Analize

“Slučaj” Šarčević i ljudska prava: Franjina “PEN”etracija u društvo pisaca odbjeglih od vlastitog identiteta

Nisam znao, ali čitajući kolumnu Selvedina Avdića sam saznao da je objava skrinšotova koji dokazuju kako je Franjo Šarčević glasačima Željka Komšića “jebavao majke”, “lukavo tempirana”, te da je “iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke” na profesora matematike. Nisam znao, ali me, eto, bivši urednik sa Žurnala i vječni prezimenjak Selvedin, nauči da je za neke psovke, ako se, kao Franjo, zalažete za “laičko društvo i sekularnu državu”, bitan kontekst, dok je, recimo, za uzvratne psovke Franji, kontekst potpuno nebitan.

Jer kad Franjo psuje majke glasačima Željka Komšića, a ima ih najmanje 220 hiljada, nije isto kao kada, recimo, glasači Željka Komšića psuju majku Franji.

Franjo Šarčević je, ako ćemo pravo gledati, u ovom trenutku “režimski matematičar”. Podržala ga je, javno, Naša stranka, vladajuća politička partija na nivou Općine Centar, Kantona Sarajevo, Federacije BiH i, na koncu, države BiH. Dakle, vlast je uz Franju. I to je, sasvim ok.

A ako je vlast uz Franju Šarčevića, ko to, onda, ugrožava “režimskog matematičara”? Botovi. I to oni botovi koji se služe istim rječnikom kao profesor Šarčević kada, recimo, piše da je profesor Vahidin Preljević “nacionalistička hulja”, da je Emir Suljagić “medicinski slučaj”, da glasačima Željka Komšića “jebe majku” i kada ismijava gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njenog djevojačkog prezimena Londrc.

Nisam primijetio da su Emir Imamović Pirke, koji toliko voli Bosnu da je emigrirao u Hrvatsku, i Selvedin Avdić, koji se nepotrebno stidi svoje ratne prošlosti u Armije RBiH, i dvadesetak članova PEN Centra BiH koji su stali u odbranu Franje Šarčevića od “botovskog napada”, stali u zaštitu, recimo, Benjamine Karić kada  su je “sekularni” botovi s lijeve strane vrijeđali zbog dijeljenja baklave.  Koja je razlika između botovskog napada na Karićevu ili Šarčevića? Zašto Franjo zaslužuje podršku, a Benjamina ne? Zašto je seksističko iživljavanje nad Dušankom Majkić “društveno prihvatljivo” za “pisce i kolumniste” Pirketa i Sefketa, dok se svi njihovi istomišljenici odmah postrojavaju kada, naprimjer, treba braniti likove i djela Sabine Ćudić ili Mie K. Abazović.

Kada sljedbenici ideologije Franje Šarčevića poručuju da će Sebija Izetbegović završiti kao Elena Čaušesku, tada nema ni Sefketa niti Pirketa, koji je nestao kao da je “ubiven”. Jer to nije “odvratna prijetnja”. Tada niko ne potpisuje peticije. Jer nije isto psovati majke Franji i pozivati na smrt Sebije.

U Sarajevu se godinama, evo, mogu problematizirati i živa i mrtva djeca. Broj mrtve je, sjetit ćemo se, problematizirao psiholog i kurir Srđan Puhalo. Oblačenje žive je problematizirao Franjo Šarčević.

Ako je to sloboda izražavanja, ok. Ali onda je i sloboda izražavanja kada ljudi koje su povrijeđeni tim prebrojavanjem mrtve djece i problematiziranjem oblačenja žive djece psuju majke Puhalu i Šarčevićem. Sve dok ne ugrožavaju njihove živote.

Ne možete davati pravo Puhalu i Šarčeviću da psuju kome žele i preispituju što god žele, a istovremeno oduzimati pravo onima koji žele da psuju Puhalu i Šarčeviću. I njihovim istomišljenicima.

Kada sam ga sredinom ove sedmice pozvao da dođe u moju TV emisiju i obrazloži svoje stavove, Franjo Šarčević se zahvalio, kazavši da cijeni poziv, ali da ne može gostovati. Par sati kasnije će se na Facebooku pohvaliti kako mi je “lagao” i kako ne cijeni moj poziv.

Ok. Ugledni profesor javno priznaje da laže. Logično je zapitati se koliko puta nije priznao da je lagao. A laž i dosljednost ne idu zajedno.

Da nema ništa sporno u njegovim stavovima, Franjo Šarčević bi došao u emisiju i, uz sva logična pitanja, ubijedio i mene i onih 200 hiljada gledalaca da je u pravu. Argumentima. Ali zna i on da nije u pravu. I zato se boji suočavanja sa vlastitim nelogičnostima.

Jer život nisu brojke, osim u trenucima kada brojimo godine. Život nisu računske operacije, osim u trenucima kada nekom oduzimaju život. Franjo Šarčević možda zna matematiku. Ali sigurno ne zna politiku. I ne zna ništa o izbornom zakonodavstvu. I ne zna ništa o količnicima koji određuju delegate u domovima naroda. Njegova matematika, prema kojoj je prosta većina – 50 posto plus jedan glas ne vrijedi u Bosni. Ovdje mnogo manje vrijedi bošnjački glas od hrvatskog glasa. I samo ovdje 50 posto plus jedan glas ne znači da vladate. Ovdje to znači da vladaju vama. Uz pomoć glasova ponekog sefketa, pirketa, kazaza i ostatka društva nečega. Da se razumijemo, njihovo je pravo da budu šta god žele. Ali to ne znači da samo oni imaju pravo “na istinu” i “moralisanje”. Zato, za kraj – POZDRAV DOMOVINI! Jer pod tim je pozdravom, i pod zastavom ljiljankom, opstala sloboda.

Janusz Bugajski’s Washington View: America and Russia Are at War

Moscow’s “special military operation” in Ukraine has developed into a war between Russia and the United States. Although the war is currently in the warm stage it could rapidly heat up over the coming year. Russia’s non-military attacks on the West began over two decades ago when Putin became President, especially in its information offensives, political corruption, and energy dependencies. And because of Washington’s weak response to the seizure of Crimea in 2014 the Kremlin is escalating the war against the West through Ukraine.

Putin issued a warning to Washington on the eve of the expanded war in February 2022 that NATO had to reverse its decision to include Central Europe in the Alliance and remove all weapons close to Russia’s borders. Moreover, as Ukraine aspired to NATO membership to protect itself, Moscow was determined to halt the process. It calculated that Kyiv would quickly fall, that the West would be divided in its support for Ukraine, that economic sanctions would not be imposed, that Western publics would grow tired of the war, and that Ukraine’s resolve would dissipate. It was proved wrong in several of these estimations but it continues to push the narrative that Russia’s victory is inevitable and the West does not have the stomach for a prolonged conflict.

Putin’s propagandists regularly threaten Poland and the Baltic states with invasion and former president Dmitri Medvedev has declared that attempts to push Russia back to its 1991 borders would result in the nuclear annihilation of Washington, London, Berlin, and Paris. These bombastic statements are intended to rally Russians around the flag and to frighten Western leaders to stop arming Ukraine and allow Moscow to triumph.

The Kremlin views Ukraine’s future as decisive for Russia’s future, because without Ukraine subdued or eradicated the Russian federation will dissolve. Putin himself has issued such warnings. Paradoxically, such a juxtaposition should actually encourage Western governments to make sure that Ukraine is victorious. If the stark choice facing Washington is either Ukraine’s capitulation and Russia’s expansion or Ukraine’s victory and Russia’s rupture then the dissolution of Europe’s last empire must be the Western goal.

The first alternative – a potential Russian victory in Ukraine – has convinced several NATO members that a broader war is on the horizon. The Defense Ministers of the United Kingdom, Germany, Poland, Norway, and other NATO allies have stated that the West needs to prepare for an outright war with Russia. Their warnings are intended to draw attention to three realities – that Europe can no longer depend on the US, especially if there is a second Trump presidency; that Europe itself remains militarily unprepared and ill equipped; and that Ukraine conceding any territories to Russia will embolden Moscow to directly confront NATO militarily.

Although the threat of nuclear war stirs fears among many Western officials, Russia’s leaders will not commit national and personal suicide by using them against NATO. Alliance nuclear strikes would erase all major Russian cities within minutes. And similarly to the Soviet elite, the current clique of corrupt officials will want to survive and salvage their political futures and economic fortunes. When Russia starts to rupture, even if some emerging states acquire nuclear weapons, they will have no reason to deploy them while seeking international recognition and economic assistance. Post-Russian states are likely to pursue nuclear disarmament much like Ukraine, Belarus, and Kazakhstan after the demise of the Soviet Union. Indeed, the West will need to be closely engaged in the process of de-nuclearization and de-militarization.

A bigger danger looming ahead is Washington’s potential refusal to intervene in the event of a Russian military strike anywhere on NATO territory. The destruction of some infrastructural or military facility without Allied counterstrikes led by America would simply escalate Moscow’s ambitions. The lack of response would expose the US as an unreliable “paper tiger” – according to the old Maoist insult. Washington would then face an even starker choice – whether to abandon its allies or be drawn into another European war.

Such a losing scenario can be avoided if Ukraine is fully armed over the coming months to defeat the Russian military, especially as its forces have already demonstrated their capabilities. Recent Russian gains in parts of Donbas can be reversed if Ukraine is properly equipped with long range weapons, aviation, and artillery. At the same time, Western leaders should not be fooled by offers of settlements or ceasefires with Russia, which will seek to consolidate it conquests. The US and the EU have vastly bigger economies and resources than Russia and the only question mark is the willpower and determination of alliance leaders.

Regardless of the US elections, there is strong bi-partisan consensus on NATO and Ukraine in both chambers of the US Congress. And recent opinion polls demonstrate that an overwhelming majority of the American public continues to support Ukraine. Many senior Republicans understand the urgency and importance of Kyiv defeating one of America’s chief adversaries. Half of Russia’s professional army has already been destroyed in Ukraine and by spending less than 5% of the annual US defense budget the mission can be completed.

For the internationalists and anti-imperialists in Washington to prevail, they must convince the electorate that America will only be great again as the leader of the free world, while the isolationists are voted out in November. Simultaneously, the Biden administration must pursue bold and innovative ways to arm Ukraine, including using billions of dollars of frozen Russian state assets. It is clear that the critical battle in this US-Russia war will be Ukraine’s victory in liberating all of its territories. This will prevent a wider conflict and accelerate the rupture of the imperial Russian state.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)

 

Dan nezavisnosti BiH: Referendum nije bio kraj borbe za nezavisnost, nego njen početak!

Šta BiH treba biti — građanska država, ili država konstitutivnih naroda? To pitanje je bilo ključno 1. marta 1992. Ključno je i danas.

Aktuelni izazovi

Nakon svega što se desilo u protekle dvije godine postoji određena zbunjenost kada se govori o “građanskoj državi”.Najprije, SDA kao bošnjačka stranka je zadnjih godina često zagovarala građanski princip. Može li etno-nacionalna stranka podržavati građanski princip; zar se to dvoje ne isključuje?

Međunarodna zajednica je, kroz Schmidtove amandmane od 2. oktobra, dala prednost pravima konstitutivnih naroda (tačnije hrvatskog naroda) u odnosu na građanska prava. Međutim, nije ni u tome ostala dosljedna, pa je kroz drugu Schmidtovu intervenciju (od 27. aprila), potkopala princip konstitutivnosti naroda, oduzimajući pravo Klubu Bošnjaka i bošnjačkom potpredsjedniku Federacije da utječe na proces imenovanja Vlade.

DF kao građanska stranka je, u tom trenutku, tražio da se poštuje volja Kluba Bošnjaka, odnosno bošnjačkog potpredsjednika FBiH pri izboru Vlade FBiH. Mnogi su otvarali pitanje: može li se građanska stranka voditi takvom, nacionalnom logikom?

Na koncu, HDZ i stranke Trojke su podržale suspenziju „bošnjačkog veta“. HDZ je time demonstrirao da je samo za konstitutivnost Hrvata, ali ne i Bošnjaka.

A iz Trojke je poručeno da Schmidtova odluka „jača građanski princip u odnosu na etnički“ i „poštuje principe parlamentarne demokratije u kojoj konačnu odluku donosi većina u Predstavničkom domu“.

Po toj logici, zahvaljujući Schmidtu, nakon idućih izbora će prosta većina u Parlamentu moći izabrati vladu, ignorišući npr. Klub Hrvata i hrvatskog pot/predsjednika Federacije. Jedini problem s ovom ocjenom je što je neistinita.

Schmidtova odluka je, naime, omogućila da se zaobiđe bošnjački veto 2022, ali ne i hrvatski 2026.

Navedena zbrka izvire iz činjenice da Bosna i Hercegovina nije ni građanska država, niti je država konstitutivnih naroda, već mješavina. Tako je oduvijek bilo.

Ako je ne posmatramo u nekom idealnom okružju, već u konkretnoj stvarnosti (i u kontekstu konkretnih odluka), dilema „građanski princip ili konstitutivnost naroda“ postaje izuzetno problematična.

Ako danas postavljamo to pitanje, odgovor možemo naći u praksi dvije značajne ličnosti iz vremena stjecanja nezavisnosti: Alije Izetbegovića i Bogića Bogićevića.

Referendum građana BiH za člana Predsjedništva SFRJ, Srbina

Počet ću s Bogićevićem. Danas je prilično zaboravljeno da je prije 1. marta, održan već jedan referendum građana.

25. juna 1989. godine, na referendumu građana, birao se bosanskohercegovački član Predsjedništva Jugoslavije. Već tada su se otkrili izvjesni problemi, koji su ostali aktuelni sve do danas.

Naime, među onima koji su se htjeli kandidovati, bio je i Zdravko Grebo, tada član CK Saveza komunista BiH. Međutim, on se na kraju nije mogao kandidovati, jer se izjašnjavao kao Jugosloven. (Dakle, Sejdić-Finci prije Sejdić-Fincija.)

Može zvučati bizarno (da Jugoslaven nije mogao biti član Predsjedništva Jugoslavije). Ali to je bilo sasvim normalno u strukturi SR BiH, koja je još od ZAVNOBiH-a bila definisana kao republika (samo) tri naroda.

Tako je, od 1980, Savez komunista BiH svake godine delegirao bh. člana jugoslovenskog Predsjedništva, vodeći se pravilom nacionalne rotacije. Jedne godine bi bio izabran Hrvat, druge Srbin, treće Bošnjak (tada Musliman). Oni poput Grebe, čija se etnička pripadnost (ili nepripadnost) nije uklapala u tronacionalni okvir, nisu mogli biti članovi Predsjedništva.

U svakom slučaju, pošto su prethodno u jugoslovensko Predsjedništvo izabrani Hrvat Branko Mikulić i Musliman Raif Dizdarević, 89. godine je došao red da se izabere Srbin.

Kandidati, unutar Saveza komunista, za tu poziciju bili su: Nenad Kecmanović, Bogić Bogićević, Dragan Kalinić, Živko Radišić, Neđo Miličević i Marko Ćeranić.

Na kraju je sa 609 hiljada glasova izabran Bogićević, kao Srbin. Ali izabran je glasovima svih građana BiH (a ne samo Srba). Dakle, nije bio „legitimni predstavnik“. Nešto kao Željko Komšić danas.

Legitimni predstavnik Muslimana u Predsjedništvu SFRJ

Nakon Bogićevićevog izbora, nekada u maju 1990. godine, u bošnjačkim, tada muslimanskim intelektualnim krugovima su se javljali glasovi, koji su dovodili u pitanje izborni sistem, pa i sam Bogićevićev legimitet.

Njihova argumentacija je glasila: „Kako je moguće da treći po brojnosti narod u SFRJ (dakle, Muslimani) nema svog predstavnika u kolektivnom predsjedništvu države?“

Kada je, na historijskoj sjednici u martu 1991. godine, Bogićević odbio glasati za prijedlog JNA o proglašenju stanja neposredne ratne opasnosti na području cijele SFRJ (“vanrednog stanja”) — pokazalo se da on bolje štiti interese Bosne i Hercegovine, a samim time i Bošnjaka/Muslimana, nego što bi to činio neki Bošnjak. Nego što je to činio npr. njegov prethodnik, Raif Dizdarević. Ili nego što bi to činio npr. Bošnjak Fikret Abdić.

Tada se Karadžićev SDS okrenuo protiv Bogićevića, tvrdeći da, iako je Srbin, on nije „predstavnik srpskog naroda“.

Poenta navedene epizode bi mogla biti — da je bilo besmisleno osporavanje Bogićevićevog legimiteta, bilo da je dolazilo s bošnjačke, bilo da je dolazilo sa srpske strane.

Međutim, takva poenta zvuči previše lijepo da bi bila dovoljno dobra.Zato ću kazati sljedeće: sreća pa je Bogić Bogićević izabran za člana Predsjedništva Jugoslavije.

Šta bi se desilo da je, recimo, izabran Nenad Kecmanović? Ili Dragan Kalinić (poznat po tome što je kasnije zagovarao granatiranje sarajevskih bolnica)? Ili Živko Radišić?

Treba podsjetiti da je Kecmanović, na izvjestan način bio favorit, ali je odustao od kandidature, nakon što mu je Muhamed Berberović zaprijetio da će objaviti informacije o njegovim vezama sa britanskim tajnim službama, koje je prikupila Državna bezbjednost SR BiH.

Šta da nije došlo do navedene intervencije? Šta da je Kecmanović bio izabran i omogućio usvajanje prijedloga JNA, koji bi značio svrgavanje novoizabrane vlasti u BiH?

„Dogovor naroda“ ili građanska BiH

Najvećih strah bošnjačkih političkih krugova 1989, 1990. i 1991. je bio da bi ključne odluke o sudbini Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Bošnjaka mogle biti donesene sporazumom između srpskog i hrvatskog političkog faktora, po ugledu na sporazum Cvetković-Maček.

Dogovor u Karađorđevu će, kasnije, potvrditi opravdanost tih strahova.

(Stjepan Mesić je mnogo puta svjedočio da mu je Franjo Tuđman kazao kako se lako dogovorio s Miloševićem o podjeli Bosne. Kad ga je Mesić pitao „šta o tome misli Alija Izetbegović“, Tuđman je kazao: „Kad se srpske i hrvatske škare slože, Alija tu nema šta tražiti.“)

Kako primjećuje jedan komentator tadašnjiih zbivanja, Tuđman i Milošević su u martu 1991. dogovorili sve pojedinosti sporazuma o podjeli BiH, ali „u Skupštini Republike BiH, Srbi i Hrvati zajedno nisu raspolagali zahtijevanom dvotrećinskom većinom za promjenu ustava. Sa stanovišta rukovodstva SDA, najgore što se moglo da se dogodi jeste da njihova stranka ostane u opoziciji — budući da su dvije druge etničke stranke mogle bez njih obrazovati vladu.“ (Tarik Haverić, Ethnos i demokratija)

Zamislimo da je Bosna i Hercegovina, nakon sporazuma u Karađorđevu, u 1992. godinu, ušla sa vladom u kojoj bi bili samo SDS i HDZ.

Strah od srpsko-hrvatskog dogovora o ponovnoj podjeli BiH, bio presudni motiv, koji je opredijelio bošnjačku političku elitu da 1990. godine insistira na principu „nacionalnog konsenzusa“, tj. potrebe da se uvaži glas Bošnjaka, tada Muslimana, kada se budu donosile odluke o „reformi Jugoslavije“.

To je od ključnog značaja. Te 1990. postoji apsolutni međunarodni konsenzus da se Jugoslavija treba očuvati.

Tada još uvijek nema govora o nezavisnosti republika.

U maju 1990. godine, Alija Izetbegović kaže: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike narodamogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima.“ (Moje podvlačenje)

„Istinski“ ili, što bi se danas reklo, „legitimni“ predstavnici naroda.

Nakon izbora, u prvoj polovini ’91, Alija Izetbegović, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, počinje ići na proširene sastanke saveznog Predsjedništva, a zatim i na sastanke republičkiih rukovodstava koje organizira Evropska zajednica.

Povodom jednog od tih sastanaka, u martu ’91, Izetbegović u svojim Sjećanjima kaže: „Razgovori u Splitu demonstrirali su novu političku realnost u Jugoslaviji. Za razliku od stare Jugoslavije, kada su relevantne bile samo dvije strane, Srbi i Hrvati, sada su se i Bošnjaci pojavili kao faktor, bez kojeg se više ne mogu donositi odluke.“

Sve se mijenja u ljeto 1991. godine, kada nakon što pregovori nisu uspjeli, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost.

11. septembra 1991, Predsjedništvo BiH usvaja Platformu za ostvarenje suverenosti.

14. oktobra 1991, Skupština BiH usvaja Deklaraciju o suverenosti BiH.

Obje odluke su usvojene, uz protivljenje SDS-a. Ali nigdje u Ustavu nije postojala odredba da je za odluke potreban konsenzus „predstavnika sva tri naroda“. To znači da su odluke bile legalne.

Princip „konsenzusa naroda“ koji je bio sredstvo za sprečavanje srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH, u novom kontekstu, postaje prepreka za nezavisnost. Ali ne legalna, već politička.

Alija Izetbegović nakon proglašenja slovenačke i hrvatske nezavisnosti počinje naglašenije zagovarati građanski princip, nauštrb „dogovora naroda“.

Na Kongresu SDA 1. decembra 1991. godine, Izetbegović kaže: „Srbija i Hrvatska su nacionalne države. BiH to nije i zato može biti samo građanska republika. Jer u BiH ne žive Srbi, Hrvati i Muslimani, nego nacionalna mješavina tih naroda.“

„U BiH“, veli on, „pravo pitanje ne glasi da li i kako samoopredijeliti narode, nego kako samoopredijeliti njihovu mješavinu. Odgovor za to postoji, a to je historijska formula Bosne kao multikonfesionalne, multinacionalne, multikulturne zajednice.“

Kada je Evropska zajednica postavila građanski referendum (a ne konsenzus tri nacionalne stranke) kao uslov za sticanje nezavisnosti BiH, za nas tada dileme nije bilo. S „dogovorom naroda“ ili bez njega, BiH je morala ići ka nezavisnosti.

Naše, probosanske političke elite su od ranije zauzele jasan stav da je za BiH prihvatljiva samo cjelovita Jugoslavija, u kojoj su Slovenija i prije svega Hrvatska. Bez njih to ne bi bila Jugoslavija, već Velika Srbija.

Ako bi ostali u Velikoj Srbiji, „Bošnjaci bi“, piše Izetbegović, „bili iskorišteni da ratuju za račun dva zavađena susjeda“. Riječju, Bošnjaci bi bili u poziciji kakvoj su sada Čečeni ili Tatari, čija omladina je regrutovana i ratuje po Ukrajini uime velike Rusije.

U tradicionalnim, moralistički intoniranim priručnicima za vladaoce, hvaljena je dosljednost kao takva. Nasuprot njima, Machiavelli ističe da dosljednost vladaoca, tj. nesposobnost da se prilagođava novim okolnostima, može odvesti državu u propast.

Uloga međunarodne zajednice

Referendum o nezavisnosti svakako nije bio kraj, nego početak. Da „građanski princip“ nije nikakav čarobni štapić za očuvanje BiH pokazalo se vrlo brzo nakon referenduma.

Naime, Radovan Karadžić i Mate Boban su 6. maja 1992. u austrijskom Gracu postigli sporazum o prekidu neprijateljstava i o podjeli BiH, čime se pokazalo da je podrška HDZ-a nezvisnosti BiH samo privremena.

Kako piše Zijad Šehić u knjizi Eksperiment u svjetskoj laboratoriji — Bosna, 8. maja 1992. reaguje State Depratment saopćenjem, u kojem se iznose stav da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka, tada Muslimana, i legalno izabrane vlade BiH.

Oslobođenje je, recimo, dan kasnije prenijelo saopćenje uz naslov: „SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez Muslimana“.

State Department je podsjetio da se dvije trećine građana s pravom glasa na refrendumu izjasnilo za nezavisnu i cjelovitu BiH, te se pozivaju sve strane da se kroz razgovore dođe do rješenja krize.

To je, u konačnici, ostvareno kroz Dejtonski sporazum, kojim je potvrđena nezavisnost BiH, na osnovu odluke od 1. marta, ali je uspostavljeno uređenje, koje nije građansko, već princip „dogovora naroda“ ima značajno mjesto u njemu. Takvo, dejtonsko uređenje ima apsolutnu podršku međunarodne zajednice i danas.

Zaključak: građansko-bošnjačka koalicija

Ako uzmemo u obzir navedena iskustva, jasno je da je početna binarna opozicija „građanski princip ili konstitutivni narodi“ — neadekvatna da odgovori na izazove u političkoj praksi.

U borbi za Bosnu i Hercegovinu, treba se koristiti i jednim i drugim principom. Jer po Dejtonu BiH nije posve ni građanska niti je posve tronacionalna država, već nešto između. Mješavina.

Kako se, dakle, nositi s aktuelnim izazovima u borbi za bh. nezavisnost?

S jedne strane, glasovima svih građana u Predsjedištvo i druga mjesta na kojima se odlučuje birati ljude kao što su Bogić Bogićević i Željko Komšić, koji će štititi interese države bolje nego dobar dio bošnjačkih funkcionera. To je egzistencijalni interes BiH, jednako kao i očuvanje sadašnje strukture Ustavnog suda u kojem nema „dogovora naroda“, te se odluke donose većinom koja je pro-državna zahvaljujući prisustvu evropskih sudija.

Nadalje, uz Predsjedništvo i Ustavni sud, treba u što većoj mjeri koristiti Predstavnički dom Parlamenta BiH (po modelu izbora CIK-a u proteklom mandatu); treba se suprotstaviti trenutnoj tendenciji da se u izbor CIK-a uključi Dom naroda.

S druge strane, čuvati bošnjački veto, kojim se sprečava da SNSD i HDZ sami donose odluke u Domu naroda gdje imaju većinu. Treba, primjera radi, pružiti podršku Klubu Bošnjaka u odluci da ne dolazi na sjednicu, ako se na dnevnom redu nađe HDZ-ov Izborni zakon kojim bi se dalje razgradila država.

Također, ne smijemo se pomiriti sa suspenzijom volje Kluba Bošnjaka i bošnjačkog potpredsjednika Federacije, s obzirom da OHR nije spreman uraditi isto Klubu Hrvata i hrvatskom potpredsjedniku FBiH (što je pokazao period 2018–2022. kada je HDZ blokirao formiranje vlade). Nedopustio je da međunarodna zajednica ima senzibilitet prema konstitutivnosti samo jednog naroda, Hrvata, a da nema prema konstitutivnosti Bošnjaka.

Na koncu, u raspravama o reformi Izbornog zakona i ustavnog sistema, a s obzirom da međunarodni faktor ne podržava skoru transformaciju BiH u striktno građansku državu, potrebno je više i češće isticati princip proporacionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda.

Po tom principu, koji je važeći princip Dejtonskog ustava, HDZ-u ne može pripadati 33% državne vlasti, jer pretenduje da predstavlja populaciju koja čini samo 15%. Ne može biti pravedno da 50% i 15% stanovništva dobiju isti komad vlasti. Konstitutivnost ne podrazumijeva nužno paritet, već i — proporcionalnost.

Da bi se navedena politika efikasno vodila potrebna je jedna široka građansko-bošnjačka koalicija, koja će koristiti navedene dvije vrste argumentacije, ne u svrhu međusobne prepirke bošnjačkih i građanskih stranaka, već u korist zajedničkog cilja — jačanja nezavisnosti države BiH.

Igre oko Južne interkonekcije: Tuđmanov obavještajac u operaciji protiv SAD-a, BH Gasa i Sarajeva

Kako bi se opravdale trenutne opstrukcije, odnosno blokade strateški važnog projekta “Južne interkonekcije” u režiji predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine Dragana Čovića, a koje su u posljednje vrijeme dovele do žestokih reakcija zvaničnog Washingtona, ove sedmice je u Mostaru održan skup na kojem je predstavljena studija “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo s Republikom Hrvatskom”, piše Radio Sarajevo.

Isključivanje Sarajeva – po svaku cijenu

O tom događaju sinoć je izvijestila i Hrvatska radiotelevizija (HRT).

“Od strateškog je interesa za BiH da se energetske snažnije uveže s Hrvatskom kako bi se oslobodila ovisnosti o ruskome plinu kroz projekt Južne plinske interkonekcije kojim bi upravljala kompanija koja je pod utjecajem kruga NATO-a i EU-a”, ocijenjeno je u Mostaru na predstavljanju energetske studije. Prenijela je to Hrvatska novinska agencija (HINA), mediji bliski HDZ-u BiH, kao i desničarski portali u susjednoj Hrvatskoj.

Studiju je su predstavili Institut za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba sa dr. Gordanom Akrapom na čelu, zajedno s Institutom za društveno-politička istraživanja (IPDI) iz Mostara, uz, kako je naglašeno, podršku Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) Republike Hrvatske.

Dr. Akrap je ocijenio je kako je iznimno važno BiH povezati preko plinovoda s LNG terminalom na otoku Krku, koji je “nakon ruske agresije na Ukrajinu pokazao stratešku važnost za Hrvatsku”, ali postoji ozbiljan uvjet… Po Akrapu, Bosna i Hercegovina “mora steći svoju energetsku neovisnost o ruskome plinu” tako da “operaterom nove tvrtke trebaju upravljati države članica EU i NATO-a preko svojih instrumenata kako bi izvori neovisno od ruskoga plina mogli opskrbljivati sigurno i pouzdano Bosnu i Hercegovinu”.

Na HRT-u je bio nešto precizniji pa je kazao “da je važno da Južnom interkonekcijom ne upravlja BH Gas, kako je predloženo”. To je upravo ono što traži Dragan Čović, čiji HDZ BiH insistira na formiranju nove kompanije sa sjedištem u Mostaru. Suprotno stavovima i Washingtona, ali i zdravoj logici. Jer je iskusna sarajevska kompanija u vlasništvu Vlade Federacije BiH (gdje sjede i brojni Čovićevi ministri!) već godinama uključena u aktivnosti u vezi s ovim plinovodom, te bez većih problema sarađivala sa kolegama iz zapadnog susjedstva.

Zanimljivo je da su o tome na korektan način još prije četiri godine pisali i lokalni portali u Posušju, upravo onom gradiću kojem će, kako tvrdi Čović, iz Sarajeva “zavrnuti plin”!?

Stajalište Sjedinjenih Američkih Država jeste da Čovićevi zahtjevi nisu utemeljeni niti racionalni, a kritiku na njegov račun zbog toga je posebnim pismom upućenim na adrese ministara vanjskih poslova Hrvatske i BiH ranije iznio i američki državni sekretar Antony Blinken. Direktno ga je kritizirao i Blinkenov pomoćnik James O‘Brien tokom nedavnog posjeta Sarajevu, podsjeća nas Jutarnji.hr.

“Federacija BiH ima jednu kompaniju za transport plina BH Gas kao što i Hrvatska ima samo jednu kompaniju za transport plina. Čovićev prijedlog da se formira nova kompanija za prijenos, koja trenutno ne postoji, nema zaposlenike, nema iskustva, nema mogućosti da osigura stabilno financiranje, nije održiv i sahranit će ovaj projekt”, saopćila je Ambasada SAD-a u Sarajevu.

Uprkos tome dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru dr. sc. Dražen Barbarić je na mostarskom skupu ocijenio kako je “trenutačni plinski operater u Federaciji BiH” kompanija (“BH Gas”) koja je “gubitaš i opterećena korupcijom”. Pojasnio je kako je nelogično da kompanija, može biti partner s obzirom na to da je izložena “malignom utjecaju Rusije, Irana i Turske”.

Valjda se spominjanjem Turske i Irana želi – Dodikovim rječnikom kazano – upozoriti Washington da je Sarajevo, ipak, samo “Teheran”, a sarajevski “muslimani” su, ipak, samo “muslimani”, čak i kad HDZ BiH vlast formira s poželjnim partnerima iz “Trojke”.

Nastranu Ankara i Teheran, kada se već spominje Moskva, zanimljivo bi bilo da je dekan Barbarić podsjetio ko je koliko jučer tražio više “ruskog utjecaja”, pozivao i rusku vojsku u Hercegovinu, te ko je “vladar Hercegovine” koji je stigao upravo iz Rusije…, ali to je već neka druga tema…

Mostarska operacija

Zanimljiva je, pak, cijela pozadina ove “mostarske operacije”. Poznato je da se stavovi instituta IPDI često u najmanju ruku podudaraju sa HDZ-om BiH, te da su nerijetko gosti medija bliskim Čoviću i HDZ-u, novi element je uloga Instituta za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba. Njezin pokretač i predsjednik jeste dr. Gordan Akrap.

Akrap je, zapravo, bio dugogodišnji načelnik Operativne uprave (OA) Hrvatske izvještajne službe (HIS). Riječ je obavještajnoj službi kojom je rukovodio pokojni prof. dr. Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Pomoćnik direktora HIS-a bio je dr. Ivo Lučić, ranije bivši načelnik Uprave Sigurnosno informativne službe (SIS), akronim dobro poznat svim mostarskim logorašima.

O Akrapovim vezama s HIS-om pisao je i poznati hrvatski novinar Ivica Đikić u Feralu u tekstu pod naslovom “Špijuni i zapjevaj” objavljenom prije više od 20 godina, navodeći da je riječ o istaknutom “operativcu HIS-a” koji je završio u diplomatskoj službi.

Bio je brigadir Akrap i dekan Vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu, te pripadnik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), sve do umirovljenja 2017. godine. A potom i član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija Hrvatskog sabora, do 2020. godine. Posljednje je kritizirano u dijelu hrvatske javnosti zbog mogućeg sukoba interesa. Zanimljivo je da ga je u “moćno Vijeće” ugurao upravo Miroslav Tuđman, koji mu je i mentor na doktorskim studijima. Akrap se odužio tako što je posthumno uredio Zbornik radova Miroslava Tuđmana, zajedno s njegovom biografijom, veličajući kao tvorca “hrvatske obavještajne zajednice”.

Taj Akrap je posljednjih godina čest gost medija pod kontrolom HDZ-a u Hercegovini. Tamo je nerijetko tvrdio da “velikobošnjački unitaristi pozivaju na rat i nasilje, kao velikosrbi 90-ih”. Izjave Bakira Izetbegovića je uspoređivao je s onim Radovana Karadžića! Kazivao da jedan dio bošnjačke politike provodi politiku “putizma”, “da je retorika nacional-unitarista jednaka onoj velikosrpske politike”, govorio o navodnoj podršci Turske i Irana Bošnjacima itd…

Sudeći po analizi njegovih javnih iskaza, Akrap nerijetko svjesno manipulira činjenicama kako bi izazivao nepovjerenje, strah, pa i mržnju među građanima Bosne i Hercegovine, posebno Hrvata prema Bošnjacima. To, nažalost, plaća njegova domovina, susjedna Hrvatska, a sada je postao i ekspert za plin. Skandalozno je da je, kako je ranije otkrio portal Istraga.ba studiju obavještajca Akrapa – koji tvrdi da “BH Gas” ni za živu glavu ne smije biti dio projekta “Južne interkonekcije” – platilo upravo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, čiji je, također, bio službenik. Naime, ministar Gordan Grlić Radman je prema medijskim navodima u januaru 2023. godine donio odluku o financiranju izrade studije pod nazivom “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo sa Republikom Hrvatskom”. Iz Budžeta RH za studiju je izdvojeno 65.000 EUR-a.

Toliko o tome da “BiH nema boljeg saveznika od Hrvatske u ovome pitanju”, a Grlić Radman i Zagreb neka objasne Washingtonu i Blinkenu čije naloge izvršava Čović kada “zaustavlja projekt koji umanjuje utjecaj Rusije”.

Šta je zajedničko Van der Bellenu i Našoj stranci: Politički zelenaši i liberali uvijek protiv nacionalizma ako nije kršćanski!

Iako naizgled i površno posmatrano ništa ne povezuje austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena i Našu stranku, način na koji djeluju sa političkih pozicija jasno detektira da je najvećih broj onih koji se nazivaju liberalima i zelenim zapravo proizašao iz potrebe za političkim profitom i preuzimanjem vlasti.

Van der Bellen je bio SDP-ovac u Austriji blizu tri decenije, a onda je shvatio da mu to ne donosi ništa, da su zeleni moderniji, više in i nude mogućnost političkog napretka uz činjenicu da ne traže neminovno promjenu ranijih stavova i pogleda.

Uz populizam koji je nesumnjivo savladao u SDP-u Van der Bellen je prilično lako kupcima političkog liberalizma i ekologije prodao svoje ideje i popeo se do predsjednika Austrije. A s tog mjesta ovih dana je odlikovao je Petera Handkea najvišim priznanjem Austrije.

To što je Nobelov komitet napravio grešku i Handkeu dodijelio nagradu za književnost, Van der Bellenu je bilo dovoljno da mu uruči orden, iako je nesumnjivo znao za nečasnu prošlost Handkea.

A Handke je osim što je ljubitelj ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića kojem je išao na suđenje i falsifikator historije koji je izmišljao kako su građani Sarajeva ubijali sebe a da ih nisu ubijale granate zločinačke VRs.

“Iako dolazi iz progresivne stranke Zelenih Austrije, Van der Bellen je baštinik niza krajnje kontraverznih i rigidnih stavova”, napisat će u reakciji na dodjeljivanje nagrade direktor MC Srebrenica Emir Suljagić.

I upravo tako, fasada liberalizma mnogima poput Van der Bellena služi za fasadiranje i skrivanje rigidnih politika i stavova, koji nemaju nikakve veze s liberalizmu.

I to je zapravo najdublja poveznica Van der Bellena i Naše stranke Sarajevo.

Krenemo li redom, i predsjednik Austrije i Naša stranka ponikli su u socijaldemokratskoj partiji. Van der Bellen je svoju promjenu opisao kao razvoj “od arogantnog antikapitaliste do velikodušnog lijevog liberala”. Naša stranka s druge strane potekla je iz SDP-a, ali više kao potreba uskointeresne grupacije samoprozvanih liberala za političkom moći.

Danas se i Van der Belen, kao i Naša stranka, ali i veliki broj njima sličnih širom Evrope kriju iza političke orjentacije, dok su njihova djela sušta suprotnost.

U vrhu Naše stranke sjedi doktor u čijoj je poliklinici operisana preminula djevojčica Gadžun, a liberali nisu ni pomislili da ga smijene. Istovremeno, Našisti su u političkom životu potpuno suprotno liberalizmu digli ruke za političare i politike sa crnih listi, za štovatejle ratnih zločin i nositelje antievropskih projekata u Bosni i Hercegovini.

A onda, nakon takvih poteza su praveći privid da su opozicija unutar vlast stvarali toliku buku i dizali prašinu da bi neupućeni pomislili kako su oni stvarna opozicija iako su bili presudni faktor za imenovanje onih nikada nisu smjeli biti u institucijama BiH.

Principi liberalizma i kod austrijskog predsjednika i kod Našista su očigledno identični i koriste se po potrebi. Tako će Naša stranka zdušno i politički najoštrije da se protivi nacionalističkim strankama Bosne i Hercegovine, ali će istovremeno njihova predsjednic(a) Edin Forto poletno omogućiti da zetovi nacionalističkih stranak i njihovih lidera budu trajno direktori.

Isto tako će Našisti pričati o SDA tiraniji i režumu, pa pristati da budu dio oktroisane vlasti koju je nametnuo visoki predstavnik mimo volje naroda. A onda u toj vlasti, ti lažni nosioci libelarizma će glasati za zaključak kojim će srušiti Poslovnik da bi nacionalistima HDZ-a omogućili kontrolu Parlamenta.

Potom će dati sve od sebe da se pripremi teren za imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud. I tako bi se mogao napraviti podugačak spisak koji dokazuje da liberali Naše stranke “principijelno” neće sa bošnjačkim etničkim strankama, ali su radi s HDZ-om u sve kombinacije.

I zbog toga se ne mogu oteti utisku rečenice koju je izrekao Emir Suljagić o obnovi kršćanske Evrope. Jer, posmatrano i u EU i kod nas, ti liberali dok govore kako im nacije i vjere nisu bitne, uvijek i principijelno su na strani nacionalista s poluvidljivim predznakom kršćanstva, da budem precizniji katoličanstva!

(NAP)

Profesor Enver Halilović: Ivo Komšić u dubokim vodama hrvatskog etnocentrizma

U tekstu “Bosanskom nacijom” protiv ZAVNOBiH-a”, Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.

Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je “narodi BiH”; (3) navedena su imena naroda u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvati; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: “i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, koji žive u BiH.

Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građana pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na Referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliki ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH.

Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih naroda, etnokulturnih zajednica,  koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.

Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etniko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda.

Ivo Komšić, s jedne strane, ktitikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na Referendumu, a, s druge strane, sam priznaje tu činjenicu. “Na Referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu”, piše Komšić.

Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu Referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti je sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građanima BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima.

Evropski sud za ljudska prava donio je dvije grupe presuda građanima BiH: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH(2023.).

Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava Jevrejskog i Romskog naroda. Presuda jasno kaže da Finci i Sejdić imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici Jevrejskog i Romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani, (Bošnjaci), Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. Uskraćivanje njihovog prava da budu kandidati za Predsjedništvo zbog toga što nisu pripadnici jedne od tri tzv. konstitutivne etničke grupe je njihova građanska diskriminacija kojom im se oduzima univerzalno građansko pravo da biraju i budu birani.

U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH.

U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.

Pod sdaržaj građanskog refenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje.

HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za Referendum građana BiH, glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?” Ivo Komšić danas interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom Referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.

BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako tvrdi Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. BiH je postala članica UN-a po univerzalnim standardima. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, “etnokulturne narodne zajednice”, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH: Muslimane (Bošnjake), Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, Bosanska nacija-država.

Ivo Komšić ne razumije razliku između naroda i nacije, države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne razumije razliku između Bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica u BiH: Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata.

Vrhunac insinuacija u Komšićevom tekstu “S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a” je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da “s Bosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime”. Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Komšić vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bezpogovorno prodaje.

Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv-ih nacija BiH-e o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga što on nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što želi takvu zamjenu. Njemu veoma odgovara zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac. Ono što on želi pripisuje meni, jer se tako prologira važenje i upotreba svetog nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za sprpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva se širi i nastlja. Ja sam apsolutno protiv takve ideje. Po mom viđenju, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac je nemoguća i vrlo opasna, kako za Bošnjake tako i za Bosanace, stoga taj Komšićev “prigovor” odbacujem kao zluradu insinuaciju.

Koliko je besmislena insinuacija Ive Komšića da je pojam Bosanska nacija samo “drugo ime” za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.

Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna  identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo “nacionalno ime” Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.

Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.

U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)

U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH zivi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njohovoj zajedničkoj, obuhvatnoj Bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.

Dakle, za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić. Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.

Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskih naroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istosti ljudi i na njoj utemeljenoj njihovoj građanskoj društveno-političkoj jednakosti. U konkretnom slučaju, u BiH, na prirodnoj istosti i njihovoj građanskoj pravno-političkoj jednakosti, ne samo Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, već i bosanskih Jevreja, bosanskih Roma i drugih etnokulturnih zajednica, bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.

Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog, i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, “protiv ZAVNOBiH-a”. Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove kako pozitivne tako i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.

Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznanje državnog identitet BiH; (2) niki oblik priznanja političkog identiteta muslimana (Bošnjaka); (3) priznanje da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH.

U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od  Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.

Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).

Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi do te mjere da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjacima se negira bilo kakav politički identitet; oni su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja posebne države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije i bilo kakvog Bosanstva, osporavaju mogućnost trajnog i stabilnog postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretciporicanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) (Sporazum Cvetković-Maček) negira bilo kakav historijski oblik državnog  postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.

Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostatci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama:  (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identitetaBosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; (3) u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanski, niti u imenu Bosanskih Srba, niti u imenu Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (4) omogućen je, a u neku ruku i legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) konstruiran jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno konstruiran jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi.

Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.

U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.

Imajući u vidu kako negativne tako i pozitivne strane ZAVNOBiH-a primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je pozitivan historijski događaj koji je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH.

Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu državnu zajednicu, SFRJ, nadređenu BiH, sličan onima kakve je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković- Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije i države BiH.

BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država internacionalnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) po standardima koji imaju opću primjenu. Tada je internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju po općevažećim standardima. Komunističko etno-kulturno trojstvo, koje Ivo Komšić naziva nacijama i pridaje mu status svetog trojstvo u BiH, dobilo je isključivo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Dokaz tome je da ni u jednoj internacionalnoj organizaciji, od onih regionalnih, preko evropskih do svjetskih, ne postoje tri stolice za “njene tri nacije” u BiH, već da postoji samo jedno jedna stolica za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju. Nije slučajno ime Generalna skupština Ujedinjenih nacija.

Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.

Dno dna “naučne” i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) “nazvanim ‘krijeposna muslimanska država” objašnjena u tuzlanskom listu “Zmaj od Bosne” (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) “zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine” “treće republike” “u paketu Unija tri republike” BiH.

Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam da Bosanska nacija nema, ama baš nikakve veze niti s navedenim oblicima muslimanske države, koje spominje Ivo Košić i zlonamjerno dovodi ih u vezu s Bosanskom nacijom, niti bilo s kojim drugim ratnim političkim projektom tzv-e muslimanske države kao tzv-im trećim entitetom, ako je uopće postojao. Bosanska nacija je s njima apsolutno nespojiva i njima totalno suprotna.

Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) građane jedne etnokulturne zajednice: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već građane svih njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu, Bosanska nacija obuhvata, ne samo građane spomenutih, već i građane svih ostalih etnokulturnih zajednica u BiH u svemu: društveno, politički, pravno; (2) ne podrazumijeva i ne odnosi se neki etnički ograničen teritorij države BiH. Bosanska nacija podrazumijeva cijelu teritoriju u međunarodno priznatim granicama BiH. Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e. Bosanska nacija je politički koncept koji ne samo da je put trajnog mira i suživota. On ljude spaja i povezuje, a ne razdvaja i međusobno ih ne sukobljava.

Na kraju, Ivo komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu “Bosanskom nacijom’ protiv ZAVNOBiH-a” (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao “etničko-kulturnu narodnu zajednicu“. Na ovoj prevaziđenoj teorije nacija, na manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., koji imaju za cilj zaštitu hrvatskog etnocentrizam u BiH naša dalja javna rasprava postaje bezpredmetna.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Analiza profesora Envera Halilovića: Politički koncept triju nacija u BiH nužno vodi državu u federalizaciju ili konsocijaciju

Politički koncept triju nacija u BiH nastao je i funkcionira na jednovjekovnoj srpskoj i hrvatskoj, srpsko-hrvatskoj, ideologiji nemogućnosti postojanja Bosanske nacije i negaciji punog političkog identiteta Bosne kao samostalne i suverene države.

Koncept triju nacija u BiH proizvodi, najprije,  etničku distancu, a kasnije i političku i društvenu podjelu bosanskohercegovačkog društva te je kao takav i opasnost za političku podjelu države BiH koja započinje, u ratno doba oružanim sredstvima, a u doba mira, političkim i pravnim proizvođenjem triju etnoteritorijalnih cjelina unutar države BiH sa njihovom daljom tendencijom secesije u samostalne države ili spajanje sa susjednim državama, Srbijom i Hrvatskom. Tu politiku i ideologiju, kao i njihovu praksu, iskusili smo u vremenu od 1992. do1995. godine, na najgrublji i nateži mogući način. Ni nakon te loše prošlosti, koja nas sve i danas žestoko lupa po glavi, nažalost, ne prestaje se igrati po njegovoj muzici, ne prestaje njegovo protežiranje do ideološko političkog obogotvorenja u narativu o bosanskohercegovačkoj posebnosti, ne samo u BiH, već i u Srbiji i Hrvatskoj. “Obrazloženje” je da je BiH specifićna multinacionalna država. Međutim, općepoznata je činjenica da su sve države, manje ili više, multietničke i multikonfesionalne, Bosna u tome nije nikakav, čak ni regionalni, izuzetak, ali, sve države mogu biti građanske, samo se BiH-i zabranjuje građansko uređenje.

S tog aspekta, aspekta svetog nacionalnog trojstva, danas se negira mogućnost Bosanske nacije, što indirektno i dugoročno može dovesti u pitanje opstanak BiH kao teritorijalno i pravno cjelovite države. Na tom konceptu je izvršena agresija na BiH, formirana dva UZP-a, nastali svi oblici ratnih zločina, uključujući i genocid, vođen rat protiv BiH-e, sa posljedicama koje su nam svima poznate, ali na tom konceptu stagnira i današnji napredak funkcionalnosti institucija države BiH, njenog društva i svakog pojedinca u cijelom dosadašnjem postdejtonskom historijskom periodu BiH.

Koncept svetog nacionalnog trojstva, kojeg između ostalih zastupa i Ivo Komšić, nosi u sebi brojne društveno negativne konsekvence u sadašnjosti, ali posebno je opasan po zajedničku budućnost sada kada u svojim političkim projektima ima jake tendencije TERITORIJALIZACIJE  zajedničkog prostora. Schmidthove izmjene izbornog zakona, na dan općih izbora u BiH (02. 11. 2022.), koje je Komšić zdušno podržao, nisu samo etnički diskriminatorne, već su, u isto vrijeme, i etno teritorijalne. One favoriziraju Bosanske Hrvate na prostoru Federacije BiH gdje su Bosanski Hrvati natpolovična većina stanovništva.

Legitimni predstavnik hrvatskog separatizma, lider HDZBIH, skoro ultimativno, zahtijeva tzv. “sitne” izmjene izbora člana Predsjedništva BiH koje se svode na izbor iz kantona naseljenog, pretežno, Bosanskim Hrvatima. Ivo komšić, kao “zagovornik  građanskog koncepta” političkog uređenja BiH, se ne protivi ni ovakvom izboru tzv. legitimnog predstavnika Bosanskih Hrvata koji dobije najviše glasova u kantonu s većinskim hrvatskim stanovništvom, što, znači da podržava i ovaj oblik etno-teritorijalne podjele FBiH.

Politički koncept triju nacija u BiH nužno vodi, u najboljoj demokratskoj varijanti, nekom obliku federalnog ili konsocijacijskog političkog uređenja bosanskohercegovačke države i njenog društva. To je političko ishodište današnjih političkih koncepata srpstva i hrvatstva u BiH zasnovano na teriji o tri nacije u BiH. Zagovornici teorije o tri nacije u BiH danas zastupaju soft power varijantu srpskog i hrvatskog političkog secesionizma, ekstremizma i nacionalizma u BiH, svjesno i namjerno, ili nesvjesno i nenamjerno.

Kao i svi prethodno nastali, historijski srpski i historijski hrvatski, politički koncepti o dvijema nacijama u BiH, srpskoj i hrvatskoj naciji, u vrijeme prve Jugoslavije, i komunistički koncept triju nacija u BiH ima isti politički ishod, direktno negira, prije svega, politički bosanski identitet, a indirektno i državnu bosansku teritorijalnu cjelovitost i pravni suverenitet. Od kraja XIX-og do sedamdesetih godina XX-og stoljeća, od austrougarskog doba BiH do priznanja Muslimana kao posebnog političkog identiteta (1967.), vršena je negacija jedinstvenog bosanskog političkog identiteta u ime koncpta dviju nacija u BiH, srpske i hrvatske nacije u BiH.

Od priznanja političkog identiteta Muslimana sedamdesetih godina XX-og stoljeća do danas negira se politički identitet Bosne i Hercegovine konceptom o tri nacije u BiH. Politički koncept triju nacija u BiH je duboko antibosanski, od koga god da potiče i ko god da ga danas zastupa.

Protagonisti hegemonističkog koncepta nacionalnog svetog trojstva u BiH, ne samo da negiraju mogućnost postojanja Bosanske nacije, oni pojmu Bosanska nacija podmeću “kukavičje jaje” tako da se u zagradi, kao objašnjenje bosanske nacije, stavlja bošnjačka nacija. Tako Ivo Komšić kaže: “Za njega (misli na mene) je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne)” nacije. U jednoj rečenici spočitava mi svoje tri vrlo teške i netačne političke konstrukcije: (1) da je “kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke)” nacije “neprijateljski čin”; (2) da je bosanska nacija zamjena za bošnjačku naciju; (3) da bošnjačku naciju, pod izgovorom bosanske nacije, proglašavam “jedinom državotvornom (konstitutivnom) nacijom”. Ništa od ovog što mi pripisuje Ivo Komšić nisam rekao niti tako mislim.

Bilo kakvo kritičko stanovište o bosanskoj naciji, ili o bilo čemu drugom, ne smatram neprijateljskim činom. Međutim, vrlo sam uvjeren da Ivo Komčić nije ni kritičan ni dobronamjeran kada u sadržaj Bosanske nacije uvodi bošnjačku naciju i između njih ne pravi čak ni ispraznu nominalnu razliku, već uz bosansku, u zagradi stavlja, u svojstvu njenog sinonima, bošnjačku naciju. S obzirom da će uskoro biti štampana moja knjiga u kojoj ću detaljnije govoriti na tu temu, ovom prilikom ću izreći samo nekoliko ključnih postavki o Bosanskoj naciji, bez detaljnijeg obrazločenja.

Bosanska nacija nije etnokulturna nacija, u smislu značenja kakvo imaju postojeće etnokulturne zajednice u BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako, vjerovatno, zlonamjerno, Ivo Komšić tumači Bosansku naciju. Bosanska nacija je političko državna nacija njenih građana; nije zamjena ni za jednu postojeću etnopolitičku zajednicu, odnosno ni za jedan narod u BiH, uključujući i Bošnjake. Ona obuhvata sve tzv. konstituentne narode u BiH, Bošnjake, Srbe, Hrvate, sa svim njihovim etnokulturnim svojstvima i karakteristikama.

Komšić izmišlja konstrukciju da bosanska nacija “ukida postojeće nacije u BiH”. Bosanska nacija je već stvorena, uvedena i postoji od internacionalng priznanja Bosne i Hercegovine kao države. Održavanjem ratnog političkog nasilja u BiH ona još nije, u dovoljnoj mjeri, afirmirana; ne priznaju je neki ekstremni separatističko-secesionistički predsjednici političkih stranaka Bosanskih Hrvata i Bosanskih Srba, koji još žive u ideološkim političkim konceptima iz vremena raspada Jugoslavije, i neki istaknuti bošnjački političari koji se boje gubitka svojih etničkih političkih i društvenih pozicija. O njima će biti poseban tekst.

U internacionalnoj zajednici,  u svim oblicima predstavljanja i zastupanja, za BiH kao naciju, je obezbijeđena jedna stolica za jednog njenog zastupnika. On može biti iz bilo koje etnokulturne političke zajednice u BiH koje se kolokvijalno nazivaju nacijama, bilo kojeg spola, vjere, maternjeg jezika, entiteta, kantona itd. Bosanska nacija ne podrazumijeva bilo kakvu promjenu te vrste. Ona ne ukida nikome ništa niti bilo kome bilo šta natura, nikome ne nameće bilo šta što već nije njegovo, nikome ne dovodi u pitanje njegovu vjeru, jezik, kulturu, tradiciju, historiju, niti u individualnom niti u kolektivnom smislu. Ona povezuje i miri, ne sukobljava i ne razdvaja ljude. To što Komšić naziva nacijama u BiH su etnokulturne grupe koje imaju samo unutarbosansku upotrebnu vrijednost. One ne postoje u internacionalnoj komunikaciji kao nacije, nemaju internacionalno priznanje nacija.

Potpuno je neosnovana Komšićeva identifikacija onog što danas kolokvijalno znači pojam Bošnjačka nacija sa sadržajem pojma Bosanska nacija. On izmišlja tu identifikaciju s ciljem: (1) da okrivi Bošnjake za nacionalizam; (2) da iskrivi sadržaj pojma Bosanska nacija kako bi bio lahko odbačen; (3) pojam Bosanska nacija razumijeva etnokulturološki na način kako razumijeva “postojeće nacije u BiH”: Bošnjake, Srbe, Hrvate. Njegova krajnja namjera je da drži BiH i dalje zakovanu u svetom etničkopolitičkom trojstvu koje naziva nacionalnim trojstvom, u kakvom je BiH od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od uvođenja etno-nacionalnog imena Musliman do internacionalnog priznanja BiH. Ali, od toga nema ništa. Bosanska nacija nije preimenovana aktuelno Bošnjaštvo, kakvo je bilo preimenovanje Muslimana u Bočnjake (1993.), iako ima historijske korijene Bošnjaštva različitih vjera.

Podvalom da je Bosanska nacija kripto bošnjaštvo, Ivo Komšić potpuno politički krivotvori, spinuje, fabrikuje negativnu politikansku propagndu o smislu i sadržaju pojma Bosanska nacija: (1) da bi proizveo negativne reakcije javnosti prema pojmu Bosanska nacija; izmišlja i podvaljuje bosanskoj naciji isključivo i samo bošnjački sadržaj; (2) da bi se predstavio zaštitnikom hrvatstva, a možda i srpstva, u BiH od tzv. bošnjačkog nacionalizma u formi bosanske nacije; (3) da bi zaštitio i sačuvao dosadašnje i postojeće oblike i sadržaje političkog srpstva i političkog hrvatstva u BiH; (4) da bi proizveo percepciju nužnosti i nezamjenjivosti svog etnopolitičkog koncepta o tri nacje u BiH; (5) da bi iskonstruisao novi sadržaj političke mantre o tzv. političkoj ugroženosti Bosanskih Hrvata u BiH uvođenjem imena Bosanska nacija; (6) da bi održao, razvio i ojačao srpsku i hrvatsku dvonacionalnost u BiH.

Političko srpstvo Bosanskih Srba u BiH i političko hrvatstvo Bosanskih Hrvata u BiH su dvonacionalni. Šta to znači? Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su malo Srbi, malo Hrvati, s jedne strane, razapeti između srpstva i bosanstva, odnosno hrvatstva i bosanstva, a, s druge strane, imaju dva nacionalna politička identiteta; Bosanski Srbi imaju srbijansko-srpski državno politički identitet, i bosanski državno politički identitet; Bosanski Hrvati imaju hrvaćansko-hrvatski državno-politički identitet i bosanski državno-politički identitet.  Oni žive u rascjepu između izvornog, bosanskog i nametnutog, srpskog, odnosno nametnutog hrvatskog nacionalnog identiteta. Njihova nametnuta nacionalna imena su uvezena. Njihov izvorni bosanski identitet je srbiziran, odnosno hrvatiziran.

Težina i aporetičnost dvonacionalnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata može se ilustrirati nečijim pripadanjem dvijema političkim strankama, u isto vrijeme, i njegovom obavezom da se opredijeli za odluke jedne od njih, a njihove odluke su nužno u međusobnoj koliziji.

Romantičarske velikosrpske hegemonističke  političke doktrine, od I. Garašanina do S. Miloševića i njihovih trabanata danas, odnosno romantičarske hegemonističke velikohrvatske političke doktrine, od Štrosmajera do F. Tuđmana i njihovih ponavljača danas, pretvorile su Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate u dijasporu Republike Hrvatske i dijasporu Republike Srbije. Njihovi državno-nacionalni politički identiteti, u pravilu, su u unutarnjem sukobu između srpskog, odnosno hrvatskog, na jednoj, i bosanskog državno nacionalnog političkog identiteta, na drugoj strani. Očito da je Ivo Komšić svjestan te vrste nacionalno-državne dvojnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, da u toj dvojnosti prednost daje hrvatstvu, te da se zbog toga suprotstavlja bosanstvu kao nacionalno-državnom političkom identitetu.

Srpski i hrvatski dvojni državno-nacionalni politički identiteti, posebno srpski, privezani za svoje tzv. matične, rezervne državne nacionalno političke identitete, su toliko jaki da su spremni da odnesu jedan dio teritorije BiH svojim maticama, Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Nedavna prošlost devedesetih godina dvadesetog stoljeća nam je, u tom pogledu, vrlo ilustrativna i svježa. Smisao stvaranja srpske paradržave, republike srpskog naroda u BiH (RS BiH), kao i hrvatske paradržave, republike hrvatskog naroda u BiH (HRHB), bio je, u krajnjem, njihovo prisajedinjenje Srbiji, odnosno prisajedinjenje Hrvatskoj, što su bez razumne sumnje dokazali sudovi UN u Haagu.

U postdejtonskom periodu BiH, da spomenem, kao pokazatelje istog tipa, zalaganje političkih struktura Bosanskih Hrvata u državnim organima vlasti BiH, čak i Bosanskih Srba, za izgradnju Pelješkog mosta na štetu Bosne i zalaganje Bosanskih Srba, i zatvaranjem očiju političkih struktura Bosanskih Hrvata, za izgradnju novih hidrocentrala na Drini, također na štetu Bosne.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Šta bi značio posredan izbor članova Predsjedništva BiH: Indirektan izbor – direktno slabljenje šefa države!

U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.

Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.

Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.

To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).

Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:

„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“

Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.

Kako je nastao Ustavni sud

 Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O’Brien.

Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O’Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.

Kako veli O’Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O’Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.

Kako kaže O’Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“

 

„Kada su se“,  nastavlja O’Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“

(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a  da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O’Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.

Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.

Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.

Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:

„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“

Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“

I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)

Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.

Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)

Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.

Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.

„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.

Predsjedništvo BiH

Uz spomenutoj analizi, O’Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.

„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“

Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.

Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O’Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.

On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O’Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.

 

„Uzimajući u obzir“, veli O’Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)

Osim navedenog, O’Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.

Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O’Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.

Zloupotreba evropskog puta

O’Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.

Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.

Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.

Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.

Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.

Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.

Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.

Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.

Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.

Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.

Smatram da je upravo zbog toga Jim O’Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.

Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.

Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.

Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.

Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.

Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.

Evropska unija i SAD

Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?

U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.

Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.

Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.

 

Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.

Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:

Kao što je jasno poručio O’Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.

Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava

Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.

Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.

(Izlaganje književnika  Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]

 

Ministar za medijski mrak: Konaković bi BHRT i FTV pretvorio u svoj RTRS

Najavili su da će svanuti. A ono se smračilo do te mjere da se politika projekta Trojka s pravom može posmatrati kao lokomotiva kojoj su otkazale kočnice i nesumnjivo nas vuče u ambis društveno – političke crne rupe.

Kriza je bilo i ranije, ali posmatrano iz današnje perspektive to ranije bilo je onaj sivi prolaz između tame i svjetlosti. S tom razlikom da je civilno društvo u vremenu onih ranijih bilo potpuno slobodno da proaktivno djeluje, ukazuje na sve anomalije i sprječava klizanje u ambis.

Danas to društvo tek sporadično reaguje i u toj činjenici leži uzrok koji dodatno ubrzava lokomotivu na putu za ambis. Samo zamislite da je neko od političkih aktera ranijih sastava vlasti rekao izabrat ćemo menadžment javnih rtv sistema kada budemo sigurni da će taj menadžment pratiti naše politike.

Ubijeđen sam da bismo u tom trenutku imali takvu reakciju nevladinih organizacija koje su preplavile državu, a zbog te reakcije Bosna i Hercegovina ličila bi na Sjevernu Koreju u kojoj se javni mediji postavljaju po političkim željama i strategijama.

Civilno društvo Bosne i Hercegovine danas šuti, a jasno vidi i čuje kako akteri državne vlasti namjeravaju rješavati probleme javnih servisa BHRT i FTV. I zato ću prvo ponuditi razloge u kojima je sadržana šutnja civilnog sektora.

Većina tog sektora finansira se iz grant sredstava koja uglavnom dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država. Politički projekat Trojka nastao je na koordinatama administracije i diplomatije SAD-a i još nije otišao dovoljno duboko u diktaturu da ga se kreatori odreknu.

A sve dok se američki kreatori ne odreknu tog projekta, neće ga se usuditi kritikovati ni civilni sektor. Jer, američka politika i grant sredstva uveliko idu ruku pod ruku. Dobro, bit će onih među nevladinim organizacijama koji će reagovati, ali ni blizu kao što se reagovalo na one ranije.

A sada o čovjeku poznatom po sintagmi “mi smo”. Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i šef diplomatije Bosne i Hercegovine očito je u ozbiljnoj panici svojstvenoj političarima koji prepoznaju gnjev javnosti zbog loših poteza i rada, pa u toj panici skreću ka diktaturi i režimskim poslovima.

Pravdajući se za optužbe o izdaji, nije nudio argumente, već pokazivao strah od gubitka vlasti, svjestan da ono što je obećao i mora isporučiti Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću javnost prepoznaje kao izdaju. Nudio je priču o paritetu u vođenju institucija, pa razotkriven. Hvalio se da je vratio fokus internacionalne zajednice na BiH, pa žuti karton dobio od javnosti, a posljednju opomenu od američkog emisara Jamesa O’Briena. Čović je otkrio da je pristao na plutajući treći entite u Izbornom zakonu i izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda s certifikatom HDZ-a.

I nesumnjivo je da Konaković zna da ono što je američkom projekcijom političke zbilje u Bosni i Hercegovini dobio nesnošljivo brzo gubi i da bi 2026. godine mogao okončati samostalnu političku djelatnost. Samostalnu od SDA, ovisnu od SAD, da budem jasan!

A šta je uradio Milorad Dodik kad je počeo da labavi američki učkur. Postao je radikalan, pa radikalniji, pa diktator! Elmedin Konaković dao je ovih dana naznake da kad olabavi uže američke kontrole možemo računati da je to i njegov put.

“Dugoročno rješenje očekujemo kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a , budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže”, izreče Konaković i konačno otvori karte.

A kako to biva kada u menadžmentu javnog emitera sjede ljudi koji slijede politike, vidimo na primjeru RTRs-a. Taj RTRs nije samo politički, već i lični sljedbenik Milorada Dodika, koji je omogućio da se u Rs forsira sjevernokorejska demokratija.

To bi i Konaković, jer Dodik je zahvaljujući tom RTRs-u na vlasti dvije decenije, a sarajevskom trikoloru NiP-a vlast ubrzano izmiče.

U informaciji koju je BHRT objavio nakon što su lideri Trojke bili na sastanku s rukovodstvom te kuće i FTV-a kaže se: ”predsjednik stranke Narod i Pravda Elmedin Konaković kazao je da je Trojka danas ponudila neka rješenja generalnim direktorima BHRT-a i Federalne televizije”.

Nakon ove Konakovićeve o dvosmjernom odnosu politika Trojke i menadžmenta ta dva emitera možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti šta je Trojka ponudila upravama BHRT i FTV.

Posmatrajući RTRs vrlo jasno možemo prepoznati kako bi izgledalo kada bi šefovi javnih servisa bili Trojkini poslušnici, ali možete li zamisliti kako bi bilo uposlenicima BHRT-a?

Da pomognem, sjetite se odnosa Konakovića prema novinarima Klixa, Hayata, Istrage, Patrije, Faktora… Jasno je, zar ne!

(NAP)

Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.

Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“.  Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.

Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi  Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.),  a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju  Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.

Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.

Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo  na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi:  (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija  katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.

Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.

Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova  nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.

Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma.  Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma.  Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.

Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji  tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”,  zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičan Komšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.

Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.

Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.

Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.

Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...