Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Oproštaj s kraljicom

Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.

Kunisanje i Titova posjeta

Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.

I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.

Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.

Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.

Kočničar EU puta

Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.

Kolumna Vildane Selimbegović: Hoće li nakon 2. oktobra biti išta drugačije? – Obećanje ludom radovanje

A sad spektakl! Baš kao da živimo u najsretnijem ćošku planete pa nam je izobilja preko glave, lude ljetne zabave dosadile, a još i više egzotične destinacije, pa smo jedva dočekali da se nešto drugačije počne dešavati da bismo jurišali na proslavu. Te nam se demokracija ukazala kao cool opcija i prilika da se zabavimo dok nijansiramo dobro od boljeg. Istina, malo se ko u današnjem svijetu može pohvaliti sretnim vremenima, ako uopće ima takvih, no naša je slika – gledajući domaći kontinent – jedna od najtužnijih: upravo ovdje vlada pomama za poslom s one strane Schengena, kolone onih koji odlaze da se više ne vrate osim za godišnji odmor prijete da sustignu broj odane dijaspore, a našu sumornu stvarnost možda i najbolje slika podatak da smo jedina zemlja u Evropi čija se država nijednom odlukom nije ni počešala da ublaži krizu izazvanu agresijom Rusije na Ukrajinu, krizu od koje danas bukvalno strahuje sav normalan svijet suočen sa sviješću da su nestašice energenata i vrtoglavi rast cijena izvjesni jednako kao i nadolazeća jesen. No, prije nego se probudimo u žestokom siromaštvu, dobili smo priliku da ga proslavimo – uz zvuke izbornih koračnica, billboarde s kojih nam se smiješe plejade začešljanih da koliko sutra odlučuju o našim životima iako su još jučer bili jedino sposobni da zgrabe partijsku knjižicu i silu velikih obećanja za koja jedino pouzdano znamo da od Daytona do danas ama baš nikada nisu ni došla na red da bi bila ispunjena.

S tri podignuta prsta, lider SNSD-a Milorad Dodik startao je u kampanju, poručujući s konvencije svoje partije: Živjela Srpska, Srbija i Rusija, pa i EU, a može i Amerika! Bosna i Hercegovina, ne krije Dodik svoje stavove, treba da umre, a objasnio je i zašto (“postoje dvije države Srba – Srpska i Srbija”), baš onako suptilno kako je objasnio i svoj (najnoviji) obračun s Njemačkom čijem ambasadoru ne da pristanak da dođe u zemlju koju on sam ne priznaje, što ga ne sprečava da protiv nje radi s vrha, iz državnog Predsjedništva. Kako se to uklapa u onaj dio zdravice “pa i Evropskoj uniji” nije imao potrebe tumačiti, izjednačavajući vlastita stremljenja Srpskoj, Srbiji i Rusiji ionako se opredijelio, pokazujući i onu vrstu vlastite bahatosti kojom nerijetko maše kada na domaćem terenu demonstrira manjak evropskog suglasja da bi se podržale sankcije SAD-a kada je sam u pitanju. Otud ono “može i Amerika” jer treba da pokaže kako do Dodika dvostruke sankcije ne dopiru, šta je crna američka lista spram njegovih? Zato on obećanja daje samo opoziciji – pobijedit će ih, poručio je, tumačeći im kako će “Srpska opstati” ma koliko nemao u ponudi niti jedan argument da je ikada entitet kojim neprikosnoveno vlada ispunjavajući apetite familije i prijatelja doveden u pitanje. No, sve dok mu i opozicija pomaže zaklinjući se u odbranu RS-a, ne precizirajući da resurse i ljude najviše treba braniti od učmale i u korupciji ogrezle vlasti – Dodik može nastavljati po starom i očekivati nagrade u glasovima upravo onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem plaćajući odanost njemu. Kao i kolege mu iz vlasti, uostalom: HDZ-u BiH i Draganu Čoviću gotovo da ne treba kampanja, hrvatsko biračko tijelo ujedinili su jurišnici protiv bilo kakvog dogovora. Koliko je siguran i komotan, lider HDZ-a demonstrira i omalovažavanjem svoje kandidatkinje za državno Predsjedništvo, govoreći o Bojani Krišto kao da će na izbor za mis (“Imamo najpametnije i najljepše biće što možemo ponuditi”). Žene, ako nisu supruge, u političkom životu BiH su niža bića.

Njemačka je pak na Dodikovoj crnoj listi zato što je na njegove ratne pokliče (konačno) odgovorila obustavom finansiranja projekata u RS-u, što mu je poslužilo kao podtekst za diplomatski skandal, a najviše za stvaranje slike o sebi kao borcu protiv velikih zapadnih sila. U toj funkciji opet ide u Rusiju, da bi zapečatio izbornu kampanju novim prijetnjama miru na Balkanu, baš onako kako lider SDA Bakir Izetbegović računa da će u Predsjedništvo ponovo ući braneći BiH i njenu budućnost prebrojavanjem Bošnjaka. A onda će, obećao je, SDA osmisliti i strategiju. U ovom trenutku strateški planovi su fokusirani na dobijanje izbora, o čemu zorno svjedoči količina billboarda s kojih nam se novi/stari kandidat smiješi ovjekovječen kao stećak. I bezimen. Ali zato prezime blješti. I on je – u neku ruku – sam protiv svih: opozicija se ove izborne sezone, s izuzetkom Koalicije Država i Mirsada Hadžikadića, okupila oko zajedničkog kandidata Denisa Bećirovića iz SDP-a. Koji će, ako pobijedi, obećao je, inicirati posebnu sjednicu Predsjedništva na kojoj će – uz pomoć demografa – osvijestiti problem odlazaka ljudi i naša zemlja će, nakon toga, dobiti državni program za ostanak ljudi. Objašnjavajući svoje i ambicije stranaka koje ga podržavaju, Bećirović već u prvim nastupima biračima poručuje kako su Dodik i Čović u svađi sa Zapadom, a “nažalost, posljednjih mjeseci im se i Bakir Izetbegović pridružuje”, pa nas onda sve javno pita da li je ikada ijedna država ušla u EU i NATO svađajući se sa Zapadom. Odgovor nije težak, no povlači nekoliko pitanja koja baš nisu retorička: kako znamo da SDP nije u svađi sa Zapadom kad je među prvima organizirao proteste pred OHR-om, skupa sa SDA? Istina, bile su tu i ostale opozicione partije, ali Predrag Kojović iz Naše stranke prvi se javno povukao, a lider Naroda i pravde Dino Konaković jedan je od rijetkih koji ne dvoji da sa HDZ-om treba tražiti kompromis, no i dalje je usamljen, zašto? I ono najvažnije: kako je to tačno Čović u svađi sa Zapadom kad bošnjačke i probosanske stranke listom i združeno optužuju OHR, EU i SAD da zagovaraju izmjene izbornog zakonodavstva u BiH po želji HDZ-a?

Istina je da Izetbegović ove izborne sezone bira retoriku daleko bližu Erdoganovoj nego prozapadnoj, no također je istina da se zna kome turski predsjednik dolazi u Sarajevo, baš kao i ko mu je BiH ostavio u amanet. Zato opozicija – bošnjačka koliko i probosanska – ne može mjesto na vlasti tražiti pukim zaklinjanjem u bolja vremena, dovoljno je uostalom da bace pogled u Dodikovu avliju, ako zaista žele pobijediti SDA, morat će izaći iz kanona svađe i ponuditi konkretnije zajedništvo. I to malo širih dimenzija od ovih sarajevsko-kantonalnih. SDA ih je i preozbiljno shvatila, što je jasno ne samo iz količine billboarda, da ne kažem ulaganja, već i po energiji koju ulaže u kampanju koja je – za početak – fokusirana upravo na Predsjedništvo, gdje opozicija nastupa spojeno. Zapad gordo zvuči, ali ne treba zaboraviti da je to i Hrvatska, a šta god ko o tome mislio – za budućnost BiH su beskrajno važni i odnosi sa Srbijom koja se još nije odredila na čiju će stranu. Mir, red, rad, bolji život, strane investicije, nova zapošljavanja… obećanja su koja nam baš svi nude, ali nas je iskustvo naučilo da se izgube već u mjesecima koji u postizbornoj BiH trebaju za formiranje (ikakve) vlasti. Hoće li nakon 2. oktobra biti išta drugačije? To je pitanje vrijedno onih miliona koji će i bukvalno biti potrošeni tokom kampanje, ali svakako najviše zavisi od spremnosti da se suočimo sa vlastitim izborima i pojavimo na biralištima. I ponesemo odgovornost za svoj glas. Neizvjesna budućnost nas svakako čeka, kao i cijeli svijet, no mi smo ti koji donosimo odluku ko će se u naše ime naredne četiri godine izjašnjavati o ljubavi prema Rusiji i(li) Zapadu, odlučivati o akcizama, nametima na privredu, porezima i trošenju budžeta dok grcamo u borbama za opstanak. I o onom najvažnijem: hoćemo li čekati da komšiji crkne krava ili ćemo zajednički zasukati rukave. Za početak, muzike i pjesme ne manjka.

Kako bh. košarkaši mogu do drugog kruga: Dvije pobjede (ni)su dovoljne, a sa četiri BiH bi najviše mogla biti drugoplasirana

Nakon pobjede protiv Slovenije, Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi na drugom mjestu grupe B Evropskog prvenstva u košarci. Ali prolazak u drugi krug nije siguran. Naprotiv. Samo u jednom slučaju Bosna i Hercegovina se može plasirati u drugi krug takmičenja sa dvije pobjede, dok su Francuzi i Slovenci sa dvije pobjede već osigurale prolazak u narednu rundu takmičenja. Prolazak je sa tri pobjede osigurala i Njemačka. Evo kalkulacija.

Prolazak sa dvije pobjede

Bosna i Hercegovina trenutno ima dvije pobjede i to protiv Mađarske (deset razlike) i Slovenije (četiri razlike). Ukoliko bismo izgubili naredne dvije utakmice, od Francuske i Litvanije, ostali bismo na dvije pobjede. Francuzi bi imali najmanje tri pobjede i plasirali bi se, dok bi Litvanci, ako pobijede Mađarsku i BiH, imali dvije pobjede. U tom slučaju, Litvanci bi imali bolji međusobni duel od BiH i prošli bi u drugi krug kao četvrta reprezentacija. No, ako bi, recimo, Slovenija izgubila od Njemačke i Francuske, a BiH od Francuske i Litvanije, tri reprezentacije bi imale po dvije pobjedenu grupi B. U tom slučaju bi se krug zatvorio. Slovenija je pobijedila Litvaniju (sedam razlike), a Bosna i Hercegovina Sloveniju (četiri razlike). U tom slučaju, Bosni i Hercegovini bi za prolazak “trebao” poraz od Litvanije sa razlikom manje od šest poena. Slovenija bi u svakom slučaju išla u drugi krug, jer su pobijedli Litvance sa sedam razlike, a od BiH izgubili sa četiri poena zaostatka. Postoji opcija i da Litvanija izgubi od Mađarske. U tom slučaju BiH bi prošla u drugi krug, bez obzira na dva poraza u naredna dva meča.

Prolazak sa tri i više pobjeda

Ukoliko Bosna i Hercegovina u utorak pobijedi Francusku i Litvaniju prolazak u drugi krug je osiguran. U tom slučaju bi BiH bila najmanje trećeplasirana ekipa. Sa dvije pobjede, protiv Francuske i Litvanije, BiH bi mogla čak i do prvog mjesta, ali bi to značilo da Njemačka mora izgubiti od Mađarske koja do sada, poput Litvanije, ima tri poraza. Ako bi, recimo, Nijemci pobijedili Mađare, Slovenci Nijemce, a BiH Francuze i Litvance, sve tri ekipe bi imale omjer četiri pobjede i jedan poraz. U tom slučaju bi se gledala koš razlika u međusobnim duelima. BiH je od Njemačke izgubila deset razlike, a pobijedila Sloveniju četiri razlike, što znači da BiH nikako ne bi mogla biti prvoplasirana, ako bi Nijemci i Slovenci bili, kao i BiH, na omjeru 4:1. No, ako bi, Slovenija i BiH imali omjer 4:1, za šta je preduslov da Njemačka izgubi od Mađara i Slovenaca, BiH bi bila prvoplasirana. Ali to je, ipak, nerealan ishod.

Pobjedom protiv Francuske BiH bi osigurala prolazak i vrlo vjerovatno treću poziciju.  No, postoji opcija da i u tom slučaju budemo četvrtoplasirani. Recimo, Francuzi pobijede Slovence sa više od četiri razlike, a BiH pobijedi Francuze sa razlikom manjom od četiri, i Bosna i Hercegovina bi, unatoč tome što ima tri pobjede, ostala na četvrtom mjestu.

Kada su u pitanju druge ekipe, situacija izgleda ovako. Litvanci više ne ovise o sebi, već o drugim rezultatima. Čak i ako pobijede Mađarsku i BiH, Litvanci bi ispali u slučaju da BiH pobijedi Francusku. Ako bi, recimo, Litvanci imali omjer 2-3, kao i Francuzi i Slovenci, opet bi ispali, jer su izgubili i od Francuske i od Slovenije. Nijemci, Francuzi i Slovenci su, kako smo već naveli, obezbijedili prolazak u drugi krug, a Bosna i Hercegovina za prolazak ima dvije meč lopte.

Janusz Bugajski’s Washington View: Balkan Flashpoints Benefit Moscow

The stage is set for new crises in the Western Balkans that could turn violent. A combination of European Union inadequacy, American inattention, and mounting local tensions have empowered Serbia’s nationalist government to escalate claims to neighboring territories. The region is brewing with unresolved disputes that provide a treasure trove of opportunities for Moscow even as it is losing the war in Ukraine.

The Kremlin views the Balkans as a strategic asset where it can undermine the role of Western institutions and claim that NATO has failed to ensure stability. Putin’s primary ally in the region is Aleksandar Vučić with whom he has a symbiotic relationship. Moscow assists Belgrade in building the “Serbian World,” according to which all Serbs should live in one enlarged state. In return, Serbia enables Russia to expand its regional reach through energy deals, intelligence penetration, military collaboration, and disinformation. In recent moves, Belgrade has signed a new gas supply deal with Russia’s Gazprom and is once again broadcasting Kremlin propaganda TV channels RT and Sputnik despite their Europe-wide ban.

Interior Minister Aleksandar Vulin’s recent visit to Moscow underscored Belgrade’s firm support for Russian imperialism in return for Kremlin help to freeze Kosova and to defend Serbia in case of a direct confrontation with NATO. While the Serbian media launches constant disinformation against Kosova, Vučić is recycling justifications that led to war and genocide in the 1990s when he served as Milosevic’s information minister. The notion that Serbs are persecuted in Kosova is also supposed to mirror Russia’s manufactured claims against Ukraine.

The EU-mediated talks between Belgrade and Prishtina may register some agreements, as with the recent deal on free movement, but without a firm deadline for inter-state recognition they will continue indefinitely. Vučić and Putin play the Kosova card to rally nationalists and generate disputes. Belgrade and Moscow calculate that stirring conflict in northern Kosova will distract Western officials from making any hard decisions on mutual recognition for fear of violence.

Moscow also works closely with the head of the Serbian entity in Bosnia-Herzegovina, Milorad Dodik, whose stated ambition is Bosnia’s partition and the creation of another Serbian state. Moscow provides him with various forms of economic, military, and propaganda assistance. Half-hearted EU sanctions have failed to deter Dodik, while the ambitions of Croatian nationalists to create a third ethnic entity in Bosnia have also helped him and his patrons in Moscow. Paradoxically, moves to undermine Bosnian integrity have been assisted by the Office of the High Representative (OHR) whose officials evidently fail to understand that consolidating ethnic fiefdoms in Bosnia through slanted elections is a recipe for armed conflict.

Montenegro is also being destabilized through an assault on its independent institutions by Serb nationalist parties closely allied with Russia’s regime. This has included recent demands for Serbian autonomy in some southern municipalities. Unfortunately, the belief among Western governments that alleged anti-corruption campaigners would make effective government leaders has backfired. The short life of the Dritan Abazovic government is not surprising given its willingness to undermine Montenegrin sovereignty by signing privileged deals with the Serbian Orthodox Church – an organization that does not recognize Montenegrin statehood. Moreover, claims that the government was combating corruption ring hollow and hypocritical when its closest allies have been parties and religious leaders corrupted by Moscow and colluding with Serbian officials. An investigation of the illicit Russian connections of each major political player would be a worthy cause for Montenegrin journalists and NGOs, as well as for all other Balkan states.

Albania may also be pulled into a regional conflict through Russian subversion. The recent penetration of Albanian military facilities and attacks on three soldiers is a clear provocation to unsettle the country and create more problems for NATO. The base attack was intended to spark conflicts between government and opposition and divert attention away from Serbia’s irredentist campaigns. Tirana’s support for the Open Balkans initiative, a geostrategic project designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration, will not ensure Albania’s immunity from conflict.

Claims by some EU leaders for Europe’s “strategic autonomy” sound absurd when they are incapable of ensuring security in a region that wants to join the EU. The Union has dragged its heels on accession talks with North Macedonia and Albania while membership for Bosnia and Kosova is a distant prospect. Stability in North Macedonia has been undermined by EU member Bulgaria whose government remains stuck in irresolvable historical disputes with Macedonia and is unwittingly helping Moscow to further unsettle the region. The EU also placates Vučić instead of asserting that it will terminate any pre-accession funds to Serbia unless the government abides with the EU consensus in sanctioning Moscow for its invasion of Ukraine.

The Biden administration is also allowing Russia to infiltrate the region by accepting Vučić’s assertions that he is pro-Western and does not want to alienate his supporters by sanctioning Russia. It is worth remembering how Washington was initially fooled by Slobodan Milošević when he claimed to be a guarantor of peace and Yugoslavia’s integrity in the early 1990s. The time for balancing is over – either Serbia is a European state or it is aligned with an imperial Russia that seeks to dismantle the Western world.

To avoid a new conflagration, the targets of Serbia’s aggressive policies also need to be fully defended. Both Bosnia-Herzegovina and Kosova need a pathway to NATO membership and the pro-Western forces in Montenegro need firmer support that would sideline the pro-Moscow nationalists promoted by Vučić. Without a clear roadmap to ensure regional security, Washington and Brussels will find themselves trying to put out more fires instead of disarming the arsonists.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published and will be available in hard copy in September.

Asimetrija entitetskih ustava: Predsjednik RS-a se bira direktno, predsjednik FBiH indirektno, potpredsjednici RS-a su “pomoćnici predsjednika”, a bez potpredsjednika FBiH nema Vlade, u FBiH zakone razmatraju dva doma Parlamenta, u RS-u samo NSRS

Ukoliko želi deblokirati Federaciju BiH, Christian Schmidt bi to mogao uraditi na jednostavan način. Dovoljno je da odredbe Ustava Republike Srpske ubaci u Ustav FBiH i Federacija bi, tako, postala mnogo funkcionalniji entitet i nijedna politička partija ne bi mogla blokirati bilo koji proces. U nastavku ćemo se pozabaviti ključnim odredbama Ustava FBiH i Ustava RS koje se odnose na pojedine pozicije u Federaciji i RS-u. Na osnovu onoga što slijedi uvjerit ćete se zbog čega je RS funkcionalniji entitet.

PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI

Federacija BiH

Prema Ustavu FBiH, Federacija ima predsjednika i dvoje potpredsjednika. Svi moraju biti iz različitih konstitutivnih naroda (jedno B, jedno H, jedno S). Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH se biraju indirektno. Evo kako to predviđa Ustav FBiH.

“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja. Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Dom”, propisuje Ustav Federa

Dakle, da bi neko bio kandidiran za (pot)predsjednika Federacije BiH mora prikupiti najmanje šest potpisa u Klubu konstitutivnog naroda koji ga kandiduje. Tek kada skupi tih šest potpisa, oba doma Parlamenta Federacije BiH odlučuju o njegovoj kandidaturi. (Christian Schmidt namjerava ovaj broj podići na sedam ili osam) Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH direktno učestvuju u izboru Vlade Federacije.

“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu FBiH.

Dakle, da bi Vlada Federacije BiH bila izabrana, prije svih se moraju usaglasiti i predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH.

Republika Srpska

Za razliku od predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH koji se biraju indirektno i na kompliciran način, predsjednik i potpredsjednike Republike Srpske se biraju neposredno, na izborima.

“Predsjednik Republike i potpredsjednici Republike direktno se biraju sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsednika Republike”, piše u Ustavu Republike Srpske.

Dakle, za izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske uopće nije presudno koji narod daje podršku određenom kandidatu, već se izbori odvijaju po građanskom modelu – ko skupi više glasova postaje predsjednik RS, dok su njegovi potpredsjednici oni koji skupe najviše glasova iz druga dva konstitutivna naroda.

U Federaciji BiH premijera i Vladu predlaže predsjednik FBiH uz saglasnost svojih potpredsjednika. U Republici Srpskoj to nije slučaj. Predsjednik Republike Srpske odlučuje sam o mandataru Vlade RS i stav njegovih potpredsjednika iz druga dva konstitutivna naroda upopće nije relevantan.

“Dva potpredsjednika Republike pomažu predsjedniku Republike u obavljanju poslova koje im povjeri predsjednik Republike”, piše u Ustavu Republike Srspke.

ZAKONODAVNA VLAST

Parlament Federacije BiH

Zakonodavnu vlast, piše u Ustavu FBiH,  u Federaciji Bosne i Hercegovine će vršiti Zastupnički dom i Dom naroda. Svi zakoni moraju dobiti podršku oba doma Parlamenta Federacije BiH.

Zastupnički dom broji 98 zastupnika, među kojima mora biti najmanje po četiri zastupnika iz reda sva tri konstitutivna naroda. Poslanici u Predstavničkom domu biraju se demokratskim putem na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, na teritoriji cijele Federacije. Svaki birač ima pravo glasati za bilo koju registriranu stranku. Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih, s tim da ostali nemaju pravi na vitalni nacionalni interes.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu. Delegate Bošnjake, Hrvate i Srbe iz svakog kantona biraju zastupnici iz reda tog konstitutivnog naroda u skladu sa izbornim rezultatima u zakonodavnom tijelu tog kantona, a izbor delegata iz reda ostalih uredit će se zakonom”, piše u Ustavu Federacije BiH.

Delegati doma naroda Federacije BiH biraju deset delegata u Klubu Hrvata i  Bošnjaka Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Svaki klub konstitutinih naroda u Domu naroda FBiH može pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa.

Parlament Republike Srpske

U Republici Srpskoj zakonodavnu vlast čini Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda RS. Međutim, zakone usvaja isključivo Narodna skupština, dok Vijeće naroda ne razmatra zakone, već samo može pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

Narodna skupština: odlučuje o promjeni Ustavam donosi zakone, druge propise i opšte akte“, piše, pored ostalog, u Ustavu RS.

Za razliku od Federacije gdje delegati iz Doma naroda biraju delegate (Bošnjake i Hrvate) u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, državne delegate (Srbe) bira Narodna skupština Republike Srpske.

U Ustavu RS je dalje navedeno da će se “Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština dostaviti i razmatrati od strane Vijeća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes“.

Vijeće naroda ima po osam članova iz svakog konstitutivnog naroda i četiri člana iz reda Ostalih. Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja. Članove Vijeća naroda bira odgovarajući klub poslanika u Narodnoj skupštini.

U slučaju da broj članova jednog kluba delegata u Vijeću naroda bude veći od broja predstavnika u odgovarajućem klubu Narodne skupštine, dodatni broj delegata će birati klub koji će se formirati u tu svrhu iz reda odbornika u skupštinama opština u Republici Srpskoj.

Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sledeći način: ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;obrazovanje, veroispovest, jezik, negovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Vijeću naroda. U pitanju je, dakle, isti katalog kao u Federaciji BiH. No, postoji jedna bitna razlika i njome ćemo se baviti u nastavku.

SUDSKA VLAST

Ustavni sud Federacije BiH

Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Sudije Ustavnog suda Federacije BiH predlaže predsjednik Federacije BiH uz saglasnost potpredsjednika. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada dvije trećine delegata iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.

“U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.

Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.

Ustavni sud Republike Srpske

I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.

Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.

“Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.

Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.

Tako dolazimo u situaciju da je skoro pa nemoguće u RS utvrditi ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa. No, OHR-u to nije problem. Christian Schmidt se fokusira na Ustav FBIH kako bi situaciju dodatno zakomplicirao.

Kolumna Vildane Selimbegović: 79 godina Oslobođenja

Dična naša omladino, pokazala si junačko srce u borbama, pokaži sada i razbor pri stvaranju prave narodne vlasti. Omladino, na izbore! Pomozi da se u narodnooslobodilačke odbore izaberu ljudi zaista najbolji, najpošteniji, prekaljeni u borbi, koji će biti izraz narodne volje, čuvari tekovina stečenih u ovoj teškoj borbi i garancija naše potpune pobjede!

Deklaracija o pravima građana

Ovako je u drugom broju Oslobođenja, septembra 1943. godine, pisao tadašnji glavni i odgovorni urednik našeg lista Rodoljub Čolaković, da bi u broju osam, iz jula 1944, u tekstu pod naslovom “Velika povelja naroda Bosne i Hercegovine”, obrazlažući odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, objasnio Deklaraciju o pravima građana BiH: “Sva demokratska prava i slobode (štampe, zbora i dogovora, udruživanja, vjeroispovijesti i savjesti) uživat će podjednako svi građani i građanke bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Ona će biti uskraćena samo onima koji propovijedaju rasnu i nacionalnu mržnju, koji šire vjersku netrpeljivost, fašističkim i profašističkim gadovima, tojest ljudima onog kova od kojih su narodi Bosne i Hercegovine najviše propatili.” Nije naodmet podsjetiti da je ova Deklaracija, donesena 1. jula 1944. u Sanskom Mostu, bila ovdašnja, naša domaća preteča Povelji o ljudskim pravima donesenoj četiri i po godine kasnije u Ujedinjenim nacijama, definirajući praktično sve one elemente koji su i danas živi i aktuelni, prijeko potrebni i još nedostignuti (ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina i građanke koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; pravo žalbe na rješenje organa vlasti, pravo molbe i pritužbe te obavezu da nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka). Iz današnje perspektive, Deklaraciji bi valjalo dodati nekonstitutivne Ostale, presude Suda iz Strasbourga, ali i naglasiti riješenost (ondašnjih) vlasti da imaju viziju, o čemu zorno svjedoči i Povelja oko koje će se i UN (kasnije) složiti.

A Čolakovićevo obraćanje mladima danas bi moglo poslužiti kao vapaj generacijama koje o svojoj budućnosti razmišljaju što dalje odavde da pokažu junačko srce i dovoljno hrabrosti da izađu na izbore i ponesu odgovornost za ovu zemlju. Masovnim odlaskom na birališta neće samo utjecati na ishod već će i obavezati izabrane da im sanjanu evropsku destinaciju konačno počnu stvarati ovdje: ova zemlja ima dovoljno potencijala, a odavno je izabrala i svoj euroatlantski put. Vrijeme je da nas politika s vizijom povede zacrtanim pravcima, tim prije što je valjda baš svima jasno da je agresija na Ukrajinu pokrenula tektonske poremećaje na cijeloj planeti. I još jednom dokazala da – koliko god zavidjeli autokratama – demokracija ostaje jedini oblik vlasti koji nudi ravnopravnost i ljudska prava. I dovoljno mogućnosti da se čovjek osjeća humanim bićem.

Oslobođenju je sutra 79 godina i svijetla obraza imamo pravo reći da je ovaj list iz dva rata – onog svjetskog u kome je odštampan prvi broj i ovog iz devedesetih u kojem je list bukvalno nastajao nadomak prve linije fronta i uprkos svemu uspijevao svakog dana stići do svojih čitatelja u opsjednutom Sarajevu – izašao uzdignuta čela, odan postulatima profesije i posvećen ljudima. Početkom aprila ove godine našim smo specijalom “30 godina” podsjetili na ratne strahote – da se ne ponove – i ulogu Oslobođenja u tome vremenu u kome je proglašeno i novinom godine u svijetu 1992. Tadašnja redakcija s Kemalom Kurspahićem na čelu donijela je u Sarajevo čitav niz međunarodnih priznanja, koja su Oslobođenju omogućila da svijetu podastre svjedočanstva o ratnim strahotama i stradanjima u našoj zemlji. Kurspahić je karijeru, nakon 33 godine sa Oslobođenjem, nastavio u Washingtonu, gdje je i umro prošlog septembra. Sjećajući ga se u našem specijalu i na skupu u Kamernom teatru, u tekstovima suvremenika, kolega i onih koji su ga samo poznavali, zajednički je zaključak: bio je i novinar i urednik velikog formata, koga treba pamtiti i iz čijeg djela vrijedi učiti. Najavili smo tada novinarsku nagradu koja će nositi njegovo ime i još jednu, domaću, za novinare naše kuće koja će ponijeti također veliko novinarsko ime Hamze Bakšića. Obje će nagrade biti prvi put dodijeljene na 80. rođendan Oslobođenja, a konkurs će biti sutra objavljen u našem listu. Ukupan nagradni fond, kako je i najavio naš izdavač Mujo Selimović, iznosi 20.000 KM. Gospodin Selimović će biti i na čelu žirija koji će odlučivati o radovima prispjelim na konkurs.

Nagrada “Kemal Kurspahić” je međunarodnog karaktera i za nju mogu konkurirati novinari čiji su radovi objavljeni u medijima, na jezicima naših prostora koji se međusobno – kad hoće – dobro razumiju i koji su svojim novinarskim angažmanom doprinijeli borbi za istinu, demokraciju i ljudska prava. Želja nam je da nagradom i njezinim imenom motiviramo novinare da istraju u nastojanjima da cijeli region postane bolje mjesto za život jer je naša profesija – koliko god posebno u ovdašnjim uvjetima bila teška rabota – jedan od najvažnijih čuvara i boraca za demokraciju. Žiri će zapravo odlučivati o tri najbolja prijavljena rada koji će, shodno rangiranju, biti nagrađeni sa 7.000 KM, odnosno 5.000 i 3.000 KM. Nagrada “Hamza Bakšić” je samo jedna i uvjet za konkurs je rad u našoj kući, u listovima Oslobođenje, Dani, na O kanalu ili jednom od portala – Oslobođenje, O kanal, MojaBiH, Sport 1 i Dani.

Nagrada Hamza Bakšić

Već smo isticali da je naša medijska grupacija, zahvaljujući podršci USAID-a i Internewsa, u procesu stvaranja integrirane redakcije, prva u ovom dijelu svijeta. Naš Superdesk okuplja urednički kolegij koji zajednički kreira informativni program za sve naše platforme, dajući novinarima priliku da iskažu svoje potencijale kako u printu tako i na televiziji i digitali. Uz podršku i stručnu pomoć naših partnera digitaliziramo sve procese pod krovom našeg Oslobođenje servisa. Ovaj zahtjevni pothvat je neophodan iskorak u današnjem tehnološkom svijetu, ali i jednako izazovan. Upravo zato Nagrada “Hamza Bakšić” – koja nosi ime doajena ovdašnjeg novinarstva, koga Bosanci i Hercegovci pamte po visprenim tekstovima ali i angažmanu na televiziji, kao i generacije novinara po spremnosti da prihvati svaki izazov i posebno se posveti onima koji tek žele postati novinari – pripast će onom radu koji se pokaže najboljim u osvajanju svih naših platformi. Kao kruna novinarskog angažmana u integriranoj redakciji. I kao priznanje za nesumnjivu spremnost da se u ovako teškim vremenima prihvati izazov profesije i napravi korak više.

Naša medijska grupacija ovako obilježava 79 godina svog najstarijeg člana. Uz obećanje našim čitateljima da ćemo ostati vjerni profesiji i poziv kolegama da se prijave na konkurs koji ostaje otvoren 11 mjeseci za obje nagrade, ove izborne 2022. podsjećam dičnu omladinu na riječi Rodoljuba Čolakovića: Omladino, na izbore! Da se izaberu najbolji i najpošteniji. Da mijenjamo ovaj naš mikrosvijet. Oslobođenje od tog zadatka ne odustaje, punih 79 godina. Jer vjerujemo da su ciljevi ostvarivi.

Novi Ustav iz hodnika: Odustajanje od cenzusa (3%) nova igra, cilj jedan – učvrstiti HDZ u vlasti!

Misteriozne konsultacije u Uredu visokog predstavnika (OHR) sa Christianom Schmidtom su pred kulminacijom. Princip je isti, sve ostalo su nijanse. Još prije izvjesnog vremena nekoliko hiljada građana se bilo prinuđeno okupiti ispred zgrade OHR-a s ciljem zaustavljanja Schmidta u namjeri da nametne Izborni zakon BiH na način da isti pogoduje HDZ-u i Draganu Čoviću, a sve pod pritiskom i lobiranjima Republike Hrvatske, koja, kao nikad ranije sve vanjske utjecaje i lobiranja je usmjerila ka izmjenama Izbornog zakona BiH, kao da se to tiče njihove, a ne susjedne države!

Na takve igre, nažalost, pristao je Schmidt, pa nerijetko govori kako su pritisci Hrvatske ‘neizdržljivi’.

Ranije je Istraga.ba objavila da Schmidt namjerava do 15. septembra nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. Ali, on još uvijek nije dobio podršku zemalja članica EU, uključujući i matičnu Njemačku.

SAD, Velika Britanija i Japan, pak, insistiraju da Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti u periodu između 5. i 15. septembra.

I sada ključno pitanje, šta je razlika od ranijeg prijedloga i kako će se odraziti na sveukupan politički, ali i društveni život u BiH?

U želji da ‘omekša’ bh. javnost i probosanske stranke Schmidt navodno odustaje od prvobitne namjere da uvede cenzus od tri posto prilikom delegiranja delegata u Dom naroda FBiH.
No, od namjere da izmijeni Izborni zakon i Ustav Federacije BiH ne odustaje.

Mijenjao bi način izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

OHR bi, tako, tvrde izvori Istrage nametnuo odredbu kojom se propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno osam (u drugoj verziji 7) potpisa u svakom od klubova tri konstitutivna naroda Doma naroda FBiH.

Podsjećamo, Ustav FBIH trenutno propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno prikupiti po najmanje šest potpisa unutar sva tri kluba konstitutivnih naroda.  Ukoliko bi Schmidt broj potpisao podigao na sedam ili osam, to bi značilo da je HDZ BiH ponovo neminovan partner u vlasti i na nivou Federacije BiH i nas nivou BiH.

Dakle, namjera je potpuno jasna, cenzus od tri posto je neprihvatljiv apsolutno, ali i pomjeranje broja potrebnih potpisa za izbor (pot)predsjednika Federacije također pogoduje HDZ-u BiH, te se namjere o udovoljavanju Hrvatskoj jasno iščitavaju.

Ne želi se ostaviti mogućnost probosanske stranke, čak i ako skupe  šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH izaberu (pot)predsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Jer OHR sada diže ljestvicu sa šest na sedam ili osam delegata.

HDZ bi se učvrstio u vlasti, bez njih više ne bi bilo moguće formirati vlast!?

Upravo zbog toga Demokratska fronta, ali i SDP i SDA tražili su ranije da jedna od temeljnih odrednica kada je riječ o funkcionalnosti FBiH jeste prijedlog o smanjivanju uloge, odnosno ovlasti doma naroda na mehanizam zaštite vitalnog interesa, a u prijedlogu je taksativno navedeno na koje segmente se pitanje vitalnog interesa odnosi.

S tim prijedlogom će se i ići pred Schmidta, a amandmanima na Ustav BiH se sprovode sve presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura.
Prijedlog je i u skladu s Mišljenjem Evropske komisije, rezolucijom Evropskog parlamenta, a ranije su ga podržali predstavnici Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije u državnom parlamentu.

U ovom slučaju najvažnije je shvatiti da odustajanje od nakaradnog prijedloga od cenzusa od tri posto je nova igra u korist HDZ-a.

Posebno opasna i krajnje zlonamjerno je namjera Schmidta da se Ustav mijenja u hodnicima i pod velom tajni, pa ne čude apeli građana i pojedinih političara da je proces potrebno pod hitno transparentnije raditi, jer u konačnici građani BiH drže suverenitet zemlje u svojim rukama, jer on kao takav i jeste definiran.

(nap.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Nermin Nikšić, lider kompenzacijskih lista

Prije koji dan, naša vjerna suradnica Nada Zdravič skrenula mi je pažnju na vijest iz Švicarske: u tamošnjoj Asconi je Kaja Kallas, premijerka Estonije, primila Europsku nagradu za političku kulturu 2022. koju dodjeljuje Zaklada “Hans Ringier”. Ovom nagradom odaje se počast velikanu europske kulture slobode. Riječ je o 16. europskoj nagradi vrijednoj 50.000 eura, koju su već dobili, između ostalih, Jean-Claude Juncker, Jürgen Habermas, Mario Draghi, Frank-Walter Steinmeier, a iz regiona Boris Tadić. Kaja Kallas je hrabra žena, čulo se prilikom uručenja nagrade, uz naglasak da je i mnogo više od toga: “Estonska premijerka predstavlja hrabrost male zemlje u opasnim vremenima. Ona poziva na odlučan otpor Zapada protiv Putinovog nepravednog rata: treba izbjegavati pregovore s diktatorom ‘sve dok Ukrajina ne bude slobodna’. Kaja Kallas govori u ime zemlje jedva veće od Švicarske, koja je, kao neposredni susjed Rusije, ranjiva na agresiju Kremlja i prethodno je 50 godina trpjela nasilnu represiju od strane moskovskog režima. Zajedno s 1,3 milijuna estonskih građana, državnica stoji, ako hoćete, na čelu slobode u zapadnom svijetu.” Ignazio Cassis, predsjednik Švicarske Konfederacije, odajući priznanje dobitnici, insistirao je na njezinom prepoznavanju nepravde, borbi za ljudska prava i snažnom zalaganju za zapadne vrijednosti, te poentirao: “Demokracija je održavanje istine živom. Ali ako to želimo učiniti, moramo imati hrabrosti otkriti ono što je lažno.”

Svako poređenje s nama je ne samo dozvoljeno već i poželjno. Tim prije što smo posljednjih dana zatrpani besjedama o političkoj (ne)kulturi visokog predstavnika Christiana Schmidta zato što je u Goraždu burno reagirao bukvalno optužujući domaće političare da lažu, te im usput očitao lekciju zbog godina nerada i nespremnosti da se i oko čega dogovore. “Smeće, potpuno smeće”, bjesnio je Schmidt i, kako to kod nas biva, našao se u epicentru debate zbog svog emotivnog ispada, umjesto onih o kojima je govorio. Priliku je, očekivano, prvi zgrabio lider SNSD-a Milorad Dodik, kome je visoki predstavnik tog dana, kada je otputovao u Goražde, sa stranica Večernjeg lista zaprijetio sankcijama. “To se odnosi na ove iz Federacije”, protumačio je goraždansku epizodu zadovoljni Dodik uz objašnjenje: “Nas poziva na rakiju, da pijemo, što znači da smo mi dobri momci.” Taj Dobri Momak do sada je bezbroj puta ponovio da je Schmidt nelegalan i da ga on i Rusija ne priznaju. No, ni vjerni botovi bošnjačke, ali i probosanske opcije nisu ostali izvan terena, nadigli su neviđenu dreku o nediplomatskom potezu čak tražeći ostavku visokog predstavnika, iako su do jučer pisali pisma UN-u tvrdeći da nam Ured OHR-a i dalje treba.

Zar zaista iko u ovoj zemlji vjeruje da bi nakon Schmidta došao novi Schmidt? I otkud uopće pravo bilo kome s domaće političke scene da priča o političkoj (ne)kulturi referirajući se na bilo čiju izjavu? Ovdje političari – listom – varaju svoje birače i ne trepnuvši, međusobno se olajavaju i vrijeđaju, a svoje neistomišljenike redovito progone, podmeću im i obračunavaju se s njima koristeći smećarski jezik. Problem je, valjda, što smo oguglali, pa ih i ne mjerimo aršinima zapadnih vrijednosti u koje se tobože sami zaklinju i ovih dana, kada se nedvosmisleno obračunavaju sa cijelim zapadnim svijetom, podvaljujući nam kukavičije jaje o Istoku punom razumijevanja za njihove (autoritarne) ambicije. A one su postale bjelodano jasne – cilj je opstati na vlasti i(li) barem dovoljno joj blizu da bi se sačuvali lagodni životi moćnika, političkih probisvijeta i cijele bulumente poslušnika koji za njih dižu graju o neprijateljima koji su uvijek drugi i drugačiji i koji ih tobože sprečavaju da nas povedu putem reformi i euroatlantskih integracija. Borbu protiv korupcije ne vrijedi pominjati, jer su korupciju utkali u svaku poru društva, a do ljudskih prava im je stalo manje nego do lanjskog snijega. Ko su zapravo uzori naših političara? Dodik i Čović ne kriju naklonost spram Putina, Izetbegović bi da bude Erdogan, i to već odavno svi znamo, no ko je kandidat za našu Kaju Kallas? Imamo li ga uopće?

Estonska premijerka je dugogodišnja zagovarateljica liberalnih vrijednosti, demokrata po uvjerenju, beskrajno odana reformama, braniteljica malih i srednjih preduzeća, posvećena digitalizaciji i posebno odana zaštiti potrošača i stvaranju prilika za mlade ljude. Ako naše nacionalne vođe u ovom opisu ne možemo pronaći, a ne možemo, na šta bi ličio pokušaj da Kaju sklopimo od opozicije? Tu se na scenu vraća stara priča o lijevom bloku, partijama koje bi i po programu trebale biti najsličnije Stranci reforme na čijem je čelu estonska premijerka. Iz Republike Srpske za lijevi blok se eventualno kandidira PDP, a iz Federacije SDPBiH, Demokratska fronta i Naša stranka, te opet eventualno Platforma za progres Mirsada Hadžikadića. Kako god, SDPBiH bi po svojoj tradiciji, značaju u društvu i antifašističkim tekovinama koje voli priskrbiti sebi kao u grunt zapisane, makar onda kada to vođstvu partije odgovara, trebao – da ne kažem morao – biti snaga koja predvodi ovaj blok, okuplja ga, jača i širi. Radi li to SDP?

Umjesto senzibiliteta spram nacionalnih i ljudskih prava, jurišao je na OHR, takmičeći se sa SDA od koje smo proteste mogli očekivati, ali ne i od partije koja zagovara jednakosti. U Kantonu Sarajevo, gdje je na vlasti kao dio Trojke, svoje koalicijske partnere koristi za ispričnice i u ministarstvima kojima gospodari, a i to zavisno od potrebe: kada se pravdaju pred organizatorima Povorke ponosa što Kanton u kome je i glavni grad Bosne i Hercegovine nije u stanju donijeti evropski zakon o javnom okupljanju (kakav ima Brčko distrikt), ispod žita prstom upiru u Narod i pravdu, a kada trebaju podržati Našu stranku u insistiranju da se dostojanstveno obilježi stradanje Sarajlija na Kazanima, ispostavi se da je na čelu čitave akcije potpredsjednica partije i SDP-ova gradonačelnica Sarajeva. To je ona ista Benjamina Karić koja je povela hajku protiv mini suknje u glavnom gradu BiH!

Analiza Seada Numanovića: Je li Schmidt u stanju biti visoki predstavnik?

Christian Schmidt obilježio je današnji dan. A i više od toga.

Jutro je počelo njegovim velikim i prilično razložnim intervjuom za bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista. Dok su zainteresirani čitali šta ima reći, visoki predstavnik jezdio je prema Goraždu.

Tamo se susreo s cijelim nizom zvaničnika ovog grada-heroja. A onda je uslijedila press konferencija.

I pitanje koleginice Adise Imamović s TV N1.

Ona je pitala ono što svakog istinskog novinara zanima – šta će uraditi po pitanju Izbornog zakona – hoće li nametnuti izmjene tog bitnog pravnog akta, obzirom da se bh. političari ne mogu dogovoriti. Uslijedilo je ono što su prvo iskusili neki od predstavnika federalnih političkih stranaka, piše politicki.ba. 

Kada sam krajem prošlog mjeseca uradio intervju s visokim predstavnikom imao sam priliku gledati donekle ono što je N1 urbi et orbi obznanio. Schmidt je predamnom pao u vatru. Galamio je, pritisak mu je skočio.

Dobro sam upoznao svakog visokog predstavnika. Do Shmidta predamnom nikada niko od njih nije podigao ton.Bilo je svakakvih situacija s brojnim visokim predstavnicima koji su prodefilirali Bosnom i Hercegovinom.

Schmidt je prvi koji je pobjesnio. I to pred kamerama!On je drugi Nijemac na mjetu visokog predstavnika.

Sjećam se da je jednom prilikom, u svojoj rezidenciji i nakon što je odstupio sa dužnosti Christian Schwarz-Schilling malo podigao ton kada mi je objašnjavao probleme s kojima se nosio za vrijeme kratkog obitavanja na čelu OHR-a. Iz tog vremena i on i ja znamo da su naši odnosi bili najčešće tenzični. Ja nisam mogao “svariti” njegovo insistiranje na “ownershipu” u vrijeme kada je Milorad Dodik započinjao svoj pohod na institucije BiH i prijetio otcjepljenjem.

On nije mogao pojmiti da ga neki (tamo) novinar ruži. Da zlo bude gore, Schwarz-Schilling je jednom – dok je još bio visoki predstavnik – došao u Vašington i imao službene razgovore s predstavnicima tadašnje američke administracije.

Sasvim slučajno tada sam bio u Vašingtonu i naravno da sam pohitio prema State Departmentu kako bih dobio izjavu. Kada me je vidio, nije mu bilo drago.

“Tebi ne dam izjavu”, odbrusio je. Rosemary di Carlo bila je u čudu…

Tek, kada je odstupio, nazvao me je i zamolio da popijemo kahvu. Mislim da je to “ispijanje kahve” trajalo tri sata.

I tokom tog druženja, dakle, u jednom momentu, kratko, povisio je ton. Današnji ispad visokog predstavnika Christiana Schmidta izazvat će niz pitanja.

Zašto urla?

Kada je predamnom galamio, shvatio sam to kao mješavinu frustracije i rastuće brige. I da mu je izuzetno stalo i do svog posla i do institucije koju predstavlja, ali iznad svega, do Bosne i Hercegovine i njenih građana (ali i Njemačke koju predstavlja!).I danas je govorio da mu je cilj da deblokira Federaciju BiH.

Danas je čak rekao i da će je deblokirati! Vrlo nervozan je bio kada je to izjavio.No, današnji ispad mu je naštetio.

Ne očekuje se od visokog predstavnika da galami pred kamerama. Prije se očekuje da isuče Bonsku sablju i iskoristi ovlasti koje ima. Pa neka urlaju i pred kamerama oni koje je pokosio.

Ne treba zabijati glavu u pijesak – današnji snimak otvarit će pitanje da li je Schmidt u stanju biti visoki predstavnik?

Njegova reakcija je ljudska. Sjetimo se samo postova na društvenim mrežama i ponekim medijima. Pisano je svašta. Većina od toga neistinita je! O uvredama je suvišno i pisati. I nema riječi da se one osude.

Ipak, sve je to ostavilo traga.

Schmidt, skoro mjesec dana nakon što je još jednom posegao za Bonskim ovlastima, danas je izgledao kao ranjena zvijer. Jedva se kontrolirao. A N1 je sve uredno snimio.

Nakon intervjua za Politicki.ba, napisao sam i svojevrsni osvrt.

“Ko će naslijediti Schmidta?” bio je naslov.

U podnaslovu sam napisao “Niko”.U tekstu sam naveo da ima zainteresiranih.

Nakon današnjeg snimka, vjerujem da će se i po zapadnim glavnim gradovima otvoriti pitanje budućnosti Schmidta i Ureda visokog predstavnika.

Najveće bošnjačke strateške greške: Od Farza do suneta

Čak i kada bih na raspolaganje dobio kompletan broj Oslobođenja, a ne samo ovu kolumnu, ne bih mogao nabrojati i, barem površno, analizirati sve greške bošnjačke i takozvane probosanske politike u poslijeratnom periodu. Zato sam prinuđen izdvojiti one ključne greške zbog kojih se Bosna i Hercegovina sada klacka između istoka i zapada i zbog kojih su oni koji je nagrizaju iznutra gradili svoj sistem.

Priča je sigurno počela ranije, ali događaji iz 1993. godine tri decenije kasnije su došli na naplatu. Mediji iz Republike Srpske prošle su sedmice objavili da “postoji osnovana sumnja” da je osuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin pobjegao u Tursku. Istina je da je Mahmuljin, nakon što je u aprilu ove godine osuđen na osam godina robije, umjesto u zatvor, otišao u Tursku, pravdajući se da je na liječenju. Sedmicu već traje saga o Mahmuljinu, čijim se “liječenjem”, zapravo, poništava prošlogodišnje očigledno bjekstvo optuženika za genocid Milomira Savčića. I nije greška sa bivšim komandantom Trećeg korpusa Armije RBiH stara sedam dana. Strateška greška je učinjena prije tridesetak godina, kada je bošnjački politički vrh naredio armijskom da potčini odred El Mudžahid. Kasnije će doći akcija Farz i zločini ovih, uglavnom, odbjeglih kriminalaca iz arapskih zemalja. Onda će Haag presuditi Amiru Kuburi i Enveru Hadžihasanoviću, osudivši ih po komandnoj odgovornosti za ratne zločine. Najveća je kazna ipak stigla generala Sakiba Mahmuljina i tako su danas trojica visokih oficira Armije RBiH, koja je, prije svega, vodila oslobodilački rat, pravosnažno osuđena zbog zločina koje su počinila “braća sa istoka”.

Političkih grešaka bilo je mnogo. No, jedna od ključnih je ona iz 2001. godine, kada je međunarodna zajednica na Mrakovici organizirala pregovore o provedbi presude Ustavnog suda BiH kojom je naloženo da su svi narodi u BiH konstitutivni u cijeloj zemlji. Zlatko Lagumdžija je tada bio glavni pregovarač. Lideri su se usaglasili, ali je provedba dogovorenog prepuštena OHR-u. Wolfgang Petritsch je nametnuo izmjene entitetskih ustava. Republika Srpska je dobila Vijeće naroda, a Federacija BiH – proširen Dom naroda FBiH. Šta je to u praksi značilo dobro smo naučili proteklih dvadeset godina. Asimetričnim su rješenjima Federaciji stavljeni okovi, a Republika Srpska je, uz sve svoje druge mane, postala funkcionalniji entitet, gdje su se odluke donosile prostom većinom i gdje niko nije mogao blokirati odluku većina.

Mislim da je bio kraj 2005. godine i tada sam, kao novinar Oslobođenja, pratio sjednicu Glavnog odbora SDA u Tuzli. Iza zatvorenih vrata, dobro se sjećam, vodila se rasprava hoće li stranka podržati smjenu SDS-ove Vlade Republike Srpske sa Perom Bukejlovićem na čelu. Većina je bila da se ruši i da se za premijera imenuje Milorad Dodik. No, jedan čovjek je bio protiv. “Pravimo historijsku grešku. SDS je opterećen prošlošću, crnim listama. Mislim da nam je pametnije ostati s njima u koaliciji”, rekao je tada Hasan Čengić. SDA ga nije poslušala. Oborili su Vladu Pere Bukejlovića i doveli na vlast Milorada Dodika. Do danas nije svrgnut.

U martu 2006. godine pod pokroviteljstvom SAD-a usaglašen je paket ustavnih promjena u BiH. Svi koji išta znaju o pravu i političkim sistemima znaju da je to bio paket koji je jačao državu Bosnu i Hercegovinu. Srbi su bili za. No, ključnu ulogu u rušenju imao je Haris Silajdžić sa par otpadnika iz SDA. Aprilski paket nije dobio dvotrećinsku podršku u Predstavničkom domu. Silajdžić je te jeseni dobio izbore, ali država Bosna i Hercegovina je krenula ka provaliji.

U oktobru 2010. godine SBiH i SDA su doživjeli debakl. Trijumfovao je SDP. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko je izračunao da je pet trećina od 17, Lijanovićeve paštete (mine) su podmetane pod vozila HDZ-ovih zeničkih zastupnika i SDP je dobio historijsku šansu. Dragana Čovića nije bilo u vlasti. Hrvatske su pozicije na federalnom nivou popunili kadrovi HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak. Ali, Zlatko Lagumdžija se predomislio. Vratio je HDZ u igru, a Miloradu Dodiku je, za poziciju Denisa Bećirovića, isporučio Zakon o prebivalištvu, Zakon o sukobu interesa i Zakon o javnim nabavkama. Prvi zakon je koštao povratnike, druga dva su danas prepreka evropskom putu BiH.

Lagumdžija je cijenu platio 2014. godine. Već naredne će SDA formirati Vladu Federacije BiH sa HDZ-om i DF-om, a u Vijeću ministara su za partnere izabrali SDS i PDP. Dragan Čović je, ponovo, bio manjina u Vladi Federacije, ali animoziteti na relaciji DF-SDA su rezultirali izbacivanjem stranke Željka Komšića iz vlasti. Onda je umro Salko Bukvarević, a SDA-ova ministrica Elvira Dilberović je svoju federalnu fotelju odlučila zamijeniti onom ambasadorskom. Ove dvije pozicije nikada nisu popunjene, pa sad bez HDZ-a ne može funkcionisati Vlada Federacije BiH u svom osmogodišnjem mandatu.

Kada su u oktobru 2018. godine prebrojani listići, bilo je jasno da je SNSD pobjednik i da bez njih neće moći biti formirano Vijeće ministara BiH. No, tada SDA pravi dvije kardinalne greške. Prvo je, zarad ubrzo izgubljene “tajnice i vozača” Senada Bratića, Bakir Izetbegović dao Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba, a onda je, tako oslabljeni Izetbegović odlučio formirati Vijeće ministara BiH sa SNSD-om, ne uslovljavajući time izbor Vlade Federacije. Dodikova i Čovićeva mašina je počela da vrti, Fadil Novalić je upao u žrvanj, a malo zatim i cijela država. I danas bošnjačkim liderima, i onima u vlasti i onima u opoziciji, ne preostaje ništa drugo nego da glade bradu, koja je, eto, sunet.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...