On odmah dodaje da žuri da stigne kući, “kako bi se pripremio za sjednicu Federalnog parlamenta sutra i prekosutra”.
“Tamo ću, ako bude trebalo, pokazati jedinu službenu iskaznicu koju posjedujem. Ne postoji nikakva druga službena iskaznica, osim parlamentarne. Dakle, priče o nekakvoj “počasnoj iskaznici/legitimaciji Obavještajno-sigurnosne agencije” su potpuna izmišljotina. Ne postoji niti jedan službenik u Srbiji koji može posvjedočiti da je nađena takva iskaznica, ili bilo koja druga službena iskaznica osim parlamentarne”, kaže Zildžić.
Upitan da prokomentira iskaz njegovog advokata iz Užica da je navodna iskaznica OSA-e produkt zezanja u viber grupi gdje je i on, Zildžić odgovara da postoji takvo nešto u njegovom telefonu.
“Moj telefon je bio negdje 24 sata, prije nego je predat postupajućem tužiocu. Ne znam gdje je bio, da li ga je neko uspio otvoriti, da li je neko nešto montirao. To stvarno ne znam. Ni meni nije bilo jasno o čemu moj advokat priča. Kada mi je govorio o toj nekakvoj iskaznici OSA-e, mislio sam da govori o toj viber grupi. Neko ju je nazvao “D-B” – državna bezbijednost. I tu mi dnevno razmjenjujemo bruku poruka, zezamo se o svemu i svačemu. I pomislio sam da možda priča o tome. Tek sutradan sam vidio slučajno na N1 tu priču. I vidio sam i svoju sliku na toj “iskaznici”. To je falsifikat! Slika je stara. I ta slika mi je ružna. Čak je nisam ni ja koristio ni na društvenim mrežama. Izgledam na njoj kao da sam za sadake. Pa kad su već falsificirali, trebali su staviti neku bolju sliku, a ne baš tu”, kaže Zildžić.
On je danas pušten iz pritvora u Srbiji i kako kaže, supruga ga vozi kući, dok on pokušava odgovoriti na pozive i poruke.
U razgovoru za Politicki.ba ističe da će u BiH iskoristiti sve pravne mehanizme koji su mu na raspolaganju.
“Radi se o bezveznoj greški koja se pretvorila u haos. Za ovo u BiH ne mogu biti ni kriv. Tak oda ću ići i na smanjenje kazne ili njeno ukidanje. Ako ništa drugo, otkupit ću je”, priča Zildžić dalje. Naglašava da će se obavezno pojaviti na sjednicu Federalnog parlamenta.
“Nisam počinio nikakav prekršaj niti krivično djelo u BiH. Tako da ne smatram da ću zbog ovoga morati vratiti zastupnički mandat. Ali i o tome ću sa svojim advokatima razgovarati u Tuzli. Mandat sam dobio od naroda. Ako zakon bude nalagao da ga vratim, to ću i učiniti. I na narednim izborima ponovo biti izabran, glasovima građana, dobit ću opet direktan mandat i ući u parlament”, kaže Zildžić za Politicki.ba.
On je prije osam dana uhapšen na graničnom prijelazu Bajina Bašta, prilikom ulaska u Srbiju jer su srbijanski graničari pronašli pištolj u njegovom vozilu.
Iako je imao urednu dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja u BiH, ona ne vazi u Srbiji.
Nakon pucnjave u jednoj osnovnoj školi u Beogradu 3. maja ove godine, vlasti Srbije drastično su pooštrili kaznenu politiku. Za neovlašteno posjedovanje ili prenošenje oružja sada je propisana kazna od najmanje 2 do 12 godina zatvora.
Oko trideset dobro obučenih specijalaca koji su koristili blindirana vozila učestvovalo je u napadu na kosovsku policiju tokom protekle noći, saopćio je premijer Kosova Albin Kurti.
Napadači su, podsjećamo, ubili jednog policajca, a ranili još dvojicu u blizini manastira Banjska. Nakon napada na policiju, napadači su se sakrili u manastir Banjska, što je potvrdila i eparhija Raško-prizrenska.
Premijer Kosova Albin Kurti objavio je fotografije napadača.
Kosovski premijer @albinkurti saopćio: oko trideset dobro naoružanih osoba koji koriste blindirana vozila napalo je kosovsku policiju. Kurti je objavio i fotografije napadača koje je pozvao da se predaju utvrdivši da su opkoljeni. Napadači se skrivaju u manastiru pic.twitter.com/N3bb01bEvE
“Pozivam ih da se predaju. Opkoljeni su”, kazao je Kurti nakon sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost Kosova.
Kurti je kazao da se u ovom trenutku puca u blizini manastira Banjska u blizini Zvečana.
“Znate koliko je osjetljivo pitanje manastira na Kosovu. Ne znamo šta je sve unutra, sve će biti jednostavnije ako se napadači predaju”, kazao je Kurti, odgovarajući na pitanje zbog čega specijalne policijske snage Kosova još nisu ušle u manastir.
U ovim trenucima u blizini manastira čuje se pucnjava iz automatskog oružja.
Pucnjava na sjeveru Kosova. Snimak je upravo objavila kosovska državna televizija. Kosovska policija bori se sa napdačima koji su rano jutros ubili jednog policajca, a jednog ranili pic.twitter.com/2f9VgQFvkG
Na fotografijama koje je objavila kosovska policija, vide se naoružane maskirane osobe. Na jednoj od fotografija vidi se i pravoslavni sveštenik u razgovoru sa naoružanim maskiranim napadačem.
Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“
Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.
Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“
Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.
Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.
Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.
Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.
Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.
Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.
Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.
U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.
Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.
U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.
Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.
U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.
Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.
Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.
Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.
U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“
Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.
Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“
Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).
Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.
Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.
Jedan kosovski policajac je ubijen, a jedan ranjen u pucnjavi na sjeveru Kosova, objavi je premijer te države Albin Kurti. Napadi na kosovsku policiju još traju.
“U ovom trenutku napad vatrenim oružjem na nađu policiju još traje. Napadači su profesionalci s maskama i naoružani teškim naoružanjem. Osuđujemo ovaj zločinački i teroristički napad. Organizirani kriminal uz političku, finansijsku podršku zvaničnog Beograda napada našu državu”, saopćio je Kurti.
Napad na policiju Kosova započeo je oko 3 ujutro u selu Banjska kod Leposavića na sjeveru Kosova. Tom prilikom ubijen je policajac A.B.. Policajac koji je ranjen van životne je opasnosti.
“Osuđujemo ovaj zločinački i teroristički napad. Organizovani kriminal uz političku, finansijsku i logističku podršku zvaničnog Beograda napada našu zemlju. U ovoj borbi štitimo i sprovodimo zakon, štitimo i čuvamo građane bez razlike i nezavisno Kosovo“, naveo je Kurti.
Sa druge strane, navodi da će izvršioci zločina i njihovi nalogodavci “biti uhvaćeni, suđeni i kažnjeni”: “Vlada Republike Kosovo i državne institucije su spremne i koordinirane da odgovore na kriminal i kriminalce, teror i teroriste.”
U međuvremenu, oglasila se i kosovska predsjednica Vjosa Osmani, izrazivši saučešće i navodeći da se hitno vraća iz New Yorka na Kosovo. Kao i Albin Kurti, i ona za ovaj događaj optužuje “srpske kriminalne bande”.
Diplomatski rat u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira demantovao je sve priče koje posljednjih dana čujemo o tome kako je aktuelni rušilački pohod Milorada Dodika njegov posljednji.
Nisu mogli da se dogovore šta da napišu – Evropa ne da da se Dodik ruži, Amerika očito tražila to uz pohvale sarajevske Trojke. Na kraju su napisali nešto i potpisali se kao ambasadori UO PIC-a u zajedničkoj izjavi.
Ono što su uspjeli da usaglase je odbrane visokog predstavnika Schmidta, ali je problem što u izjavi nema suštine, niti jednog argumenta i dokaza da visoki predstavnik ima legalitet. To što mu PIC daje podršku neće piti puno vode ako se uđe u pravne i sudske analize Schmidtovog legaliteta.
Dodik je očigledno uz pomoć EU uspio uzdramti internacionalnu zajednicu u BiH, koja više ne govori istim jezikom ni razborito kao nekada.
Jasno je to i iz poziva u zajedničkoj izjavi Miloradu Dodiku da “odmah prekine sa svojom politikom nepriznavanja visokog predstavnika i nesaradnje sa visokim predstavnikom, što je štetno po interese Rs”.
Da imaju snagu argumenata i dokaza, ambasadori najmoćnijih svjetskih država u UO PIC-a jasno bi pred Dodika stavili izbor da Schmidta prihvati ili ode, odnosno da će u suprotnom biti smijenjen.
Činjenica da EU prioritet daje nekom prividu o napretku vezanom za evropske integracije a ne odbrani Schmidta, jasno je da polako dolazi do polarizacije koja bi u konačnici mogla ugroziti ne samo OHR, već i stabilnost BiH.
S druge strane, postavlja se pitanje zašto UO PIC-a poziva Dodika da prizna Schmidta zbog interesa Rs? Nisu li ambasadori u Upravnom odboru tu da provode Mirovni sporazum? Otkud onda zabrinutost za interese Rs, a recimo nema zabritnutosti za opstojnost države Bosne i Hercegovine.
No, to će objasniti posljednje dvije rečenice zajedničke izjave ambasadora: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira poziva sve stranke u Bosni i Hercegovini da dosljedno rade na ostvarivanju evropske perspektive ove države i da pritom ne štede truda na provedbi reformi koje su neophodne kako bi BiH napredovala na svom evroatlantskom putu, a ne da dižu nepotrebne tenzije”, kažu iz UO PIC-a.
Koje stranke to pozivaju ambasadori? Koje stranke dižu tenzije da bi ih se dovelo u ravan sa separatistom i ključnim destabilizatorom regiona? Već smo zaključili da je polarizacija nastupila i da su zarad kakvog takvog saopštenja ambasdori UO PIC-a odlučili da nas lažu i prave budalama.
Priča o strankama koje dižu tenzije je još jedan pokušaj odavno viđenog balansiranja i solomonskih rješenja da krivicu prebacuju na sve strane. Lažu iz svojih razloga, jer očigledno se PIC ne smije obratiti samo Miloradu Dodiku.
Lažete gospodo ambasadori da je iko, osim Dodika, dizao tenzije. Dodik je zabranio djelovanje Ustavnom sudu BiH i visokom predstavniku na prostoru Rs, uveo klevetu kao krivično djelo, vađe udruge će proglasiti tajnim agenturama, spremio novi zakon o državnoj imovini i najavio secesiju momentalno u slučaju Schmidtove odluke o državnoj imovini.
Koja je to još stranka ili lider učinila nešto slično?
Osim ako ne mislite na poruke Dodiku da mu secesija neće proći, ma šta njegovo zaustavljanje podrazumijevalo. Ili možda mislite na tenzije u državnoj vladi, koju ste vi predvođeni Murphyijem pravili? Ako je tako, pa tamo Dodik diže najviše tenzija, blokira te evropske zakone, NATO je već blokirao, najavljuje povlačenje SNSD-ovih kadrova…
Ne prolazi više gospodo PICovci ta spin priča kako su svi krivi. Pa vi, predvođeni Murphyijem ste u Sarajevu pronašli tri lika koja su napravila koalliciju i počela govoriti da je Dodik sada neki drugi, evropski, reformski. Ovo je vaša vlast, gospodo PIC-ovci, vi ste je pravili na državnom, Schmidt u Federaciji a Dodik uz pomoć Schmidta u Rs.
Ah, da, pa vi mislite na one koje su se otele vašem planu i nisu u Dodiku vidjele evropskog reformatora, nego ono što on jeste već predugo. Ne mogu biti krive, poništio ih Schmidt, kojeg će sada poništiti Dodik.
I ne može više prolaziti ona sve su stranke krive, nije samo Mile!
Kao što ne može proći ispod radara to da ste u zajedničkom saopćenju naveli: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira također ponovo potvrđuje da je međunarodna zajednica u potpunosti posvećena i da zadržava potrebne instrumente za podržavanje GFAP-a, uključujući teritorijalni integritet BiH”.
Jeste li suverenitet zaboravili zbog žurbe i svađe? Jer, bez suvereniteta nema ni teritorijalnog integriteta. A taj suverenitet je dio međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ili ste ga možda izostavili da odobrovoljite babarogu iz Banja Luke.
Potpuno ste gospodo u UO PIC-a omanuli ovim saopćenjem, Schmidta niste i nećete odbraniti, jer Dodik neće stati dok ga ne sruši. Taj proces počeo je njegov šef Putin, a završit će Dodik.
A ovo je ko zna koja po redu kriza u Bosni i Hercegovini i epicentar je uvijek bio Milorad. I internacionalna zajednica mu nikada nije mogla ništa, ne zbog toga što je Dodik moćan, već zbog činjenice da su ga moćni napravili i očigledno nemaju interes da ga sruše.
Zato svakom građaninu i političaru ove države mora biti jasno da nije mirno zbog PIC-a, već zbog bosanskih oštrica, kojih se Dodi jedino boji. U suprotnom, davno bi on krenuo i ne bi mario ni za PIC, ni za Schmdta, ni za bilo koju drugu internacionalnu podvalu!
Da više gleda program koji uređuje, a manje svoje šiške i Konakovićeve suze, Amir Zukić bi vidio da je 72 sata prije početka ruske agresije na Ukrajinu njegova N1 objavila i sponzorisala anketu provedenu u Banjoj Luci pod naslovom: Rusija nikad nikoga nije napala.
I gle čuda, tri dana poslije Rusija je napala Ukrajinu.
Istog dana kada su “beskompromisni” Zukićevi borci za istinu, narod i pravdu pripremali banjalučku anketu o “krizi u Ukrajini”, u programu N1 televizije pojavio se Dane Čanković, proruski aktivista iz Banje Luke i vođa pokreta “Izbor je naš”.
“Rusi u Ukrajini su ugroženi kao narod“, glasio je naslov objavljen na portalu Z1, oprostite – N1 televizije.
Ali Amir Zukić to nije vidio. On je pratio komentare anonimnih botova na društvenim mrežama čekajući svoje ime u negativnom kontekstu kako bi odmah zatražio zaštitu “profesionalnih udruženja”, SIPA-e i SOA-e.
Uznemirilo ga, kaže Zukić, to što sam na Istraga.ba, napisao da N1 podsjeća na Z1 čime sam ga doveo u vezu sa Rusima. I u prijavi je nedosljedan. U kolumni se to Z1 odnosilo i na Ruse i na Zagreb, u čije ime, svako malo, na N1-Z1 govori Željana Zovko.
Ne znam, evo, nije Istraga.ba nikad objavila kartu Ukrajine prema kojoj je poluotokom Krim pripojen Rusiji. N1 je objavila i uklonila je tu kartu tek nakon što je ukrajinski ambasador u BiH pozvao Amira Zukića. Nek’ demantuje ako lažem.
N1: Krim je Rusija
Ako mislite da je to sve, pogriješili ste.
Recimo, kada su Kuba, Venecuela i Nikaragva podržale rusku agresiju na Ukrajinu, N1 je objavila: “Širi se koalicija: Još tri države podržale Putina”.
Dok je trajala Putinova agresija na Ukrajinu, N1-Z(ukić)1 je prenosila tekstove sa Srpskainfo. Jedan naslov je glasio: “BiH se pridružila osudi poteza Rusije, bez saglasnosti iz RS”.
Nije to sve. Pratimo dalje program N1-Z(ukić)1 televizije.
Anis Bajraktarević, profesor sa nn univerziteta u Rusiji je prvih dana ruske agresije na Ukrajinu bio rado viđen gost u programu N1-Z(ukić)1 televizije. Evo dijaloga:
Novinarka N1: Sve je izgledalo kao da je iskorišten trenutak, kao da je Putin invaziju pokrenuo iznenada, kao da je bio faktor iznenađenja. Međutim, upozoravao je Zapad dosta dugo,
Analitičar Bajraktarević: “Tako je. I vidite, ovaj, isto postoje eufemizmi o separatistima. To su, zapravo, Rusi koji žive u Lugansku Donjetsku koji su etnički Rusi. Oni nisu nikakvi pro separatisti i tako dalje”.
Proruski analitičar Anis Bajraktarević na @N1infoSA o prorurskim separatistima u Donbasu: “To nisu nikakav separatisti. To su Rusi” pic.twitter.com/P5vgdFO9xN
Da je, dakle, Amir Zukić gledao program koji uređuje, vidio bi da je tih dana i sati program N1 bio usklađen sa Z1.
Profesionalni N1-Z(ukić)1 TV je, tako, dopustio “profesoru Anisu Bajraktareviću da u njihovom programu opravdava rusku agresiju na Ukrajinu. Evo i kako.
“Ruska strategija je da se ide na pacifikaciju Ukrajine“, rekao je Bajraktarević, dok ga je novinarka N1 slušala bez pogovora.
Proruski analitičar Anis Bajraktarević na @N1infoSA : “Rusi ne blefiraju. Ruska strategija je ići na pacifikaciju Ukrajine”. pic.twitter.com/bCBCzvq6oe
Tako, dakle, izgleda N1-Z(ukić)1 TV. I, evo, za kraj. Stalni kolumnista Istrage Janusz Bugajski je na crnoj listi Ruske Federacije. Stalni gosti N1 TV su na crnim američkim listama. U njihovom se programu negira genocid. Njihovi novinari negiraju genocid. Ako želi dokaze – na raspolaganju smo. Čim podnese novu krivičnu prijavu SIPA-i.
Nikada u Bosni i Hercegovini nije dovoljno borbe za istinu i pravdu, ali to može postati problematično ukoliko se intelektualna elita, i sveopća javnost zanima isključivo prošlošću, a da nema strategiju za budućnost i smjernice djelovanja koje bi se mogle ispriječiti na put živućeg secesionizma i nastojanja da se kroz zakonske okvire mirnim putem podijeli Bosna!
Bošnjaci na tom putu borbe za istinu nikada nisu imali za motiv mržnju protiv drugog i drugačijeg, nego oslobađanje žrtve od straha pomoću kulture pamćenja, a u ime bolje budućnosti.
I upravo u tome leži sva naivnost onih koji još uvijek vjeruju u iskrene namjere Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH.
Zapravo, evidentno je da se priča o genocidu uvijek pojačava u momentu donošenja nekih krucijalnih odluka, a koje su izuzetno važne za opstanak bosanskog bića kao političkog tijela. U konačnici i na opstojnost države.
Stoga odluku kojom se omogućuje da Memorijalni centar Potočari razvija i širi aktivnosti valja posmatrati u aktuelnom trenutku, kada se rješava pitanje državne imovine i reforme izbornog zakona.
Upravo je to odlično objasnio državni zastupnik Zlatan Begić (DF), upozoravajući na opasne podvale Bošnjacima.
„Kada je riječ o međunarodnoj zajednici i visokom predstavniku, prestravim se kad vidim Murphyija po džamijama i Schmidta po Srebrenici. Oni preko toga peru aparthejd. Svaki put kad vidim Murphyija da obilazi džamiju, mislim se kakvu podvalu Schmidt namjerava izvesti. Mislim da njima ti ljudi nisu ni u malom mozgu i koriste tu tešku tragediju koja se dogodila nad Bošnjacima kako bi na neki način dobili moralnu podlogu za sve perverzije, počevši od nametanja izbornih pravila u izbornoj noći, preko suspenzije Ustava, pa do namjera da raščerupaju državnu imovinu“.
Iako nekima zvuči gruba ova kvalifikacija, valjalo bi se dublje pozabaviti njome, ali i podsjetiti na neka ne tako davna vremena.
Jer, upravo će visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, po kojima je zabranjeno negiranje genocida, nametnuti izmjene i dopune Izbornog zakona BiH.
Nametnute izmjene i dopune Izbornog zakona BiH suštinski su zadovoljile zahtjeve HDZ-a u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH, a konačno rješenje utemeljeno je na varijacijama zahtjeva HDZ-a BiH i Dragana Čovića.
Ovim se ispunila tripartitna agenda predstavnika međunarodne zajednice, po kojoj “Srbi” dobijaju državnu imovinu, “Hrvati”, izborni zakon, a “Bošnjaci” bi se morali zadovoljiti zabranom negiranja genocida.
S obzirom da nisu u stanju osigurati provođenje Inzkovog zakona i da Tužilaštvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu za negiranje genocida, dosjetili su se sada, a da zamažu naivne oči Bošnjaka, podržati dodatno Institut i Memorijalni centar u Potočarima!?
Jer nemaju ništa drugo ponuditi Bošnjacima!
A bliži se vrijeme pregovora oko nastavka izmjena izbornog zakonodavstva, a sitno brojimo i kada je riječ o državnoj imovini.
I dok su sve oči uprte u OHR, javnost se pita hoće li upravo Schmidt dokusuriti i državnu imovinu?
U korist Dodika, dakako, i to pod opravdanjem da se Republika srpska privoli da bude ‘dio europskih integracija’.
Svojim zakonima, koji su na snazi, Schmidt je ojačao obavezu donošenja zakona o državnoj imovini u Parlamentu BiH, a svaka tome suprotna radnja bit će prepoznata kao pravno ništavna.
Zato je ponovo morao u Srebrenicu, nažalost, da najtužnijom pričom u historiji Bošnjaka, zamagli oči onima koji jasno vide provođenje plana koji je poguban za Bošnjake-Bosance u političkom smislu. Nakon genocida i fizičkog uništenja, sprema im se i politički nestanak.
Nikada se ne smije zaboraviti da se BiH od agresije, pod embargom na oružje, spasila uz hrabrost građana, koji ni danas ne smiju biti nijemi na sve podvale bjelosvjetskih diplomata koji svakog dana sve više koračaju u realizaciji non-papera napisanih po evropskim metropolama.
I ne treba imati sumnje da bi Schmidt već riješio pitanje državne imovine, da nije potpuno svjestan da to BiH vodi u novi sukob. Zato će pričom o genocidu omekšati one koji stoje na putu takvog mogućeg okončanja agonije zvane državna imovina.
U Sky aplikaciji njegovo kodno ime je bilo „Besa Bes“. Povremeno je koristio i ime Cateya. Ali njegovo pravo ime je bilo Elvis Keljmendi. Prema dokumentima Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Elvis Keljmendi, sin već presuđenog narko bossa Nasera Keljmendija, u Turskoj je preuzimao veće količine droge koju je, potom, balkanskom rutom, preko Albanije, Crne Gore, Srbije, BiH i Hrvatske, prebacivao dalje na teritoriju Evropske unije.
„Elvis Keljmendi i Ajlin Ahmić su za ovaj posao angažirali Dragana Gajića, Vlatka Blaževića i izvjesnog Mileta koji su imali koji su u sastavu Grupe imali ulogu transporta opojne droge sa teritorije Turske, Albanije, Crne Gore i Republike Srbije na teritoriju BiH, Hrvatske i druge zemlje EU“, naveo je državni tužilac Džermin Pašić koji je izdao naredbu za hapšenje Keljmendija i Ahmića.
Prema istim tužilačkim dokumentima, dio droge koja je dopremljena u BiH preuzimao je Anel Sejfović koji je, putem svojih saradnika, rasparčavao i u manjim količinama prodavao na ulicama Sarajeva. Veći dio droge, pak, Elvis Keljmendi i Ajlin Ahmić su prebacivali u Split, Zagreb i Dubrovnik. Pomagali su im pripadnici kriminalnih grupacije koji su se na Sky aplikaciji skrivali iza kodnih imena Raketa, Baltazar i Al Capone. Za transport droge iz Turske bio je zadužen izvjesni Titi koji je na Sky apliaciji koristio koristio kodno ime „Tiger1“.
Organizirajući transport droge iz Turske prema Evropi, Elvis Keljmendi je, zapravo, nastavio porodični biznis svog oca Nasera koji već osuđen zbor krijumčarenja heroina balkanskom rutom.
„Optuženi Naser Keljmendi, zajedno sa drugima, uključujući pripadnike organizovane kriminalne grupe navedene u tačci neovlašteno je prodao, transportovao ili isporučio, izvezao/uvezao supstance koje su zakonom proglašene kao opasne opojne droge, i to 25 kilograma heroina iz Turske u Bosnu i Hercegovine, pri čemu je optuženi Naser Keljmendi izvršio navedeno krivično djelo djelujući kao pripadnik navedene grupe“, navedeno je u optužnici kosovskog pravosuđa prema kojoj je Keljmendi osuđen na šest godina zatvora.
Naser Keljmendi se od 2012. godine nalazei na crnoj listi SAD-a, a od 2015. godine su mu pridruženi i članovi njegove porodice.
„Naser Kellmendi se više od 35 godina bavi kriminalnim aktivnostima kao vođa kriminalne porodice na Balkanu, sa mrežom saradnika širom Evrope. Zločinačka organizacija Nasera Keljmendija upravlja mrežom za distribuciju droge koja se proteže kroz Afganistan do Turske i u Evropu – prvenstveno za prodaju heroina, ali i za trgovinu kokainom i ekstazijem. Naser Kelmendi i njegova organizacija također su osumnjičeni za pranje novca preko lažnih kompanija”, objavile su 2015. vlasti SAD-a.
Prema informacijama Istrage, Naser Keljmendi je posljednih godina u lošim odnosima sa svojim sinom Elvisom koji je ove sedmice uhapšen i koji će najmanje nnarednih trideset dana ostati u pritvoru. Razlog su, kako saznajemo, upravo poslovi koji se dovode u vezu sa organiziranim kriminalom. Naser Keljmendi je, naime, saznao da je njegov sin Elvis prije nekoliko godina u jednom beogradskom hotelu dao iskaz državnom tužiocu Dubravku Čampari (uz video snimanje) u kojem je ustvrdio kako je njegov otac organizirao ubistvo Ramiza Delalića Ćele. U istom iskazu, prema informacijama Istrage, Elvis Keljmendi je pominjao i Fahrudina Radončića u kontekstu Delalićevog ubistva. Sud na Kosovu je, podsjećamo, oslobodio Nasera Keljmendija svih optuži za ubistvo Ramiza Delalića.- Nakon toga, Keljmendi se vratio u BiH. Istodobno, njegov sin je nekoliko puta, putem društvenih mreža uputio nekoliko provokativnih poruka utemeljitelju Avaza Fahrudinu Radončiću.
U maju prošle godine, na poziv uposlenika Avaza, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo su uhapsili nekoliko osoba koje su bile prijavljene za „pritiske“ na novinare tog lista. Među uhapšenima je bio i Elvis Keljmendi koji je, kako je tada ustvrdio, došao na pregled u Kliniku doktora Emira Talirevića. Nakon tog incidenta, Talirević je svoju Kliniku preselio iz Avazovog tornja.
Podsjećamo, mediji su proteklih godina objavljivali dokaze o razmjenama nekretnina između Avaza i Nasera Keljmendija.
Narko boss Edin Gačanin Tito uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga iz više međunarodnih policijskih agencija. Europol i nizozemska policija jutros su saopćili da je provedena velika međunarodna policijska akcija protiv super kartela. Četrdesetogodišnji bh. državljanin uhapšen je u Dubaiju u okviru velike međunarodne policijske akcije usmjerene protiv krijumčara kokaina. EUROPOL je saopćio da je tokom ove istrage uhapšeno ukupno 49 osumnjičenika. Njih su evropske policije i američka DEA označile “visokim metama” koje su formirale super kartel formirali ono što je poznato kao ‘super kartel’ koji je kontrolirao oko jedne trećine trgovine kokainom u Europi.
Kako saznaje Istraga, u pitanju je Edin Gačanin Tito. Nizozemska policija je saopćila da je u Dubaiju uhapšen Nizozemas koji ima četrdeset godina te da isti posjeduje i bh- državljanstvo. Upravo to odgovara opisu Edina Gačanina Tita. On je rođen 1982. godine u Sarajevu, a posjeduje državljanstvo BiH i Nizozemske. Gačanin godinama živi u Dubaiju odakle kontrolira trgovinu kokainom.
Edin Gačanin
“Ova hapšenja su vrhunac paralelnih istraga koje se vode u Španiji, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima uz potporu Europola. OVa kriminalna mreža uključena je u krijumčarenje droge velikih razmjera i pranje novca”, saopćeno je iz EUROPOL-a.
“Opseg uvoza kokaina u Europu pod kontrolom i zapovjedništvom osumnjičenih bio je ogroman, a policija je tokom istrage zaplijenila preko 30 tona droge, saopćeno je iz EUROPOL-a.
Istovremeno, holandska policija je saopćila da su u Dubaiju uhapšene dvije osobe, a da je među njima jedan Nizozemac koji je, također, državljanin Bosne i Hercegovine. Protiv njega je također pokrenuta istraga na temelju presretnutih Sky poruka. Kazneni predmet protiv njega vode tužitelji Državnog tužiteljstva.
Muškarac nije osumnjičen samo za uvoz velikih pošiljki kokaina. Sumnjiči ga se i za (pri)premu uvoza gotovo 8000 kilograma sirovina za proizvodnju amfetamina. Sirovine za proizvodnju droge dolazile su preko luke Antwerpen, a krajnje odredište je bila tvrtka u Nizozemskoj.
Vjeruje se da je osumnjičenik imao važnu vodeću ulogu u uvozu zabranjene robe. Riječ je, među ostalim, o pošiljci od oko 1800 kilograma kokaina koja je 2020. uvezena preko luke Hamburg s odredištem u Nizozemsku.
Zbog Sky chatova sumnja se i da je muškarac kao organizator, posrednik i financijer sudjelovao u uvozu 739,5 kilograma kokaina iz Durbana (Južna Afrika) u Rotterdam, navedeno je u saopćenju nizozemske policije.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne viđaju u njegovom rodnom Bihaću. Tamo se trebao pojaviti u 2. decembra prošle godine na Općinskom sudu, gdje mu se sudi zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda policajcu Muhamedu Ziriću, koji je poslije te tuče preminuo.
„Nije se pojavio“, kaže nam sudija Općinskog suda Bihaću Dino Muslić.
Kaže da je imao čvrsta obećanja da će Sadiković doći na ročište 28. decembra. Ali, opet se nije pojavio.
„Njegov branilac nam je rekao kako je on proteklih mjeseci imao neko takmičenje u Dubaiju. Onda je, prema riječima, branioca imao problema s vizom. Rečeno nam je da je skinut sa aviona i da se nalazi u nekoj vrsti pritvora u Dubiaju. Ja sam početkom januara izdao naredbu da ga dovedu pred Sud. Nisu ga pronašli. Sada sam izdao naredbu za raspisivanje potjernice“, objašnjava sudija Muslić.
Odbjegli džudista Harun Sadiković u Dubaiju
Džudista Sadiković obmanuo je sud. Tačno je da je u Dubaiju. Ali nije tačno da je tamo imao takmičenja i da je skinut s aviona. On nema problema sa vizom. Nije u pritvoru. Harun Sadiković je „tjelesna straža“. I to vođi jednog od najmoćnijih narko kartela na svijetu – Edinu Gačaninu Titu.
Madež ispod lijevog oka otklanja svaku sumnju. To je Edin Gačanin Tito, šef narko kartela Tito i Dino, koji, zajedno sa italijanskom Kamorom i irskom porodicom Kinahan, kontrolira kokainsko tržište Evrope.
Edin Gačanin Tito
Ova fotografija je nastala početkom januara. Objavljena je na Instagram profilu Haruna Sadikovića. Krajnje desno, iz vaše perspektive je Edin Gačanin. Do njega je, ovaj bez kose, Ibrahim Miladin. Sa desne Miladinove strane je Dženis Kadrić. Krajnje lijevo je Harun Sadiković. Da kratko podsjetimo. Ibrahim Miladin je bio pripadnik Specijalne policije Federalne uprave policije.
Harun Sadiković, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Edin Gačanin Tito
Primljen je, pisali su mediji, posredstvom federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. I Dženis Kadrić je bio pripadnik Specijalne jedinice FUP-a. Obojica su sada na „tjelesna straža“ Edina Gačanina Tita. Vođu narko kartela su pratili i u septembru kada je 2016. godine godine kada je on boravio u Sarajevu.
Izvještaj FUP-a: Memija dočekao Tita
Gačanina je, tada, na sarajevskom aerodromu dočekao biznismen Gordan Memija, čija je firma rentala i automobile u kojima vozio Tito sa pratnjom, koju su, uglavnom, činili pripadnici Federalne uprave policije. U znak zahvalnosti, Gačanin je donirao skupocjenu opremu Specijalnoj policiji, a donacija je proknjižena preko federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je, tada, dobio jedan komplet opreme. Osim toga, Gačaninov drugi pratilac Ibro Miladin (bio) je prijatelj Gordana Memije, biznismena koji je, prema vlastitom priznanju, dočekao Tita na aerodromu i kojem je iznajmio automobile za vožnju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Gordan Memija i Ibrahim Miladin
Pored dvojice bivših federalnih specijalaca, Tita, rekosmo, čuva i džudista iz Bihaća Harun Sadiković. On je učenik Branislava Crnogorca, savjetnika federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.
Sadiković i Crnogorac: čuvar narko bossa i savjetnik ministra policije
Dakle, na fotografiji nastaloj prije nekoliko dana, napokon možemo zajedno vidjeti specijalce FUP-a sa Edinom Gačaninom Titom.
„Drago mi je vidjeti braću“, piše u komentarima Jason Woodham.
Ovaj rođeni Britanac je svjetski poznati borac, a sada trener „Muaythaia“ i boksa. Već dugo živi u Dubaiju. On je lični trener Edina Gačanina Tita i njegovih pratilaca. Ovo ispod je njihova zajednička fotografija nastala prošle godine.
Jason Woodham sa Titom i njegovim čuvarima
Idemo s desna. U majici narandžaste boje je Harun Sadiković, džudista iz Bihaća. Do njega je Dženis Kadrić, bivši specijalac FUP-a. U sredini je Jason Woodham. Sa plavim rukavicama na rukama je Edin Gačanin Tito. Krajnje lijevo je Ibrahim Miladin, također bivši pripadnik Specijalne jedinice Federalne uprave policije. I ova fotografija je nastala u Dubaiju, gdje Tito godinama živi.
Edin Gačanin Tito jedan je od najmoćnijih ljudi u narko biznisu. Povezan je, pisali smo, sa italijanskom Kamorom i sa članovima irske porodice Kinahan. Vođa Kamore, Rafaele Imperialle uhapšen je prošle godine u Dubaiju. U istom gradu živi i Daniel Kinahan, moćni boss iz Irske koji se pojavljivao kao organizator box mečeva Tysona Furya i Antonya Joshue. Irski mediji su, povezujući kartel Tito i Dino, te Kamoru i Kinahana, ovaj kartel prozvali „Super Kartelom“.
Septembar je 2020. godine. Los Sinchisi, pripadnici padobranske specijalne jedinica policije u Peruu, izvršili su desant u džungli, u področju La Convenciona. Za 48 sati akcije spriječili su proizvodnju 280 kilograma kokaina i uništili čak četiri i po tone hemijskih zaliha za proizvodnju ove droge.
„Ovaj narko kompleks, postavljen se u dolini rijeke Apurimac, kao i pronađena droga pripadali su trgovcima drogom poznatim kao Negro i „Tito“, objavila je 22. sepembra 2020. godine peruanska La Republica, pozivajući se na službena saopćenja tamošnje policije.
Tito i Negro u shemi peruanske policije
Tito i Negro se, također, pominju i u drugim istragama peruanske policije. Konkretno, Tito je, u predmetu protiv Sarajlije Davida Cufaja, osuđenog Peruu zbog krijumčarenja dvije tone kokaina, označen kao „organizator i finansijer krijumčarenja velikih količina kokaina“ iz Južne Amerike u Evropu.
Osim Cufaja, za Tita je radio i Smail Šikalo, koji je uspio pobjeći iz Perua, a za kojim je raspisana Interpolova potjernica. On je bio u pritvoru u Peruu, prije nego je Tito organizirao njegov bijeg, nakon što ga postupajući sudija pod misterioznim okolnostima pustio „u kućni pritvor“. Šikalo se vratio u Sarajevo, gdje danas slobodno živi.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
