„Ako imamo svoj treći entitet imamo genijalan način da zaštitimo svakog Hrvata koji živi izvan tog entiteta. Mi želimo privremena rješenja oko Ustava upravo iskoristiti kao oružje da u konačnici dobijemo svoj entitet, svoju federalnu jedinicu. Bitno je da ona ima izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast, a kako će se ona zvati u BiH to više ništa ne znači“, govorio je predsjednik HDZ-a Dragan Čović u Švicarskoj 2011. godine.
Ono što je tada govorio ostala je Čovićeva politika i do danas. Nekada u manjoj ili većoj mjeri, ovisno od političkih partnera s kojima čini vlast, ali „treći entitet“ je ideja koja uvijek živi u HDZ-u.
Kada su se prije Općih izbora 2022. godine intenzivirali pregovori o Izbornom zakonu uz medijaciju evropske i američke administracije Čović je insistirao da FBiH bude podijeljena na dvije izborne jedinice, odnosno pet kantona sa većinski bošnjačkim stanovništvom i pet kantona sa većinski hrvatskim stanovništvom na osnovu čega bi se birala dva člana Predsjedništva BiH i tako omogućilo da HDZ trajno ima člana Predsjedništva BiH.
Takav scenario nije prihvaćen, a nakon formiranja vlasti sa novim političkim partnerima strankama trojke (SDP, NIP, Naša stranka), Čović je ponovo počeo insistirati na Izbornom zakonu BiH po „mjeri trećeg entiteta“.
Politički program od kojeg ne odstupaju, u javnosti često zagovaraju svi kadrovi HDZ-a, kako oni politički tako oni i iz društvenog života. Među njima i novinar Zoran Krešić čije su posljednje izjave o „vraćanju Herceg-Bosne“ nakon burnih reakcija u javnosti, natjerale i Ambasadu SAD na stav.
„Ja želim da se vrati Herceg Bosna! Za mene osobno, za ovaj narod, Herceg Bosna je svetinja! Mislim da svi trebaju biti ponosni na nju i sve ono što je ona radila. Bez obzira kakve postoje i presude i odluke sudova. Iskreno, očekujem od HDZ-ovaca i drugih koji su na vlasti, da rade na, blago rečeno, rušenju Federacije, na što većem njezinom slabljenju, jer bi to, makar kad bih se ja pitao, bio strateški interes Hrvata”, kazao je u jednom dahu Krešić u emisiji Zrcalo tjedna.
“Njegovi sramni pozivi na daljnju podjelu Bosne i Hercegovine i blokadu funkcioniranja Federacije Bosne i Hercegovine su destruktivni, neodgovorni i nedosljedni izgradnji zajedničke, multietničke budućnosti unutar euroatlantskih institucija. Ne samo da su njegovi prijavljeni pozivi na vraćanje Herceg-Bosne opasni i antidejtonski, oni su uvredljivi i regresivni, već ga po našem mišljenju čine nekvalifikovanim za bilo koju poziciju u javnom RTV servisu. Politički lideri moraju prestati sklapati dogovore koji potkopavaju funkcionalnost institucija i ignorirati interese svih konstitutivnih naroda radi unapređenja vlastitih, uskih političkih interesa”, poručili su iz Ambasade SAD Krešiću, ali ne i Draganu Čoviću koji je 28. avgusta s ponosom obilježio obljetnicu osnivanja HRHB.
U istoj emisiji s Krešićem gostovala je i predsjednica FBiH Lidija Bradara koja je s odobravanjem slušala Krešića. A Lidija Bradara je ona čiji je prijatelj osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, odgovoran za zločine u Ahmićima gdje je ubijeno 116 civila među kojima žene, djeca, starci, selo zapaljeno, a džamije do temelja porušena.
Kada je Bradara prilikom jednog gostovanja na N1 tvrdila da Kordić “više nije ratni zločinac” jer je odležao kaznu, tada su izostale reakcije Ambasade SAD. Nije bilo zahtjeva da se Bradara povuče sa mjesta predsjednice FBiH.
“Osuđenik koji odleži kaznu za bilo koji zločin valjda prestaje biti osuđenik pa tako i za ratni zločin“, kazala je Bradara.
Isti stav ima još jedna perjanica HDZ-a Sanja Vlaisavljević, ministrica kulture i sporta u Vladi FBiH. Ona se nekoliko dana nakon sramotnog istupa Lidije Bradara složila s njom i poručila da je Kordić odslužio kaznu za ratni zločin.
“Šta ćemo sa ratnim zločincima kad odsluže kaznu. Oni moraju biti rehabilitirani”, kazala je Vlaisavljević.
Na jednom drugom snimku koji je u javnosti objavljen Kordić je u veselom tonu kazao “kako bi opet sve ponovio”. No, ni jedna ni druga zbog podrške ratnom zločincu nisu smijenjene s funkcije, niti su imale bilo kakvu sankciju. Jedino što su dobile je policijska zaštita. Redovni su gosti prijema Ambasade SAD, evropskih zvaničnika ili pak OHR-a.
Valjda Krivični zakon BiH i izmjene koje je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko vrijede samo na dijelu teritorije FBiH, jer za “pet Čovićevih kantona” i Rs to nije slučaj.
Kakva je politika HDZ-a pokazuje i da sankcionisani Marinko Čavara obavlja dužnost člana Kolegija Predstavničkog doma PS BiH. Ni crna lista ni sankcije nisu bili prepreka da Čović svog saradnika kandiduje za Parlament.
I sve ono što je Krešić govorio u emisiji s Bradarom zapravo je isto što govori i Čović. Predsjednik HDZ-a nikada nije prihvatio presudu haškoj šestorci za Udruženi zločinački poduhvat. Naprotiv, čak je i zahvalan za “povijesnu dimenziju” stvaranja tzv. Herceg-Bosne.
“Svima onima koji na taj način pokušavaju komentirati HZ HB, odnosno organiziranost hrvatskoga naroda, uistinu trebaju pogledati povijesnu dimenziju onog što su činili i radili i odnosili se… Onda će biti lakše tražiti zajednički dogovor, prostor u kojem se živi osmisliti na primjereniji način, civilizacijski, za razliku od vremena kada se ratovalo i tražilo rješenje problema ili zamišljenih strategija jednoga drugoga i trećega naroda – prokomentirao je Čović.
Dakle, politika HDZ-a je nepromjenljiva i ide ka cilju i formalnog vraćanja Herceg-Bosne.
To će dati u zadatak novim političkim partnerima, a dio tog plana već se ispunjava.
Tako su Čović i njegovi kadrovi zaustavili projekat Južne interkonekcije dok se ne formira novo preduzeće kojim će upravljati Hrvati i odlučivati o plinu, a “ne da neko iz Sarajeva odlučuje o plinu koji prolazi teritorijom gdje žive Hrvati”.
O otvaranju dionice autoputa od Počitelja do Zvirovića pod patronatom Andreja Plenkovića, te politici HDZ-a koja se usmjerava iz Zagreba pod krinkom evropskog puta BiH, suvišno je i govoriti jer opasnost iza paklenog plana vide tek rijetki.
Iz Javnog preduzeća Autoceste Federacije jutros je emitirano saopćenje – u najmanju ruku – skandaloznog sadržaja! Medijima je poslata objava samo na hrvatskom jeziku, što i nije toliki problem, koliki je tekst objave. Kako se navodi, dio autoputa na koridoru 5c otvorit će premijer Hrvatske Andrej Plenković.
Pored njega, ceremoniji će prisustvovati Borjana Krišto, predsjedavajuća vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Denis Lasić, direktor JP Autoceste FBiH. Kao “lijevo smetalo”, ‘prikačen’ je u manifestaciju Nermin Nikšić, premijer Federacije Bosne i Hercegovine.
“Ceremonija će započeti u 19 sati svečanim programom koji će svojim nastupima obogatiti Hrvatska glazba Mostar, Klapa Drača, Antonija Batinić i HKUD Rodoč, a program će voditi Sanja Pehar.
Presjecanjem vrpce i uz spektakularan vatromet postavljen duž mosta i službeno će biti otvorena poddionica Počitelj – Zvirovići i most Hercegovina. Puštanje za redovni promet poddionice Počitelj- Zvirovići i mosta Hercegovina predviđeno je dan kasnije, 5. rujna od 12 sati”, stoji u zvaničnom saopćenju.
Organizator, JP Autoceste, potrudio se da manifestacija prođe uz potpunu dominaciju lokalnog hrvatskog elementa. Bez ijednog bošnjačkog, a da o srpskom izvođaču i ne govorimo!
Zamislite samo da neko slično pokuša organizirati u jednoj Gunji, na primjer. U Hrvatskoj! Sramotnije od ovakvog scenarija je pristajanje na njega!
Ovu dionicu auto-puta nije finansirala Hrvatska. Kredit od 101,3 miliona eura za nju Hrvatska neće otplaćivati. Otplaćivat će ga bosna i Hercegovina! Šta je, onda, svrha dolaska Plenkovića i njegovo presjecanje vrpce?! Od mosta kod Počitelja od Hrvatske granice ima mašala kilometara! Šta nam hrvatski zvaničnici u BiH, ali i ovi iz Hrvatske, to poručuju!?
I šta nam hoće reći Nermin Nikšić pristankom na ovakvu manifestaciju?! Da je cvijet na hrvatskom reveru Plenkovića?!
Kad su uposlenici Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine prije nekoliko sedmica najavili da će zbog nemogućih uvjeta u kojima djeluju, obustaviti rad, i to tačno na 32. godišnjicu spaljivanja Vijećnice, niko iz vlasti se nije pretjerano trznuo. Ministrice i ministri na kantonalnom i na federalnom nivou su, tek da otupe medijski efekt, malo prebacivali lopticu jedni drugima, ne nudeći nikakvo rješenje; jedni su demonstrirali temeljno nerazumijevanje uloge NUB BiH, drugi su se ostrvili na uposlenike koji pet mjeseci nisu primili plaću, i koji svoj važan posao obavljaju u zgradi kojoj prijeti isključivanje struje; treći pak su se cinično obradovali uništavanju ove institucije, jer je to svakako dio njihove političke agende u kojoj je poželjno da ova zemlja izgubi ugaoni kamen svog samorazumijevanja.
Osim toga, išlo se u susret Sarajevskom filmskom festivalu, koji je za mnoge političare željne naslikavanja na crvenom tepihu, očito vrhunac kulture, kao što je za neke od njih „istraživanje piramida“ u Visokom vjerovatno najvažniji znanstveni projekt, a za ministra vanjskih poslova i šefa jedne od vladajućih stranaka zadržavanje pjevačice Severine, građanke druge države, na srbijanskoj granici, bitniji od zatvaranja jedne od temeljnih, i da upotrijebimo jedan popularan termin, „državotvornih“ institucija ove zemlje. Ona uistinu jeste „državotvorna“ u doslovnom smislu te riječi, jer bez nje je kulturna posebnost, a time i identitet Bosne i Hercegovine, a naročito Bošnjaka, osuđen na nestanak.
Obustavljanje objave knjiga
Da se razumijemo: ukoliko NUB BiH zaista bude zatvorena, čak i na kraći period, niko u Bosni i Hercegovini u tom razdoblju neće moći objaviti knjigu s bosanskohercegovačkom identifikacijom (ISBN brojem), koju daje isključivo Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i koja predstavlja neku vrstu lične karte svake publikacije u međunarodnim okvirima. Faktički, time bi zamrla bosanska pismenost; neki izdavači će se, doduše, možda pokušati preusmjeriti na Narodnu i univerzitetsku biblioteku RS-a, jedinu instituciju pored NUB BiH, koja daje identifikacijski broj, ali koja opet nema nikakav međunarodni status, jer u vanjskim okvirima, u međunarodnoj bibliotečkoj mreži, jedino je priznata NUB BiH.
Sasvim je sigurno da je ovaj scenarij dio političke agende, jer bi to praktički značilo da niko neće moći objaviti nijednu publikaciju na bosanskom jeziku, pošto NUB manjeg entiteta ne priznaje drugi jezik osim srpskoga. Moguće je da bi hadezeovske garniture, otjelovljene u notornoj federalnoj ministrici kulture, mogle iskoristiti ovu situaciju da registriraju vlastitu nacionalnu biblioteku. Rezultat svega toga bi bila deinstitucionalizacija pisanog bosanskog jezika, potpuna destrukcija bosanskohercegovačke kulture i dovršenje projekta njenog koloniziranja od Srbije i Hrvatske. Nakon političke okupacije, koja je već u toku, uslijedila bi tako i kulturna okupacija.
I još da podcrtamo, jer mnogi ne razumiju: NUB BiH nije samo obična biblioteka za pozajmljivanje knjiga; ona ima funkciju središnjeg arhiva bosanskohercegovačke pismenosti, svih knjižnih i serijskih publikacija koje su se objavljivale i objavljuju u našoj zemlji, i kao takva, ona je i naučna i kulturna ustanova prvog reda i nulte kategorije. Ona je fundamentalna institucija našeg kulturnog pamćenja; bez nje bismo bili odsječeni od svog naslijeđa, otkinuti od svoje prošlosti, ali i od svoje budućnosti: ona je neka vrsta centralnog nervnog sistema ili krvotoka naše kulture. Ukoliko ova institucija prestane s radom, naša zemlja će se u kulturalnom smislu vratiti u predmoderno doba arhaične plemenske zajednice.
Arogantna i diletantska vlast
Malo ko iz prethodnih vladajućih garnitura vlasti, koje nikada nisu ozbiljno pokušale trajno riješiti status ove institucije, može biti amnestiran od odgovornosti; problemi sežu duboko u prošlost i veoma su kompleksni, ali je tačka do usijanja ipak dovedena pod ovim vlastima, koje se, čini se, posebno ističu arogantnošću, nekompetentnošću i diletantizmom. Ostat će upamćeno da je za vrijeme prvog mandata sadašnjeg federalnog premijera zatvoren Zemaljski muzej BiH, spaljen dio Arhiva Bosne i Hercegovine, a da je za vrijeme njegovog drugog mandata NUB BiH, koju četničke horde sa okolnih brda nisu uspjele ugasiti ni nakon što su je zapalili u Vijećnici, obustavila svoje aktivnosti. To je užasno simboličko breme nad kojim bi se ova vlast trebala zamisliti.
Rješenja bi bilo napretek kad bi bilo političke volje: pravnici koje sam konsultirao objasnili su mi da se ne moraju mijenjati osnivačke, pa čak ni upravljačke strukture da bi se osiguralo stabilno finansiranje NUB-a BiH. Osim FBiH, i općine i gradovi i kantoni mogu legalno participirati u budžetu koji bi bio dostatan za normalno funkcioniranje ove (ali i drugih ugroženih) institucija, a troškovi njihovih bazičnih potreba (svih zajedno) na godišnjem nivou ne prelaze više od 4-5 miliona maraka (samo Općina Centar ima najmanje desetostruko veći budžet). Ni Dodik ni Čović ne stoje tome na putu, nego smo prepreka mi sami odnosno oni politički faktori koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački orijentirani, i koji konačno moraju shvatiti, bez obzira na to na kojem su nivou vlasti, da je briga o bazičnim institucijama našeg postojanja njihova sveta obaveza, a ne pitanje dobre volje ili milostinje.
To je nadležnost, da iskoristimo riječ koju često koriste kao paravan, svih njih. Potrebna je, ponavljam, samo volja, i to ona temeljna volja za državom, koja dijeli historijske od nehistorijskih zajednica, treba i malo hrabrosti da se napravi iskorak, onda još nešto koordinacije, želje za dogovorom i organizacijskih sposobnosti – svega onoga čega ova vlast, nažalost, očigledno nema.
Ali, prije svega toga, potrebna je ipak svijest malo viša od egomanijačkog poriva većeg dijela naše političke klase za samoprezentacijom. Shvatit će brzo šta znači ovaj očajnički potez uposlenika NUB-a BiH (šta god ko mislio o njemu): jer u FBiH bez ISBNa više se neće moći objaviti nijedna knjiga (što možda te naše dužnosnike ne tangira toliko), ali također niti jedan zakon u Službenom listu. Onda neka se slikaju, na crvenom ili tepihu neke druge boje.
Dijeli čevapčiće. Brine za čistoću zraka. Zadovoljan je javnim saobraćajem. On je Christian Schmidt i rijetko se miješa u svoj posao. To što Milorad Dodik otima državnu imovinu, što se ruši ustavni poredak i ugrožava Dejtonski mirovni sporazum njega ne zanima. A to mu je mandat i obaveza da se time bavi.
Međutim, ko bi između ćevapa i marketinškog djelovanja bez odgovornosti izabrao da se bavi poslom za koji je plaćen, a nekažnjeno može da ga neizvršava? Ili da ga izvršava u skladu s lobističko-diplomatskim interesima?
Kako god da se pogleda, Christian Schmidt je više promotor i marketinški sufler koalicije Trojka i njenih kadrova nego visoki predstavnik koji treba da čuva ustavni dejtonski poredak.
Kvalitet zraka, javni sadržaj i brendiranje čevapčića nemaju nikakve dodirne tačke s njemačkim diplomatom na čelu OHR-a. Vezivno tkivo, međutim, je činjenica da je Schmidt sukreator Trojke, koja je lošim politikama i djelovanjem dovela pod upitnik svoju opstojnost.
A kampanja kuca na vrata. Uveliko je već i počela. Zato im treba zaštitno lice koje građane treba da uvjerava kako Trojka dobro radi. Američki ambasador Michael Murphy bio bi dobar izbor, ali on čeka pozivnicu za povratak u domovinu. Schmidt je sigurniji jer će duže trajati.
Zbog toga je baš on trebao aktuelnoj gradonačelnici Benjamini Karić da se s njom pojavi pred građanima i da zajedno dijele čevape. Jer, osim brendiranja čevapa, koji opet nije njena izvorna ideja, gradonačelnica Karić nije pokrenula i završila niti jedan projekat. Zato joj je potreban paravan utjecajne ličnosti, a Schmidt to jeste. Jer, Karić nakon četiri loše potrošene godine na čelu grada želi isto učiniti na čelu Općine Novo Sarajevo.
Da bi se prodala građanima te općine, trebaju joj jaki promotori. Schmidt je poslužio svrsi, samo ne znamo šta mu je zauzvrat obećano.
Osim s Karić, Schmidt se sreo i s anemičnim Trojkinim premijerom Kantona Sarajevo Nihadom Ukom. Jer, marketinški planeri kampanje Trojkinih kadrova očito su shvatili da je vladavina tog projekta toliko loša da im treba posebno utjecajna osoba koja će nahvaliti projekte da bi izgledalo kako je Kanton Sarajevo pod vlašću SDP-a, NiP-a i NS napredovao.
Činjenice da su problemi nagomilali i da nezadovoljstvo građana KS raste ne mogu se lako sakriti. Pogotovo ne u slučaju kada Trojka želi da primjer KS bude ogledni primjer građanima širom države. A u KS su trenutno nezadovoljni prosvjetari, doktori i mladi. Stanovnici se žale na prljav kanton i grad, javni prevoz i pored značajnih ulaganja nije mnogo unaprijeđen. Kvalitet zraka je loš, a politike Trojke još zagađenije.
To je teško prikriti populističkim obećanjima da će popraviti stanje. Trojka je to potrošila jednom, drugi put neće pronaći plodno tlo. I tu na scenu stupa Schmidt. On hvali projekte i uspješnost vlasti u Kantonu Sarajevo kako bi građani drugih kantona, gradova i općina bili impresionirani i opredijelili se za Trojku.
Zato je sada na potezu Vijeće za implementaciju mira koje bi Schmidta moralo vratiti u okvire mandata. U suprotnom će ionako upitni kredibilitet šefa OHR-a biti potrošen u bescijenje, pa će svaka njegova naredna odluka biti teško provodiva.
Baš kao što su teško provodive njegove izmjene pravila izborne kampanje koje sada i sam Schmidt krši učestvujući u funkcionerskoj kampanji Trojkinih kadrova.
A što se tiče njegovih namjera, Bošnjaci u Kantonu Sarajevo i svim drugim kantonima nisu zaboravili da im je upravo zahvaljujući Schmidtu oduzeto ustavom zagarantovano pravo učešća u vlasti.
“Ovo je zemlja u kojoj je na šest mjeseci zatvora osuđen Fikret Dedić, borac iz Bužima, zbog tri metra drva kojim je želio grijati svoju djecu. Odležao je dva mjeseca, a za ostatak kazne platio je državi 12.900 KM. Završavali su u zatvorima i političari, ali ne oni koji kradu ili kriminalom upravljaju, završavali su uglavnom njihovi politički rivali i oponenti. Presude za privredni kriminal u javnom sektoru ne postoje, ne postoje čak ni institucije koje utvrđuju sukob interesa u BiH.
Prva smo zemlja na listama korupcije u Evropi, političari se brzo bogate ulaskom u parlamente i vlade. Njihova imovina raste brzinom kojom se pogoršavaju uslovi života običnog građanina u BiH.
Vrtoglavo brzo. Predstavnici pravosudnog sistema jednako se brzo bogate, a snažno se suprotstavljaju novom zakonu kojim bi bili podložni kontroli porijekla lične imovine“, riječi su ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, nekadašnjeg Konakovića koji je ovakvim izjavama dobijao naklonost stranih ambasada, ali i građana koji su razočarani u pravosudni sistem.
Priznat će Konaković te 2022. godine da ljubav između političke elite i korumpiranih predstavnika pravosuđa cvjeta.
„Svakog ko na to ukaže odmah prozivaju i nazivaju to “pritiskom na pravosuđe”. Nerijetko stižu i prijetnje da će koristiti mehanizme da takav narativ zaustave“, govorio je Konaković.
I onda je došao na svoje. Njegove partijske kolege, ali i drugi okupljeni oko SDP-a i Naše stranke počeše živjeti ovim životom – punim ljubavi s predstavnicima pravosuđa.
U zatvorima završiše politički oponenti, a podobni tužioci zadobiše povjerenje Konakovića. Mic po mic preuzimalo se ‘omraženo’ Tužilaštvo Kantona Sarajevo od još mrskije SDA (a,čiji su članovi i bili prije prelaska u NIP) i sada kada je Elvedin Okerić proglašen nevinim čovjekom zbog dijeljena stotina hiljada maraka udruženjima gdje su NIP-ovi članovi, odahnuše kritičari.
Prije svih Konaković, koji se oslobodio ‘režima’. Nikako da prizna da je on bio dio i ranijeg režima, a i sadašnjeg, a narod nikako da dobije tako željenu amneziju.
Procvjeta tako ljubav između političke elite i pravosuđa. Provodadžija ljubavi tužilac Sead Kreštalica postade moralna vertikala po NIP-u. Kreštalica je na osnovu “prijave i pratećih spisa” zaključio da Okerić nije počinio krivično djelo.
Kreštalica je tako bez poduzimanja bilo kakve radnje zaključio da Okerićevo dodjeljivanje nekoliko stotina hiljada maraka udruženjima koja su osnovali kadrovi Naroda i Pravde nije krivično djelo.
A, ne tako davno bio je u žiži javnosti i zbog slučaja Dženana Memić, o kojem je do skoro najviše govorio upravo NIP.
Seada Kreštalicu imaenovat će za jednog od zamjenika glavne tužiteljice Tužilaštva KS, a reakciju je odmah tada dao Muriz Memić, otac ubijenog mladića Dženana Memića.
Kreštalica je bio tužilac koji je u dva sudska procesa zastupao optužnicu Tužilaštva KS za saobraćajnu nesreću, zajedno s još nekoliko tužilaca, protiv Ljube i Bekrije Seferovića, a u slučaju smrti Dženana Memića.Podsjećamo da, manje više, zbog manipulacija oko ovog slučaja, kojeg je NIP ranije prišivao ‘kadrovima SDA’, Klub zastupnika NIP-a u Skupštini KS napustila Arijana Memić, sestra rahmetli Dženana.
Kritikovala je tada Arijana komesara MUP-a KS, i sada, sigurno ima, duplu satisfakciju zbog svoje odluke, nakon što NIP tužioca Kreštalicu diže na pijedestal pravednosti. A, on, upravo prema viđenju Konakovića, nije ništa drugo nego režimski sluga. I valjda je ovaj slučaj potpuno ogolio politiku NIP-a. Mogli smo vidjeti i na primjeru javnih RTV sistema šta Konaković smatra profesionalizmom, odgovornošću i demokratijom u konačnici i istinom.
“Dugoročno rješenje nagomilanih problema s kojima se suočavaju javni emiteri u našoj zemlji očekujem kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a, budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže”, govorio je Konaković.
Dakle, stavljanje javnih emitera u našoj zemlji pod političku kontrolu, stavljanje pravosuđa pod političku kontrolu, mediji koji samo hvale vlast su isključivo po mjeri stvari NIP-a i Konakovića.
Kako prođu oni koji drugačije misle ili govore možemo potražiti u slučaju istraga oko narkokartela ‘Tito i Dino’, a kasnije akcije ‘Crna kravata’.
Još je pamti skandalozan napad Elmedina Konakovića na Avdu Avdića i Tužilaštvo BiH. Prvo je javno pozivao novinare da istraže svaku temu, a onda krenuo u brutalni obračun s onima koji pišu o NIP-u, vezama s narkokartelima ili korpucijom vezanom za kadrove NIP-a.
Tada su mu pakaovali, ali evo dođe vrijeme i da im se raspakuje, jer ipak su oni stari/novi režim, koji će i dalje građane slati u zatvore zbog sječe drva (jer zakon se mora poštivati), ali i političke oponente, jer vlast ima ko da štiti – pravosuđe!
Prekjuče objavljen intervju predśednika Bošnjačke stranke Ervina Ibrahimovića, ministra vanjskih poslova Crne Gore, obiluje nizom skandaloznih osvrta i ocjena. I bez zalaženja u retoričke i faktualne kvalitete Ibrahimovićeve misli, dotični je pokazao političko licemjerstvo i partikularni oportunizam, karakterističan za lidere sitnog i lokalnog kalibra. Više je to bio manir trgovačkog špekulanta nego osobe koja ne krije apetite “nacionalnog vođe” svoje etničke zajednice.
Prvo što para oči u sivilu sofizama koje je izrekao Ibrahimović jeste sindromsko poistovjećivanje sebe i svoje partije s bošnjačkim narodom. Kaže ministar: “onaj ko je protiv ulaska BS-a u Vladu, taj je protiv Bošnjaka, nezavisne, multietničke i multivjerske Crne Gore”. Na stranu što nesvjesnom omaškom cijelu zajednicu Bošnjakinja isključuje iz bošnjačke zajednice (u tradicionalistički neraspakovanom maniru ponavljajući “Bošnjaci”), Ibrahimovićev dribling je duboko štetan i perfidan. Prvo, BS ne predstavlja cjelokupan bošnjački narod; drugo, veliki broj pripadnika/ca tog naroda je protiv ulaska BS-a u Vladu kojom doslovno upravlja radikalna, desničarska koalicija “Za budućnost Crne Gore”, koja kao heroje slavi sprovoditelje genocida u Srebrenici i koja u svojoj biografiji ima i antibošnjačkih i antiislamskih izjava (pomenuću samo tako sočan slučaj Milutina Đukanovića); treće, sramotno je i odveć četnički karakterisati i etiketirati ljude kao neprijatelje cijele etničke skupine, pritom manje brojne, ukoliko se ne slažu s vođstvom Bošnjačke stranke.
Osnovni postulati logike, gospodine Ibrahimoviću, koji se mogu izvući iz vaših izjava, nalažu da vi zapravo mislite sljedeće: ko je protiv Vlade Milojka Spajića i četničkog vojvode Mandića, taj je protiv Bošnjaka! Tako da ubuduće, pazite što izgovarate da se ne ponovi vaše nespretno “nećemo se spoticati preko Srebrenice”. Kao ministar vanjskih poslova članice NATO trebali biste bazično poraditi na svom vokabularu i diplomatskoj vještini, ipak nas zastupate u najmoćnijoj organizaciji u svjetskoj istoriji.
Eurointegracije
Od ulaska u Vladu BS se kune u posvećenost evropskim integracijama Crne Gore. Tu zakletvu ponovio je i Ibrahimović na RTV Rožaje. A što imamo u realnosti? Svijet diplomatije je i svijet simbola, gestova i nekazanog. Diplomatski centri dobro vode računa o svakom detalju, pa naravno i o tome đe MVP učini prvu zvaničnu pośetu. Kao navodni lider evropskih integracija, bilo je za očekivati da MVP Crne Gore u prvu pośetu ode u Brisel ili makar u neku članicu EU s kojom Crna Gora ima prijateljske odnose. Ali avaj, Ervin je pošao u Tursku. Iz pozicije lidera BS-a to je potpuno razumljivo, iz pozicije NATO saveznika takođe, ali iz ugla evropskih integracija izbor Turske kao prve destinacije ne može se smatrati dobrim ni razumnim potezom. Ministar Ibrahimović, ako želi da pravi razliku u odnosu na svoje koalicione partnere u Vladi, mora biti iznad situacije i shvatiti da on nije samo lider BS-a, već i ministar države Crne Gore i da se ono što radi on shvata i kao akcija države. Nego, ovo društvo još nije sazrelo za takvu perspektivu.
Još jedna znakovita stvar u vezi s njegovom posvećenošću EU integracijama jeste redoslijed ambasadora/ki s kojima se susreo nakon naimenovanja na funkciju. U samom vrhu pośeta našao se i ambasador Srbije, kontroverzni bivši šef srpske obavještajne službe, opasni i anticrnogorski raspoloženi diplomata koji slijepo slijedi diktat Aleksandra Vučića. Iako se već godinama Srbija otvoreno miješa u unutrašnji život Crne Gore, iako se i prethodni i aktuelni MVP Srbije često ponašaju neprijateljski prema Podgorici, Ibrahimović ne samo što je visoko na listu stavio srpskog ambasadora, nego je i u zvaničnom saopštenju poružičastio odnose Crne Gore i Srbije, prećutavši sve uvrede na račun mnogih crnogorskih građana/ki i države Crne Gore. To se, gospodine Ibrahimoviću, ne zove diplomatija, to se zove beskičmenjaštvo.
Građanski karakter Crne Gore
Bajao je Ibrahimović poput kakvog šamana priučene fraze iz osnova tolerancije o tome da je BS garant građanskog karaktera Crne Gore. No, ono što je primjetno iz narativnih strategija BS-a u posljednje vrijeme bilo je primjetno i u onome što je Ibrahimović rekao između redova, mada više u onome što je prećutao. Naime, kad se dublje izanalizira diskurs BS-a vidimo da se pitanja bošnjačkog naroda izdvajaju iz konteksta države Crne Gore i njenih nacionalnih interesa, a da se državna srž rastače prema regionalizaciji s favorizovanjem sredina u kojima BS glasački profitira. To je manir koji su u ovdašnjoj politici patentirali lideri bivšeg Demokratskog fronta tokom razura građanske demokratije, a gotovo ga vulgarizovali njihovi današnji politički partneri, poput Nikole Camaja, koji svojim djelovanjem bombarduje građanski karakter, iznoseći političke ocjene koje su na ivici nacional-šovinizma, naročito prema crnogorskom nacionalnom korpusu.
Čini se da je ocjena budućeg lidera novoosnovanog Bošnjačkog demokratskog pokreta Seada Šahmana potpuno na mjestu kad kaže da Ibrahimovićeva koncepcija ide direktno na ruku etno-federalizaciji Crne Gore. Još je strašnije od navedenog Ibrahimovićevo ćutanje na podrivački rad Andrije Mandića na izmjeni Ustava Crne Gore i liberalizaciji sticanja crnogorskoga državljanstva. Bez jasnog stava BS-a, Mandićevo katastrofalno djelovanje i uvođenje preko 100.000 pasoša iz Srbije, gledano iz perspektive Crne Gore i brojki, dovešće do njenoga uništenja. A koliko BS i Ibrahimović štite građanski karakter, vidi se po tome što su prećutali polufašističko okupljanje u Velici kada su patrijarh Porfirije i BS-ovi koalicioni partneri iz Vlade za zločine iz Drugoga svjetskog rata direktno optužili bošnjački i albanski narod.
I još o građanskom karakteru
Uvlačenje političkih i aktivističkih subjekata iz Bosne i Hercegovine da podrže ulazak BS-a u Vladu s četničkim vojvodom bilo je crvena linija za Ervina Ibrahimovića i alarm za njegovu političku personu. Da je Ibrahimović lider, ne bi dozvolio Bakiru Izetbegoviću da onako osorno poteže priču o konstitutivnosti naroda u Crnoj Gori. Dobro je poznato da Crna Gora nije država naroda, već građanski uređeno društvo. Nijesam vidio nikog iz BS-a da je pokušao makar i vještački ispeglati Izetbegovićevo glumatanje Aleksandra Vučića, kako to odlično zapazi Dragan Bursać.
Ono što je najviše zaboljelo iskrene prijatelje bošnjačkog naroda u Crnoj Gori bila je instrumentalizacija Majki Srebrenice od strane vođstva BS-a. Majke Srebrenice su najveće heroine današnjice i svaki put kad se te žene pomenu, treba ustati. I ja ne zamjeram velikoj Muniri Subašić na njenoj podršci BS-u da uđe u Vladu Crne Gore. Samo bih savjetovao da se ubuduće pazi lukavih informacija koje im podastiru lideri BS-a, naročito kad zahvaljuju Vladi Crne Gore za pomoć povodom izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici UN-a. Vlada Crne Gore, upravo ova u koju je naknadno ušao BS, odigrala je jednu od najsramotnijih uloga povodom Rezolucije. Možda grđu i od Vučića. Da nije bilo pritiska preko 2000 pojedinaca i na stotine civilnih organizacija koje je kroz apel sprovela Akcija za ljudska prava Tee Gorjanc Prelević, nikada Crna Gora ne bi podržala taj dokument u UN-u. I ne zaboravite da je upravo Vlada CG davala amandmane od kojih je jedan zahtijevao poštovanje teritorijalnog integriteta tzv. Republike Srpske. Ponavljam, Majkama Srebrenice ne zamjeram na njihovom stavu i poštujem ga. Ali i te kako zamjeram Ervinu Ibrahimoviću na zloupotrebi imena Majki Srebrenice za njegove makijavelističke političke apetite.
Kontekst ulaska BS-a u Vladu i međunarodni okvir
U pomenutom intervjuu Ibrahimović je više puta naglašavao da su BS da uđe u Vladu vodili “principi”. Koliko se drže principa, viđeli smo na osnovu navedenih primjera. Zato je važnije usmjeriti pažnju na kontekst ulaska u Vladu. Očiglednost foteljaške motivacije neću ni navoditi. Krenuću od argumenata BS (i javnih i kuloarskih) koji suštinski stoje: stranke manje brojnih naroda treba da su u Vladi – tačno; bolje da je BS u Vladi nego da se sve prepusti četnicima – tačno; BS iznutra može pomagati crnogorski državni interes – apsolutno tačno; bolje da je Ervin Ibrahimović MVP nego civilni Amfilohije Filip Ivanović – tačno; BS mora razmišljati o interesima bošnjačkog naroda prije svega – tačno. E sad dolazimo do ključnih pitanja: 1. S KIM? 2. KAKO?
Pošto je odgovor na pitanje “s kim?” najtanji za BS (s četnicima, neprijateljima bošnjačkog naroda i promoterima Ratka Mladića i Radovana Karadžića), pokušajmo ga apstrahovati i pređimo na drugo – kako? Upravo na principima na kojima je izgrađen BS, a to znači aktivan i beskompromisan rad na jačanju građanskog karaktera države, zastupljenosti manje brojnih naroda, poštovanja ljudskih prava i demokratije, borba za euroatlantske vrijednosti i direktno i glasno suprotstavljanje nacionalističkim ideologijama, pokretima i idejama koje štete državi Crnoj Gori. Moram li ponoviti da od trenutka ulaska BS u Vladu mi nijesmo čuli nijedan kritički ton prema nacionalističkoj politici Andrije Mandića, prema vrijeđanju bošnjačkog naroda i islamskih vjernika od strane Porfirija Perića, nijesmo čuli nijedan prodržavni stav iz te partije, a da nije ispraćen packama na račun kritičara ili bez navođenja usko nacionalnih interesa bez intencije da se do sada čvrsto uspostavljeno savezništvo između bošnjačkog i crnogorskog naroda, a potom i ostalih zajednica u Crnoj Gori, održi i afirmiše. Više sam od lideršipa BS-a čuo pravdanja da nijesu ušli u Vladu zbog fotelja nego što je pokojni Risto ispalio kletvi za svojega vakta, a kamoli neki državnički stav, ideju ili platformu.
U međunarodnom kontekstu ono što zabrinjava povodom ulaska BS-a u Vladu jeste što on odgovara svima: i Americi i Rusiji, i Federaciji Bosne i Hercegovine i tzv. Republici Srpskoj, i Izetbegoviću i Vučiću. To zaista djeluje nerealno i nemoguće, ali ipak se desilo u Crnoj Gori. A opasno je jer se iz takvih brakova rađaju opasne posljedice. Zapad misli da je uklanjanje klerikalnog mračnjaka s mjesta MVP koji je pisao ode Rusiji i bio veći neprijatelj NATO od posljednjeg podoficira Istočne Njemačke, zapravo korak bliže zapadnim vrijednostima, dok Istok smatra da je ulazak BS-a u Vladu idealan pošto normalizuje antievropske, proruske i velikosrpske snage u Crnoj Gori; Izetbegović se nada da će imati paternalizam nad bošnjačkim narodom u Crnoj Gori iako ga jedva ima u svojoj stranci, dok s druge strane Vučić, potpuno racionalno, ulazak BS-a posmatra kao logičan korak uništenja crnogorsko-bošnjačke osovine koja uz albansku ima i te kakvu potenciju da našteti njegovim velikodržavnim aspiracijama. Uticaju se nadaju i Turska i EU iako je svjetski poznata njihova istorija pregovaranja. Dakle, ko ovo može raščivijati? Ako budu imali volje, to mogu uraditi predstavnici BS-a. Hoće li, to je pitanje za njih. Ako je suditi po prvih mjesec dana njihovog učešća u Vladi, ne piše nam se dobro.
Lični osvrt (Avdu Avdiću)
Meni se makar ne može prilijepiti etiketa DPS-ovog čovjeka, što branitelji politike BS-a posljednjih dana prišivaju svakom ko na njihov račun uputi riječ kritike, iako su bili najčvršći Đukanovićev partner. Drugo, porodične veze s bošnjačkim narodom i aktivna podrška bošnjačkim organizacijama ne dozvoljavaju da se etiketiram kao neprijatelj Bošnjaka/kinja. Čini mi se da imam pravo na oštar sud prema Ervinu Ibrahimoviću i njegovoj stranci zbog njihove neprincipijelnosti koju sam argumentovao. Avdo Avdić, ponajbolji bosansko-hercegovački novinar i veliki prijatelj Crne Gore koji je inače podržao ulazak BS u Vladu, zapisao je u jednom članku: “Ulazak Bošnjačke stranke može biti poguban po Bošnjake u Crnoj Gori. Jer ako ne iskoriste ulazak u vlast da ojačaju sebe i poziciju crnogorskih suverenista u Crnoj Gori, onda će ih vrlo brzo Aleksandar Vučić, koristeći Andriju Mandića kao escajg, pojesti za večeru.
Ulazak Bošnjačke stranke u Vladu imat će smisla samo onda ako … Bošnjačka stranka bude imala hrabrosti da bude na braniku Crne Gore i interesa Crnogoraca. Ali ako budu čuvali svoje funkcije, a ne Crnu Goru, onda će to biti pogubno za njih. I samo sa za njih.”
Dragi Avdo, bojim se da je ovo jedna lijepa iluzija. Ja za sada nijesam uočio nijedam korak BS-a na linijama koje si naveo kao glavnu trasu. Ervinov skandalozni intervju najmarkantniji je pokazatelj toga i dokaz njegove sebične, otuđene i trgovačke politike.
U filmu „Gori vatra“ (2003) scenariste i reditelja Pjera Žalice, Bosna i Hercegovina u kojoj je netom završen rat, dočekuje američkog predsjednika. Kako bi „na terenu“ primijenili zahtjevne koncepte tolerancije, pomirenja i suživota koje im je onako traumatiziranima i još prepunim animoziteta prema ratnom neprijatelju nametnula međunarodna zajednica, lokalna vlast u Tešnju prvi put nakon rata uspostavlja saradnju između vatrogasnih jedinica iz Federacije i Republike Srpske. Stvari u početku idu krajnje „kilavo“, obostrano nepovjerenje je i više nego očigledno, no u očekivanju dolaska prvog čovjeka najmoćnije sile svijeta vatrogasci iz dva entiteta na koncu ipak uspijevaju ostvariti ako već ne prijateljski, onda makar tolerantan, pristojan međusobni odnos.
Dešavanja kojima posljednjih dana svjedočimo u Bosni i Hercegovini podsjećaju na neku iskrivljenu, apsurdnu verziju Žalicinog filma. Dok požari bjesne širom države, naši političari se prepucavaju „čiji je veći“ – helikopter, dakako, i ko od koga i kakve dozvole treba tražiti za gašenje vatre koja pustoši sve pred sobom, uključujući Nacionalni park „Sutjeska“ i Ponijere kod Kaknja.
Ne trebaju nam helikopteri iz Srbije, imamo mi naše helikoptere Oružanih snaga koji će gasiti požare – govorili su prkosno Zukan Helez i Elmedin Konaković kada je tek planulo na Sutjesci. Dan-dva kasnije, kada se ispostavilo da kapaciteti Oružanih snaga ipak neće biti dovoljni da ugase sve vatre, Vijeće ministara na hitnoj sjednici zatražilo je, štaviše, zamolilo da u BiH dođu helikopteri iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Burundija, ako zatreba.
Još 2021. godine Vlada Federacije BiH usvojila je informaciju o potrebi nabavke letjelica koje će gasiti požare. Planirana je kupovina dva aviona – air traktora i dva helikoptera. U elaboratu koji je tada pripremila radna grupa za Vladu FBiH, navedeno je da je glavni cilj „formirati funkcionalne zračne snage u Federaciji koje će biti optimalno kapacitirane ljudskim i materijalnim resursima“, te istaknuto kako je uspostava jedinice neophodna zbog učestalih i opsežnih požara. Tri godine kasnije, funkcionalne zračne snage u Federaciji su i dalje mrtvo slovo na papiru. U nabavku kanadera i air-traktora se možda ne razumijemo previše, ali ono što sigurno znamo je da je ministrima i premijerima u federalnoj Vladi prioritet da svakih par godina obnove svoj vozni park novim limuzinama, a za požare će se već pobrinuti neko od naših dobrih susjeda. Baš kao što se onomad u vrijeme pandemije korona virusa, dok su građani Federacije mjesecima uzalud čekali da njihova vlast reaguje, Aleksandar Vučić pobrinuo za vakcine.
Bildanje patriotizma Heleza, Konakovića i ostalih na primjeru gašenja požara sagorjelo je u svoj svojoj političkoj bijedi i nesposobnosti. Ugašeno je brže od plinskih gorionika koje je cijelom Sarajevu prije 24 sata ugasio Nedeljko Elek, direktor Sarajevo-gasa Istočno Sarajevo, nakon spora sa Energoinvestom oko plaćanja cijena gasa. Samo milošću Milorada Dodika, kako je naglasio Elek, Sarajlijama je nakon višesatne neizvjesnosti ponovo pušten plin.
– U osam sati sam potpisao da se pusti plin, jer je to od mene tražio Milorad Dodik – rekao je Elek i dodao da što se njega tiče, on ne bi puštao plin. Ali, naredba je naredba.
Ova kratka, ali dramatična epizoda mnoge je Sarajlije podsjetila na godine opsade grada, kada smo kolektivno bili u milosti agresora i iz dana u dan čekali kada će nam pustiti vodu i struju. I agresor je imao dušu, mora se priznati, pa su ove vitalno važne energente građanima opkoljenog Sarajeva naizmjenično puštali svakih par dana, a ponekad bi se desilo i da puste oboje istovremeno (o, radosti!).
I Milorad Dodik ima dušu – to nam je, eto, jučer zorno i slavodobitno demonstrirao preko svog poslušnika Eleka. I ko je sada krivac za ovu situaciju sa plinom? U južne i ostale interkonekcije se možda ne razumijemo previše, ali ono što sigurno znamo je da se ni po koju cijenu nije smjelo dozvoliti da nam snabdijevanje glavnog grada plinom zavisi od Dodikovog raspoloženja – koje je, kao što smo do sada svjedočili u bezbroj navrata, krajnje nepredvidivo.
Ako smo već primorani da zavisimo od pomoći Vučića i Dodika u tako marginalnim stvarima kao što su gašenja požara i isporuka plina, u jednom nam ne mogu oduzeti naš prkos, ponos i patriotizam. Pokazala nam je to gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić.
SPOMENICIMA PROTIV DUŠMANA
“Proteklih dana sam svjedok rasprave i razgovora koji se vodi o samom spomeniku Mehmedu Alagiću. Ja kažem da sada, nakon svih reakcija, treba izgraditi još jedan spomenik generalu Alagiću! Nema kompromisa i nema diskusije kada govorimo o ljudima koji su branili Bosnu i Hercegovinu”, izjavila je jučer u intervjuu za Vijesti.bagradonačelnica Karić.
Ove njene riječi možda su negdje i očekivane s obzirom na općepoznatu sklonost sarajevske gradonačelnice zvanu “gdje god nađeš zgodno mjesto, spomenik posadi”. Međutim, ono što bi moglo biti donekle sporno u plemenitim namjerama Benjamine Karić je činjenica da je general Alagić bio optužen pred Tribunalom u Haagu za ratne zločine koje su pod njegovom komandom počinili mudžahedini u sastavu Armije BiH, i to su te “rasprave” o kojima govori Karićeva. Alagić presudu nije dočekao, umro je 7. marta 2003., u 55. godini. Po njemu je nazvana ulica u sarajevskom naselju Nova Otoka, a početkom ovog mjeseca na Vlašiću je svečano otkriven monumentalni spomenik u njegovu čast.
I Benjamina Karić će mu sada, iz inata, možda izgraditi još jedan. Nije da mu treba, ali njoj je itekako neophodan. Jer bliže se lokalni izbori i valja pridobiti glasače, a nema jednostavnijeg načina za to nego da u svakoj prilici demonstriraš lažni patriotski naboj – od dijeljenja besplatnih ćevapa na Baščaršiji u društvu Christiana Schmidta, do zatrpavanja Sarajeva spomenicima uz koje bi, možda, trebalo staviti još koju “vječnu vatru”. Pa kad nam Elek i Dodik zimi opet zavrnu plin, da se imamo na čemu grijati…
Izjava direktora firme Sarajevo-gas Istočno Sarajevo, Nedeljka Eleka, morala bi otvoriti oči svim političkim subjektima sa sjedištem u Sarajevu. Zapravo, Elekova poruka treba se posmatrati kao operacija skidanja dioptrije političkom bloku Trojka. Jer, Elek kaže: “Jučer sam po pozivu predsjednika RS Milorada Dodika dao nalog da se u osam sati pusti normalan protok gasa.” Milorad Dodik je predsjednik RS-a i u svojoj nadležnosti nema nikakvog dodira s energetikom i resursima. Ali, ako je Elek pustio plin po naredbi Dodika, jasno je da je po uputi istog čovjeka plin glavnom gradu Bosne i Hercegovine bio i zavrnut.
Nanijelo je to ozbiljne gubitke i štetu privredi u Kantonu Sarajevo kojim vlada Trojka, Dodikov partner u državnoj vlasti i vlasti u RS-u. Zbog toga, predstavnici SDP-a, NiP-a i NS-a više nemaju pravo da se od svojih promašaja “peru” kako ih je Dodik nečim iznenadio. Jer, on odavno nema čime da iznenadi.
Činjenica da je partnerstvo s Trojkom za Dodika u skladu s onom šibicarskom “svaka igra, svaka dobija”, se mora promijeniti, jer kada u decembru Dodik i Elek urade isto, šteta će biti ogromna, a odgovornost na Trojci. Zato je posljednji vakat da Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i, ukoliko može, Edin Forto, shvate da Dodik nije partner po definiciji, već politički mešetar koji parazitira. S takvim politikama ne smije biti kompromisa, a pogotovo ne smije biti podaničkog odnosa. A bilo ga je u neograničenim količinama otkako su Dodik i Dragan Čović izabrali Trojku za “muslimanskog” partnera.
Kako bi Trojkašima bilo jasnije, da ih uputimo na mogućnost rješavanja ovog rebusa. Nije nemoguće, dapače, vrlo je vjerovatno da je iskusni lisac Dragan Čović (lider HDZ-a) imao svoj idejni udio u političkoj strategiji pritiskanja Trojke. A Čović je osoba koja u svojim rukama, opet zahvaljujući Trojki, ima i ključ i mandal mogućnosti diversifikacije Federacije i prestanka ovisnosti o plinu koji dolazi preko entiteta RS-a.
Zna hercegovački Džudžan kakva je to strateška prednost, pa je i američku administraciju odlučio vući za nos, dok se kao politički mačak poigrava s Trojkom. S obzirom na to da Dodik i Čović političke scenarije kreiraju daleko od očiju javnosti, nije moguće potvrditi da je zavrtanje plina bila zajednička igra. No, potencijalna korist koju obojica mogu dobiti upućuje upravo na takav pakt.
Čović protiv sebe, dakle, ima Amerikance, pa mu je potrebna pomoć, inače bi s Trojkom lako. Dodik je u istoj poziciji. Obojica hoće svoje plinske konekcije – Čović južnu, Dodik istočnu.
U takvom raspletu narednih dana možemo očekivati Čovićeve pozive partnerima iz Sarajeva da se deblokira projekt Južne interkonekcije. Naravno, po projektu HDZ-a. Odnosno, da ta interkonekcija bude pod kontrolom HDZ-a i Hrvata. Pa da i Čović ima mogućnost balijama zavrnuti energent koji je od vitalne važnosti za privredu.
Trojka se tako našla u procjepu dvije partnerske interesne zone, a dodatni teret joj je i proaktivno opoziciono djelovanje koje nudi rješenje u skladu sa zakonima, ali i američkim zahtjevima. Koje li ironije, najjači dio opozicije suspenzijom Ustava FBiH izbačen je iz vlasti jer nije “slušao” Amerikance, a sada jedino taj dio može spasiti američki interes na plinovodu Južna interkonekcija.
No, Čoviću i HDZ gerili to ne odgovara. Kao što ni Dodiku ne odgovara odugovlačenje s pričom o istočnoj interkonekciji. Istini za volju, šef diplomatije i lider NiP-a Elmedin Konaković davno je rekao da će obje interkonekcije ići u paketu. Dodik zna da ga je Konaković slagao, pa ga je, vjerovatno u dogovoru s Čovićem, udario tamo gdje mu najmanje odgovara – u Kantonu Sarajevo.
Nema sumnje da će antidržavni kriminalni duet Dodik – Čović nastaviti da strateški pritišću i stišću nedoraslu Trojku kako bi ostvarili konačne ciljeve. No, posljedice će najviše osjetiti privrednici i građani, koji već sada sa zebnjom čekaju svaki naredni potez.
Ako je, kako kaže Elek, Dodik nazvao da se pusti plin, ko garantuje da sutra neće nazvati da se plin isključi. Zima je sve bliže, a Sarajevo, kao ni ostatak države, nemaju drugi izvor ovog energenta.
Trojka je definitivno najveći krivac, jer njihove snishodljive politike dovele su nas u situaciju u kojoj se nalazimo. No, ozbiljnu količinu krivice snose visoki predstavnik Christian Schmidt i Ambasada SAD-a.
Njihova procjena o potrebama za uklanjanjem dijela političkog segmenta u BiH pokazala se očajnom. Sklonili su prodržavni segment, a ostavili separatističko-kriminalni. Zbog te očajne pogreške država je paralizirana, a uskoro će biti paralizirana i privreda i građani. Jer, kada dođe mjesec studeni, ukočit će se svi od zime.
Stoga, ako su već nametnuli Ustav Federacije da bi Dodik i Čović vladali nad oborenim glavama Trojke i sada kada je već jasno da je to bilo fatalno, neka nametnu zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji. Ako su mogli srušiti ustavni poredak, mogu i promijeniti jedan zakon. U suprotnom, dokazat će da su neprijatelji građana Sarajeva, Federacije i Bosne i Hercegovine.
Jer, Nikšić taj zakon nikada neće poslati u Parlament. On negdje turira Touarega R-Line!
Zamjenik direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Zoran Galić još uvijek je na poziciji u toj policijskoj agenciji iako je od 8. jula u bijegu od bh. pravosuđa i nalazi se u Hrvatskoj. Tužilaštvo BiH Galića sumnjiči za zloupotrebu položaja i primanje dara dok je bio direktor Granične policije BiH. Galić je znao da Tužilaštvo želi da ga ispita, a kada je čuo da se sprema akcija hapšenja pobjegao je iz BiH.
Za Galićem je Sud BiH odobrio i raspisivanje crvene Interpolove potjernice, a Vijeće ministara BiH koje čine HDZ, SNSD, DNS i stranke trojke još uvijek ga nije smijenilo s te pozicije jer unutar Vijeća ministara BiH nema saglasnosti da li ga treba smijeniti ili razriješiti na vlastiti zahtjev.
Galić je prvobitno iz Hrvatske pokušao isposlovati bolovanje, ali mu to nije uspjelo. Zatim je putem svojih advokata zatražio godišnji odmor ali mu na taj zahtjev nije udovoljio direktor SIPA-e Darko Ćulum. Od 8. jula Galić nema zakonsko utemeljenje odsustva s posla.
Njegov advokatski tim zatim je uputio zahtjev za razrješenje s pozije zbog ostvarivanja prava na penzionisanje sa datumom 8. juli. No, ministri iz reda Bošnjaka ne žele pristati na takvo razrješenje i omogućiti Galiću da još dobije i veliku novčanu naknadu zbog odlaska u penziju.
U slučaju Zorana Galića primjenjuje se Zakon o SIPA-i i Zakon o policijskim službenicima. I tačno je da je jedino nadležno tijelo za iniciranje smjene direktora i zamjenika Nezavisni odbor. No, postoje jasno propisani uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi Nezavisni odbor predložio smjenu Vijeću ministara BiH koje tvrdi da je istu i predložilo.
“Nezavisni odbor predlaže smjenu rukovodilaca i zamjenika rukovodilaca policijskih tijela BiH, za čiji je izbor nadležan, ako su počinili krivično djelo, odnosno ako počine tešku povredu službene dužnosti, osim za krivična djela iz oblasti sigurnosti saobraćaja”, navodi se u nadležnostima NO.
No, Nezavisni odbor u dopisu koje je dostavilo Vijeću ministara BiH nije navelo jasan zakonski osnov na osnovu kojeg se može smijeniti što je zaustavilo Vijeće ministara BiH da donese bilo kakvu odluku.
Nezavisni odbor u slučaju Zorana Galića je mogao pokrenuti disciplinski postupak ali time bi se otvorila dva problema. Prvi je što bi amnestirali njegovo neprisustvo na poslu od 8. jula za koje nema pokriće, a čekanjem na izjašnjenje kupili bi mu još vremena. Ukoliko bi bio pod disciplinskim postupkom ili suspenzijom do okončanja procesa imao bi pravo na veći dio plaće.
U svom aktu prema Ministarstvu sigurnosti BiH Nezavisni odbor ostavio je i opciju razrješenja upravo jer bi se disciplinski postupak mogao razvući nekoliko mjeseci.
No, Zakon o policijskim službenicima ostavlja mogućnost da se može primijeniti i Zakon o radu u institucijama BiH. A taj zakon jasno precizira u kojim slučajevima može prestati ugovor o radu i to: ako je zaposlenik neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam radnih dana sa prekidima u roku šest mjeseci. Galićeva šihtarica za mjesec juli ostala je upražnjena od 8. jula, jer nije dostavio dokaze o svojoj odsutnosti. Iako je bilo moguće da traži i neplaćeno odsustvo od 30 dana, Galić to nije uradio već na koncu traži razrješenje.
S druge strane u Zakonu o SIPA-i ne postoji riječ “smjena” već isključivo razrješenje. I tu su jasno propisani uslovi za isto: Vijeće ministara razrješava direktora i zamjenika direktora prema uslovima i procedurama koje sprovodi Nezavisni odbor.
(5) Direktor i zamjenik direktora mogu biti razriješeni dužnosti prije isteka mandata:
a) na lični zahtjev;
b) ako mu je konačnom odlukom izrečena disciplinska mjera zbog učinjene teže povrede radne dužnosti;
c) ako je osuđen za krivično djelo, osim za krivično djelo iz oblasti bezbjednosti saobraćaja;
d) ako se utvrdi da je aktivni član političke partije;
e) ako se na osnovu mišljenja nadležne zdravstvene ustanove utvrdi da je trajno spriječen da obavlja dužnost.
Dakle, Nezavisni odbor nije pokrenuo disciplinski postupak čime mu nije izrečena disciplinska mjera, Galić nije osuđen za krivično djelo, nije utvrđeno da je aktivni član partije iako je prisustvovao skupovima HDZ-a, a nejasno je i njegovo zdravstveno stanje.
Nezavisni odbor zbog svoje strukture u kojoj su tri člana bliska HDZ-u očito ima poteškoće da postupi zakonito u ovom slučaju, pa je sve prebačeno na Vijeće ministara BiH. No, zakon je jasan. Vijeće ministara BiH nije nadležno za smjenu i ukoliko bi postupilo mimo Nezavisnog odbora to bi Galiću otvorilo mogućnost tužbe koju bi sigurno dobio u svoju korist.
Ministar sigurnosti Nenad Nešić precizirao je da u ovom trenutku mogu samo postupiti po zahtjevu za razrješenje koje je podnio Galić ukoliko Nezavisni odbor ne dostavi zahtjev za smjenom. Nezavisni odbor je stava da su se već odredili o smjeni Galića i da neće više otvarati ovu temu.
Sada su na potezu pravni stručnjaci koji bi Vijeću ministara BiH trebali dati mišljenje da li su ispunjeni uslovi da se zbog nepoštivanja odredaba Zakona o radu u institucijama BiH može Galiću otkazati ugovor o radu. Time bi se izbjeglo da Galić ostvari beneficije od ove državne agencije i budžeta BiH dok se nalazi u bijegu od krivičnog postupka, a BiH spasi od sramote.
A šta ako Vučić, kada kaže kako su ga Rusi obavijestili da mu zapad za danas sprema državni udar, zapravo saopštava da se boji državnog udara koji bi mogli organizovati – Rusi?
Sjetite se filmova i serija o Poirotu i Holmesu. Oni nas uče da je istina kao cvijet koji raste kroz pukotinu u betonu. Istina se doslovce pomoli kroz napuknuće u narativu. Sve počinje naizgled nebitnim detaljem: neka čaša ili slika koja nije na svom mjestu. Samo jedan sitni a pogrešni detalj u alibiju dovoljan je da ga na koncu sruši.
Ko će znati šta Vučić u svojoj – što glumljenoj što stvarnoj – paranoji misli. Ko će znati je li – i zašto – priču o državnom udaru izmislio.
Ovdje ću njegov najnoviji „zapad me ruši“, kako se to danas kaže, narativ tretirati kao – priču.
Ovo, dakle, nije istraživački tekst. Nego primjer, da to tako nazovemo, forenzičke analize teksta. U ovom slučaju Vučićevog usmeno saopštenog teksta. Ništa ne tvrdim. Samo prstom pokazujem na rupu u priči.
„Ako eliminišete nemoguće, ono što ostane, ma kako nevjerovatno bilo, mora biti istina“, kaže Holmes na jednom mjestu. O tome se radi.
Evo Vučićeve priče. Nakon što je on odlučio da zapadu daruje srpski litij, zapad je organizovao demonstracije protiv eksploatacije litija. I riješio da ukloni onoga koji im je dragocjenu rudu dao. Ajdeeeee…
Ovdje, očito, ne govorimo o napuknuću u narativu. Nego o rupetini. Veličine rudarskog kopa.
A šta ako su demonstracije organizovali oni koji su uznemireni Vučićevom litijskom vezom sa zapadom? Ko bi to mogao biti? Možda, štatijaznam – Rusi?
Pogledajte šta o demonstracijama kažu Rusi, kroz usta Marije Zaharove. Oni ne osuđuju opravdani bunt naroda. Naprotiv: iskazuju razumijevanje za pobunjene građane. Citiram Zaharovu: “Određeni pseudodemokratski krugovi pokušavaju cinično, bez obzira na posljedice i rizike, transformirati sasvim prirodnu brigu građana o okolišu, posebice njihov zahtjevan odnos prema rudarskim projektima u interesu razvoja nacionalne ekonomije, i poboljšanje dobrobiti ljudi u prosvjedni pokret”.
Protesti su, dakle, po Rusima „sasvim prirodni“. Ali ih zapad pokušava transformisati u nešto drugo.
To da proteste i svrgavanje organizuje zapad, koji ne krije zadovoljstvo dogovorom sa Vučićem – a kako i ne bi bili zadovoljni, kada su litij dobili usred Evrope, pod afričkim uslovima – te odlično zna da je upravo i jedino Vučić garant dogovora… Detalj je zbog kojega čitalac stane sumnjičavo vrtjeti glavom.
Da na osnovu raspoloživih detalja, da prostite, ja pišem priču o tome šta se stvarno zbiva, posložio bih to ovako.
Vučić je još jedan autokrata čije gadluke zapad što toleriše, što u njima asistira, jer od toga ima koristi. Između demokratije i litija u Srbiji zapad će uvijek izabrati litij. Ako je cijena za oružje koje Vučić šalje Ukrajini i Izraelu to da se na oba oka zažmuri na širenje Srpskog sveta na BiH i Crnu Goru – ah, šta da se radi: niko kajganu nije napravio bez razbijenih jaja. Neće valjda čuvena zelena agenda stati zbog nekakvih Bošnjaka i Crnogoraca. Pri čemu su drugi malobrojni a prvi muslimani: što znači da je njihova specifična cijena u odnosu na litij neznatna – i manja od zanemarive.
O uništenju rijeka, plodne zemlje i stanovništva koje je ima nesreću da se okući u blizini rude koja je zapadu nužna da bi čuvao prirodu, izlišno je i govoriti.
Da na osnovu raspoloživih detalja, rekoh, da prostite, ja pišem priču o tome šta se stvarno zbiva, rekao bih da ga je Kvinta preko litija momački zavalila Vučiću. Koji se sada govoreći o zapadu, zapravo obraća Rusiji.
Rekao bih, još, da Vučić proklinje dan kada je Bog metnuo litij u srpsku zemlju. Jer je litij, koji je možda isprva doživljavao kao blago, postao njegovo prokletstvo. Jer: kad se povlače granice interesnih zona, ono gdje ima litija ide zapadu. Sada to treba objasniti Rusima i njihovim falangama u Srbiji: od SPC pa naniže.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
