Analize

Mediji pod kontrolom NiP-a, SBB-a i HDZ-a usaglasili pisanje: Zloupotreba tragedije porodice Memić u odbrani Gordane Tadić

Oko 13 sati i 40 minuta sa položaja Vojske Republike Srpske u Nedžarićima ispaljene su tri granate. Koji trenutak kasnije te granate će ubiti šestero djece dok su se u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju igrala na snijegu.

“Dana 22. januara 1994. godine na sankanju ubijeni su: Brković Indira (21. 12. 1981.), Brković Jasmin (1.2.1989.), Dedović Mirza (7.1.1986.), Jurenić Danijel  (27.3. 1983), Rizvanović Nermin  (26. 4. 1981) Subašić Admir (5. 7. 1986). Da se ne zaboravi”, uklesano je na ploči postavljenoj na mjestu zločina.

Snimak sa mjesta zločina 1994. godine

Gordana Tadić tokom mandata Gorana Salihovića bila je šefica Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH. Kasnije će postati glavna državna tužiteljica. Novinari BIRN-a su istražili i objavili da do danas Tužilaštvo BIH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje Sarajeva. Tokom opsade glavnog grada ubijeno je 11.000 civila. Od toga 1.601 dijete. Za njihovu smrt niko nije optužen. Osam posljednjih godina ratni zločini su bili u ličnoj i direktnoj nadležnosti Gordane Tadić.

Muriz Memić u subotu je navečer najavio proteste. U znak podrške  Gordani Tadić koja je ovog oca i njegovu porodicu ubijedila da će istražiti okolnosti pod kojima je u februaru 2016. godine stradao njegov sin Dženan. A kako je istražila, dokazuje činjenica da u optužnici Tužilaštva BiH piše da je “način smrti Dženana Memića nepoznat”, da je osoba koja je odgovorna za “način smrti Dženana Memića” – nepoznata, da je krivično djelo koje je nepoznata osoba izvršila – nepoznato, ali i da je pet osoba koje su mjesecima bile u pritvoru optuženo za krivično djelo koje ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH na koji se Tužilaštvo BiH poziva.

“Muriz i Arijana Memić najavili proteste: Vidjet ćemo hoće li biti mirni”, objavio je u subotu navečer Avaz, medij u vlasništvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

U svom tradicionalnom obraćanju Dženanov otac Muriz Memić optužio je za zavjeru sve one koji su se usudili reći da ga Gordana Tadić obmanjuje u vezi sa slučajem smrti njegovog sina.

“Kako da vjerujem predsjedniku Suda BiH, ili bivšem ministru sigurnosti Mektiću, ili direktoru OSA-e Mehmedagiću kada svi oni večeraju i druže se sa Dalidom Burzić”, kazao je Memić, dok se prije njega javnosti obratila njegova kćerka i NiP-ova kantonalna zastupnica – Arijana.

Uglavnom, (ne)mirni protesti bi se trebali održati naredne sedmice, kada bi Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebala razmatrati da li će glavna državna tužiteljica Gordana Tadić biti razriješena ili ne. No, svako ima pravo na okupljanje pa se tako u nastavku teksta više nećemo baviti slučajem Memić koji, davno smo na stranicama Istrage objavili, Gordani Tadić služi kao sredstvo za održavanje na funkciji. Kao otac koji je izgubio dijete, Muriz Memić ima apsolutno pravo da bude i u zabludi i da svakodnevno insistira na rješavanju slučaja koji se odnosi na smrt njegovog djeteta. Problem postaje onog trenutka kada njegovu zabludu koriste oni koji bi trebali primijetiti da Gordana Tadić za svojih osam godina u svojstvu državnog tužioca nije podigla nijednu optužnicu protiv osoba ogovornih za smrt 1601 djeteta u Sarajevu.  A ko su “oni” najbolje dokazuju “njihovi” mediji koji su otvoreno stali u odbranu Gordane Tadić.

“Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pred kojim je pokrenut postupak protiv glavne države tužiteljice Gordane Tadić zbog tri prigovora trebalo bi donijeti odluku o njezinoj eventualnoj suspenziji”, piše dnevnik.ba,  prenosi portal PRESS,a konstatira Avaz u “zajedničkom tekstu” pod naslovom – Zbog čega se želi suspendovati državna tužiteljica Gordana Tadić – predmeta vezanih za Osmana Mehmedagića Osmicu ili slučaja “Dženan Memić”?

Za neupućene, Dnevnik.ba je portal HDZ-a BiH, Press je, zapravo,  portal Pressmedia koji je osnovala porodica Mirele Bubalo, prve saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare (NiP), dok je Avaz (ne)službeni list Radončićevog SBB-a. Ali nisu ovi mediji usamljeni u “borbi za opstanak” Gordane Tadić na poziciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Isti tekst HDZ-ovog portala Dnevnik.ba je prenijela Face TV Senada Hadžifejzovića, a slične navode je objavio  mostarski Večernji list na koji se, potom, pozvao Hrvatski medijski servis.

Zaključujući na osnovu tekstova objavljenih u ovim medijima, u ovom trenutku se, bez ikakvog suzržavanja može ustvrditi da Gordanu Tadić štite – HDZ BiH, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost. A na osnovu pisanja RTRS-a, nema nikakve dileme da iza Gordane Tadić stoji i SNSD Milorada Dodika koji, svakako, negira zločine nad građanima Sarajeva i za koga su i danas heroji oni koji su 22. januara 1994. godine naredili ispaljivanje granata na Alipašino polje od koje su ubile šestero djece na sankanju. Najmlađe je imalo osam godina. Tačno onoliko koliko je Gordana Tadić na funkcijama zamjenice ili glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koje nikada nije podiglo nijednu optužnicu za snajperisanje i granatiranje Sarajeva.

Hronologija pravosudnog beščašća: Iza svake neuspješne montaže uspješno stoje Čampare i Čavka

Hapšenje Jerka Lijanovića, hapšenje Živka Budimira, hapšenje Fadila Novalića, hapšenje Fahrudina Radončića, hapšenje Predraga Kurteša i hapšenje Osmana Mehmedagića. U sva ova hapšenja, direktno ili indirektno, bili su uključeni Oleg Čavka te braća Dubravko i Aljoša Čampara. U dva predmeta Aljoša Čampara je bio svjedok, u dva predmeta postupajuči tužilac je bio Oleg Čavka, a u četiri predmeta “tužilac iz sjene” je bio – Dubravko Čampara. U četiri od šest navedenih predmeta uhapšena osoba je bila u određenom “sukobu” sa porodicom Čampara. U četiri od šest navedenih slučajeva uhapšeni je bio smetnja HDZ-u BiH. U dva od četiri takva slučaja postupajući tužilac je bio – Oleg Čavka.

tužilac Oleg Čavka sa analitičarkom Ivanom Marić

Dubravko Čampara nije bio uključen u hapšenje Živka Budimira i Jerka Lijanovića jer su oni tada bili povezani sa političkom partijom SDA čiji je kadar bio Aljoša Čampara. Čavka je indirektno imao veze čak i sa slučajem Radončić.

Jerko Ivanković Lijanović

Policijska akcija kodnog naziva “Meso”, provedena po nalogu Tužilaštva BiH, možda je najbolji primjer političkog djelovanja bh. pravosuđa. Bila je to 2014. godina i predizborna kampanja je službeno počinjala. Jerko Ivanković Lijanović je bio federalni dopremijer i ministar poljoprivrede. Mada formalno nije bio predsjednik obiteljske Narodne stranke radom za boljitak, koja je bila jedna od dvije ozbiljnije hercegovačke alternative HDZ-u BiH, Jerko Lijanović je bio stvarni lider te stranke. Godinama je bio na radaru pravosudnih i policijskih organa. Ne ulazeći uopće u suštinu optužbi protiv njega, nije baš moguće ne uočiti da je Lijanović uhapšen dan uoči početka predizborne kampanje za Opće izbore 2014. godine.

hapšenje Jerka Lijanovića

“Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Jerko Ivanković Lijanović i federalni ministar trgovine Milorad Bahilj uhapšeni su jutros u sklopu jedne od najvećih akcija u BiH u borbi protiv organizovanog kriminala i višemilionskih poreskih utaja”, objavili su svi mediji 10. septembra 2014. godine.

Lijanović je pritvoren i iza rešetaka je proveo cijelu predizbornu kampanju. Pušten je nakon 45 dana, odnosno desetak dana nakon Općih izbora održanih 12. oktobra 2014. godine na kojima je njegova stranka doživjela debakl. Postupajući tužilac bio je Ismet Šuškić, aktualni zamjenik glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. U predmet je posredno bio uključen i državni tužilac Oleg Čavka.

Živko Budimir 

Spektakularna akcija odvijala se u zgradi Predsjedništva. Državni tužilac Oleg Čavka lično se pojavio na pretresu u kancelarija tadašnjeg predsjednika Federacije BiH Živka Budimira. Nekoliko sati kasnije, tog 26. aprila 2013. godine, u živom TV prijenosu Budimir je izveden iz zgrade Predsjedništva BiH.

hapšenje predsjednika Federacije Živka Budimira

Oleg Čavka je predložio pritvor, Sud BiH je odredio. Mjesec kasnije sudije Ustavnog suda BiH su konstatovale da je predsjednik Federacije BiH pritvoren iako nije postojao ni najniži stepen osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Budimir je pušten na slobodu. Čavka će ga kasnije optužiti zbog toga što mu je tokom pretresa pronađen pištolj koji je dobio na poklon. Pravosnažno je oslobođen svake vrste odgovornosti, ali njegova politička karijera je – ugašena. Prije toga njegova stranka HSP, uz Lijanovićevu NSRzB, bila je jedina ozbiljna opozicija HDZ-u BiH.

Predrag Kurteš

Po nalogu državnog tužioca Saše Sarajlića, u prisustvu novinara bliskih Aljoši Čampari, 9. novembra 2017. godine uhapšeni su Predrag Kurteš i Dragan Mioković. Bivši SDP-ov ministar Kurteš i njegov prvi saradnik Dragan Mioković uhapšeni su zbog sumnje da su zloupotrebili položaj i ovlaštenja. Iz Tužilaštva BiH je tada saopćeno da se uhapšeni “terete se da su sebi pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu blizu pola miliona eura i za taj iznos oštetili budžet Federacije BiH”. U pitanju je bio ugovor za nabavku računarske opreme radi uspostavljanja Jedinstvenog sistema centralnog matičnog registra Federacije BiH. Naredbe Tužilaštva BiH realizirala je Federalna uprava policije kojom je tada, preko Dragana Lukača, rukovodio još uvijek aktualni ministar unutrašnjih poslova Federacije Aljoša Čampara. Njegov brat, državni tužilac Drubavko Čampara, u tom je slučaju imao veliki uticaj na postupajućeg tužioca Sašu Sarajlića koji je, zapravo, bio samo potpisnik njegovih naredbi.

hapšenje Predraga Kurteša

Noć prije hapšenja, donesena je odluka da neće biti  zatražen pritvor za osumnjičene u ovom predmetu, pa zato nije bilo jasno, zbog čega je uopće  naređeno hapšenje osumnjučenih,  ako će postupajući tužilac predložiti njihovo oslobađanje nepunih 48 sati nakon akcije. Naime, Tužilaštvo BiH je dan nakon hapšenja, u petak u 16 sati, poslalo Sudu BiH prijedlog za određivanje mjera zabrane uhapšenima u akciji Registar, nakon čega je izdato i saopćenje za javnost.

Dva sata kasnije, sudija za prethodni postupak Suda BiH je poslao formalnu obavijest Federalnoj upravi policije u kojoj je navedeno da „nema više osnova da se uhapšeni zadržavaju u pritvoru“, jer je Tužilaštvo tražilo samo mjere zabrane. Istu obavijest Sud je poslao i braniocima uhapšenih Alenu Nakiću i Vasviji Vidović. Advokati su se, potom, pojavili ispred zgrade FUP-a čekajući svoje klijente, ali ih riukovodsvo Federalne uprave policije nije željelo pustiti unatoč naredbi Suda BiH.  Advokati su se, potom, obratili Sudu BiH, čiji su službenici, također, kontaktirali FUP gdje im je rečeno da tužilac nije izdao naredbu za puštanje osumnjičenih. A postupajući tužilac Saša Sarajlić bio je nedostupan.

tužilac Saša Sarajlić

Želim da se izvinim, jer sam mislio da je drugačija procedura“, izjavio je dan kasnije na ročištu u Sudu BiH Saša Sarajlić iza čijeg se imena skrivao tužilac Dubravko Čampara čiji je brat Aljoša Čampara naslijedio tada uhapšenog Kurteša na poziciji ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH.

Fahrudin Radončić

Bio je 26. januar 2016. godine kada su na naplatnim kućicama na ulasku u Sarajevu iz pravca Mostara pripadnici SIPA-e presreli automobil i uhapsili lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

SIPA u Avazu prilikom hapšenja Fahrudina Radončića

Formalnu naredbu za lišenje slobode potpisao je državni tužilac Božo Mihajlović, ali je i iza ovog predmeta stajao državni tužilac Dubravko Čampara koji je dužio predmet “Lutka”. Prvu svjedokinju, na osnovu čijeg je iskaza i “formiran predmet”, prema Čampari i Muhajloviću je usmjerio državni tužilac Oleg Čavka. U telefonu svjedokinje pronađena je prepiska sa tužiocem Čamparom zbog čega je on i disciplinski kažnjen.

Zbog ovih poruka, Prvostepene disciplinska komisija kaznila je tužioca Tužilaštva BiH Dubravka Čamparu smanjenjem plate „u iznosu od 30 posto u trajanu od tri mjeseca“. A da se kratko vratimo na sam slučaj hapšenja Fahrudina Radončića. Nakon što je uhapšen 25. januara 2016. godine državni tužioci su na ročištu za odreživanje pritvora satima čitali transkripte presretnutih telefonskih razgovora Fahrudina Radončića, što nikada prije ni poslije nije zabilježeno u bh. pravosuđu. Jednomjesečni pritvor je određen, ali je Radončić 17. februara pušten na slobodu. No, kada je došao u zgradu Avaz Twist Towera liftom se odvezao na “pogrešni sprat”, čime je prekršio mjere zabrane jer se približio svjedocima na bliže od 50 metara. Čampara i Mihajlović su, potom, predložili vraćanje u pritvor što je Sud i prihvatio. U maju 2018. godine Fahrudin Radončić je oslobođen po svim tačkama optužnice.

Fadil Novalić

Dva sata iza ponoći, 29. maja 2020. godine, po nalogu državnog tužioca Džermina Pašića pripadnici SIPA-e su uhapsili federalnog premijera Fadila Novalića zbog slučaja “Respiratori”. I u ovom predmetu Dubravko Čampara je bio “tužilac iz sjene” jer je on blizak prijatelj postupajućeg tužioca Džermina Pašića. Većim dijelom “medijske operacije” u ovom slučaju koordinirao je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Upravo je on, kako se mohlo pričitati iz stenograma sa sjednice Vlade Federacije bio zagovornik kršenja Zakona o javnim nabavkama.

federalni premijer Fadil Novalić nakon hapšenja

“Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji Zakon sada o javnim nabavkama, nego život građana. Mi to, jednistavno, danas moramo presjeći”, rekao je tada ministar Čampara.

No, prijatelj njegovog brata, postupajući tužilac Džermin Pašić, odlučio je da ministar Čampara bude samo svjedok “kriminala Fadila Novalića i drugih”.

Aljoša Čampara svjedok protiv Novalića

Inače, prije nego je u javnost “dospio” slučaj Respiratori, ministar Čampara je imao žestok obračun sa prvim saradnicima federalnog premijera Fadila Novalića, ali i sa samim premijerom.

Osman Mehmedagić

Četiri krivična predmeta za svega dvije godine pokrenuto je protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Sve predmete dužio je državni tužilac Oleg Čavka, dok je u jednom od tih predmeta svjedok tužioca Čavke bio – ministar Aljoša Čampara.

Kada je Vlada Republike Srpske u maju prošle godine nezakonito uputila Ujedinjenim nacijama Izvještaj Republike Srpske, u poglavlju nazvanom “Političke zlouptrebe SDA i Željka Komšića”, zvaničnici RS-a su kao dokaze ponudili izjave “insajdera iz SDA” Aljoše Čampare.

izvod iz Izvještaja Vlade RS-a

Ministra Čamparu Vlada RS citirala je kao izvora informacije da Obavještajno sigurnosna agencija BiH sa Osmanom Mehmedagićem na čelu plasira laži o Republici Srpskoj i HDZ-u BiH.

hapšenje direktora OSA-e Osmana Mehmedagića

Nakon što su im propala tri predmeta protiv Mehmedagića, Oleg Čavka je odlučio uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije zbog slučaja diploma. Akciju lišavanja slobode povjerio je MUP-u Kantona Sarajevo kojom rukovodi komesar Nusret Selimović, još jedan kadar i blizak prijatelj porodice Čampara. Nakon što je Sud BiH odbio prijedlog za pritvor, medij koji je osnovao kabinet ministra Čampare započeo je satanizaciju sutkinje Suda BiH Tatjane Kosović.

Hronologija rušenja sigurnosnog sistema: Od izbora do Ušća

Za početak samo naslovi tekstova uglavnom zasnovanih na saopćenjima Tužilaštva BiH.

“Uhapšen direktor OSA-e Osman Mehmedagić”, objavljeno je 14. jula 2021. godine.

“SIPA pretresa prostorije CIK-a”, pisalo je na portalu banjalučke Alternativne televizije 18. maja 2021. godine.

“Afera “Sigurnosne provjere”: Podignuta nova optužnica protiv Osmana Mehmedagića, optužen i ministar Selmo Cikotić”, objavio je Avaz 17. februara 2021. godine.

“Podignuta optužnica protiv Vahidina Šahinpašića, glavnog inspektora SIPA-e”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 15. decembra 2020. godine

“Avaz” saznaje: Podignuta nova optužnica protiv Osmana Mehmedagića, optužen i ministar Selmo Cikotić”, pisalo je na stranici Avaza 14. decembra 2020. godine.

“Tužilaštvo BiH: Podignuta optužnica protiv Sadika Ahmetovića, bivšeg ministra sigurnosti BiH”, glasilo je saopćenje Tužilaštva BiH objavljeno 10. decembra 2020. godine.

“Snimak iz Pošte: Podignuta optužnica protiv Osmana Mehmedagića i uposlenika OSA-e Muhameda Pekića”, pisalo je na naslovnicama većine portala i medija 10. oktobra 2020. godine.
“Podignuta optužnica protiv bivšeg ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića”, objavljeno je 30. decembra 2019. godine.

“Podignuta optužnica protiv tužioca Bože Mihajlovića”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 19. juna 2018. godine.

Sada ćemo, na osnovu optužnica ili naredbi o provođenju istraga, stavljajući sve stvari u politički kontekst, opisati krivična djela za koja sumnjiče ili optužuju aktualne čelnike CIK-a, aktualnog ministra sigurnosti, šefa Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e, dvojicu bivših ministara sigurnosti i direktora OSA-e.
CIK
Otkako je u martu prošle godine izabran trenutni saziv CIK-a, HDZ i SNSD nastoje srušiti tu instituciju, tvrdeći da su članovi Komisije nezakonito izabrani. Kadrovi HDZ-a BiH pokrenuli su sudski postupak zbog izbora članova CIK-a, a istovremeno ne dopuštaju da predstavnici ove Komisije budu dio Interresorne radne grupe za izmjenu Izbornog zakona BiH. Na kraju je u sve uključeno Tužilaštvo BiH kojim rukovodi Gordana Tadić.
“Pravosuđe i međunarodne institucije moraju reagirati na skandalozne odluke SIP-a i izbornu krađu. Službeno okončanje izbornog procesa vezanog za nedavno održane lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, nažalost, u praksi je pokazalo sve ono na što kao krovna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini mjesecima već upozoravamo”, navedeno je u saopćenju Hrvatskog narodnog sabora BiH koje je 6. decembra prošle godine objavljeno i na službenoj web stranici Hrvatske demokratske zajednice BiH.
Gordana Tadić je reagirala i o svemu ekskluzivno izvijestila banjalučku Alternativnu televiziju.
“Pripadnici SIPA ušli su u prostorije Centralne izborne komisije (CIK) po usmenoj naredbi Tužilaštva”, potvrđeno je za ATV 18. maja 2021. godine.
A evo šta o aktualnom sazivu CIK-a misle Milorad Dodik i Dragan Čović.
“Ja sam svima, bez iznimke, rekao kako je SIP (Središnje izborno povjerenstvo) kao institucija prevažan, ali da ljudi koji sjede tamo, ne ispunjavaju ni minimum uvjeta”, kazao je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.
Nakon sastanka sa Miloradom Dodikom u Mostaru lider HDZ-s BiH je rekao njihov zajednički stav da je “CIK nelegalan“.
OSA
“OSA BiH je neprijateljska organizacija”, kazali su u Mostaru lideri HDZ-a BiH Dragan Čović i Milorad Dodik. Napad na tu agenciju započeo je krajem 2016. godine, nekoliko mjeseci nakon što je Osman Mehmedagić postao njen direktor. Podsjećamo na neke od ključnih napada na ovu državnu sigurnosnu agenciju. Sve je krenulo od afere Ušće za koju je izvor bio – Nenad Stevandić.

“Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu su objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić.

Božidar Spasić bio je dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

“Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike.

No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi dipoloma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

Međutim, Okružni sud u Banja Luci je poništio rješenje Inspektorata Republike Srpske ustvrdivši da je diploma direktora OSA-e nezakonito poništena.

odluka Okružnog suda u Banja Luci

Kako je vrijeme odmicalo, Tužilaštvo BiH je intenziviralo istrage protiv direktora OSA-e. Tako je državni tužilac Oleg Čavka optužio direktora Mehmedagića zbog nezakonitog izuzimanja snimaka iz Pošte. Sud BiH je oslobodio direktora OSA-e a postupajući Branko Perić je rekao da je “nad ovim slučajem lebdjela politika” te da su vršeni pritisci na sudije. Nakon oslobađajuće presude Tužilaštvo BiH je podiglo novu optužnicu protiv Mehmedagića zbog krivičnog “nezakonitog imenovanja članova Komisije za sigurnosne provjere”.

Istraga u ovom predmetu je formirana na osnovu prijave Adisa Drnde, službenika SIPA-e povezanog sa federalnim ministrom unutrašnjih poslova Aljošom Čamparom. Tužilaštvo BiH teretilo je Selmu Cikotića i  Osmana Mehmedagića sa su “nezakonito”. predložili imenovanje Muriza Druškića u Komisiju za rješavanje žalbi u postupku sigurnosnog provjeravanja. Postupajući tužilac u ovom predmetu bio je Oleg Čavka. Prema Službenom glasniku BiH, broj 57, od 18. septembra 2020. godine, odluku o imeovanju članova ove Komisije, među kojima je i Muriz Druškić, donijelo je Vijeće ministara BiH, a akt je potpisao predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija.

Iako je Tegeltija potpisnik “sporne” odluke, on nije nije optužen, kao ni njegov zamjenik Vjekoslav Bevanda bez čijeg glasa Komisija ne bi mogla biti imenovana. Sud BiH je ponovo odbio potvrditi te optužbe zbog nepostojanja osnovane sumnje. Kako su mu propale sve istrage, Čavka se odlučio za procesuiranje Američkog univerziteta na kojem je Osman Mehmedagić stekao diplomu te je na kraju uhapsio direktora OSA-e i to bez prethodne naredbe Suda BiH za pretres kancelarija.

SIPA

Vahidin Šahinpašić je najviši rangirani bošnjački kadar u SIPA-i. Vodio je istragu u predmetima protiv Nasera Keljmendija te Fahrudina Radončića i drugih. Optužen je na osnovu prijave Josipa Šimića Đinđića koji je, ujedno, i ključni svjedok u ovom predmetu. Osim Šimića, svjedoci protiv Šahinpašića su glavna državna tužiteljica Gordana Tadić i bivša potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić.
Ćazim Hasanspahić i Mijo Krešić
Postupajući tužilac je Ćazim Hasanspahić, inače blizak prijatelj Mije Krešića, visokog zvaničnika HDZ-a BiH i rođaka Gordane Tadić.

Sud BiH odbio je potvrditi optužnicu protiv Šahinpašića zbog nepostojanja osnovane sumnje.

Dragan Mektić
“Tužitelj Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva Bosne i Hercegovine podignuo je optužnicu protiv Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti te države, i još tri osobe zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti te pomaganja u izvršenju kaznenih djela”, saopćeno je u decembru prošle godine iz Tužilaštva BiH.
Ukoliko, pak, pročitate optužnicu u ovom slučaju vidjet ćete da je Dragan Mektić optužen zbog kršenja Zakona o sukobu interesa.
Postupajuća tužiteljica u ovom predmetu je Vedrana Mijović, kćarka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja. Prije nego je optužen, Mektić je bio jedan od najvećih kritičara bh. pravosuđa i režima Milorada Dodika i Gordane Tadić.
Državni tužilac Božo Mihajlović
Sud Bosne i Hercegovine prvostepeno je osudio Božu Mihajlovića, državnog tužioca, po deset tačaka optužnice na pet godina zatvora za nesavjestan rad u službi jer je propustio vršiti nadzor nad radom i postupanjem svoje daktilografkinje.

“Mihajlović je bio svjestan da usljed propuštanja nadzora nad radom i postupanja [daktilografkinje] može biti otuđen privremeno oduzeti novac iz više predmeta Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koji je i otuđen”, kazala je u junu ptošle godine sutkinja Amela Huskić.

Njena presuda je, međutim, ukinuta zbog bitnih povreda postupka.

Optužnica protiv Mihajlovića je podignuta tokom mandata Gordane Tadić. Mihajlović je do optuženja bio zamjenik glavne državne tužiteljice i šef odjela za privredni i organizirani kriminal. Svjedoci Tužilaštva BiH u ovom predmetu protiv Bože Mihajlovića bili su Oleg Čavka, Dubravko Čampara, te kriminalac iz Prijedora i bivši pratilac Željka Ražnatovića Arkana – Saša Milaković. Mihajlovićeva daktilografkinja nikad nije optužena. Inače, tužilac Mihajlović je vodio istrage u predmetima Lutka u okviru kojih su pod istragom ili optuženjem bili istraživan Naser Keljmendi i Fahrudin Radončić. Brat postupajuće sutkinje Amele Huskić koja je osudila Mihajlovića na pet godina robije bio je kadar Radončićevog SBB-a. Amer Bekrić je bio direktor Federalne agencije za privatizaciju.

Analiza Seada Numanovića: Hoće li Gordana Tadić biti uhapšena?

Niko nije demantirao tekst portala Istraga.ba o tome da je glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić spriječila pripremljeno hapšenje Miomira Savičića. On je osumnjičen za ratne zločine, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

Tadić, tvrdi Istraga.ba, a kasnije to praktično potvrdio i BIRN BiH, nije htjela potpisati zahtjev za njegovo privođenje jer “nije željela spektakl”.

Dok se ljudi u Bosni i Hercegovini, prema naredbama iz Tužilaštva hapse “za metar drva” ili optužuju za nepostojeća krivična djela, ratni zločinci ne samo da se ne hapse, nego im se i dojavljuje bezmalo svaki detalj potencijalnog procesa protiv njih. Savčić nije “obični čovjek” .On je nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) optužen da je pomagao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine!

Ali, eto, kako ne bi “bio spektakl”, Savičić se sam pojavio pred Tužilaštvo BiH!

Ovo je samo jedan od bezbroj primjera skandala koje producira Tadić i tim njoj odanih tužilaca. Već smo dobrano oguglali na druge “spektakle” koje produciraju. Protivno svim principima struke, ali i morala – da o zakonima i ne govorimo – iz Tužilaštva BiH redovno “cure” optužnice s pažljivo probranim materijalima poslanim odabranim medijima.  Medijska strategija, kako se nedavno izjasni jedan od Gordaninih tužitelja, za cilj ima osuditi prije presude, ali i vršiti pritisak na Sud. Ako to nije krivično djelo, onda krivičnih djela nema i teško nama!

Jer, nekažnjavanje onih koji su i po struci i po zvanju i po znanju koje bi morali imati, upućeni u to šta jeste, a šta nije zakonito, stvara sve opasniju atmosferu bezzakonja i anarhije!

A u vremenu Gordane Tadić toliko smo se nagledali i neznanja, i bahatosti i nepravnog terora!

Osoba koja se optužuje za genocid u Srebrenici, na slobodi je.

Osobe koje su radile po nalogu Tužilaštva BiH neselektivno se hapse, progone, stavljaju na stub srama, preko noći onda neki postaju “zaštićeni svjedoci”…

Skandali o kojima bruji cijeli svijet (Afera “Ikona”), zataškani su!

Osobe koje su dokumentirale korupciju u najvišim vrhovima bh. pravosuđa (Afera “Potkivanje”) procesuiraju se da bi ih Sud na kraju oslobodio uz napomenu da se nisu ni trebali procesuirati jer nikakvih dokaza za optužbe nema niti je bilo!

Oštećeni i u tom postupku, naravno, tužit će državu BiH, Sud će po sili zakona presuditi da su oštećeni, a mi – poreski obveznici – i to ćemo iskeširati.

Sličnih, pa i gorih primjera je još jako puno.

Gordani Tadić i njenoj ekipi, ali i svim i sve brojnijim Gordanama Tadićima neće se desiti ama baš ništa. Oni će neometeno nastaviti svoj rušilački pohod!

Ekipa Gordane Tadić u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dotakla je novo dno. To da su produžena ruka politike – osovina Dodik – Čović – više se i ne krije. Pravda je spora, ali dostižna. Kad – tad ona zakuca i na vrata onih koji su se zakleli da će je poštivati, a brutalno je ponižavaju svojom bahatošću i političkom ostrašćenošću. Krajnje je vrijeme da Pravda zalupa i na vrata Gordane Tadić. I njene ekipe!

Analiza Senada Avdića: Dva suđenja za isti zločin pod jednim krovom

Događaj kojim otvaram tekst posvećen odašnjem pravosuđu odvijao se neposredno pred okončanja rata Bosni i Hercegovini, mjesto radnje je podijeljeni Mostar, a mogao je to biti bilo koji od brojnih podijeljenih gradova ratom i destrukcijom podijeljene zemlje. Priča za koju smo namjerno rekli da se odvijala, a ne da se desila, riječ je o procesu, naime, govori o jednom zločinu, ubistvu jedne starice, donekle se tematski poklapa sa najpoznatijim književnim djelom koji ima isti tematski okvir, s tim da se u elementi “Zločina i kazne” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog brutalno penetriraju u kafkijansko polje apsurda.

Kao u Kamijevom “Strancu” jedan je sarajevski Hrvat, rođen u Mostaru, kazao je tih finalnih ratnih dana svojim prijateljima: “Majka mi je danas umrla. A možda i jučer…”. Njegova majka, međutim, nije umrla nego je ubijena u svom stanu. Tragedija ne bi bila tako velika i bolna da u prvim službenim policijskim izvješćima kao ubica nije identificiran njegov brat, staricin mlađi sin. On je uhapšen pod sumnjom da je, kako se to u policijskoj terminologiji veli, “na posebno svirep način”, nožem, usmrtio majku. Nije poznato sasvim ni koliko je osumnjičeni ubica proveo u pritvoru, nekoliko nedjelja navodno, prije nego što je jedna druga istraga za isti zločin osumnjičila drugu osobu, bošnjačke nacionalnosti, prijeratnog komšiju i kućnog prijatelja ožalošćene obitelji. Taj se, opet navodno, povjerio nekom od “svojih” da je ubio u opljačkao “babu Hrvaticu, na onoj strani”, to je nekako stiglo do policije koja je krenula tim tragom i pritvorila i njega. Dvojica osumnjičenih za ubistvo zlosretne starice istovremeno su bila pritvorena i isljeđivana, sve dok nedvosmisleno nije utvrđeno da počinitelj zločina nije sin, nego komšija.

Drugi staricin sin, onaj koga smo pomenuli kao mostarskog Sarajliju, o ishodu istrage saznao je slučajno, posredno, vozeći se autobusom prema jugu nekoliko mjeseci nakon ubistva majke. Tada mu je izvjesna suputnica, upućena u tragični događaj, koja ga je prepoznala izrazila sućut zbog gubitka roditelja i zadovoljstvo što je zločinac konačno uhapšen i što mu se sudi. Tako je, u autobusu, saznao da je njegov brat nevin, a da je ubica njihove majke susjed.

Kako je kasnije utvrdila istraga, a potvrdio sud, ubica je kod stare gospođe kobajagi došao na kafu, ona ga je domaćinski ugostila, iznijela pred njega iće, piće, sjedili su i razgovarali, a onda je gost odjednom dohvatio kuhinjski nož i izmasakrirao sirotu ženu. Pokupio je nešto novca i pobjegao. Nekoliko sati nakon zločina, u stan se vratio staricin sin, iz noćnog života i kafane, ne baš sasvim trijezan, zatekao mrtvu majku u lokvi krvi. Nije joj bilo pomoći, ali on je to pokušavao, ostavljajući svoj tragove po nepomičnom tijelu, cijeloj kući, pa i na nožu kojim je krvnik presudio starici. Kada je stigla policija zatekla je sina iznad zaklane majke i osumnjičila ga kao počinitelja. Ubica je prije odlaska sa mjesta zločina pažljivo uklonio tragove, pa su svud po stanu ostali samo otisci sa prstiju sina.

Razumna i nerazumna sumnja

Uglavnom, da privedem kraju ovu mučnu priču, čak i u ratnom Mostaru, brutalno podijeljenom po svim linijama, geografskim etničkim, mentalnim, pravosudnim… nekako se skupilo policijskog profesionalizma i pravosudnog integriteta da se rasvijetli i kazni jedan svirep, pažljivo planiran i profesionalno počinjen zločin.

Dvije i pol decenije kasnije, nakon svih dubinskih i “širinskih” reformi policije i pravosuđa, uprkos ogromnim količinama (stranog i domaćeg) novca  utrošenog na te procese,  unatoč  svim strukturnim  dijalozima, akcionim planovima, seminarima i work shopovima, studijskim putovanjima i edukacijskim ekskurzijama…”dogurali” smo dotle da nam se pravna država u (ratnom) zapadnom Mostaru čini kao nedostignuti ideal efikasnosti i neovisnosti! Bilo je u ratnom košmaru još sličnih primjera funkcioniranja pravne države i kažnjavanja zločina unatoč opstrukcijama sa najvišeg nivoa da se to spriječi: talkav je primjer ubistvo dvojice fratara u Fojnici 1993.godine, koje je unatoč koordiniranim otporima poltike i vojske iz Sarajeva, naposljetku rasvijetljen o i sudski sankcionirano.

Jer, šta? Jer se danas, četvrt stoljeća kasnije, u tom reformiranom pravosuđu odvija višegodišnja pravna rašomonijada, dva odvojena procesa koja se ne dodiruju, nego se razilaze i međusobno konfrontiraju povodom istog, tragičnog događaja, ubistva/smrti mladića Dženana Memića na Ilidži od prije šest godina.

Sve je javnosti oko ovog događaja poznato, pa nema potrebe da se zadržavamo osim na najvažnijim činjenicama. Uglavnom, na pravosudnom planu, jedino pozvanom i relevantnom za funkcioniranje pravnog poretka stvari stoje konfuzno, zbunjujuće i uznemirujuće. Tužiteljstvo Kantona Sarajevo godinu dana nakon tragičnog događaja optužilo je Ljubu i Bekriju Sefrovića da su kobne noći svojim kombijem nanijeli smrtne povrede Dženanu Memiću i ozlijedili njegovu djevojku Alisu Mutap, odnosno da su zataškali taj događaj i prikrili dokaze. Kantonalni sud u Sarajevu dva puta je odbacivao optužbu i oslobađao od odgovornosti Seferoviće. Vrhovni sud Federacije također dva puta je poništavao oslobađaju presudu Kantonalnog suda Sarajevo, po žalbi Tužiteljstva. Početkom godine nakon drugog poništavanja presude koja je oslobađala Seferoviće, Vrhovni sud FBIH je najavio raspravu o tom predmetu na svome Vijeću. Službeno, dakle, tvrdnje i dokazi Kantonalnog tužiteljstva da je Dženan Memić žrtva saobraćajne nesreće, a ne gnusnog ubistva, nisu pravosnažno obesmislene i odbačene.

Noć strave u Aleji

Tokom procesa pred Kantonalnim sudom, već četiri godine, trajala je herojska borba porodice stradalog mladića, vremenom pretvorena u masovan pokret “Pravda za Dženana”, koji je od početka i iz temelja osporavao optužnicu Kantonalnog Tužiteljstva koja se temeljila na saobraćajnoj nesreći. Javnost je senzibilizirana i mobilizirana tvrdnjama da se nije radilo o nesreći, nego da je  Dženan Memić mučki ubijen, licitiralo se imenima ubice i naručitelja, osporavana je navodna, medicinski sumnjivo utvrđena amnezija njegove djevojke Alise Mutap. Na svim okupljanjima građana otac Muriz Memić i advokat Ifet Feraget su Dalidu Burzić, tadašnju glavnu tužiteljicu Kantonalnog tužiteljstva, prozivali kao najodgovorniju za zataškavanje ubistva i usmjeravanje istrage u krivom pravcu, prema Bekriji i Ljubi Seferoviću.

Uprkos tome, kao i prijavama desetak tužitelja protiv nje zbog drugih inkriminacija, Dalida Burzić je odlukom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća promaknuta za sutkinju Suda Bosne i Hercegovine. Predmet o ubistvu Dženana Memića nastavio je svoj pravosudni život u Kantonalnom sudu bez nje, najvažnije akterice i kreatorice optužnice protiv dvojice Seferovića. Njeni nasljednici iz Tužiteljstva nastavljaju lojalno i dosljedno zastupati optužnicu koja im je ostavljena poput vrelog krompira. Neki, poput Sabine Sarajlije, koju je VSTV imenovao za Burzićkinu nasljednicu, su aktivno sudjelovali u istrazi u kreiranju optužnice.

Pod pritiskom javnosti i krivične prijave familije Memić i njihovog advokata Ifeta Ferageta, krajem prošle godine u istragu u ubistvu Dženana Memića se uključuje Tužiteljstvo BiH, a glavna tužiteljica Gordana Tadić povjerava ove predmet tužitelju Ćazimu Hasanspahiću. To prema pozitivnoj zakonskoj regulativi nije nedopustivo, niti se ušlo u prostor sukoba nadležnosti. Ali, svakako jeste  neobično i predstavlja presedan. Nije poznato iskustvo, ili barem nije uobičajeno, da jedna pravosudna, tužiteljska instanca provodi istragu o slučaju koji je još uvijek “živ” unutar druge pravosudne institucije- Vrhovnog suda FBiH. Smjer u kojem istragu vodi državni tužitelj dramatično je, suštinski drugačiji od pravca istrage na temelju koje je optužnicu formiralo Kantonalno tužiteljstvo. Postupajući prema prijavi familije Memić i njihovog advokata Ferageta državni tužitelj odbacuje donedavno službenu verziju prema kojoj smrt mladića Dženana nastupila kao posljedica saobraćajne nesreće u kojoj ga je udario kombi u vlasništvu oca i sina Seferovića.

U krivičnoj prijavi Muriza Memića, na osnovu koje je djelovalo državno Tužiteljstvo za smrt njegovog sina optuženo je 45 ljudi, među kojim se nalaze tužitelji, policajci, ljekari… svi koji su na bilo koji način bili uključeni u prvu istragu o ovog tragičnom događaju.  Postupajući tužitelj Hasanspahić je prihvatio ovaj pravac istrage na kojem insistiraju porodica Memić, njihov pravni zastupnik, ali i najveći dio medija i javnosti. Već nekoliko mjeseci se učestalo hapse osumnjičeni, uključujući i “zaboravnu” Alisu Mutap i njenog oca, policajce koji su se našli na licu mjesta, ili se nisu našli, a morali su. Porodica Memić, njen advokat Feraget, mediji od kojih neki prije dvije godine držali leđa kantonalnoj tužiteljici Dalidi Burzić daju svakodnevnu i bezrezervnu podršku akcijama Tužiteljsta BiH. Prepuni su hvale za “profesionalni rad i posvećenost” glavne tužiteljice Gordane Tadić i njenih suradnika. Pri tom previđaju činjenicu da je iza izbora Tadićke, kao i Dalide Burzić stajalo Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće i Milan Tegeltija, njegov predsjednik smijenjen u jednoj mučnoj aferi kompromitirajućoj i za njega i za instituciju koju je vodio šest godina.

Sami sebe saplićemo

Pri tom treba biti realan i objektivan: niko unutar pravosuđa u BiH, pa ni Gordana Tadić, ili pogotovo ne ona, ne zaslužuje bezrezervnu, nekritičku, pa i pristrasnu podršku i navijačko povjerenje. Dokaze za to nalazimo na svakom koraku i potezu državnog Tužiteljstva. Evo najnovijeg: nakon što je javnost prije dvije godine bila zgranuta snimcima prodaje diplome koju je novinarki portala “Žurnal” “utopio” izvjesni “honorarni prosvjetar” Senad Pehlivan, u vezi sa tom  hajdučijom su formirana dva predmeta: jedan u Tužiteljstvu BiH gdje je tužitelj Olega Čavka istraživao novinarku “Žurnala” i drugi u Sanskom  Mostu gdje je Općinski sud nedavno osudio  dilera lažnih diploma Pehlivana na godinu i pol dana zatvora. Gordana Tadić i tužitelji od njenog povjerenja u nebrojeno slučajeva su demonstrirali selektivan pristup pravdi i zakonu, pristrasan u političkom i “tolerantan” u klijentelističko-kriminalnom  ključu: “tuđe”, male, ili sitne slučajeve sagledavali su i još uvijek to čine mikroskopom, dok je enormni kriminal “naših” promatran “durbinom”. Kao ilustraciju ovoj, manje-više općepoznatoj i ustaljenoj praksi dovoljno je navesti samo one vezane kriminalne slučajeve vezane za Milorada Dodika, Dragana Čovića, ili političko-mafijaški “dream team” kojeg je prozvao Kemal Čaušević, nepravomoćno osuđeni direktor Uprave za indirektno oporezivanje BIH.

Tužitelj u predmetu smrti Dženana Memića najavio je za dvadesetak dana podizanje optužnice protiv počinitelja i drugih odgovornih za ovaj zločin. Najšira javnost očekuje i nada se da će ovoga puta, za razliku od istrage koja je prethodnih godina vođena od strane Kantonalnog tužiteljstva i policijskih, medicinskih institucija, napokon kredibilno rastvoriti i dokazima, dokumentima, svjedočenjima i van svake razumne sumnje predočiti punu istinu i činjenice o događajima tokom tragičnoj noći iz februara 2016.godine. Konsenzualno je očekivanje javnosti da će u sudskom procesu odgovorni za taj događaj biti identificirani i kažnjeni, kao i oni koji su eventualno stajali u pozadini (Famozna i fantomska “NN osoba” kako ga tretira Tužiteljstvo BiH), kao i one koji su činili sve da se istina ne sazna, a pravda ne dostigne. Budući da je na svaku, rijetku, ali mahom dobronamjernu kritiku i primjedbu na dosadašnji tužiteljski rad, postupaka uslijedio nesrazmjeno brutalan odgovor osobito advokata Ferageta i medija koji ga favoriziraju, mi ćemo se od takve rabote ovdje suzdržati.

Jučer je na Vrhovnom sudu Federacije BiH počelo ponovno ročište na kojem se po optužnici Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo sudi Ljubi i Bekriji Seferoviću i ubistvo Dženana Memića u saobraćajnoj nesreći i prikrivanje dokaza nakon što se navodna saobraćajna nesreća desila. Optužnicu je zastupao federalni tužitelj Vlado Mišković koji je predložio dodatne dokaze u prilog trdnjama iz optužnice, što je pored odbijanja predsjedavajućeg sudije naišlo na burne reakcije prisutnih građana, porodice Memić i njihovog advokata. Nastavak je zakazan za petnaestak dana, što koincidira sa datumom kada bi Tužiteljstvo BiH trebalo Sudu BiH na potvrđivanje poslati svoju optužnicu koja se temelji na radikalno drugačijim premisama, krivcima, dokazima i zaključcima o slučaju smrti Dženan Memića. Porodica Memić i udruga “Pravda za Dženana” najavljuju masovne proteste protiv nastavka zbog ročišta na Vrhovnom sudu Federacije BiH, objašnjavajući da jedino vjeruju državnim tužiteljima i njihovoj skoroj optužnici.

Kako je sve ovo, dakle dva sudska procesa o istom događaju, moguće uunutar istog pravosudnog sustava, što bi se reklo “pod istim krovom”?  Da li državni tužitelji na bilo koji način surađuju sa svojim kantonalnim i federalnim kolegama, i da li su i u kakvoj profesionalnoj korealaciji sa Vrhovnim sudom Federacije BiH? Stoji li primjedba koja se mogla posljednjih nedjelja čuti da Tužiteljstvo BiH bolje i iskrenije surađuje sa kolegama iz drugih zemalja (slučaj izručenja Darka Eleza od strane Srbije, ili procedure vezane za (ne) izručenje braće Mamić Hrvatskoj recimo) nego sa svojim sarajevskim i federalnim kolegama? Postoji li neki drugi naziv za stanje koje reflektira ovaj slučaj osim anarhija, bezvlašće i haosa? Koji je naredni korak i stadij u pravno nesigurnom i neosiguranom društvu, ako to nije sud ulice, linč.

Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće, njegvo novi saziv formiran nakon ostavke Milana Tegeltije u cijelom ovom konfuznom, pravosudnom rašomonu se oportunistički “mudro” drži po strani, mirno i nijemo posmatra gdje će se i kako će se ovi neodrživi pravosudni paralelizmi okončati i preko čijih će se leđa prelomiti. Zakonska obaveza VSTV-a je da ima regulatornu funkciju kojom će osigurati harmonizaciju unutar cjelokupnog pravosudnog sustava, a to znači i administriranje koje će spriječiti dvostruke standarde i njhovo ujednačavanje, uklanjanje međusobnog nepovjerenja i rivaliteta, insistiranje na obaveznoj suradnji različitih nivoa pravosudne piramide. VSTV je birala sve sudije i tužitelje u pravosuđu Bosne i Hercegovine, pa i one koji su na različite, posredne ili neposredne načine uključeni u “slučaj Memić”. To članove VSTV-a čini direktno odgovornima za posljedice ovog nevjerovatnog pravosudnog presedana koji odavno ne iznenađuje, nego plaši, uznemirava i onespokojava građane. Neke od posljedjica su već duže vrijeme vidljive, radi se o potpunom urušavamju povjerenju u pravosuđe čiji je ugled i prije ovoga bio na najnižoj mogućoj razini čak i unutar članova pravosudne zajednice.

Treba se nadati da će neki od dva procesa koja su “živa” na dvije razine pravosudnog poretka u najbržem mogućem vremenskom roku napokon iznjedriti istinu i zadovolje pravdu, ali kako se god i kada se god te pravusudne priče budu okončale proces vraćanja povjerenja u pravosuđe će biti dug, težak i sa neizvjesnim izgledima.

Janusz Bugajski’s Washington View: Putin’s Post-Summit Offensives

Summits with U.S. Presidents have never dissuaded Russia’s President Vladimir Putin from launching new attacks against Western democracies and snatching territories from independent neighbors. For the Kremlin, the purpose of the Geneva summit on June 16 was to gain Joe Biden’s recognition of Russia as a great power with global interests. And it has calculated that without persistent attacks on the West or its neighbors, Russia would widely be viewed as a declining power with limited global relevance.

For Biden, the Summit was an opportunity to place Moscow on notice that any further violations of Western security, including cyberattacks on America’s critical infrastructure, will trigger a strong counterattack. While Biden has called for a “stable and predictable” relationship with Russia, this is exactly what Putin does not want, as it would limit his country’s significance. The stage is now set for Putin to test Biden’s resolve after concluding that the White House is so preoccupied with other challenges that it wants to avoid any conflict with Russia.

The Kremlin may temporarily desist from interfering in the U.S. but it can always stir fresh conflicts along Russia’s long borders and gauge Washington’s reactions. Until now the Kremlin has been careful in its interventions not to provoke a major NATO response. But it will become more emboldened where it meets little resistance or may miscalculate and overreach in its ambitions.

There are several scenarios of new aggression beginning with Ukraine. The Russian navy can blockade Ukrainian ports along the Black Sea, including Odesa, while using Crimea as a bridgehead. Having built up its maritime capabilities, Moscow is in a strong position to ward off any countermeasures by NATO to reopen sea-lanes. Moscow’s goal would be to strangle Ukraine economically, weaken the government in Kyiv, and increase its vulnerabilities in conceding to Russia’s territorial and political demands.

A provocation involving ethnic Russians or Russian speakers in Estonia or Latvia could be staged to justify an incursion to protect allegedly endangered national minorities. Undercover Russian agents and disinformation outlets can provoke or inject separatism, similar to the Ukrainian Donbas model, in Russian speaking areas of eastern Estonia (Narva) and eastern Latvia (Latgale) or stir ethnic conflicts in Riga and Tallinn. This would test whether there is sufficient Alliance cohesion to subdue Russian proxies short of a military intervention.

Several developments could destabilize Belarus. Moscow may seek to replace President Alyaksandr Lukashenka with a more compliant leader. It can push toward a closer union between Russia and Belarus and a permanent presence of Russian troops. This would raise fears along NATO’s eastern flank that Moscow was preparing to link up with its forces in the Kaliningrad exclave and cut off the Baltic states. Having incorporated Belarus into a single state, Moscow would also be in a better position to threaten Ukraine from the north as well as the east.

In the Western Balkans pan-national movements will be exploited by the Kremlin to advance its presence. Under President Aleksandr Vučić the “Serbian World” agenda, mimicking that of Putin’s “Russia World,” is intended to dominate neighboring states and eventually incorporate territories with large Serbian populations. Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally. Moscow may not start armed conflicts in the region but it is certainly prepared to incite and exploit them to its geopolitical advantage.

Moscow also manages conflicts in the South Caucasus to increase its influence and prevent the development of closer ties between the three South Caucasian states and the West. Its new peace-keeping mission in Nagorno-Karabakh gives Moscow a military foothold in all three states – Georgia, Armenia, and Azerbaijan. In September 2020, war reignited between Armenia and Azerbaijan over Nagorno-Karabakh and adjacent territories. Russia used the war as a pretext to inject its troops as “peacekeepers” and apply more pressure on both states not to stray from a Moscow orbit. Both Baku and Yerevan remain dissatisfied with the results of the war and one can expect new conflicts over borders, territories, and transportation routes which Russia will try to steer to its advantage.

Another option for the Kremlin to help mobilize support for Putin at a time of falling domestic support is the outright annexation of separatist territories, including Abkhazia and South Ossetia from Georgia, Transnistria from Moldova, and the Donetsk and Luhansk from Ukraine. Alternatively, the curtailment of economic subsidies to these entities during Russia’s economic decline could lead political instability, power struggles, factional wars, and even collapse, as they remain heavily dependent on Moscow for their survival.

The unfreezing of conflict zones will also encourage fractured states to try and regain their lost territories through economic pressure or outright military intervention. They may calculate that Moscow is focused on other disputes and not be in a position to wage several simultaneous wars. In the case of Abkhazia and South Ossetia the conflicts could also spill over the border into Russia’s North Caucasus, with different republics and militias supporting South Ossetian and Abkhaz independence in order to buttress their own claims to statehood.

NATO will need to calculate how to respond to numerous potential crises, many of which do not directly involve Allied members but could spill over their borders, impact on their ethnic kindred, and test their security. When planning for potential threats NATO must be imaginative. Few policy makers imagined the rapid disintegration of the Soviet bloc and the collapse of the Soviet Union over thirty years ago, or the violent implosion of Yugoslavia. Western governments should not be taken so starkly by surprise again, as that would drastically reduce the effectiveness of any responses. NATO planners and military forces must be better prepared for the unexpected – psychologically, politically, and militarily.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Izmjene izbornog zakonodavstva nemoguća misija: “Asimetrična rješenja” put u propast

Dok je Sabina Ćudić iskazivala fascinaciju cvijetnim aranžmanom, lideri opozicijskih partija iz Sarajeva i Banja Luke pomno su slušali svoje domaćine – Matthew Palmera i Angelinu Eichhors.

Lider SDP-a Nermin Nikšić je, tvrde sagovornici Istrage, bio poprilično direktan na sastanku sa visokim američkim i evropskim zvaničnicima.

“Mi ne možemo pristati na asimetrična rješenja”, kazat će Nikišić zamjeniku pomoćnika državnog sekretara SAD Matthewu Palmeru i izvršnoj direktorici za Zapadnu Evropu, Zapadni Balkan, Tursku i Veliku Britaniju pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) Angelini Eichhorst koji su stigli u Sarajevo da pomognu rješiti “izborno zakonodavstvo”.

I Palmer i Eichorst su rekli su da ni oni ne bi bili baš sretni “asimetričnim rješenjima”, ali ako postoji dvotrećinska većina u Parlamentu BiH, onda je takvo rješenje, u konačnici, prihvatljivo.

Nakon tradicionalnog selfija, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, prema informacijama Istrage, nije bio decidan da li će prihvatiti asimetrična rješenja. Za razliku od njega, predsjednik SDS-a Mirko Šarović je svojim domaćinima rekao da prihvata prijedloge koji bi na različite načine, u dva entiteta, riješili pitanje izbora članova Predsjedništva BiH. Nije to krio ni kada je izašao pred okupljene novinare.

“Asimetričan model ima šanse za uspjeh”. kazao je Šarović.

Ali sta podrazumijeva taj model? Ukratko, dva člana Predsjedništva BiH koja daje Federacija bila bi izabrana indirektno, odnosno kroz parlamente. Jedan član Predsjedništva BiH, onaj iz RS-a, bio bi izabran direktno, odnosno na izborima. Čelnici stranaka iz RS-a nemaju problem da se, kada je u pitanju izbor člana Predsjedništva iz RS-a, izbriše nacionalna odrednica što bi značilo da se na taj način rješava “diskriminirajuća” odredba koja je osporena pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetima Sjedić-Finci i Pilav. Na koji način bi to bilo riješeno u Federaciji za sada nije poznato. Jedino što je poznato je da HDZ BiH nastoji na svaki način eliminirati bilo kakvu mogućnost da u Predsjedništvo BiH zasjedne neko ko nije član te stranke.

Međutim, da bi se izmijenio izbor članova Predsjedništva BiH, nužne su izmjene Ustava, što znači da najmanje 28 zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH mora podržati takav prijedlog. Bez Denisa Zvizdića SDA sada ima osam zastupnika. HDZ BiH ima pet zastupnika, dok SNSD za Klubom Nenada Stevandića ima također osam zastupnika. Dakle, SNSD, HDZ i SDA u Predstavničkom domu imaju ukupno 21 zastupnika. Glasaju li za taj prijedlog i zastupnici iz kluba SDS-PDP, opet će nedovoljnih 26 zastupnika. S druge strane, SDP Nermina Nikšića ima četiri zastupnika i oni sigurno neće podržati asimetričan izbor. Dodamo li im još četiri zastupnika iz Kluba DF-a, imamo osam sigurnih ruku protiv takvog rješenja. Treba tome pridodati i četiri glasa iz Naše stranke, što znači da bi protiv bilo sigurnih 12 zastupnika. PDA ima jednog zastupnika, Nezavisni blok jednog, SBB jednu zastupnicu, A-SDA jednog zastupnika, a treba im pritodati i Denisa Zvizdića. Dakle, zastupnici “manjih” stranaka mogli bi odigrati presudnu ulogu, jer bi s njima u zbiru SDA, SNSD, HDZ i SDS imali potrebnu dvotrećinsku većinu. No, da li će SDA podržati takav model?

Prema informacijama Istrage, isto kao i liderima opozicije, i Bakiru Izetbegoviću je na sastanku Delegaciji EU u nedjelju ujutro  prezentirana mogućnost “asimetričnog rješenja”. Teško je očekivati da će SDA prihvatiti takvo rješenje jer bi, ionako oslabljena stranka, zbog toga vjerovatno doživjela krah na narednim izborima.

“SAD i EU nemaju konkretna rješenja, ali imaju volju i želju da pomognu i podstaknu konverzaciju kako bi dali osjećaj i injekciju hitnosti koliko je bitno da se ova pitanja rješavaju što prije. I da se rješava izborna reforma i ograničena ustavna reforma”, izjavio je Matthew Palmer.

I američki diplomata, dakle, pominje ustavnu reformu, za koju je potrebna dvotrećinska većina u oba doma Paralementarne skupštine BiH. Bakir Izetbegović i Dragan Čović, ma šta dogovorili, nemaju potrebne ruke za provođenje svog dogovora. a upravo Palmer i američka administracija, prema informacijama Istrage, insistiraju da se Izetbegović ne povlači iz pregovora s Čovićem. Oslabljeni predjednik SDA ne smije zbog budućih izbora pristati na ustupke Draganu Čoviću. A svako drugo rješenje koje ne ide u prilog Draganu Čoviću ne bi moglo dobiti potrebnu podršku u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Osim u slučaju da Milorad Dodik ne izda svog partnera iz HDZ-a BiH.

Koliko god američki i evropski zvaničnici ispoljavali optimizam, izmjene izbornog zakonodavstva su skoro pa nemoguća misija. Prvo, zato se ovim izmjenama nastoji riješiti “hrvatsko pitanje”, a drugo, zato je SDA dovoljno oslabljena da bi, godinu pred Opće izbore 2022., pristala na “asimetrična rješenja” zbog kojih bi, evidentno, doživjeli debakl.

Matematički gledano, u ovom trenutku ne postoje dvije trećine zastupnika koji bi podržali izmjene ustava koje bi podrazumijevale  da se članovi Predsjedništva BiH biraju na različite načine.

Sve o sukobu Bakira Izetbegovića i Denisa Zvizdića: Na umri prije smrti

Bio je posljednji dan oktobra 2017. godine i N1 televizija je u sarajevskoj Pivari obilježavala treću godišnjicu postojanja. Sadik Ahmetović je, uz prigodnu fotografiju na Avazu, već bio “pokupio stvari” i napustio SDA. Znam da sam te večeri u Pivari, s njim i još nekim kolegama, razgovarao o tome ko će biti novi kandidat te stranke za člana Predsjedništva BiH. Znali smo da Bakir Izetbegović nema pravo na kandidaturu, ali njegova podrška i njegov izbor bit će presudni za budućeg kandidata. Negdje na pola razgovora prišao nam je Denis Zvizdić kojeg su mnogi već tada vidjeli kao budućeg SDA-ovog kandidata.

“Nećeš biti kandidat. Bit će neko ko više sluša”, reći će mu Sadik Ahmetović u prisustvu više svjedoka.

Pet-šest metara dalje od nas stajao je Šefik Džaferović. Prišao sam mu i zamolio ga, poprilično ironično, vođen Ahmetovićevim riječima, za zajedničku fotografiju. Jer Šefik Džaferović je, nekako, bio jedini logičan Izetbegovićev izbor za SDA-ovog “Medvjedeva” koji će pričuvati stolicu tokom malog odmora Bakira Izetbegovića. Mislim da je pored bio Safet Softić koji je prasnuo u smijeh kada sam kazao da “želim fotografiju sa budućim članom Predsjedništva”. I zvučalo je to pomalo nevjerovatno, jer je Bakir Izetbegović, obično u pratnji Asima Sarajlića i Aljoše Čampare, davao naznake da će “gospodin Zvizdić biti kandidat”. Uljuljkan čvrstim obećanjima da će dobiti kandidaturu, Denis Zvizdić je tih mjeseci slijepo slušao Bakira Izetbegovića. Stranku su već bili napustili Sadik Ahmetović, Senad Šepić i Salko Sokolović. Na redu je bio Mirsad Kukić, banovićki vladar kojem su godinama na noge dolazili Denis Zvizdić i Bakir Izetbegović. No, kada je Mirsad Kukić samoinicijativno počeo posjećivati Radončićev toranj, postao je teret i Izetbegović se odlučio za rez.

Izetbegovići i Zvizdić u Banovićima prije “stranačke hidžame”

“SDA je napravila svoju hidžamu ili pročišćavanje”, likovat će Denis Zvizdić u proljeće 2018. godine nakon što je Mirsad Kukić isključen iz Stranke.

Lokalni odbori SDA tih su dana već počeli razmatrati opcije za kandidata za člana Predsjedništva BiH.

“SDA je zaista oštećena činjenicom da zbog ustavne odredbe predsjednik Bakir Izetbegović ne može ponovo biti kandidat, jer da može već danas bi mogli proglasiti ko će biti bošnjački član Predsjedništva. Imajući u vidu posljednji skup SDA sasvim sam siguran da bi bilo ovako kako sam kazao”, kazao je Zvizdić u intervjuu za vijesti.ba.

Naslov tog teksta bio je posebno indikativan i glasio je: “Zašto i Sebija Izetbegović ne bi bila kandidat”.

Bilo je to, dakle, proljeće 2018. godine, a Aljoša Čampara i Asim Sarajlić još su bili u idiličnom političkom braku i porodično su otputovali u Italiju ubijeđeni u dvije stvari – da će Denis Zvizdić biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, i da će Asim Sarajlić biti nosilac liste za Predstavnički dom Parlamentarne skupštinu BiH iz sarajevske izborne jedinice. Halid Genjac je već bio naslijedio Amira Zukića na poziciji generalnog sekretara SDA i pokušavao sam od njega saznati koga to općinski odbori predlažu za kandidate. Nepovjerljivi Genjac nije baš bio od koristi za moje priče pa sam se okrenuo alternativnim izvorima u SDA. Rekli su mi da već postoje odbori koji žele kandidirati Sebiju Izetbegović.

“Ona je samo strašilo za Zvizdića”, procijenit će jedan moj prijatelj zaposlen u ambasadi evropske države.

I grudva je krenula. Jedan SDA-ov aktivista će mi se tih dana požaliti da ga je iz Italije zvao Aljoša Čampara i upitao zašto je njegov odbor kandidovao Sebiju Izetbegović. Provjerio sam još na nekoliko adresa i saznao sam da je Čampara zvao skoro sve lokalne organizacije tražeći od njih da ne kandiduju Sebiju Izetbegović već samo Denisa Zvizdića.

Bio je 2. maj 2018. godine i kolegica Emela Burdžović me pozvala na N1.

“Avdo Avdić, novinar portala “Žurnal” smatra da je u budućnosti moguć sukob na relaciji dvije porodice koje, kako kaže, upravljaju SDA. Za Avdića su to porodice Izetbegović i Zvizdić odnosno Čampara. SDA je na raskrsnici-da li će krenuti putem dinastije tj. Izetbegovića ili putem diktature tj. Zvizdića”, objavio je N1 sažetak mog gostovanja.

Kako su kandidature pristizale, tako je i Zvizdić postajao sve izvjesniji kandidat. No, moji izvori iz te stranke su me uvjeravali da on sigurno neće ići na glasanje pred stranačke organe ukoliko Sebija Izetbegović bude među kandidatima. Ukratko, Zvizdić se bojao suočavanja sa Sebijom Izetbegović. Uzalud je Bakir Izetbegović uvjeravao javnost da njegova supruga neće biti kandidat. Denis Zvizdić je odustao. Ubrzo je odustala i Sebija Izetbegović. Onda se na klixu, posredstvom Aljoše Čampare, pojavila vijest da bi se Zvizdić mogao vratiti u igru. Izetbegovićev generalni sekretar Halid Genjac će, potom, saopćiti da se svi mogu vratiti u igru. Bio je to jasan znak Zvizdiću – bude li išao do kraja, ići će i Sebija Izetbegović.

Zvizdić I Čampara u stanu Asima Sarajlića

Aljoša i Asim su se već bili vratili iz Italije i obično su se “prvi do Bakira” okupljali u Sarajlićevom stanu u Vogošći. Bilo je izvjesno da Zvizdić neće ići u kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Sada je u igri bila poizija broj 1 na listi za državni Parlament. Noć-dvije uoči zaključivanja listi za izbore 2018. godine, Sarajlićevom stanu stanu sjedili su Aljoša Čampara i Denis Zvizdić. Kantonalni odbor SDA Sarajevo tada je već bio zvanično donio odluku da Asim Sarajlić bude nosilac liste za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. To je, zapravo, bio prst u oko ambicijama porodice Čampara i Zvizdić. Nakon večeri kod Sarajlića, Zvizdić je otišao na razgovor sa Bakirom Izetbegovićem. Tražio je od “vlasnika stranke”, kako su ga već tada počeli zvati, da Sarajlića ukloni sa broja 1.  Predsjednik SDA je to i učinio. Denis Zvizdić je postao nosilac liste za državni Parlament.

“Od danas više nismo prijatelji”, reći će u telefonskom razgovoru Aljoši Čampari uvrijeđeni Sarajlić.

Ne shvatajući “Asimovu ozbiljnost”, ministar Čampara i njegov tečić Denis Zvizdić ponovo su otišli u Vogošću. No, u stanu Asima Sarajlića za njih više nije bilo mjesta. I rat je počeo.

Asim Sarajlić će na izborima biti nosilac liste za Parlament Federacije. Izetbegović će ga kasnije nagraditi funkcijom delegata u Domu naroda BiH. Zvizdić će ući u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i postati predsjedavajući. Šefik Džaferović postao je član Predsjedništva, odnosno čuvar državne stolice. Prividna idila na relaciji Izetbegović – Zvizdić trajala je još godinu.

“Izetbegović i Zvizdić u ihramima, sa suprugama obavljaju umru u Mekki”, glasio je naslov objavljen na portalu radiosarajevo.ba u novembru 2019. godine.

Kako bi pojačao rođačku stranu, s kojim danom zakašnjenja na umru je, u pratnji policajca Adisa Drnde, otputovao i Aljoša Čampara. Jer uskoro su slijedili unutastranački izbori u lokalnim organizacijama i Zvizdićeva grupacija namjeravala je preuzeti Kantonalni odbor u Sarajevu kojim je rukovodio Asim Sarajlić. Znajući da je samo pitanje dana kada će krenuti na njih, Bakir i Sebija Izetbegović su odlučili u te strukture instalirati svoje ljude. Čampara i Zvizdić su za saveznike uzeli Husu Ćesira i i Semira Efendića iz novogradske SDA.  Efendić je, potom, “podmetnuo” delegata koji se sastao sa Asimom Sarajlićem koji je od Izetbegovića dobio zadatak da za predsjednika KO SDA Sarajevo postavi Fikreta Prevljaka. Uslijedila je “afera Asim”.

Istog dana kada je Asim Sarajlić podnosio ostavku na stranačkom Predsjedništvu, Aljoša Čampara je u Skupštini odlučivao o tome hoće li biti izabrana Vlada Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Stalnim pauzama Čampara je odugovlačio imenovanje Vlade. I tek kada je Sarajlić medijima saopćio da se povlači, Čampara je odlučio glasati za novu Vladu. No, Izetbegović nije tek tako želio prepustiti KO SDA Zvizdiću i drugima. Fikret Prevljak je postavljen nakon čega je formirano “mirovno vijeće” koje je trebalo smiriti strasti. Bezuspješno.

Istovremeno, Aljoša Čampara i Denis Zvizdić započeli su rušilački pohod u SDA i aktivno su sudjelovali u “aferi respiratori” čiji je krajnji cilj bila – Sebija Izetbegović. Dvor je odgovorio tako što je Sedin Kahriman, blizak prijatelj Asima Sarajlića, postavljen za predsjednika Kantonalnog odbora SDA. Čampara je već bio izgubio strpljenje i u oktobru je napustio SDA. Čekao se potez Denisa Zvizdića koji je, po običaju, bio neodlučan. Na kraju je SDA napustio i Denis Zvizdić. Dinastija Izetbegovića pobijedila je diktaturu Zvizdić-Čampara.

Gdje će sada Denis Zvizdić? Uđe li u Narod i pravdu, Elmedina Konakovića uskoro bi mogla zadesiti ista sudbina kao i Izetbegoviće. Jer Zvizdić je iz SDA izašao zbog toga što nije želio biti drugi. Baš iz istog razloga iz kojeg je izašao Elmedin Konaković. Bude li Denis Zvizdić NiP-ov kandidat za člana Predsjedništva, i bude li jedini kandidat opozicijskih stranaka, Izetbegović neće imati nikakve šanse u utrci za Predsjedništvo. Ali u tom će slučaju sve druge stranke postati taoci dvojca Zvizdić-Čampara. Ukoliko, pak, više stranaka bude imalo svoje kandidate za člana Predsjedništva, Denis Zvizdić vjerovatno neće ići u tu utrku.

A gdje će Bakir Izetbegović? Simbolično gledajući, ostao je bez dvojice najbitnijih ljudi. Prvi je Denis Zvizdić koji će sada biti na kontra strani, a drugi je Asim Sarajlić koji je još s njim, ali njegova politička karijera nema nikakve izglede na izborima 2022. godine. Osim toga, Izetbegović na plećima nosi teret supruge Sebije Izetbegović i brojnih nesuvislih izjava Fadila Novalića. Ali i kada je najlošija, SDA uvijek osvoji oko 220 hiljada glasova. Što bi, bude li više kandidata za člana Predsjedništva, moglo donijeti Bakiru Izetbegoviću novi mandat u Predsjedništvu BiH. Ako, pak, bude poražen u utrci za člana Predsjedništva, Izetbegović će zadržati SDA. Jer ne postoji više niko, osim usamljenog Šemsudina Mehmedovića, ko bi se usudio započeti unutarstranačku pobunu. Dakle, svojim napuštanjem SDA Denis Zvizdić je ojačao Bakira Izetbegovića unutar Stranke. Ali napuštanjem SDA Denis Zvizdić je sebe doveo u neizvjesnost. Jer njegova dalja politička karijera je u rukama – Semira Efendića, Elmedina Konakovića, Fahrudina Radončića i Mirsada Kukića i drugih koji su preživjeli Zvizdićevu “hidžamu”.

Pod krinkom “popuštanja” i “smanjenja ovlasti” Doma naroda FBiH: Čović i HDZ žele apsolutnu dominaciju u Federaciji

“Klub Hrvata imao bi mogućnost zaustaviti sve odluke bez Ustavnog suda”, glasi međunaslov u bh. izdanju Večernjeg lista koji je “ekskluzivno doznao” kako su “hrvatski pregovarači spremni prihvatiti reduciranje ovlasti Doma naroda Federacije BiH, ali pod određenim uvjetima”.

Ništa preciznije od ovog naslova ne otkriva stvarne namjere HDZ-ovog “popuštanja” kada je u pitanju smanjivanje ovlasti Doma naroda FBiH.

tekst Večernjeg lista

To podrazumijeva, doznaje Večernji list, da definitivnmo “ne”, primjerice hrvatskog kluba, ne bi više uopće išlo kroz proceduru Ustavnog suda FBiH.

Pojednostavljeno, sve ono za šta bi 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH reklo da narušava vitalni nacionalni interes ne bi išlo na konačno odlučivanje pred sudije Ustavnog suda FBiH. Šta bi to značilo u praksi?  Značilo bi mnogo veće ovlasti Doma naroda FBiH koji bi “vitalnim nacionalnim interesom” mogao zaustavit sve. I značilo bi dodatno ojačavanje HDZ-a BiH koji se “učvrtstio” u Domu naroda FBiH nakon presude Ustavnog suda BiH u slučaju poznatom kao “Ljubić”.

Podsjećamo, odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.

To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.

Šta bi to značilo u praksi?

Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.

Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH. Uvođenjem “konačnog vitalnog nacionalnog interesa”, Federacija bi u potpunosti postala talac HDZ-a BiH.

Analiza portala politicki.ba: Tribunal utvrdio i srbijansku i hrvatsku za agresiju na BiH

Nakon presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, visokim funkcionerima Srbije, Tribunal u Hagu osudio je i Srbiju i Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Utvrđen je udruženi zločinački poduhvat iza kojeg je stojao zvanični Beograd, pod vlašću Slobodana Miloševića.

“24. Iz razloga navedenih u presudi, Pretresno vijeće je uvjereno da je od barem od augusta 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat. Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih djela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu djelili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku”, stoji u presudi Stanišiću i Simatoviću.

Tribunal u Hagu je dva puta osudio Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Prvi put u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, od 17. decembra 2004. godine.

“Žalbeno vijeće konstatira da je razuman zaključak Pretresnog vijeća da je sukob između HVO-a i ABiH bio međunarodnog karaktera zbog toga što je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se stoga mogle smatrati stranama u sukobu u smislu člana 4(2) Ženevske konvencije IV. Samim time one, dakle, nisu bile ratne strane-saveznice u smislu člana 4(2) kada su u pitanju krivična djela proistekla iz sukoba u Srednjoj Bosni”, navedeno je u toj presudi.

U presudi Prliću i drugima, od 29. novembra 2017. godine, Tribunal u Hagu je ne samo potvrdio, već i detaljno elaborirao udruženi zločinački poduhvat Hrvatske i bosanskih Hrvata protiv Bosne i Hercegovine.

U presudi je navedeno da je niz gradova u BiH bilo pod okupacijom Hrvatske, te da je ona provođena i kroz HVO, nad kojim je tadašnja vlast na čelu s Franjom Tuđmanom, imala potpunu kontrolu.

(politicki.ba)