Od aprilskog ustavnog paketa do aprilske suspenzije ustava: Svi preokreti politike SAD-a prema BiH

Obnovljena aktivna uloga strateške politike Sjedinjenih Američkih Država prema BiH, nakon preuzimanja administracije predsjednika Josepha Bidena 2021. godine je dočekana u BiH javnosti, pogotovo sarajevskoj političkoj javnosti, s velikim očekivanjima u smjeru stabilizacije političke situacije u BiH koja je u dobroj mjeri već institucionalno urušena koordiniranim djelovanjem separatističkih politika SNSD-a i HDZ-a BiH. Još od vremena nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine, SAD su bitno povukle svoje aktivno diplomatsko djelovanje u BiH i prepustile buduće političke procese u BiH predstavnicima Europske Unije. Povlačenjem angažmana SAD-a u korist EU diplomatije je vrlo brzo rezultiralo i krahom međunarodnog autoriteta i integracijskog djelovanja u BiH, nakon što je Miroslav Lajčak u poziciji Visokog predstavnika za BiH 2007. godine udovoljio ucjenama tadašnjih predstavnika iz Republike Srpske, predvođenim SNSD-om i Miloradom Dodikom da povuče odluku prema kojoj su BiH institucije efektivno mogle da nastave da funkcionišu i bez predstavnika Republike Srpske u slučaju pokušaja disolucije BiH institucija kroz nedolazak predstavnika Republike Srpske. Nakon te prve značajne postdejtonske pobjede vlasti Republike Srpske, nizali su se novi uspjesi.

Predstavnici EU su nedostatak političke volje da nametnu integracijsku politiku vlastima Republike Srpske maskirali politikom „kompromisa“, prema kojoj se tražilo od političkih partija u Sarajevu da udovolje novim i rastućim zahtjevima predstavnika Republike Srpske. Primijetivši slabost pozicije EU politike u BiH, HDZ BiH je preuzela politički modus vladajućeg SNSD-a ulaskom u politički savez koji su podupirale i nove desne vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Cilj je bio jasan, da se preuzme kontrola nad postojećim državnim institucijama BiH kako bi se oslabile i urušile. Predstavnici EU su imali samo jednu crvenu liniju, a to je da BiH ostane formalno u svojim međunarodnim granicama. Međutim, za EU nije bilo problematično da u tim granicama de facto vladaju, ne samo lokalne separatističke politike SNSD-a i HDZ-a, već i susjedne države Republika Srbija i Republika Hrvatska kao patroni SNSD-a i HDZ-a BiH. Politika Njemačke u eri kancelarke Angele Merkel je evidentno podupirala politiku podjele interesnih sfera u BiH između Srbije i Hrvatske upravo kao novog modela stabilizacije BiH, čak ignorišući političke stranke iz Sarajeva koje predstavljaju preko 50% glasačkog tijela BiH kao odlučujući faktor. Predstavnici EU u BiH su djelovali u skladu s politikom Njemačke, na način da kroz domaće predstavnike u vlasti, Srbija i Hrvatska de facto preuzmu vladavinu nad BiH institucijama uz posredništvo EU diplomatije kako bi se BiH, prema njihovom viđenju, trajno stabilizirala. Političkim partijama smještenim u Sarajevu je ponuđena samo formalna predstava države BiH kroz opstanak njenih međunarodno priznatih granica.

Rusko-evropski detant u BiH

EU plan za BiH o podjeli de facto sfera uticaja između Srbije i Hrvatske, međutim, nije namirio apetite SNSD-a i HDZ-a BiH, koji su vidjeli takvu EU politiku samo kao sredstvo za formalnu disoluciju BIH kao države, smatrajući da se EU politika može i dalje usmjeriti u krajnji korak mirne disolucije BiH, najprije kroz kontakte s desno orijentisanim partijama unutar EU, s kojima je vladajuća HDZ u Republici Hrvatskoj imala dobre veze, kao i vladajuća SNS u Srbiji. Osim desničarskih partija unutar EU, predstavnici Hrvatske i Srbije su uživali i podršku vladajučeg njemačkog CDU-a, s Angelom Merkel na čelu, kao i Renesanse na čelu s Emanuelom Macronom, koji su formalno podržavali opstanak BiH unutar svojih međunarodno priznatih granica u kojima bi stvarni uticaj bio podijeljen između službenog Beograda i Zagreba. Ako je takav model vladavine u BiH i bio prihvatljiv u Hrvatskoj i njenoj ekspozituri HDZ BiH, Srbija i predstavnici Republike Srpske su otišli korak dalje i intenzivirali svoje kontakte s Ruskom Federacijom kako bi pojačali svoj pritisak i uticaj nad EU politikom, koja je tada uvelike imala bliske ekonomske i energetske veze sa Ruskom Federacijom. Međutim, prodor uticaja Ruske Federacije na politički prostor Bosne i Hercegovine kroz djelovanje SNSD-a ne bi bio moguć bez diplomatskog povlačenja administracije SAD-a, kao i prethodno navedenog štetnog inicijalnog djelovanja predstavnika EU u BiH. U ovom vremenu su probosanske partije iz Sarajeva dezorijentisano i bezuslovno pratile politiku EU prema BiH, čak i kada je to bilo na očiglednu štetu BiH institucija. Najbolji primjer je uspostavljanje mehanizma koordinacije za EU integracije koji su modelirali predstavnici EU u BiH i koji je direktno derogirao ustavni primat BiH države u vanjskim odnosima i dodatno uveo entitetske i kantonalne predstavnike u sistem odlučivanja na vanjskom planu u odnosima s EU. U tom periodu su političke partije u Sarajevu podlegle i pritiscima predstavnika EU da se pristane na uvođenje zakona o prebivalištu, prema kojem povratnička populacija i dijaspora gube dotadašnji uticaj u institucijama entiteta Republika Srpska, što je rezultiralo i preuzimanjem lokalne vlasti u Općini Srebrenica od strane SNSD-a i partija iz Banja Luke, prvi put nakon implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno je SNSD u Republici Srpskoj, koristeći ruski uticaj u EU, pokušavao da dobije što više koncesija od predstavnika EU u BiH. U takvom ambijentu 2019. godine, novi predstavnik EU u BiH, Johann Sattler, je odabran upravo zbog svog iskustva u radu s ruskim predstavnicima tokom svoje dugogodišnje službe u Moskvi kroz nominaciju tadašnje ministrice vanjskih poslova Austrije, Karin Kneissil, koja je održavala blisku saradnju s ruskim režimom i ugostila predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, na svoje vjenčanje, a danas živi u Moskvi i nakon invazije Rusije na Ukrajinu.

Pružanje i odbijanje ruke

Dio sarajevske političke scene koju predstavljaju SDA i DF je bojkotom sastanka s ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije, Sergejom Lavrovom 2020. godine, od strane članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića, pokušao otvoreno suprostaviti djelovanju Ruske Federacije u BiH u nadi da će upozoriti predstavnike SAD-a i EU u BiH da je za službeno Sarajevo ruski uticaj neprihvatljiv i direktna prijetnja opstanku BiH kao države. BiH je u tom periodu bila žrtva globalne saradnje Merkelove vladajuće CDU u Njemačkoj s Ruskom Federacijom u sferi energetike dok se predsjednik Francuske, Emmanuel Macron nadao savezu s Ruskom Federacijom i stvaranju zajedničkog fronta protiv Kine i Turske, što se odrazilo i na politiku saradnje između predstavnika EU i Rusije u BiH. Uprkos otvorenom otporu prema uticaju Rusije od strane vladajućih SDA i DF-a ispred službenog Sarajeva, predstavnici EU su i dalje usmjeravali svoje djelovanje i pritisak prema sarajevskoj političkoj sceni u poziciji i opoziciji, tražeći od njih ustupke prema zahtjevima SNSD-a i HDZ-a BiH štetnim za suverenitet BiH.

Hibridna odbrana

U takvim okolnostima je najveća politička partija iz Sarajeva, SDA, sve više uspostavljala veze s vladajućom AK partijom u Republici Turskoj u nadi da bi kroz saradnju s Erdoganom i službenom Ankarom mogla uticati i balansirati interese službenog Sarajeva u kontekstu saradnje predstavnika EU u BiH s predstavnicima ruskog uticaja, poput SNSD-a. Međutim, ovakav razvoj nije dočekan pozitivno od strane EU diplomatije u BiH koja nije željela prodor uticaja Turske kroz SDA. Odnos predstavnika EU je postajao sve agresivniji pod rukovodstvom Johanna Sattlera, posebno zbog rastuće EU desnice voljne da unaprijedi saradnju s Ruskom Federacijom. U takvoj političkoj atmosferi dolazi do otvorene saradnje SNSD-a, kao instrumenta ruskog uticaja i HDZ-a BiH koji je održavao bliske veze s EU desnicom. Navedeni politički savez je podržan i od službenog Beograda i Zagreba koji su imali odlučujući uticaj i na SNSD i na HDZ BiH. EU je također prećutno podržavala navedeni savez kroz, apsurdno, ali i indikativno negiranje postojanja ruskog uticaja u BiH od strane sadašnjeg predstavnika EU delegacije u BiH Johana Sattlera u martu 2021. godine. Rezon iza takvog ponašanja predstavnika EU u BiH jeste da BiH može da predstavlja neutralan teritorij između EU i Rusije ukoliko i jedna i druga strana imaju posredni veto nad odlukama BiH institucija i kao dio globalnih napora EU zemalja da se s Rusijom uspostavi ravnoteža, ako ne i saradnja na Evropskom i globalnom planu.

Stara očekivanja u sukobu s novim realnostima

Tokom navedenog perioda, SAD su pasivno podržavale nastojanja EU predstavnika da s Rusijom nađu modus vivendi u BiH. Međutim, ovakva dinamika između SAD-a i EU predstavnika u BiH se vrlo brzo mijenja nakon invazije Rusije na Ukrajinu. SAD prvi put nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine preuzimaju aktivnu i vodeću ulogu u BiH. Percepcija novog aktivnog angažmana SAD-a u BiH od strane političkih partija u Sarajevu se zasnivala na motivaciji SAD-a da suzbije uticaj Ruske Federacije u BiH koji je kroz odobravanje predstavnika EU u BiH našao svoj put kroz predstavnike vlasti Republike Srpske, odnosno vodeći SNSD. Međutim, realnost je bila bitno drugačija, barem u inicijalnom periodu, gdje se fokus politike SAD-a uglavnom oslanjao na uklanjanje slabijeg, ali potencijalno značajnog uticaja Turske u BiH kroz djelovanje SDA, dok su istovremeno vidjele invaziju Rusije na Ukrajinu kao priliku da u regionu Zapadnog Balkana trajno politički pridobiju predstavnike službenog Beograda i njihovih satelita u BiH i Crnoj Gori. Međutim, vitalnost Rusije i njenog uticaja u regionu je inicijalno potpuno potcijenjena od strane SAD-a zbog pogrešne kalkulacije da je Ruska Federacija napravila ključnu stratešku grešku invazijom na Ukrajinu. Vojni potencijal Ruske Federacije se smatrao preuranjeno uništenim zbog početnih neuspjeha u Ukrajini i očekivalo se da će ekonomske sankcije SAD-a dovesti do naglog pada ekonomije, ako ne i pada samog režima u Rusiji. EU je u međuvremenu i dalje pokušavala da sačuva energetski i sigurnosni odnos s Rusijom u nadi da će početni neuspjesi Rusije i ekonomske sankcije privesti invaziju Ukrajine kraju kako bi se sa što manje štete nastavili dotadašnje međusobne veze. Ipak, fleksibilnost ekonomije i vojno-industrijskog kapaciteta održava Rusku Federaciju uprkos ekonomskom i vojnom pritisku SAD-a i njenih NATO saveznika.

Kurti na vrijeme stiže na Kosovo

Napori SAD-a da pridobiju Srbiju koristeći trenutnu slabost Ruske Federacije su bili osujećeni odbijanjem predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića da nedvosmisleno odbaci uticaj predstavnika Ruske Federacije i pridruži se zapadnoj koaliciji koju predvodi SAD protiv Ruske Federacije. Uprkos ličnim i otvorenim naporima i samog ambasadora SAD-a u Srbiji, Christophera Hilla, pomaka u odbacivanju Ruske Federacije kao patrona režimu u Beograda nije bilo. Pokušaji ambasadora Christophera Hilla u Srbiji su potpuno osujećeni kontinuiranim održavanjem bliskih veza predsjednika Vučića s predstavnicima Ruske Federacije, uprkos određenim manevrima službenog Beograda da se takav odnos barem dijelom prikrije ili umanji. Službeni Beograd je čak vidio priliku da dobije koncesije od SAD-a prema Kosovu pokrenuvši agresivnu kampanju uspostavljanja de facto kontrole Srbije nad sjevernim dijelom Kosova uz podršku predstavnika State departmenta kroz uspostavu Zajednice srpskih opština. U takvim okolnostima je odnos između Kosova i SAD-a prvi put trpio, što je dovelo i do bizarnog sankcionisanja premijera Kosova, Albina Kurtija od strane State departmenta jer nije bio kooperativan s politikom pridobijanja Srbije kroz koncesije na teritoriji sjevernog dijela Kosova. Albin Kurti je uporno upozoravao na iluzornost napora predstavnika SAD-a da pridobiju Srbiju i njene satelite u zapadnu orbitu zbog trajnih političkih i kulturnih veza s Ruskom Federacijom. Albin Kurti, suočen s politikom pridobijanja Srbije na račun Kosova, je bio primoran da preduhitri svoje zapadne partnere i unilateralno preuzme vlast na sjeveru Kosova kako Srbija ne bi dobila željenu de facto kontrolu. Albin Kurti je vidio što neiskusni predstavnici SAD-a nisu mogli vidjeti i to ga je koštalo sankcija od strane i SAD-a i EU. Ipak, pravovremenim djelovanjem, Kurti je spasio Kosovo od trajnih posljedica privremene pogrešne i naivne politike SAD-a prema Srbiji.

Teksaški rulet, stavi sve na crveno

Analogna politika pridobijanja dotadašnjih saradnika predstavnika Ruske Federacije i uticaja se primijenila i od strane ambasadora SAD-a u BiH, Michaela Murphyja, prema predstavnicima Republike Srpske u BiH, odnosno prema predsjedniku SNSD-a, Miloradu Dodiku. Zbog navedene politike, Milorad Dodik i njegov SNSD su bili predstavljeni kao novi budući partner s promijenjenom politikom. Predstavnici SAD-a u BiH su čak i aktivno kroz otvoreni uticaj na određene političke stranke iz Sarajeva poput SDP-a, NiP-a i NS-a iza kulisa tražili i da se Dodik održi kao ključni faktor odlučivanja u BiH, kako bi se dokazao benefit prelaska iz ruskog u zapadni blok predvođen SAD-om. Međutim, takve nade i očekivanja su bila jednostrana, ako ne i iluzorna. Aktivna podrška predstavnika SAD-a i EU glavnom političaru Republike Srpske, Miloradu Dodiku, da uđe u državnu vlast s pravom veta nad institucijama BiH također nije dalo predviđeni rezultat pridobijanja ni Republike Srpske, niti susjednog patrona Republike Srbije. Procjena State departmenta da će zbog očekivanog kraha Ruske Federacije kao ekonomskog i vojnog faktora Aleksandar Vučić i Milorad Dodik prekinuti kontakte s predstavnicima Ruske Federacije, se pokazala potpuno pogrešnom, ako ne iluzornom. BiH, Kosovo i Crna Gora bi platili trajni politički ceh da su se napori i predviđanja State departmenta ostvarili.

Turska strateška dubina/autonomija

Dok se strategija SAD-a oslanjala na pridobijanje predstavnika Republike Srpske u BiH i Republike Srbije u regionu, istovremeno se nastavila agresivna politika prema potencijalnom uticaju Turske, kako u širem regionu Bliskog istoka i Mediterana, tako i u BiH. Politika SAD-a u BiH je djelovala u skladu i s njenom globalnom politikom prema Turskoj za vrijeme administracije Baraka Obame, posebno u suzbijanju političkog uticaja Turske u Egiptu svrgavanjem demokratski izabranog Mohameda Morsija od strane Egipatske vojske izdašno finansirane od strane SAD-a ili tiha prvobitna podrška administracije SAD vojnom puču protiv vladavine AKP u Turskoj 2016. godine. Ipak, odnos SAD-a prema Turskoj pod administracijom Donalda Trumpa dovodi do uspostavljanja kordijalnih odnosa s Turskom. Međutim, dolazak administracije Josepha Bidena će vratiti politiku njegovog prethodnika Baraka Obame suzbijanja uticaja Turske gdje god je moguće. Nastavak politike iz vremena Obamine administracije se mogla pročitati i kroz promociju Dereka Cholleta u State departmentu koji je dugogodišnji favorit grčkog i armenskog lobija u SAD-u poznat po svojim antiturskim stavovima. Politika State departmenta globalno se veoma agresivno fokusirala i na promjenu političke paradigme i u samoj Republici Turskoj kako bi vratila potpuni uticaj nad vanjskom politikom te zemlje, nakon iskazane strateške autonomije koju je AKP predvodila po uzoru na Francusku vanjsku politiku. Međutim, za razliku od strateške autonomije Francuske, SAD se nisu mogle pomiriti s gubitkom potpunog uticaja nad vanjskom politikom Turske. Politika SAD-a je aktivno pokušavala da disciplinira Tursku kroz embargo na izvoz oružja, od Patriot sistema protuzračne odbrane, do F-35 borbenih aviona. Međutim, to se nije desilo i svi pokušaji State departmenta da discipliniraju Tursku i vrate političku paradigmu na period prije dolaska AKP-a na vlast nisu imali efekta.

Vladavine manjine

Iako u BiH uticaj Turske nije bio ključan faktor, ipak je za SAD predstavljao potencijal kroz bliske odnose između najveće političke partije u BiH, SDA i vladajuće AK partije u Turskoj. Predsjedništvo BiH bez uticaja Hrvatske koja je istovremeno članica i EU i NATO saveza, je za SAD predstavljalo prvorazredni problem u vidu suzbijanja potencijalnog Turskog uticaja nad tom bitnom institucijom. State department pod novom administracijom je smatrao da je od najviše važnosti osigurati susjednoj Hrvatskoj veto u Predsjedništvu BiH i suzbiti SDA kao politički faktor u BiH, što je podrazumijevalo i izmjenu samog Dejtonskog mirovnog sporazuma sadržanom u Aneksu 10, odnosno Ustava BiH. Predstavnici SAD-a u BiH nisu gubili mnogo vremena pokušajem da reformom Ustava BiH pred izbore 2022. godine trajno osiguraju de facto predstavnika Hrvatske u Predsjedništvo BiH kroz elektorski inžinjering koji bi favorizirao HDZ BiH, koji sam nije imao birački kapacitet da trajno osigura poziciju u Predsjedništvu BiH. Odbijanjem SDA i građanskih stranaka u BiH da se prijedlog SAD-a i EU, predvođen Matthew Palmerom i Angelinom Eichorst u Neumu 2022. godine provede u djelo, dolazi do direktnog uplitanja i u sami izborni proces i sastavljanja vlasti nakon izbora 2022. godine, gdje SAD odobravaju OHR-u da uvede izborne promjene koje će uvođenjem efektivne vladavine manjine kroz klub Hrvata Doma Naroda Federacije BiH efektivno predati susjednoj Hrvatskoj de facto veto nad Federacijom BiH. Predsjedništvo BiH je ostalo jedino otvoreno pitanje za SAD zbog potrebe promjene Ustava BiH, gdje OHR nije mogao intervenisati. Međutim, pobjeda kandidata opozicionih partija u Sarajevu na mjesto, koje je prethodno držala SDA, je barem privremeno za SAD uklonila bilo kakvu bojazan od uticaja Turske u BiH.

Manevar zvani Ludi Ivan

Međutim, uprkos svim naporima, iznenada se diplomatska oluja odstranjivanja potencijalnog uticaja Turske u BiH od strane SAD u BiH naglo privodi kraju. Već vidimo ubrzani zaokret politike SAD-a prema Turskoj globalno, ali još važnije prema saradnicima Ruske Federacije poput SNSD-a. Kako je rat u Ukrajini eksponirao određene slabosti zapada i iznenađujuće vitalnosti Ruske Federacije, SAD su konačno uvidjele Rusiju kao stvarnu prijetnju svojim interesima. Nikakav krah ekonomije, vosjke ili režima u Rusiji više nije realna prognoza. Rusija je ponovo postala prvorazredni problem za interese SAD-a na evropskom kontinentu, ne samo zbog dokazane ekonomske fleksibilnosti i industrijske moći Ruske Federacije, već i zbog čvrstog saveza Rusije s Kinom. U takvim okolnostima SAD nemaju više prostora da rizikuju odnose s Turskom, članicom NATO saveza, koja poput Francuske preferira stratešku autonomiju, odnosno tranzakcijski odnos. SAD je u novim okolnostima ubrzo shvatila da bi nastavkom svoje agresivne politike prema Turskoj moglo doći do preusmjerenja Turske iz pozicije strateške autonomije u potencijalnog direktnog saveznika Rusije i Kine, što bi za SAD predstavljalo potpunu geopolitičku katastrofu. Vidno je da su SAD odlučile da se nova Turska strateška autonomija mora prihvatiti, jer je bolja od alternative. SAD su barem privremeno promijenile svoj dugogodišnji suprotstavljeni odnos prema Turskoj, što se već počelo odražavati i na BiH i samim tim dolaze i nešto blaži tonovi u BiH i prema SDA od strane predstavnika SAD-a u BiH.

Povratak na austrougarsku strategiju

Politika SAD-a u BiH je zapravo pred istom dilemom u kojoj je nedavno bila i politika SAD-a prema Turskoj. Na pitanje da li su SAD spremne na trajni gubitak Turske u okolnostima gdje je Rusija dokazala da izolacija od strane zapada više nije moguća, SAD su jasno odgovorile, nisu spremne na takav rizik. Istovjetno, politika State departmenta u BiH također neće rizikovati da dalje naruši odnose sa SDA kao najveće političke partije koja svoje glasačko tijelo crpi u najbrojnijem bošnjačkom narodu. Pokušaj da Hrvatska kroz HDZ BiH s minornim glasačkim tijelom, kroz mehanizme vladavine manjine, zajedno s proruskim SNSD-om i Srbijom kontrolišu BiH, je propala politika zbog tvrdog i trajnog uticaja Ruske Federacije nad SNSD-om i nad susjednom Srbijom. Kako bi suzbili uticaj Rusije u BiH, SAD i EU će morati naći načina da promovišu interese probosanske i građanske opciju u BiH. Samo u takvoj konstelaciji odnosa može doći do efektivne izolacije SNSD-a i uticaja Rusije u BiH od strane SAD-a u BiH po uzoru na nekadašnju austrougarsku administraciju koja je upravo u Bošnjacima vidjela ključnog saveznika u BiH protiv uticaja susjedne Srbije i Rusije na Balkanu. Nužnu štetu upravo takvog odnosa mora podnijeti susjedna Hrvatska vlada i njena BiH ekspozitura HDZ BiH zajedno sa pokušajima indirektne vladavine nad većinom stanovništva BiH. Takav ishod bi bio i logičan, jer je teško za očekivati da bi HDZ BiH, s biračkim tijelom koji predstavlja manje od 10% populacije BiH, mogao efektivno i kroz instrumente vladavine manjine dugoročno kontrolisati procese na nivou BiH i Federacije BiH s većinskim i dominantnim bošnjačkim stanovništvom, posebno bez dosadašnje pomoći SNSD-a koji je konačno odstranjen od SAD-a kao budući partner. Bilo kakva kontrola institucija BiH od strane HDZ-a BIH i SNSD-a bi nužno jačala uticaj Rusije u BiH na štetu interesa SAD-a. Nadati se da su predstavnici SAD-a u Sarajevu i u Washingtonu trajno uvidjeli da buduća stabilnost BiH ne leži u dosadašnjoj politici uspostavljanja hegemonije Hrvatske i Srbije u BiH, već na poštivanju političke uloge najvećeg naroda u BiH i građanske opcije kao temelj budućnosti i stabilnosti BiH u savezništvu sa SAD-om.