Analize

Kako je Konaković nadmudrio Nikšića: Sa duplo manje glasova, NiP na nivou BiH ima triput više pozicija od SDP-a, u Domu naroda BiH SDP neće imati nijednog delegata!

SDP BiH je na nivou Bosne i Hercegovine osvojo više glasova nego NiP i Naša stranka zajedno. Pa, ipak, NiP će u Vijeću ministara BiH imati najbitniju poziciju – poziciju zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. S te pozicije Elmedin Konaković će moći kontrolisati dnevni red, ali i sva imenovanja u državnim agencijama, uključujući i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH SDP ima pet zastupnika. NiP ima tri. Međutim, u rukovodstvo Predstavničkog doma PS BiH izabran je NiP-ov kadar Denis Zvizdić. Istovremeno, SDP BiH neće imati nijednog delegata u Domu naroda PS BiH. Hrvata će, izvjesno je, prepustiti HDZ-u BiH, dok će u ime stranaka Trojke, u Klub Bošnjaka Doma naroda PS BiH biti izabran Kemal Ademović iz Naroda i pravde, koji će, vjerovatno, postati član Kolegija tog Doma. Dakle, sa 79 hiljada glasova na nivou BiH, NiP je na istom nivou dobio tri ključne  bošnjačke pozicije na koje su postavljeni – Elmedin Konaković, predsjednik NiP-a, Kemal Ademović, prvi potpredsjednik NiP-a, i Denis Zvizdić, drugi potpredsjednik NiP-a. Sa 129 hiljada glasova i pet zastupnika na novu BiH, SDP-u će na nivou BiH pripasti samo jedna ministarska pozicija u Vijeću ministara BiH. Baš koliko i Našoj stranci koja je osvojila 49 hiljada glasova i koja ima dvoje državnih zastupnika.

I na nivou Federacije BiH situacija je slična. SDP BiH je osvojio 131 hiljadu glasova, što je za 17 hiljada više nego što su osvojili NiP i Naša stranka zajedno. SDP u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH ima petnaest zastupnika, dok NiP i Naša stranka imaju zajedno – trinaest. Međutim, u rokovodstvu Zastupničkog doma FBiH SDP nema nikoga. Poziciju predsjedavajuće Zastupničkog doma dobila je Mirjana Lepić-Marinković iz Naše strake (kompenzacijski mandat). Zamjeničke pozicije su pripale Edini Gabeli iz Stranke za BiH i Mladenu Boškoviću iz HDZ-a BiH. Dakle, iako je SDP-ov klub najbrojniji u vladajućoj koaliciji na nivou FBiH, ta stranka nije dobila nijednu poziciju. Kada je u pitanju zakonodavna vlast na nivou FBiH, SDP je dobio potpredsjednika Doma naroda FBiH i reda srpskog naroda. Funkcija predsjedavajućeg je pripala HDZ-u BiH, dok je funkcija potpredsjednika iz reda bošnjačkog naroda pripala Izenu Hajdareviću iz Naroda i pravde. Istina, SDP-u BiH bi trebala pripasti pozicija premijera Federacije BiH, ali s obzirom na procedure, teško je očekivati da će tu funkciju dobiti predsjednik SDP-a Nermin Nikšić.

Tuzlanski kanton je najveća baza SDP-a BiH, gdje je ta stranka osvojila 37 hiljada glasova. NiP je u TK osvojio 10 hiljada glasova. SDP BiH u Skupštini TK ima osam zastupnika, NiP ima dvoje. Među zastupnicima u Skupštini TK, SDP ima jednu Hrvaticu. Ipak, ta stranka je odlučila da prilikom izbora hrvatskog delegata iz TK prepusti Narodu i pravdi. Šest zastupnika SDP-a u Skupštini TK se izjasnilo – Bošnjacima. No, prilikom izbora bošnjačkih delegata, SDP BiH je dobio jedno od ukupno pet B mjesta, dok su drugu poziciju prepustili – Narodu i pravdi. Tako je, u konačnici, oboje NiP-ovih zastupnika prošlo u Dom naroda FBiH (Bošnjak – Izen Hajdarević i Hrvatica Silva Banović), dok je SDP BiH sa osam zastupnika dobio dva delegata (jednog Bošnjaka – Dževad Hadžić i jednog Srbina – Slađan Ilić). Dakle, sa četiri puta manje glasova i zastupnika, NiP je iz Tuzlanskog kantona dobio isti broj delegata kao i SDP BiH. Iako je TK, kako rekosmo, baza SDP-a, u ovom kantonu ta stranka će biti u opoziciji.

U Unsko-sanskom kantonu SDP je treća stranka. Osvojili su devet hiljada glasova, odnosno – duplo više od Naroda i pravde. Međutim, prilikom izbora bošnjačkih delegata iz USK-a, SDP je glasao za kandidata Naroda i pravde. Tako u Domu naroda FBiH Bošnjake iz USK zastupa NiP-ovac Azhar Sejarić. SDP-u je pripao srpski delegat koji bi im, inače, pripao i bez glasanja, jer je Mladen Lonić jedini Srbin izabran u Skupštinu USK.

U Zeničko-dobojskom kantonu SDP BiH je osvojio 20 hiljada glasova, skoro duplo više od NiP-a koji je osvojio 11 hiljada glasova. Međutim, prilikom izbora bošnjačkog delegata SDP BiH je podržao NiP-ovu kandidatkinju Amru Babić. SDP-u je pripalo mjesto delegata iz reda hrvatskog naroda koji je dobio podršku BHI Fuada Kasumovića, dok je NiP-ov zastupnik podržao listu HDZ-a BiH.

U Bosansko-podrinjskom kantonu NiP je osvojio 1444 glasa, dok je SDP osvojio 1136 glasova. Prilikom raspodjele pozicija, NiP je dobio bošnjačkog delegata iz tog kantona. U Vladi BPK SDP je dobio samo jednu poziciju (MUP). Prilikom raspodjele javnih preduzeća i ministarstava u BPK – NiP je dobio devet pozicija, Novi početak sedam, SBiH (sa manje osvojenih glasova od SDP-a) šest, koliko je dobila i Nova politička inicijativa (manje glasova od SDP-a). SDP BiH je u raspodjeli dobio – pet pozicija.

U Kantonu Sarajevu SDP BiH je treća politička partija. I u tom su kantonu, uspjeli dobiti jednog bošnjačkog delegata (Irfan Čengić) i troje Srba (sve S bi pozicije im pripale i bez glasanja). Prema trenutnom rasporedu funkcija, SDP će i u KS ostati bez premijerske pozicije koja bi trebala pripasti Našoj stranci koja je osvojila manje glasova od SDP-a BiH.

Zahvaljujući ovakvom glasanju u skupštinama kantona, SDP BiH u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH ima samo dva delegata. Iako je u svim kantonima (osim u KS i BPK) Narod i pravda slabiji politički subjekt od SDP-a BiH, ta stranka će u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH imati čak pet delegata, što im garantuje izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda BiH (Kemal Ademović). Kada je u pitanju izbor delegata iz reda hrvatskog naroda u Domu naroda FBiH, SDP BiH je uspio dobiti samo jednu poziciju (Marina Mujkanović iz ZDK), baš koliko je dobila stranka Narod i pravda (Silva Banović iz TK). Te dvije ruke im nisu dovoljne za izbor državnog delegata iz reda hrvatskog naroda. Dakle, zahvaljujući tome što stu pružali podršku kadrovima NiP-a, SDP BiH u Domu naroda PS BiH neće imati nijednog delegata. Da podsjetimo, u mandatnom periodu 2018.-2022., SDP je u Domu naroda imao Bošnjaka Denisa Bećirovića. U periodu od 2014. do 2018. godine, SDP, također, nije imao nijednog dlegata u Domu naroda PS BiH. No, to se desilo nakon propasti SDP-a na izborima 2014. godine. U mandatnom periodu 2010.-2014., SDP BiH je u Domu naroda PS BiH imao čak dva Bošnjaka (Hasan Bećirović i Mehmed Bradarić), i jednog Hrvata (Krunoslava Vrdoljaka). Tokom mandata 2006.-2010. SDP je u Domu naroda PS BiH imao jednog Bošnjaka (Adem Ibrahimpašić), dok je u periodu od 2002.-do 2006., SDP imao delegata u Klubu Hrvata (Tomislav Limov).

OHR izvršio pritisak na Ustavni sud BiH: Nacrtom odluke predloženo odbijanje Komšićevog zahtjeva za ocjene ustavnosti Schmidtovih amandmana na Ustav FBiH i Izborni zakon BiH

Pritisci Christiana Schmidta na sudije Ustavnog suda BiH su urodili plodom. Stručne službe i sudija izvjestilac pripremili su novi draft odluke i sada predlažu da Ustavni sud BiH na plenarnoj sjednici (19. i 20.) odbije zahtjeve Željka Komšića i Šefika Džaferovića kojima je zatražena ocjena ustavnosti odredaba Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, a koje 2. oktobra nametnuo OHR. No, da bi Schmidtove “odredbe” bile proglašene “usklađenim sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima” i Ustavom BiH, za ovaj prijedlog odluke mora glasati petero sudija Ustavnog suda BiH. Izvjestiteljica u ovom slučaju je švicarska sutkinja Helen Keller i, ona je, nakon pritisaka iz OHR-a, sada stava da se Komšićev i Džaferovićev zahtjev treba odbaciti ili odbiti. Izvjesno je da će sutkinju Keller pratiti Valerija Galić, sutkinja Ustavnog suda BiH koja je funkciju dobila na prijedlog HDZ-a BiH.  Preostalih petero sudija, među kojima je troje domaćih i dvoje stranaca, još uvijek nije zauzelo stav. Ukoliko od njih petero, troje bude protiv ovakvog prijedloga, to će značiti da Ustavni sud BiH opet neće moći donijeti odlulku i da će predmet ponovo biti razmatran na nekoj od narednih plenarnih sjednica.

Ustavni sud BiH je u ovom trenutku nepopunjen, jer nakon penzionisanja Mate Tadića i Miodraga Simovića nedostaje dvoje sudija, po jedan iz oba entiteta. Tako u Ustavnom sudu BiH trenutno sjede Valerija Galić, Helen Keller, Mirsad Ćeman, Zlatko Knežević, Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku. Švicarska sutkinja Helen Keller je, rekosmo, izvjestilac i ona je, sa stručnom službom i registrarom Ustavnog suda Sevimom Sali-Terzić pripremala draft odluke kojom se odbija Komšićev i Džaferovićev zahtjev. Inače, registrar Ustavnog suda Sevima Sali-Terzić je već na svom Twitter nalogu dijelila objave u kojima se, faktički podržava odluka OHR-a o nametanju izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH.

“Retvitovanje raznih stavova o nekom pitanju nije ni podržavanje, niti opstruiranje bilo čega, već praćenje i dijeljenje raznih mišljenja. Ja sam ranije prenijela i drugačija mišljenja. Međutim, ništa od ovoga neće i ne može utjecati na odlučivanje Ustavnog sudal, koji u svakom predmetu odluke donosi na osnovu Ustava BiH, a ne na osnovu različitih razmišljanja i javnosti i na društvenim mrežama”, izjavila je za Istraga.ba registrar Ustavnog suda Bih Sevima Sali-Terzić.

Međutim, prema informacijama Istrage, stavovi određenih diplomata bili su ključni prilikom pripreme nacrta odluke Ustavnog suda BiH. Christian Schmidt je lično imao sastanke sa pojedinim ustavnim sudijama koju su, nakon toga, promijenili mišljenje glede Komšićevog i Džaferovićevog zahtjeva.

Podsjećamo, član Predsjedništva BiH Željko Komšić zatražio je od Ustavnog suda BiH izjašnjenje da li su amandmani na Ustav FBiH i Izborni zakon koje je 2. oktobra ove godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt usklađeni sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama.

Jedna od odredaba čiju je ocjenu zatraži Željko Komšić i Šefik Džaferović odnosi se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

“Bilo koja grupa od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto potpredsjednika
Federacije”, glasi prvi član Amandmana CXX kojeg je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

Visoki predstavnik je, tako, nametnuo iste odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu U14/12 već utvrdio da nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, uz promjene koje se odnose samo na potrebni broj glasova u okviru klubova konstituentnih naroda uz isključivanje Ostalih kao mogućih kandidata za te funkcije čime su dovedeni u identičnu situaciju kao i prije usvajanja ovih odluka Visokog predstavnika.

Podsjećamo, u izreci Odluke Ustavnog suda BiH, broj U14/12 navedeno je: “Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.

Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. stav 1. i 2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.

“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom.

Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojima se Ostalima ne omogućava kandidiranje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Osporene odredbe, Visoki predstavnik je promijenio, ali je suština ostala ista, što se može jasno vidjeti iz sljedećeg: “Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih narodau Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, kako glasi odredba Ustava FBiH koju je navedenim amandmanima nametnuo Visoki predstavnik.

Visoki predstavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz reda konstituentnih naroda. Građane Bosne i Hercegovine iz grupacije „Ostali“ zbog kojih je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Visoki predstavnik ponovno ne pominje niti im daje mogućnost da kandidiraju svog kandidata bilo za predsjednika ili potpredsjednika FBiH niti imaju bilo kakvu ulogu u predlaganju kandidata, što se obavlja isključivo u okviru klubova konstituentnih naroda. Tako je, dakle, Visoki predstavnik nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Odlukom U14/12 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pa samim time i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dakle, Ustavni sud BiH je već jednom utvrdio da je način izbora rukovodstva Federacije BiH neustavan. No, nakon pritiska OHR-a sada se razmatra drugačija mogućnost.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevska tuga i sramota

Noževi, baklje, maske, ranjavanje! Horor na Ilidži, koji je (pukom srećom) okončan bez žrtava, začinjen je snimcima djece, ali baš djece, koja skandiraju “Ubij Srbina!” i, iako se ispostavilo da su – nazovimo ih mali pjevači – iz Splita, sve što je poslije uslijedilo nimalo ne amnestira bosanskohercegovački glavni grad.

Jurišne patriote

Poneseni horom dječaka, odrasli su, pod okriljem mraka, nasrnuli na goste, što bi rekla naša famozna gradonačelnica, pomno vodeći računa da ne prizna kako je riječ o roditeljima djece iz Srbije. Koje su napali naši, domaći huligani, poneseni patriotskom atmosferom koja se u Sarajevu bilda već mjesecima. I da stvari zovemo pravim imenima: nisu napadnuti roditelji branili (samo) klupsku zastavu već i svoju djecu. Turnir je nastavljen, a normalni ljudi strepe i navijaju da se završi u miru, mada će ružna i krvava mrlja dugo ostati. U strahu su velike oči, a taj je strah već postao opipljiv širom Bosne i Hercegovine i svako malo svjedočimo incidentima: vikend je i počeo viješću iz Janje u kojoj su slični patrioti urinirali po džamiji i vrijeđali vjernike.

Matrica je uočljiva – većinski patriotizam udara na omrznute pripadnike (goste?) druge nacije, podučen od svojih političkih lidera kako su drugi i drugačiji prepreka njihovoj sreći i blagostanju. Ko će za to odgovarati? Četvorica ilidžanskih jurišnika su uhapšena, no oni koji ih truju i prepadaju, oni koji već podugo kao zjenicu oka svog čuvaju vlastita blagostanja i svoje srećne porodice, oni će nastaviti sa svojim političkim agendama.

Znam da će svi u ovom opisu prepoznati lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, no u ovom tekstu nije riječ o njemu, već o lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Ne samo zato što ne želim upadati u zamku dokazivanja ko je prvi počeo (šta je starije, kokoš ili jaje), već naprosto zato što duboko vjerujem da je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ona multikulturna prijestonica kojom se decenijama, da ne kažem vijekovima tako ponosimo, dužno i obavezno biti primjer cijeloj državi. A evo kako to radimo. Cijelu proteklu sedmicu one jurišne patriote, neke s maskom, neke bez nje, takmičile su se u napadima na našeg šefa Superdeska Kenana Ćosića. Kriv je! Ovakve poput njega treba vješati za primjer! Jeste li normalni, doveli ste smeće u Sarajevo! Neka mu se sjeme zatre! Znamo ko mu je žena, a ko familija! I tako redom, a evo i zašto: Kolega Ćosić je razgovarao, dakle, samo razgovarao, sa Borisom Malagurskim, srpsko-kanadskim rediteljem koji je dan kasnije u Istočnom Sarajevu promovirao svoj film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. I nisu pričali o filmskoj estetici, već o politici: kolega Ćosić je od početka do kraja, posve pristojno – što je sigurno jako zasmetalo grandioznim patriotama ratno-hučkačke provenijencije – insistirao na dvije stvari: odnosu reditelja prema haškim presudama i Srebrenici. Malagurski je u svojim odgovorima pak insistirao na činjenici da on poštuje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu i da je on bio taj, uprkos scenariju filma, koji je cijelu ekipu odveo u Potočare, gdje su odali poštu ubijenima. U samom filmu, koji je Kenan s nekolicinom kolega pogledao da bi mogao uopće razgovarati o njemu, rata u Bosni i Hercegovini ima jedva 5-6 minuta. U tih nekoliko minuta stala je i presuda Tribunala o genocidu u Srebrenici i rečenica naratora da o toj presudi debata još traje.

Film je, dakle, onakav kakvim ga je Kenan i konstantno karakterizirao tokom razgovora: nacionalno-romantičarska priča o srpskoj historiji. Zato Kenan i tokom intervjua pita reditelja je li uopće svjestan da s ove strane Drine Srbi ne žive sami, zašto u filmu nema zločina koje su Srbi počinili nad drugim narodima, čemu epski prikaz Radovana Karadžića… Kako god, Kenan i kompletna naša kuća, proglašeni smo negatorima genocida, promotorima RS-a i krivcima za koje je smrt mala kazna jer smo pustili kontroverznog reditelja da dođe u Sarajevo?! To je taj famozni dijalog koji zagovaraju radikalni bošnjački nacionalisti, antidejtonske udruge i savjetnice uvaženih persona s američke crne liste. Količina mržnje koja se sručila na nas, naravno, nije slučajna. I sama sam, zbog svojih kolumni, već mjesecima na udaru (bilo je i prijetnji smrću) istog obavještajno-radikalnog podzemlja koje mi od kraja ljeta ne oprašta što naša kuća nije u prvim redovima demonstracija protiv visokog predstavnika, što ne saučestvujemo u antiameričkoj histeriji i što se bavimo svojim poslom. Zagovornici konačnog rješenja, nakon što su me godinama prozivali zbog insistiranja da ovaj grad makar dostojanstvenim spomenikom pokaže pijetet prema žrtvama Kazana (Grma i Malina), posljednjih mjeseci nastupaju s tezom kako nije čudo što sam ustašica jer me je rodila četnikuša.

Toliko o dijalogu u glavnom gradu BiH, u kome nije nepoželjan samo Deda Mraz već i pozorišna predstava u kojoj – gluho bilo – trgom hodaju goli ljudi, (još) nije sklonjen Multikulturalni čovjek (dar druge države, po belaju iz Zapadne Evrope), ali mu se svako malo oblače tangice da ne bi narušio visoke standarde domaćeg licemjerja, gradu u kome je – složilo se cijelo Gradsko vijeće – mini suknja Splićanke Lidije Bačić teška povreda našeg željenog morala. Na gejeve – tj. pedere kako ih kolokvijalno zovu naši politički uzori – ne vrijedi trošiti riječi, progutaju se žabe, plate dodatna osiguranja, da prošetaju svoje, a poslije će vidjeti čija majka crnu vunu prede, ionako se ne smiju žaliti policiji, a i znamo koliko je senzibilizirana na zločine iz mržnje. Naša famozna gradonačelnica nije poznata po zalaganju za žrtve, ona se i javno pridružila hajci na našu medijsku kuću jer – pobogu – onako populističko-udvornički nastrojena tačno zna ko su nepoželjni gosti grada na čijem je čelu! Samo što nam spisak još nije objavljen, čeka se konačni obračun sa svima onima koji – zamislite – ne pristaju na zveckanje oružjem i prebrojavanje, već podsjećaju da je BiH zemlja svih njenih naroda i građana koji jednako zaslužuju pravnu državu, ekonomski razvoj i bolji život. Koji u ove tri postdejtonske decenije imaju samo političari.

Zna se gdje je dobar Bošnjak

I ne libe se čuvati ih do naše zadnje kapi krvi. Onim istim strahom i podgrijavanjem mržnje prema drugim i drugačijim. Ko ne vjeruje, neka posluša vikend-izdanje Bakira Izetbegovića, svašta će naučiti. Osmorku, recimo, ne čine Bošnjaci, već razbijači probosanskog bloka. Sve su, uvjerava nas, isporučili Dodiku i Čoviću, koji će – pazi sad! – dovesti svoje kadrove, svoje Srbe i Hrvate, ne libeći se pritom da onim Srbima i Hrvatima koji su već na tim pozicijama spuca šamarčinu ravnu onoj kakvu Dodik želi opaliti Biseri Turković. I dok Dodiku tu mizoginu i odvratnu izjavu spočitavaju svi, uključujući i međunarodne zvaničnike, o Izetbegovićevom šamaru svi šute, mada nema uopće sumnje da se ti časni ljudi, koji su radili svoj posao kako najbolje umiju, crvene do neba jer je lider SDA zapravo potvrdio omiljenu Dodikovu tezu kako su oni izdajnici srpskog naroda. Što bi to sekiralo Izetbegovića kad se upravo Dodikovom retorikom obračunava sa Bošnjacima iz osmorke? Dobar Bošnjak je samo onaj u SDA, zato lider podržava odluku o kantonalnom naoružavanju i nastavlja da prijeti: ako ne bude u vlasti, jao nama. Ali valja mu odati priznanje: konačno smo saznali da je SDA poželjan koalicioni partner, ali eto mrski Zapad i još mrskija Amerika ne daju! Tako se odsad zove izborni poraz u Predsjedništvu BiH, uz obaveznu dosjetku – njih 11, a on sam. Samo nikako da nam kaže što su birači SDA glasali za stranku, ali ne i za njega. No, zato je hrabro, junački prozvao našu kuću “zbog promocije RS-a na Bistriku”, pridružujući se svojim botovima i otkrivajući zapravo pozadinu linča na nas. Sve su karte, dakle, na stolu, ne dejtonskom, već ovom sarajevskom, samo ostaje pitanje dokle će ćutati i trpjeti naša uvažena javnost, intelektualci, građani i svi oni koji i Kenanu i nama svima kao i napadnutim roditeljima iz Srbije šalju poruke – izdržite, posao novinara je da pita! Važi li to za Sarajevo?

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za Slobodnu Bosnu: “Ne pojesti g.vno – to se čini kao razumna odluka…”

Dritan Abazović je veliki reformator velikosrpskog nacionalizma. To je i Aca Vučić – no o tome ćemo drugi put.

Dritan je sve ciljeve velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori ostvario koristeći „progresivnu“ retoriku. Dakle: ništa gusle, zbogom epika. On je Crnu Goru ukopao u “srpski svet” sve govoreći o zelenoj energiji, biciklima, regionalnoj saradnji i slobodnom tržištu. Jedna od omiljenih riječi bila mu je „inkluzivno“.

Mene to podsjetilo na Franka Furedija. On je tvrdio da komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

U slučaju Dritana Abazovića, prazna retorika evropskih elita koju je iskopirao nije krila odsustvo ideje, nego krvavu, devetnaestovjekovnu ideju čiji je on vojnik.

Al’ kad pomenuh inkluzivnost…

Sve je nama danas „inkluzivno“ – osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi, prevareni i donji uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Goran.

Ide ovako…

Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Zoran i Goran. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja.

Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni,  iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Zoran ugleda balegu. Pomisli: „Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam sto eura – ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav“. Zato je rekao: „Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura“.

Goran je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: „Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati“. Pa prihvati ponudu.

Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća,  a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Goran je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: „Zorane, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura“.

Zoran je ovako mislio: “Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac”. Stoga pojede ponuđeno.

Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a da pritom niko ništa nije zaradio.

Prijatelj mu tada sa spokojem dostojnim kung fu učitelja objasni: “Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše, da se para vrti”.

Isto važi i za demokratiju: glasam za ovoga i pojedem ono što se ne jede. Potom, da bih smijenio onoga koga sam doveo na vlast, glasam za onoga, pa opet pojedem ono što se ne jede. Jedini način da smijenim vlast koju sam birao da bih smijenio prethodnu je da opet pojedem govno: da glasam za drugu, treću, četvrtu skupinu podkapacitiranih lažova, podlaca, izdajnika, lopova… skupinu koja se eufemistički naziva političkom strankom. Ali to nipošto ne znači da sam glup, još manje da sistem ne valja. Važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokratija funkcioniše.

Doduše, ako bismo tjerali mak na konac, i nedemokratske vlasti su smjenjive. Istorija je puna revolucija, atentata, vojnih udara koji su uklonili neku vlast. No šta poslije? Izađeš na ulicu i oslobodiš se jednog gada, samo da bi ti na glavu sjeo drugi.

Objektivno, u tome je velika prednost demokratije: jer omogućava rotaciju uhljupa na vlasti bez prolijevanja krvi. Ali i to treba uzeti sa zrnom soli. Jer, s vremena na vrijeme, ono što izgleda kao rutinska promjena zapravo vodi u uništenje države i društva.

Zeleni Abazović je, tako, na vlast doveo četničkog vojvodu Andriju Mandića. Državu je dao u ruke čovjeka koji je (prije nego će njegovi poslanici počupati nekoliko mikrofona u sali Skupštine, flašom u glavu pogoditi poslanika Ranka Krivokapića, pokušati aktivirati limenku suzavca, pritom biti nedovoljno inteligentni da limenku otvore) posredstvom društvenih mreža svoje naoružane pristalice pozvao u sveti rat: iskopajte oružje, „budite Hristovi vojnici i budite spremni“, citiram.

Da je, u bilo kom evropskom parlamentu, bilo koji poslanik, koji je slučajno i musliman, naglasivši, kao što je učinio Mandić, da se obraća svojoj braći po oružju, poručio: „Budite Allahovi vojnici i budite spremni“, evropska bi se politička elita utrkivala u osudi poziva na džihad. Ovako, aplaudirali su novoj, demokratskoj, nekorumpiranoj vlasti u Crnoj Gori, kojom vedri i oblači baš Mandić, „Hristov vojnik“. No to je druga priča, o kojoj ćemo drugi put…

Nakon gotovo tri godine od Mandićevog poziva na hrišćanski sveti rat, Gabrijel je Eskobar saopštio da vojvoda i njegova stranka nisu „poželjan partner SAD“. U međuvremenu su Mandić i Abazović sahranili Crnu Goru: njihovi su ljudi preuzimali instituciju po instituciju i stavili ih pod punu kontrolu Srbije, dakle Moskve.

Sad treba da imamo izbore. Ali čemu? Vučić kontroliše sve. Ti će izbori biti festival demokratije u logoru. A kako je neko lucidno primijetio: na izborima u logoru uprava je siguran pobjednik.

Što nas dovodi do poente ovog teksta. Mi živimo – jer tako kaže dominantna ideologija ovog vremena – u uvjerenju da je pred nama beskrajna mogućnost izbora. Prisustvo ideje nužnosti je znak primitivizma. Sve se može izabrati.Uvjereni smo, još, da gotovo svaka posljedica pogrešnog izbora može biti ispravljena – uvjereni smo, dakle, da naš izbor nije doista bitan, u svakom slučaju ne sudbonosan. Na koncu, doduše, umremo, ali stava smo da ni to nije bilo nužno – da smo odabrali da živimo zdravije, još bismo bili živi.

Elem. Bili naši izbori bitni ili ne… Ne pojesti govno – to se čini kao razumna odluka.

(Slobodna Bosna)

Raspodjela državnih agencija: Dodik rušio Agenciju za lijekove, Trojka mu je predaje, rušio Službu za strance, Trojka mu je daje, rušio operacije OSA-e, Trojka mu ih prepušta!

Iako je njegova stranka protekle četiri godine rukovodila Vijećem ministara BiH, Milorad Dodik nije uspio preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH i Službom za poslove sa strancima BiH, niti je uspio svoj čovjeka postaviti za šefa svih operacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. No, trideset dana od potpisivanja Sporazuma sa SDP-om, NiP-om i Našom strankom Dodik će dobiti sve ono što je želio, a što tokom proteklog mandata nije uspio preuzeti.

SNSD će, tako, ako sa Trojkom formira Vijeće ministara BiH, dobiti direktora Službe za poslove sa strancima kojom od osnivanja do danas Dodikovi ljudi nisu rukovodili. Dobit će direktora Agencije za lijekove BiH koju su protekle četiri godine željeli srušiti  usvajajući neustavne zakone o lijekovima Republike Srpske. I, dobit će zamjenika direktora OSA-e kojeg nisu imali osam godina, iako su, formalno, posljednje četiri godine bili vlast na nivou BiH. Dakle, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda pristali su da oni dobiju sve bošnjačke pozicije, uz uslov da funkcije koje su najmanje proteklih sedam godina pripadale opoziciji iz Republike Srpske prepuste SNSD-u Milorada Dodika.

Agencija za lijekove BiH

Direktor Agencije za lijekove BiH proteklih sedam godina bio je Aleksandar Zolak. On je, prvo, u decembru 2015. godine, nakon što je SNSD izbačen iz državne vlasti, imenovan za vršioca dužnosti direktora Agencije koja je nadležna za kontrolu lijekova i medicinske opreme u BiH. Zolak je imenovan u martu 2018. godine za generalnog direktora. Iako je SNSD preuzeo vlast godinu kasnije, Zolak nije razriješen, jer bošnjački ministri u Vijeću ministara BiH nisu podržali njegovu smjenu.

“Zolak ne zaslužuje ostati direktor Agencije za lijekove BiH”, govorio je u martu 2022. godine predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD).

Otkako je SNSD preuzeo vlast na nivou BiH, ova stranka je pokušavala preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH. Jedan od razloga je bilo i to da su namjeravali olakšati uvoz ruskih lijekova. Najveći pritisak na Aleksandra Zolaka bio je tokom afere “kisik” u Republici Srpskoj kada je utvrđeno da su tokom pandemije koronavirusa pacijenti liječeni tehničkim kisikom.

“Zolak je državni neprijatelj broj 1, Agencija za lijekove BiH više neće moći djelovati u RS”, kazao je u oktobru 2021. godine Milorad Dodik, najavljujući, tako, napad na ovu državnu Agenciju.

Deset dana kasnije, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o lijekovima RS koji je podrazumijevao osnivanje Agencije za lijekove na nivou tog entiteta. Zbog rušenja Agencije za lijekove BiH i osnivanja entitetske agencije za lijekove na crnoj američkoj listi završio je ministar zdravlja RS Alen Šeranić, dok je zbog istog slučaja Velika Britanija uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.

U decembru prošle godine, Ustavni sud BiH je, na osnovu zahtjeva bivšeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Zakon o lijekovima RS proglasio neustavnim i stavio ga van snage. Milorad Dodik i čelnici SNSD-a su najavili da će nastaviti djelovati u istom pravcu, odnosno da neće poštovati Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine.

U januaru 2023. godine, Edin Forto, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković odlučili su Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine prepustiti Miloradu Dodiku i kadrovima njegovog SNSD-a.

Služba za poslove sa strancima BiH

Služba za poslove sa strancima (SPS) je nezavisno administrativna jedinica unutar Ministarstva sigurnosti BiH, a nadležna je za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini. Nadležna je, također, za migracije i za azil. Zakon o Službi za poslove sa strancima usvojen je 2005. godine, a sama Služba počela je sa radom 2006. godine. Prvi direktor Službe je postao kadar SDS-a Dragan Mektić. On je rukovodio ovom Službom sve dok 2015. godine nije imenovan za državnom ministra sigurnost. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Ujić, također kadar SDS-a. Iako je SNSD postao vlast na nivou BiH nakon izbora 2018. godine, Ujić je ostao direktor Službe za poslove sa strancima, jer bošnjački kadrovi (SDA i DF) nisu podržali prijedlog SNSD-a za Ujićevu smjenu. Ujić se posebno našao na udaru Milorada Dodika nakon što je srbijanskom profesoru Milošu Koviću, advokatu Goranu Petronijeviću i bivšem šefu Žandarmerije Srbije Bratislavu Dikiću  zabranjen ulazak u BiH. U pitanju su proruski kadrovi koji su proglašeni osobama opasnim po nacionalnu sigurnost BiH.

“Kada je profesor Miloš Ković vraćen onda smo se zapitali kako se to radi, na žalost to radi Služba za poslove sa strancima čiji je direktor Srbin i koji je u nekim tijesnim vezama sa Mirkom Šarovićem, mislim nekim  kumovskim, i da on odlučuje o tome. To nikada ne smije da bude pravo jednog pojedinca bez obzira na funkciju koju obavljaju. Sistem koji postoji u BiH dozvoljava upravo takav voluntarizam da se pojedinci mogu na takav način dodvoravati. To su prije svega zahtjevi muslimana u Sarajevu koji to traže. Mislim da profesor Ković, a ni Dikić nisu prijetnja bezbjednosti”, rekao je tada Milorad Dodik, konstatujući da za tim nije bilo potrebe.

SNSD je nekoliko puta u protekle četiri godine preuzeti Službu za poslove sa strancima, ali nisu uspjeli. No, sada Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto odlučuju ovu Službu prepustiti SNSD-u, stranci koja nikada nije upravljala Službom za poslove sa strancima BiH.

Obavještajno-sigurnosna agencija BiH

Otkako je 2015. godine Osman Mehmedagić imenovan za direktora OSA-e, a Trifko Buha iz PDP-a za njegovog zamjenika, ova agencija se nalazi pod stalnim udarom čelnika SNSD-a i Republike Srpske.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik 12. jula 2017. godine

“OSA ne radi svoj posao”, rekao je na istoj konferenciji za medije Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Izjave slične Dodikovim o OSA-i su davali i čelnici Naroda i Pravde, prije svih Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Nakon dogovora sa SNSD-om, Trojka (SDP, NS i NiP) dobija poziciju direktora OSA-e koji bi trebao biti Bošnjak. No, pozicija zamjenika direktora OSA-e pripast će SNSD-u. Trifko Buha iz PDP-a bi trebao biti smijenjen. Evo kako je Dodik komentarisao ponašanje aktualnog zamjenika direktora OSA-e Trifka Buhe.

“Kada donesemo odluku o povlačenju saglasnosti za Oružane snage BiH, Srbi će to napustiti i preći u RS, 80 odsto se izjašnjava tako. Razgovaramo i sa Srbima u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a ovaj iz Obavještajno bezbednosne službe (Trifko Buha, zamjenik direktora) nije htio da dođe na sastanak”, kazao je Dodik 2021. godine nakon što je pokrenuo takozvani prenos nadženosti za nivoa BiH na nivo RS.

Godinu i po kasnije, Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković pristali su da se iz OSA-e ukloni čovjek koji “nije htio da dođe na Dodikov sastanak o prenosu nadležnosti”.

O neustavnom danu RS: Svi neprijatelji Bosne na jednom mjestu

Nije da nema i neke političke koristi od obilježavanja neustavnog “dana Rs”.

Ma koliko je teško gledati tu paradu kiča, neukusa, inata i nacionalizma, za bosansku političku javnost bi ona morala djelovati otriježnjujuće i razbiti i poslijednje iluzije, ako ih je uopće i bilo. I onih koje se tiču tzv. zapadnih partnera i onih koje se odnose na navodne političke transformacije Dodika&co.

Međunarodna zajednica sa na našu nesreću promijenila nagore, a na našu sreću Dodik se i ne trudi da se pretvara da nije onaj stari. Upravo ovakav Dodik, bahat, primitivan, impulsivan, netaktičan je dugoročno korisniji za Bosnu nego neka njegova uglađenija, perfidnija, mudrija i lukavija varijanta, piše politicki.ba

Uvijek je bolje imati glupog nego pametnog neprijatelja.

Dodjeljivanje najvišeg ordena Rs Vladimiru Putinu, u trenutku kada je on najomraženija i najizoliranija politička ličnost današnjice, može samo čovjek sa viškom inata i manjkom inteligencije.

Da nije bilo tog bizarnog čina, vjerovatno bi i saopćenja i izjave međunarodnih zvaničnika bile još blaže i bezličnije, ako je to uopće moguće.

Svjetske diplomate i ovdašnje ambasade nije toliko razbjesnila sama proslava neustavnog “dana Rs” koliko je Putinovo odlikovanje označeno kao guranje dva prsta u oba oka. I to je još jedan dokaz neviđene hipokrizije američke i evropske administracije.

Ruku na srce, Amerikanci su ovoga puta pokazali, bar na riječima, više oštrine, ali šta to vrijedi ako ne uslijedi konkretna politička akcija.

Dodik je shvatio, a možda i od Vučića naučio, da moraš biti dio problema da bi bio i dio rješenja. U tome su mu itekako pomogli Murphy, Schmidt i Escobar, što svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem.

Dodikovo permanentno vrijeđanje i ponižavanje spomenutog trojica ne samo da nije sankcionirano, već je njegov SNSD tretiran kao važan faktor u formiranju vlasti na svim nivoima. Može i “crni đavo” samo ne može SDA.  Tako je zamislio Escobar, da bi pokazao da se stvari u Bosni pomjeraju sa mrtve tačke. A kad SDA ode u opoziciju, tada će se Dodik promijeniti a HDZ pripitomiti.

Da je ovo scenario za crtani film bilo bi isuviše djetinjasto i pomalo blesavo.

I šta smo dobili gospodine Escobar?

Orden na Putinovom reveru koji mu dodeljuje lično Dodik.

A vidjeli smo i kako izgleda vaš Otvoreni Balkan u Istočnom Sarajevu.

Doduše, u skraćenom i nešto izmijenjenom sastavu.

Srpski svet na okupu.

Samo je umjesto Vučića bio njegov sin. Tek toliko da se Vlasi ne dosjete.

Abazovića su dostojno mijenjala dva ministra iz crnogorske vlade. Da spisak bosanskih neprijatelja bude kompletan nedostajao je još Zoran Milanović. Novi Dodikov drug i stari Putinov obožavalac. Ne sumnjamo da će nekom sljedećom prilikom i on biti jedan od lauerata.

Ali od lamentiranja i analiziranja nema puno koristi. Možda je ovo jedna od poslednjih šansi za konkretnu političko-diplomatsku akciju. Unutar zemlje formirati jak probosanski blok bez obzira da li će Murphy sklepati svoju izvršnu vlast.

U regionu napraviti demokratski front od političkih struktura iz BiH, sa Kosova i iz Crne Gore koji bi se zajedničkom platformom suprostavio destabilizirajućim aktivnostima koje dolaze iz Srbije.

Istovremeno, na vanjskom planu demaskirati ulogu Escobara, Schmidta, ambasadore Hilla, Murphyja i Judy Rising Reinke.

To svakako uključuje traženje saveznika u Kongresu, Senatu, nevladinim sektoru i intelektualnoj javnosti SAD, kako bi se umanjio uticaj trenutnih kreatora američke politike prema Balkanu.

To što Eskobar nije prijatelj Bosne, Kosova i Crne Gore, ne znači da je Vašington izgubljen kao glavni saveznik ove tri države.

Istočnosarajevski puč-demoni: Kršenje Ustava nije provokacija – to je krivično djelo!

Kršenje Ustava BiH nije provokacija. To je krivično djelo. To je, zapravo, rušenje ustavno-pravnog poretka. I na to se na nasjeda. Na to se odgovara. Silom, dakako. Baš onako kako je Španija odgovorila katalonskim separatistima okupljenim oko Karlesa Pudždemona.

U Istočnom Sarajevu je, u živom TV prijenosu, prekršena odluka Ustavnog suda BiH. Pred kamerama je počinjeno krivično djelo. Nije to nikakva provokacija, kako je naziva federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. To je rušenje ustavno-pravnog poretka jedne države.

Za manje stvari, za bezazlenija krivična djela, ljudi su hapšeni i pritvarani. Ali ti ljudi žive u “pogrešnom” Sarajevu i “pogrešnom” dijelu Federacije BiH.

Nije, dakle, nepoštivanje presude Ustavnog suda BiH provokacija. To je krivično djelo. A kada izvedete oružanu silu da prkosite odluci Ustavnog suda, vi rušite ustavni poredak jedne suverene države. A suverena država, oružanom silom, naravno, mora uspostaviti kontrolu nad svakim pedljom svoje međunarodno priznate teritorije.

Da li su institucije Bosne i Hercegovine imale kontrolu nad Istočnim Sarajevo, gdje je, pred svim kamerama ove države, počinjeno krivično djelo protiv te iste države?

Nažalost, nisu. Stotinjak metara od table Istočno Sarajevo i one na kojoj je pisalo – Republika Srpska bila su oklopna vozila MUP-a Republike Srpske. I nije ta oružana sila došla da spriječi počinjenje krivičnog djela, već je došla da ga podrži i izvrši.

Ali to su provokacije, reći će federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, koji je prethodnih dana ubjeđivao bivše borce Armije RBiH da ne reaguju.

To je, otprilike, u rangu prijedloga pisca Abdulaha Sidrana da sarajevski taksisti, na rušenje ustavno-pravnog poretka, odgovore – trubom. Ne onom ratnom. Već trubom na svom automobilu koja bi, eto, dala do znanja da se neko u “pogrešnom” Sarajevu ne slaže sa kolektivnim počinjenjem krivičnog djela u Istočnom Sarajevu.

Zamislite, recimo, da su u “pogrešnom” Sarajevu protekle sedmice prodefilovali pripadnici odreda El Mudžahid. I da su oni salutirali Denisu Bećiroviću, Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću…

Do kraja tog istog dana bi barem njih nekoliko bilo ili u pritvoru, ili u Guantanamu.

Zamislite, recimo, da je Šefik Džaferović posljednih dana svog mandata posthumno odlikovao vođu ISIL-a Abu Bakra Al Bagdadija, čiji su zločini, po monstruoznosti, najviše odgovarali zločinima Milan Lukića, Darka Mrđe, Gorana Jelisića i sličnih pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske koji su odgovarali Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću.

Nezamislivo je, naravno.

Pokušajte, recimo, zamisliti da se neka njemačka pokrajinska policija udružila sa neonacistima i da su zajedno defilovali ulicama nekog grada obilježavajući Kristalnu noć i početak holokausta.

I to je nezamislivo.

Pokušajte, recimo, zamisliti da policija u Austriji organizira paradu 1. septembra i da u svečanu ložu smjesti potomke Adolfa Hitlera ili Hermana Geringa.

Ne ide, je li tako?

Ali, zato je u Bosni i Hercegovini, par kilometara daleko od mjesta najstrašnijih ratnih zločina, presuđenih u UN-ovom sudu, sasvim moguće da sin ratnog zločinca Ratka Mladića bude u VIP loži dok ispred njega salutiraju pripadnici MUP-a Republike Srpske kršeći, svjesno, presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nije to provokacija. To je ponižavanje. I države. I žrtve.

Zamislite, recimo, da na kapijama Aušvica, neonacisti u čast nacističke Njemačke naprave bakljadu?

Da li bi to bilo nazvano provokacijom ili bi policija, po hitnom postupku, baš onako kako i treba, uhapsila i na dugotrajnu rodbinu odvela “učesnike”.

U Višegradu, na mostu na kojem su petomjesečne bebe, u ime Republike Srpske, nabijali na bajonete, zapaljene su baklje. U “čast” i u ime te iste Republike Srpske, u ime Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Lukića i drugih na doživotnu robiju osuđenih ratnih zločinaca.

Neće vas braniti stranci. Naročito ne oni koji su četiri godine gledali dok su, recimo, u Višegradu gorjele kuće i djeca u njoj. Neće vas braniti EUFOR. Nikad i nigdje nijedna vojna mirovna misija nije spašavala žrtve. Uvijek ih je isporučivala jačima.

Zbog čega Zapad toleriše Milorada Dodika i njegove konkretne separatističke akcije? Zbog toga što vjeruju da je Milorad Dodik spreman upotrijebiti oružanu silu da brani ili provede svoje ciljeve.

Da li su na to spremni zvaničnici u Sarajevu? Ne. Nisu. Oni pozivaju građane da “ne nasjedaju na provokacije”. I pozivaju ih da zatrube. Baš onako kao početkom devedestih, kada su Bošnjaci i “reformisti” išli na koncerte za mir, a većina Srba na “iznenadni” odmor u rovove oko Sarajeva i drugih opkoljenih gradova.

Emir Suljagić o danu RS: 9. januar – oni govore naglas, samo ih treba slušati

Jedan od najsudbonosnijih dana u recentnoj historiji Bosne i Hercegovine je 5. januar 1992. godine. Navečer tog dana, nakon što je obavio razgovor s Dobricom Ćosićem, i po njegovom savjetu, Radovan Karadžić telefonom je nazvao Vladislava Jovanovića, ministra vanjskih poslova u Vladi Slobodana Miloševića.

Predmet razgovora bilo je očekivano mišljenje Badinterove (arbitražne) komisije o tome da li srpske manjine izvan Srbije imaju pravo na samoopredjeljenje. Mišljenje komisije i raspoloženje Zapada Jovanović je prenio Karadžiću tokom razgovora.

Karadžić je – čini se po prvi put – shvatio da čin priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine ima pravne, političke i stvarne posljedice. Kao malo čime bio je užasnut mogućnošću da srpski poduhvat u BiH bude smatram nezakonitim i pobunjeničkim. Na kraju je tako i bilo, Badinterova komisija 11. januara 1992. godine objavila je Mišljenje br. 2, u kojem se navodi da “pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore.”

Bio je to logičan ishod srpske strategije da se sve vrijeme uspostave novog, srpskog projekta, sačuva pravna fikcija i praktični paravan Jugoslavije.

Karadžić: Ja sam s nekima našima gore, vi znate na koga mislim razgovarao, oni kažu „na to se treba smijati“. To nema težinu, njihovo priznanje.

Jovanović: Pre svega, ima pravnu težinu, jer zakonski iz priznanja nezavisnosti jedne zemlje su ti, da se priznaje njena vrhovna vlast. A drugo, prestaje u tom slučaju postojanje Jugoslavije na tom, na toj teritoriji.

Nakon dodatnih objašnjenja, Karadžić kao da je tu i u tom trenutku donio odluku da je vrijeme da se pokrene plan za srpsku secesiju od Bosne i Hercegovine:

“Mi bismo htjeli, možda bi onda ja doletio za čas da se vidim s vama i s Miloševićem zajedno, jer mi imamo ovde neki red poteza koji, koji, za koji, iza kojeg naš narod potpuno stoji i oslanja se na plebiscit itd. Tako da on može imati prije svega adverzivni karakter, a osim toga ima i, ima i neki karakter realnog, uu, oo, od… uspostavljanja odnosa snaga. Ovaj, mi ne možemo da čekamo. A ne bismo htjeli da pretjerano žurimo, ali ne možemo da čekamo.”

Karadžić će poslije ovog, obaviti još dva razgovora, oba s Jovicom Stanišićem, načelnikom Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije. Iz ta dva razgovora kristalizirat će se nekoliko stvari: učesnici, vrijeme i mjesto sastanka.

Stanišić: Oprostite, ko da bude? Smilja…

Karadžić: Smilja (Avramov, op.a.), Vlada (Jovanović, op.a.), Milenko Kreća, profesor, obavezno on i Jović.

Bosanske Srbe na tom sastanku su pored Karadžića, predstavljali Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i “profesor Lukić”. Jedina nedoumica je bila da li će Milošević, koji je bio izvan Beograda, stići do podne, ali je Stanišić na sebe preuzeo odgovornost da razgovara s njim naredno jutro. Iz razgovora između Karadžića i Stanišića jasno je također da je vođa bosanskih Srba u tom trenutku izgubio povjerenje u Miloševića ili barem u njegovu sposobnost rasuđivanja.

Sastanak u Beogradu, zakazan za 6. januar, ne spominje se ponovo u međusobnim razgovorima učesnika srpskog i srbijanskog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini. Jedina tema sastanka koji je najvjerovatnije održan u zgradi Instituta za bezbednost u Beogradu bila je – po Karadžićevim riječima – sjednica skupštine bosanskih Srba zakazana za četvrtak, 9. januara 1992. godine.

O sadržaju sastanka se ne zna ništa. Malo je vjerovatno da postoji zabilješka. Ali ako u našem kontekstu može da se čuje eho Wannseea i u vremenu i prostoru ukaže na jednu tačku potpune kristalizacije namjere – to je onda sastanak održan u Beogradu 6. januara 1992. godine.

To ne znači da već mjesecima ranije SDS nije praktično uspostavljao činjenično stanje u saradnji sa prije svega Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) i srbijanskim RDB-om. Ovaj sastanak mogao je jedino rezultirati odlukom da se mehanizmi koji su već bili uspostavljeni pokrenu sa sviješću o posljedicama. Karadžić tu odluku očigledno nije htio donijeti sam i tražio je da podijeli odgovornost. On nije imao dilema o tome šta slijedi, kao što je i rekao Cyrusu Vanceu, tadašnjem kopredsjedavajućem Međunarodne konferencije o Jugoslaviji:

“Ja sam to i Vensu predočio kad je pitao ‘Šta će nastupiti?’. Ja sam mu rekao, nastupit će veliki pokreti masa, homogenizacija teritorija, preseljenja iz jednog kraja u drugi, i naravno, uz to, nekontrolisani procesi pucanja.”

Karadžićeva mračna vizija bliske budućnosti nije bila strah, nego je proizlazila iz plana.

I bilo je jasno da tu viziju dijeli s političkom klasom bosanskih Srba. Na 5. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 9. januara u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, Karadžić je za plan formiranja srpske države u BiH dobio plebiscitarnu podršku. Ključna strategija uništenja nesrpskih naroda bila je uništenje bosanskohercegovačke države. Tamo gdje je država preživjela inicijalni i šokantni udar JNA, formacija Resora državne bezbednosti, policije i teritorijalnih jedinica bosanskih Srba – nije bilo genocida. Tamo gdje to nije bio slučaj združene srpske snage počinile su neizrecive zločine.

Za zaključak, 9. januar 1992. godine nije važniji od bilo kojeg drugog datuma 1992. godine, sve odluke do tada su već bile donesene. Organizovano i sistematsko nasilje protiv nesrba bilo je integralni dio svake odluke koja je vodila do one donesene u sarajevskom Holliday Innu.

To je na samoj sjednici devetog januara – ne do kraja eksplicitno, ali savršeno jasno – rekla i Biljana Plavšić, kasnije osuđena za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju: “Oni koji su tražili da Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata moraju znati da se država, a pogotovo velika država u kojoj se vlada i nad drugim narodima, ne osvaja na pregovaračkim stolom. I najmanje su države u istoriji na sablji stvorene. I Jugoslavija je tako stvorena.”

Oni su sve rekli naglas. Mi samo nismo htjeli da čujemo. Njihovi nasljednici danas također otvoreno govore. Samo ih treba slušati.
(preporod.info)

Republika Srpska između dva predsjednika: Dodikove izjave usaglašene sa Karadžićevim devetojanuarskim govorom iz ’92.

Bosnu i Hercegovinu su razbili gospodo, razbili su svim ovim postupanjima. Razbili su izmišljanjem novog imena za naciju; Bošnjačka, pribavljajući samo sebi to, izmišljajući bosanski jezik”.

Ovo je 9. januara 1992. godine kazao Radovan Karadžić, obraćajući se na Skupštini srpskog naroda, održanoj u sarajevskom hotelu Holiday Inn. Datum održavanja ove sjednice, 9. januar, slavi se kao dan Republike Srpske. Kompletan stenogram sa sjednice možete pročitati na ovom linku, a u nastavku izdvajamo najznačajnije detalje i zaključke koji su, praktično, bili uvod u rat u BiH i stvaranje etnički čiste teritorije u okviru Bosne i Hercegovine koja je nazvana Republika Srpska. Izjave ratnog predsjednika Republike Srpospke Radovana Karadžića od 9. januara 1992. godine uporedit ćemo sa izjavama aktualnog predsjednika Republike Srpske – Milorada Dodika. Karadžić je, kako vidimo, 9. januara 1992. godine kazao da je su Bošnjaci i bosanski jezik “izmišljeni”.

Bosanski jezik ne postoji i bošnjački narod ne može nametati taj jezik svima u BiH, jer je to majorizacija koja se neće dozvoliti“, kazao je 20. decembra 2016. godine Milorad Dodik.

“Bošnjaci kao narod ne postoje”, ponovio je Milorad Dodik u avgustu 2021. godine u Beogradu.

Idemo dalje. Ratni predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je 9. januara 1992. godine govorio i o priznavanju Vlade Bosne i Hercegovine.

“Jedinstvene vlade Bosne i Hercegovine nema. Postoji zajednička vlada u kojoj učestvujemo i mi. Učestvujemo ali nećemo priznati ni jednu značajnu, krucijalnu odluku te vlade do koje se dođe putem preglasavanje srpskog naroda i predstavnika srpske nacionalne zajednice“, rekao je 9. januara 1992. godine Radovan Karadžić.

Milorad Dodik, 29 godina kasnije.

Ostajemo čvrsto pri stavu da ne učestvujemo o odlučivanju u Predsjedništvu BiH, Savjetu ministara i Parlamentu BiH, osim što predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija mora da zakaže neke sednice te institucije. Ministri SNSD-a neće učestvovati u odlučivanju u Savjetu ministara BiH, osim što su danas učestvovali u donošenju odluke o privremenom finansiranju institucija BiH. Takva odluka je u interesu RS i ljudi iz RS, jer će njom biti omogućena isplata plata za oko sedam hiljada ljudi iz Republike Srpske“, rekao je 28. septembra 2021. godine Milorad Dodik.

Radovan Karadžić,u svom obraćanju 9. januara 1992. navodi da jedinstvena BiH više nije moguća.

Povratka nema i mislim da niti ima mogućnosti na povratak na jedinstvenu Jugoslaviju, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu niti ga konačno treba da bude. Ovo je proces, ovo je razvoj. Bosna i Hercegovina se diferencira”, otkrio je 9. januara 1992. godine Radovan Karadžić konačni plan.

Milorad Dodik, trideset godina kasnije.

BiH neće moći opstati zbog istog razloga zbog kojeg nije opstala Jugoslavija. U BiH postoje tri naroda. Dva od njih, Hrvati i Srbi, jako su nezadovoljni. Muslimani žele stvoriti unitarnu državu u kojoj bi oni bili dominantan narod”, izjavio je Milorad Dodik 23. januara 2022. godine u intervjuu za španski list El Mundo.

U svom govoru održanom 9. januara 1992. godine, Radovan Karadžić je govorio i o “mirnom razlazu”.

Mi se slažemo da sva rješenja donesemo mirnim putem i dogovorom. Ali nema više nikakve mogućnosti da neko govori u ime Bosne i Hercegovine a da to što on govori u ime Bosne i Hercegovine bude protivno bazičnim interesima opstanka srpskog naroda”, rekao je 9. januara 19912. godine Radovan Karadžić

Milorad Dodik, tri decenije kasnije.

Došlo je vrijeme da pokušamo još jednom aktivirati mehanizam mirnog razlaza u BiH”, kazao je Dodik 24. maja 2022. godine.

Radovan Karadžić je 9. januara 1992. godine posebno bio nezadovoljan izvještavanjem Televizije Sarajevo (iz koje je nastao BHRT.

“Zar jedinstvena Bosna i Hercegovina ima šansu kada je pridjev –srpski-atribut-srpsko na TVSA i „Oslobođenju“ poprimilo pežorativan karakter. Je li to naša jedinstvena Bosna i Hercegovina, je li to naša jedinstvena televizija koju je najmanje u jednoj sredini izgradio i finansirao srpski narod”, rekaoje Karadžić u svom govoru.

Aktualni predsjednik Republike Srpske o javnom servisu BiH.

BHRT nije objektivna televizija niti zajednički servis, već je, kad god može, protiv Srba”, izjavio je u aprilu 2022. godine Milorad Dodik.

Ratni zločinac Radovan Karadžić je 9. jaunira 1992. godine govorio i o tendencijama da se u biH napravi “muslimanska država”.

“Oni hoće da ostvare svoje nacionalne države. Slovencima je to uspjelo, Hrvati to pokušavaju da naprave na teritoriji koja zaista njima ne pripada, vjerovatno će na toj teritoriji i uspjeti. Muslimanima je po svoj prilici draža mala muslimanska Bosna i Hercegovina nego cijela Jugoslavija koja bi u isto vrijeme bila i muslimanska”, rekao je Karadžić 9. januara.

Milorad Dodik, intervju za beogradsku Politku.

Muslimani u BiH manipulišu rezultatima popisa iz 2013. godine jer im je stalo da prikažu da ih je više od 50 odsto da bi stvorili islamsku državu u Evropi“, kazao je Dodik 3. jula 2016. godine.

Radovan Karadžić o ministru vanjskih poslova BiH 1992. godine.

Zar jedinstvena Bosna ima šanse dok jedinstveni ministar inostranih poslova krstari Istokom i Zapadom i traži za Bosnu i Hercegovinu nešto što mi ne damo, od prijema u Zajednicu islamskih zemalja do drugih zahtjeva od kojih se kosa diže na glavi. Je li to naš ministar inostranih poslova? Nije. Jedinstvenog ministra vanjskih poslova više nema. To je njihov ministar vanjskih poslova”, kazao je Radovan Karadžić 9. januara 1992. godine

Milorad Dodik, tri decenije kasnije o ministrici vanjskih poslova BiH.

Bisera Turković ni juče pred Savjetom bezbjednosti UN nije bila ministar inostranih poslova u Savjetu ministara, već izaslanik bošnjačke politike koju u Predsjedništvu zastupaju čak dva člana. Gospođa Turković je, moljakajući za nastavak protektorata u zemlji u kojoj je ministar, prevazišla Biseru koja je iz svijeta donosila urme dok su građani BiH iz Srbije dobijali vakcine i spasavali gole živote”, izjavio je Milorad Dodik 30 juna 2021. godine.

Nakon stavova NES-a i SBiH-a: Hoće li Konaković i Nikšić isporučiti Draganu Čoviću četvrtog delegata u Domu naroda BiH?

Milorad Dodik danas je ostvario dvije pobjede. SNSD je zvanično dobio četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i mehanizam blokade, a nakon sastanka sa predstavnicima Osmorke, zbog svoje politike uspio ih je oslabiti za dvije stranke koje neće učestvovati u državnoj vlasti.

Iako SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka, PDA, BHI Fuad Kasumović i Za nove generacije nastavljaju s formiranjem Vijeća ministara BiH, ova šestorka uz NES i SBiH će uskoro biti na novom ispitu kod izbora delegata za Klub Hrvata u Domu naroda PS BiH.

HDZ BiH Dragana Čovića u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH ima 14 delegata što je dovoljno za tri državna delegata.

HDZ 1990 ima tri delegata i uz jednog delegata Hrvatskog nacionalnog pomaka osigurao je jedno mjesto u Domu naroda PS BiH. To bi trebao biti Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990.

Stranke osmorke u Klubu Hrvata također imaju četiri delegata i to NES Tanju Šantić, SDP BiH Marinu Mujkanović, Za nove generacije Damira Marjanovića i NIP Silvu Banović. U Klubu Hrvata preostala je Berina Fejzić iz Goražda za koju još nije poznato koju listu će podržati.

Treba podsjetiti da se nakon saopćenja NES-a i Stranke za BiH u ponedjeljak oglasio i pokret Za nove generacije koji u Predstavničkom domu PS BiH ima zastupnika Zlatka Miletića, a u Skupštini KS Damira Marjanovića. Iz ZNG-a su vrlo jasno precizirali da će njihova podrška Vijeću ministara BiH isključivo zavisiti od kadrova koji budu predloženi.

Također kako Patria saznaje, Marjanović je zainteresiran da stranke osmorke izaberu i jednog državnog delegata. Marjanović je, ukoliko bi Stranka za BiH odustala od formiranja Vlade KS, 19. ruka u Skupštini KS što je tijesna većina imajući u vidu česta odsustva zastupnika pa bi se pred svaku sjednicu morale brojati ruke i ima li dovoljno zastupnika za donošenje odluka i zakona.

Ukoliko bi nekim slučajem neko iz Osmorke pomogao HDZ-u da dobije četvrtog delegata koncept osmorke bio bi vjerovatno prepolovljen, a time i ugroženo dalje funkcionisanje državne vlasti.

Na kraju do njih je da li će izabrati da umanje štetu koju su napravili u NSRS.

(NAP)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...