Analize

Sead Numanović analizira reakciju EU o danu RS: Kakva je Unija, reakcija je dobra

Evropska unija pokazala je iznenađujuću odlučnost (sa ili bez navodnih znakova) u reakciji na događanja od 9. januara u Banjoj Luci.

„Dozvolite mi da počnem s podsjećanjem da Evropska unija odlučno osuđuje negativnu retoriku koja izaziva podjele i zapaljivu retoriku korištenu na ovim proslavama, u nedjelju kod čelnika Republike Srpske. Takvom retorikom i postupcima, kao što smo vidjeli, rukovodstvo Republike Srpske pokazalo je da je samo dodatno pojačalo tenzije među zajednicama u Bosni i Hercegovini i da dodatno povećalo tekuću političku krizu. Ovu krizu treba riješiti, a ne produžavati i ne produbljivati. U sinoćnjoj smo izjavi bili vrlo jasni o negativnim posljedicama takvih radnji i ponašanja. Također smo bili vrlo jasni u pogledu našeg žaljenja, što smo vidjeli neke partnere koji podržavaju ovakve akcije i takvu retoriku i takvo ponašanje, jer to ugrožava regionalnu stabilnost i ugrožava dobrosusjedske odnose u regionu. A oni partneri koji su pružali takvu podršku znaju na koga mislimo. Dakle, ne treba ih posebno izdvajati, a svi znaju ko je tu bio i ko je podržavao ovo neodgovorno, podijeljeno i negativno ponašanje tokom proslave. Dakle, svi moraju biti svjesni da to nije prihvatljivo za Evropsku uniju, ako zemlje, i ako partneri u procesu akvizicije, u našem neposrednom susjedstvu, na zapadnom Balkanu, nastave sa takvim ponašanjem, to će se odraziti na njihove napore da se približe Evropskoj uniji. I mislim da je u tom smislu izjava bila vrlo jasna”, rekao je Peter Stano.

Glasnogovornik EU se potom našao na “roštiljanju” novinara da bude jasniji, precizniji, da izgovori riječ “Srbija”, kada govori o “partnerima” koji “podržavaju ovakve akcije”…

Naravno, to se nije desilo.

I izostanak da EU bude “do kraja” i u riječima i u djelima otvorio je novo polje medijskog šamaranja Brisela.

Logično! Ovakva izjava EU jeste neuobičajena.  Istovremeno, ona je i poprilično kasna. Da je emitirana, na primjer, u oktobru ove godine, imala bi drugačiji učinak.

Ali, budimo pošteni, ovakva kakva Evropska unija jeste, i jučerašnja izjava i današnje njeno ponavljanje i dodatno “glancanje” jeste iskorak.

Ko iole prati institucije EU sjetit će se barem 10 situacija u kojima se od EU očekivalo da bude i direktnija i oštrija, ali se to nije desilo.

Evo, na primjer, Unija se više nego izbrukala u vrijeme kada su buktale demonstracije u Bjelorusiji protiv Aleksandra Lukašenka. Svi su bezmalo odmah bili za to da se brutalna izborna krađa koju je proveo diktator u toj zemlji strogo kazni.

A onda se pojavio Kipar (čuj, Kipar!) koji je saglasnost uslovio s tim da se prvo na “crnu listu” nađe Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske, te njegovi sljedbenici, pa da se onda udari po Lukašanku.

I bili su vro tvrdoglavi u tom stavu da je EU izgubila par mjeseci dok Kipar nije “spustio ručnu” i sankcije Lukašenku krenule.

I to je, dakle, samo jedan od niza sramotnih primjera.

(Nećemo sada o stalnom ponavljanju brukanja EU u slučaju Sjeverne Makedonije i Albanije. I nećemo sada o sramnoj reakciji na demonstraciju vojne sile, sa sve ruskim ambasadorom iz Beograda na granici, u slučaju Kosova…)

Dakle, mora nam biti jasno – kakva je EU, ovo što je Stano  iscijedio iz nje je na nivou čuda!

Naravno, sada ostaje veliko pitanje kakva i kada slijede djela.

Izjava jeste kakav – takav iskorak naprijed.

Sankcioniranje vlasti entiteta RS, ali i poslovnih subjekata koji sve to finansiraju, te šamari Srbiji, nešto su na čemu će se mjeriti istinska odlučnost EU. Ako je suditi po aktivnostima na terenu, Unija će, kao blok, biti zadnja koja će nešto konkretno uraditi.

Jer ima 27 konstituenata i svaki od njih – od velike Njemačke do tog smiješnog Kipra – imaju istu moć – pravo veta. Od koga je, “čudo” je…

(A o nama, drugi put.)

Kolumna Vildane Selimbegović: Heroji korupcije

Nema mi pomoći: svakog januara, u ovo vrijeme, dok jedni planiraju zimski odmor prisjećajući se snježnih radosti, drugi sumiraju godinu, a treći rezimiraju zbivanja oko 9. januara, ja razmišljam o prevari svih prevara koju nam je servirao Miroslav Lajčak. Ima tome ravno 14 godina, u vrijeme kada je bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Negdje uoči Božića 2007. odlučio je okupiti novinare, istraživače, a sve da bi – pazi sad – zatražio pomoć u borbi protiv korupcije. Hoće, rekao je, odmah iza Nove godine da napravi snažan antikorupcioni tim OHR-a, ali mu trebaju primjeri i dokumenti.

Velike i sitne ribe

Ekipa Dana, Slobodne Bosne, Senad Hadžifejzović, Bakir Hadžiomerović, za divno čudo, složni i jedinstveni – tu smo! Moje muške kolege velikodušno su me izabrale za koordinatoricu rečenog zadatka, tako da sam desetak dana provela sortirajući dokaze, tekstove i snimke ozbiljno inkriminirajućih afera i vjerovali ili ne, nekako u ovo doba 2008. sa dva velika cekera (nije bilo šansi da ih sama odnesem!) zakucala na vrata OHR-a. Da Lajčaka sve dočeka spremno! O kako smo svi skupa bili naivni! Ne samo da je izostao tim i snažna borba protiv korupcije već se ispostavilo da su našim dokazima počeli da mašu, sve hvaleći se poštenjem, najrigidniji akteri korupcijskih afera, kojih, ponavljam, ni tada – kao ni danas – nije manjkalo. No, da je posustala naša spremnost da vjerujemo u pomoć međunarodnih predstavnika (u to su se doba u Tužiteljstvu BiH korupcijom i bavili strani tužitelji), ne trebam naglašavati, a Lajčak nam je svima postao pristojna definicija zaštitnika korupcije, dostojan pandan domaćim političarima ogrezlim u vjerovanju da su oni i zakon i država i moć i narod i partija, ne tri, dakle, već pet u jedan.

Mirsad Kukić je u tome času već bio pravosnažno osuđen: kao generalni direktor rudnika Banovići prekoračio je granice službenog položaja (domaći eufemizam za korupciju), omogućivši nezakonito pribavljanje koristi drugim osobama, među kojima je i njegova majka, stoji u presudi iz 2006. godine, koja je 2014. brisana iz kaznene evidencije, s obzirom na to da je svoje odslužio. Danas je zastupnik u Parlamentu BiH, a i prije i poslije presude Kuko je radio isto – vladao Banovićima po vlastitom nahođenju, ne obazirući se mnogo na detalje od kojih su satkani zakonski paragrafi. Mirsad Kukić je upravo korupcijom izgradio moć koju je godinama koristila SDA, a kada ga je u proljeće 2018. godine isključila iz svojih redova, napravio je vlastitu PDA i nastavio svojom mrežom (korupcije) ne samo saučestvovati u politici već i učestvovati u vlasti kao važan faktor. Nema partije koja nije s Kukom sklapala dealove, pa valjda zato i ne treba da čudi prva Kukićeva reakcija na stavljanje na američku crnu listu: iznenađen i uvređen, kazao je kako je SAD neko doveo u zabludu! Sada, navodno, razmišlja o ostavci, no Kukić je – pravo govoreći – samo metafora domaće korupcije, koja je u korijenu vladanja Bosnom i Hercegovinom i koja je najmanji zajednički sadržilac političkih partija bez obzira na njihovu snagu i moć, etnička i ostala određenja. Godinama već slušamo kako će kad pobijede birati stručne umjesto podobnih, poštene na račun odanih i kvalificirane umjesto rodbine i prijatelja, a čim namirišu vlast, počnu padati časne partijske kako su njihova podobna, odana i nedovoljno kvalificirana braća, kumovi, supruge i ostala familija moralne vertikale koje donose preporod.

Kukić je, može se i tako reći, bošnjačka inačica Nikole Špirića, no i jedan i drugi su sitne (korupcijske) ribe. Kapitalac je, naravno, Milorad Dodik, već odomaćeni kadar američke crne liste, kojem su u posljednjem paketu sankcije proširene, da ne kažem uduplane. Od 2017. kada je stavljen na crnu listu zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, hvalio se svojom borbom protiv velikih sila, sve glumeći nacionalnog heroja. Već tada je bio heroj korupcije, još je ranije, naime, dao onu čuvenu izjavu o tromilionskom kreditu IRB-a RS-a njegovom sinu Igoru: “Pa šta treba, da se dijete drogira?” Dijete je od prvobitnih voćarskih ambicija odustalo, pronašao se u IT sektoru, koliko je u međuvremenu kreditiran, o čemu sve odlučuje, vjerovatno ni sam ne zna, no u prilično je uvezanom lancu firmi koje se vrte oko medijskog sektora i Alternativne televizije, koja se također našla na listi sankcioniranih. Iako ovih dana pljušte dušebrižničke ovacije slobodi govora u RS-u, živa je istina da je ATV Dodikov propagandni servis koji se time čak i ponosi. On se na ATV-u ne pita, već sam odlučuje, i što je najtužnije, on je osobno od ATV-a napravio servis mržnje prema svima koji ne dijele njegove stavove: Srbi su izdajnici, Bošnjaci nepoželjni, a Bosna i Hercegovina nevolja iz koje on za Srbe traži izlaz. I sve im to debelo naplaćuje: da je drugačije, ne bi plaćom od politike svoje imanje u Laktašima protegao i na susjednu općinu. O da, znamo svi da Dodik nema imovine u SAD-u, njega – kao i Špirića – mnogo više brinu bliže evropske destinacije i otuda su sankcije Evropske unije daleko veći teret, da ne kažem strah.

Naravno, američke sankcije Dodiku i ATV-u, poput onih nedavno izrečenih grupi Srba sa sjevera Kosova, nisu nimalo za odbaciti: kako god se to kome činilo, sankcije ove vrste su put u (poslovnu) izolaciju, a znamo jako dobro da su ovdašnji političari i najveći biznismeni. Dodik je, zapravo, samo prvi koga je Bidenova administracija javno prozvala. Da domaće pravosuđe, diljem Balkana, radi svoj posao, ne bi državni američki sekretar Antony Blinken niti OFAC morali govoriti o korupciji u našim zemljama. A da je epska, znamo i bez njih, no ono što se pravimo da ne znamo jeste dubina do koje je korupcija prodrla u naše živote. Najveća zasluga svakako pripada domaćim velikim ribama, ovdašnjim političkim liderima, ali rame uz rame s njima je pravosuđe koje im to omogućava. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, prije koji dan je, braneći Dodikove pozicije na novoj crnjoj američkoj listi, objašnjavao kako je godine proveo po sudovima, no zaboravio je valjda kako su procesi protiv njega prvo razdvojeni na 14 dijelova, potom su dokazi nestajali pješke po Sarajevu, da bi se na kraju izborio za promjenu toka rijeke kako bi njegova hacijenda imala položaj dostojnika vrijednog izmjene Izbornog zakona. Milan Tegeltija nije učestvovao u spašavanju političara Dragana, ali jeste u sprečavanju brojnih istraga korupcijske mreže HDZ-ovih tajkuna. SDA je svoje probleme davno riješila: podjelom na podobne i odane, kapilarnom mrežom korupcije zapravo štiti svoje finansijere i strogoću trenira na nepoćudnim. Zbog svega toga, Tegeltijina najnovija pozicija, ona koju sa suprugom Tijanom ima na crnoj listi, doima se kao posljednje (američko) upozorenje pravosudnoj hobotnici u BiH da odmakne od pogađanja i dohvati se posla. I konačno suoči sa korupcijom.

Tužna istina

U najavama novih mjera američke administracije s ciljem očuvanja mira na Balkanu i borbe protiv korupcije, spominju se enormne brojke. Naš kolega iz Banje Luke, pozivajući se na diplomatske izvore iz Beograda, objavio je prije koji dan kako su sankcije spremne za još 52 osobe, odnosno firme iz RS-a, 54 iz Federacije, a čak 400 iz Srbije?! Uz tvrdnju da na listi (recimo) nema Fadila Novalića, ali ima i Bakira Izetbegovića i Bisere Turković, te da je najveći predstavnik HDZ-a upravo Čović, uvjerava nas kako se steže obruč oko široke mreže Dodikovih biznisa, a sve zato što SAD hoće da razgolite korupcijsko herojstvo političara koji se kriju iza nacionalnih interesa. Čak i da se takvo nešto dogodi, ostaje tužna istina da bitku za BiH moramo izvojevati na domaćem terenu, borbom protiv korupcije u vlastitim atarima i potragom za onima u politici koji će konačno primijeniti vlastita obećanja. Umjesto trgovine interesima i ličnih ambicija da budu izetbegovići, čovići i željke. Dodik je svakako izvan kategorije.

Crne liste iz pravnog ugla: Za kršenje američkih sankcija propisane kazne do 20 godina zatvora

Ministarstvo finansija SAD je 05.01.2022.godine je objavilo da je proširilo sankcije Miloradu Dodiku, dok su sankcije izrečene i Alternativnoj televiziji Banja Luka, kao i Mirsadu Kukiću, Milanu Tegeltiji i njegovoj supruzi Tijani Tegeltiji. Sama Izvršna naredba predsjednika SAD-a Joea Bidena 14033 nosi datum 08. juni 2021.godine, i istom je blokirana sva imovina koju fizičke ili pravne osobe na koje se sankcije odnose posjeduju u  SAD, i ne može biti prodavana, povučena ili na bilo koji način ne može biti istom raspolagano. U odnosu na Milorada Dodika, sankcije su proširene radi podrivanja institucija BiH pokretanjem kreiranja paralelnih institucija u Republici Srpskoj. Nadalje, zaključeno je da je Dodik koristio svoju službenu poziciju da akumulira lično bogatstvo putem raznih formi korupcije.

No, da vidimo šta ove sankcije znači. Iako se na prvu čini da se radi “samo” o blokiranju eventualne imovine u SAD i zabrani putovanja u SAD, to nije sve. Upravo to “nije sve” i jeste suština. Naime, osim ako ne dobiju opštu ili posebnu dozvolu izdanu od strane OFAC-a ili izuzeće, sve transakcije osoba iz SAD-a ili unutar (ili u tranzitu) Sjedinjenih Država koje uključuju bilo kakvu imovinu ili interese u imovini određenih ili na drugi način blokiranih osoba općenito su zabranjene. Zabrane uključuju davanje bilo kakvog doprinosa ili pružanje sredstava, dobara ili usluga od strane, ili u korist bilo koje blokirane osobe, ili primanje bilo kakvog doprinosa ili pružanje sredstava, dobara ili usluga od bilo koje takve osobe.

Posljedice ove zabrane su u stvari ono što je problem. Problem nije blokada eventualne imovine u SAD ili zabrana putovanja. Ovom odlukom su fizička i pravna lica na koja se sankcije određene/proširene ograničene-blago rečeno u svojim zvaničnim poslovnim aktivnostima, a u suštini onemogućene.

Bilo koja firma ili poslovni partner mogu doći i sami u situaciju da im budu izrečene sankcije, jer ono što je, prema gore citiranom pojašnjenju Ministarstva finansija SAD-a, potrebno da se utvrdi da bi pravno ili fizičko lice došlo u situaciju da im se izreknu sankcije, blokira imovina-je veza sa SAD. Ta veza sa SAD se može vrlo široko tumačiti-transakcija može imati vezu sa SAD ako uključuje pravno ili fizičko lice iz SAD, proizvod iz SAD, tehnologiju, softver, ili ako uzrokuje ili uključuje aktivnost na teritoriji SAD. Ono što je važno istaći je da i pravna i fizička lica koja nisu iz SAD se mogu uključiti u posao koji uključuje vezu sa SAD i na taj način prekršiti sankcije. Više o tome možete pročitati ovdje. To bi predstavljalo npr. transakcije koje uključuju uposlenika iz SAD ili poslovne partnere, uvoz ili izvoz robe koja potiče iz SAD, transakcije koje u bilo kom trenutku uključuju banke SAD (gdje god se poslovnica nalazila). Veliki broj banaka imaju svoje korespodentne račune u američkim dolarima, te je samim tim uspostavljena veza sa SAD-om.

Kancelarija za kontrolu strane imovine Ministarstva finansija SAD je generalno definisao SAD pravnu ili fizičku osobu kao državljanina SAD (gdje god da je naseljen), stranca sa stalnim boravkom u SAD (gdje god da je naseljen), pravno lice organizovano po zakonima SAD ili unutar jurisdikcije SAD (što uključuje SAD banke i njihove poslovnice gdje god da su smještene) ili bilo koju osobu koja je prisutna u SAD.

U odnosu na svjesno kršenje sankcije postoji krivična odgovornost za pravna i fizička lica, a fizička i pravna lica su dužna pratiti da li posluju sa fizičkim ili pravnim licima koja se nalaze na listi onih kojima su izrečene sankcije. Propisane maksimalne krivične sankcije su 1 milion dolara ili do 20 godina zatvora, za svaku povredu, a sama sredstva kojim je počinjeno kršenje sankcija mogu biti oduzeta (bez bilo kakvog limita). Pored krivične odgovornosti, može postojati i građanska odgovornost, koja se može ticati ukidanja dozvola za poslovanje i sl.

Jasno je da se radi o vrlo široko postavljenim kriterijima i veoma strogim zapriječenim sankcijama, koje će objektivno imati veliki uticaj na lica na koja se odnose. Ilustracije radi, 26.08.2021.godine je Banka Kine (Bank of China) postigla sporazum sa Ministarstvom finansija SAD, kojim se obavezala da plati 2 329 991, 00 dolara, radi potencijalne građanske odgovornosti radi procesuiranja transakcija u mogućem kršenju sankcija izrečenih Sudanu.

(Autor teksta je pravni ekspert sa dugogodišnjim iskustvom u međunarodnim institucijama)

Veleov stav o Filipovom Stavu : Zašto SDA, IZ i javnost šute na napade propagandiste Mursela Begovića na akademika Karića?

“Proračunati beskičmenjak”, “Duhovni snob”, “bljedunjavi oportunist i konformist”, “književnik-amater”, pisac “proljeva”, nedostaje mu obraza i islamskog morala

To je samo dio od salvi nezapamćenih uvreda koje je ovih dana, manirom inkvizitora, na društvenim mrežama iznio glavni i odgovorni urednik nacionalističkog sedmičnika “Stav” i predsjednik Upravnog odbora nečeg što se zove Centar za dijasporu “Mreža”, Filip Mursel Begović, napadajući – poslije brojnih čestitih ličnosti minulih godina – i jednog od najumnijih bošnjačkih i bosanskih intelektualaca, iznimno poštovanog, kako u Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta, akademika Enesa Karića!

Grijeh akademika Karića

Razlog tog bestijalnog napada propagandista Begovića na akademika Karića, uz ostalo, ratnog ministra obrazovanja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, kandidata za reisu-l-ulemu i bivšeg direktora Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta (o tome ko je akademik Enes Karić podsjetite se OVDJE), jeste kolumna pod nazivom “Krik počasnog građanina Bužima” koja je objavljena u uvodniku novog izdanja IIN Preporod.

U ovom tekstu – kojeg su prenijeli ili citirali brojni mediji – akademik Karić ističe kako je kao musliman, protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu, o čemu se ovih dana u javnosti mnogo govorilo i pisalo.

Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine. A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci, napisao je akademik Karić.

Oni – dodao je – čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu.

Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!, naveo je Karić te dodao: Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše muslimanske ili naše islamske strane, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!.

 “Nema šanse!”

Nošen podrškom svojih “pratitelja” koji su ga ohrabrivali, Begović je najprije odvratno pokušao ismijati akademika uglednog profeosra nazivajući ga “Enesom Deda Karić Mrazom”, a potom pozvati na autoritet Tarikatskog centra BiH da se obračuna sa nepoćudnim Karićem.

 

Enes-Karić-HOR-2-Foto-portal-Novosti1.jpg - Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

Zatim je “zagrmio”:

“Odbijamo šutjeti, odbijamo gurati prste u uši, dok jedan “duhovni” snob blasfemično svodi sufije i pripadajuću tradiciju u BiH prisutnu preko 500 godina na Deda Mrazove. Ovaj do prije 15 godina “samo” islamski intelektualac odjednom je poželio da bude nešto više, jer nije želio da ga valjda priznaju samo efendije, mualime, studenti FiN-a i čitateljstvo “Preporoda”. Pa je taj proračunati beskičmenjak i književnik-amater počeo pisati romane, ali i neke pjesmice, neke kisele krastavčiće, kojih bi se mogao posramiti i kakav nadahnuti pučkoškolac. Začudo, ovu spisateljsku epifaniju je prepoznao Enver Kazaz koji je postao jedan od najljućih zagovarača Enesa Karića. Javljao se Karić vazda kada je bošnjačka polemička bitka već bila završila, procjenjujući da se ne zamjeri ni jednoj ni drugoj zavađenoj strani. Bljedunjavi oportunist i konformist u svojoj suštini. Nije mu bilo dosta što je po Evropi snishodljivo pristao na kršćanski koncept dijaloga, o ne, sada treba valjda da ovog lika i njegove proljeve shvatimo kao neki doprinos multikulturi i da prihvatimo blasfemiju kao evoluciju islama u BiH. Nema šanse!”, prijeteći poručuje Begović.

Ovakvim porukama Begović “svojim sljedbenicima” daje zapravo signal da (često pod lažnim imenima) nastave vrijeđati uvaženog  akademika Karića, ibreteći se “da je ovaj bio kandidat za reisa”, da “mogu proglasiti Vinka (kardinala Puljića) za šejha” itd.

Nadalje, izvrćući suštinu Karićeve općenito važne poruke Begović profesora Fakulteta islamskih nauka bezmalo optužuje za izdaju, što je omiljena tema urednika “Stava”, i to, pazite, zbog stavova koji idu u pravcu toliko potrebnog međureligijskog dijaloga. Šta bi trebao?! Pozivati na rat?

Screenshot_20220102-231437_Facebook.jpg - Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

 

Sjećam se slike prije više od desetak godina kako na nekom ekumenskom skupu u Hrvatskoj Karić maše maslinovom grančicom dok svećenici puštaju bijele golubove mira. Kakav kolonijalni mentalitet, strašno. Potpuno asimiliran u koncept katoličke crkve, barem kada je bilo riječ o dijalogu. A o njegovom odnosu spram bosanske tradicije sufizma neću posebno govoriti, jer on je ne priznaje kao mjerodavnu a sada se sa njome i sprda. Nakon sam što vidio kako “ljubi” popovske ruke, tvrdio je da on može samo Hazreti Mevlani ljubiti ruke, nikako bosanskim šejhovima. Hajde, ljubi Enese ako ga sretneš… Zato je i mogao mimo 500 godina tesavvufa u Bosni i Hercegovini promovirati perenijalnu filozofiju, a na koncu mu je palo na pamet da sufije oblači u Deda Mraza te da izjednačuje Mevlud i Božić. Strašno je ovo. Enes Karić je itekako obrazovan čovjek, bez daljnjega, ali očito ovdje nedostaje i bošnjačkog obraza i islamskog morala, “raskrinkava” Begović.

Grijeh tih autora jeste što su upozorili (a nisu jedini) da pokliči i potezi (protiv čestitanja Božića i obilježavanja Nove godine, o čemu je svoj stav jasno iznijela i Islamska zajednica), koje suštinski glorificiraju Begović i slični (nebitni sami po sebi), daju tako neophodno gorivo neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da pokažu “pred licem Europe” kako je ova država nemoguća, jer se sa “ovakvim” Bošnjacima ne može živjeti! Da je, zapravo, na pravom taj putu fašista Viktor Orban koji tvrdi je dva miliona bosanskih muslimana sigurnosni problem i da je belaj u tome kako ih, kao, integrirati u EU.

Jer, onima koji danas žele da odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto, naravno, pored ostalog, pomalo trebaju argumenti da smo i sami krivi za svoju sudbinu. O tome ovih dana piše i Avdo Avdić u “Oslobođenju”.

Da je to što brane Begović i slični “dobar materijal” potvrđuje i ažurnost medija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića u Beogradu (Kurir i slični), pojedinih medija u Hrvatskoj i Hercegovini, koji su koliko jučer branili samog Begovića. A da ne govorimo o saopćenju tzv. Hrvatskog narodnoga sabora:

“Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer “moderne i građanske” države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.

Taj trenutak očito je prepoznao i akademik Karić, te kao i devedesetih, (“ne tražeći recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam”) odlučno ustao u odbranu bosanskih vrijednosti, komšiluka, pa i univerzalnih vrijednosti islama. A to je grijeh kojeg Begović nije mogao ni svhatiti, niti halaliti.

Stvaranje monstruma

Zapravo, kako smo došli do trenutka u kojem Filip M. Begović javno vrijeđa akademika Karića, odgovor bi vjerovatno mogla (i trebala) dati Centrala SDA u Mehmeda Spahe. Makar onda kada bosanske patriote, intelektualce, novinare, političare, poziva u jedan saff i kada izražava zabrinutost za sudbinu zemlje.

Nije trebalo biti tako. Kada je u martu 2015. godine Filip M. Begović, uz podršku SDA i, navodno, zvanične Ankare, objavio početak izlaženja magazina “Stav”, saopćio je javnosti da to neće biti “medijski monstrum”. A u ovih šest-sedam godina postojanja taj “medij” je, zahvaljujući upravo Begoviću (naravno, uz časne izuzetke, neka mi ne bude zamjereno) – najčešće bio samo to! Alatka za širenje mržnje, toljaga za atakovanje na svakog ko je nepodoban za Filipa M. Begovića.

Svijet Filipa M. Begovića je onaj u kojem tumaraju razni “unutrašnji” i “vanjski” neprijatelji, “izdajnici”, loši Bošnjaci i muslimani, “autošvinisti”…

Kao takav, odnarođen, odvojen od stvarnosti, bez smisla, navedeni medijski projekt je doživio krah i danas “diše na škrge”. Pouzdana saznanja govore da ih (tobejarebi!) ne čita ni sam Bakir Izetbegović!

Zašto se onda baviti pomračenjem uma Filipa M. Begovića?

Smatram, nažalost, da novinar i urednik mora “po službenoj dužnosti” reagirati na napade poput ovog na Karića i ne samo njega, jer ličnost poput Filipa M. Begovića, sa očitom krizom identiteta i mesijanskim kompleksom, nastupa isključivo iz pozicije – Sile! (Znaš li ti ko sam ja?!).

Kada vas napada Begović nekim svojim mjerilima računa na psihologiju mase, ali i to da ste sami, bespomoćni, da iza vas niko neće stati, dok je njemu (estagfirullah) dato pravo da odlučuje šta će s vama, da mu ne možete nikako uzvratiti. Jer, on je Sila!

Da je “išta skontao u životu” dok patetično piše o “momcima u patikama” i herojima koji su goloruki trčali na tenkove – onima koji su (grdna moja rano) izginuli ili crkli od muke poslije rata – da bi Filip M. Begović mogao uređivati “Stav” – znao bi da su ustali upravo protiv Sile.

Da je nešto suštinski spoznao iz onog lijepog, prvog susreta s vjerom u Zagrebačkoj džamiji, o čemu je govorio u “Večernjem listu” 2007., trebao je naučiti za islam prezire upravo Teror i Silu.

Međutim, strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji (jadna ti majka!) “organizira dijasporu”, govori “u ime predsjednika”, “u ime šejha”, odlučuje o “projektima”, tumači narodu “hoće li biti rata” i “kako dalje”, tvrdi da se pita o važnim kadrovskim pitanjima, a u slobodno vrijeme odlučuje ko je “autošovinista”, ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”… Usput citira Maka Dizdara i, uz masne honorare, “živi za Bosnu”!

Taj hudi Filip M. Begović nije problem sam po sebi. On je samo sin nakaradnog sistema (ne primijenivši, gluho bilo, kao onaj sin Márquezove tetke Ursule rođen sa “svinjskim repom”). No, problem je kada Filip M. Begović uzme sebi za pravo da ljudima lijepi “mete” na čelo, kao akademiku Kariću, kada s uživanjem huška, širi smutnju, fesad, proganja – i za to ne odgovara.

Upravo kako je prije nekoliko godina zabilježio Haris Imamović u Žurnalu. Naime, jednog od ljudi, koje je Begović neosnovano i nekorektno napadao u “Stavu”, “neki idioti su verbalno napali u tramvaju, papagajski ponavljajući Begovićeve laži i političke hrakotine”. E, to je problem!

Protiv takvih purgerskih mumina (kako je Beogvića nazvao Senad Avdić) novinar u Sarajevu danas mora dići glas. Društvo koje sanja Filip M. Begović je društvo u kojem ne želimo živjeti!

Naš Filip je dovoljno dugo u Bosni (koja ga je, kako i treba, lijepo primila i nahranila), zna onu Mešinu:

“Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom

Ovdje Sila na prolazi!

(izvorni tekst Faruka Velea objavljen je na portalu ins.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Deda Mraz između džamije i historije

U predvečerje katoličkog Božića, nakon što sam jedva osvojila taxi, vozač mi je – uz izvinjenje što sam čekala – ispričao kako već treći put toga dana silazi s Jahorine: turistima vrijeme ne da skijati, pa dolaze u Sarajevo. Da je bar ljepše okićeno, smrsim ja, a on uzvrati: “I ovo im je previše – nije to naš praznik!”. Debata koja je uslijedila jedva se okončala nakon što je promašio traženu adresu, no moram priznati da sam svog sugovornika najviše naljutila preporukom da pogleda fotografije Banjaluke, koja, za razliku od Sarajeva, zaista bliješti. Sasuo je na mene salvu pridika o talu Čovića i Dodika, kršćanske ljubavi usmjerene protiv muslimana i primjere iz opsjednutog Sarajeva, no od priče o ratu naprasno je odustao nakon što sam ga priupitala u kom je tačno rovu bio. Ova mi je vožnja bila prva misao kada je Bosnom pukla bužimska bruka: znamo već, Mersudin Nanić, načelnik Općine Bužim, obračunavao se s panoom u središtu svoga grada zato što su na njemu bile ispisane čestitke za Božić i Novu godinu! Ovaj kadar SDA, pano sa čestitkama proglasio je “neprimjerenim sadržajem i provokacijom”, a da bruka bude kompletna, potrudila se njegova partija koja je punim stala iza načelnikove odluke o uklanjanju panoa.

Agresija na Božić i Novu godinu

Ne, naravno, nije to prva agresija SDA na Božić i Novu godinu. Na današnji dan 1996. tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH i lider SDA Alija Izetbegović poslao je otvoreno pismo uredništvu Televizije BiH izražavajući neslaganje s raspojasanim dočekom Nove godine i Dedom Mrazom te “drugim simbolima stranim našem narodu”. Iako je raspojasanost, tvrdili su bolji poznavatelji SDA (ne)prilika, targetirala Muhameda Šaćirbegovića, tada ljubimca bošnjačkog vrha, ostao je gorak okus dočeka te prve poratne nove godine zbog spremnosti partijskog lidera najjače bošnjačke partije da sebi da za pravo propisivanje “ispravnog” načina proslave i radovanja “svog naroda”, ali još i više zbog toga što je ta “ispravnost” automatski značila atak na slavlje i radovanje drugih i drugačijih. Da je Izetbegović (otac) za ovakve istupe imao saveznika u tadašnjem lideru IZBiH, bila je javna tajna, koja je puno godina kasnije (2008) kulminirala nizom odluka tadašnje direktorice dječijih vrtića u Sarajevu Arzije Mahmutović koja je iz igraonica protjerala ne samo Deda Mraza već i sve “druge simbole strane našem narodu”. Hoću zapravo reći da su uoči ove 2022. samo naivni mogli biti iznenađeni sramnim nastupom bužimskog načelnika i još sramnijom podrškom takvom nastupu iz njegove partije.

Hrvatski narodni sabor BiH ocijenio je poruku bužimskog načelnika najboljim pokazateljem “kako SDA vidi modernu i građansku” državu BiH: “Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer ‘moderne i građanske’ države kako je očigledno promišlja SDA. To je valjda taj primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, naveli su uz očekivanje da i SDA i načelnik Nanić upute ispriku zbog ovoga sramnog ispada. “Ne katolicima niti nekome Hrvatu, nego svim normalnim ljudima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem konstitutivnom narodu ili konfesiji pripadali”, poentirali su s pravom iz HNS-a BiH. Uslijedile su i slične reakcije ostalih stranaka, a prava lekcija političarima i isključivim politikama očitana je u Zenici. Braneći čast svoga grada, Zeničani su u roku odmah prefarbali pano na kome su sljedbenici ispravnog puta željeli poručiti kako “jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio tradicije Bošnjaka”.

Jedni radikalizmi hrane druge

Čini mi se, ipak, važnim istaći dvije reakcije. Prvu je sjajno ispisao profesor Fakulteta islamskih nauka, inače renomirani pisac i suradnik našeg Oslobođenja Enes Karić u uvodniku Preporoda. U tekstu “Krik počasnog građanina Bužima” Karić kao musliman ustaje protiv skidanja bilborda i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke zato što ona “ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine”. Osvrćući se na višegodišnje “glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole”, jasno kaže koliko se uvijek “gnušao nad tom našom glupošću” i poručuje: “Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!”. U post scriptumu Karić podsjeća na to zašto je – još za vakta Alije Izetbegovića (1995. godine) i projekta vrijednog milion dolara – proglašen počasnim građaninom Bužima, objašnjavajući da baš zbog tog statusa uzima sebi za pravo da “dobrim Bužimljankama i Bužimljanima održi vazi-nasihat”. I reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović je počasni Bužimljanin i također nije imao dvojbi: IZBiH ne vidi ništa sporno u čestitanjima vjerskih praznika vjernicima drugih religija, jer IZBiH poštuje sve vjerske praznike drugih konfesija i ona to pokazuje time što pripadnicima tih konfesija javno upućuje iskrene čestitke povodom njihovih praznika.

Ova dva primjera izdvajam zato što je znakovito da među Bošnjacima multikulturu najsnažnije zagovaraju i brane muslimani vjernici i današnja Islamska zajednica. Ako bismo htjeli ići korak dalje, morali bismo priznati da to i u ovoj konstelaciji odnosa i političkih snaga pokazuje staru tezu da jedni radikalizmi hrane druge, da zapravo ništa nije potrebnije Miloradu Dodiku i njegovoj agresiji na Dejtonski ustav od SDA-ovih progona jelke, Božića i Nove godine, odnosno da nema tih međunarodnih faktora koji više navijaju za izmjene Izbornog zakona po volji HDZ-a BiH koliko je argumenata za ugroženost Hrvata i katolika u BiH, pa samim tim i za tražene izmjene, ponudio bužimski SDA načelnik. Ovo sveto trojstvo SDA-HDZ-SNSD se hrani isključivošću i progonima drugih i drugačijih, no dodatni je problem što oni koji zagovaraju građansku i multietničku Bosnu i Hercegovinu to rade blijedo i nedovoljno artikulirano pa smo danas, na početku izborne 2022. godine, u paradoksalnoj situaciji u kojoj o zajedništvu ne govori ljevica, već Islamska zajednica. Sarajlije su na svoj način reagirale: 30. i 31. decembra majice, džemperi i kape s Dedovima Mrazovima nisu samo bili traženi artikli već su se nosile i po javnim ustanovama, firmama i naravno proslavama. Iako je glavni grad BiH – navodno zbog koronavirusa – izbjegao proslavu na otvorenom. Nek’ nam je sa srećom!

(oslobodjenje.ba)

Tekst iz arhiva Farisa Vehabovića: Može li se “Dayton” proglasiti ništavnim, a BiH postati RBiH?

Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.

Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?

Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:

  1. S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
  2. Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
  3. Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
  4. Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
  5. Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
  6. U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
  7. Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.

Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?

Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1­995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u supro­tnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.

Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.

Tumačenje i primjena

Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.

Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.

Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.

Šta i kako dalje?

Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…

Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.

Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.

(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)

Janusz Bugajski’s Washington View: What is Putin Afraid of?

Vladimir Putin’s warnings to NATO that it must retreat from Russia’s borders has exposed his fear of failure, both in Ukraine and domestically. Despite his claims, Putin is not afraid of a NATO invasion of Russia or of Ukrainian attacks on Russian territory or against Russian-speakers in Ukraine. His core fear is that an independent and democratic Ukraine together with a NATO umbrella for regional security throughout Eastern Europe will expose the failure of the Russian state and precipitate the collapse of his corrupt authoritarian regime. And paradoxically, another Russian attack on Ukraine would accelerate that process.

 Moscow has threatened Ukraine with an expanding military invasion and amassed tens of thousands of troops with offensive equipment along its northern and eastern borders and intensified its maritime and amphibian forces in occupied Crimea. Putin has simultaneously raised the stakes by issuing what amounts to an ultimatum to Washington. In a diatribe disguised as a document,Moscow has demanded that NATO disarms itself by pulling out troops from all front-line member states, refuse to provide membership to any other post-Soviet countries, including Ukraine and Georgia, and acknowledge Moscow’s sphere of dominance in all countries bordering Russia.

The Joe Biden administration has signaled that it will discuss security questions with the Kremlin in the coming weeks after consulting with its European allies. The high-level talks between US and Russian officials are to be held in Geneva on January 10 and will focus on Ukraine and nuclear arms control. Further dialogue is expected over the following days between NATO officialsand Moscow as well as discussions in the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE). NATO’s key allies are to be engaged throughout the process.

Given Putin’s radical demands, the White House faces two stark choices – either to try and appease Moscow or to stand firm, reject any ultimatums, and issue its own demands. Any compromises on the core principles of the NATO alliance or even a willingness to scale down NATO’s defensive posture along its eastern flank will encourage the Kremlin to demand a further retreat and claim victory over the West. Any pressure on Ukraine to allow Russia’s proxy separatist entities to gain “special status” will paralyze the state and embolden Putin.

Instead of giving any credibility to Kremlin threats or warnings, Washington should use the opportunity of high-level discussionsto demonstrate NATO’s solidarity and resolve. It can also specify Allied demands on Moscow, including returning Crimea and all of Donbas to Ukraine, removing Russia’s threatening military presence along the borders of all neighboring countries, including NATO members and partners, and terminating attempts to integrate Belarus in Russia’s security structures.

To strengthen the Western hand in preparation for talks with Moscow, Ukraine must be provided with all the weaponry it needs to make a potential Russian invasion as painful as possible. These need to include more effective defenses against missile salvos and air strikes, including Patriot surface-to-air missile systems and Stinger shoulder-fired surface-to-air missiles. An array of other equipment, including Mi-17 helicopters, initially intended for the Afghan security forces, could also be transferred to Ukraine.

Simultaneously, a list of onerous economic sanctions against Moscow in the event of another military assault against Ukraine can be specified. This must include Russia’s full isolation from financial markets and disconnection from the SWIFT financial messaging network that underpins the global banking system. All foreign assets of Putin and his oligarchic clients would need to be frozen or seized and Kremlin-linked companies blocked. And most importantly, a comprehensive oil and gas embargo of Russia’s exports would push the economy toward bankruptcy.

But why does Putin want “security guarantees” when neither NATO nor Ukraine are threatening Russian territory? The answer is a growing need for an international success amidst mounting fear of domestic crisis. Public acquiescence and regime survival have been increasingly based on an aggressive foreign policy and anti-Westernism to demonstrate Russia’s international influence.However, Putin faces the danger of miscalculating his own power and the domestic crisis will be accelerated by a military defeat amidst economic decline for which the Kremlin will be widely blamed. A further attack on Ukraine would also raise support in Western capitals for increased military capabilities along NATO’s eastern flank.

A deeper invasion and a prolonged military quagmire in Ukraine with mounting losses for Russia’s armed forces will not be sustainable. Regimes that lose wars or cannot win them when they have staked so much on victory invariably collapse in Russia. A major setback in a war with Ukraine, involving mounting casualties and wasted state resources, would propel power struggles and popular revolts against a discredited leadership and highlight the accumulated failures of the Russian Federation.

It is worth remembering that the Tsarist empire collapsed following a military defeat by Japan and a prolonged war with imperial Germany, and the Soviet Union and its East European empire disintegrated in the wake of a failed war in Afghanistan. Putin’s power and credibility and Russia’s survival in its current territorial form would be the casualty of a broader war with Ukraine and an escalating confrontation with the US and NATO.

Putin’s chest-beating abroad indicates that economic and social conditions in Russia are deteriorating and that he may need another foreign escapade to shore up his credibility and ensure his political survival. In a heated recent video conference with Russia’s Presidential Human Rights Council, Putin rejected a proposal to let Russia’s federal regions secede if they no longer wanted to be part of the state. He warned of a repeat of the bloody Yugoslav wars and claimed there were 2,000 territorial claims inside Russia that should be treated “very seriously” as they could rupture the country.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

I Parlament FBiH urušava državne institucije: Usvajanjem izmjena Zakona o energiji FBiH ugroženo jedinstveno tržište BiH, prekršeni međunarodni ugovori BiH i Zakon o konkurenciji

U četvrtak navečer usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim Parlament Federacije BiH obavezuje Vladu FBiH da posebnom odlukom ograniči rast cijene električne energije privrednim subjektima na 20 posto, nije  u skladu važećim državnim zakonima i međunarodnim ugovorima Bosne i Hercegovine. Naime, usvojene odredbe su u suprotnosti sa Ugovorom o uspostavljanju Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 09/06) i Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09).

Ne ulazeći uopće u opravdanost povećanja cijene električne energije u Federaciji Bosne i Hercegovine, u ovom analizi ćemo se fokusirati na urušavanje mukotrpno uspostavljenog sistema i državnih institucija koje regulišu oblast energetike te jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini. Idemo redom.

Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine direktno krši Ugovor o uspostavljanju Energetske zajednice koji propisuje da prema Aneksu III Ugovora o uspostavi Energetske zajednice, nisu dozvoljene i bit će procjenjivane u skladu sa čl. 81., 82. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice sljedeće aktivnosti:
– Sprečavanje, ograničavanje ili poremećaj konkurencije,
– Zloupotreba dominantne pozicije,
– Pružanje državne pomoći koja uzrokuje ili prijeti poremećajem konkurencije.
Poštovat će se odredbe Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, posebno člana 86., koje se odnose na javna preduzeća i preduzeća kojima su data posebna prava.

Navedene odredbe sadržane su u članovima 101., 102., 106. i 107. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.

Dalje, Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH koji uređuje pravila, mjere i postupke zaštite tržišne konkurencije. Naime, dopunama Zakona se direktno krši član 2 (Primjena) zbog djelovanja Parlamenta Federacije BiH koji je dopunama Zakona ograničio i narušio tržišnu konkurenciju čime je direktno prekršen stav b) koji se odnosi na narušavanje konkurencije od organa državne uprave kada posredno ili neposredno učestvuju ili utječu na tržište što je u ovom slučaju nesumnjiv utjecaj na tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

Zašto je ova „dopuna Zakona“ posebno opasna za funkcionisanje jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini, objasnićemo dalje u tekstu.

Kada govorimo o kršenju međunarodnog sporazuma, u ovom slučau Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, treba napomenuti da su osnovni ciljevi Energetske zajednice kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora koji obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i omogućava privlačenje investicija u sektore električne energije i prirodnog gasa. Zaključivanjem ovog Ugovora, Bosna i Hercegovina se obavezala da će sa drugim članicama energetske zajednice uspostaviti zajedničko tržište električne energije i gasa koje će funkcionirati po standardima tržišta energije EU sa kojim će se integrirati.

Prema Ugovoru o uspostavi Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ broj 09/06), Državna regulatorna komisija Bosne i Hercegovine (DERK) je donijela Odluku o opsegu, uvjetima i vremenskom razdoblju otvaranja tržišta električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 48/06 i 77/09) čime je omogućila da tržište električne energije u Bosni i Hercegovini od 01.01.2015. godine bude u potpunosti otvoreno za konkurenciju.

Na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) i Pravilnika o snabdijevanju kvalificiranih kupaca električnom energijom i postupku promjene opskrbljivača („Službene novine Federacije BiH“ 89/14), od 01.01.2015. godine, svi krajnji kupci električne energije su kvalificirani kupci čime ostvaruju pravo na slobodan izbor opskrbljivača po tržišno formiranoj i ugovorenoj cijeni.

Dana 11.12.2014. godine RERS je donijela Prаvilnik о opskrbljivanju kvаlificiranih kupаcа еlеktričnоm еnеrgiјоm i pоstupku prоmјеnе opskrbljivača koji propisuje način opskrbe kupaca na tržištu električne energije na teritoriju Republike Srpske nakon 01.01.2015. godine, kada svi kupci električne energije postaju kvalificirani kupci, što znači da imaju pravo i mogućnost izbora opskrbljivača električne energije.

Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, na temelju naprijed navedenog, smatra da je tržište električne energije otvoreno za konkurenciju u segmentu proizvodnje električne energije i opskrbe električnom energijom kupaca.

I ovdje sad na scenu dolazi Parlament Federacije BiH koji poništava cjelokupnu reformu vezanu za razvoj i otvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini u šta su potrošene godine rada institucija Bosne i Hercegovine te milioni dolara kroz  tehničke asistencije, prije svega od strane USAID-a, tako da će biti interesantno hoće li na ove izmjene zakona reagirati i međunarodne institucije s obzirom na to da su uložile velike napor i potrošila ogromne novce da se dostigne ovaj nivo reforme u sektoru energetike a što za krajnji cilj ima uspostavu organiziranog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovine, prvo dan unaprijed a nakon toga i unutar dana.

Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je sve navedeno urušio te fragmentirao jedinstveno tržište električne energije Bosne i Hercegovine a jedinstveni ekonomski prostor je ustavna kategorija definisana Dejtonskim sporazumom što znači da su ovim dopunama krši i sam Ustav BiH.

Naime, nadležnost nad tržištem električne energije je definirana je Zakonom o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 07/02) gdje je propisano članom 4.2. da je Državna regulatorna komisija za električnu energiju nadležna između ostalog i za tržište električne energije te zaštitu potrošača i konkurenciju i sprečavanje antikonkurencijskih aktivnosti te kažnjavanje protukonkurentnog ponašanja.

Pored toga, DERK je 12. februara 2020. godine usvojio Odluku o transponiranju Uredbe o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije (“Službeni glasnik BiH”, broj 13/20), kojom se normiraju načini i rokovi transponiranja i implementacije dijela prilagođene REMIT Uredbe koji je, shodno navedenom Zakonu, u nadležnosti DERK-a.

Prilagođenom REMIT Uredbom normiraju se jedinstvena pravila postupanja na veleprodajnim tržištima električne energije i prirodnog gasa u Ugovornim stranama Energetske zajednice (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Kosovo*, Sjeverna Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina). Time se osigurava jedinstveni evropski okvir na veleprodajnim tržištima Evropske unije i Energetske zajednice za:

  • definiranje zloupotrebe tržišta u pogledu manipulacije tržištem, pokušaja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija,
  • uvođenje eksplicitne zabrane zloupotrebe tržišta,
  • osnivanje novog okvira za nadzor veleprodajnih tržišta u cilju otkrivanja i spriječavanja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija, i
  • definiranje zabrana i provođenja kažnjavanja na nacionalnom nivou u slučaju otkrivanja zloupotrebe tržišta.

Iz ovog proizilazi da je Parlament Federacije BiH donošenjem Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine sem kršenja Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice i Zakona o konkurenciji uzeo i nadležnosti Državnoj komisiji za električnu energiju Bosne i Hercegovine (DERK) i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koji su jedini ovlašteni da mogu donijeti određene Odluke a koje ni u kom slučaju ne smiju narušiti konkurenciju na jedinstvenom tržištu električne energije u Bosni i Hercegovini već mogu biti samo u obliku preporuka kako treba postupati a poštujući preporuke EU date kroz Komunikaciju komisije Evropskom parlamentu, Evropskom vijeću, Evropskom privrednom i socijalnom odboru i odboru regijaPaket mjera za djelovanje i potporu za suočavanje s rastom cijena energije. 

Sada ostaje da vidimo kako će na ove nepravilnosti reagovati Sekretarijat Energetske zajednice, Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine jer je u ovom slučaju evidentno kršenje međunarodnog ugovora te više državnih zakona u oblasti konkurencije i energetike uz direktno preuzimanje državne nadležnosti čime se direktno fragmentira jedinstveno tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

(Ova analiza je urađena uz konstultacije sa više stručnjaka iz oblasti energetike i prava)

Stvarne veze ili samo slučajnost: Nakon obustave Sjevernog toka II, “ljudski faktor” izazvao energetski kolaps u četiri države zapadnog Balkana

Sjeverni tok II na čekanju, bila je vijest koja je 16. novembra odjeknula svijetom. Njemačka agencija za mrežne djelatnosti privremeno je obustavila proces izdavanja dozvole za puštanje u promet plinovoda Sjeverni tok II koji je, zaobilazeći kontinentalnu Evropu, morskim putem spojio Rusiju i Njemačku. Taj zajednički rusko-njemački projekat iza kojeg je stajao moćni Gazprom, od strateškog je interesa Ruske Federacije, je je, gradnjom plinovoda preko Baltičkog mora, direktno ugroženo nekoliko država Evrope, prije svih Ukrajina preko čije je teritorije plin išao prema Zapadnoj Evropi. Dan nakon odluke Njemačke da obustavi proces izdavanja upotrebne dozvole, cijena plina je odmah porasla za oko četiri posto. Ruski Gazprom, zapravo, diktirao je cijene na svjetskom tržištu. Osim cijena plina, od 16. novembra su počele divljati i cijene električne energije. No, da vidimo šta se, nakon odluke njemačke Agencije za mrežne djelatnosti dešava na Balkanu.

„Rudari iz Federacije BiH najavili štrajk: Satanizuju rudnike, osnovna plata će biti 570 KM“, objavljeno je 17. novembra u popodnevnim satima u bosanskohercegovačkim medijima.

Vijest o plati u iznosu od 570 KM bila je lažna, ali lavina se pokrenula. Šest dana kasnije, rudari su došli pred zgradu Vlade Federacije BiH. Proizvodnja u rudnicima Federacije BiH je obustavljena, termoelektrane u Tuzli i Kaknju su bile na rubu kolapsa. Proizvodnja struje bila je svedena na minimum. Elektroprivreda BiH u tom trenutku prekinula je i izvoz, mada je berzanska cijena na svjetskom tržištu bila oko 200 eura.

„Objektivno, ali ne neutralno“, slogan je Redfish.media, portala sa sjedištem u Berlinu koji je sam naznačio da je u pitanju medij „povezan za ruskom Vladom“.

Prvog dana štrajka rudara, 23. novembra, nešto iza 22 sata, na svom Twitter nalogu medij iz Njemačke „povezan sa ruskom Vladom“ objavljuje vijest iz Sarajeva.

„Rudari koji štrajkuju u Sarajevu zapalili su danas 101 baklju povodom obilježavanja godišnjice historijske Husinske bune iz 1920. godine – štrajka rudara i oružane pobune protiv ropskog rada koja je definirala klasnu borbu protiv nepravde i ugnjetavanja u bivšoj Jugoslaviji“, glasila je vijest Redfish.media kojoj je priložen i adekvatan video.

Štrajk započet na osnovu lažne informacije o rudarskoj plaći u iznosu od 570 KM okončan je 1. decembra. Jedan od uslova za prekid štrajka bilo je povećanje cijene uglja za 20 posto. Vlada Federacije i Elektroprivreda BiH su pristali na taj uslov. Nova cijena uglja počet će se primjenjivati od 1. januara 2022. godine, što znači da će i proizvodna cijena struje znatno porasti. Prema zvaničnim podacima Elektroprivrede BiH, proizvodnja jednog megavata, po starim cijenama uglja, koštala je 45 eura. Građani Federacije BiH istovremeno taj isti megavat plaćaju 32 eura, što znači da Elektroprivreda BiH, isporukom struje stanovništvu, a to je najveći dio ukupne prodaje, pravi gubitak od oko 25 KM po jednom megavat satu. Dio gubitaka uzrokovanih niskom strujom za građane, Elektroprivreda BiH je, dijelom, namirivala prodajom pravnim licima, odnosno preduzećima, koja su jedan MWh plaćala 50 eura. Drugi dio je, rekosmo, bio izvoz na svjetsko tržište gdje je cijena u decembru bila čak i 620 eura.

cijena struje 21. decembra – berza HUPX

Nakon što je potpisan ugovor sa rudarima o povećanju cijene uglja za 20 posto, proizvodna cijena jednog megavata sa 45 eura je porasla na 51 euro. Cijena stanovništvu u FBiH je ostala ista, odnosno 32 eura, ili 19 eura manje od proizvodne cijene, što proizvodi značajan gubitak. Kako bi stanovništvu cijena ostala ista, a zbog rasta cijene struje na svjetskoj berzi, Elektroprivreda je podigla cijene struje pravnim licima. Prema Zakonu o električnoj energiji u FBiH cijena za naredu godinu se određivala na osnovu cijene struje u tekućoj godini. Kako je tokom 2021. godine prosječna tržišna cijena struje na brzi bila 200 eura, Elektropriveda BiH je podigla cijene privrednim društvima za oko 300 posto, što bi direktno uzrokovalo kolaps privrede. Stoga je Predstavnički dom FBiH usvojio izmjene Zakona o električnoj energiji.

„Izuzetno od stava (2) člana 16 Zakona, ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije, na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća ili smanji za više od 50 posto u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije može posebnom odlukom ograničiti povećanje ili smanjenje cijena snabdijevanja električnom energijom, pri čemu se isto odnosi za Ugovore sa godišnjim trajanjem i duže“, piše u Zakonu o izmjenama Zakona o električnoj energiji FBiH koji je usvojio Predstavnički dom FBiH.

izmjene Zakona koje je usvojio Predstavnički dom FBiH

Šta to znači u praksi?

Kako je cijena električne energije u 2021. godini porasla za više od 50 posto, Vlada FBiH bi mogla ograničiti cijenu struje. S obzirom na to da su privredni subjekti plaćali jedan megavat po 50 eura, maksimalno povećanje bi bilo do 75 eura, što je čak za 125 eura manje od prosječne cijene na svjetskom tržištu. Projekcije Elektroprivrede govore da bi povećanjem cijene jednog megavata za privredna društva sa 50 na 75 eura, te zadržavanje cijene struje za stanovništvo na 32 eura po megavatu, uz povećanje cijene uglja za 20 posto, ovo javno preduzeće godišnje pravilo gubitak od sedam miliona maraka. I to sa odredbama Zakona koje je usvojio Predstavnički dom.

 Konakovićev prijedlog – put u propast EP BiH

No, usvajanjem amandmana Elmedina Konakovća i Anera Žuljevića, Elektroprivredi BiH prijeti kolaps.

„„Izuzetno od stava (2) člana 16 Zakona, ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije, na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća ili smanji za više od 20 posto u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20 posto maksimalno, pri čemu se isto odnosi za Ugovore sa godišnjim trajanjem i duže“, navedeno je u Konakovićevom i Žuljevićevom amandmanu.

Usvojeni amandman Elmedina Konakovića i Anera Žuljevića

Šta ovo znači u praksi?

Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine.

No, vratimo se sada na početak priče i na osnovne činjenice. Njemačka agencija za mrežne djelatnosti 16. je novembra  privremeno je obustavila proces izdavanja dozvole za puštanje u promet plinovoda Sjeverni tok II, preko kojeg je Ruska Federacije trebala isporučivati plin zapadnoj Evropi, preskačući, pritome, „neposlušnu Ukrajinu“, i jačajući svoj politički i ekonomski uticaj i zemljama istočne Evrope. Dan nakon suspenzije dozvole, cijene plina su porasle, a nakon toga je došlo i do porasta cijene električne energije. Istovremeno, u BiH rudari započinju strajk na osnovu lažne informacije o plaći od 570 KM, a mediji u Njemačkoj, povezani sa ruskom Vladom, objavljuju da štajk bh. rudara borba protiv klasnog neprijatelja.

Uporedo sa poremećajem proizvodnje električne energije u FBiH, nakon obustave Sjevernog toka II, i u drugim državama Balkana nastaje energetski kolaps.

Nepunih mjesec dana nakon što je Njemačka obustavila izdavanje dozvole za ruski Sjeverni tok II, problemi sa proizvodnjom električne energije istovremeno se dešavaju u BiH, Srbiji, na Kosovu i Makedoniji. U BiH je započeo štrajk na osnovu lažne informacije, dok „ljudski faktor“ izaziva otkazivanje postrojenja u termoelektranama u Srbiji i na Kosovu.

U BiH je, rekosmo, zbog štrajka rudara krajem novembra i početkom decembra došlo do drastičnog pada proizvodnje struje. No, mnogo veći problemi su zadesili Kosovo, Srbiju i Makedoniju.

Pozivajući se na neimenovane izvore, kosovski portal Infokus je 14. decembra objavio da je tog dana obustavljena proizvodnja električne energije u bloku B2 termoelektrane Kosovo B, čiji je proizvodni kapacitet bio 250 megavata. Identična situacija je uslijedila i sa blokom B1. Kosovski premijer Albin Kurti uskoro će potvrditi da će se ta država suočiti sa energetskom krizom. Ministrica privrede u Vladi Kosova  Artane Rizvanoli je 24. decembra rekla da vlasti Srbije snose dio krivice za ovu krizu, jer je, blokadom dalekovoda, uzrokovana devijacija na mreži. No, istakla je još jedan uzrok „raspada“ energetskog sistema te države.

„Drugi faktor je energetska kriza u Evropi i ograničenje gasa iz Rusije. Međunarodne berze i cijene na međunarodnim berzama porasle su na rekordne nivoe. Ovo je drugi faktor. Proizvodnja energije u Evropi nije porasla, već se smanjila“, kazala je Rizvanoli komentarišući uvođenje redukcija u napajanju stanovništva električnom energijom.

Kosovski problemi su, rekosmo, započeli 14. decembra iskakanjem dva bloka u Termoelektrani Kosovo B.

Dan ranije, 13. decembra, energetski kolaps je zadesio i Srbiju. Jedan od blokova u Termoelektrani Nikola Tesla u Obrenovcu je iskočio nakon što je u sistem, zajedno sa ugljem, ubačena velika količina blata.

„Zašto je stala najveća termoelektrana“, glasio je naslov objavljen na portalu BBC-a na srpskom jeziku.

Bivši direktor rudnika Kolubara Slobodan Đerić izjavio je 23.decembra ove godine za sedmičnik Vreme da je kvar u TENT-u u Obrenovcu izazvao „ljudski faktor“.

„Ako su iz Kolubare zbog nepažnje, sve je moguće, poslali vozove koji su bili puni gline, a ako su ovi teret iz tih vozova direktno ubacili u gorionike, nisu imali oplemenjivanje mazutom, onda je to stvarno tragedija. Ali to je ljudski faktor“, kazao je Đerić.

Dnevni list Danas će 21. 12. objaviti da je za samo sedam dana Elektroprivreda Srbije na interventni uvoz struje potrošila 120 miliona maraka. Tržišna cijena, prema mađarskoj berzi HUPX je tih dana bila oko 400 eura po megavat satu. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je tom krizom bio politički uzdrman. Mada u javnosti to ne izgleda tako, zbog slučaja Rio Tinto, ključni ruski lobisti u Srbiji okrenuli su leđa Aleksandru Vučiću. Samo kratko pojašnjenje. Rio Tinto je englesko-australska kompanija koja je provela istraživanje u okolini Loznice, te su utvrdili da na tom području postoje velike zalihe litija koji se koristi za pravljenje baterija i koji će u budućnosti biti okosnica autoindustrije. Nakon što je vlast Aleksandra Vučića uspostavila saradnju sa ovom kompanijom, uslijedili su protesti širom Srbije, a proruski lobisti, poput Emira Kusturice i Borisa Malagurskog, otvoreno su zagovarali zaustavljanje projekta Rio Tinto, odnosno saradnju sa britansko-australskom korporacijom koja bi stekla prava na rudu od koje će ovisiti autoindustrija. No, vratimo se sada energetskim pitanjima.

Osim na Kosovu, Srbiji i u BiH, energetska kriza je zadesila i Sjevernu Makedoniju, još jednu od balkanskih država koja nastoji da se izvuče iz kandži Ruske Federacije.

„Sjeverna Makedonija produžava stanje energetske krize za još šest mjeseci“, objavili su tamošnji mediji 2. decembra ove godine.

Zbog nedostatka uglja, proizvodnja u makedonskim termoelektranama je svedena na minimum. „Nestašica“ uglja natjerala je vlasti u Sjevernoj Makedoniji da uvezu 90 hiljada tona uglja krajem 2021. godine, te da za 2022. godinu osiguraju 810 hiljada tona uglja iz uvoza. Istovremeno, Vlada je morala intervenisati budžetkim novcem kako bi pokrila gubitke Elektroprivrede Sjeverne Makedonije, jer je cijena električne energije na berzi dostizala cijenu i do 620 eura po MWh. Energetska kriza dodatno je uzdrmala prozapadnu Vladu Zorana Zajeva koji je, na kraju, podnio i ostavku.

Autorski tekst Ivane Stradner za Foreign Affairs: Šta Rusija hoće na Balkanu i u BiH?

Ove godine se navršava 30 godina od početka jugoslovenskih ratova, najkrvavijeg evropskog sukoba od Drugog svjetskog rata. Iako su balkanske države krenule putem demokratskog upravljanja i integracije sa NATO-om i Evropskom unijom neposredno nakon ratova, kontinuirano zanemarivanje od strane Zapada doprinijelo je dramatičnom nazadovanju u posljednjih nekoliko godina. Sada ruski predsjednik Vladimir Putin koristi svoju priliku i bivše jugoslovenske države kao sljedeće bojno polje za slabljenje NATO-a i Evropske unije.

Putinovi napori da gurne Balkan na ivicu dio su njegove misije da ponovo uspostavi Rusiju kao globalnu silu. Slično strategiji Kremlja na Kavkazu, cilj Rusije na Balkanu je da pojača tenzije kako bi se mogla pozicionirati kao jedini regionalni posrednik i garant sigurnosti. Istovremeno ima za cilj da pokaže da ni NATO, ni EU, ni njihove članice nisu kredibilni partneri nijednoj od balkanskih zemalja. Kako Moskva takođe nastavlja svoje vojno jačanje u blizini ukrajinske granice, njena kampanja uticaja na Balkanu služi kao još jedno poprište za izazivanje Zapada.

Za mnoge na Zapadu, Putinova strategija je zbunjujuća. Ovi analitičari vide Balkan kao geopolitičko zaleđe; oni ne shvataju šta Rusija ima da dobije intervencijom u regionu. Kako je rekao direktor Carnegie moskovskog centra, „Balkan nije glavno bojno polje u sukobu Rusije i Zapada“.

Balkan ne treba tako lako odbaciti. Rusija vidi regiju kao meko tkivo Evrope: njen rastući utjecaj tamo prijeti da joj omogući da postavi strateška vojna sredstva u blizini velike američke baze i obećava joj pristup Jadranskom moru. Putinov veći cilj je da preokrene odnos snaga u Evropi u korist Moskve, a Balkan je dio te strategije. Moskva je pokrenula informativne operacije kako bi rasplamsala etničke tenzije i podstakla proteste, zacementirala je poslove sa oružjem, ugradila se u kritičnu energetsku infrastrukturu i iskoristila dugogodišnje vjerske i kulturne veze između Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u svoju korist u regionu.

Naporima Rusije nemjerljivo je pomogao slab odgovor EU. Uprkos mnogim godinama i milijardama eura potrošenih na pripremu Balkana za integraciju u EU, napori su zastali. EU se nije proširila od prijema Hrvatske 2013. godine, i uprkos obećanjima o članstvu za „zapadnobalkansku šestorku“—Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju—pregovori su zamrznuti. Usporena izazovima kao što su Brexit, pandemija virusa COVID-19, uspon ekstremno desničarskih grupa i migrantske krize, čini se da je ekspanzija zaustavljena na neodređeno vrijeme. Ovaj neuspjeh je učinio Balkan očiglednom metom za Putina.

Tokom poslednje balkanske krize 1990-ih, Rusija je bila preslaba da bi vojno intervenirala. Umjesto toga, bila je ograničena na mirovnu misiju nakon rata na Kosovu 1999. godine, iz koje je odlučila da se povuče 2003. godine. Ali ne bi trebalo biti sumnje da je čak i tada ruska vlada doživljavala širenje NATO-a na istočnu Evropu kao značajnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti . Sada, sa relativno jačom ruskom ekonomijom i vojskom, Kremlj vidi priliku da zaustavi napredovanje NATO-a ciljanjem na bivše jugoslovenske države. Zapadna Evropa je spavala za volanom kada je poslednji put izbio rat na Balkanu – ulozi su previsoki da bi i ovaj put ignorirala region.

Visoka korupcija u balkanskim zemljama razotkrila je pukotine koje je Moskva iskoristila da ostvari svoje ciljeve. Kako su bivše jugoslovenske države prešle iz socijalizma u ekonomiju slobodnog tržišta nakon 1990-ih, zaživjele su kleptokratija i nezakonita privatizacija. Prema Freedom Houseu, sve zemlje zapadnog Balkana se vraćaju na “djelimično slobodne”. Putin koristi korupciju da zabije ekonomske, etničke i vjerske klinove u balkanska društva kooptiranjem lidera u regionu.

Srbija se ponaša kao ključni igrač u nastojanjima Kremlja na Balkanu. I vlada i crkva pokazuju odanost Moskvi koju podupiru vjekovne zajedničke vjerske i kulturne veze – kao i međusobna izolacija Srbije i Rusije od savremenih zapadnih sila. Srpska vlada je pozvala na stvaranje „srpskog sveta“ – balkanskog paralelnog Putinovom „ruskom svetu“ – osmišljenog da ujedini sve Srbe pod zajedničkim kulturnim okvirom. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ima neposrednije strateške interese u miješanju Rusije, utoliko što će mu haos u regionu omogućiti da se predstavi kao snaga stabilnosti uoči svoje reizborne kampanje 2022. godine. Kako bi osigurao da izbori prođu u njihovu korist, Srbija i Rusija su nedavno obećale da će raditi zajedno na borbi protiv masovnih protesta i „obojenih revolucija“ koje dolaze sa Zapada.

Rusija uzvraća velikodušnom podrškom srpskoj vojsci. Od 2018. godine budžet za odbranu Srbije se skoro udvostručio i prednjači u odnosu na sve balkanske države. Uprkos prijetnjama američkim sankcijama Srbiji, Moskva je 2019. poslala Srbiji raketni sistem S-400 na vojnu vježbu. Kremlj je ove godine dodatno povećao ulog kada je Srbiji dozvolio nabavku sistema PVO Pancir-S1M. Srbija je također domaćin „humanitarnog centra“ koji vodi Rusija, a koji služi kao institucija za prikupljanje obavještajnih podataka koja se nalazi u blizini kampa Bondstil – primarne baze NATO-a na Kosovu.

Moskva je otvoreno prijetila balkanskim zemljama koje su pokušale ojačati svoje sigurnosne veze sa Zapadom. Pokušala je da izbaci iz kolosijeka referendum o članstvu u NATO-u 2018. godine u Sjevernoj Makedoniji, a njen ambasador je tu zemlju proglasio „legitimnom metom“ ako se tenzije između NATO-a i Rusije povećaju (zemlja je postala država članica 2020.). U susjedstvu, u Crnoj Gori, Moskva je podržala direktan državni udar 2016. godine neposredno prije svoje uspješne kandidature za pridruživanje NATO-u.

Rusija dobro razumije da je religija na Balkanu oduvijek bila instrumentalna u podsticanju sukoba. U Crnoj Gori, Kremlj promovira prorusku politiku kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je ocrnila koncept različitih crnogorskih i srpskih nacionalnih identiteta i intervenirala u politici u ime Moskve. Radeći kroz crkvu, Rusija je pokrenula masovne proteste prošle godine i zamijenila nekooperativno vladu proruskim vodstvom.

Najeksplozivniji lonci na Balkanu su Kosovo i Bosna i Hercegovina. Iako je stanovništvo Kosova više od 90 posto etničkih Albanaca, Srbi vide zemlju kao pradomovinu koja sadrži neka od najsvetijih mjesta Srpske pravoslavne crkve. Baš kao što je građanski rat eksplodirao iz tenzija između različitih vjerskih i etničkih grupa početkom 1990-ih, Kremlj sada koristi pravoslavnu crkvu da destabilizira zemlju i širi region. Ruska pravoslavna crkva ponovno eskalira sporove oko vjerskih objekata, a nedavno je izrazila zabrinutost za “sudbinu hrišćanskih svetinja na Kosovu” nakon što su se razbuktale tenzije između Kosova i Srbije.

Moskva je takođe jasno stavila do znanja da će diplomatsko priznanje Ujedinjenih nacija nezavisnosti Kosova od Srbije biti nemoguće bez odobrenja Rusije. Putin često koristi Kosovo da opravda rusku aneksiju Krima, tvrdeći da je priznanje zapadnih zemalja otcjepljenja zemlje od Srbije stvorilo presedan koji legitimira jednostrano proglašenje nezavisnosti drugih teritorija.

Brisel nije uspio postići napredak ka srpskom priznanju Kosova, baš kao što „Vašingtonski sporazum“ predsjednika SAD-a Donalda Trampa iz 2020. godine nije donio suštinski napredak u ključnim pitanjima u sporu. KFOR, mirovne snage NATO-a stacionirane na Kosovu, na sličan način se bore da održe stabilnost. U septembru je na spornoj granica između Kosova i Srbije izbio protest zbog zabrane ulaska vozila sa srpskim tablicama na Kosovo. To je rezultiralo blokadom i demonstracijom vazdušnih snaga od strane Srba i raspoređivanjem kosovskih policijskih snaga. Očekivano, Rusija je pratila događaj rugajući se KFOR-u i pozivajući EU na neadekvatno posredovanje u tekućim tenzijama između dvije države.

U Bosni i Hercegovini je Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat 1995. godine u krizi. Zemlju i dalje vode podjele između bošnjačke, srpske i hrvatske zajednice, a Rusija je ove podjele iskoristila u svoju korist. Rusija je u martu zaprijetila odmazdom ako BiH uđe u NATO. U međuvremenu, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH Milorad Dodik zaprijetio je da će se Republika Srpska, jedan od dva entiteta koja čine zemlju, otcijepiti od Bosne. U decembru, Narodna skupština Republike Srpske glasala je za pokretanje procedure za povlačenje bosanskih Srba iz institucija na državnom nivou, uključujući bosansku vojsku, službe sigurnosti, poreski sistem i pravosuđe. Pored Republike Srpske, Kremlj je podržavao nacionaliste bosanskih Hrvata da se zalažu za stvaranje trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Međunarodni visoki predstavnik u Bosni, Christian Schmidt, podigao je uzbunu u novembru kada je rekao da su “izgledi za dalje podjele i sukobe vrlo realni”.

Krajnje je vrijeme da se zapadne sile probude zbog prijetnje koju rusko miješanje na Balkanu predstavlja njihovim interesima. Ovdje je unca prevencije vrijedna funte lijeka. I imaju nekoliko opcija na raspolaganju.

NATO se mora ponovo fokusirati na region i dati prioritet deeskalaciji tenzija. Trebalo bi da pošalju svoj Counter Hybrid Support Team na Balkan, kao što je to uradio u Crnoj Gori 2019. godine, kako bi se borio protiv ruskih kampanja dezinformacija i drugih informativnih operacija. Članice NATO-a bi također trebale organizirati “koaliciju voljnih” da se suprotstave ruskom uplitanju u Bosnu, raspoređujući mirovne misije u strateškim područjima, kao što je sjeveroistočni Brčko Distrikt, kako bi spriječili da rizična područja izmaknu kontroli. Ove snage bi mogle dopuniti mirovne snage pod vodstvom EU (EUFOR), koje su zadužene za održavanje mira i sigurnosti u Bosni—ali čiji mandat mora biti produžen u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Rusija i Kina imaju pravo veta. Predsjednik SAD Joe Biden također je u junu potpisao izvršnu naredbu za sankcioniranje onih koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana; EU bi se trebala pridružiti tim naporima.

Ne može se očekivati ​​da će sve članice NATO-a podržavati Balkan, jer Mađarska i nekoliko drugih evropskih zemalja NATO-a služe kao zastupnici Rusije u toj organizaciji. S druge strane, izgleda da Ujedinjeno Kraljevstvo shvata ozbiljnost krize. UK obećava da će održati “stabilnost na zapadnom Balkanu” i upozorava Rusiju da ne napravlja “stratešku grešku” u regionu. London bi trebao raditi na pretvaranju ovih riječi u djela vodeći koaliciju voljnih da se bori protiv ruskog uplitanja u region.

Prije svega, NATO bi trebao ubrzati pristupanje Bosne i Kosova NATO-u. To bi povećalo troškove Kremlja za njegove operacije na Balkanu. Rusija se čvrsto protivila proširenju NATO-a i sada, kako se ukrajinska kriza nastavlja, pozvala je na pravno obavezujuću garanciju da će NATO prekinuti vojnu aktivnost u istočnoj Evropi. Integracija Bosne i Kosova poslala bi poruku da Balkan neće biti prepušten sam sebi protiv Moskve i da Putin neće određivati ​​budućnost NATO-a.

Kao što je to bilo na početku jugoslovenskih ratova ili uoči Prvog svetskog rata, može biti teško uvjeriti svijet u važnost Balkana. Tokom 1990-ih, evropske zemlje nisu uspjele dovoljno hitno odgovoriti na krizu i Sjedinjene Države su bile prisiljene da se umiješaju. Međutim, ovoga puta Sjedinjene Države su se okrenule prema unutra i malo je vjerovatno da će intervenirati. Dakle, teret će vjerovatno biti na EU. Ništa manje od stabilnosti Evrope i kontinuirane vitalnosti EU i NATO saveza je u pitanju.

(Ivana Stradner je istraživačica pri American Enterprise Institute. Tekst je izvorno objavljen u magazinu Foreign Affairs)

(priredio: Faruk Marukić, politicki.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...