Mass Image Compressor Compressed this image. https://sourceforge.net/projects/icompress/ with Quality:70
Dugo se u pravosuđu, a kroz njega je prošao naprimjer i jedan Milan Tegeltija, nije pojavio “osebujan” lik poput Halila Lagumdžije, predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, koji uz nepostojanje bilo kakve karizme u javnosti prezentira raskošno neznanje i nezainteresiranost za napredak.
Što bi narod rekao – ne petlja se u svoj posao.
Po principu “ne talasaj” Lagumdžija djeluje od dana imenovanja na ovu funkciju. Ranije je bio sudija Suda BiH, dolazi iz Goražda, grada u kojem još uvijek najveći ratni zločini nad Bošnjacima nisu procesuirani, ali su zato uz klimanje glave Lagumdžije podizane optužnice protiv Bošnjaka, kao što je najpoznatija slučaj Jošanica! Naravno da i ona nije bila na Haškoj A listi, kao i bezbroj drugih poput slučajeva Dobrovoljačka, Čemerno, Lukavac, Konjic, Ramiz Dreković, Atif Dudaković i drugi…
Ali, na montaže i pravu lakrdiju ramenima sliježe Lagumdžija, još na 11. juli, dan sjećanja i kolektivne dženaze za pronađene mučki ubijene Bošnjake u genocidu u Srebrenici Lagumdžija nalazi pojašnjavati zašto tužioci ne procesuiraju negatore genocida.
Tako nam prvi čovjek VSTV-a kaže kako je u neformalnim razgovorima sa tužiocima čuo da član koji uređuje problematiku negiranja genocida nije pravno perfektan (!?) te je mišljenje nekih tužilaca da je neprovodiv, da je teško dokazati da negiranje genocida Bošnjacima može proizvesti negativne posljedice.
Interesantno, Lagumdžija nije tražio objašnjenje kako je to npr. slučaj Dobrovoljačka pravno održiv ako je okončan u Hagu, pa i na sudovima u Beču i Londonu. Lagumdžija je šutio i na svaki dopis optuženih u ovom slučaju u kojem su tražili zaštitu od nejednakosti u postupku, ali i montaže od strane Tužilaštva BiH, koje je optužnicu prepisalo na ekavici od srbijanskog tužilaštva!?
Ništa to nije sporno VTSV-u i Lagumdžiji koji se još hvali da je iskusni sudija!
„Ja, kao iskusan sudija, znam za dobru praksu tužilaštava. Kad imaju neki novi propis koji im nije u potpunosti jasan, krene se sa nekim pilot-predmetima, nevelikim brojem, neki predmeti koji su najkarakterističniji, optuži se i dokazuje se pred sudom, sud zauzme stav i onda im je to dobar pokazatelj da je propis dobar, jesu li na dobrom putu. Mislim da se sad relativno kasno krenulo s tim – prva optužnica je u suđenju od marta ili aprila ove godine, a druga je prije nekoliko dana potvrđena, jedna optužnica iz ranijeg perioda je odbačena“, kazat će Lagumdžija u programu FTV-a.
A ne zna Lagumdžija da je njegova osnovna zadaća da utvrdi šta se do sada čekalo, a ne da daje alibi tužiocima koji ne rade svoj posao!
Možda je zaboravio da Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima osnovni zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17 Zakona o VSTV-u BiH. Nije mu zadatak da tumači i pravda tužioce, i sliježe ramenima na njihovo montiranje optužnica u pokušaju historijskog revizionizma.
Između ostalog, VSTV nadzire stručno usavršavanje sudija i tužilaca, pa onda ostaje nejasno zašto se nije provela edukacija ukoliko ne znaju procesuirati negatore genocida!
Ova pojašnjenja o nedovoljnim pravnim iskustvima na teret idu i VSTV-u, a nezvanični razgovori tužilaca s Lagumdžijom govore u prilog tvrdnji da su ove dvije institucije u dubokoj sprezi.
U suštini, od njegovog imenovanja 2021. godine do danas Lagudmžija je samo pričao i pojašnjavao, bez konkretnog rezultata. Govorio da krpimo pravosudni sistem da ne zatrokira, te da nikome normalnom nije u interesu da imamo ljude povezane s kriminalom.
Ali ništa konkretno nije poduzeo. Osim što je na 11. juli pravdao tužioce za neprocesuiranje negatora genocida, te tako nasuo so na ranu preživjelim žrtvama, koje su upravo tog tona, kao i zvaničnici na komemorativnom skupu potcrtali da genocid još živimo i to njegovu zadnju fazu kad se on negira! I ako je od Lagumdžije, previše je!
Sve optužene za pokušaj u Moskvi režiranog državnog udara iz oktobra 2016. godine danas je oslobodilo Vijeće Višeg suda u Podgorici.
Viši sud u Podgorici izrekao je jutros oslobađajuću presudu lideru Nove srpske demokratije i predsjedniku Skupštine Crne Gore Andriji Mandiću, lideru Demokratske narodne partije Milanu Kneževiću i još jedanaest lica osumnjičenih za u Moskvi režirani pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora, 16. oktobra 2016. godine. Ovu presudu izreklo je vijeće sudije Zorana Radovića.
Obrazlažući presudu, sudija Radović je kazao da nisu dokazani navodi optužnice da je svjedok saradnik Saša Sinđelić ušao u Rusiju i da se sastao sa organizatorom kriminalne rganizacije, pripadnikom ruskog GRU-a Eduardom Šišmakovim. Pozivajući se na dopis Ruske Federacije, sudija Radović kaže da je utvrđeno da Sinđelić nije prošao pasošku kontrolu i da nije prešao rusku granicu. Sudija tvrdi i da su Mandić i Knežević u Moskvu odlazili poziv partije predsjednika Vldimira Putina Jedinstvena Rusija, ali da u tome ”nije bilo ništa konspirativno”.
Oružje koje je pronađeno u kući u okolini Podgorice bilo je uzeto na revers iz policije, a ne za pripremu napada na Skupštinu Crne Gore, piše u obrazloženju presude Višeg suda.
Izricanju današnje prvostepene presude nisu prisustvovali Mandić i Knežević, baš kao ni tužioci Specijalnog tužilaštva.
PRAVNI PRESEDAN
Presudom koje je 9. maja 2019. izreklo Vijeće sutkinje Suzane Mugoše, ista lica su proglašena krivim i osuđena na kaznu od ukupno 70 godina zatvora.
Prije tri godine, podgorički Apelacioni sud poništi je odluku sutkinje Mugoše i naložilo da se postupak ponovi. Zanimljivo je, pritom, da predmet ”državni udar” nije vraćen istom sudskom vijeću, tj. sutkinji Suzani Mugoši koja je izrekla osuđujuću presudu, nego je, što je presedan, on dodijeljen drugom.
„Novo” Specijlno držvno tužilaštvo ostalo je pri prethodnoj optužnici tužioca Milivoja Katnića i Saše Čađenovića, po kojoj se okrivljenima stavlja na teret pokušaj nasilnog rušenja vlasti 2016. godine uoči prijema Crne Gore u NATO. Takođe, ista lica osumnjčena su za napad na crnogorske državne institucije, kao i za otmicu tadašnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića.
Tokom završe riječi, Tužilaštvo zatražilo iste zatvorske kazne za sve optužene: za Mandića i Kneževića po pet godina zatvora, a za ruske državljane Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova 15, odnosno 12 godina.
Odbrana je tražila oslobađajuće presude.
VUČIĆEVI NEPOBITNI DOKAZI
Na temelju informacija dobijenih od srpskih službi bezbijednosti, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je 2016. godine potvrdio da su ”srpske službe došle do nepobitnih materijalnih dokaza da su i na teritoriji Republike Srbije pripremane različite aktivnosti za teritoriju Crne Gore”, naglašavajući da su u te radnje umiješana lica zbog kojih može da tvrdi kako ”u celom predmetu postoji element inostranosti”. Takođe, predsjednik Srbije je tada kazao ”da su određena lica koja su na dnevnom nivou, u svakom sekundu pratila putanju kretanja predsednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića, o tome obaveštavala druga lica, koja su po tim instrukcijama trebalo da postupe”.
Ove informacije više puta su javno potvrdili i pojedini zapadni zvaničnici, uključujući bivšeg premijera Velike Britanije Borisa Džonsona, kao i nekadašneg državnog sekretara SAD Majka Pompea.
HRABROST I SLOBODA
Nakon oslobađajuće presude, oglasio se predsjednik Skupštine Crne Gore, četnički vojvoda Andrija Mandić, koji je na mreži X objavio fotografiju sa liderom Demokratske narodne partije Milanom Kneževićem, na kojoj piše – “hrabrost i sloboda”.
”Danas smo dobili okončanje u smislu logičkog rezona. Konaćno više niko ne vjeruje u priče lažnog svjedoka saradnika, niti u nepismene konstrukte Paje Velimirovića. Zadovoljni smo”, kazao je, nakon izricanja presude, advokat odbrane Miroje Jovanović. Jovanović kaže da očekuje da će se Tužilaštvo žaliti na izrečenu presudu i dodaje da je Zapad za ovaj proces ”nezainteresovan u svakom smislu”.
I drugi advokat odbrane Dražen Medojević tvrdi da je jedini epilog sudskog postupka mogao biti oslobađajuća presuda za njegove klijente.
„Bila je to jedna nespretna i sluda konstrukcija bivšeg Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na čelu sa Milivojem Katnićem”, kazao je Medojević.
CRNA GORA JE OKUPIRANA
Predsjednik crnogorskog PEN centra Adnan Čirgić kometarisao je za podgoričku Antenu M presudu Višeg suda.
”Crna Gora danas je okupirana zemlja u kojoj institucije – svaka odreda – služe kao paravan za sprovođenje velikosrpske politike, čiji je cilj utapanje Crne Gore u Homogenu Srbiju. Čovjek koji je razotkrio tu zločinačku mrežu iz 2016. (Milivoje Katnić) politički je zatočenik ove okupacione vlasti, koja je – za razliku od one iz 1918. godine – bačila Crnu Goru pod noge bez ispaljenoga metka”.
Bivši Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, koji je ”razotkrio tu zločinačku mrežu iz 2016.”, po nalogu Specijalnog tužilaštva Crne Gore, uhapšen je 14. aprila ”zbog osnova sumnje da je učinio krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebe službenog položaja”. Katnić je i dalje u pritvoru i protiv njega još nije podignuta optužnica.
Katnićev zamjenik, bivši specijalni tužilac Saša Čađenović, koji je devetnaest mjeseci bio u pritvoru, sinoć je iznenada pušten, uz izricanje mjere nadzora zabrane napuštanja stana. Čađenović, koga Tužilaštvo sumnjiči da je dio kavačkog kriminalnog klana je, zajedno sa pritvorenim bivšim GST-om Milivojem Katnićem, procesuirao 98 pripadnika pomenutog kriminalnog klana.
Katnićevo i Čađenovićevo hapšenje i zadržavanje u pritvoru prate brojne kontroverze, kao i ocjene da su ”žrtve političkog progona” i ”osvete prosrpske i proruske vlasti” u Crnoj Gori.
Obojica osumnjičenih za pokušaj državnog udara u režiji Moskve – Andrija Mandić i Milan Knežević, danas su dio vladajuće strukture u Crnoj Gori. Prvi je predsjednik Skupštine Crne Gore, a drugi šef vladajuće stranke koja obezbjeđuje većinu Vladi premijera Milojka Spajića.
Upad Vojske Srbije na teritoriju Bosne i Hercegovine desio se u nezgodan dan – u nedjelju, jednog vrelog julskog popodneva, kad sav pošten narod odmara i priprema se za nove radne obaveze.
Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković bio je zauzet napuhivanjem plastičnih flamingosa na nekoj egzotičnoj destinaciji, patriotska armija Rame Isaka rasula se po roštiljima i teferičima, a novinari su jedva uspjeli nahvatati državnog ministra odbrane Zukana Heleza koji je umirivao raspamećene građane riječima da, prema njegovim saznanjima, nisu u pitanju “pravi” vojnici, nego kadeti Vojne akademije iz Srbije.
Član Predsjedništva BiH Željko Komšić kratko se zapitao “ko je to odobrio” ne upirući se previše da pronađe odgovor na to pitanje, a čak je i Denisu Bećiroviću te blažene nedjelje bilo mrsko da piše otvorena pisma, pa je zakazao sastanak s Christianom Schmidtom za ponedjeljak.
Nermina Nikšića i Edina Fortu još uvijek niko nije locirao, a i nema neke potrebe za tim. Ukratko, defilovanje vojnika Srbije po Prijedoru i Bratuncu proteklo je mirno, dostojanstveno i bez ikakvih incidenata, baš onako kako je to zacrtao predsjednik RS Milorad Dodik u svojim planovima o mirnom razdruživanju od Bosne i Hercegovine.
Na pitanje ko je odobrio ulazak strane vojske na područje Bosne i Hercegovine već jučer smo dobili jasan odgovor. Ambasada Srbije u Bosni i Hercegovini uredno je Ministarstvu vanjskih poslova BiH 5. jula najavila dolazak kadeta i “predstavnika Ministarstva odbrane i Vojske Srbije” u Bratunac i Kozaru povodom obilježavanja godišnjice Bitke na Kozari. Iz MVP o tome nisu obavijestili Predsjedništvo BiH, ali su poslali najavu Graničnoj policiji da će pripadnici Vojske Srbije ući u BiH.
Dakle, u Ministarstvu vanjskih poslova BiH znali su za ovu “službenu posjetu”. Da li je o tome nešto znao i ministar Konaković, koji je trenutno na godišnjem odmoru i još uvijek se nije oglasio, tek će se utvrđivati. No, ako će Bećirović i Schmidt već tražiti “krivce” za ovu vikend-diverziju Vojske Srbije, onda je jasno koga trebaju pozvati na odgovornost, a to nisu ni Dodik ni Aleksandar Vučić.
Milorad Dodik je jučer uz vijest o defileu vojnika Srbije kroz Prijedor napisao samo jednu riječ: “Konačno.” “Konačno” je bila jedina reakcija inače uvijek rječitog Dodika na društvenim mrežama. U toj jednoj riječi, “konačno”, objašnjena je cijela politička agenda Dodika i Vučića i njena realizacija. “Konačno” je Vojska Srbije (ponovo) u Bosni i Hercegovini, tamo gdje oduvijek i treba biti, “konačno” su u entitetu RS „svoji na svome“, “konačno” Republika Srpska postaje jedna država sa Srbijom, a ne više tek “manji bh. entitet”, neželjeni privjesak, formulacija koja je Dodiku godinama parala uši i iz koje se razvio cijeli plan o secesiji od BiH.
Govoreći nedavno po ko zna koji put o planiranom otcjepljenju Republike Srpske, Milorad Dodik kazao je da kada (zvanično) dođe taj veličanstveni dan, neće biti nikakvih oružanih nemira i rata. Malo će se dići halabuka, predviđa Dodik, političari iz Federacije davat će ljutite izjave, citirati odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i uprazno prijetiti odmazdom i dronovima kamikazama, i poslije nekoliko dana sve će se smiriti i doći na svoje, a Republika Srpska postat će nezavisna država i vremenom se pripojiti Srbiji. Što se tiče međunarodne zajednice, EUFOR-a, NATO-a i ostalih, oni će reagovati otprilike onako kako su reagovali i na početak agresije na BiH prije više od 30 godina – dakle, nikako, očekuje Dodik.
Jučerašnje marširanje vojnika Srbije ulicama Prijedora i Bratunca i nemušta, konfuzna reakcija predstavnika vlasti i političara iz Federacije BiH koji obnašaju funkcije državnih ministara pokazuju koliko je Milorad Dodik bio u pravu. „Mirno razdruživanje“ Republike Srpske od Bosne i Hercegovine uz zeleno svjetlo od Aleksandra Vučića već je uveliko počelo, samo što Konaković, Helez, Schmidt i ostali o tome još nisu zvanično obaviješteni. A nezvanično, je li moguće da oni to zaista ne vide?!
Putin’s Kremlin is showing increasing signs of fear and desperation in its war against Ukraine. Moscow is fearful that a fully armed Ukraine will engage in a more successful offensive this year to regain large swaths of its territory. And the Kremlin is desperate to reverse its descent into a second rate power that can no longer challenge the West for global influence.
Putin’s absurd proposals for Ukraine’s surrender on the eve of the June peace summit in Switzerland demonstrated that Moscow is running out of ideas to prevent the West from fully equipping Ukraine’s armed forces. Russia’s military failed to seize any significant territory during the six months that Kyiv was perilously short of shells because of delays in US funding and NATO supplies. And in recent weeks, Moscow proved incapable of any advances in Kharkiv oblast despite its advantage in manpower and its boasts of creating a “buffer zone” along the Russian border.
The Kremlin’s fear and desperation are generated by intensifying military, economic, and international pressures. On the military front, Russia’s armed forces are unable to capture any major Ukrainian cities and cannot even make any notable gains in the four oblasts that Moscow claims to have already annexed – Luhansk, Donetsk, Zaporizhzhia, and Kherson. With Kyiv finally permitted to strike Russian territory with Western weapons, Moscow’s military infrastructure is now subject to daily attacks. This includes fuel supplies, air defenses, weapons stocks, military command headquarters, road and rail terminals, and numerous other costly targets. And on the horizon, Ukraine will not only acquire longer-range weapons but also squadrons of F-16 fighter jets that can further decimate the Russian military.
Although Moscow has increased its production of military hardware, it cannot catch up with its massive losses of tanks, artillery, air defense systems, helicopters, and other equipment. The deployment of tanks held in storage since the 1970s demonstrates the deteriorating quality of domestic stocks. Russia is also experiencing a major manpower shortfall and cannot continue with its “meat attacks” on Ukrainian positions. Over half a million Russian troops have been killed, wounded, or captured and the numbers are accelerating with a substantial part of its officer corps eradicated.
Moscow now increasingly relies on recruiting foreign migrants and mercenaries into its military from Central Asia, Latin America, Africa, and the Middle East. They are lured by promises of high pay, but these barely trained recruits only last a few days on the frontlines. As the war continues to decimate Russian forces, Moscow will need to conduct mass mobilization, a highly unpopular move that the Kremlin has avoided fearful of triggering another enormous outflow of young men, as well as provoking social unrest and military mutinies.
On the economic front, Putin has revealed that international sanctions are biting harder than officials have admitted. He demanded that they be lifted if there is to be any peace agreement with Ukraine. Most recently, strict sanctions have been imposed on the Moscow Stock Exchange where trading in dollars and euros has been suspended. The US Treasury stated that the sanctions will increase the risk for any financial institutions dealing with Russia’s war economy and reduce Russia’s access to foreign technology, equipment, software, and IT services. In addition, Washington has sanctioned hundreds of entities and individuals in to disrupt Moscow’s networks with third countries through which Russia procures technology and equipment for its war in Ukraine. Russian banks are now fearful of massive bank runs, as citizens are afraid that they will lose their savings. The cost of living is also rising with rampant inflation, declining social services, and shortages of certain products.
On the revenue front, Russia’ major energy company Gazprom is facing bankruptcy, with staggering losses of $7 billion in 2023, as sales of natural gas to Europe have plummeted. Russia’s crude oil now sells under global price and exports of refined oil are declining. Increasingly successful strikes by Ukrainian drones on Russian refineries and other energy infrastructure have set back production, while Western sanctions will be expanded to limit Russia’s oil trade.
Among other initiatives, NATO plans to curtail the movement of third country oil tankers that carry Russian exports through European waters. Denmark is considering ways of stopping this shadow fleet sailing through the Danish straits on the grounds of potential environmental damage. Russia sends about a third of its seaborne oil exports across the Baltic Sea. Since Western governments imposed a price cap on Russia's oil, Moscow has relied on a fleet of ageing tankers based and insured outside the West. Moves to block these vessels would severely deplete the Kremlin's revenues and further damage its war economy.
On the international front, Moscow’s aggression has served to expand NATO through the admission of Finland and Sweden, it has bolstered the NATO military presence along the eastern front, and it has encouraged all countries to boost their defense spending, acquire new weapons, and enlarge their armed forces. The US military presence is also growing, especially in Poland which now hosts over 10,000 American troops and includes the US Army’s V Corps forward headquarters based at Camp Kościuszko. Preparations are advancing to respond to any attempted Russian attack on a NATO member.
The border between Russia and NATO has become much longer following Finland’s inclusion in NATO, while Russia’s military is now thinly stretched with the bulk of its war resources and manpower designated for the Ukrainian front. At the same time, China is taking advantage of Russia’s evident weaknesses by insisting on cheap oil and gas prices, introducing the yen as Russia’s main foreign currency, and tying Moscow into economic contracts that will primarily benefit China. The noose around Putin’s neck is tightening and one can expect new power struggles as Russia lurches toward implosion.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His new book published in the fall is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.
Vladajuća koalicija HDZ, SNSD i Trojka više nema većinu u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Opozicija iz RS i Federacija ima potrebnu i entitetsku i opću većinu u Domu naroda. Međutim, u Predstavničkom domu PS BiH odnos snaga je isti kao i ranije, što znači da Trojka, SNSD i HDZ imaju većinu u tom Domu PS BiH. Ali promjena odnosa snaga u Domu naroda otvara brojne mogućnosti za prekompoziciju državne vlasti.
Ukoliko bi lideri Trojke htjeli, već tokom jula bi SNSD Milorada Dodika i HDZ Dragana Čovića mogli biti izbačeni iz državne vlasti. Pod uslovom da delegati SNSD-a i HDZ-a dođu na sjednicu Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sve ovo je posljedica činjenice da je SNSD izgubio svog četvrtog, a opozicija dobila drugog od ukupno pet delegata u Klub Srba Doma naroda PS BiH. Evo šta bi to sve moglo značiti u praksi.
Kvorum za održavanje sjednice Doma naroda PS BiH je prisustvo devet od ukupno 15 delegata, s tim da u tih devet mora biti najmanje po troje delegata iz klubova sva tri konstitutivna naroda. Dakle, sjednici mora istovremeno prisustvovati najmanje troje od petero Bošnjaka, najmanje troje od petero Srba i najmanje troje od petero Hrvata. HDZ BiH i SNSD, nakon žrijebanja, imaju po tri delegata u klubovima Hrvata i Srba, dok opozicija iz Federacije (SDA, DF i SBiH) ima četiri od ukupno pet delegata u Klubu Bošnjaka. Znači, bez delegata SNSD-a i HDZ-a sjednica Doma naroda ne može biti održana. Kao što, uostalom, ne može ni bez opozicije iz Federacije (SDA, DF i SBiH), s tim da, osim u slučaju sprječavanja rušenja Ustavnog suda BiH, federalna opozicija prisustvuje svakoj sjednici.
Pojednostavljeno, HDZ i SNSD mogu blokirati rad Doma naroda kroz kvorum, ali više ne mogu uticati na donošenje odluka u tom Domu.
Odlučivanje
Samo Predstavnički dom PS BiH odlučuje o imenovanju Vijeća ministara BiH. Za smjenu Vijeća ministara ili bilo kojeg ministra potrebne su odluke oba doma. Sistem odlučivanja u domovima nije isti. Pa, tako,da bi u Domu naroda PS BiH neka odluka prošla, mora je podržati najmanje osam delegata (od ukupno 15), s tim da iz Republike Srpske više od tri delegata ne smije glasati protiv (ukupno ih ima 5), a iz Federacije protiv ne smije biti više od šest delegata (ukupno ih ima deset, 5 B i 5 H). Predstavnički dom odlučuje drugačije. Tamo je, recimo, bitno da u ukupnom zbiru ima više glasova za nego glasova protiv (suzdržani se računaju samo u kvorum), pod uslovom da iz RS-a ne smije biti protiv više od devet zastupnika (ima ih ukupno 14), dok iz Federacije ne smije biti protiv više od od osamnaest zastupnika (ukupno ih ima 28).
Nakon što je SNSD izgubio delegata, opozicija iz Republike Srpske ima dva delegata, što znači da bi njihovi glasovi za ili suzdržani bili dovoljni za entitetsku većinu iz Republike Srpske. Opozicija iz Federacije ima ukupno šest delegata (Ilija Cvitanović iz HDZ 1990, Zlatko Miletić iz ZNG, Džemal Smajić iz SBiH, Šefik Džaferović i Safet Softić iz SDA i Dženan Džonlagić iz DF-a). To znači da vladajuća koalicija, SNSD, HDZ i Trojka više nemaju potrebnu većinu u Domu naroda PS BiH, jer osam, od ukupno 15 delegata pripada opoziciji. Osim toga, opozicija ima i entitetsku većinu i iz RS i iz FBiH.
Odnos snaga u Predstavničkom domu su isti. Trojka, HDZ i SNSD imaju 23 ruke, dok je opozicija na 19 zastupnika. No, ukoliko bi se lideri Trojke odlučili da izbace SNSD iz vlasti, za to postoji entitetska većina iz RS, jer opozicija iz RS ima pet zastupnika, što i jeste potrebna entitetska većina iz RS.
Smjena Nenada Nešića
Pravi test promjene odnosa snaga je smjena ministra sigurnosti BiH Nenada Nešića. Prilikom nedavnog glasanja u Predstavničkom domu PS BiH, za Nešićevu smjenu je glasao je 21 zastupnik. Protiv je bilo jedanaest zastupnika, dok su ostali bili odsutni ili suzdržani. Kako u prvom krugu nije bilo pet glasova iz Republike Srpske za smjenu, nije bilo potrebne entitetske većine. Stoga će biti organizirano novo glasanje. U drugom krugu je dovoljno da najmanje pet zastupnika iz RS ne bude protiv. Ukoliko svi zastupnici isto glasali kao u prvom krugu, Nešić će biti smijenjen u Predstavničkom domu jer iz RS-a najmanje pet zastupnika nije protiv smjene. U tom slučaju, odluka o smjeni ide na potvrđivanje u Dom naroda PS BiH. Pojave li se, tada, delegati SNSD-a i HDZ-a na sjednici, Nešić bi mogao biti smijenjen glasovima opozicije. Tako bi Milorad Dodik izgubio kontrolu nad sigurnosnim sektorom.
Zakon o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine stupio je na snagu u avgustu 2023. godine. Istim su propisane razne obaveze, kako za Vladu FBIH, Regulatora za energiju u FBIH i JP EPBIH. Jedna od obaveza Vlade Federacije BiH precizirana je člankom 106. Zakona, kojom ona svojom odlukom određuje javnog opskrbljivača na razdoblje od 5 godina.
Evo šta piše u članu 106.
“(4) Vlada Federacije donosi odluku kojom određuje javnog opskrbljivača na razdoblje do pet godina”.
Kada pogledamo izdatu dozvolu FERK-a od 26.10.2021. godine, kojom je JP EPBIH dodijeljen status za snabdijevanje električnom energijom – dozvola i reda možemo vidjeti da se u istoj imalac dozvole, tj. JP EPBiH u skladu sa statusom i obavezama dodijeljenim od Vlade Federacije BiH utvrđuje pružalac javne usluge i rezervnog snabdjevača i to na bazi Odluke Vlade FBIH iz 2014. godine.
Ova dozvola se poziva na Zakon o električnoj energiji, koji je novim Zakonom prestao da važi i na Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije i efikasne kogeneracije, koji je isto prestao da važi usvajanjem novog Zakona.
Sada smo konstatirali da u dozvoli JP EPBIH imamo pozivanje na dva zakonska propisa koji su prestali da važe.
Zakon o električnoj energiji iz 2023. godine je u članku 169. propisao:
“(2) Vlada Federacije će donijeti odluku imenovanju javnog opskrbljivača iz članka 106. stavak (4) ovog zakona u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(3) Imenovani javni opskrbljivač iz stavka (2) ovog članka dužan je podnijeti zahtjev Regulatornoj komisiji za izdavanje dozvole za rad za opskrbu i trgovinu električnom energijom u roku od tri mjeseca od dana imenovanja”.
Kao što možemo vidjeti članak 169. propisuje da Vlada FBIH donosi odluku o imenovanju javnog opskrbljivača u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona. Do danas proteklo je 10 mjeseci od stupanja na snagu novog Zakona, ali u dozvoli imamo pozivanje na odluku Vlade FBIH iz 2014. godine, što znači da se Zakon u osnovnoj odredbi za imenovanje javnog opskrbljivača ne poštuje. U stavu (3) članka 169. postoji daljna obaveza da imenovani opskrbljivač dužan je podnijeti zahtjev Regulatornoj komisiji za izdavanje dozvole za rad opskrbu i trgovinu električnom energijom u roku od tri mjeseca od dana imenovanja.
U FERK-u nisu registrovali prijem zahtjeva za izdavanje nove dozvole, a u obrazloženju ZAHTJEVA PRIJEDLOGA CIJENE JAVNE USLUGE SNABDIJEVANJA JP EPBIH POZIVA SE NA ODLUKU VLADE FBIH IZ 2014. GODINE. Ujedno, isti zahtjev JP EPBiH je baziran na Pravilniku o utvrđivanje cijena za snabdijevanje električnom energijom krajnjih kupaca kod javnog i rezervnog snabdjevača, koji je donesen od regulatora po novom Zakonu, ali bez da je izdata nova dozvola usklađena s rokovima iz novog Zakona iz 2024. godine.
Ovo praktično znači, malo koristimo stare odluke, ne poštujemo odredbe novog reformskog Zakona o električnoj energiji, ne poštujemo rokove iz Zakona, ali zahtjev za novu cijenu baziramo na pravilniku iz novog Zakona, jer nam se žuri.
Sad malo o žurbi i obrazloženju JPEPBIH o novim tarifnim stavovima i konstataciji da povećanje iznosi 10%.
Uzet ćemo primjer za domaćinstva iz I grupe, gdje je cijena po starim tarifnim stavovima iznosila 13,46 pf/kWh. Po novom tarifnom prijedlogu cijena iznosi 15,00 pf/kWh. Sad zanimljivo pitanje, kako je od 13,46 do 15,00 iznosi 10%?
Ukupno povećanje jedinične cijene električne energije po novom prijedlogu iznosi 12% i kako imamo veću osnovicu za PDV, to će ovo povećanje cijene iznositi preko 12%.
Kada pogledamo presjek zahtjeva JPEPBIH može se zaključiti da je isti podnesen sa starom dozvolom za uslugu javnog snabdjevanja, a koja se zasniva na dva zakona, koja su prestala da važe i sa procentom povećanja koji nije istinit.
Sada JP EPBiH može reći da nije ista dužna da dodjeli sama svojom odlukom ulogu javnog opskrbljivača, ali jeste da upozori Vladu FBiH i regulatora da novi postupak za utvrđivanje javnog opskrbljivača nije ni započet i da je istekao zakonski rok, a da se iznos povećanja jedinične cijene snabdijevanja ne računa prema porastu prihoda JP EPBIH već prema onome koliko će kupac imati stvarni trošak povećanja, a on je preko 12%.
Sada o Vladi FBIH i odnosu prema energetskim kompanijama: Povučen iz procedure Zakon o gasovodu Južna interkonekcija BiH-RH;
Isti nije upućen ponovno u parlamentarnu proceduru; Odbijen zahtjev za urbanističku saglasnost za Južnu interkonekciju BiH-RH;
JP EPBiH nije dobila novu dozvolu za javnu uslugu opskrbljivača; Vlada nije utvrdila nove javne opskrbljivače (nije samo jedan);
Vlada utvrdila odluku o ugroženosti snabdijevanja električnom energijom da bi spriječila drastično povećanje cijene električne energije za sve kupce koji prelaze na tržišno snabdijevanje, što neće spriječiti JP EPBiH da dostavi nove ugovore do septembra 2024. godine;
Vlada se ne oglašava o povećanju cijene električne energije koje nije 10%, već preko 12%.
Bosna i Hercegovina, zemlja bogate historije i kulturnog naslijeđa, već godinama stagnira na putu ka Evropskoj uniji. Dok zemlje poput Ukrajine i Moldavije ostvaruju konkretne pomake i danas započinju zvanične pregovore o članstvu, BiH se i dalje nalazi u političkoj magli, zapletena u unutrašnje sukobe i neefikasnost. Članovi političke koalicije poznate kao Trojka obećavali su brze reforme i integraciju, ali rezultati su, nažalost, izostali.
Ukrajina i Moldavija prave pomake?
Ukrajina, zemlja pogođena ratom, i Moldavija, jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope, uspjele su ostvariti ono što Bosna i Hercegovina još nije – jasno definisanje i početak pregovora o članstvu u Evropskoj uniji. Ove zemlje, uprkos ogromnim izazovima, pokazale su odlučnost i političku volju za reforme, dok je politička elita BiH izgleda više zainteresovana za održavanje statusa quo nego za stvarne promjene.
Trojka i iluzije o evropskom putu!
Trojka, koju čine SDP, NiP i NS, nastavlja da prodaje iluzije o evropskom putu, kao maglu iz budžetske hladovine u koju su se sakrili svjesni fijaska politika koje vode. Njihove aktivnosti često izgledaju kao politički marketing bez stvarnog sadržaja. Umjesto konkretnih reformi koje bi ubrzale evropski put, svjedoci smo političkog nadmudrivanja i neprestane borbe za moć. Građani BiH zaslužuju više od toga – zaslužuju političare koji će se istinski posvetiti njihovoj budućnosti i budućnosti zemlje.
Ključni problemi koji koče napredak BiH na putu ka EU su brojni: korupcija, slaba vladavina prava, etničke podjele i politička paraliza. Ovi problemi nisu novi, ali nedostatak volje za njihovo rješavanje je posebno zabrinjavajući. Dok druge zemlje napreduju, BiH tone u sve dublju političku i ekonomsku krizu. U međuvremenu, mladi samo trasiraju svoje puteve ka Evropi i Zapadu, jer su odavno izgubili strpljenje za kontinuiranu kupovinu trojkaške magle i priče o kompromisima.
Neophodne reforme za bolji život građana
Evropska unija nije samo cilj, već putokaz za neophodne reforme koje će poboljšati svakodnevni život građana BiH. Trojka mora prestati da prodaje maglu i početi ozbiljno raditi na ispunjavanju uslova za članstvo. To znači borbu protiv korupcije, jačanje pravosudnog sistema, unapređenje ljudskih prava i izgradnju funkcionalne države.
BiH ima potencijal da postane punopravna članica Evropske unije, ali taj potencijal neće biti ostvaren bez hrabrih i odlučnih koraka ka reformama. Građani BiH ne zaslužuju ništa manje od pune predanosti i konkretnih rezultata na evropskom putu. Dok Ukrajina i Moldavija prave hrabre korake ka boljoj budućnosti, BiH mora prestati tapkati u mjestu. Evropski put nije samo politički slogan – to je obaveza prema građanima koji sanjaju o boljoj i prosperitetnijoj zemlji. Vrijeme je da se taj san počne ostvarivati, a ne prodavati kao iluzija.
Kompromisi i retrogradne politike: Separatizam u vlasti!
No, na evropskom putu ne može se praviti kompromis s retrogradnim politikama koje je cijeli svijet okarakterisao kao antidemokratske i anticivilizacijske. Jasno je da samo još Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto vjeruju u mogućnost kompromisa s Dodikom. Pa, na kraju krajeva, da je to pravi kompromis možda i ne bi bilo loše, ali oni pod kompromisom podrazumijevaju ispunjavanje svih želja i prohtjeva Milorada Dodika.
A upravo su takvim politikama, SDP u više navrata, Trojka u aktuelnom mandatu doprinijeli da je Dodik ključni segment državne vlasti. A kada je separatista ključni segment, jasno je da Bosna i Hercegovina nema mogućnost da ide naprijed. Ništa bolje Trojka nije djelovala ni spram drugog šefa kojeg lažno zovu partnerom – Dragana Čovića. Čović je skriveni separatista, koji je pred Trojku postavio zadatke i prije nego im je dao dozvolu da uđu u vlast.
Ispunjavanje tih zadataka potpuno je suprotno zahtjevima na evropskom putu, jer Čovićevi ciljevi i želje podrazumijevaju dodatne količine blata u kojem je Bosna i Hercegovina svakako zaglavljena. Od etničkog i legitimnog predstavljanja, preko pretvaranja javnih interesa države u etničke i partikularne, do zakonodavnih rješenja, Čović vodi politiku apsolutno suprotnu evropskom putu Bosne i Hercegovine.
Iluzionizam Trojke o napretku: Eksperiment nije uspio, građani na potezu
S druge strane, Nikšić, Konaković i Forto prekrivaju oči praveći se da to ne vide, pa nam i danas, nakon svega viđenog, nude priču o funkcionalnoj državnoj koaliciji i imaginarnom napretku ka Evropskoj uniji. Današnje otvaranje pregovora Ukrajine i Moldavije začepit će usta i ugasiti spinove i laži kako Trojke, tako i njihovih kreatora i mentora, od američkog ambasadora Michaela Murphyja, preko privatnog visokog predstavnika Christiana Schmidta, do šefa Delegacije EU Johanna Sattlera.
Jer, svima će od danas biti jasno da eksperiment s Trojkom kao političkom grupacijom za realizovanje želja Dodika i Čovića nije uspio. Bit će im jasno i da je ono davanje mogućnosti za otvaranje pregovora proizvod evropskog straha u datim geopolitičkim i geostrateškim okolnostima, a nikako napretka bh. vlasti.
Uskoro će izbori i Trojka će pred građane s kesom punom magle, samo se nadamo da Murphy neće ponovo natjerati Schmidta da ruši Ustav i sistem kako bi njegovi poslušnici preživjeli volju naroda!
Daniel Serwer je ponovo u Sarajevu. Držim da je to događaj. Da bih dočarao značaj Serwera za Bosnu i Hercegovinu i region navest ću jednu historijsku paralelu.
Dva mjeseca prije početka bombardovanja 1999, Vlada Srbije, u kojoj je Aleksandar Vučić tada vršio dužnost ministra informisanja, objavila je da je u posjedu tajnog dokumenta u kojem CIA „sugeriše Vladi SAD da udvostruči iznos finansijske podrške za Jugoslaviju, s 15 na 35 miliona dolara radi smene autoritarnog režima u Beogradu“.
Kako je istaknuto iz Vlade Srbije, dokument predviđa da SAD najviše novca dodijele medijima i opozicionim strankama – 10 miliona, a zatim nešto manje, ali također milionske iznose, za univerzitete, sindikate, omladinske organizacije, itd.
Odgovarajući na novinarska pitanja, zvaničnici su, uz ostalo, kazali da neće otkrivati kako je Vlada došla do ovog dokumenta, „jer namerava da dođe i do drugih“. Dokument je, „iako najvišeg stepena poverljivosti“, podijeljen novinarima.
Već sutradan, beogradski Danas je objavio da je tajni plan CIA-e za rušenje Miloševićevog režima zapravo policy paperAmeričkog instituta za mir (USIP), koji je već duže vrijeme bio dostupan javnosti na na web stranici te nevladine organizacije..
Autor dokumenta i potpredsjednik USIP-a Daniel Serwer, koji je nakon svog angažmana u BiH već godinama bio van politike, u izjavi je za beogradske medij kazao da je apsurd potpun, ako se uzme u obzir da je, mjesec dana dana prije senzacionalne konferencije srpske vlade, „tajni plan“ predstavljen javnosti na jednom skupu u Washingtonu, kojem je nazočio i ambasador SR Jugoslavije.
Uprkos činjenicama, Vlada Srbije je nastavila tvrditi da se radi o tajnom planu CIA-e, te je medije, koji su objavili njegovo autentično porijeklo, optužila da su također na platnom spisku CIA-e.
Rezimirajući ovaj slučaj, Serwer kaže da „vlada, koja može da smisli ovakvu prevaru, može da uradi i nešto gore“ (što se ispostavilo tačnim), te proročanski zaključuje (nešto što se još uvijek nije ispostavilo tačnim): „Srbi će – a ne CIA – stvoriti institucije demokratskog i građanskog društva.“
Sve se to dešavalo, nakon masakra u Račku, koji je tadašnji predsjednik Srbije Milan Milutinović prokomentarisaoriječima: „CIA preko Vokera želi da izazove intervenciju NATO-a.“
Ništa ne teče
Da stvar bude bizarnija: otprilike u isto vrijeme, kada samčitao o navedenom slučaju (u knjizi Grujice Spasojevića„Danas, uprkos njima: prvih hiljadu dana“), mediji izvjestili o polemici između Vučića, koji je u međuvremenu postao predsjednik Srbije, i (ponovo) Serwera.
Kako je 21. oktobra, 2022. godine, izvijestila Politika: „Komentarišući izjavu Danijela Servera da ne postoji čvrst razlog za odlaganje odluke o preregistraciji vozila [na Kosovu], Vučić kaže da ‘što se tiče Danijela Servera, kada bi se on pitao ne postoji čvrst razlog ni da Srbija postoji’.“
„Predsednik ističe“, navodi se dalje u vijesti, „da su naši ‘zapadni partneri zabrinuti zbog postojanja mogućnosti da se dogodi eskalacija na Kosovu i Metohiji, ali da neće iznositi u javnost detalje razgovora s predstavnicima Kvinte.“
Kao da je vrijeme stalo. 23 godine poslije, isti ljudi, manje-više ista rasprava, ista tema (tenzije na Kosovu), itd. Da je Heraklit živio u ovom dobu, možda bi zaključio da zapravoništa ne teče.
Od Serwerovog predskazanja iz 1999. da će „Srbi – a ne CIA – stvoriti institucije demokratskog društva“ nema ništa. Bar zasad.
Sve je isto kao 1999. godine, a istodobno ništa nije isto. Kosovo već dugo nije dio Srbije, već je međunarodno priznata država. Globalni poredak nije unipolaran, već multipolaran. Sjedinjene Države imaju prečeg posla u Ukrajini i Gazi, te je posljednja stvar koju Washington želi u ovom trenutku – eskalacija na Kosovu. „Vučić upravo zato time i prijeti“, kako je lucidno primijetio jedan bivši pukovnik američke vojske.
U takvoj situaciji, Amerikanci vrše pritisak na Prištinu da prihvati zajednicu srpskih općina, kako bi odobrovoljili Vučića, kako bi mu poručili da ne treba ratovati, ako mirnim putem može dobiti „nešto“. Cilj Washingtona u regionu je skroman – bilo kakav mir. Ili, kako je prije nekoliko dana rekao američki ambasador u Beogradu Chris Hill: „SAD su zadovoljne politikom Beograda prema dijalogu sa Kosovom.“
Dakle, iako je sve isto (i Hill je ponovo u Beogradu), situacija nije ni približna onoj s kraja 90-ih, kada se u Washingtonu razmišljalo o promjeni režima.
Trenutno je na Balkanu gore biti američki prijatelj, nego neprijatelj
Komentarišući izjave ambasadora Hilla, Serwer je nedavnokazao da je „ulizivanje Vučiću postalo standardno ponašanje“ i da „nikakvo ulizivanje neće promijeniti odluku Beograda da se okreće Rusiji“.
„Vučić je“, kaže Serwer, „jasno stavio do znanja da namjerava da povrati dio Kosova kada mu se bude ukazala prilika. Bilo kakav sporazum o predaji ukrajinske teritorije Rusiji će mu omogućiti takvu priliku.“
Serwer je istaknuo da je opća popustljivost Bidenove administracije ohrabrila Vučićeve ambicije, ne samo na Kosovu, već i kada su u pitanju Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Da bi spriječio eskalaciju, Washington, po Serwerovom mišljenju, treba zauzeti oštriji stav prema Vučiću, a ne prema Kosovarima, Bošnjacima i Crnogorcima, kao što je to trenutno slučaj.
„Američka politika se“, zaključuje Serwer, „treba vratiti favoriziranju svojih prijatelja na Balkanu i suprostavljanjusvojim neprijateljima.“
Kao što vrši pritisak na Prištinu u vezi sa ZSO, i kao što je pomogla dolazak srpskih nacionalista na vlast u Crnoj Gori, Bidenova administracija se (ne posve, ali u značajnoj mjeri) okrenula protiv svojih najlojalnijih saveznika u BiH, Bošnjaka. Uradila je to da bi odobrovoljila Srbe i Hrvate i na taj način zacementirala mir, kako se, budući ionako optećerena Ukrajinom (i Gazom), ne bi morala baviti još i eventualnim ratom u Bosni.
Čović i Dodik su to shvatili, pa su, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, a uoči izbora u BiH 2022. godine,žestoko prijetili. Kako bi spriječili Čovićeve „nemire na jugu“ i Dodikovu secesiju, Amerikanci su udovoljili njihovim zahtjevima.
Najprije je OHR, slijedeći zahtjev Američke ambasade u Sarajevu, donio amandmane na Ustav Federcije, tako pristrasne u korist HDZ-a da ih je hrvatski premijer predstavio kao rezultat vlastitog lobiranja. Što se tiče Dodika, ključni ustupak njemu je bio opstanak u vlasti. Kao što je više puta istaknuo ministar odbrane BiH Zukan Helez (SDP), Trojka je imala mogućnost da formira Vijeće ministara sa opozicijom iz Republike Srpske, ali su, nakon konsultacija sa „međunarodnom zajednicom“ (čitaj: Američkom ambasadom), odlučili da formiraju vlast s Dodikom. Najveći gubitnici su, u konačnici, bili Bošnjaci.
Reafirmacija Federacije
Ako su OHR-ovi amandmani od 2. oktobra 2022. nametnuti kako bi se zaštitilo pravo Hrvata da učestvuju u vlasti Federacije, pravo dakako predviđeno Washingtonskimsporazumom i dovedeno u pitanje najavama SDA i DF-a da namjeravaju formirati vlast bez HDZ-a; Schmidtovaintervencija od 27. aprila 2023. godine je, nema dileme, nasilno oduzimanje Bošnjacima, kao konstitutivnom narodu, prava veta pri izboru Vlade Federacije, što je ugaoni kamen Washingtonskog sporazuma. Riječju, moto Bidenoveadministracije je bio „reafirmacija Federacije“, ali Gabriel Escobar i Derek Chollet su napravili suprotno: potkopali su temelje Federacije.
Rezultat je: skoro potpuni gubitak povjerenja najvećeg naroda u BiH u politiku SAD-a, i ravnodušnost ili čak prezir s hrvatske strane prema Amerikancima. Čović je ponizio američkog ambsadora u BiH Michaela Murphyja, jer bez obzira na to što su mu Amerikanci pomogli da ostane na vasti, lider HDZ-a nije pokazao nikakvu volju da se distancira od Dodika, štaviše – kako sam Murphy priznaje – sada blokira i Južnu interkonekciju u korist Rusije.
Koliko su Escobar, Chollet i Murphy izigrani i poniženi, možda najbolje govori to što hrvatski premijer Andrej Plenković, po diplomatskim kuloarima, govori kako „ne može utjecati na Čovića“. Zamislimo da je 1994. Franjo Tuđman kazao Charlesu Redmanu ili Peteru Galbraithu da nije u stanju kontrolisati, odnosno smijeniti Matu Bobana. Washingtonskisporazum nikada ne bi bio potpisan. Drugim riječima, ako ne može utjecati na Čovića, Plenković ne bi uopće trebao biti ozbiljno shvaćen sagovornik kada je u pitanju BiH.
U zadnje vrijeme, naročito nakon imenovanja Jima O'Briena za pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Euroaziju,primijetno je nastojanje Bidenove administracije da umiri Bošnjake, pomoću oštrijeg tona prema Čoviću i nekih konkretnih poteza prema Dodiku, kao što su jučerašnje sankcije. Međutim, ništa od toga nije suštinska promjena, jer i Dodik i Čović su na vlasti, te imaju sve pretpostavke da zadrže vlasti i nakon idućih izbornih ciklusa.
Tema sarajevske konferencije, na kojoj će govoriti Serwer, jeste „Politika Bidenove administracije: 30 godina Federacije“. Znajući da se radi o nekom ko ozbiljno, a istovremeno kreativno promišlja o politici, a zna mnogo o BiH, ne sumnjam da će Serwer imati dobre (kritičke ali dobronamjerne) savjete za Bidenov tim.
Dopustit ću i sebi da, tim povodom, iznesem nekoliko misli o Federaciji. Washingtonskom sporazumu su, ne treba zaboraviti, prethodile važne promjene na vojnom planu. Armija RBiH je u novembru 1993. zauzela Vareš, te uspostavila teritorijalni kontinuitet između Tuzle i Zenice. Kako primjećuje Xavier Bougarel, „u srednjoj Bosni, Herceg-Bosna je bila svedena na nekoliko iscrpljenih i izoliranih enklava“.
U tom trenutku, Washington ne zaustavljaju Armiju RBiHprijetnjama NATO udarima ili slično. Naprotiv, Amerikanci poduzimaju suprotan potez, kako bi pridobili Bošnjake za mirovni sporazum s Hrvatima. U trenutku ofanzive Armije RBiH, SAD, kaže Bougarel, „daju svoj implicitnu saglasnostiranskim isporukama oružja ARBiH i time na posredan način stavljaju tačku na UN-ov embargo“. U Zagrebu, tada shvatajuda HVO nema nikakve šanse, ako se sukob nastavi i otvara se prostor za mirovni sporazum. U vidu Federacije, Bošnjaci dobivaju podršku Hrvatske (preko koje dolazi oružje) za prioritetni cilj: slamanje secesionističkih ambicija Republike Srpske.
Zvaničnici Bidenove administracije, koji su mnogo pričali o reafirmaciji Federacije, propustili su zapravo da ponove strukturalni scenario koji je u proljeće 1994. doveo do uspjeha. Umjesto da udovoljavaju Draganu Čoviću, Amerikanci trebaju pomoći Bošnjacima da ponovo izvrše pritisak na HDZ BiH i dovedu ga na granicu političkog sloma. Tek onda, kada Čović bude satjeran u ćošak, kao Boban krajem 1993, Amerikanci trebaju Zagrebu i HDZ BiH ponudu koja se ne može odbiti: ako ne žele da budu izbačeni iz vlasti, „legitimni predstavnici Hrvata“ moraju se aktivno pridružiti Bošnjacima u borbi protiv Dodikovog secesionizma, odnosno na stabiliziranju prilika u BiH i njenom pomjeranju prema euroatlantskom okviru.
Razgovori koji su trajali prethodnih nekoliko mjeseci ishodovali su političkim dogovorom tri opozicione stranke u Kantonu Sarajevo – SDA, SBiH i DF. Ove stranke će podršku za načelnike na lokalnim izborima koji slijede tražiti zajedno. SDA će imati 6 kandidata za načelnike, SBiH dva, DF jednog. Ovo je veoma značajan politički događaj i nesumnjivo će donijeti novu dinamiku u politički život Kantona, ali i šire.
Trojka je vlast na svim nivoima u Bosni i Hercegovini. Najduži staž na vlasti imaju u Kantonu Sarajevo – Trojka je tu nastala. Također, dvije trećine Trojke, NiP i NS, gotovo svu svoju političku snagu (izuzmemo li neskrivenu i snažnu podršku i pomoć pojedinih ambasada i visokog predstavnika) crpe iz Kantona Sarajevo. Opstojnost Trojke, nesumnjivo, zavisi od rezultata izbora u Kantonu Sarajevo. Udruženo djelovanje opozicije zato predstavlja ozbiljnu prijetnju Trojci. Dakle, ne prijeti to gubitku određenih načelničkih pozicija, već partnerstvu SDP-a, NiP-a i NS-a.
Građani su mahom nezadovoljni radom kadrova Trojke. Štaviše, i u samoj Trojci su nezadovoljni vlastitim kadrovima. Tako u Centru Srđan Mandić nema podršku NiP-a. Naprotiv, NiP je pokušao organizovati opoziv Mandića, a tvrdnje koje su iznijeli na njegov račun zaslužuju istragu Tužilaštva. Trojkin načelnik u Novom Sarajevu više nema podršku nijedne stranke. Epilog iz Starog Grada je poznat javnosti. A jedino načelnik Ilidže uspijeva, zasad, zadržati kakvu-takvu podršku svih stranaka. Kada podvučemo liniju, Trojka indirektno priznaje da njeni kandidati na načelničkim pozicijama nisu ispunili ni njihova očekivanja, ali ni obećanja data građanima.
Dalje, Trojkin učinak i na višim nivoima daleko je ispod očekivanja. Čak je za mnoge, prije svega za glasače Trojke, razočaravajući. Kanton Sarajevo, iako budžetom snažniji od nekoliko drugih kantona zajedno, odavno nema velikih projekata kojima bi se mogao pohvaliti. Nakon otprilike pet godina mandata cijela „knjiga“ se svela na par stranica. A preko jedne cijele je žuti tramvaj. Inače, i kupovina tramvaja, kao i ono malo urađenog u već drugom mandatu realizovano je zaduživanjem građana. Tako će Trojka ostati upamćena onako kako su se sami prozvali – historijskom, jer je Kanton Sarajevo ubjedljivo najviše zadužila u njegovom postojanju. Na federalnom nivou tek ne cvjetaju ruže. Građani svjedoče da se vlast Trojke svela gotovo isključivo na ispunjavanje želja, ali i prohtjeva HDZ-a. Na državnom nivou „novi pregovarači“ su donijeli apsolutni zastoj, pa tako državni nivo vlasti u junu nema budžet za 2024. godinu.
Dakle, kada se linija podvuče, dogovor opozicije u Kantonu Sarajevo dolazi u najgore moguće vrijeme za Trojku. Da je to tako govori i prva reakcija (ne)zvaničnog lidera Trojke i NiP-a Elmedina Konakovića na stvaranje kontrabloka vladajućoj garnituri u KS-u. Naime, Konaković je, s jedne strane, sasvim neiskreno, izrazio zabrinutost i žal za strankom u kojoj je na visokim pozicijama proveo više od 15 godina, a s druge još jednom pokušao u cijelu priču, nasilu i neutemeljeno, ubaciti gospođu Sebiju Izetbegović, vjerujući da će izazivanjem smutnje uspjeti poremetiti tek uspostavljene odnose u opozicionom bloku. Ono što je nekada bilo nezamislivo, da SDA nema kandidata u Centru, Novom Sarajevu i Novom Gradu, se dešava i govori gdje su ljudi doveli tu stranku koju smo nekada svi zajedno gradili i jačali. Interesantan savez koji nije iskren i znam da dobar dio baze bošnjačkih organizacija i glasača neće podržati ono što je dogovor Kapidžić – Zahiragić – Sebija – SBiH i DF, procjenjuje Konaković. Ipak, ovakva njegova reakcija otkriva da on zapravo nema argumente da brani ni načelnike ni vlast Trojke, pa se još jednom okreće pokušajima izazivanja emotivnih reakcija u SDA, SBiH i DF-u, ali i kod građana. Teško je tvrditi može li u tome biti uspješan, ali se čini da je ispucao sve retoričke ćorke koje je imao u svom arsenalu.
Koliko je ozbiljan, ali i potentan novi politički blok u Kantonu Sarajevu potvrdili su i lideri triju stranaka. Mi želimo globalnu promjenu stanja, a ove tri stranke vide šta se dešava. Mislimo da imamo adekvatan odgovor, da imamo dobre kandidate i da ćemo dobiti podršku građana, kaže Almir Bečarević, predsjednik Kantonalnog odbora Stranke za BiH. Sličnog je mišljenja i njegov kolega iz SDA Faruk Kapidžić, koji vjeruje da je ovo okupljanje početak jedne snage koja se bazira na povjerenju. Ovo je dobar iskorak i mislim da će ovo građani prepoznati.
I, zaista, u javnosti je pozitivno dočekana vijest o ukrupnjavanju opozicije, o zajedničkom odgovoru na politiku Trojke. Ipak, građani s Trojkom znaju na čemu su. Nije to mnogo, nije ni bogznašta, ali poznati su i meta i odstojanje – s malim očekivanjima ne bi se ni mnogo razočarali. Sigurno je da nezadovoljni građani ne žele promjene u kojima bi umjesto Trojke vidjeli neku njenu lošu ili najbolju moguću kopiju. Građanima trebaju projekti od kojih će i ljepše i bolje živjeti. Možda najbolji primjer ne samo u Kantonu Sarajevo već i u cijeloj BiH kako je moguća lokalna vlast u funkciji građana novi politički blok ima unutar samog sebe – u načelniku Novog Grada Semiru Efendiću. Činjenica da Novi Grad realizira više projekata nego sve druge sarajevske općine i Kanton zajedno morala bi biti pokazatelj budućeg djelovanja sada opozicionog bloka. Dakle, smjena loših kadrova i loše politike Trojke je potrebna, ali ne može i ne smije upravo to biti jedina svrha formiranja i postojanja novog bloka. Reaktivna i emotivna, pa i plitka politika, kakvu oličava Elmedin Konaković, neko vrijeme javnosti je, možda, i bila zanimljiva. Ali kada se gomilaju problemi, kada kranova u Sarajevu nema ni na vidiku, kada se enormno zadužuju i nerođena djeca, onda takvu politiku mora zamijeniti ne slična, već suštinski drugačija – ona koja neće „lijepo govoriti“, već ona koja će mnogo raditi u interesu građana.
Sudeći prema prvom javnom obraćanju i odabiru kadrova za načelničke pozicije, novi politički blok u Kantonu Sarajevo ima ozbiljan pristup i želi više od pukog političkog sudara dva bloka. A i bez sudara lokalne će izbore teško preživjeti obje grupacije. Jedna je tek nastala, a građani će odlučiti je li drugoj Trojki istekao politički rok trajanja.
Umjesto planiranih 1,9 miliona tona uglja, rudnici koncerna Elektroprivreda BiH za prvih su pet mjeseci ove godine iskopali 1,2 miliona tona. Što u procentima znači da su rudari sedam rudnika Koncerna realizirali svega 63 posto plana. Na tabeli su precizniji podaci o proizvodnji uglja u Federaciji.
Upravo zbog drastičnog pada proizvodnje u rudnicima, Elektroprivreda BiH je primorana nabavljati ugalj na slobodnom tržištu. Taj ugalj je znatno skuplji, što znači da se time povećava i proizvodna cijena električne energije. Istovremeno, cijena električne energije na svjetskim berzama je sve manja, pa prihodi Elektroprivrede BiH od izvora drastično padaju. Prema zvaničnim podacima, izvoz električne energije iz Bosne i Hercegovine u prva tri mjeseca ove godine bio je 171,8 miliona KM, što je za 53,3 posto manje nego u istom periodu prošle godine.
Da bismo pojasnili situaciju u elektroenergetskom sektoru, u nastavku ćemo se pozabaviti proizvodnim i prodajnim cijenama električne energije u BiH i u inostranstvu.
Proizvodna cijena električne energije u Elektroprivredi BiH je oko 62 eura po megavat satu (MWH). Elektroprivreda BiH preko 70 posto proizvedene energije prodaje stanovništvu. Trenutna cijena električne energije za stanovništvo je do 35 eura. To znači da Elektroprivreda BiH najmanje 70 posto proizvedene energije prodaje po cijeni koja je za 30 eura manja od proizvodne cijene. Pojednostavljeno, Elektroprivreda BiH proizvede jedan megavat sat za 65 eura, a proda ga stanovništvu za 30 eura. Upravo niska cijena električne energije koju plaća stanovništvo u Federaciji BiH proizvodi ogromne gubitke Elektroprivrede BiH pa je, stoga, povećanje cijene struje svim korisnicima neminovno.
Dok je cijena električne energije na svjetskim berzama bila visoka, Elektroprivreda BiH je mogla prodajom viškova (preostalih 30 posto proizvedene energije) po tržišnim cijenama pokriti gubitke koje prouzrokuje niska cijena struje za stanovništvo. Evo, konkretnih pokazatelja.
Na fotografiji iznad je dnevna cijena električne energije na mađarskoj berzi Hupx za 23. avgust 2022. godine. Na momente je tog dana berzanska cijena električne energije (dnevna prodaja) bila skoro 800 eura po megavat satu. Elektroprivreda BiH je tada proizvodila struju po 65 eura, a mogla je, na momente da je prodaje po dvanaest puta većoj cijeni. Upravo to je i bio uzrok pozitivnog poslovanja Elektroprivrede BiH. Dobit EP BiH za 2022. bi bila i veća da, recimo, Parlament Federacije BiH, na prijedlog Anera Žuljevića i Elmedina Konakovića, nije usvojio izmjene Zakona o električnoj energiji kojim su ograničene cijene električne energije za privredne subjekte u FBiH. Tako je, recimo, Arcelor Mital željezo prodavao po berzanskim cijenama (maksimalne cijene), a struju je dobivao minimalno pet puta jeftinije od berzanske cijene. Na taj način se dobit Elektroprivrede BiH prelila na račune indijskih milijardera iz porodice Mital.
Danas je, pak, situacija na berzi drugačija.
Ovo je cijena električne energije na berzi Hupx za 14. juni 2024. godine. Kako se može vidjeti, maksimalna cijena jednog megavat sata je 140 eura. što je skoro šest puta manje nego u istom periodu 2022. godine.
Pad cijene električne energije na svjetskim berzama smanjilo je prihode Elektroprivrede BiH na osnovu izvoza. Istovremeno, cijena za stanovništvo je ostala ista. Upravo zog toga ugroženo je poslovanje Elektroprivrede BiH. Stoga je povećanje cijene struje za stanovništvo neminovno. I to ne samo za 12 posto. U protivnom, elektroenergetskom sektoru BiH prijeti kolaps.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
