Istaknuto

Istaknute objave

Kolumna Senada Avdića: Jesu li oni koji traže ukidanje Suda BiH i drugi, koji ne poštuju odluke tog suda, zapravo, jedni te isti!?

Prošlonedjeljna presuda Sudskog Vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je predsjedavao sudija Branko Perić da oslobodi petoro optuženih za prikrivanje dokaza i opstruiranje istrage o okolnostima smrti mladća Dženana Memića od prije skoro sedam godina, očekivano je prozvele brojne reakcije, manifestacije ogorčenog nezadovoljstva. Gotovo da su sav gnjev i nezadovljstvo porodice Memić i široke javnosti koja godinama bdije nad ovom tragedijom fokusirana na sudiju Perića unatoč tome što je on bio samo jedan od trojice članova Sudskog Vijeća koji su donijeli (prvostupanjsku) presudu.

Ovakva personalizacija kolektivne sudske presude nikako nije slučajna nego je ciljana, podla i tendenciozna. Izdvajajući sudiju Perića kao jedini problem u ovakvom (dakle, nepravomoćnom) sudskom epilogu, presuda se svodi na najprizemniju, osobnu razinu, bezmalo na egzibicionistički hir jednog sudije, odranije poznatog po svojoj arogantnosti i problematičnoj karijeri.

Sudija Branko Perić je po mnogo čemu atipičan član pravusudne zajednice. Tokom dugačke pravosudne prakse, tužiteljske i sudijske javno je iznosio i branio sopstveno mišljenje i stavove, ulazio u polemike, suprostavljao se dominantnim modelima djelovanja nositelja pravosudnih funkcija. U sudnici i novinskim kolumnama kritizirao je neprofesionalizam, političke utjecaje, klijentelizam i osobito, licejmjerni konformizam uljuljkan i anesteziran u svom dobro plaćenom komoditetu. Naravno da je takav javni angažman, principijelan i dosljedan, Periću prskrbio čitavu armiju neprijatelja unutar pravosudnog ceha, koji su umjesto rasprave u meritumu osporavali njegovo pravo da uopće komunicira sa javnošću na taj način.

Ta je struktura, podla i maligna, došla na svoje nakon što se na Brana Perića zbog oslobađajuće presude podigla kuka javnosti i motika politikanata. Oglasila se bivša potpredsjednica Visokog sudskog i Tužiteljskog Vijeća BiH, provincijska sutkinja koja je u najmanju ruku bila aktivan saučesnik u urušavanju pravosudnog poretka koji je godinama vođen u režiji njenog dugogodišnjeg šefa i aktuelnog Dodikovog savjetnika Milana Tegeltije. Svoj doprinos intenzitetu linča dao je i sin bivše Glavne tužiteljice (koja je kao i njen mentor Tegeltija završila na američkoj Crnoj listi), nova akademska zvijezda kojem su sve donedavno mamini tjelohranitelji pomagali u shopping akcijama. Riječ je o osveti Periću od te rashodovane pravosudne strukture koja je odnedavno lišena nezasluženih privilegija i bahate nekontrolirane moći.

Sudija, sviraj nešto nešto  narodno

Reakcije političara, kakav je slučaj sa liderom Naroda i Pravde Elmedinom Konakovićem koji je sudiju Perića nazvao “slugom režima”, ne svjedoče samo o njegovom niskom nivo pravosudne (i opće) kulture nego predstavljaju i političku zloupotrebu tragedije jednog mladića i njegove familije.

Bezobrazni vrhunac tekuće hajke na Branka Perića bio je Twitter atentat kojeg je mučki izveo jedan beskorisni idiotkoji se godinama lažno predstavlja kao novinar koji ga je optužio da je štitio zločince tokom rata kada je bio tužitelj u Tesliću. Postoji hrpa dokumenata iz tog vremena koji svjedoče da je Perić u prvim mjesecima divljanja (para)policijskih hordi po Tesliću izdavao naloge za njhovo hapšenje i sudsko procesuiranje. Postoji i serijal tekstova koje je on neposredno nakon rata objavljivao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” o zločinačkoj organizaciji “Miće” koja je sve do njihovog hapšenja sijala smrt, teror i provodila sistematične progone nad Bošnjacima i Hrvatima Doboja i Teslića. Postoje i tvrdnje pokojnog Željka Kopanje, vlasnika “Nezavisnih”, da je zbog tih tekstova automobil u kojem se nalazio odletio u zrak a on ostao teški invalid.

Sve što treba znati o presudi koju je prošle nedjelje donijelo Sudsko vijeća Suda BiH na čelu sa Brankom Perićem može se pronaći u komentaru kojeg je tim povodom dao akademik Edin Šarčević, profesor pravnih nauka na fakultetu u Leipzigu.

“Presuda je u ovoj fazi, prema mom mišljenju, znak kultivirane objektivnosti, sudijske neutralnosti i stručnog odnosa prema korištenju dokaza”, ocijenio je Šarčević. On, također, smatra da je izrečena presuda pokazala“nesposobnost tužitelja da ocijene izglede na uspjeh vlastite optužnice i konzekventno provedu dokazni postupak”. Osuđujući atmosferu linča koja se kreira u javnosti prema Branku Periću, Šarčević zaključuje da “ako nekoga ovdje treba kritizirati, to su tužitelji”.

Ko će suditi “Respirstore”

Treba se nadati da će tužitelji Tužiteljstva Bosne i Hercegovine biti prilježniji, profesionalniji u drugoj istrazi koju s pokrenuli u vezi sa ubistvom Dženana Memića. Tom istragom je obuhvaćen vrh tužiteljskog i policijskog aparata u Kantonu Sarajevo, bivša glavna tužiteljica Dalida Burzić, tužitelj Meris Ćato, Vahid Ćosić, nekadašnji komesar sarajevske policije i nekoliko policajaca, kao i sudski vještak Ševal Kovačević. Njih se sumnjiči za krivično djelo ubistvo, organizirani kriminal i pomaganje počinitelju krivičnog djela.

Sudija Branko Perić je prije nekoliko dana zbog pritisaka i napada kojima je izložen zatražio svoje izuzeće iz Sudskog vijeća koje sudi u slučaju “Respiratori”. U tom procesu su optuženi čelni ljudi Vlade Federacije BiH Fadil Novalić i Jelka Miličević, Fahrudin Solak, bivši direktor Federalne Civilne zaštite, te biznismen Fikret Hadžić. Ovo suđenje traje dvije i pol godine, nalazi se u završnoj fazi i promjena jednog člana Sudskog Vijeća bila bi težak udarac po integritet Suda Bosne i Hercegovine. Očigledno je da je Perić tražeći svoje izuzeće želi izbjeći novi linč kakvom bi bio izložen ukoliko bi presuda koju će Sudsko vijeće donijeti bila u suprotnosti sa očekivanjima javnosti i onih koji tu javnost kreiraju.

Svjedoci smo, dakle, jednog razornog fenomena koji nije nov, ali je intenziviran kao nikada do sada: riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se relativiziraju i bagatališu sudske presude i u kojem uopće nisu bitni argumenti, dokazi, svjedoci…, nego se presude izriču prije početka sudskih procesa. Sudovi su tu da igraju kako javnost svira, odavno je napušten standard da je bolje deset krivih osloboditi, nego jednog nevinog strpati u zatvor.

U istom danu kada je Branko Perić pročitao oslobađajuću presudu optuženim u slučaju “Dženan Memić”, stidljivo je plasirana vijest da sudske vlasti nisu mogle privesti Sakiba Mahmuljina na izdržavanje zatvorske kazne. Penzionirani general Armije BiH osuđen ja na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Srbima tokom vojne akcije u Vozući u ljeto 1995. godine. Posljednjih mjeseci se pisalo o njegovom odlasku u Tursku, navodno na liječenje, zbog čega je javno protestirao i Milorad Dodik. Sud Bosne i Hercegovine je zatražio od INTERPOL-a da raspiše međunarodnu potjernicu za Mahmuljinom, što je ovih dana u urađeno.

Pravda za Mahmuljina

U reakcijama (bošnjačke) javnosti koje se mogu pratiti na društvenim mrežama prepoznatljiv je prlično visok stupanj suglasnosti u podršci bijegu Sakiba Mahmuljina od izdržavanja zatvorske kazne. Podrška mu se daje iz dva razloga: prva grupa tvrdi da nije kriv i da je presuda Suda BiH “politička”, tj. “antibošnjačka”, drugi, pak, Mahmuljinov bijeg od zakona stavljaju u konkekst brojnih srpskih i hrvatskih optuženika, ili osuđenika za ratne zločine koji su se pred pravosuđem BiH sklonili u susjedne zemlje. Pominju se slučajevi Novaka Đukića, Milomira Savčića, bjegunaca u Srbiju, odnosno Zlatana Mije Jelića, Dominika Ilijaševića Come, najpoznatIjih bjegunaca u Hrvatsku. Mahmuljinov odlazak u Tursku opravdava se tim primjerima.

Milorad Dodik je prošle godine najavljujući povlačenje suglasnosti Republike Srpske koju je dala za osnivanje Suda i Tužiteljstva BiH proizveo jednu od najvećih poslijeratnih poltičkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Političke elite u Sarajevu i javnost koja ih podržava načelno su svom snagom uz državne pravosudne insititucije kao simbole i elemente državnosti, ali samo onda kad i dok ispunjavaju želje tih elita, interesnih grupa i te javnosti. Razlika između Dodikovog nepriznavanja Suda i zahtjeva da se on rasformira i histeričnog ignoriranja i relativiziranja presuda koji dolaze od tzv. bošnjačke “komponente”, mnogo je manja nego što se to čini!

Uhapšen Edin Gačanin Tito: Europol saopćio da je Dubaiju uhapšen narko boss iz Bosne i Hercegovine, umiješan u krijumčarenje preko 30 tona kokaina!

Narko boss Edin Gačanin Tito uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga iz više međunarodnih policijskih agencija. Europol i nizozemska policija jutros su saopćili da je provedena velika međunarodna policijska akcija protiv super kartela. Četrdesetogodišnji bh. državljanin uhapšen je u Dubaiju u okviru velike međunarodne policijske akcije usmjerene protiv krijumčara kokaina. EUROPOL je saopćio da je tokom ove istrage uhapšeno ukupno 49 osumnjičenika. Njih su evropske policije i američka DEA označile “visokim metama” koje su formirale super kartel formirali ono što je poznato kao ‘super kartel’ koji je kontrolirao oko jedne trećine trgovine kokainom u Europi.

Kako saznaje Istraga, u pitanju je Edin Gačanin Tito. Nizozemska policija je saopćila da je u Dubaiju uhapšen Nizozemas koji ima četrdeset godina te da isti posjeduje i bh- državljanstvo. Upravo to odgovara opisu Edina Gačanina Tita. On je rođen 1982. godine u Sarajevu, a posjeduje državljanstvo BiH i Nizozemske. Gačanin godinama živi u Dubaiju odakle kontrolira trgovinu kokainom.

Edin Gačanin

“Ova hapšenja su vrhunac paralelnih istraga koje se vode u Španiji, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima uz potporu Europola. OVa kriminalna mreža uključena je u krijumčarenje droge velikih razmjera i pranje novca”, saopćeno je iz EUROPOL-a.

“Opseg uvoza kokaina u Europu pod kontrolom i zapovjedništvom osumnjičenih bio je ogroman, a policija je tokom istrage zaplijenila preko 30 tona droge, saopćeno je iz EUROPOL-a.

Istovremeno, holandska policija je saopćila da su u Dubaiju uhapšene dvije osobe, a da je među njima jedan Nizozemac koji je, također, državljanin Bosne i Hercegovine. Protiv njega je također pokrenuta istraga na temelju presretnutih Sky poruka. Kazneni predmet protiv njega vode tužitelji Državnog tužiteljstva.

Muškarac nije osumnjičen samo za uvoz velikih pošiljki kokaina. Sumnjiči ga se i za (pri)premu uvoza gotovo 8000 kilograma sirovina za proizvodnju amfetamina. Sirovine za proizvodnju droge dolazile su preko luke Antwerpen, a krajnje odredište je bila tvrtka u Nizozemskoj.

Vjeruje se da je osumnjičenik imao važnu vodeću ulogu u uvozu zabranjene robe. Riječ je, među ostalim, o pošiljci od oko 1800 kilograma kokaina koja je 2020. uvezena preko luke Hamburg s odredištem u Nizozemsku.

Zbog Sky chatova sumnja se i da je muškarac kao organizator, posrednik i financijer sudjelovao u uvozu 739,5 kilograma kokaina iz Durbana (Južna Afrika) u Rotterdam, navedeno je u saopćenju nizozemske policije.

CIK odlučio: Sporni listić priznat, peti delegat iz RS-a bit će određen žrijebom!

Centralna izborna komisija BiH je odlučila. Listić kojeg je Izborna komisija Republike Srpske proglasila nevažećim je važeći. Peti delegat u Klubu Srba Doma naroda PS BiH bić će određen – žrijebanjem. CIK je ovu odluku donio sa pet glasova za i dva protiv. Protiv su bili Vlado Rogić i Irena Hadžiabdić.

“Uvidom u glasački listić utvrđeno je da listić nema elemente nevažećeg listića”, rekao je službenik CIK-a koji je predložio potvrđivanje ovog “spornog” listića.

Tokom rasprave, članica CIK-a Irena Hadžiabdić je rekla da je se protivi potvrđivanju ovog materijala.

“Ne mogu podržati ovu odluku. Ovdje se radi o jednom nejasnom glasu. Potpuno mi je jasno šta određuje član Izbornog zakona. Ovo nisu obični izbori za prosječne birače. Ovo su izbori za poslanike koji se provode po strogo propisanom postupku. Mogli smo vidjeti da je predjedavajući NSRS dao uputu kako se glasa”, rekla je članica Irena Hadžiabdić koja je glasala protiv odluke o potvrđivanju listića.

Irenu Hadžiabdić je podržao i član CIK-a Vlado Rogić koji je funkciju dobio na prijedlog HDZ-a BiH.

“Zbog implikacija koje bi mogle uslijediti, neću podržati ovu odluku. Ne može se ovakav listić tretirati važećim listićem”, rekao je Rogić, rekavši opet da su implikacije ove odluke velike.

No, za razliku od Rogića i Hadžiabdićeve, članovi CIK-a Vanja Bjelica, Ahmed Šantić, Jovan Kalaba, Suad Arnautović i Željko Bakalar su tokom rasprave podržali ovu odluku.

Podsjećamo, ybog ovoga je sada upitan mandat SNSD-ovke Snježane Novaković-Bursać koja je, prilikom prošlosedmičnog glasanja u NSRS dobila dvanaest glasova. Ona je, podsjećamo, prošla, jer je Izborna komisija koja je provodila izbore delegata za Dom naroda proglasila nevažećim jedan listić koji je bio u korist liste PDP-a koju je nosio Nenad Vuković. Nakon proglašavanja tog listića nevažećim, Vuković je ostao na jedanaest glasova, dok je Snježana Novaković-Bursać osvojila dvanaest glasova.

No, nakon što je CIK sada utvrdio da je ovaj listić važeći, omjer lista SNSD-a i PDP-a bit će 12:12. I to znači da će ovaj delegat biti izabran žrijebanjem u Centralnoj izbornoj komisiji BiH.

Ukoliko “sretni” dobitnik bude Nenad Vuković, to će značiti da Milorad Dodik i njegov SNSD gube kontrolni paket u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. U tom slučaju, naime, dva opoziciona delegata iz NSRS bi bila dovoljna za postojanje entitetske većine prilikom glasanja u Domu naroda BiH.

S obzirom na trenutno omjer snaga u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije, ni HDZ BiH Dragana Čovića neće imati šesnaest delegata koliko je potrebno za izbor četiri državna delegata. Presudi li žrijeb da Dodik nema četiri delegata, to će značiti da Milorad Dodik i Dragan Čović u Domu naroda PS BiH ostaju na šest, od ukupno petnaest delegata u tom Domu. Što, opet, znači da ova dvojica neće imati ni potrebnu prostu većinu, niti će moći blokirati donošenje odluka na nivou BiH, jer ne kontroliraju entitetske većine.

Kolumna Vildane Selimbegović: Jesu li Ćamil i Vojin novi Miletovi papci?

Danas i(li) sutra najavljen je sastanak opozicije iz Republike Srpske sa vrhom SDP-a Bosne i Hercegovine. Tema razgovora je SNSD, odnosno izbor delegata u Dom naroda PSBiH: nije tajna, Milorad Dodik već sedmicama najavljuje kontrolu u srpskom klubu sa svoje četiri ruke, a sva se bitka zapravo vodi oko Četvrtog čovjeka. Iz RS-a se bira pet delegata, tri su nesumnjivo SNSD-ova, SDS-u pripada jedan, a peti je ustvari taj Četvrti oko kojeg se lome koplja. Ako bi bio Dodikov, omogućio bi mu da blokira državu i sve procese na nivou BiH, odnosno – ako mu izmakne – natjerao ga da se dogovara, što on ne želi, a možda čak i potpuno istisnuo SNSD iz državne vlasti.

Dodik je već u prednosti

Da bi Dodik ostao bez Četvrtog čovjeka, neophodan je dogovor opozicije u RS-u i Pokreta za državu, združenih snaga političkih partija iz Federacije. S obzirom na to da je na listi PzD-a Vojin Mijatović, kao kandidat, inače jedan od potpredsjednika SDP-a BiH, slijedi sastanak koji objektivno određuje budućnost BiH, koja bi se tim dogovorom mogla riješiti Dodikove omče i blokade euroatlantskog puta zemlje. Važna napomena: Dodiku je dovoljno da se PDP, Nebojša Vukanović i SDP ne dogovore, jer ga i to katapultira na njegovu omiljenu ucjenjivačku poziciju.

Uoči sastanka i opozicija i PzD navodno očekuju da popusti onaj drugi, no objektivno Dodik je već u prednosti koju mu je obilato isporučio upravo SDP. Mijatović se, naime, na svom FB profilu požalio na hajku na SDP, pritiske mađunarodnih dužnosnika i tobože ljutito poručio kako je PzD spreman podržati kandidata opozicije, ako potpišu sljedećih pet rečenica: Bosna i Hercegovina je nezavisna i suverena država, i nikada nećemo pokretati pitanje nezavisnosti Republike Srpske; Glavni grad države BiH je Sarajevo i radićemo u interesu naše države, a nikako u interesu susjednih država; Radićemo na članstvu u NATO-savezu jer time omogućavamo mir i stabilnost u našoj državi i regionu; U Srebrenici je počinjen genocid, što je i potvrđeno presudama Međunarodnog suda u Haagu i radićemo svi zajedno da se više nikada nikome ne dogodi; te Osuđujemo agresiju Ruske Federacije na nezavisnu državu Ukrajinu. Gordo zvuči, nema šta! Melem za federalnu javnost, no baš zbog tih pet (ne)potpisanih rečenica malo ko može povjerovati da se SDP nije obavezao isporučiti Dodiku Četvrtog čovjeka. I zato – između ostalog – što ništa slično nije tražio od Dodika, ukoliko se PzD ne udruži s opozicijom. A to je ustvari jedina dobitna opcija, svaka tobožnja principijelnost široko otvara vrata SNSD-u da nastavi putem koji je krenuo.

No, treba pošteno priznati: Dodik je sav svoj politički pragmatizam upregnuo u ašikovanje ne bi li dobacio do cilja. Namignuo je Zoranu Tegeltiji, pa je nakon pet uzastopnih skidanja s dnevnog reda Akcioni plan BiH za NATO jednoglasno protutnjao Vijećem ministara BiH. U svojim starim/novim odajama predsjednika RS-a ugostio je Ćamila Durakovića i Davora Pranjića, novoizabrane potpredsjednike RS-a, plus poslanike Pokreta za državu. Sav sretan, Duraković nam je nakon sastanka pričao o novitetu u odnosima, iskazanoj namjeri predsjednika za zajedničku saradnju (vjerovali ili ne, bio je ozbiljan dok je to govorio), “dosta zajedničkih stvari, počev od promjene prostora i našeg boravka i nekih tehničkih i operativnih stvari koje moram pohvaliti”. Spomenuo je Ćamil i budžet koji predsjednik ima, “nekih 50 i nešto miliona”, a “od toga će biti i za potpredsjednike koji će moći realizirati na terenu kod svojih građana”. Malo podsjećanje: to je onaj famozni budžet koji je za godinu sa 11 skočio na 56,5 miliona maraka, a eto ispade da samo Ćamil ne zna tačnu cifru. A najveći performans Dodik je isporučio sa svog svečanog prijema, organiziranog u vlastitu čast stupanja na dužnost predsjednika RS-a. RTRS je direktno prenosio ovaj događaj od samog početka dolaska zvanica, pa nije trebalo biti naročito pažljiv da bi se primijetilo kako je brižni redatelj striktno vodio računa da – recimo – sa dolaska šefa Misije EU u BiH Johanna Sattlera skrene kameru na ruskog ambasadora Igora Kalabuhova, koji uz već poslovično divljenje Dodiku nije propustio reći kako njegova zemlja i RS dijele stavove o neprihvatanju visokog predstavnika Christiana Schmidta u BiH. Za svaki slučaj, sam je Dodik gostima govorio kako Schmidta i američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja nije ni pozvao, baš kao da zvaničnici SAD-a obilaze prijeme likova sa svoje crne liste.

RTRS naravno nije propustio da posebne zvanice, a la Dragan Kalinić i Darko Mladić, sin ratnog zločinca Ratka, dobiju priliku za specijalni nastup, valjda zarad ravnoteže i uvaženih zvanica, jer patrijarh Porfirije je svoju čestitku fokusirao na mir, čestitost i podsjećanje da u RS-u ne žive samo Srbi i da je izabrani zvaničnik predsjednik i onima koji se drugačije mole. Elem, Dodik ne bi bio Dodik kada bi dopustio da se dugo razmišlja o njegovoj (eventualnoj) promjeni kursa: Ćamila Durakovića je žestoko napao zbog prisustva prijemu Predsjedništva povodom Dana državnosti BiH u Sarajevu, a još je ranije – valjda za svaki slučaj – opleo po BHRT-u zbog prenosa utakmica sa Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru, sve da bi odaslao svoju poruku kako “Srpska navija za Srbiju i nama utakmice Srbije može komentarisati samo onaj ko otvoreno navija za Srbiju”. Hljeba i igara, što bi se reklo, da bi se pažnja skrenula sa onih pitanja koja su važna, a neki će reći i da bi se unaprijed amortizirao ishod koji je Dodiku više no bitan – odlučivanje na nivou države BiH.

Situacija je zapravo posve čista

Ne treba prejudicirati, pristojno je sačekati da nas lider SDP-a Nermin Nikšić izvijesti o konačnom ishodu, no ne smije se ne primijetiti da je i sporazum Osmorke sa HDZ-om, koji je trebao biti potpisan u petak, odgođen za sutra. Neće lider HDZ-a Dragan Čović odustati od Osmorke, ali neće ni od Dodika, a da je partijama koje su raspoložene formirati federalnu vlast sve jasnije da i u svojim redovima imaju Dodikove igrače, priznala je Sabina Ćudić iz Naše stranke, ne krijući revolt zbog mogućnosti da upravo SDP isporuči mehanizme blokade države Miloradu Dodiku. Javna je tajna da se kao idealan scenarij za BiH spominje formiranje vlasti u kojoj nema ni SNSD-a ni SDA, što bi i HDZ-u značajno skresalo krila. Baš je zato NN lider SDP-a na popriličnoj kušnji: niko nije toliko naivan da povjeruje kako su Vojin i Ćamil samostalni strijelci, ma kolike se sume po kuloarima spominjale kao isplata papaka (termin u upotrebi otkad ga je SNSD inaugurirao 2014. kupovinom dvojice poslanika u NSRS-u). Situacija je zapravo posve čista: ako se SDP ne dogovori sa opozicijom za zajednički nastup sa PzD-om, onda više niko iz Sarajeva nema pravo prozivati Dodika zbog negiranja države BiH, genocida u Srebrenici i prijetnji otcjepljenjem. Čak ni tražiti reakciju međunarodne zajednice. Adresa je čista k’o suza: lider SDP-a BiH. Jer papci su prolazna kategorija. A Bosna i Hercegovina to ne smije biti.

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši federalni specijalci i odbjegli džudista iz Bihaća

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne viđaju u njegovom rodnom Bihaću. Tamo se trebao pojaviti u 2. decembra prošle godine na Općinskom sudu, gdje mu se sudi zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda policajcu Muhamedu Ziriću, koji je poslije te tuče preminuo.

„Nije se pojavio“, kaže nam sudija Općinskog suda Bihaću Dino Muslić.

Kaže da je imao čvrsta obećanja da će Sadiković doći na ročište 28. decembra. Ali, opet se nije pojavio.

„Njegov branilac nam je rekao kako je on proteklih mjeseci imao neko takmičenje u Dubaiju. Onda je, prema riječima, branioca imao problema s vizom. Rečeno nam je da je skinut sa aviona i da se nalazi u nekoj vrsti pritvora u Dubiaju. Ja sam početkom januara izdao naredbu da ga dovedu pred Sud. Nisu ga pronašli. Sada sam izdao naredbu za raspisivanje potjernice“, objašnjava sudija Muslić.

Odbjegli džudista Harun Sadiković u Dubaiju

Džudista Sadiković obmanuo je sud. Tačno je da je u Dubaiju. Ali nije tačno da je tamo imao takmičenja i da je skinut s aviona. On nema problema sa vizom. Nije u pritvoru. Harun Sadiković je „tjelesna straža“. I to vođi jednog od najmoćnijih narko kartela na svijetu – Edinu Gačaninu Titu.

Madež ispod lijevog oka otklanja svaku sumnju. To je Edin Gačanin Tito, šef narko kartela Tito i Dino, koji, zajedno sa italijanskom Kamorom i irskom porodicom Kinahan, kontrolira kokainsko tržište Evrope.

Edin Gačanin Tito

Ova fotografija je nastala početkom januara. Objavljena je na Instagram profilu Haruna Sadikovića. Krajnje desno, iz vaše perspektive je Edin Gačanin. Do njega je, ovaj bez kose, Ibrahim Miladin. Sa desne Miladinove strane je Dženis Kadrić. Krajnje lijevo je Harun Sadiković. Da kratko podsjetimo. Ibrahim Miladin je bio pripadnik Specijalne policije Federalne uprave policije.

Harun Sadiković, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Edin Gačanin Tito

Primljen je, pisali su mediji, posredstvom federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. I Dženis Kadrić je bio pripadnik Specijalne jedinice FUP-a. Obojica su sada na „tjelesna straža“ Edina Gačanina Tita. Vođu narko kartela su pratili i u septembru kada je 2016. godine godine kada je on boravio u Sarajevu.

Izvještaj FUP-a: Memija dočekao Tita

Gačanina je, tada, na sarajevskom aerodromu dočekao biznismen Gordan Memija, čija je firma rentala i automobile u kojima vozio Tito sa pratnjom, koju su, uglavnom, činili pripadnici Federalne uprave policije. U znak zahvalnosti, Gačanin je donirao skupocjenu opremu Specijalnoj policiji, a donacija je proknjižena preko federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je, tada, dobio jedan komplet opreme. Osim toga, Gačaninov drugi pratilac Ibro Miladin (bio)  je prijatelj Gordana Memije, biznismena koji je, prema vlastitom priznanju, dočekao Tita na aerodromu i kojem je iznajmio automobile za vožnju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Gordan Memija i Ibrahim Miladin

Pored dvojice bivših federalnih specijalaca, Tita, rekosmo, čuva i džudista iz Bihaća Harun Sadiković. On je učenik Branislava Crnogorca, savjetnika federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

Sadiković i Crnogorac: čuvar narko bossa i savjetnik ministra policije

Dakle, na fotografiji nastaloj prije nekoliko dana, napokon možemo zajedno vidjeti specijalce FUP-a sa Edinom Gačaninom Titom.

„Drago mi je vidjeti braću“, piše u komentarima Jason Woodham.

Ovaj rođeni Britanac je svjetski poznati borac, a sada trener „Muaythaia“ i boksa. Već dugo živi u Dubaiju. On je lični trener Edina Gačanina Tita i njegovih pratilaca. Ovo ispod je njihova zajednička fotografija nastala prošle godine.

Jason Woodham sa Titom i njegovim čuvarima

Idemo s desna. U majici narandžaste boje je Harun Sadiković, džudista iz Bihaća. Do njega je Dženis Kadrić, bivši specijalac FUP-a. U sredini je Jason Woodham. Sa plavim rukavicama na rukama je Edin Gačanin Tito. Krajnje lijevo je Ibrahim Miladin, također bivši pripadnik Specijalne jedinice Federalne uprave policije. I ova fotografija je nastala u Dubaiju, gdje Tito godinama živi.

Edin Gačanin Tito jedan je od najmoćnijih ljudi u narko biznisu. Povezan je, pisali smo, sa italijanskom Kamorom i sa članovima irske porodice Kinahan. Vođa Kamore, Rafaele Imperialle uhapšen je prošle godine u Dubaiju. U istom gradu živi i Daniel Kinahan, moćni boss iz Irske koji se pojavljivao kao organizator box mečeva Tysona Furya i Antonya Joshue. Irski mediji su, povezujući kartel Tito i Dino, te Kamoru i Kinahana, ovaj kartel prozvali „Super Kartelom“.

Septembar je 2020. godine. Los Sinchisi, pripadnici padobranske specijalne jedinica policije u Peruu, izvršili su desant u džungli, u področju La Convenciona. Za 48 sati akcije spriječili su proizvodnju 280 kilograma kokaina i uništili čak četiri i po tone hemijskih zaliha za proizvodnju ove droge.

„Ovaj narko kompleks, postavljen se u dolini rijeke Apurimac, kao i pronađena droga pripadali su trgovcima drogom poznatim kao Negro i „Tito“, objavila je 22. sepembra 2020. godine peruanska La Republica, pozivajući se na službena saopćenja tamošnje policije.

Tito i Negro u shemi peruanske policije

Tito i Negro se, također, pominju i u drugim istragama peruanske policije. Konkretno, Tito je, u predmetu protiv Sarajlije Davida Cufaja, osuđenog Peruu zbog krijumčarenja dvije tone kokaina, označen kao „organizator i finansijer krijumčarenja velikih količina kokaina“ iz Južne Amerike u Evropu.

Osim Cufaja, za Tita je radio i Smail Šikalo, koji je uspio pobjeći iz Perua, a za kojim je raspisana Interpolova potjernica. On je bio u pritvoru u Peruu, prije nego je Tito organizirao njegov bijeg, nakon što ga postupajući sudija pod misterioznim okolnostima pustio „u kućni pritvor“. Šikalo se vratio u Sarajevo, gdje danas slobodno živi.

Inkvizicija je počela: Neka gori Branko Perić!

Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.

Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.

Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.

Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.

Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.

Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.

Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.

U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.

Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.

Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu

Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.

E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.

Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.

Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju, iz policijskog automobila izvukao Eldina Mulića, brutalno ga pretukao i ostao na slobodi

Na fotografiji ispod ovog pasusa možete vidjeti oštećeni policijski automobil koji je prije desetak dana u centru Sarajeva napala banda Admira Arnautovića zvanog Šmrk. Iz policijskog su automobila izvukli Eldina Mulića kojeg su, potom, brutalo pretukli. Mulić je sa teškim povredama završio na KCUS-u, Šmrk se predao policiji, ali iz Tužilaštva Kantona Sarajevo je naređeno da ga puste na slobodu.

Admir Arnautović Šmrk, ranije osuđivani narko diler, jedan je od menadžera pjevača Jale Brata i Bube Corellia. Šmrk je bio prisutan i na njihovom koncertu “Born in Ghetto”, gdje se pojavio na bini odakle pivom zalijevao publiku i, kako se može vidjeti na snimku, prijetio nepoznatoj osobi. Nakon koncerta, ipak, nije bilo nikakvog obračuna. No, sutradan je na Skenderiji, došlo do sukoba. Eldin Mulić je, navodno, iz gasnog pištolja pucao u pravcu u kojem je bio Admir Arnautović Šmrk.  Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo su intervenisali i odmah priveli Mulića kojeg su držali u policijskom automobilu. Tada se pojavljuje grupa muškaraca sa Admirom Arnautovićem Šmrkom na čelu i iz policijskog automobila izvlači Mulića. Prilikom napada na njihov automobil, policajci su pobjegli, a Šmrkova grupa je brutalno pretukla Mulića.  Na fotografiji ispod možete vidjeti kako je izgledao Mulić nakon što je brutalno pretučen.

Ubrzo nakon napada na policijski automobil, na mjestu događaja su se pojavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo. Admir Arnautović Šmrk se, kako saznajemo, sam predao. Policija ga ja privela u službene prostorije i odmah je o svemu obaviješteno Tužilaštvo Kantona Sarajevo. No, postupajuća dežurna tužiteljica Alma Džinović je naredila da puste Arnautovića.

“Situacija nije bila jasna, pa je naređeno da se pusti”, rekli su za Istraga.ba u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.

Šmrk se, tako, odmah našao na slobodi. Ali tužiteljica Džinović je, zato, naredila hapšenje Eldina Mulića.

“Dana 14.08.2022.godine u 13.50 sati policijski službenici PU Centar su, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 323. KZ F BiH (Izazivanje opće opasnosti), lišili slobode lice E.M. rođen 1989.godine iz Sarajeva. O događaju je obaviješten dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, pod čijim nadzorom, policijski službenici nastavljaju dalji rad na rasvjetljavanju i dokumentovanju svih okolnosti vezanih za izvršenje ovog krivičnog djela”, saopćeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.

O Šmrkovom napadu na policijski automobil, ni MUP KS niti Tužilaštvo Kantona Sarajevo se nisu oglašavali. U međuvremenu je i Edin Mulić pušten na slobodu i ovaj slučaj će, vjerovatno, završiti u ladici. Kao i većina slučajeva u kojima je glavni akter bio Admir Arnautović Šmrk, koji se, nedavno, putem video poruke obratio članovima viber grupe “Sarajevski ugostitelji” poričivši da će im “svima je…. mater”. U toj su grupi, naime, objavljivane informacije o njegovoj povezanosti sa krijumčarenjem narkotika. Admir Arnautović Šmrk je bio dio grupe koju je 2013. godine procesuiralo Tužilaštvo BiH. On je tada bio optužen zajedno za Adnanom Maglićem, Sandrom Melićem i Jasminom Hatićem.

“Optuženi se terete da su postali članovi organizirane kriminalne skupine koja je duže razdoblje djelovala kontinuirano, zbog stjecanja protupravne imovinske koristi, sa ciljem vršenja kaznenih djela koja su u svezi sa neovlaštenom međunarodnom kupoprodajom, slanjem, posredovanjem i isporukom opojnih droga „heroin“ i „kokain“, koje su važećim zakonskim propisima proglašene opojnim drogama. Kako se navodi u optužnici, prvooptuženi Admir Arnautović je organizirao, planirao, te duže razdoblje kontinuirano do danas vršio nabavku teških opojnih droga sa područja susjednih zemalja, uglavnom Republike Srbije i Republike Hrvatske, a potom istu ilegalno dopremao u Bosnu i Hercegovinu, uglavnom u Sarajevo. Nabavljenu drogu je on, u suradnji sa ostalim optuženima, kao i drugim njemu poznatim osobama, distribuirao i prodavao na području Bosne i Hercegovine.Prvooptuženi Admir Arnautović je sa tako stečenim novcem kupovao nekretnine, kao i vrijedne pokretne stvari, a u suradnji sa ostalim navedenim optuženim osobama, posuđivao je novac uz kamatu osobama koje su upražnjavale igre na sreću u kockarnicama. Na ovaj način, svi navedeni optuženi su kao članovi skupine za organizirani kriminal, s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist, ozbiljnim prijetnjama prisiljavali druge osobe na vršenje radnji koje čine štetu njihovoj imovini, pa su određenim osobama prijetili da će ostati bez svojih osobnih automobila, ukoliko im ne isplate određenu sumu novca”, navedeno je na web stranici Tužilaštva BiH.

 

Sve tužilačke nelogičnosti u “slučaju Dženan Memić”: Organizovana grupa kojom je do pola suđenja rukovodio Hasan Dupovac, a od pola Zijad Mutap, štitila nepoznate osobe nakon počinjenja nepoznatog krivičnog djela

Može li se nepoznatim osobama pomoći nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela? Ako pitate Tužilaštvo BiH – može. I zato su državni tužioci Ćazim Hasanspahić i Dubravko Čampara odlučili potpisati optužnicu u “slučaju Memić” kojom pet poznatih osoba, međusobno nepovezanih, terete da su počinili krivično djelo – Pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela. Pet poznatih osoba je, dakle, po mišljenju Tužilaštva pomoglo nepoznatim osobama koje su izvršile, pazite sada, nepoznato krivično djelo. 

Ako pitate državne tužioce Hasanspahića i Čamparu, da li nekoga možete optužiti da je počinio krivično djelo koje ne postoji u krivičnom zakonu, dobit ćete potvrdan odgovor. Jer oni su to uradili u “slučaju Memić”, optužujući pet nepovezanih osoba da su, pored ostalog, počinili krivično djelo – protuzakonito posredovanje. A to djelo ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH, kojeg su državni tužioci uzeli kao osnov za podizanje optužnice protiv Alise Mutap, Zijada Mutapa, Hasana Dupovca, Josipa Barića i Muamera Ožegovića.

Otkako je bivša glavna državna tužiteljica Gordana Tadić formirala predmet kako bi istražila istragu u slučaju smrti Dženana Memića, istragom, neformalno, rukovodi advokat Ifet Feraget, pravni zastupnik porodice Memić. On je, recimo, procijenio da se 45 osoba, uglavnom onih koje se nikada i nigdje nisu srele, uspjelo da organizuje kriminalnu grupu koja je, pazite sada, prikrivala dokaze protiv nepoznatih osoba za nepoznato krivično djelo koje je Feraget okarakterisao kao – ubistvo.

“Znamo ko su ubica Dženana Memića”, rekao je Feraget 7. februara 2019. godine.

Isto će ponoviti i mjesec kasnije. I mjesec kasnije. I ponavljat će to godinama kasnije, ne izgovarajući nikada imena ubica. Na toj je matrici i nastao predmet “Memić”, koji je rezultirao prvo hapšenjem, a onda i optužnicom protiv pet osoba optuženih da su “nepoznatim osobama”, pomogle nakon “nepoznatog krivičnog djela”. Taj predmet se koristio za političke obračune, za predizborne kampanje. Recimo, u početku je za porodicu Memić Aljoša Čampara bio jedan od onih koji je “umiješan u zataškavanje ubistva Dženana Memića”. Nakon što je postao član Naroda i Pravde, Čampara je postao jedan od boraca za rješavanje tog slučaja. No, to su primjeri medijske manipulacije. U nastavku ćemo detaljnije o pravnim detaljima.

Krenut ćemo samih svjedoka Tužilaštva BiH. Jedan od njih je službenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Nedžad Hrvat. On je prvo bio osumnjičen, hapšen i od Suda je traženo njegovo pritvaranje. Sud je to odbio jer je utvrđeno da ne postoji osnovana sumnja da je spektakularno uhapšeni Hrvat umiješan bilo kako u ovo krivično djelo. Nakon puštanja, Tužilaštvo BiH ga pretvara u svjedoka.

Na sumnjiv je način Tužilaštvo BiH vršilo pretrese i oduzimalo telefone od osumnjičenih. No, ni to ne bi bio problem da državni tužioci nisu na jednom od ročišta saopćili da nalaze vještačenje tih telefona nisu dostavili Sudu BiH, jer nalazi nisu bilo gotovi do podizanja optužnice. Naime, Tužilaštvo BiH je optužnicu u ovom predmetu podiglo 9. jula 2021. godine i u njoj su naveli da je “prilikom pretresa mobilnih telefona i ostalih elektronskih uređaja utvrđena je međusobna komunikacija između osumnjičenih i sadržaj navedene komunikacije”. No, vještačenje kao dokaz tog navoda iz optužnice nisu dostavili, tvrdeći da nalaz nije bio završen. Međutim, Izvještaj o vještačenju je dostavljen 05.07.2021.godine. Dakle, četiri dana prije nego što su podigli optužnicu, državni tužioci Ćazim Hasanspahić i Dubravko Čampara su imali na raspolaganju vještačenje telefona. Sudu su, međutim, kasnije rekli da taj nalaz nije bio gotov.

Idemo dalje. Veći dio policijske istrage, od prikupljanja dokaza, preko saslušanja svjedoka, do pretresanja i oduzimanja predmeta, u ovom predmetu, po nalogu tužilaca, provodio je policijski službenik MUP KS Adis Prašović. U pitanju je policajac koji je nedavno uhapšen zbog sumnje da je umiješan u organizovani kriminal.

Osim Prašovića, sporan je i angažman drugih službenika. Recimo, svjedok Nermin Šehović je u nekoliko navrata saslušavao i svjedoke. Svjedoke u ovom predmetu je saslušavao i Nermin Halilagić, istražitelj Tužilaštva BiH, koji je istovremeno imao ulogu i u policijskom odboru za žalbe koji je donosio odluke u odnosu na npr.optužene Barića i Dupovca.

Nadalje, Tužilaštvo BiH navodi  da su „Romi dobili 200 000 KM“ za preuzimanje odgovornosti u slučaju smrti Dženana Memića. Kao dokaz su priložili dnevnik optuženog Zijada Mutapa. Mutap u dnevniku piše da je čuo informaciju (a ne da je dao ili uradio nešto) da je „navodno plaćeno 50.000 hiljada s tim što je ciganima dato 20.000 da preuzmu odgovornost kao saobraćajnu nesreću jer to nije teško djelo“.
Kada su državni tužioci čitali dnevnik na suđenju, umjesto iznosa od 20 hiljada KM izgovorili su iznos 200 hiljada KM. Iznos koji je izgovorio tužilac objavljen je u medijima. No, konteksta i tačnog citata iz dnevnika nije bilo.
Tužilaštvo BiH u završnoj riječi navodi, a mediji objavljuju da je optuženi Mutap upoznat od strane svoje kćerke Alise Ramić da se ista sjeća neke „rasčupane osobe“ sa palicom i da se to saznanje ne prosljeđuje organima gonjenja „da bi se prikrio ovaj rasčupani.“
Međutim, u Zapisnik o saslušanju svjedoka Zijada Mutapa broj se navodi:“Da bi dana 12.02.2016.godine kako sam već rekao rekla, tata ja sam se sada sjetila da je u tom momentu nakon što je zadobila udarac vjerovatno bila u klečećem ili ležećem položaju, vidjela vozilo zelene boje, te njoj nepoznatog mladića, kako prilazi vozilu zelene boje i ulazi na mjesto suvozača, i tom prilikom je kroz prozor suvozačevih vrata vidjela da joj se on cinički smije. Dalje šta mi je rekla, da je kosa mladića koji joj se smijao bila

razbarušena“, dužine oko 5-7 cm i da se zeleno vozilo nakon toga pokrenulo i velikom brzinom otišlo ulicom Velika Aleja prema Vrelu Bosne.“
Tužilaštvo BiH dalje navodi da su svjedoci (Boja, Veljović, Ristivojević i Hrvat) svjedočili da je Alisa Ramić svom ocu, nakon što je došao na lice mjesta, rekla riječi „Tata zovi svoje ljude“. Međutim, nijedan od tih svjedoka nije svjedočio tome. Te riječi je u svom iskazu pominjala kantonalna zastupnica NiP-a i Dženanova Arijana Memić. U svom iskazu je rekla da je to “čula u bolnici”.
Ko je vođa organizovane kriminalne grupe?

Na ovo pitanje odgovor ne znaju ni sami državni tužioci. Tokom suđenja su, recimo, tužioci Hasanspahić i Čampara četiri puta kazali da je organizator ove kriminalne grupe policajac Hasan Dupovac, dok su dva puta u istoj sudnici sudnici organizatorom proglasili Zijada Mutapa.

“Organizirana kriminalna grupa” sa nepoznatim vođom je, pored ostalog, optužena da je nezakonito tragala za autom Renault Clio zelene boje, te da je na taj način “preusmjeravala” istragu za stvarnih izvršilaca nepoznatog krivičnog djela. No, isto to zeleno auto je tražio i Muriz Memić – inače ključni svjedok Tužilaštva BiH.

On u Zapisniku o saslušanju svjedoka,  broj T20 0 KTA 0014404 17 od 01.02.2019.godine u kom se navodi: U međuvremenu počinje kružiti priča da se traži zeleno vozilo koje je navodno viđeno na mjestu gdje je moj Dženan ubijen i mene je o tome neko od policije obavijestio o toj priči. Nakon toga ja sam kada god sam vidio neko zeleno vozilo na Ilidži, ja sam zvao nekoga od ovih inspektora MUP-a Kantona Sarajevo Olgu, Sanelu ili Emira Mehmedagića i rekao bi im za to vozilo.“
O nelogičnostima tokom ovog procesa mogli bismo pisati feljton. No, konačnu odluku dat će Sud BiH.

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je Elfeta Veseli ubila dvanaestogodišnjeg sina Slobodana

“Potresan video”, stoji u opisnu videosnimka koji se posljednih dana širi društvenim mrežama, a na kojem se vidi žena u crnom koja gađa konvoj UNHCR-a koji bošnjačke civile, uglavnom žene i djecu, prevozi prema Tuzli.

No, ko je žena sa potresnog snimka?

Zove se Desa Stojanović. Umrla je 2006.godine. Njenog dvanaestogodišnjeg sina u julu 1992. godine ubili su pripadnici Armije RBiH. Za taj je zločin, pred Sudom BiH, na trinaest godina robije pravosnažno osuđena Elfeta Veselji.

“Kriva je”, piše u presudu Suda BiH iz maja 2019. godine, “što je za vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske sa jedne strane i Armije BiH sa druge strane, kao pripadnik Diverzantskog voda Komande združenih jedinica, neutvrđenog datuma u drugoj polovini mjeseca jula ili prvoj polovini mjeseca avgusta 1992.godine, na području Kamenice, opština Zvornik, ubila dvanaestogodišnjeg dječaka srpske nacionalnosti Slobodana Stojanovića, tako što je u njegovu glavu ispalila projektil iz neposredne blizine, što je sve za posljedicu imalo smrt dječaka Slobodana Stojanovića”.

O kakvom se svirepom zločinu radilo, dokazuju navodi iz izmijenjene optužnice Tužilaštva BiH.

“Optužena Elfet Veselji optužena je, kao pripadnica Diverzantskog voda, za ubistvo dječaka i to na način da je u trenutku dok se nalazio na biciklu prišla iza njegovih leđa, a zatim uhvatila ga za kosu, stegla rukama, da bi potom djelovala sječivom po njegovom tijelu, nakon čega je u njegovu glavu ispalila projektil iz neposredne blizine što je sve za posljedicu imalo smrt dječaka Slobodana Stojanovića”, navedeno je u obrazloženju prvostepene presude Suda BiH koju je, kasnije, potvrilo i Apelaciono vijeće Suda BiH.

Elfeta Veselji

Nakon ekshumacije ubijenog dječaka, vještak Zoran Stanković je izvršio obdukciju. U avgustu 2017. godine u procesu protiv Elfete Veseli svjedočio je na pred Sudom BiH gdje je iznio detalje o povredama koje je uočio i koje dokazuju da je dvanaestogodišnji sin Dese Stojanović rezan oštrim predmetima prije i poslije likvidacije.

O Desi Stojanović i slučaju ubistva njegon sina snimljen je dokumentarni film i jedna od sekvenci je snimljena kada ona, očajna zbog gubitka djeteta, kamenuje konvoj sa bošnjačkim civilima koji su protjerani iz svojih domova u Podrinju.

Dežulovićeva kolumna iz arhiva Oslobođenja: Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno …

Povodom posljednjih zbivanja u Košarkaškom savezu BiH i izvještaja u kojem je najbolja bh. košarkašica svih vremena Razija Mujanović optužila generalnog sekretara Saveza Amera Čolana za šikaniranje i druge stvari, Istraga.ba objavljuje tekst Borisa Dežulovića koji je 6. oktobra 2017. godine objavljen u sarajevskom Oslobođenju. Tekst je posveđen Raziji Mujanović i njenoj karijeri. U nastavku ga pročitajte u cjelosti.

“Zvao me onomad davno u dva iza ponoći jedan da ispriča anegdotu. Imao je i on taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča vic ili anegdotu.

Elem, bit će da je to bilo negdje 1989., igrale su košarkašice tuzlanskog Jedinstva u Beogradu – da li protiv Zvezde, Partizana ili Voždovca, nije sad ni važno – a okrutna publika na tribinama okomila se, veli, na dvometarsku zvijezdu Jedinstva Raziju Mujanović, rugajući joj se skandiranjem “Razija je muško!”. Nesretna Razija požalila se treneru Mihajlu Vukoviću da je publika zajebava, a legendarni Miki odgovorio joj: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”

Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, svi znate tu pouzdano autentičnu priču, još uvijek se po kafanama krezavo prepričava ta zlosmišljena epizoda, pa je po Fejsu dijele i klinci koji ne znaju ni tko je uopće ta, kako se zove, Razija Mujanović, osim što se njihovu naslijeđenom mizogenom šovinizmu neobično sviđa priča o djevojci iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice, muškobanjastoj dvometrašici urnebesno smiješnog imena Razija, i treneru koji, sve valjda namigujući haveru na tribini, kaže: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”.

Apokrifi se ne slažu samo u tome je li se igralo 1989. ili 1988., ili možda 1987., i je li se igralo u Beogradu ili u Zagrebu – ili u Šibeniku, ili možda u Sarajevu, gdje već – a i posve je zapravo svejedno: ako joj kasnih osamdesetih u jugoslavenskim dvoranama i nisu skandirali “Razija je muško!”, tužni mali muški luzeri i u Beogradu i u Zagrebu i u Šibeniku i u Sarajevu – i gdje već – odozdo joj to piskutavim glasićima skandiraju danas, prepričavajući tu bijednu laž sa sigurne udaljenosti od trideset centimetara i trideset godina.

Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, pa se i dalje, eto, priča kako je Raziju Mujanović te 1989. zajebavala publika u Beogradu, ili Zagrebu, ili Šibeniku, ili Sarajevu, ili gdje već, jer posve je zapravo svejedno: cijela je naime istina, patuljci pojma nemaju, da se na utakmici zajebavala samo veličanstvena Razija Mujanović, uvalivši te večeri Partizanu, Zvezdi ili Voždovcu – ili Montingu, Elemesu, Željezničaru, kome već, posve zapravo svejedno – dvadeset osam koševa uz dvanaest skokova. Znam to prilično pouzdano, jer je dvadeset osam koševa i dvanaest skokova, kako bih vam rekao, te 1989. godine bio Razijin prosjek.

A prosječni šupak s kauč-tribine na to je imao reći samo “Razija je muško”. Jer siromah hobit ni s tog kauča ne može skočiti, ne umije prosječni šupak s metra udaljenosti ubaciti u koš ni papir od bureka, pa kad neka cura skoči dvanaest puta i dvadeset osam puta pogodi tri metra visoki koš, prosječnom je šupku jedino prihvatljivo objašnjenje da je ona nešto što on nije, nikad nije bio niti će ikada biti.

Recimo, muško.

Eh, patuljci, da je Razija muško… Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog alaha Kindžeta Delibašića bila bi vam veća, jer nitko od njih i nitko od svih bosanskohercegovačkih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni Najveći Ikad Zlatan Ibrahimović, nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava.

I da je Razija muško, kao što su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Naismith Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švicarsku i netko iz Košarkaškog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine vjerojatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena.

Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene. A nigdje se kao pored Razije Mujanović ne vidi koliko su patuljci mali. I ne bi tako, da je muško, na svečani prijem u FIBA-inu Kuću slavnih Razija Mujanović otišla kao na nekakvo rutinsko gostovanje – kao da ide u Beograd, Zagreb, Šibenik ili Sarajevo – da sama samcata uzme trofej, kako je već trofeje sama samcata uzimala svih dvadeset godina. Kao što nikoga od njih nije bilo ni na parketu Palazzo dello Sport del Campo u Firenzi one srijede 22. marta 1989., kad je dvadesetdvogodišnja Razija sa svojim curama hladno uzela trofej nedodirljivim amazonkama iz Primigija, europskim šampionkama što su došle po petu titulu zaredom, ukupno šestu u svom sedmom uzastopnom finalu, pa šokirane porazom od autsajderki iz Tuzle nikad više nisu postale ni prvakinje Europe, ni prvakinje Italije, niti ičega ikada, sve do dana današnjeg.

Kao što je, najzad, Razija sama samcata bila sve ove godine, sama od muškaraca i u dva braka i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da nikome u državi i njenom košarkaškom savezu nikad na pamet nije palo da pita, “gdje je, bogati, Raza?”.

Sve u strahu da će čuti: “Eno je u FIBA-inoj Kući slavnih, što?”

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...