Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidt i Dodikova (ne)moć

Danas na Balkan stiže njemačka kancelarka Angela Merkel. I mada se nije teško složiti s tim da je riječ o oproštajnoj posjeti, dovoljno je sjetiti se istrajavanja Milorada Dodika na odlazećoj (američkoj) administraciji, pa trenutno ustvrditi da kontinuitet neće biti narušen, ne samo zato što je imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini njezin politički testament već i zbog važne, da ne kažem vodeće uloge koju Njemačka ima u politici Evropske unije i od koje ne kani odstupiti. Kako se to odražava na stanje u našoj zemlji, uvjerili smo se puno puta – posljednji primjer mogao bi biti ovaj prošlonedjeljni, kada je njemačka ambasadorica, recimo to tako, djelimično reducirala Schmidtove istupe o (ne)legitimnosti članova Predsjedništva BiH, zaklinjući se u stavove Bundestaga, no ne bi trebalo zaboraviti da je ista gospođa prije koji mjesec, na početku debate o izmjenama Izbornog zakona, požurila da umiri Milorada Dodika jasnom porukom da Evropa neće slijediti američke sankcije kada je o njemu riječ.

Raspetljavanje kosovskog čvora

Dakle, kancelarka Merkel dolazi, Bosnu i Hercegovinu zaobilazi, družit će se sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu, a u Tirani će biti organiziran utješni ručak na kome će se sresti sa premijerima zemalja Zapadnog Balkana. To prevedeno na domaći jezik znači da u Tiranu treba da putuje Zoran Tegeltija, predsjedatelj Vijeća ministara BiH, kojem je rad, odlukom partijskog šefa svih Tegeltija, blokiran zbog nedavno nametnutih izmjena Zakona o krivičnom postupku BiH, čime je Schmidtov prethodnik Valentin Inzko konačno zabranio negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca od 1945. do danas.

Prije Merkelove, u Beogradu je s Vučićem i patrijarhom SPC-a bio Schmidt, pa iako je ta posjeta nepravedno nazvana njegovim prvim inozemnim putovanjem kao visokog predstavnika, nije red zanemariti Bledski forum, onaj koji su kolege iz Slovenije s pravom doživjele kao potpuni debakl predsjedavanja svoje zemlje Evropskom unijom. Slovenske kolege nemaju dvojbi: EU samo čeka da predsjedavanje preuzme Francuska jer je Slovenija pala na ispitu, najviše zahvaljujući svom premijeru Janezu Janši, koji ne krije ambiciju da bude makar loša inačica Viktora Orbana. Zato se forum, bez ijednog značajnijeg gosta iz EU, pretvorio u balkansku krčmu u koju se naš novopečeni visoki predstavnik savršeno uklopio: s Bleda je ispalio vlastiti stav o slabosti i nemoći Milorada Dodika, demonstrirajući zapravo vlastite slabosti i nemoći. Ni slova nije izrekao – a kamoli odgovorio – na vjerovatno najveći šamar koji je Evropskoj uniji i njezinoj postdejtonskoj politici spucao Dodik samo vikend prije, nakon što je prekršio odluku Narodne skupštine RS-a o apstiniranju svih državnih dužnosti zvaničnika iz RS-a, i kao član Predsjedništva BiH susreo se sa Recepom Tayyipom Erdoganom, a nakon sastanka bez naznaka bilo kakvih slabosti punovažno izjavio kako je upravo on pozvao turskog predsjednika da bude medijator u Bosni i Hercegovini! Christian Schmidt se još nije izjasnio o ovoj ideji, čak ni u Beogradu, mada Aleksandar Vučić ne krije naklonost spram Erdogana, jednako kao što ne krije ni ambiciju da vlastitu političku moć gradi po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog državnog i partijskog lidera Xi Jinpinga, ili već pominjanog mađarskog autokratu Orbana. No, Vučić je upravo iz tog pristupa – apsolutnog vladara Srpskog sveta – od sebe i napravio poželjnog sugovornika Zapada. Što će reći da bi eventualna odbrana evropskih vrijednosti, da je recimo Schmidt posegnuo za njom, mogla naići na bolji prijem kod Vučića nego kod nemoćnog Dodika.

Šalu na stranu, da vidimo zapravo šta to BiH može očekivati od međunarodne zajednice i njezinih emisara koji ove naše domaće probleme pokušavaju rješavati u Beogradu, Zagrebu i Tirani. Dobar dio mojih kolega uvjeren je u to da time Zapad detektira probleme pa ih tamo i rješava, no zbivanja u Crnoj Gori ne govore u prilog ovoj tezi. Oni koji pak misle da će u Beogradu i Tirani doći do konačnog raspetljavanja kosovskog čvora – na Kosovu je, podsjetit će, devedesetih sve i počelo – bojim se da ozbiljno griješe. Nema te Angele koja na kraju mandata može izdejstvovati priznanje Kosova, niti ima ikakvih šansi da Kosovari bez priznanja pristanu na ustupke bilo koje vrste. Na strani kosovskih vlasti je ekspanzija Srpskog sveta, kao ključni argument Miloševićevih ambicija iz devedesetih, koje današnje srbijanske vlasti pothranjuju sve zaklinjući se u poštivanje granica sa susjedima. Očekivati da će u takvoj atmosferi Vučić pristati da bude politički egzekutor Dodiku, djeluje poprilično naivno. Tim prije što se Dodik za svoje mjesto u Srpskom svetu (iz)borio uprkos tome što je svojedobno Vučića zvao političkim pobačajem, upravo je Dodik – kad se u jednom trenutku učinilo da se nazire kosovsko rješenje – organizirao svoje litije pa Srbe s Kosova počeo okupljati i po Bosni i Hercegovini, bukvalno ucjenjujući Vučića. Istina, srbijanski predsjednik ne krije zahvalnost njemačkom diplomati na čelu OHR-a što je upravo on – još 2016. – spasio Dodika od potpune međunarodne izolacije, kada je EU ozbiljno zaprijetila Dodiku jer se suprotstavio adaptaciji SSP-a, koja je bila uvjet za predaju Zahtjeva za članstvo BiH u EU. Jasno je kao dan da mu je lider SNSD-a to odlučio vratiti istim žarom kojim napada baš svaku američku administraciju ne opraštajući joj podršku iz vremena kada su ga prepoznavali kao političara koji obećava mir i stabilnost Bosne i Hercegovine. Taj nezahvalni Dodik, ako ćemo pravo, uoči sastanka sa zahvalnim Vučićem, ponovio je sve one stavove o Schmidtu – lažnom visokom predstavniku, kako ga zove – ali i o Bosni i Hercegovini, na čije granice neumorno kidiše svojim obećanjem o “samostalnoj Republici Srpskoj” do koje, kako je uoči sastanka opet izjavio, ne misli doći ratom, “možda manjim incidentom”?!

Vlastito ukidanje

Christian Schmidt je konzervativac, potpredsjednik Kršćanske socijalne unije, sestrinske stranke HDZ-a. Advokat je i pravnik, sa više od tri decenije staža u Bundestagu i vrlo dobro pamti ratove devedesetih. Biće da i osobno može potvrditi kako su tada evropski političari očekivali manje incidente na Balkanu. Osim Vučića, njemu je zahvalna i cijela Hrvatska – on je bio njezin glas za pristup NATO-savezu i veliki zagovarač za EU, zato je od Andreja Plenkovića odlikovan Redom Ante Starčevića. Nije tajna da gaji posebno dobre relacije sa Izraelom, Austrijom, Velikom Britanijom i SAD-om, kao što nije nikakva tajna da je sklon (trulim) kompromisima (najveći je, kažu, napravio s Angelom Merkel kada je pristao da ostane bez ponude za Vladu 2018. godine: od tada se bavi vanjskom politikom). Bosna i Hercegovina vapi za kompromisima, no oni ne mogu i ne smiju biti izvor novih podjela i prijetnji miru. Valja vjerovati da je i Schmidt toga svjestan i da zapravo ove svoje političke izlete i koristi da popuni vrijeme čekanja za konkretnije stavove kako EU tako i SAD-a. No, do njih bez sumnje neće doći prije izbora u Njemačkoj, a vrlo vjerovatno ni prije francuskog preuzimanja predsjedavanjem EU, ali ni prije dolaska novog američkog ambasadora u našu zemlju. Do tada bi se Schmidt morao dohvatiti zadaće vlastitog ukidanja, koju je bez sumnje i preuzeo, a to znači ispunjavanja uvjeta za zatvaranje OHR-a u BiH i stvaranje predispozicija za neophodne reforme na euroatlantskom putu zemlje. U praksi to bi trebala biti mnogo više podrška započetim nastojanjima Johanna Sattlera na izmjenama Izbornog zakona, nego soliranje sa vlastitim rješenjima. Pa makar za te dionice imao zelena svjetla svojih zahvalnih prijatelja iz Beograda i Zagreba, jer šta god o Bosni i Hercegovini mislio, njome mu se valja baviti u okviru njezinih međunarodno priznatih granica. Čak i kad to znači suočavanje s Dodikom, koje mu – kako god protekao ručak s Angelom u Tirani – ne gine.

Dva smo skupa različita: Kolektivna amnezija u Tuzli i na braniku Gordane Tadić u Sarajevu

Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.

žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021

Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”

U njegovu stranku, NiP,  početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.

Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).

Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.

Čampara i Memić za istim stolom

Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.

Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.

Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić.  Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.

„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.

Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila  Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.

Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.

“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.

Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.

“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.

Za genocid u Srebrenici, što u Haagu, što na sudovima u BiH, do sada je osuđeno 47 ljudi.

U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.

Analiza Seada Numanovića: Nije problem Schmidt, problem je Sarajevo!

Christian Schmidt imao je “otvoren i sadržajan” razgovor u Beogradu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

“Lake teme nisu bile na stolu”, reći će Vučić kasnije novinarima. I dodati da su jedan drugom skresali “u lice sve”.

Schmidt se susreo i s partijarhom Srpske pravoslavne crkve. Porfirije mu je crkveno ime. Najveći zvaničici Srbije, pa i Srba, Schmidta su sasvim uredno primili kao visokog predstavnika, bez zadrške, osporavanja, propitivanja… Sada će mu na rukoljub doći Dodik. I nema (bosanskog) Srbina koji će nastaviti insistirati na nepriznavanju Schmidta, piše politicki.ba.

Dodik je zaradio još poneki poen kod svojih birača, “opozicija” se dodatno izblamirala, a Vučić je ispao “dobri dečko” u očima Zapada i dobio nove poene. Angela Merkel će mu se lično, usred Beograda, za četiri dana zahvaliti i na tome.

U medijskom Sarajevu smo zabavljeni nekom izjavom visokog predstavnika u kojoj govori o poziciji bosanskih Hrvata i njihovoj nekakvoj nedovoljnoj zastupljenosti u vlasti Bosne i Hercegovine. To što smo imali priliku pročitati s nedjeljnog sijela Schmidta u svom izbornom okrugu u Bavarskoj, sasvim je realan izraz jednog političara jedne (kršćanske) stranke.

No, Schmidt niti je lider te partije (Kršćanska socijalna unija – CSU, se zove), niti predstavlja tu stranku, a niti vodi nevladinu organizaciju da bi mogao tek tako iznositi vlastite političke stavove. I tu lekciju on sada uči. Istina, novi visoki predstavnik odmah je rekao da će nastupati kao političar, a ne kao diplomata.

I to što kaže ili će reći nije stav međunarodne zajednice, uključujući i one koji ga u njoj podržavaju. Ovo što nam je preneseno da je rekao u Bavarskoj, zasigurno podržava Rusija, koja ga ne priznaje za visokog predstavnika. Tek, u političkom Sarajevu vlada tradicionalna autističnost. Nedavno je glavni grad Bosne i Hercegovine hodočastio Recep Tayyip Erdogan. Usput je obišao Predsjedništvo BiH, dobio ponudu da bude “pošteni posrednik” i to ne od Šefika Džaferovića, već Milorada Dodika, te otišao na neku svadbu.

I dobro je da se i to desilo.

Još bi ljepše bilo da je barem na toj svadbi bila neka Angela Merkel ili Ursula von der Leyen. Ili barem Josep Borrell. Ali njih nije bilo.

I tu smo opet na bolnoj spoznaji da naših političkih predstavnika faktički nema nigdje. Dragan Čović je na redovnim sedmičnim prijemima kod čelnika Hrvatske. Milorad Dodik je redovni gost Beograda. A njegova ekipa je već danima u Rusiji.

Sarajevo je zaboravilo kako izgleda Ankara, Rijad mogu – eventualno – nadletjeti tokom puta za Džidu. Brisel je tek blijedeća uspomena, dok im postaje sve teže Vašington naći na mapi. U Njemačkoj je u toku izborna kampanja.

To da iz Sarajeva neko nazove socijaldemokratu Olafa Scholza i da ga pita barem kako je, ne možemo ni sanjati. Postaje već neobjašnjivo i pakleno bolno samoizoliranje političkih Bošnjaka. Oni su preokupirani ličnim interesima i uljuljkani u vlastitoj projekciji “popularnosti”.

Neki od njih vjeruju da će im svijet opet doći na noge, kako je dolazio prije više od dvije decenije. Neki, pak, više i ne mogu sakriti prezir prema Zapadu, pa im se gadi i pomisao da bi se tamo trebali naći, sjesti, pričati…

Nismo propustili vozove, propustili smo brojne posljednje vagone inicijativa i foruma na kojima smo mogli, trebali, MORALI biti.

Imamo ogromnu dijasporu koja nas zanima samo u kategoriji novčanih doznaka.

Imamo armiju pametnih i sposobnih ljudi. No, doživljavamo ih kao prijetnju i sumnju. Znamo da su bolji od nas, pa nam zato i ne trebaju!

U Bijeloj kući imamo čovjeka koji nam je naklonjen. I cijeli niz ljudi u njegovoj administraciji s kojima možemo meritorno pričati o svemu u BiH.

Ja, i!?

Beograd i Zagreb, bosanski Srbi i bosanski i hercegovački Hrvati neumorno lobiraju. Mi ćemo se na to odlučiti samo onda kada to nama lično bude trebalo, a sve platiti iz budžetskog džepa.

I onda je prosto tragično da je Schmidt jedini koji je progovorio.

Da je, dao Bog, još schmidtova! Valjda bi nas to konačno probudilo!

Kolumna Senada Avdića: Ko je Bošnjacima poturao alkohol na svadbi decenije

Snimke iz hotela Evropa na kojima “neogovorni pojedinci” tokom svadbe decenije između Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića nazdravljaju čašama i flašama punim alkoholnih pića duboko su potresle tankoćutni debeli sloj muslimanske političke, vjerske i poslovne elite, zakletih neprijatelja tog poroka težeg od svih poroka, kažnjivijeg od kriminala, bogohulnijeg od laži, odvratnijeg od prijetvornosti, nemoralnijeg od neumjerenosti, bahaćenja, nesolidarnosti. Burne reakcije na društvenim mrežama svjedočile su na licemjerstvo i prevarantski karakter seosko-vašarskog orgijanja na skupu na koje su, čini se, pozivnice uglednim gostima dijeljene u tijesnoj suradnji sa nadležnim tužiteljstvima svih razina.

Svadba k’o svadba, parada pijanstva bez pića

Ni skupljeg derneka, ni jeftinijeg događaja! Ni visočijih gostiju, niti prizemnije zabave. Ni čednijeg hardvera, ni nepodnošljivijeg i otrcanijeg softvera!

Koliko je “svadba decenije” emanirala malograđanski prostakluk, prizemni, populistički vjerski dogmatizam i prevrtljivo puritanstvo, elitni primitivizam i odsustvo građanskog ukusa, mjere i pristojnosti nove bošnjačko-balijske klase, dokazuje niz događaja koji su je obilježili. Ali ništa tako ogoljeno, nedvosmisleno ne otkriva jad i bijedu tog tužnog spektakla kao završni komunike, post festum razmatranje za koje se pobrinuo (ili je bio formacijski, službeno zadužen) kabadahijski janjičar elektronskog-cyber carstva Jasmin Mulahusić. Iako su njegovi vjerni pratitelji na društvenim mrežama i fanatici njegovih odapetih strijela očekivali da se Mulahusić tih mubarek dana prelomnih za planetarni ummet oglasi iz Kabula, iz srca afganistanskog kalifata, on se ipak odlučio za domaću prijestolnicu islamskog čudoređa, festival izvornih islamskih vrijednosti.

alt

Zato je Mulahusić, stanovnik Luxemburga protiv kojeg se u Tužiteljstvu BiH vodi istraga zbog serijskih napada, uvreda prijetnji koje redovno upućuje ovdašnjim novinarima, intelektualcima, opozicionerima…odlučio svojeručno oglasiti kao portparol “svadbe” i objasniti “tajnu manastirske rakije”. To jeste, javno saopćiti preliminarne rezultate svog dubinskog šerijatsko-investitigativnog rada na utvrđivanju odgovornosti za počinjenu diverziju – “neovlašteno prisustvu vatrene vode”.

“Po pitanju alkohola na svadbi Jasmine Izetbegović, laž je da ga je bilo, ijedna kap uopće na svadbi”, energično i strogo, nepismeno do iznemoglosti saopćava Mulahusić.

Evo šta je još utvrdila nepogrešiva forenzika ovog nekadašnjeg međunarodno priznatog radikala kojeg se dovodilo u vezu sa terorisitičkim ćelijama u Evropi. Telegrafski je Mulahusić poredao hronologiju nenajavljenog zločina, šejtanske diverzije ljubitelja dobre kapljice-samoubica.

Svaka ptica svom šerijatu leti

“Predsjednik Erdogan, reis efendija Kavazović, kao i Šefik Džaferović otišli su u 17.30.

Svadba se završila u 23.00 i na svadbi nije bilo ni kapi alkohola”, potpuno je siguran ovaj protivalkoholni ekspert, kojem su svatovi, pretpostavlja se, bili dužni u pravilnim vremenskim razmacima puhati u lice i hodati ispred njega pravo i bez ševeljanja po kredom isctanoj bijeloj liniji.

No, opet je iskrslo ono ali, koje na šerijatskim svadbama nevjesti sreću kvari.

Tačno je da, kako je precizirao šerijatski radar Mulahusićev da nije bilo ni kapi alkohola “na svadbi Jasmine Izetbegović”, ali su se, avaj, određene zalihe “vatrene vode” pojavile na svadbi mladoženje Ćamila Humačkića.

Evo i završnog razmatranja šerijatsko-trezvenjačkog forenzičara Jasmina Mulahusića sročenog nakon sagledavanja svih ključnih elemenata svadbene ceremonije, kao i popratnih manifestacija.

Nakon svadbe, u unutrašnjosti hotela u ponoć odvijalo se ono što smo vidjeli na snimku koji objavljuju mediji”.

Šta se desilo pod okriljem (po)noći, nestrpljivi smo da saznamo.

To se odvijalo privatno u krugu 15 ljudi bliskih mladoženji. Taj mi je dio odvratan i nemam namjeru braniti neodbranjivo. Neka čisti svako za sobom nered koji ostavi”, poručuje prisebni Mulausić, uz jedini logičan zaključak: “Svi ćemo naći kod Allaha ono što smo zaslužili. Bože na hajr. Amin.”

Eto, tako, sad je sve malo, odnosno puno jasnije.

Za kraj ne preostaje ništa drugo nego da citiramo žene Kandahara i Kabula: “Užas je naša burka”.

Janusz Bugajski’s Washington View: The Taliban Threat to Russia

Russian officials have publicly welcomed the Taliban takeover of Afghanistan as a major defeat for the United States. But behind the scenes the Kremlin will struggle to prevent the spread of Talibanism to Central Asia and into Russia itself. It has staged rapid military exercises in Central Asia and along Russia’s borders as a show of strength. And one major way for Moscow to deflect the looming threat is to aim the new Kabul regime against Western interests in the wider Middle East and even globally.

State media and Russian officials have reveled in the sudden and bloody American withdrawal from Afghanistan. The rapid collapse of the Afghan government allegedly demonstrated that the U.S. is a declining global power that cannot be trusted to defend its allies and partners and that NATO is a spent force. Both Russia and China may also test other U.S. commitments in Europe and Asia at a time of acute global uncertainty and the pressure will mount on targeted states such Ukraine, Georgia, and Taiwan.

Moscow’s intense propaganda campaign will also be accompanied by moves to steer the Taliban into new anti-Western offensives. The objective is to subvert other Muslim-majority states, spread an authoritarian religious ideology, scale down the American presence, and undermine President Joe Biden’s agenda of democracy-promotion and women’s emancipation.

The more immediate threat to the West and to moderate Islam is a revival of global terrorism. Afghanistan can again be effectively used as a base to recruit, train, and deploy jihadists from different states against Western facilities, allies, and civilians throughout the Muslim world. New attacks on the U.S. homeland and in Europe cannot be discounted and the younger Taliban generation may prove more sophisticated in disinformation campaigns and more capable in cyber war and in deploying bioweapons and other mass casualty devices.

The Biden administration may endeavor to develop ties with the Taliban regime to limit its assaults on the West. There is some hope in Washington that the new leaders in Kabul would be willing to engage in diplomacy in return for a measure of international legitimacy. An alternative option would be to exploit Afghanistan’s ethnic, tribal, and regional divisions to weaken the Caliphate by supporting anti-Taliban forces, particularly those gathered by Ahmad Massoud, son of the legendary anti-Sovietmujahideen commander. Massoud has pledged to resist the Taliban from his stronghold in the Panjshir valley and to recruit experienced combatants.

Moscow has not evacuated its embassy in Kabul after cultivating cordial ties with Taliban leaders over the years and receiving pledges that they will not aim their Islamic revolution against the secular Central Asian states. But the Kremlin’s trust in the Taliban may be misplaced. Moscow’s primary goals in Central Asia are to maintain the region in its sphere of influence, keep the West at a distance, and prevent the infiltration of radical Islamist groups into Russia. It will undoubtedly expand its military presence in the region, including border guards and special forces but this could mean a drawdown of troops in other regions where Russia is already engaged in wars or outright occupation, including Ukraine and Georgia.

Despite the reinforced military presence by Central Asian states along Afghanistan’s northern borders, the regime in Kabul can facilitate the infiltration of various ultra-Islamist groups into neighboring Uzbekistan, Tajikistan, and Turkmenistan and promote radicalization among disaffected locals. A sizeable number of jihadists will also be returning from the war fronts in Afghanistan and the robust heroin trade will help fund insurgency and terrorism.

In trying to block the rise of regional jihadism Beijing is also seeking commitments from the Taliban that it will not assist terrorist groups inside China and will not lend support to the Xinjiang independence movement among Muslim Uyghurs. Beijing will also pursue its economic agenda across Central Asia and will want to entice Afghanistan into its commercial routes across the continent while pushing out American influence throughout the region.

In Russia itself fears are rising about a new upsurge in jihadist militancy and anti-state terrorism, as anger at Moscow’s policies has accelerated during the pandemic and amidst economic decline. The Taliban’s takeover of Afghanistan will inspire Islamist rebel groups in the North Caucasus, the Middle Volga, and other Muslim-majority regions, with many experienced fighters returning home from Afghanistan.

A new round of terrorist attacks in Russian cities can be expected over the coming months, especially if they are supported and funded by the Taliban regime. Afghans have a long memory of the mass murders perpetrated by Moscow during the period of Soviet occupation in the 1980s. The head of the Chechen republic Ramzan Kadyrov has warned of the imminent danger to Russia after the fall of Kabul. He is evidently fearful that his loyalty to President Vladimir Putin may be undermined by a new generation of anti-Moscow Islamists.

A sizeable jihadist movement can reemerge in the North Caucasus and other Muslim areas, aimed at the creation of an Islamist caliphate similar to Afghanistan. In recent days, the arrest of dozens of alleged members of the radical Islamist group Katibat Tawhid wal-Jihad in police raids across Russia indicates growing anxiety in government circles. The special operation was conducted jointly by the FSB, the Interior Ministry, and the National Guard (Rosgvardia) in several far-flung cities including Moscow, Novosibirsk, Yakutsk, and Krasnoyarsk. Those arrested were suspected of promoting terrorist ideology, financing and recruiting activists, and transporting them to war zones.

The ensuing challenges to Russia’s state integrity can also unleash a plethora of ethnic, national, and regional demands throughout the fragile Russian federation. Paradoxically, while Moscow may now view the Taliban victory as a defeat for the West, the U.S. retreat from Afghanistan may have the most destabilizing consequences inside Russia itself.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.

Izeta Građević

Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.

Hu iz ju? Maca Diskrecija

Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema  mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.

Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”

Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.

Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović  samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.

Maca Diskrecija na crvenom tepihu

Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.

Kolumna Vildane Selimbegović: Angela Merkel, Vladimir Putin i domaći SDP

Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES

Ruski predsjednik Vladimir Putin dočekao je prošlog petka njemačku kancelarku Angelu Merkel s buketom ruža i mada se cijeli svijet zabavljao zvonjavom Merkelinog mobitela usred susreta u koji su bile uprte oči cijele planete, za Bosnu i Hercegovinu je ostala vijest svih vijesti da uopće nije bila na meniju kancelarkine oproštajne posjete Moskvi. Putin je slab na njemačku kancelarku, jedino nju i poštuje, tvrde analitičari, ne dvojeći da je bilo disonantnih tonova jer Njemačka i Rusija nemaju baš puno toga zajedničkog (izuzme li se Sjeverni tok 2), a što se naše zemlje tiče – izostanak s dnevnog reda protumačen je kao nastavak neslaganja.

(Ne)opravdan strah

Evo zašto: aktuelni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je Merkelin izbor, pa koliko god su bile šture vijesti iz Berlina nakon što je kancelarka oproštajno ugostila Schmidtovog prethodnika Valentina Inzka, jasno je k’o dan da Njemačka nagovještava svoj pojačani angažman na rješavanju problema u BiH, a Putin je – s obzirom na to da Rusija ne priznaje Schmidta – mogao samo ponoviti argumente koje, kako se tvrdi, već pola godine razmjenjuje s Merkelovom slažući se jedino da se o ovom pitanju složiti ne mogu. Dobra je vijest da se čini kako je zaista sazrela svijest na drugoj strani, onoj zapadnoj, o neophodnosti dogovora između Bruxellesa i Washingtona, a loša je naravno da se i dalje čeka, što ostavlja prostor za (ne)opravdani strah od pogađanja na svjetskoj političkoj pijaci.

No, i slučaj Crne Gore pokazuje da Balkan i prelako postaje bure baruta: iako se patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Podgorici očekuje tek 4. septembra, a da bi prisustvovao 5. ujutro ustoličenju Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog, nasljednika Amfilohija, temperature na Cetinju već su na razini toplotnih valova. I prijete usijanjem. Hiljade ljudi, među kojima je bio i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, protestirale su jučer poručujući vlasti da “Lovćen neće pasti”. Crnogorci, naime, Joanikijevo ustoličenje u Cetinjskom manastiru smatraju provokacijom i doživljavaju kao simbolično ukidanje nezavisne Crne Gore, “ekser u kovčeg čija je izrada počela s litijama, a kopanje rake 30. avgusta”. Grupa građana Cetinja, koja je pozvala na okupljanje, kaže da im je cilj da vlasti odustanu od anticrnogorske politike i obećavaju kako “svetogrđe neće dozvoliti, ma koju cijenu platili”. U ime mira, najavili su kako je jučerašnjim skupom počelo 15 gandijevskih dana odbrane Cetinja, a protiv diskriminacije i propagandnog rata čiji su centri u Srbiji i Moskvi. Na istim adresama sa kojih su dirigirani ratovi devedesetih, poručuju Crnogorci – suverenisti, kako protivnike Joanikijevog ustoličenja već zovu mediji: na drugoj strani je aktuelna vlast Crne Gore, izabrana početkom decembra 2020. godine, u kojoj su većina ministara bliski SPC-u, na čiji je prijedlog Zdravko Krivokapić izabran za premijera.

Da ni u Bosni i Hercegovini nimalo nije mirno, znamo svi: dok vlasti Republike Srpske, uz punu podršku opozicije, istrajavaju na blokadi zbog dopuna Krivičnog zakona BiH kojima je zabranjeno i kažnjivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca (od 1945. do danas), Tužiteljstvo BiH skuplja prijave po istom osnovu. Od njih 29 ne zna se koliko nosi ime prijavljenog Milorada Dodika, lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva, koji je posljednjih dana najpoznatiji po zabrani korištenja helikoptera OSBiH u gašenju požara diljem Hercegovine (protiv čega su ustali gotovo svi, izuzev vrha HDZ-a BiH?!). Sam se Dodik javno pohvalio kako će baš po tom osnovu biti saslušan u Tužiteljstvu BiH, no ispostavilo se – zapravo – da je notorni Oleg Čavka pozvao Dodika da se izjada Tužiteljstvu BiH na prijetnje koje dobija putem društvenih mreža?! Da je samo Tužiteljstvo – koje je u političkoj blokadi druge vrste – saučesnik partija na vlasti, također znamo svi, da se državna tužiteljica Gordana Tadić bori da tako i ostane skupa s njom, i to je bjelodano jasno, pa je Dodik s razlogom još jednu svoju manipulaciju proslavio pjevajući po Kozari iz sveg glasa. Njegov najbolji politički prijatelj Dragan Čović polako se vraća s odmora, a SDA i njezin lider Bakir Izetbegović jednako slave odluke međunarodne zajednice kao vlastite zasluge. Sarajevo zapravo ne pokazuje ambiciju da političkim, probosanskim snagama doprinese rješavanju problema, već i dalje istrajava u raspravama ko je veći patriota i čeka međunarodnu zajednicu da uradi domaći zadatak.

Za to vrijeme najpoznatija ovdašnja opozicijska partija nastavlja blokadu cijele privrede u Federaciji BiH. Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, skinuo je rukavice prošle sedmice i prvi put javno priznao zasluge za štete koje se po federalnu privredu mjere stotinama miliona maraka zbog činjenice da upravo SDP istrajno blokira imenovanje Komisije za vrijednosne papire FBiH. U pismu u kome tobože nastoji objasniti kako federalna Vlada “vješto spinuje informacije” poseže za poznatim floskulama “da se SDPBiH zalaže za vladavinu prava i da će podržati imenovanje Komisije za vrijednosne papire kada prijedlog bude u skladu sa Zakonom”, pa onda nadugačko i naširoko elaborira vlastite zamjerke na konkursnu proceduru koja – po njemu – nije dovoljno transparentna. Ove, najnovije sezone, NN prigovara vrhu Federacije, predsjedniku prije svih, što odbija dostaviti konkursnu dokumentaciju Parlamentu FBiH iako je to tražio SDPBiH. To što je Zastupnički dom Parlamenta FBiH 7. jula konačno usvojio odluku o imenovanju novih članova i razriješio Hasana Ćelama (koji je u međuvremenu i do zatvora dospio) predsjedničke pozicije u Komisiji, njega ne zanima. Kao ni podatak da je Zastupnički dom Federacije sa 54 glasa za, bez glasova protiv i 18 suzdržanih, donio odluku o imenovanju Adnana Zukića za predsjednika KVP-a, te Mateja Živkovića, Predraga Mlađena, Esada Dželilovića i Romea Zelenike za članove. Dom naroda FBiH nije potvrdio ovu odluku, na prošloj je sjednici skinuta s dnevnog reda, a kako sada stvari stoje, i neće – zbog viših interesa lidera SDP-a BiH.

Zbirka tužbi i problema

SDPBiH je i prošli konkurs za izbor KVP-a oborio na Domu naroda FBiH. Tada se i međunarodna zajednica umiješala, konkurs je ponovljen i po tom osnovu je Zastupnički dom i glasao. NN je svoje lice krio iza Kluba SDP-a u Domu naroda, ne propuštajući niti jednu sjednicu da listom napomene svakog delegata na obavezu da KVP slučajno ne bude izglasan. I nije nimalo slučajno svoje pismo o KVP-u uputio tek nakon što je Valentin Inzko napustio BiH: Komisija za vrijednosne papire ostala je bez mandata još 2009. godine, a kada je SDP došao na vlast 2010. – na čelu Vlade Federacije bio je Nikšić – čitavu zbirku tužbi i probleme funkcioniranja privrede riješio je upravo Inzko, autentičnim tumačenjem kojim je legalizirao nastavak Ćelamove i Blekićeve upravljačke strukture do izbora novog KVP-a. Tadašnji vrh SDP-a BiH, bivši i sadašnji lider, obećali su izbor novog KVP-a u roku od pola godine. Nije to niti prvo niti jedino obećanje koje NN nije ispunio, no nema sumnje da će po cijenu SDP-a ispuniti ono koje je dao o blokadi KVP-a. Vrlo transparentno. A baš niko ne može reći da NN nema razloge koji nisu povezani s Moskvom. Za koje je zaslužio mnogo veći buket od onih ruža koje je dobila Angela Merkel.

Kolumna Senada Avdića: Kako su Sud i Tužiteljstvo BiH postali “Export-import” firma, za uvoz kirminalaca iz Hrvatske i izvoz u Srbiju?!

Slučaj, odnosno farsa, sa hapšenjem i privođenjem u Sud Bosne i Hercegovine ratnog zločinca Vinka Martinovića Štele, kao i njegovo lako predvidivo puštanje na slobodu još je jedan od insceniranih, racionalno gotovo neobjašnjivih događaja kojim su posljednjih desetak dana odvijali na relaciji pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krenulo je sve krajem prošle nedjelje sa neočekivanim i nepotrebno politiziranim slučajem “Zamolnica” Tužiteljstva BiH upućena Ministarstvu pravde Hrvatske u vezi sa zločinima počinjenim tokom vojne operacije “Bljesak” sa kojim je u zapovjedno-krivičnu vezu doveden kompletan ratni vrh Hrvatske vojske. Ova je “provokacija” nakon početnih ogorčenja i osuda, već nakon nekoliko dana stavljena na svoje pravo, pripadajuće mjesto, što se moglo vidjeti iz izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i nekolicine generala nakon njihovog zajedničkog sastanka.

“Nije riječ o optužnici”, kazao je Plenković, koji je najavio da će depešu iz Tužiteljstva BiH proslijediti Državnom odvjetništvu na provjeravanje i očitovanje. Sa time se se složili i inkriminirani generali, svjesni kako bi da je Plenković uradio drugačije, ignorirao “zamolnicu” koje je stigla iz BiH oni do kraja života bili u strahu od hapšenja po međunarodnim tjeralicama čim bi napustili  Hrvatsku. Suština je u tome da je Tužiteljstvo BiH, odnosno Glavna tužiteljica Gordana Tadić nakon 15-ak godina vlastitog intenzivnog nerada i sistematičnog nepostupanja, proslijedilo predmet pravosuđu Hrvatske da se ono sa tim škakljivim slučajem “batrga”. Umjesto da Informaciju policije Republike Srpske staru 15-ak godina o zločinima počinjenim nad stanovništvom tog entiteta tokom operacije “Bljesak” proslijedi nekom od vlastitih (postupajućih) tužitelja, Tadićka je taj predmet transferirala u Hrvatsku.

Nakon što zagrebački DORH prouči Tadićkinu “pošiljku” i izjasni se o njoj (negativno, nema nikakve sumnje) na slučaj “Bljesak” će zauvijek biti stavljena tačka/točka i u Sarajevu i u Zagreb, to, glavna tužiteljica, sasvim sigurno, nije učinila na svoju ruku, jer je poznato da ona  samostalno ne obavlja ni mnogo manje složene radnje, već ih sugaglašava sa vrhom  HDZ-a BiH. Istovremeno je samo Dragan Čović u takvim poslovima manje samostalan od Tadićke, budući da je on izvršilac volje “političkog Zagreba”. Pri tom on ne vidi ništa spornoga, ili barem nelogičnog u tom što “politički Zagreb” posljednjih godina neprekidno diktira tempo, teme i procese pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je osjetljiv tek onda kada se u pravosuđe njegove zemlje katkad pokuša umiješati “političko Sarajevo”!?

Kad Tadićka bljesne

“Cijeli taj slučaj se bespotrebno politizirao, riječ je o isključivo pravnoj stvari”, komentirao je slučaj “Zamolnica” iskusni hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. On je depešu upućenu u Zagreb iz Tužiteljstva BiH nazvao “prijateljskim potezom” i doveo je u kontekst rasprave u BiH o budućnosti glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić koju očekuje drugostepena disciplinska presuda nakon što je prvostepenom uklonjena sa te funkcije. O tome su novinari na konferenciji za štampu pokušali dobiti odgovor od Andreja Plenkovića koji je na pitanje da li je o ovom slučaju razgovarao sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. “Jesam, ali nemam namjeru to sa vama podijeliti”, odgovorio je odsječno premijer Hrvatske.

Ostala je javnost i u Hrvatskoj i i BiH uskraćena za odgovor kako je Čović potkrijepio svoje tvrdnje, upakirane u saopćenja Hrvatskog narodnog Sabora da iza “zamolnice” koju je Gordana Tadić, preko Ministarstva pravde (ministar je HDZ-ov Josip Grubiša) Vladi Hrvatske stoji “političko Sarajevo i bošnjačka duboka država”?

“Političko Sarajevo”, “duboku bošnjačku državu”, Stranku demokratske akcije kao generatore svih nevolja u pravosuđu u svojim brojnim objavam markirao je i Milan Tegeltija, nekadašnji prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, sada beskompromisni i sveprisutni savjetnik Milorada Dodika. Istog dana kada je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor generalu Vojske RS Milomiru Savčiću, optuženom za genocid u Srebrenici, zbog kršenja mjera zabrane oglasio se Tegeltija jednim u nizu svojih narogušenih twitova: “Ja kad pričam o pravosuđu i njegovom preuzimanju od SDA, to nisu neke populističke priče, to nije nešto usput, ni za dnevnu političku upotrebu. Ja ozbiljno UPOZORAVAM, to ima posljedice u stvarnom životu”. Na kraju je Dodikov savjetnik, da li upozorio, ili zaprijetio da je “ovo uvertira u ono što će se s vremenom tek događati”. “Ovo” je, da podsjetimo, određivanje pritvora čovjeku optuženom za genocid.

Bijeg Milomira Savčića iz Bosne i Hercegovine, u Srbiju, treba li to uopće napominjati, uslijedio je istog momenta kada mu je Sud BiH odredio pritvor, nakon što mu je istovremeno Tegeltijin šef Milorad Dodik obećao “svaku vrstu pomoći”.

Nekoliko dana ranije, nakon što je Disciplinska komisija VSTV-a nepravomoćno smijenjenila sa dužnosti Gordanu Tadić, Tegeltija je oštro reagirao i predvidjeo da će “posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjeti svi protivnici SDA”, ali da će ipak “ona posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj”.

Sa Milanom Tegeltijom i Draganom Čovićem, koji je slučajem Gordane Tadić opterećivao i novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, suglasio se i značajan dio medija lojalnih Fahrudinu Radončiću i Konakovićevoj avlijanerskoj  Narodu i pravdi. Svi su oni (“Dnevni Avaz”, kao stožerni propagandni medij destrukcije pravosuđa, njegova izlučevina“Raport”, te analfabetski Latićev paranoično- šizofreni “The Bosnia Times“, koji jedni od drugih preuzimaju tekstove kao štafetnu palicu) u posljednjim turbulencijama unutar pravosudnog, preispoljno tužiteljskog sustava vidjeli posljedicu unutarnji trvenja, motiviranih smjenom Glavne Tužiteljice Tadić. Svi oni, kao i njihovi politički utemeljitelji potpuno su, kao po komandi, previdjeli da su one (turbulencije) posljedica sinhroniziranog pritiska izvana i orkestriranog spoljnjeg ljuljanja i pritiska na pravosuđe. Čak su i novinari u Hrvatskoj (Vlado Vurušić “Jutarnjem listu”, Sanja Modrić u “Telegramu”) kao i pravni eksperti poput odvjetnika Nobila, u događajima vezanim za famoznu “Zamolnicu” ispoljili više profesionalnog truda i dobre volje i prepoznali zasljepljujući reflex unutarnjih pravosudnih odnosa u BiH, kojima pogoduje hinjena neinformiranost i loše odglumljena neutralnost hrvatskih dužnosnika iz Zagreba i Hercegovine.

S druge strane, bijeg (u Srbiju, dakako) generala Savčića neposredno nakon što mu je napokon izrečen pritvor, ovi su medijski i politički papagaji iskoristili da horski zatraže odgovornost Suda Bosne i Hercegovine i njegovog predsjednika Ranka Debeveca i potpuno bagatelišu krivicu Tužiteljstva BiH i njegove šefice Tadićke.

Vidi šta nam je uradio od Suda Mamić

Ništa ih u višemjesečnom demoniziranju Debeveca i sakraliziranju Tadićke nisu pokolebali presretnuti razgovori između optuženog Savčića i njegovog advokata sa Miloradom Kojićem, predsjednikom Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a…koje je objavio portal “Istraga”. Kojić u tim razgovorima u kojima pužuruje Savčića da samoinicijativno ode u Tužiteljstvo BiH i dadne izjavu u prisustvu advokata, pokazuje zapanjujuću informiranost u vezi sa podizanjem optužnice za genocid protiv Savčića i poziva se na insajdera/krticu iz Sarajeva koji mu daje informacije za kojeg veli da je “glavni iz VSTV-a”. Razgovor je vođen krajem 2019.godine kada je na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija. Ovi su stenogrami plastično pokazali kako je “Slučaj Savčić” od početka bio pod kontrolom “glavnog iz VSTV-a” i “glavne iz Tužiteljstva BiH”, tužiteljice Gordane Tadić, te da je samo bilo pitanje dana i tehnike kada će se još jedna optuženik za ratne zločine iz BiH “ispaliti” u Srbiju. Zanimljivo je da Savčić, kao ni desetine optuženika sličnih njemu nije povjerovao obećanju Milorada Dodika da će ga on “zaštititi od progona institucija BiH”; što je sigurno, sigurno je.

Prošle nedjelje je u Sudu BiH održano i ročište Zdravku Mamiću, gazdi NK “Dinamo” koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH prije tri godine neposredno uoči izricanja zatvorske kazne od 6,5 godina. Nakon što je Sud BiH već jednom odbacio zahtjev iz Hrvatske, budući da je Zdravko kao i njegov brat Zoran koji se također nakon pravomoćne presude sklonio u Hercegovinu, državljanin BiH, pravosuđe susjedne zemlje gazdu gazdu “Dinama” sada potražuje zbog davanja mita i korumpiranja tamošnjih sudaca. Sudeći prema odgovoru tužitelja Tužiteljstva BiH Olega Čavke, neće biti udovoljeno zahtjevima Hrvatske, ni u ovom, ni u slučaju mlađeg brata Mamića. Novi broj zagrebačkog tjednika “Nacional” objavljuje paprenu priču o pozadini ovog procesa: kako Dragan Čović uz pomoć pojedinih hercegovačkih tajkuna i sebi lojalnih kadrova u pravosuđu u Sarajevu pomaže braći Mamić u borbi protiv pravosuđa Hrvatske. “Nacional” pominje tajkuna Ljiljanka Palca, Mamićevog bliskog prijatelja, biznismena bliskog HDZ-u BiH i njegovom predsjedniku. Za Palca, koji je svojedobno, kao “Nacional” platio višemilionsku jamčevinu za izlazak iz zatvora Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, tvrdi se da je u ime Mamića “obrađivao” državnog tužitelja Olega Čavku koji je prošle nedjelje tražio odbacivanje zahtjeva za Mamičevo izručenje Hrvatskoj.  Ni Palcu, a ni Čavki nije ovo prvi put da ih se proziva za slične radnje. Iz pravosudnih krugova u Sarajevu posljednjih nedjelja procurila je još jedna potencijalno golema afera: riječ je o bankovnom računu Zdravka Mamića koji je navodno odlukom Suda BiH najprije bili blokiran zbog sumnje na pranje novca, pa ponovo odblokiran čime mu je omogućeno podizanje enormne količine novca. Ozbiljnijih potvrda, niti detalja ovog slučaja još uvijek nema za javnost.

Slučajem braće Mamić, bjegunaca od pravosuđa Hrvatske, pravosuđe Bosne i Hercegovine bavilo se više, češće, potrošilo više ljudskih i materijalno-financijskih resursa nego što je posvetilo kriminalu u bosanskohercegvačkom nogometu, ili sprezi kriminala i pravosuđa u nas. A i jednog i drugog ima, i to u izbilju, barem koliko u Hravatskoj. Dodamo li ovim novim slučajevima, čitav niz sličnih koji su se odvijali u prošlosti kada su se bjegunci iz Hrvatske prebacivali u BiH čije su dokumente posjedovali  (Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Ognjen Šimić, Jozo Ćurković…) lako bi se moglo zaključiti da je u posljednjih 10-15 godina država Hrvatska svojim zahtjevima za izručenje, apelacijama, instrumentarijem međunarodne pravne pomoći u ogromnoj mjeri i obimu diktirala teme i dnevni red pravosudnih institucija u našoj zemlji. Naravno da je “pravosudni suverenitet” u globaliziranom, i regionaliziranom sigurnosno-pravnom polju nemoguć i nepoželjan, vodio bi u autarkistični samoizolacionizam, ali ukoliko se međunarodna pravna pomoć primjenjuje jednostrano, manipulativno, ako ne postoji reciprocitet, međusobno uvažavanje dva državna pravosduna sustava, tada imamo ozbiljan problem u kojem Bosna i Hercegovina tretira kao objekt, a ne subjekt međudržavne pravne suradnje.

Pravosuđe Bosne i Hercegovine pretvorilo se u svojevrsni “Exoprt-import”d.o.o u kojem se pravosudni slučajevi uvoze (iz Hrvatske) i izvoze, ilegalno, ali ne i nevidljivo i neočekivano u Srbiju. I jedna i druga država, činjenjem, ili nečinjenjem, otvoreno, ili prikriveno demonstriraju uvredljivi i po ustavni-pravni poredak BiH ponižavajući cinizam (nad)moći.

Vjerovatno je najeklatantniji slučaj mrcvarenja i iscrprljivanja ovdašnjeg pravosudnog aparata (mislim da bi najprimjerenija riječ bila: zajebavanja) od strane Hrvatske onaj sa kojim smo počeli ovaj tekst: njihovim zahtjevom za hapšenje i izručenje Vinka Martinovića-Štele, notornog mostarskog ratnog zločinca osuđenog u odsutnosti na deset godina robije zbog ubistva Mostarke Jasmine Đogić. Ničega tu nema princpijelnog sa stajališta prava, politike, a pogotovo elementarnog državničkog morala!

Štelovanje potjernica

Martinović je prije više od 20 godina u poslednjim danima vladavine Franje Tuđmana, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom izručen u Haag. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora sa bliskim ljudima vidjelo se kako je hrvatski predsjednik osobno podupirao njihovo hapšenje i izručenje vjerujući da će se sa Tutom i Štelom zatvoriti lanac odgovornosti Hrvatske za ratne zločine u BiH koji je otvoren slanjem u Haag tzv. “Viteške grupe” predvođene Dariom Kardićem i Tihomirom Blaškićem. Nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina robije koliko je “fasovao” u Haagu, Martinović je pred Sudom u Zagrebu suđen za ubistvo Jasminke Đogić koje je neposredno nakon rata počinio sa pajdašom Draganom Raspudićem. Nakon što mu je 2016.godine izrečena nepravomoćna kazna od 7 godina zatvora, Štela Martinović je neometano iz Zagreba odšetao u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru godinama živi kao slobodan čovjek, na visokoj nozi, uživa blagodeti “ratnog heroja”. Pokrenuo je nekoliko biznisa i to uz pomoć hrvatskih generala iz BiH i Hrvatske, poput pokojnog Dragana Ćurčića Mladen Markača. Posjeduje stan i vikendicu, luksuzan džip, vlasnik je najmodernije auto-praonice u Mostaru, pokrenuo je uz pomoć prijatelja iz Hrvatske firme koje se bave solarnom energijom i koje posluju sa federalnim Operatorom za obnovljive izvore energije. Dugo vremena nakon bijega iz Hrvatske imao je poslovne prostorije u krugu “Aluminija”, bile su to zlatne godine Šteline suradnje sa tajkunom Marijom Primorcem- Prndeljom, glavnim snabdjevačem “Aluminija” koji se naročito “razmahao” u vrijeme Vlade Federacije Nermina Nikšića. Utjecajni SDP-ovci su tih godina u internoj komunikaciji Prndelja nazivali “SDP-ovim bankomatom”, jer ih je on i šakom i kapom “kitio” gomilama novca.

alt
Vinko Martinovića Štela (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Dakle, tog i takvog Vinka Martinovića Štelu, kojeg je velikodušno pustila da pobjegne u BiH, kojem je uz pomoć svojih generala, potpora i fondova pomogla da stane na noge nakon izlaska i zatvora, kojem je, konačno, sudila za zločin počinjen u susjednoj državi, hrvatsko pravosuđe “potražuje” od Bosne i Hercegovine!? Država na čijoj se teritoriji nalazi barem tuce likova optuženih za ratne zločine u BiH (ili presuđenih poput bjegunca Dominika Ilijaševića Come, ili Zdenka Grbavca, inače zeta Bože Ljubića) od pravosudnih vlasti u našoj zemlji traži da im isporuči čovjeka kojeg su osudili samo za to da ne bi bio gonjen u BiH, pa ga uljudno, domaćinski ispratili u Mostar.

Prema informacijama iz sarajevske Centrale SIPA-a, čiji su pripadnici prošle nedjelje u Mostaru uhapsili Martinovića, u dopisu koji im je iz Hrvatske stigao preko INTERRPOL-a stajala je sugestija krovne međunarodne policijske institucije da ga državna agencija uopće ne mora hapsiti, jer ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje Hrvatskoj. No, to nije odvratilo čelnike SIPA-e, uhapsili su Vinka Martinovića, priveli ga u Sarajevo, da bi narednog dana Sud BiH odlučio onako kako je jedino bilo moguće: Martinović kao državljanin BiH ne može biti izručen Hrvatskoj, a, drugi osnov, za njegovo neizručenje je što je zločin  za koji je osuđen počinjen 1996.godine, dvadeset godina prije potpisivanja međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju osumnjičenih kriminalaca. Na dan oslobađanja Štele Martinovića Glavna tužiteljica Tadić se u prostorijama SIPA-e srela sa direktorm te agencije Darkom Ćulumom, tvrdokuhanim Dodikovim policajcem, i vrhom MUP-a Republike Srpske. Razgovaralo se, kako je u šturom saopćenju napisano “…o nastavku suradnje u svim predmetima u nadležnosti Tužiteljstva BiH”. Zašto za stolom za kojim se razgovora o “svim predmetima” nije bilo mjesta za predstavnike MUP-a Federacije BiH, nije saopćeno.

Kada bi pastojalo nešto što Dragan Čović i Milorad Dodik usuglašeno nazivaju “političko Sarajevo” tada bi se ovoj neprihvatljivoj, agresivnoj, ponižavajućoj, pokroviteljskoj praski susjeda posvetila ozbiljna pažnja i pokrenule ozbiljne aktivnosti da se ona prekine, ili dovede u okvire koji su prihvatljivi. Ali, budući da od toga nema ni traga, u atmosferi u kojoj se od smjene jedne ambicozne provincijalke potpuno zalutale u pravosuđe pravi prvorazredni (među) državni problem nastavit će bosanskohercegovački pravosudni “Exort-import d..o” još dugo da radi punom parom na sladostrasno zadovoljstvo naših susjeda i njihovih ponoznih pomagača u BiH.

Analiza Senada Avdića: Bošnjački “čuvari” sjećanja krivotvore i uljepšavaju sliku tragičnih ratnih događaja na Igmanu i pripisuju sebi zasluge koje nemaju

Dok  se u Hrvatskoj u posljednja dva dana obilježavala godišnjica trijmfualne akcije “Oluja”, vojne pobjede nad pobunjenim Srbima u blagopočivšoj Republici srpskoj Krajini, a u Srbiji skrušeno uz prkosne poruke “nikad više” komemoriralo nad žrtvama te operacije, u Sarajevu se raskošnije i sadržajnije nego ikada do sada obilježavao magloviti, difuzni događaj nazvan “Odbrana Bosne i Hercegovine Igman 2021”. Kažem, magloviti, jer nije sasvim jasno na koji se “istorijski događaj” cijela ta trodnevna patriotsko-stranačka parada i vjersko-edukativna šarada referira.

Ako se misli na košmarne, jezovite dane iz ljeta 1993. godine kada je zaustavljeno napredovanje Vojske Republike Srpske na Igmanu, onda je riječ o ozbljnom sukobu s činjenicama, krivotvorenju istine i pretvaranju poraza u pobjedu, što je svojstveno svakom naknadnom mitomanskom retuširanju i modeliranju povijesti. Ništa u toj trodnevnoj fešti pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH nije tačno i vjerodostojno, sve je ili pogrešno, a što nije pogrešno, promašeno je. Podsjeća na to naknadno sjećanje srpskog državnog i medijskog vrha i slavljenje “bitke za Košare”, karaule na srpsko-albanskoj granici, koju je srpska vojska nakon višenedjeljne herojske odbrane morala napustiti uz stravične žrtve. U tu čast se snimaju filmovi, emituju pobjedonosna sjećanja vojnika i oficira, a jedan od njih je nedavno tim povodom poručio da je “NATO valjda izvukao pouke iz bombardovanja Srbije”. Naravno da jeste, za razliku od poražene i bombardovanjem opustošene Srbije.

SA IGMANA POBJEĆI JE LIJEPO

“Odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu se nije odvijala niti završila u prvim danima augusta 1993. godine nego mjesec dana ranije. U nekoj slobodnijoj interpretaciji, “odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu” nije se uopće odvijala na Igmanu! Ako se već odlučilo za 4. august kao markantan i sjećanja vrijedan datum  iz ratnog perioda, onda se on ne može vezati za izmaštanu herojsku odbranu Igmana nego mnogo prije na stvarno veličanstven i nedvosmisleno prekretnički događaj iz prošlog rata presudan za “odbranu Bosne i Hercegovine”, deblokadu Bihaća i Cazinske krajine i izbijanje Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na njenu državnu granicu. To se treba obilježavati, to je vrijedno pamćenja i poštovanja.

No, ne lezi vraže (i ne spavaj šejtane!), paralelno s “herojskom odbranom Igmana” stranačka infrastruktura istovremeno je na nižim razinama, skromnije, ali ne baš u krugu familije, obilježavala rođendan Alije Izetbegovićapa, poznavajući hinjavu, prigušenu, “mehku” permanentnu kampanju draškanja kulta ličnosti “prvog u Bošnjaka”, nije isključeno da su ta dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane čisto zbog ekonomičnosti.

Uostalom, u ljeto 2013., dvadeset godina nakon dramatičnih ratnih događaja na Igmanu, kada se prvi put ambiciozno počeo obilježavati taj okršaj, Bakir Izetbegović je objasnio ko je zaslužan za to “čudo bosanskog otpora: njegov otac Alija koji je, “diplomatskim natezanjem u Ženevi uspio da diplomatskim sredstvima zaustavi napad Mladićevih jedinica”, potom on (sin Bakir) osobno kao idejni tvorac izgradnje tunela ispod piste Sarajevskog aerodroma kojim su “sarajevske jedinice pomogle jedinicama Fikreta Prevljaka”. (Budući da je i Prevljak, tada komandant hrasničke brigade Armije RBiH, rođak Izetbegovića, komotno se može zaključiti na osnovu Izetbegovićevog evociranja kako je vojna odbrana Igmana u ljeto 1993. bio u osnovi jedan “udruženi porodični herojski poduhvat odbrane BiH”. Rekao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva i užasnu, ignorantsku laž – da Armija RBiH “u 1995. godini nije doživjela nijedan poraz”. To je, inače, da podsjetimo, bila godina u kojoj se desila Srebrenica.

Deset godina kasnije, 4. augusta ove godine, Izetbegovićev nasljednik ili, bolje rečeno, grijač njegove fotelje u četvorogodišnjem periodu Šefik Džaferović, na svečanoj Akademiji održanoj na sarajevskom mezarju Kovači, u neposrednoj blizini posljednjeg prebivališta Alije Izetbegovića, a ne na Igmanu, prisjetio se tih dana ponosa i slave. “Ovih dana obilježavano 28. godišnjicu te slavne bitke. Pobjeda Armije RBiH je spriječila potpunu blokadu glavnog grada BiH. Da se dogodilo drugačije, Sarajevo bi bilo potpuno opkoljeno i pitanje je što bi dalje bilo sa Sarajevom i BiH.

Nije Džaferovićeva “kultura ratnog sjećanja” baš najpouzdanija i vjerodostojnija, jer ako se nije mogao sjetiti šta se u ljeto 1993. godine dešavalo sa srpskim ratnim zarobljenicima u Vozući, koju je kao ministar regionalne policije obilazio, kako se tek možemo pouzdati u njegovo “viđenje” događaja na Igmanu dvije godine ranije s kojima nije imao nikakve veze.

OČEKIVANA KAZNA ZA ANARHIJU, KRIMINAL…

Šta se, zapravo, desilo u dramatičnim danima jula i augusta 1993. godine, kakvu tu “herojsku pobjedu” i “oslobodilački uspjeh” Armije RBiH današnji čuvari memorije i prekrajatelji historije proslavljaju? Desio se uraganski napad Vojske Republike Srpske na područja Bjelašnice i Igmana, gdje im je pružen slab, simboličan ili nikakav otpor. Desila se, uz ostalo, i klasična izdaja unutar konfuznih, dezorganiziranih armijskih struktura, poput predaje repetitora na Bjelašnici od neke odranije problematične jedinice “Silver fox”, čijeg zapovjednika nikad niko nakon toga nije vidio. Desilo se masovno dezerterstvo do tada privilegiranih i izdašno logistički honoriranih “elitnih” jedinica za “posebne namjene” prema jugu, Konjicu i Jablanici, bježanje s linija cijelih postrojbi, a sve je pratio masovni egzodus civilnog stanovništva iz Trnova i okolice.

Na sceni se tih ljetnih dana odvijao potpuni nezaustavljivi raspad odbrambenog sistema na slobodnim teritorijama Igmana, s prijetećim nesagledivim posljedicama po naselja u podnožju te planine, Hrasnicu, Butmir, Sokolović-Koloniju…

Došlo je napokon na krvavu naplatu višemjesečno haotično stanje, urušavanje sistema rukovođenja i komandovanja, destrukcija subordinacije unutar oružanih snaga stacioniranih u tom dijelu BiH. Od ljeta 1992. godine, nakon oslobađanja Trnova, Grepka i otvaranja komunikacije prema Goraždu, Igman je predstavljao “carstvo poroka”, slobodnu teritoriju opterećenu kriminalom, švercom, unutrašnjim sukobima, krvavim obračunima različitih razularenih, usitnjenih, samostalnih formacija, poligon špijunskog orgijanja, oazu bezakonja. Civilni i vojni vrh iz Sarajeva, oba oličena u  istoj osobi Aliji Izetbegoviću, niti je znao niti je mogao, a pogotovo nije želio uspostaviti kakav-takav institucionalni, vojnički poredak na tom komadu slobodne teritorije. Dovoljno je samo pogledati amblematsku fotografiju nastalu krajem 1992. godine na kojoj su se uz Izetbegovića poredali vojni komandanti s Igmana i iz Hercegovine: uz častan izuzetak generala Arifa Pašalića, radilo se i prije i tokom rata dubioznim, nepouzdanim ili nekompetentnim osobama, desperadosima poput Juke Prazine, prelivodama i prevarantima, pri tom Izetbegovićevim savjetnicima, tipa Armina Pohare, Jasmina Jaganjca te Zejnila Delalića… Ubistvom Fadila Đoze, okretnog i pouzdanog logističara, i ranjavanjem ozbiljnog i školovanog oficira Mirsada Ćatića Čuperka, uklonjeni su gotovo jedini općepoštovani autoriteti, a otvoren je širok prostor anarhiji, banditizmu i petokolonaštvu. Za taj atentat, čiji su počinitelji bez sumnje bili pripadnici armijskih i policijskih struktura koji su manje-više otkriveni, kao i niz drugih likvidacija, nikad niko nije odgovarao. Dva pokušaja deblokade Sarajeva, oba (amaterski) izvedena s Igmana, završila su vojničkim slomom i teškim gubicima nakon kojih su zavladali demoraliziranost, beznađe i anarhija.

Igman, kojeg su građani Sarajeva u prvih nekoliko mjeseci rata čeznutljivo gledali kao svjetionik buduće slobode, ne samo što nije to postao nego je sam po sebi predstavljao nerješiv problem za nesposobnu i nedoraslu centralnu vlast u Sarajevu. Tunel ispod sarajevske piste iskopan je bio da bi se Sarajevu pomoglo izvan agresorskog obruča, oružjem, municijom, hranom, a ne obrnuto – da bi se iz opkoljenog, izmučenog grada spašavao Igman.

GUBITNICI U RATU, SLAVLJENICI U MIRU

Vojni vrh Republike Srpske imao je pouzdan i precizan uvid u borbenu gotovost, snagu i moral Armije RBiH na igmansko-trnovskom ratištu. Oni su od početka rata, svjesni da neće moći odmah vojnički zaposjesti to područje, razgranali široku mrežu svojih “krtica” koje su izvele i spomenuti atentat na Đozu i Ćatića.Već u januaru 1993. godine nakon napuštanja Igmana i odlaska u Mostar, gdje se priključio postrojbama HVO-a, Juka Prazina, kojeg je Izetbegović izmjestio iz Sarajeva na Igman da ne bi pravio probleme u gradu, poručuje svojim kompanjonima s druge strane linije fronta (uz čiju je pomoć izvukao džipove i druga motorna vozila iz Sarajeva) da je on svoj dio posla “završio”, a da njima (Vojsci RS) ostaje samo da se “ušetaju na Igman”. Nekako u isto vrijeme “ispario” je i dotadašnji komandant Taktičke grupe na Igmanu Zejnil Delalić, koji se vratio svojoj predratnoj djelatnosti, ugostiteljstvu u Beču. Oficiri poslani iz Sarajeva sa zadatkom da zavedu red i “uvojniče” jedinice na Igmanu, bivaju ignorirani ili, u gorim slučajevima, premlaćivani i ponižavani.

Vojska RS predvođena Ratkom Mladićem u prvom je naletu skoro bez ikakvog (organiziranog) otpora prodefilirala  nekadašnjom slobodnom teritorijom i tek je ubacivanjem svježih snaga iz Sarajeva te dijelova krajiških jedinica iz Travnika (koje su godinu dana ranije bile predvodnice oslobodilačkih operacija na ovom području) pripadnika policijske jedinice “Laste”, predvođene Jozom Anđićem, usporeno njihovo napredovanje.

“Ko je u stanju zaustaviti Mladićevu vojsku”, retoričko-defetistički je pitao Alija Izetbegović delegate Bošnjačkog Sabora (27. – 28. septembra 1993.) godine priznavši tako vojničku nemoć oružanih snaga čiji je bio civilni zapovjednik u slučaju daljnjeg nastavka rata, koji se u to vrijeme odvijao na dva fronta. Vojnička inferiornost i neizvjesna perspektiva nastavka ratovanja bio je argument kojim je Izetbegović nastojao “slomiti” delegate da podrže njegov sporazum sa Momčilom Krajišnikom, sklopljen i potpisan nekoliko nedjelja ranije u Ženevi, koji je podrazumijevao teritorijalnoi razgraničenje “srpske” i “bošnjačke” republike i predviđao izlazak Republike Srpske iz BiH nakon provedenog referenduma o samostalnosti. Tokom pregovora u Ženevi, kako je to kazao i njegov sin Bakir, Alija Izetbegović je dramatičnim apelima uspio ubijediti/izmoliti članove Vijeća sigurnosti UN-a da upute ultimatum vlastima Republike Srpske i vojsci Ratka Mladića da obustave daljnje ofanzivne akcije na Igmanu uz prijetnju zračnim udarima. Prijetnja je ozbiljno shvaćena pa se Vojska RS ne samo primirila nego i povukla s dostignutih linija oslobađajući uzak prometni koridor.

Za života Alije Izetbegovića (umro je u oktobru 2003.) nije se, pogotovo ne bučno i trijumfalistički, slavila nepostojeća i za stranačke potrebe “našteljena” “Pobjeda na Igmanu”, jer je on najbolje znao, kakva je to (Pirova!) pobjeda bila i koja je cijena za nju plaćena. Zapravo, jedini otac koji je od okončanja bitke na Igmanu kontinuirano i usamljeno podsjećao u svim prilika na te tragične događaje bio je Miroslav Petrović, otac Saše Petrovića, pripadnika policijske jedinice “Laste” koji je poginuo u odbrani Igmana. Za “Sašu, zlatnu lastu”, kako ga je otac do vlastite smrti zvao, nije bilo mjesta na komemoracijama na šehidskom groblju “Kovači” niti na vjerskim manifestacijama u džamiji na Igmanu (Hrasničkom stanu), koja predstavlja možda i najveći ratni uspjeh jedinica Armije RBiH pod komandom “proslavljenog komandanta” Fikreta Prevljaka, generala koji, kako reče njegov stranački šef Izetbegović, “nije završio Sorbonu”. A nije, po svemu sudeći, čak ni magistrirao u Zagrebu kao njegova stranačka pokroviteljica.

Ako “Igmanska bitka” može i o čemu svjedočiti i bilo šta ilustrirati, onda je to krvavo plaćanje posljedica čiji su uzrok odluke jedne (te iste) diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne poltičke i državne struukture, koja nikada nije željela izgraditi principe institucionalnosti i odgovornosti, bez kojih je svako vođenje države “mačije jebalište”. Borci koji su koliko-toliko svojim životima usporavali napredovanje Mladićeve soldateske, vadili su kestenje iz vatre, koju je prethodno zapalila i održavala u životu  bošnjačka vlast iz Sarajeva. Kao što su tada, prije 30 godina, nedužni vojnici i policajci plaćali životima ceh za haos, bezvlašće, kriminal, šverc kojeg su proizveli razni juke, zuke, rekići, šaje, delalići, silver foxovi… danas se hrvamo sa posljedicama odluka osoba sličnog profila i poslovno-političke filozofije i prakse, bilo da je riječ o respiratorima Fadila Novalića i Fikreta Hodžića, šupljim diplomama Osmana Mehmedagića ili zatvorenim tunelima Adnana Terzića…

Janusz Bugajski’s Washington View: Serbia’s Home in a Russian World

Under the rule of President Aleksandar Vučić, Serbia is desperately trying to imitate Russia. It seeks to be the dominant power in the Western Balkans and is mimicking Putin’s “Russian World” ideology with a smaller “Serbian world” variant. But the problem for Belgrade is twofold: its expansionist agenda will be resisted by all neighbors and international agencies, while its pursuit of “greatness” will ensure that Serbia becomes ever more dependent on Russia’s geopolitical calculations.

In its Russian World (Russki mir) agenda, the Kremlin declares an obligation to defend all Russian speakers or people born in the Soviet Union and their descendants. This includes the right to intervene in the affairs of neighboring states and even the necessity of conquest and partition to allegedly protect Russians-speakers, as already witnessed in Georgia, Moldova, and Ukraine.

In the Serbian “younger brother” version of Srpski Svet, as recently declared by Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united and live together in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile foreign powers are conspiring to assimilate or eliminate. Belgrade therefore claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to political intervention on their behalf, this means expanding an army capable of ensuring Serbian interests through possible military conquest.

As the former propaganda minister for Slobodan Milošević, Vučić, is well versed in the tactics developed by the Soviet political police, intelligence outfits, and state media to distort reality and mobilize citizens against the imaginary enemy. And just in case too much Westernism has rubbed off on Vučić, Putin’s henchmen and operatives are ready to stiffen his spine and provide the propaganda and agitation needed to stir the Serbian populace.

Vučić’s Serbia acts like a deferential sibling toward Russia, viewing its “elder brother” as a tough and wise leader that can help junior achieve his regional ambitions. But under this fraternal surface, the Kremlin is manipulating Belgrade to serve its geopolitical goals through an unequal relationship based on four dependencies: diplomatic, economic, military, and political.

Serbia is diplomatically beholden to Russia and Belgrade has pledged its loyalty to Moscow. Among other acts of submission, the government has vowed never to impose economic sanctions on Russia, despite calls from the European Union that Serbia must align its foreign policy with that of the bloc if it is serious about membership. Unlike Montenegro, North Macedonia, and Albania, Serbia did not join the Western embargo on Russia following its annexation of Crimea from Ukraine or the arrest of Russian opposition leader Alexei Navalny. Belgrade evidently does not view Ukraine as a brotherly Slavic state and welcomes theelimination of political dissidents.

For the Kremlin, the small “Serbian world” is becoming part of a much larger “Russian world” and it expects the Vučić’ administration to demonstrate its gratitude. Vučić seems to be permanently indebted to Putin for blocking Kosova’s entry into the United Nations and refusing to recognize its independence. Thespeaker of parliament Ivica Dačić has praised Russia as Serbia’s best ally that protects its “territorial integrity” and defends it in international fora. In stark contrast to the submissive current government in Belgrade, Tito the communist stood up to Moscow’s arrogance and successfully resisted Stalin. Even Miloševićmaintained his independence from Russia and exploited Yeltsin to his advantage against Western powers.

Serbia’s economic dependence on Russia continues to expand, particularly in the energy field. In January 2021, Belgrade defied U.S. calls to reduce its addiction to Russian energy and diversify its supplies. Instead, it officially launched a new gas link via Bulgaria and Turkey with a 400 kilometer section of the Turkish Stream pipeline for Russian gas that will cross Serbia toward Hungary and Bosnia-Herzegovina. Serbia has so far received Russian gas via Hungary and Ukraine, but Moscow intends to circumvent Ukraine in order to deplete its budget, strangle its economy, and reduce its role as an energy transit state to Europe.Serbia depends almost entirely on Russian energy supplies and this bolsters Russia’s controls over the Balkan state.

On the military front, Serbia appears to be following Kremlin commands. Above all, Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO membership will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić. Serbia is being groomed as a military outpost of Russian power and has been armed with warplanes, tanks, and anti-aircraft systems. Vučić recently visited an air defense unit near Belgrade that has been equipped with Russia’s Pantsir-S1 system, designed to defend targets on the ground from cruise missiles, drones, and low-flying aircraft. And of course the Russo-Serbian “humanitarian center” in Niš serves as an intelligence and special operations facility for Moscow.

Serbia’s military build-up is viewed with concern by all neighboring states. For Putin, Serbia provides a valuable option of stirring conflicts and even triggering armed clashes in the West Balkans to distract attention from conflict zones that Moscow engineers in Ukraine, Georgia, and Belarus, and to disguise mounting unrest in the Russian Federation itself. At some point, Vučić could be pushed or provoked into a military confrontation on the pretext of defending the little “Serbian world” and may even appeal to the larger “Russian world” for assistance.

The dependence of the Vučić government on Moscow’s political approval is also escalating. Kremlin support for assorted nationalist groups, its extensive influence in Serbia’s information space, and its espionage penetration of key institutions is intended to keep Vučić in check. The coup in Montenegro in October 2016 was both an attempt to dislodge the pro-NATO government in Podgorica and a signal to Vučić that the Kremlin can replace him if he steers away from the Russian orbit. By surrendering to Putin in every major domain, Serbia has in effect become a willing victim of Moscow’s policies.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...