. Kliknete li ovdje imat ćete priliku da pročitate kompletan dokument. Ukratko, vještaka saobraćajne struke Ištvana Bodola angažovala je kancelarija za vještačenje iz Banja Luke kojom rukovodi Dragan Salić. Bodolo je, potom, došao na mjesto događaja u Velikoj aleji kako bi kasnije mogao napisati svoj nalaz. Nakon što je pogledao dokumentaciju koja mu je dostavljena, Bodolo je sačinio preliminarni nalaz i uputio ga Saliću da ga dalje proslijedi vještaku medicinske struke.

zapisnik o saslušanju Ištvana Bodola

“Mislim da mi se dvije nedjelje nije javljao, te sam nekoliko puta zvao njega, što je trajalo još oko nedjelju dana, da bi mi se na kraju javio javno izražavajući neslaganje sa mojim vještačenjem jer je on imao namjeru  već pri izradi mog vještačenja da razgovara sa mnom kako bi bi mi ukazao na “neke okolnosti”. Nisam bio spreman da slušam okolnosti koje nisu sastavni dio meni dostavljenih spisa, odnosno nisam htio da izlazim izvan okvira dostavljenih spisa i isključivo saobraćajne struke. Hoću da naglasim da rezultat moga vještačenja da je riječ o saobraćajnoj nezgodi, a ne ubistvu, jeste posljedica isključivog držanja unutar okvira saobraćajne struke bez ulaženja posebno u medicinsku i druge okolnosti (pištolj i čiji je on, nepostojanje povreda na pješaku na donjim ekstremitetima, rebrima i slično) niti ulaženja u stvari koje su u domenu policijsko-kriminalističkih poslova”, izjavio je novosadskim tužiocima vještak Bodolo.

Ovaj vještak je kasnije iz medija saznao da je Salićeva kancelarija sudu priložila njegovo vještačenje sa izmijenjenim zaključkom. Bodolo je o svemu tome obavijestio Tužilaštvo Kantona Sarajevo. No, ništa se nije prominenilo. Tužioci su pokušali o svemu obavijestiti Sud, ali su sudije odbile da razmatraju ovaj dokument. Državni tužilac Ćazim Hasanspahić, također je odbio voditi istragu o ovoj krađi vještačenja koje mijenja kompletnu priču u slučaju Memić.

Svjedok Latić: Tekstovi su mi politički, a ne istraživački

“Novinar” Nedžad Latić u svojim brojnim tekstovima je napisao da  iza “ubistva” Dženana Memića stoji Alijin sin. Kada je dao iskaz pred tužiocima koji su od njega tražili saznanja koja bi mogla pomoći u rješavanju slučaja, Latić je kazao da su njegovi tekstovi “politički, a ne istraživački”. Istraga je iz izvora bliskih Tužilaštvu BiH dobila Latićev iskaz.

“Tekst je motivisan više politički nego istraživački i više ima političke pouke, jer i naslov (Alijin sin je ubica) pokazuje dvoznačnost te nisam eksplicitan iako u tekstu spominjem aktere. Kolumna je napisana od strane mene i izjavljujem da sam informacije dobio od svog jednog poznanika na osnovu koje je tekst i sačinjen”, kazao je Latić.

zapisnik o saslušanju Nedžada Latića

Svjedok “ubistva” Nedžad Latić tako navodi da je htio “kritizirati vlast” što se “može vidjeti i iz dvosmislenosti naslova”.

“Smatram da je lider SDA Bakir Izetbegović indirektno odgovoran za ubistva koja se dešavaju u ovom gradu a nisu rasvijetljena. Što se tiče činjenica iz teksta, moj izvor me ubijedio da su one istinite, a informacije se više odnose na zataškavanje dokaza i ubistvu, a ne na aktere, što je mene dovoljno motiviralo na pisanje ovakvog teksta”, rekao je svjedok Nedžad Latić, vlasnik portala “The Bosnia Times” koji je objavljivao tekstove o ovom slučaju, a koje su, kasnije, prenosili Avaz Fahrudina Radončića i Pressmedia koja se dovodi u vezu sa federalnim ministrom unutrašnjih poslova Aljošom Čamparom, trenutnim kadrom političke partije Narod i pravda.

Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednji pozdrav Uredniku

Kemu Kurspahića nisam osobno poznavala dok je živio u Sarajevu, ali se za moje pojmove savršeno uklapao u sliku glavnog urednika, onako kako sam ja zamišljala da glavni urednici trebaju izgledati. Strog, ozbiljan i odmjeren kao Sergije Princip, koji je u vrijeme mojih novinarskih početaka bio na čelu Večernjih novina.

Možda su se i zato u mojim očima tako savršeno nadopunjavali i dobro pamtim – kada sam to jednom ispričala Hamzi Bakšiću, koga sam oduvijek nekako doživljavala komplementarnim s Kemom, a s kojim sam imala sreću da se i družim i da zaslužim njegovo prijateljstvo – uzvratio je: Kako da ti kažem, mala, mi smo se ovim poslom počeli baviti dok si ti bila u pelenama. Hamza je uvijek, baš uvijek pronalazio način da svojom duhovitošću začini svaki i najozbiljniji razgovor.

Baš zato, kada sam nakon rata upoznala Kemu, bila sam prilično iznenađena otkrivajući njegov lucidni humor i jezgrovitost rečenica kojima je iskazivao svoje stavove. Njegovo znanje o medijima me fasciniralo, a knjiga “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru” postala druga na listi za preporuku mladim novinarima, odmah iza Hamzine “Ja, novinar?”.

Sticajem okolnosti, Hamza je umro one jeseni kada sam došla u Oslobođenje, iste one u kojoj smo 65. rođendan ovoga lista obilježili sa zakašnjenjem i tog 25. novembra, koji smo odabrali za slavlje, pripala mi je čast i neizmjerno zadovoljstvo da proglasim laureata nagrade 30. august koju je Oslobođenje od 1973. dodjeljivalo za životno djelo: pripala je najuspješnijem glavnom i odgovornom uredniku u bogatoj historiji ove kuće. Kemo, nažalost, nije mogao biti s nama, nagradu smo mu uručili tek godinu i kusur kasnije, no iz Washingtona je poslao tekst s naslovom “Moja priča o Oslobođenju” koji je i objavljen u tom svečarskom broju.

Njegova priča o Oslobođenju je, naravno, kao i sve velike novinarske priče, priča o ljudima: od Radivoja Papića i Đuke Majstorovića koji su ga kao 15-godišnjeg gimnazijalca iz Sanskog Mosta (rođen je 1946. u Mrkonjić-Gradu) prihvatili, vodili i ohrabrivali, nastavila se uzbudljivim poslovima sportskog dopisnika iz Beograda (gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu), izvještača s olimpijskih igara i svjetskog fudbalskog prvenstva, kasnije urednika sportske rubrike, dopisnikovanjem iz New Yorka i intervjuima sa šefovima država, sve do vođenja lista u ulozi glavnog urednika “u šest, nadam se, neponovljivih godina”. Priča o listu koji odbija da umre – koji se svakog dana pojavljuje pred čitaocima iz podzemnog skloništa izgorjele, porušene, bombardovane zgrade… – opet je iznad svega priča o ljudima koji su ostali da svjedoče o nevremenu i po cijenu najveće žrtve.

O Kjašifu Smajloviću, likvidiranom u dopisništvu u Zvorniku, Salki Hondi, kojeg je, piše Kemo, nagovarao da ostane kod kuće zbog teške operacije neposredno pred rat, no on je radio sve dok ga u ljeto ‘92. nije našla granata ispaljena na ljude u redu za vodu koje je snimao, o službenici Zuhri Bešić, koju je snajperski metak pokosio dok se u autobusu vraćala s posla. O velikom novinaru i čovjeku Vladi Mrkiću, koji je na stranicama Oslobođenja ispisao najljudskije ratne reportaže. U svakodnevnom nastojanju da održimo list nismo imali pravu priliku da naučimo sve što treba naučiti iz primjera novinara koji će napisati i reći to što vidi i po cijenu života.

Dio novine

Ovu Keminu lekciju iz novinarstva, pamtimo, kao uostalom i poruku koju nam je u svojoj priči i odaslao, duboko uvjeren da ima nesumnjive i umjesne simbolike u podudaranju historije Oslobođenja i državnosti moderne Bosne i Hercegovine. Bio je i ostao uvjeren da je ovaj list jedna od temeljnih institucija bosanskohercegovačkog javnog života. Iako je van granica ove zemlje nastavio svoju karijeru – u SAD-u je radio i kao vodeći urednik lanca tjednih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirirao mnogobrojne mlade novinare i dobio brojne nagrade izdavača novina države Virginia, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane, jedno vrijeme – od 2001. do 2006. radio u međunarodnoj diplomaciji, najprije kao predstavnik za tisak agencije Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i organiziranog kriminala u Beču, a zatim kao predstavnik te agencije za karipsku regiju sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija, ostao je vezan za svoje Oslobođenje. Povremeno smo se dopisivali, zahvaljujući njemu s Nerminom Kurspahić sam izgradila divno (žensko) prijateljstvo, ponekad smo se sretali u Washingtonu, gdje je živio sa svojom Vesnom. Njegovoj supruzi, sinovima i unučadi koji će ga i ispratiti na posljednje počivalište daleko od nas, uz izraze saučešća i podršku, šaljemo ovih tužnih dana i poruku da je njihov i naš Kemo dio ove novine koja istrajava da sačuva one principe i vrijednosti koji su nam zajednička svetinja – profesionalnost i novinarstvo odano ljudima.

(Oslobodjenje.ba)

Dva smo skupa različita: Kolektivna amnezija u Tuzli i na braniku Gordane Tadić u Sarajevu

Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.

žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021

Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”

U njegovu stranku, NiP,  početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.

Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).

Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.

Čampara i Memić za istim stolom

Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.

Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.

Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić.  Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.

„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.

Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila  Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.

Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.

“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.

Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.

“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.

Za genocid u Srebrenici, što u Haagu, što na sudovima u BiH, do sada je osuđeno 47 ljudi.

U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.

Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidt i Dodikova (ne)moć

Danas na Balkan stiže njemačka kancelarka Angela Merkel. I mada se nije teško složiti s tim da je riječ o oproštajnoj posjeti, dovoljno je sjetiti se istrajavanja Milorada Dodika na odlazećoj (američkoj) administraciji, pa trenutno ustvrditi da kontinuitet neće biti narušen, ne samo zato što je imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini njezin politički testament već i zbog važne, da ne kažem vodeće uloge koju Njemačka ima u politici Evropske unije i od koje ne kani odstupiti. Kako se to odražava na stanje u našoj zemlji, uvjerili smo se puno puta – posljednji primjer mogao bi biti ovaj prošlonedjeljni, kada je njemačka ambasadorica, recimo to tako, djelimično reducirala Schmidtove istupe o (ne)legitimnosti članova Predsjedništva BiH, zaklinjući se u stavove Bundestaga, no ne bi trebalo zaboraviti da je ista gospođa prije koji mjesec, na početku debate o izmjenama Izbornog zakona, požurila da umiri Milorada Dodika jasnom porukom da Evropa neće slijediti američke sankcije kada je o njemu riječ.

Raspetljavanje kosovskog čvora

Dakle, kancelarka Merkel dolazi, Bosnu i Hercegovinu zaobilazi, družit će se sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu, a u Tirani će biti organiziran utješni ručak na kome će se sresti sa premijerima zemalja Zapadnog Balkana. To prevedeno na domaći jezik znači da u Tiranu treba da putuje Zoran Tegeltija, predsjedatelj Vijeća ministara BiH, kojem je rad, odlukom partijskog šefa svih Tegeltija, blokiran zbog nedavno nametnutih izmjena Zakona o krivičnom postupku BiH, čime je Schmidtov prethodnik Valentin Inzko konačno zabranio negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca od 1945. do danas.

Prije Merkelove, u Beogradu je s Vučićem i patrijarhom SPC-a bio Schmidt, pa iako je ta posjeta nepravedno nazvana njegovim prvim inozemnim putovanjem kao visokog predstavnika, nije red zanemariti Bledski forum, onaj koji su kolege iz Slovenije s pravom doživjele kao potpuni debakl predsjedavanja svoje zemlje Evropskom unijom. Slovenske kolege nemaju dvojbi: EU samo čeka da predsjedavanje preuzme Francuska jer je Slovenija pala na ispitu, najviše zahvaljujući svom premijeru Janezu Janši, koji ne krije ambiciju da bude makar loša inačica Viktora Orbana. Zato se forum, bez ijednog značajnijeg gosta iz EU, pretvorio u balkansku krčmu u koju se naš novopečeni visoki predstavnik savršeno uklopio: s Bleda je ispalio vlastiti stav o slabosti i nemoći Milorada Dodika, demonstrirajući zapravo vlastite slabosti i nemoći. Ni slova nije izrekao – a kamoli odgovorio – na vjerovatno najveći šamar koji je Evropskoj uniji i njezinoj postdejtonskoj politici spucao Dodik samo vikend prije, nakon što je prekršio odluku Narodne skupštine RS-a o apstiniranju svih državnih dužnosti zvaničnika iz RS-a, i kao član Predsjedništva BiH susreo se sa Recepom Tayyipom Erdoganom, a nakon sastanka bez naznaka bilo kakvih slabosti punovažno izjavio kako je upravo on pozvao turskog predsjednika da bude medijator u Bosni i Hercegovini! Christian Schmidt se još nije izjasnio o ovoj ideji, čak ni u Beogradu, mada Aleksandar Vučić ne krije naklonost spram Erdogana, jednako kao što ne krije ni ambiciju da vlastitu političku moć gradi po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog državnog i partijskog lidera Xi Jinpinga, ili već pominjanog mađarskog autokratu Orbana. No, Vučić je upravo iz tog pristupa – apsolutnog vladara Srpskog sveta – od sebe i napravio poželjnog sugovornika Zapada. Što će reći da bi eventualna odbrana evropskih vrijednosti, da je recimo Schmidt posegnuo za njom, mogla naići na bolji prijem kod Vučića nego kod nemoćnog Dodika.

Šalu na stranu, da vidimo zapravo šta to BiH može očekivati od međunarodne zajednice i njezinih emisara koji ove naše domaće probleme pokušavaju rješavati u Beogradu, Zagrebu i Tirani. Dobar dio mojih kolega uvjeren je u to da time Zapad detektira probleme pa ih tamo i rješava, no zbivanja u Crnoj Gori ne govore u prilog ovoj tezi. Oni koji pak misle da će u Beogradu i Tirani doći do konačnog raspetljavanja kosovskog čvora – na Kosovu je, podsjetit će, devedesetih sve i počelo – bojim se da ozbiljno griješe. Nema te Angele koja na kraju mandata može izdejstvovati priznanje Kosova, niti ima ikakvih šansi da Kosovari bez priznanja pristanu na ustupke bilo koje vrste. Na strani kosovskih vlasti je ekspanzija Srpskog sveta, kao ključni argument Miloševićevih ambicija iz devedesetih, koje današnje srbijanske vlasti pothranjuju sve zaklinjući se u poštivanje granica sa susjedima. Očekivati da će u takvoj atmosferi Vučić pristati da bude politički egzekutor Dodiku, djeluje poprilično naivno. Tim prije što se Dodik za svoje mjesto u Srpskom svetu (iz)borio uprkos tome što je svojedobno Vučića zvao političkim pobačajem, upravo je Dodik – kad se u jednom trenutku učinilo da se nazire kosovsko rješenje – organizirao svoje litije pa Srbe s Kosova počeo okupljati i po Bosni i Hercegovini, bukvalno ucjenjujući Vučića. Istina, srbijanski predsjednik ne krije zahvalnost njemačkom diplomati na čelu OHR-a što je upravo on – još 2016. – spasio Dodika od potpune međunarodne izolacije, kada je EU ozbiljno zaprijetila Dodiku jer se suprotstavio adaptaciji SSP-a, koja je bila uvjet za predaju Zahtjeva za članstvo BiH u EU. Jasno je kao dan da mu je lider SNSD-a to odlučio vratiti istim žarom kojim napada baš svaku američku administraciju ne opraštajući joj podršku iz vremena kada su ga prepoznavali kao političara koji obećava mir i stabilnost Bosne i Hercegovine. Taj nezahvalni Dodik, ako ćemo pravo, uoči sastanka sa zahvalnim Vučićem, ponovio je sve one stavove o Schmidtu – lažnom visokom predstavniku, kako ga zove – ali i o Bosni i Hercegovini, na čije granice neumorno kidiše svojim obećanjem o “samostalnoj Republici Srpskoj” do koje, kako je uoči sastanka opet izjavio, ne misli doći ratom, “možda manjim incidentom”?!

Vlastito ukidanje

Christian Schmidt je konzervativac, potpredsjednik Kršćanske socijalne unije, sestrinske stranke HDZ-a. Advokat je i pravnik, sa više od tri decenije staža u Bundestagu i vrlo dobro pamti ratove devedesetih. Biće da i osobno može potvrditi kako su tada evropski političari očekivali manje incidente na Balkanu. Osim Vučića, njemu je zahvalna i cijela Hrvatska – on je bio njezin glas za pristup NATO-savezu i veliki zagovarač za EU, zato je od Andreja Plenkovića odlikovan Redom Ante Starčevića. Nije tajna da gaji posebno dobre relacije sa Izraelom, Austrijom, Velikom Britanijom i SAD-om, kao što nije nikakva tajna da je sklon (trulim) kompromisima (najveći je, kažu, napravio s Angelom Merkel kada je pristao da ostane bez ponude za Vladu 2018. godine: od tada se bavi vanjskom politikom). Bosna i Hercegovina vapi za kompromisima, no oni ne mogu i ne smiju biti izvor novih podjela i prijetnji miru. Valja vjerovati da je i Schmidt toga svjestan i da zapravo ove svoje političke izlete i koristi da popuni vrijeme čekanja za konkretnije stavove kako EU tako i SAD-a. No, do njih bez sumnje neće doći prije izbora u Njemačkoj, a vrlo vjerovatno ni prije francuskog preuzimanja predsjedavanjem EU, ali ni prije dolaska novog američkog ambasadora u našu zemlju. Do tada bi se Schmidt morao dohvatiti zadaće vlastitog ukidanja, koju je bez sumnje i preuzeo, a to znači ispunjavanja uvjeta za zatvaranje OHR-a u BiH i stvaranje predispozicija za neophodne reforme na euroatlantskom putu zemlje. U praksi to bi trebala biti mnogo više podrška započetim nastojanjima Johanna Sattlera na izmjenama Izbornog zakona, nego soliranje sa vlastitim rješenjima. Pa makar za te dionice imao zelena svjetla svojih zahvalnih prijatelja iz Beograda i Zagreba, jer šta god o Bosni i Hercegovini mislio, njome mu se valja baviti u okviru njezinih međunarodno priznatih granica. Čak i kad to znači suočavanje s Dodikom, koje mu – kako god protekao ručak s Angelom u Tirani – ne gine.

Komšić ga pozvao na razgovor zbog hapšenja Edina Vranja: Srbijanski ambasador u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH

Srbijanski ambasador u BiH Aleksandar Đorđević odbio je u ponedjeljak ujutro da dođe na razgovor u Predsjedništvo BiH, saznaje Istraga.

Đorđevića je na razgovor pozvao predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, a tema “hitnog” sastanka je trebalo biti hapšenje Edina Vranja, bh. državljanina koji je u nedjelju uhapšen u Priboju kojeg srbijansko pravosuđe sumnjiči za ratne zločne u Goraždu.

Komšić je u ponedjeljak ujutro službeno pozvao Đorđevića na razgovor. Sbijanski ambasador je na sastanak trebao doći u 11 sati, ali je, preko sekretarice, obavijestio Kabinet predsjedavajućeg Komšića da “ne želi doći”.

Ovo je prvi puta od rata do dasnas da je ambasador neke države u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH. Aleksandar Đorđević je bivši direktor BIA-e, kojeg je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslao u BiH.

Bez saglasnosti Milorada Dodika, Predsjedništvo BiH ne može protjerati srbijanskog ambasadora kojem je ranije dat agreman.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...