Analize

SNSD na krilima Trojke: Slavili su evropski put i Dodika, danas se izvinjavaju građanima EU zbog smrti demokratije u BiH!

U evropskom zamahu, najvećem od agresije, kako se voli hvaliti Elmedin Konaković i drugi iz Vijeća ministara BiH, stigli smo u fazu kada gušimo demokratiju. I to ne samo bh. državljanima, već i državljanima Evropske unije, tačnije Slovencima, Rumunima i Poljacima, koji su se iz nekog razloga našli u našoj zemlji, ali neće moći glasati za nastupajuće izbore od 6. do 9. juna!?

Ministri iz Republike srpske u Vijeću ministara BiH glasali su protiv toga da državljani Rumunije, Slovenije i Poljske mogu u BiH glasati na evropskim izborima zbog podrške tih država Rezoluciji o Srebrenici u UN!? Ostatak Vijeća ministara nebitan, ponovo Milorad Dodik niže uspjeh. Ponovo je uspio – Bosna i Hercegovina djeluje kao nemoguća zemlja. A, politika koja oponira Dodiku, do jučer ponizna i hvalisava spram ‘evropskog Dodika’, šalje izvinjenja.

Tako je Konaković uputio pisma svojim kolegama iz Slovenije Tanji Fajon, Rumunije Lumuniti Odobescu, te Poljske Radoslawu Sikorskom.

“Ministar je između ostalog istakao kako ovakvo glasanje ministara iz SNSD-a nije samo napad na pravo ljudi da glasaju na demokratskim izborima, već također demonstrira destruktivnu namjeru da se našteti bilateralnim odnosima sa našim važnim prijateljima i saveznicima u Evropskoj uniji” – saopćeno je iz Ministarstva BiH.

Ali zašto je ovo izvinjenje besmisleno? Konaković, odnosno njegova stranka NIP, te Naša stranka i SDP su najodgovorniji što smo u blokadi, jer su u ‘najbrže uspostavljenom Vijeću ministara BiH’ omogućili stolice SNSD kadrovima. Smijeniti ih ne mogu, jer su im ‘poklonili’ četvrtog delegata u Klubu Srba u Domu naroda PSBiH, a na greškama SDA nisu naučili ništa. Čak više, da bi SNSD uveli u vlast uvjeravali su građane da je Milorad Dodik potpuno drugačiji, da BiH očekuje nezapamćen evropski zamah, da će zakoni biti usvajani kao na traci, ali do danas obećanja nisu ispunjena.

Nisu građani dočekali ni izvinjenje Nermina Nikšića dato u januaru 2023. godine.

„Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali su spremnost da rade, sarađuju i da se dogovaraju. Ne smijemo ubiti tu priliku. Ako se pokaže da smo u krivu – izvinit ćemo se i povući se”, kazao je Nikšić u januaru 2023. godine.
Danas u junu 2024. godine građani BiH nisu dobili izvinjenje, ali je Konaković poslao izvinjenje u Sloveniju, Rumuniju i Poljsku…

Trojka je potpuno nesposobna zaštiti demokratiju, pa makar to značilo i da bez SNSD-a omoguće stranim državljanima da glasaju. Tako bi, istina prekršili određene zakonske akte, ali bi jasno pokazali da su dio zapadnog svijeta.

Ovako možemo očekivati adekvatne odgovore iz ovih zemalja u smislu da će posegnuti za reciprocitet, a svi znamo koliko bh. državljana živi i radi u Sloveniji.

A Slovenija je specifična i zbog djelovanja nekih njenih europarlamentaraca po pitanju Bosne i Hercegovine, koji su često ukazivali na probleme u našoj državi, te nudili rezolucije i rješenja kako da se situacija popravi, što smeta Dodiku i Aleksandu Vučiću.

Možda je preambiciozno očekivati od slabašnog Konakovića, koji je jak samo kada brani osumnjičene u slučaju ‘Crna kravata’, da pokaže državničko ponašanje, ali je sve jasnije da ovako dalje ne može.

Trenutno živio strah! Saslušanja u SIPA-i zbog mišljenja i govora, mediji pod istragama, na ulicama pucnjave, bombe, inflacija nikako da stane, kriminal cvjeta…Sada dolazimo i do faze kada nećemo moći ni na izbore.

Budžet BiH ni tamo ni ovamo…Dodik najavljuje dokumente kojima traži razdruživanje, a Denis Zvizdić i Nermin Nikšić odgovaraju da će takve prijedloge prvi baciti u korpu za smeće, a drugi razmotriti. Naknadno će se Nikšić korigivovati, pa poručio ‘da nikakvo razdruživanje ne dolazi u obzir’. Niti jedan nije planirao uključiti Tužilaštvo BiH da istražuje mogući budući državni udar i rušenje ustavnog poretka!

U općem haosu koji je kreirao slučajno ili namjerno, valja podsjetiti i da je Konaković žustro branio ministre iz RS, koji su ga svojim glasanjem natjerali da se danas izvinjava po bijelom svijetu.

Pitam se da li mu je Nenad Nešić i danas najbolji i najvrjedniji ministar u Vijeću ministara kako je onomad s govornica uzvikivao Konaković!

(NAP)

Janusz Bugajski’s Washington View: Biden Administration Prolongs Regional Conflicts

The policies of the Joe Biden presidency have prolonged and deepened conflicts in Europe’s east and in the western Balkans. The current US administration, much like its predecessors, was unprepared for Moscow’s aggressive pursuit of its expansionist “Russian world” agenda as well as its Serbian equivalent. It misjudged the security implications of spreading conflicts, failed to stymie the aggressors, and is now responsible for the consequences.

Russia’s expanded attack on Ukraine should not have come as a surprise, as Moscow had been preparing the offensive for several years prior to the massive invasion in February 2022. Its seizure of Crimea and half of the Donbas in 2014 was simply the beginning of a more comprehensive campaign to eliminate Ukraine’s independence and it highlighted the indecisive Western reaction. Although US intelligence services did reveal in advance that Russia’s full-scale invasion was imminent, policy makers failed to rapidly provide Kyiv with all necessary weapons to defeat the invader.

The bungled US approach toward defending Ukraine was based on two false premises. First, officials were convinced that Moscow would seek an “off ramp” from the war because of international condemnation accompanied by damaging economic and financial sanctions. And second, policy makers concluded that providing Ukraine with the most lethal modern weaponry would lead to “escalation” and provoke Moscow into attacking the West or using tactical nuclear weapons against Ukraine. Instead, Moscow viewed the largely token sanctions as an indication of Western weakness and the slow provision of weapons to Ukraine as emblematic of pronounced Western fears of Russia.

Ukraine’s fighting capabilities, social resilience, and military adaptation during the Russian invasion stunned the White House. Top US officials and advisers in the National Security Council, Pentagon, State Department, and CIA expected Kyiv to sue for a ceasefire given the allegedly overwhelming potential of Russia’s military forces. Instead, Ukraine again demonstrated that a nation determined to survive and preserve its statehood cannot be easily defeated, especially by a deeply corrupted and obsolete imperial Russian state that itself faces internal rupture.

The Biden team has continued to prohibit Ukraine from using Western weapons to destroy legitimate targets inside Russia. This is the equivalent of disallowing Washington from seeking to eliminate Osama bin Laden in Pakistan after the 9/11 al Qaeda attacks on US territory. As a result, Moscow has been able to amass its forces for new strikes on Ukrainian territory and continue its daily terrorist bombings of Ukrainian cities. Kyiv is grateful for the crucial military aid it has received from numerous governments over the past two years. However, it also asserts that by using long-range weapons that can reach Russian territory Moscow’s military would now be dislodged from most of Ukraine, as its umbilical cord of equipment, ammunition, fuel, and other essential supplies would be decimated.

In effect, the war has been prolonged by White House short-sightedness and its fear of outright conflict with Russia. In reality, all evidence indicates that Moscow is in no position to intensify hostilities by attacking NATO in a conventional war. Its warnings of red lines have proven to be hollow. Instead, it engages in influence operations, financial corruption, and sabotage missions to divide the Western democracies and reduce their resolve to help Ukraine. Even the US Secretary of State now realizes that prohibiting Kyiv from striking military targets inside Russia is counter-productive and increases civilian casualties. This risk averse policy is slowly being altered, but ultimately the US National Security Advisor and CIA director need to discard outdated preconceptions about Russia’s power that obstructs Ukraine from achieving more victories to liberate its lands.

In the western Balkans, the Biden administration strategy has proven to be an even greater failure. The appeasement of the Vučić government has intensified Belgrade’s ambitions, estranged America’s allies in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro, and helped to open the door to destructive Russian and Chinese influences. Washington is now less trusted in the region than at any time in recent history, while the appeasement strategy has reversed much of the progress achieved since the collapse of Yugoslavia in the 1990s.

In sum, the Biden team, particularly its special envoys and ambassadors in the western Balkans, have encouraged Belgrade’s ambitions by tolerating concessions over the recognition of Kosova and over Bosnia’s state integrity. The Vučić regime calculates that time works in its favor in restoring Serbia’s regional hegemony. This has also emboldened Milorad Dodik’s Republika Srpskato threaten secession and test Western reactions. And it has encouraged Serbian nationalist politicians in Montenegro to push their agenda through parliament. All these political players calculate that the US will be increasingly preoccupied with other regional crises and will pay less attention to the western Balkans after America’s November elections. They also believe that similarly to its policy toward Russia, Washington will be careful not to antagonize Serbia for fear of provoking another armed conflict in Europe.

The irrational fear of conflict escalation (“escalaphobia”) has become a psychological device deployed by both Moscow and Belgrade to weaken US resolve and gain advantages for their expansionist policies. In reality, an exaggerated fear of provoking armed conflict has exactly the opposite effect. Adversaries will deliberately stoke that fear to pursue their own objectives with little concern about any negative repercussions for themselves. When Washington announces that it will restrict its involvement to avoid being pulled into war, its rivals becomes more confident. For a major power to prevail it must be able to discard any irrational fears, project its own strengths, and exploit the vulnerabilities of its adversaries. Moreover, when a US administration lacks vision and clarity over its international security goals, then it cannot develop an effective policy to achieve them.

 Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His new book published in the fall is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.

Konačni politički obračun s medijima: Sahranjivanje medijskih prava i sloboda

Slobodni mediji su najveći prijatelji demokratije i demokratskih društava. I najveći protivnik totalitarnih sistema i pojedinaca s takvim ambicijama. Demokratska vlast medijima omogućava nesmetan rad. Totalitarna nastoji imati apsolutnu kontrolu nad medijima.

Totalitarna vlast ne želi upravljanje, već vladanje. Zato totalitarne vođe preziru činjenice – oni sami žele „proizvoditi činjenice“, odnosno prilagoditi činjenice vlastitim lažima. Totalitarnim vođama mediji trebaju, ne kao izvor vjerodostojnih informacija, već kao alat koji bi potvrđivao njihova lažna proročanstva i omogućavao potpunu vlast.

Aktuelna vlast u Bosni i Hercegovini, u oba njegova entiteta, pokazuje da želi totalitarno vladanje, nikakvo demokratsko upravljanje. Za ovakvu tvrdnju mnogo je dokaza. Iznijet ćemo ih. Ali prije toga da pogledamo zašto vlast ne voli medije i novinare koje apsolutno ne kontroliše.

Posljednje istraživanje koje je proveo Friedrich-Ebert-Stiftung u Bosni i Hercegovini i Udruženje BH novinari pokazalo je da građani BiH najviše vjeruju medijima (61.8%). S druge strane, građani najmanje vjeruju, pogađate, političarima i političkim strankama (16,6%). Dalje, istraživanje je pokazalo da je TV predominantan izvor informacija za građane u Federaciji. I sva druga istraživanja, domaća i strana, posljednjih godina dolaze do jednakih zaključaka. Ove informacije za vlast su bile alarm(antne), ali u isto vrijeme i pokazatelj puta kojim mogu doći do građana koji im ne vjeruju: ovladati medijima po svaku cijenu.

Najaktuelnija kriza, koja bi mogla dovesti do gašenja medija, tačnije televizija, koje, da potcrtamo, najveći broj građana koristi kao izvor informacija, tiče se mjerenja gledanosti. Naime, od petka (24. 5. 2024) TV-stanice u Bosni i Hercegovini nemaju rezultate gledanosti svojih programa. To je rasplet nakon odluka aktuelne direktorice Instituta za mjeriteljstvo Bosne i Hercegovine Milice Ristović-Krstić (SNSD). Kvalitet mjerenja navika TV-gledalaca u BiH nikada nije bio na zavidnom nivou. I često smo kritikovali način na koji je ono provođeno. O tome jednako mislimo i danas. Ali gore od dokraja nepouzdanog mjerenja je nikakvo mjerenje. Zašto? Komercijalne TV-stanice se u najvećoj mjeri finansiraju prihodima od reklama. Cijene reklama utvrđuju se na osnovu rezultata gledanosti. Kada nema gledanosti, nema obračuna, a onda ni novca.

Posljedično, ni plaća radnicama, vlastite produkcije, kupovine programa… Naravno, vlast Trojke, SNSD-a i HDZ-a to odlično zna. Dvije najutjecajnije domaće TV-stanice, koje se predominantno finansiraju od reklama, jesu Hayat i BN. U isto vrijeme ove dvije TV-stanice imaju zdrav kritički odnos prema vlastima – što i jeste jedna od zadaća slobodnih medija. Ipak, zbog toga su ova dva medija u najvećoj mjeri u nemilosti vlasti koje pokazuju totalitarne ambicije. Dokidanjem mjerenja gledanosti, koje svakako pogađa i sve druge komercijalne TV-stanice, vlast postiže efekat „jednim metkom dva zeca“. Potraje li kriza s mjerenjem gledanosti samo nekoliko mjeseci, uslijedit će otpuštanje stotina radnika, drastično smanjenje vlastite produkcije, a moguće je i potpuno gašenje signala. Sve ovo nije ništa drugo do pokušaj ograničavanja medijskih prava i slobode.

Još je dokaza da je vlast ušla u završnu fazu obračuna s medijima. Kako to sada radi s privatnim stanicama, vlast je već udarila na javne emitere. Izuzev, naravno, onih koji se mogu smatrati režimskim, poput RTRS-a ili TVSA. Trojka je ili naredila ili pristala na nedavno gašenje signala FTV-a. Takvo što nije se desilo od 90-ih i rušenja repetitora. FTV bi i danas bio ugašen da Sud nije naložio drugačije. Šta je grijeh FTV-a? Najveći je, kako to sami iz FTV-a tvrde, što ima kritični otklon prema vlasti Trojke. A totalitarna vlast to, očito je, ne prašta. Iako je izvršilac gašenja signala bio BHRT, ni sami nisu sigurni koliko će još emitovati vlastiti signal. Naime, već su najavili ukidanje 15 emisija vlastite produkcije, te skraćivanje brojnih drugih emisija.

U svojoj bahatosti i s totalitarnim ambicijama vlast i ne krije kako želi da javni emiteri prestanu biti javni i postanu stranački. Predsjednik stranke NiP i državni ministar vanjskih poslova je to vrlo transparentno iznio: Dugoročno rješenje očekujemo kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a, budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže. Da se radi o političkom dogovoru o ovladavanju medijima potvrdio je i Konakovićev partner, predsjednik HDZ-a Dragan Čović. On je potvrdio da se vlast dogovorila da postave čak i politički podobne urednice: Mi bismo sutra na dnevnom redu trebali imati imenovanja i kada je u pitanju FTV, nadzorni odbor, upravni odbor, uredništvo i sve ono što ide sukladno zakonu. I, također, već odavno insistiramo kao partneri koji imaju većinu da taj posao završimo.

Kako partneri završavaju posao s medijima najbolje znaju mediji i novinari koji u BiH pokušavaju čestito raditi svoj posao – izvrgnuti su pritiscima, verbalnim i fizičkim napadima i pokušaju ograničavanja finansiranja. Da preživljavaju svoje ponajteže dane u posljednja dva desetljeća, pokazuju i međunarodna istraživanja. Zaključak istraživanja Međunarodnog instituta za medije iz Beča jeste da je „stanje slobode medija u Bosni i Hercegovini alarmantno“. Konzorcij međunarodnih organizacija koje prate stanje slobode medija u Evropskoj uniji zaključuje sljedeće: „Medijske slobode u Bosni i Hercegovini dramatično su ugrožene, a glasila i novinari u ovoj zemlji izvrgnuti su stalnim i sve snažnijim pritiscima, kojima se dovodi u pitanje njihova pravna i fizička sigurnost.“

Dalje, Bosna i Hercegovina ove godine očekivano je pala na Svjetskom indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF). Nalazi se na 81. poziciji u odnosu na prošlu godinu kada je bila na 64. mjestu i ove godine je najviše nazadovala od svih zemalja Zapadnog Balkana. Svjetski indeks medijskih sloboda pokazuje da su medijske slobode širom svijeta ugrožene upravo zbog vlasti – ljudi koji bi je trebali garantovati.

Jačanje medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini je među 14 reformskih prioriteta koje je još 2019. godine definisala Evropska komisija kako bi se ubrzao put ka članstvu u Uniji. Deklarativno, vlast u Bosni i Hercegovini je proevropska, suštinski, u odnosu prema medijima, ona je totalitarna. U svom konačnom obračunu nastoji ušutkati sve nezavisne novinare, u potpunosti ovladati i pod apsolutnu kontrolu staviti javne emitere, a privatne nezavisne medije, ako im se to dopusti, najradije bi ugasili.

Što više vlast uspije u svojim totalitarnim nakanama, to neće biti samo poraz medija, već i nepovratno i nenadoknadivo izgubit će cijelo društvo.

(Hayat.ba)

Rukovodstvo FBiH, Ustavni sud i parlamentarci na ispitu: Izbor Vukoje ugrožava vladavinu prava, prioritet na putu BiH ka EU

Klubovi SDA, DF i SBiH u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH zvanično su predali zahtjev potpredsjednici Federacije BiH Lidiji Bradara i potpredsjednicima Federacije BiH Refiku Lendi i Igoru Stojanoviću da, u skladu sa svojom ustavnom obavezom, preduzmu radnje s ciljem zaštite ustavnosti u Federaciji BiH.

U svjetlu tog zahtjeva podsjećamo da će Ustavni sud Federacije 27. maja odlučivati o četiri zahtjeva za ocjenu ustavnosti koje su podnijeli zastupnici Predstavničkog doma zbog neustavnog djelovanja tog doma od konstituirajuće sjednice pa nadalje. Ukoliko Ustavni sud prihvati zahtjeve i donese odluku, mnogo toga će u Predstavničkom domu morati biti vraćeno na ranije postavke, a samim tim i odlučivanje o izboru Marina Vukoje.

Zbog procedura i činjenice da Ustavni sud FBiH vjerovatno neće uspjeti završiti sve oko pomenutih zahtjeva, zastupnici SDA, DF i SBiH tražili su od Suda donošenje privremene mjere. Privremena mjera neophodna je kako bi se spriječilo daljnje djelovanje po lošim procedurama, jer će greške i loše odluke teško biti ispraviti. Privremena mjera, ukoliko Ustavni sud FBiH prihvati, spriječit će potencijalno neustavno imenovanje ustavnog sudije BiH, što bi bio paradoks i neviđen nonsens.

Nema dileme da bi, bez obzira kako će završiti ocjene ustavnosti po zahtjevima, Ustavni sud FBiH morao prihvatiti zahtjev za privremenu mjeru i tako spriječiti, umjesto liječiti.

Već sam pisao, ali vrijedi ponoviti – odluke koje će Ustavni sud donijeti na narednoj sjednici definisat će sudske prakse za budućnost, a to je teret kojeg sudije moraju biti svjesne. Jer, ukoliko ocijene da su dozvoljeni nedemokratsko postupanje, antiparlamentarizam i političko nasilje, ostavit će Federaciju u problemu, jer će svaka buduća vlast koristiti tu odluku da se ponaša isto. Jer, vlast, ma ko je činio, nikada ne može pobjeći od potrebe da kontrolira, stoga valjda i postoje Ustav i propisi da sve to drže u okvirima demokratije i definisanih pravila.

Nema dileme da je Ustavni sud FBiH sam sebe doveo u potrebu donošenja privremene mjere, odugovlačenjem odlučivanja po zahtjevima za ocjenu ustavnosti, iako su neki podneseni i prije više od pola godine. U parlamentarnim kuloarima pričalo se i o činjenici da odugovlače, jer neke od sudija Ustavnog suda FBiH duguju političkim strankama, a najbolji demant tih priča je donošenje privremene mjere i odluka u skladu s Ustavom FBiH, koja neće ostaviti prostor za sumnju.

Odgovornost je, nesumnjivo, i na predsjednici, odnosno potpredsjednicima Federacije BiH jer njihova funkcija nije protokolarna, a jedna od dužnosti je da se brinu o vladavini prava u tom entitetu. Stoga se s pravom očekuje da se uključe u jedan od ključnih procesa kada je riječ o zaštiti Ustava, Poslovnika i parlamentarne demokratije. Na Bradari, Lendi i Stojanoviću je da se, također, obrate Ustavnom sudu i zatraže privremenu mjeru dok se čvor oko parlamentarnog funkcionisanja mimo Poslovnika i Ustava ne razriješi.

Ukoliko nastave da šute, naročito nakon zahtjeva parlamentaraca, bit će jasno da ih funkcionisanje Federacije po pravilima i Ustavu ne zanima i da su tu da igraju protokolarne igre.

Istovremeno, Bradara, Stojanović i Lendo imaju obavezu da od Predstavničkog doma Parlamenta Federacije zatraže odgađanje odlučivanja o Vukoji, nevezano za to šta misle o samom Vukoji.

Jer, proces u kojem je Vukoja kao prijedlog došao pred zastupnike Predstavničkog doma iz Komisije za izbor i imenovanje, ugrozio je ustavno i poslovničko funkcionisanje.

Bilo bi paradoksalno da u Ustavnom sudu BiH sjedi i po funkciji Ustav BiH štiti osoba koja je na tu poziciju došla procesima suprotnim Ustavu FBiH i Poslovniku Predstavničkog doma FBiH.

Stoga je odgovornost svih u lancu funkcionisanja vlasti u Federaciji BiH da se pobrinu da procesi teku u skladu s Ustavom i drugim pravilima. To se zove vladavina prava i jedan je od najtežih zadataka na evropskom putu. A taj put mogao bi biti barikadiran, jer samo sazivanje sjednice Predstavničkog doma o Vukoji prije Mišljenja Venecijanske komisije je suprotno evropskoj praksi.

U konačnici, najveća odgovornost je ipak na sudijama Ustavnog suda. Javnost zna njihova imena i samo je pitanje hoće li u historiji entiteta FBiH i ove države ostati upisane kao sudije koje su sudile suprotno Ustavu ili dopustile da se imenuje sudija Ustavnog suda BiH po procedurama suprotnim Ustavu FBiH i Poslovniku Predstavničkog doma FBiH.

Teret je težak, to je tačno, ali Ustav i sva druga pravila su jednostavna i jasna, treba ih se samo pridržavati!

(NAP)

Kritika soukbunarskog uma: Konaković i Kant

Mnogo je pitanja u historiji ljudske misli na koja nikada nećemo dobiti odgovor. Jedno od njih nije pitanje o motivima koji su naveli ministra vanjskih poslova BiH da, uz link svog gostovanja na jednom podcastu, navede i jedno (po svemu sudeći apokrifno) zapažanje Imanuela Kanta o tračevima & istini. Naime, posve je jasno kako je došlo do te neobične situacije.

Svako ko je (barem krajičkom oka) pratio političku karijeru Elmedina Konakovića, u proteklih desetak-petnaest godina, mogao je uvidjeti da se radi o inteligentnoj osobi sa vrlo oskudnim općim znanjem. Kažem – inteligentnoj, jer se, s obzirom na raskošno neznanje (bar kada je u pitanju opća kultura), prilično dobro snalaziu politici.

Budući takvim, Konaković mi se nekoliko puta učinio sličnim glavnom junaku posljednjeg romana Thomasa Manna – Felixu Krullu, koji se, za relativno kratko vrijeme, čudesno uspinje na socijalnoj ljestvici, te od lakeja postaje ni manje ni više nego markiz, a sve zahvaljujući svojoj visprenosti i odvažnosti.

U brojne vještine, koje krase ovog književnog junaka, spada i to što umije na pravi način koristiti svoju oskudnu naobrazbu. Tako u jednoj epizodi, on fascinira svoje poznanike iz visokog društva pričajući im nešto (kontekstualno motivisano) o grčkom bogu Hermesu, pri čemu im ne odaje da je za to antičko božanstvo čuo samo koji minut ranije.  Ostavljajući dojam polihistora, Krull svakako vara, jer nije polihistor. Ali prevara u ovom slučaju ne čini se toliko prevarom koliko ishodom čudesnog djelovanja slučaja-komedijanta i Krullove okretnosti.

Iako ga u naslovu svog romana Mann naziva varalicom (tj. hochstaplerom), Felix Krull se ne doima kao negativan junak. Njegove manipulacije su simpatične, a smisao im nije u tome da unesreće druge, već da pomognu samom Krullu da preživi, pa čak i da uživa u surovom svijetu u kojem se zatekao. On nije kriv što nije rođen kao plemić i što, osim nekoliko rečenica o Hermesu, ne zna ništa o grčkoj mitologiji. Ništa od toga nije ni važno samo po sebi. (Obrazovan čovjek može biti i zločinac). Važno je tek kao funkcija Krullove ličnosti: on postaje markiz zahvaljujući svojoj okretnosti.

Jedna od poenti Mannovog romana – ako dobri romani imaju poente – jeste da ljudi ne egzistiraju u vakuumu, pa se ni njihovo ponašanje ne može prosuđivati a priori. Lako je reći da je varanje loše, ali je (čak i ako pođemo od tog principa svejedno) nemoguće zaključiti da je varalica Felix Krull negativan junak. Naprotiv: on se čini kao pozitivan.

U navedenom smislu, Mannov roman se može shvatiti i kao polemika protiv etičkog formalizma, čiji je možda i najslavniji proponent u filozofiji upravo spomenuti Kant, sa svojim kategoričkim imperativom („djeluj tako da maksima tvog djelovanja može postati opći zakon“).

Prema Kantu, nedopustivo je ciljano iznositi neistinu (pa i obmanjivati), čak i ako imamo plemenitu namjeru i vjerujemo da ćemo lažući pomoći nekome. Kant primjećuje u polemici protiv Benjamina Constanta (O navodnom pravu na laž) da je sveta i bezuslovna dužnost govoriti istinu, u svim prilikama, pa čak i ako ćemo time nanijeti štetu sebi ili drugima.

Ako lažemo kako bismo učinili nešto dobro, i branimo takvo postupanje, time nanosimo veću štetu od koristi koju smo imali na umu, veli Kant, jer moralni princip da se govori istina iz bezuslovnog („treba uvijek govoriti istinu“) pretvaramo u uslovni („treba govoriti istinu, ako…“). Riječju, uništavamo ono što princip čini principom: univerzalnost njegove primjene.

Ako neko dobronamjerno laganje pretvori u vlastiti princip, onda će zasigurno lagati često, te će se svaki put kada nešto kaže stvoriti sumnja: da li govori istinu ili laže? Jednostavno, izgubljeno je povjerenje. „Taj čovjek je već lažov (in potentia), stoga što pokazuje da istinoljubivost ne smatra dužnošću po sebi“, veli Kant. I dodaje: laž je odbacivanje vlastitog dostojanstva.

Na koncu, kada bi društvo potkopalo bezuslovnost zapovijesti da se govori istina, ono bi se našlo u velikom problemu. Teško je zamisliti da bi uopće moglo postojati, jer niko više ne bi imao povjerenja ni u koga (čak ni u bližnje). U poređenju s ovom štetom, svaka korist koju smo imali na umu, braneći princip dobronamjernog laganja, posve je ništavna.

Felix Krull nam se može činiti simpatičnim, kada obmanjuje druge, koristeći se slučajnim saznanjima i ostavljajući dojam da poznaje grčku mitologiju. Međutim, kada bismo se našli oči u oči s njime, teško da bismo imali povjerenja u njegove riječi, bez obzira što su njegove obmane dobrohotne. Društvo, koje bi smatralo ponašanje poput njegovog dopustivim ili ga čak promovisalo, brzo bi se raspalo. Krull nam se sam po sebi ne čini kao negativan junak, ali izgleda kao monstrum, ako bi svi ljudi bili kao on.

Konaković liči na Felixa Krulla, jer se, uprkos svom oskudnom znanju, a zahvaljujući okretnosti, probio na sami vrh društvene ljestvice. Kao što Mannov junak slučajno čuje ko je Hermes, pa se već u narednoj situaciji okoristi time, tako je i Konaković, nema dileme, slučajno naišao na Kantov citat i odmah se okoristio njime, koristeći ga u svojoj objavi na društvenim mrežama da ostavi dojam (obrazovanog? mudrog?) čovjeka.

Nije ovo prvi put da se Konaković u ozbiljnim situacijama koristi svojim „slučajnim obrazovanjem“. Dovoljno se sjetiti slučaja u kojem je otkrio da se za pregovore o Izbornom zakonu spremao čitajući o „legitimnom predstavljanju“ na Wikipediji. Po svemu sudeći, ministar uopće nije bio svjestan da Wikipedia nije kredibilan izvor ni u manje ozbiljnim kontekstim (npr. prilikom izrade diplomskog rada), a kamoli kada je riječ o pregovorima o zakonu na osnovu kojeg se bira vlast.

Da ne bude zabune, političar (pa i onaj koji pregovara o nekom konkretnom zakonu), ne mora biti pravni ekspert. Mnogo je pravnih eksperata koji su loši u pregovorima. Ali najmanje što jedan ozbiljan političar treba uraditi jeste da se prije pregovora konsultuje sa pravnim savjetnicima, a ne da se sam obrazuje na nepouzdanim internet stranicama.

Koliko je Konaković na prvi pogled simpatičan, jer se kao i Felix Krull „dobro snalazi u životu“, toliko mi, kako vrijeme prolazi, gubimo povjerenja u njega. Ako se ministar obrazuje na Wikipediji i fejsbuk stranicama, koje objavljuju mudre citate, onda ćemo se zapitati kako se priprema za sastanke na kojima se donose odluke koje se tiču svih u društvu. Da li uvijek improvizuje? Njegova amaterska snalažljivost može biti simpatična sve dok je njegova, odnosno dok svi građani nisu njene žrtve (in potentia). Po tome se Krull razlikuje od Konakovića: nije vlast. Jedno je biti spretna varalica kao privatno lice, a posve drugo kao javni dužnosnik.

Na koncu, dotaknimo se i konteksta u kojem je ministar naveo Kantov navodni citat („Imajte malo strpljenja – tračevi nisu dugog vijeka. Istina je dijete vremena – zato će se prije ili kasnije pojaviti i stati u vašu odbranu“). Konaković je, naime, uz pomoć autora Kritike čistog uma, uvjeravao javnost da medijski izvještaji o njegovim vezama sa kriminalnim krugovima nisu istiniti, te je (u podcastu čiji je link podijelio) čak branio presumpciju nevinosti nekih od lica, koje je tužioci terete da su bili dio narko kartela. Nešto ranije je otvoreno napao tužioce, koji vode ovaj slučaj, kao i medije koji su dokumentovali njegove veze sa optuženima.

Riječ je o pritisku izvršne vlasti na pravosuđe i medije, na što se u demokratiji s razlogom pale alarmi. Valja podsjetiti i na to da je Konaković došao na vlast upravo tako što je bezuslovno podržavao medije i pravosuđe, kada su progonili njegove političke protivnike. Ministar se nije sjetio presumpcije nevinosti kada je Fadil Novalić bio optužen (i osuđen i prije početka procesa), ali mu je ona,  kako vidimo, od neprocjenjivog značaja kada je riječ o licima koja su, prema optužnici, saradnici narko kartela. Tako smo došli do toga da jedan dan važi presumpcija krivice, a drugi – presumpcija nevinosti, sve u ovisnosti od ministrovih političkih potreba.

Ništa od svega ovoga zapravo ne bi bilo toliko sporno da Konaković nije spomenuo Kanta, o kojem očigledno ne zna mnogo, jer bi, u protivnom, znao da je Kant  možda i najgora moguća osoba za spomenuti u ovakvoj situaciji. Po autoru Kritike čistog umu, ovo što radi Konaković je najgore što može biti činjeno s pozicije na kojoj se nalazi i, ako ne naiđe na otpor, vodi ka nestanku povjerenja u institucije i raspad samog društva.

 

Zašto tone Venecijansko mišljenje: Trojka predaje HDZ-u Ustavni sud BiH na dvije decenije!

Da je Marin Vukoja, Trojkin i HDZ-ov kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH, bio u izboru za sudiju nekog općinskog, kantonalnog ili entitetskog nivoa, odnosno Suda BiH, ne bi postojale ni teoretske mogućnosti da bude izabran. Jer, pri svakom od tih izbora, što je valjda logično i normalno, boduje se iskustvo, a javnost u FBiH odlično zna da on tog iskustva nema.

Dakle, odgovor na pitanje ko bi bio u užem izboru da je VSTV kojim slučajem ocjenjivao kandidate za sudiju Ustavnog suda BiH je jasan. Vukoja ne bi imao šanse. Tu treba napomenuti i da se primjerice pri izboru sudija Ustavnog suda FBiH traži mišljenje o kandidatima, a za državni Ustavni sud ne vrijede ta pravila.

Zbog načina na koji se bira sudija Ustavnog suda BiH i lakrdije s najmanje kompetentnim kadrom s pravom se može zaključiti da je lakše postati sudija u Ustavnom sudu BiH nego u nekom općinskom sudu. I pošto se svakodnevno priča o nekom evropskom putu, nameće se pitanje može li u bilo kojoj evropskoj državi biti imenovan za ustavnog sudiju neko bez dana sudskog iskustva.

To bi trebalo reći i Mišljenje Venecijanske komisije, koje je u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH zatražio Željko Komšić. U parlamentarnu proceduru je Klub DF uputio inicijativu da se sačeka s izborom sudije dok ne dođe Mišljenje Venecijanske komisije koja zasjeda 21. i 22. juna. No, HDZ-u, Trojki i satelitima se očito žuri, pa su odlučili da na sjednici 28. maja pokušaju završiti jedan od najopasnijih postupaka po budućnost države. Ne zato što je Vukoja opasan, nego zbog činjenice da je odan HDZ-u i da će bez sumnje njihove upute slušati u odlučivanju.

S obzirom na to da nam zastupnici Trojke pričaju razne priče perući vlastitu savjest zbog ugrožavanja interesa države, da pojasnimo kako bi izgledalo bodovanje da je to radio VSTV:

– 1 bod kandidatu koji ispunjava minimum radnog iskustva, što je bar tri godine rada nakon pravosudnog ispita;

– 3 boda kandidatu koji je stručni saradnik ili savjetnik u sudu;

– 5 bodova kandidatu koji je tužilac ili advokat;

– 8 bodova kandidatu koji je sudija istog ili višeg nivoa;

Šta bi bilo da je umjesto Trojkinih poslušnika rangiranje vršio VSTV? Naravno da bi rang lista bila dijametralno različita. Činjenica je isto tako da je komisija koja je rangirala tako da Vukoja bude odraz potpunog odsustva prava, odnosno o sudiji Ustavnog suda odlučivali su srednjoškolci, ljudi s tehničkim i drugim naukama koje s pravom nemaju nikakvih dodirnih tačaka.

Jasno je da bi po VSTV rangiranju drugi kandidati imali više bodova od Vukoje, jer to rangiranje daje prednost relevantnom iskustvu. Plastičan primjer je i izbor sudije Suda BiH, gdje je minimum osam godina sudijskog iskustva, a slijedeći te norme, sudija Ustavnog suda bi morao imati i više.

Trojka i HDZ svjesno idu na pokušaj izbora Vukoje prije Mišljenja Venecijanske komisije, a ozbiljnu ispomoć imaju u Aleksandri Martinović i Ustavnom sudu Federacije BiH koji već mjesecima ignorišu podneske zastupnika na neustavnost i rad Predstavničkog doma mimo Poslovnika.

Te odluke morale su biti primarne u radu Ustavnog suda FBiH, ali ih i nakon zamolbi za ubrzano rješavanje Ustavni sud FBiH još nije razmatrao. I tu dolazimo do klasičnog primjera na koji način postupaju politički odane sudije. Jer, prema informacijama koje smo čuli od više zastupnika, značajan broj sudija Ustavnog suda FBiH kontrolišu HDZ i Trojka, a oni im vraćaju ignorisanjem zahtjeva koji se tiču ustavnosti rada Predstavničkog doma.

Jasno je da šutnja Ustavnog suda FBiH može prouzrokovati nenadoknadivu štetu i otvoriti mogućnost da odluke Predstavničkog doma jednog dana dođu na provjeru ustavnosti jer je taj sud propustio da na vrijeme reaguje i provjeri postoje li ustavne i poslovničke anomalije u djelovanju Predstavničkog doma.

Šteta će posebno biti nenadoknadiva nakon eventualnog imenovanja Vukoje. Odnosno, ozbiljne štete nastupit će i po demokratiju ako se nastavi koristiti autokratska verzija Poslovnika Predstavničkog doma FBiH koja ograničava slobodu govora zastupnika, što je nonsens neviđen i u državama totalitarizma. Šteta može nastupiti i po funkcionisanje Parlamenta FBiH ukoliko se dugo bude čekalo s odlučivanjem pa se utvrdi da je bio konstituiran mimo poslovničkih procedura.

Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto bit će primarno odgovorni ukoliko kontrolu nad Ustavnim sudom BiH predaju HDZ-u. Zastupnici Trojke više neće moći izaći pred narod jer su pristali da izaberu Vukoju kao HDZ-ovog političkog ustavnog sudiju. I to moraju znati, jer ma kolikoj se nagradi nadali zbog podrške Vukoji, mandat im završava za dvije godine, a poslije će se vratiti u nahije prosječnosti.

Institucionalnu odgovornost ukoliko nekompetentni Vukoja bude izabran po neustavnim i Poslovniku suprotnim normama snose Aleksandra Martinović i sudije Ustavnog suda. Odgovornost će snositi i članovi rukovodstva Predstavničkog doma ma ko oni bili u datom trenutku, ali i članovi Komisije za izbor i imenovanje koji eventualno podrže da nekompetentni Vukoja bude jedini kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH.

Možda sarajevski trikolori računaju da će im podrška Vukoji kupiti vrijeme kod Čovića, ali neka dobro pogledaju oko sebe i na sat, bit će im lakše shvatiti da ta podrška znači njihovo strovaljivanje u historiju kao političke grupacije koja je državi Bosni i Hercegovini nanijela najveću štetu od Dejtona do danas!

(NAP)

Sudija Branko Perić prvi put o slučaju Memić: Alisa u zemlji pravosudnih čuda!

Nakon što je u prvostepenom krivičnom postupku oslobođena, zajedno sa još četiri saučesnika “organizovane kriminalne grupe”, Alisa Mutap Ramić je u žalbenim postupcima pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH pravosnažno osudjena na dvije i po godine zatvora. Žrtva nerasvijetljenog tragičnog događaja, u kome je smrtno stradao njen mladić Dženan Memić, a ona tjelesno povrijeđena, proglašena je krivom za skrivanje dokaza o događaju, ili, pravničkim jezikom rečeno, davanje lažnog iskaza! Nad izrečenom kaznom likovali su otac i sestra nastradalog mladića, ali i mediji koji su godinama u svojevrsnom linču i hajci hranili građane narativom porodice nastradalog kako znaju ko je počinilac. Niko se nakon žalosnog epiloga sudskog slučaja nije upitao kakva je bila tužiočeva pravnička pamet kada se cijela njegova konstrukcija u optužnici srušila na pleća djevojke koja je ko zna kakvim sticajem okolnosti izbjegla Dženanovu tragičnu sudbinu.
Nikome od progonitelja nevinih ljudi (a nevin je svako sve dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi da je kriv!), a ni od onih koji bi trebali da se bave vladavinom prava i odgovornošću pravosuđa, nije palo na pamet da analiziraju slučaj i utvrde kakav je profesionalni kredibilitet tužilaca koji su načinili toliko propusta i promašaja vodeći istragu o propustima svojih kolega na kantonalnom nivou!? Umjesto da u preuzetom predmetu pokažu znanje, vještinu i efikasnost, dvojica tužilaca koji su vodili istragu i zastupali optužnicu pokazali su zastrašujuću površnost i neznanje. Umjesto da neko razmatra njihovu kompetentnost, dato im je da u istom slučaju šire istragu zbog propusta drugih! Da li je to pravosuđe u koje se može imati povjerenje?
Epilog slučaja koji se završio kaznom same žrtve kriminalnog napada, o kome se još uvijek ništa ne zna, trajno je uništio slučaj razjašnjavanja smrti Dženana Memića. Niko se tim događajem i krivcima više neće baviti. Tužioci neće tragati za monstruoznim ubicama (ako su uopće i tragali!) jer više nemaju interes da se događaj rasvijetli. Oni su sada svjesni da bi otkrivanje načina izvršenja krivičnog djela i ubica moglo do temelja srušiti presudu Alisi. A presuda Alisi je jedino njihovo ostvarenje i dokaz da su nešto uradili. Čuvanjem od podrivanja presude Alisi sada je primarni tužilački cilj jer se na taj način čuva tužilački kakav-takav profesionalni ugled. Zbog toga će se i dalje gubiti vrijeme i zamajavati javnost novim istragama i optužnicama za greške u istrazi.
Šta je u cijelom slučaju zanimljivo i čudno? Gotovo sve: od preuzimanja predmeta iz nadležnosti entitetskog pravosuđa (Tužilaštva Kantona Sarajevo) i preusmjeravanja istrage na istragu o istrazi, do oslobađanja svih optuženih u prvostepenom postupku, a zatim preinačenja prvostepene presude po žalbi tužioca i osude Alise na dvije i po godine , a optuženog Hasana Dupovca na tri godine zatvora, da bi u trećem stepenu i Hasan Dupovac bio pravosnažno oslobođen. I niz vezanih sporednih događaja i događanja sumnjive političke prirode, koji neće biti detaljnije razmatrani u ovom osvrtu!
Alisa Mutap Ramić je prvi sudski slučaj za koji se zna da je lice nad kojim je izvršeno krivično djelo, koje u procesnom zakonu ima status oštećenog, dobilo status optuženog lica i osuđeno za davanje lažnog iskaza! I jedino optuženo lice nad kojim je u toku cijelog krivičnog postupka vršena sramna javna stigmatizacija.
Ako bi se na potpuni fijasko tužiočevog slučaja primijenio isti isti model pravnog rezonovanja i procesnog djelovanja, tužioci koji su oblikovali i realizovali ovaj pravni slučaj, bi, također, mogli biti lišeni slobode i pritvoreni zbog svojih promašaja u istrazi i optuživanju. Ako su optuženi za greške u postupanju ovlašteni policijski službenici Hasan Dupovac i Josip Barić, zašto se na isti način se ne bi provela istraga o greškama i postupajućih tužilaca u njihovoj istrazi i njihovom optuživanju? Zbog tužilačkih grešaka u tumačenju i preduzimanju istražnih radnji (lišenja slobode, pritvori, podizanje optužnice), osumnjičeni Zijad Mutap, Hasan Dupovac, Josip Barić i Muamer Ožegovića bili su u pritvoru i tokom cijelog krivičnog postupka javno satanizovani kao kriminalna grupa koja je po unaprijed osmišljenom planu djelovala kako bi se ometala istraga. Stvarajući praksu istrage o istrazi tužioci Tužilaštva BiH su sjekli granu na kojoj sjede jer se isti model sumnje može primijeniti i na njih.
Slučaj je otvorio niz kontroverzi u funkcionisanju pravosudnog sistema, vezanih, prije svega, za njegov tužilački dio: od činjeničnih konstrukcija na osnovu kojih se podižu optužnice, nekontrolisane tužilačke moći, profesionalne neodgovornosti, raznih zloupotreba, uticaja vladajućih politika na pravosuđe, raznih podrivanja nezavisnosti i pretpostavke nevinosti osumnjičenih i optuženih, do potvrđivanja optužnica bez razmatranja dokaza, olakog posezanja za pritvorom, spektakularnih hapšenja i presuda na osnovu pretpostavki i mišljenja. Sva zla pravosudnog sistema našla su se u sudskom slučaju Alise Mutap Ramić i saoptuženih.
Nakon dugotrajne istrage i suđenja tužilac nije dokazao ni postojanje plana za ometanje istrage, ni postojanje organizovane grupe, ni pomoć učiniocu poslije izvršenog djela, ni sprečavanje dokazivanja, ni zloupotrebe položaja šefa Odjela za saobraćanje delikte, ni krivicu policajca koji je izuzeo dokaze sa tragovima krvi, ni pomaganje članovima organizovane grupe od strane recepcionara u hotelu u kome je izbrisan video snimak. Četvorica pravosnažno oslobođenih prošla su kroz pritvor i bila žrtve terora medija, zainteresovanih politika i izmanipulisane javnosti. Nad njima se izvršavala kazna javnog linča prije pravosnažnog okončanja postupka.
Optuženu Alisu Ramić Sud je osudio, a da se uopšte nije bavio okolnostima događaja i motivima zbog kojih daje lažan iskaz, te na taj način ometa rad pravosuđa. Da li Alisa zaista zna okolnosti događaja i zašto odbija da o njima govori? Ako zaista zna, šta je motiv da to skriva? I tužilac i sud su morali da se bave motivima kako bi se dokazala svijest i volja da se počini krivično djelo (subjektivni elementi krivičnog djela). Zašto su se i tužilac i sud bavili pitanjem njene amnezije, a ne okolnostima događaja, kognitivnim sposobnostima, objektivnim mogućnostima percepcije i kriminalnim motivima?
Objektivan posmatrač suđenja pošao bi od činjenica da se događaj odvija noću (oko 22,30) u prvoj polovini februara mjeseca, na putu koji nije osvijetljen, da je i Alisa bila objekt napada i zadobila udarac od koga je pala i krvarila, te da je neposredno nakon događaja policijskim službenicima dala izjavu prije dolaska na lice mjesta bilo koga ko bi mogao uticati na davanje iskaza o događaju.
Alisa nije naknadno konstruisala verzije događaja. Ona je u svom oskudnom prvom iskazu na licu mjesta pomenula vozilo “koje je prošlo velikom brzinom”. Tragovi koji su pronađeni na mjestu događaja nesumnjivo su ukazivali na kontakt vozila u saobraćaju. Iz te činjenice se moglo zaključiti da je Alisa svjedočila ono što je vidjela. U kasnijim iskazima je, prema zapisnicima o saslušanju, navodila da se “ničega ne sjeća” i tako tužiocima dala šlagvort za konstrukt amnezije. Da li se Alisa, možda, neprecizno izrazila? Mogla je da kaže da ništa nije vidjela jer je bila noć i sve se odvijalo munjevitom brzinom! To bi odgovaralo hipotezama o iznenadnom napadu, bilo da se radi o saobraćajnom deliktu ili iznenadnom napadu u opisanim okolnostima događaja. Da li je u službene zapisnike uneseno ono što je zaista rekla? Također, treba imati u vidu i činjenicu da Alisa nikada i nigdje nije iznijela bilo kakve činjenice o događaju, što ide u prilog hipotezi da ona zaista nema detaljna saznanja o tome kako se događaj odvijao. Tužilac nije tražio od vještaka da se izjasne o kognitivnim sposobnostima žrtve u neočekivanom iznenadnom napadu, kao i sposobnosti memorisanja i interpretacije preživljenih okolnosti. Nije to učinio ni sud u žalbenim postupcima. Za tužioce je bilo najvažnije da li je Alisa imala amneziju, a ne šta je mogla vidjeti!
U prvostepenom postupku je utvrđeno da kod Alise nije postojala amnezija uslijed povređivanja, ali je obrazloženo zašto je njen iskaz nesiguran i oskudan. Konfuzije u sjećanju i interpretaciji Alise Ramić, koja je žrtva iznenadnog napada na život, ne mogu se pripisati namjeri da pomogne izvršiocu i da davanjem lažnog iskaza spriječi dokazivanje. O tome nema ni jednog dokaza! I pored toga, pred žalbenim vijećima stalno se pokretalo pitanje amnezije da bi se javnost uvjerila da je Alisa izmislila amneziju kako bi pomogla nepoznatom počiniocu i tako spriječila dokazivanje!
Na osnovu kojih dokaza su dva žalbena vijeća zaključila da je Alisa bila očevidac napada i da zna kako se događaj desio? O tome u njihovim presudama nema ni riječi. Ni tužilac u optužnici nije tvrdio da Alisa to zna. Također, žalbena vijeća se u svojim presudama nisu bavila subjektivnim obilježjima krivičnih djela koja su optužnicom stavljena na teret optuženoj Alisi Mutap Ramić. Svijest i volja da se počini krivično djelo su bitno obilježje krivičnog djela i moraju se dokazati. Bez subjektivnog odnosa prema djelu nema krivičnog djela. O dokazima o svijesti i volji da se počine krivična djela za koja je Alisa optužena, u presudama žalbenih vijeća nema ni riječi!
Da bi se znalo šta je lažno svjedočenje mora se prethodno znati šta je istina o stvarnom događaju. U konkretnom slučaju mi još uvijek ne znamo šta se desilo. Ne znamo na koji način su nanesene tjelesne povrede Dženanu Memiću i Alisi Mutap Ramić i ko ih je nanio. Nije dovoljna samo pretpostavka da je Alisa nešto mogla da vidi, potrebni su nesumnjivi dokazi da je nešto vidjela s obzirom na udaljenost od događaja, vidno polje, vidljivost, itd. Ako postoje dokazi o tome da je zaista vidjela kako se odvija događaj, onda se mora doći do dokaza o motivima skrivanja tih činjenica! Kakav je motiv imala Alisa da skriva činjenice o događaju i počiniocu napada na sopstveni život? Bez jasnog odgovora na to pitanje nema njene krivične odgovornosti! Tužilac o tome nije vodio istragu niti izvodio dokaze. Žalbeni sudovi o tome nemaju ni jedne jedine riječi u svojim presudama. Njihove presude zasnivaju se na laičkoj pretpostavci i ličnom mišljenju da Alisa zna šta se dogodilo i da odbija da o tome svjedoči! Ali, pretpostavke i mišljenja nisu dokazi! U pravnoj teoriji i praksi to se zove proizvoljno zaključivanje. Sud svoje odluke mora zasnivati na dokazima van razumne sumnje, a ne na svom mišljenju i svojim pretpostavkama!
Ostaje krhka nada da će Ustavni sud BiH pažljivo sagledati oblike i obim proizvoljnosti u sudskom zaključivanju i svojom intervencijom sačuvati ugled suda i povjerenje u pravdu i vladavinu prava.

(Autor teksta je penzionisani sudija Suda BiH Branko Perić koji je sudio u predmetu Mutap i drugi)

Mrak u HDz FORmaTU: BiH ima tri javna servisa. Ugašen je samo onaj u kojem Armija RBiH nije “takozvana”

Ovih dana se navršavaju 32 godine od bombardovanja predajnika na Humu. Jer, agresorski vojni stratezi koji su tih dana započinjali opsadu glavnog grada Bosne i Hercegovine, znali su da im Yutel nije dovoljan za pokoravanje BiH, pa su, stoga, odlučili zatamniti program TVSA (ne ovaj današnji) i zaustaviti širenje istine.

Predrag Kojović, svjedočit će dvije i po decenije kasnije kolega Senad Avdić, bio je jedan od onih novinara koji su tih godina, početak devedesetih, pravili priloge za Yutel u kojima su govorili da se JNA ukopava po brdima oko Sarajeva kako bi branila grad. Ali, eto, Yutelovi prilozi nisu baš svojim prilozima uvjerili sve Sarajlije, pa je organizirana odbrana. U početku je bila TO iz koje će kasnije nastati Armija Republike BiH.

Mnogo kasnije, Predrag Kojović će se vratiti iz SAD-a u svoj rodni grad i postat će predsjednik Naše stranke. Funkciju će, potom, predati Edinu Forti, novinaru koji je iz opkoljenog Sarajeva, prema vlastitoj tvrdnji, pobjegao kroz “rupu u zemlji”.  Novi predsjednik NS-a će, potom, uvjeravati javnost da Milorad Dodik i Dragan Čović nisu loši onoliko koliko je loša SDA. Dogovorit će s njima koaliciju i postati državni ministar prometa i komunikacija. Nadležan za javne servise. I baš, evo, na 32. godišnjicu bombardovanja predajnika na Humu i pokušaja gašenja probosanske i patriotske javne riječi, Forto će, šutnjom, dopustiti gašenje programa FTV-a. Istovremeno će podržati BHRT u čijem programu nije kažnjivo nazivati Armiju RBiH – takozvanom.

Danas je, dakle, ugašen program Federalne televizije. Jer oni, kako reče HDZ-u skloni predsjednik vladajućeg NiP-a Elmedin Konaković, dolaze po nas. I neka se pripremi svako ko im se nađe na putu.

U Bosni i Hercegovini postoje tri javna servisa. Samo je jedan ugašen. Onaj u čijem programu postoji jasna razlika između agresora i napadnutog. Onaj u čijem dnevniku se ne obilježava “obljetnica Hrvatske zajednice Herceg-Bosne” haškom presudom označene kao UZP. Onaj u čijem se programu genocid u Srebrenici ne dovodi u pitanje. Onaj u kojem ne postoje tri zaraćene strane, već postoje sudski utvrđene činjenice o dva UZP-a sa Beogradom i Zagrebom na čelu i jednoj državi – žrtvi agresije.

Danas je ugašen program FTV-a. RTRS i BHRT neometano emitiraju svoj program. Yutel se prebacio na neke druge “regionalne televizije”. Naša stranka šuti. “Heroina” za medijska i ljudska prava Duška Jurišić šuti. Predrag Kojović šuti. Dragan Mioković šuti. Sabina Ćudić šuti.

Zašto o gašenju FTV šute sarajevski “liberali” okupljeni u Našoj stranci? Odgovor je jednostavan – zato što žale za Yutelom i prilozima u kojima je JNA branilac grada, a Armija RBiH takozvana.

Kosponzori agresije: Hrvatska osuđuje srpski genocid u BiH, dok pruža utočište članovima UZP-a

Znate li, o, vi koji ste na rubu orgazma zbog toga što je Andrej Plenković postao kosponzor rezolucije o Srebrenici, ko je Marko Maka Radić?

Maka je bio “glavni” u logoru Vojno u Mostaru. Logor Vojno je osnovalo rukovodstvo Herceg-Bosne. Samo u jednoj “sobi” tog logora, svjedočila je Mostarka Saja Čorić, bilo je zatočeno petnaestero djece i i 21 žena.

“Zločini u logoru Vojno su bili toliko monstruozni da su čak i živi ljudi zakopavani, a na desetine žena je seksualno zlostavljano u Vojnom”, svjedočila je Saja Ćorić kolegi Faruku Veleu.

Kasnije je sve isto ponovila pred Sudom BiH koji će, potom, 2011. godine Maku Radića osuditi na 21 godinu robije. Pet godina kasnije Andrej Plenković postaje hrvatski premijer, a dvije godine nakon preuzimanja mandata službeni Zagreb “uslišava” molbu Make Radića te ga, u koordinaciji sa HDZ-ovcima iz BiH, prebacuje na izdržavanje kazne u Hrvatsku. Iste godine, 2018., hrvatsko pravosuđe pušta Maku Radića na slobodu, iako je,prema presudi iz BiH, trebao biti oslobođen tek 2027. godine.

Tako je Plenkovićeva Vlada kosponzorirala puštanje na slobodu presuđenog ratnog zločinca.

Ali, šta znaju hercegovački Bošnjaci iz logora Vojno. Plenkovićeva Hrvatska je prijatelj Bosne i Hercegovine jer Andrej Plenković oštro osuđuje genocid u Srebrenici počinjen pod formalnom komandom Republike Srpske, a pod suštinskom kontrolom Beograda. Plus, Hrvatska je kosponzor pravno beznačajne rezolucije UN-a kojom se, eto, cijeli Balkan zabavlja posljednja dva-tri mjeseca.

Sjećate li se, o vi koji ste na “na izvoru” i koji pristajete biti hrvatsko cvieće, onog 29. novembra 2017. godine kada je Haški sud presudio “šestorku” Herceg-Bosne, utvrdivši da je to bio udruženi zločinački pothvat sa službenim Zagrebom na čelu. Odnosno sa Franjom Tuđmanom na vrhu. Tog dana će osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak u Haškoj sudnici popiti otrov i postati “mučenik” u očima sljedbenika Herceg-Bosne.

“Reagirao sam izrazito emotivno. Izuzetno nam je žao. Praljkov čin pokazuje toliki stupanj uvjerenosti da je sve ono što je radio dobro za hrvatski narod “, kazao je hrvatski premijer Andrej Plenković.

Poslije toga će dodati da je “politikom Franje Tuđmana omogućen mir u BiH”, te da će “povijesna istina pokazat će da je Hrvatska uvijek bila ona koja je stajala uz BiH kao što to radi i danas”.

Evo šta piše u sažetku presude Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, kao čelnicima Herceg-Bosne.

“U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. godine oružane snage HVO-a su krenule u napad na selo Stupni Do. Vojnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” silovali su i seksualno zlostavljali tri žene iz sela. Također su tijekom napada ubili 36 osoba, među kojima i troje djece uzrasta 13, 8 i 3 godine, Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima oduzeta imovina. Sudsko vijeće je većinom glasova utvrdilo da je sukob HVO-a i Armije RBiH tijekom ovog razdoblja bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi da su se snage Hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima naprije Hrvatske zajednice, a kasnije Hrvatske republike Herceg Bosne. Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine”, navedeno je u presudi Haškog tribunala.

Evo još jednog citata iz sažetka haške presude.

“Već u decembru 1991. ĉlanovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i ĉelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maloĉas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne. Vijeće je smatralo da brojni zloĉini koje su snage HVO-a poĉinile nad Muslimanima od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom ukazuju na oĉevidan obrazac ponašanja. U većini sluĉajeva, zloĉine nije nasumice poĉinila šaĉica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zloĉini su bili ishod plana koji su pripremili uĉesnici u UZP-u kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne”.

A evo šta Andrej Plenković govorio o ovoj presudi.

“Nezadovoljni smo s ovom presudom. Hrvatski narod je konstitutivan u BiH i ima svoja prava. Dio presude koji se odnosi na neuvažavanje žalbi šestorice neutemeljen i kosi se sa povijesnom istinom. Svi oni koji su živjeli taj period znaju na koji način je izvršena agresija i otkud je dolazila. U političkom smislu takav segment tumačenja drugostupanjske presude je neprihvatljiv. Vlada će razmotriti pravne mehanizme kako bi osporila navode iz današnje presude”, kazao je Plenković 29.11. 2017. godine.

Ali šta znaju Bošnjaci iz Vareša i srednje Bosne. Bitno je da je Andrej Plenković odlučio da bude kosponzor rezolucije o Srebrenici kojom se svijetu predlaže da se sjeća genocida počinjenog u “zaštićenoj zoni UN-a”. Zaštićenoj rezolucijom UN-a.

 

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia-Ukraine War at Center of US Elections

Although foreign policy rarely figures as a major campaign issue in US presidential elections, the Russia-Ukraine war may take center stage in this year’s contest. Both Joe Biden and Donald Trump will claim that they have the solution to ending the war to America’s advantage. And both candidates will accuse the other of betraying US interests.

Over the coming six months before the November elections the war in Ukraine will reach a critical point. Either Russia will successfully mount a major offensive and break through Ukrainian defenses or the Ukrainians armed with a massive new inflow of weapons will break the Russian front and liberate larger swaths of territory. In either scenario, the spotlight will be on the reactions of Biden and Trump.

With a clear majority of America’s public supporting military aid for Kyiv, Ukrainian victories in the coming months will bolster Biden’s candidacy. He will claim that his policies were correct and will blame Republicans in Congress and Trump himself for delaying desperately needed military assistance for several months. Conversely, internationalist Republicans in Congress will blame Biden for any Russian victories because of his slow and incremental supply of weapons and lack of clear strategic objectives. Several Republican Senators assert that Biden has failed to articulate that Russia’s defeat is essential not only for Ukraine’s survival but also for global security and America’s national interests.

Trump himself may realize that opposing Ukraine’s victory may not be popular among a majority of voters and could switch to criticizing Biden for his insufficient help to Kyiv. Biden officials remain fearful that a comprehensive Russian defeat in Ukraine will lead to the collapse of the Russian state. Hence, a failure to supply the most important weapons such as long range missiles and fighter jets was the result of calculations by the White House that a peace settlement was still attainable.

Both Biden and Trump will claim they know how best to deal with Russia. Trump blames Biden for allowing the war to erupt and boasts that he can quickly end the conflict because he understands Putin. He is convinced that good personal relations and transactional policies will enable him to make a deal with Russia’s ruler. Many fear that this would entail Ukraine surrendering Crimea and several eastern regions.

Trump is not an internationalist but veers toward isolationism much like US leaders at the start of World War Two. He is unlikely to appoint traditional Republicans but will rely on nativists and protectionists who seek to limit America’s global role. They are naïve about Moscow’s imperial objectives and could be duped by Putin’s with promises that the Kremlin will not restart the war after consolidating its current gains. Additionally, Trump does not comprehend how a Russian victory will embolden China and Iran to push their own expansionist agendas.

Military funding for Ukraine will continue to figure in the presidential race. Isolationist Republicans claim that the recent aid could be the last major package for Kyiv that passes through Congress. The next infusion of weapons may be needed by early 2025 and Trump will argue that America must primarily fund its domestic needs. Congress may have a decisive voice but at present it is unclear which party will control either chamber. Senate Republicans are more internationalist than their counterparts in the House of Representatives, support military aid to Ukraine, and are more likely to challenge Trump’s isolationism.Conversely, Trump can claim that he was instrumental in releasing funds for Ukraine and could even soften his position by structuring future assistance as a forgivable loan to Kyiv.

An equally dangerous scenario to Russia’s victory in Ukraine is an American military withdrawal from Europe. Both would bring a NATO-Russia war closer. Trump has warned that the US will not defend states that fail to allocate 2% of their Gross Domestic Product for defense. He may scale back America’s troop presence and pursue a grand deal with Moscow with regard to European security even over the heads of staunch allies such as Poland and the Baltic states.

Worries about what Trump might do with NATO triggered the U.S. Congress to write into law a requirement that the legislative branch must approve any US withdrawal from the Alliance. But this may not prevent Trump from ignoring the article five security guarantees and refusing to send US troops into battle even if a NATO member is invaded.

A NATO-skeptic American President could presage trans-Atlantic rifts, encourage Russia’s aggression toward neighbors, and create division between the European allies. A US military downsizing or withdrawal from NATO would cause a leadership vacuum in Europe. It may encourage Germany and France to pursue their “strategic autonomy” plans. However, without a significant military component this initiative will not be accepted by the UK, the Central Europeans, Nordics, and other NATO members most directly affected by the threat from Russia.

A second Trump presidency would place Poland in a particularly pivotal position in European NATO because of its strategic location and military clout. As the growing core of the Alliance, Poland would most likely become the primary target of Russia’s aggression against NATO. Warsaw may calculate that if the broader Alliance is becoming redundant then it will need to create a smaller and better prepared security coalition – a mini “NATO of the willing” – to deter or combat Russia.

Poland will also try to develop a stronger bilateral security relationship with Washington regardless of whether Biden or Trump are elected in November. Trump may actually favor closer military ties that disregard NATO and defense laggards such as Germany. He has praised Poland for its defense spending and maintains a close personal relationship with Polish President Andrzej Duda.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...