Kolumne

O vanjskim poslovima u doba krize: Bisera u svijetu rasula

U doba najveće postdejtonske krize, kada se i svjetski mediji plaše rata u Bosni i Hercegovini, u doba kada Srbija, Hrvatska i Republika Srpska izdvajaju milione za lobiranje protiv BiH, u bh. ambasadi u Washingtonu nema nijednog probosanskog diplomate. Na izbor Dodikovog ambasadora u SAD-u nije se, objektivno, moglo uticati. To mjesto je jedno od onih “rotirajućih”, pa je red i bio da u Ambasadi u, za BiH najbitnijoj državi, bude Srbin, u ovom slučaju Bojan Vujić.

Upražnjena mjesta 

Ali ni okolnosti niti Milorad Dodik nisu krivi što u Ambasadi BiH u Washingtonu postoji osam upražnjenih diplomatskih pozicija. Naime, prema aktima Ministarstva vanjskih poslova BiH, u Ambasadi BiH u SAD-u postoje ambasadorsko mjesto koje je rotirajuće i još osam stalnih mjesta koja bi trebale popuniti diplomate iz BiH. Od tih osam mjesta, popunjeno je samo jedno, a to je pozicija šef konzularnog odjeljenja. U ovom trenutku i to je mjesto popunio diplomata iz Republike Srpske. Preostalih osam pozicija nije popunjeno, a među njima je i pozicija zamjenika šefa misije, ili u prevodu – pozicija drugog čovjeka bh. ambasade u Washingtonu. Dakle, da se još jednom presaberemo, od ukupno deset diplomatskih mjesta u Ambasadi BiH u Washingtonu, popunjena su samo dva. I to kadrovima iz Republike Srpske koji, o trošku države Bosne i Hercegovine, propagiraju politiku svog stvarnog šefa Milorada Dodika. No, nije za to, rekoh, kriv Milorad Dodik. Kriva je isključivo Bošnjakinja iz SDA Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova BiH. Pravilnik njenog Ministarstva vanjskih poslova je takav da nijedan iole ozbiljan čovjek sebi ne bi dopustio da pod tim uslovima ode u SAD i zastupa interese Bosne i Hercegovine.

Bez ikakve zlobe, već samo vođen činjenicama, svaki iole patriotski naklonjen bh. državljanin će zaključiti da ministrica vanjskih poslova BiH nema vremena da se bavi SAD-om i našom ambasadom u najbitnijem gradu u političkom svijetu. Ona je okrenuta prema Kataru, državi u kojoj diplomatske dane “živi” njen sin. Ona je okrenuta ka državama u kojima podrška Bosni i Hercegovini nikad nije ni bila upitna.

Vratit ću se kratko u juli ove godine. Pod izlikom da bi se moglo dogoditi da zakasni na dženazu i komemoraciju u Potočarima, ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine prvobitno je bila odbila da učestvuje na Dubrovnik forumu, gdje su se okupili ministri vanjskih poslova devet država. “Zvali su me, ali sam rekla da ne mogu uoči Srebrenice”, objasnila je svoju odluku ministrica, naglašavam, vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

Tek nakon što je, združenim snagama Istrage i Oslobođenja, ministrica Turković upozorena na to da je ona ministar vanjskih poslova, a ne ministar za ljudska prava i izbjeglice, predomislila se. Otišla je na Forum u Dobrovnik i, vidite čuda, stigla je i na dženazu u Potočare. Što, na kraju, pokazuje da je ministrica bila samo lijena i da joj baš i nije bilo do putovanja u Dubrovnik, gdje je, u ime Bosne i Hercegovine, mogla i trebala razgovarati sa svojim kolegama iz devet država.

No, kada treba putovati u daleki Katar, ministrica Turković nema problema sa vremenom. Gledajući samo ovu godinu, ministrica vanjskih poslova je dvaput bila u službenoj posjeti Kataru. Prvo se u aprilu “borila” za naklonost službene Dohe, da bi, onda, opet u oktobru boravila u Kataru. Igrom slučaja, u Ambasadi BiH u Dohi radi njen sin Ali, koji je postao poznat po tome što je bio “neslužbena” pratnja svojoj mami kada je ona, još na početku mandata, putovala u SAD.

Fotografije (sa hodnika)

Bosna i Hercegovina se, rekosmo, nalazi u najvećoj postdejtonskoj krizi, a vijest iz Ministarstva vanjskih poslova BiH glasi da se Bisera Turković u Bruxellesu srela sa bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova i zastupnikom u EU Toninom Piculom. Istina, srela se ministrica Turković, dan kasnije, i sa svojim bugarskim kolegom. Priložila nam je fotografiju. No, ne vjeruj diplomati koji kao dokaz svojih aktivnosti prilaže fotografije sa svjetskim zvaničnicima snimljene negdje u hodnicima. Mislim da Zlatko Lagumdžija najbolje zna o čemu govorim.

Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

Tekovine partizanske borbe

Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

Ideologije i matrice

Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

Dugogodišnja praksa

Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

Prve žrtve

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

Izbori u Mađarskoj i Srbiji: Za Rusiju spremni

U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

Prioriteti

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…

”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.

Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”

Oni mogu mirno spavati

I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.

Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.

Schmidt, Čović i petak(olonaši): Dan u kojem samo Muji iz vica nije jasno da manje vrijedi od Mije iz Širokog

Ko god vam ubuduće pomene evropske i zapadne vrijednost, pošaljite ga u tri materine. Kada vam počnu lagati o “jednakosti”, ponovite istu psovku.

Lažu vas, o, Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Goraždani, Mostarci sa istočne obale Neretve, kada vam kažu da se zalažu za vaša prava. Ne vrijedi isto Mujo iz Travnika i Mijo iz Širokog Brijega. Ne vrijedi ni sarajevski Željko koliko vrijedi Ivan iz Gruda.

Lažu vas i ambasadori, i projektni borci za ljudska prava, i čitav OHR, i Vijeće Evrope, i Evropska unija, i OSCE i svi oni drugi koji kažu da su bošnjačka djeca iz Sarajeva vrijedna koliko i hrvatska djeca iz Širokog Brijega.

Lažu vam i sa pričom o borbi protiv korupcije, o ekonomiji. Lažu vam sve kad god se obrate na televiziji da vam, navodno, za vaše dobro pričaju.

BiH više ne znači Bosna i Hercegovina. BiH znači Banovina Hrvatska. Četrnaest Bošnjaka u Domu naroda Federacije danas nije moglo blokirati imenovanje Vlade Federacije. Ali četrnaest Hrvata će to moći za tri i po godine. Danas na snazi nije bio Ustav Federacije. Nema ga. Suspendovao ga Christian Schmidt na 24 sata. Tokom suspenzije Ustava četrnaest bošnjačkih ruku iz Doma naroda i potpis bošnjačkog potpredsjednika Federacije je proglašeno ništavnim. I sada, kada je postavljena Vlada Federacije BiH u skladu sa željama Zagreba i nosilaca zapadnih vrijednosti iz Ambasade SAD-a i OHR-a, vraćamo se na stare postavke. Da su danas važila “trajna” pravila koja je nametnuo Christian Schmidt, ne bi bila imenovana ova Vlada. Da su važila jučerašnja pravila iz Ustava FBiH, danas ne bi bila imenovana Vlada. Ali danas je dan bez pravila. Danas je dan bez Ustava. Danas je dan u kojem samo Muji i Hasi iz zagrebačkog vica nije jasno da manje vrijede od Mije.

Eto, nema više Fadila Novalića. Nema više ni Bakira Izetbegovića. Nema Osmice, nema Asima Sarajlića. I nije problem u tome što ih nema. Nekad ih, svakako, ne bi bilo. Nije problem ni to što od danas federalnom policijom upravlja osuđivani Ramo Isak zbog kojeg je Ambasada SAD-a uvodila sankcije bivšoj Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Nije problem ni to što je Nermin Nikšić “novo” rješenje. Ni to što je Vojin Mijatović potpredsjednik Vlade. Ni Sanja Vlaisavljević nije problem, sve sa svojim ispadima o sarajevskim božićnim danima i konsocijacijom. Nije problem ni što je neki prosvjednik štocirao Kenana Uzunovića. Nije problem ni Elzina Pirić.

Problem je to što su nam “za naše dobro”, Michael Murphy i Christian Schmidt suspendovali Ustav na jedan dan. Problem je što su nam jučer nametnuli pravila koja će stupiti na snagu za godinu, a jučerašnja pravila stavili van snage na 24 sata, kako bi mogli imenovati Vladu koja će se boriti za “prava svih građana”. Čak i onih koje su obespravili na jedan dan. S tim da građani koji su obespravljeni na jedan dan nemaju pravo žalbe za dan u kojem su obespravljeni. Schmidt i Murphy  za samo dva dana, 2. oktobra 2022. godine i 27. aprila 2023. godine, obespravili više ljudi u Bosni i Hercegovini nego i Novalić, i Nikšić, i Dodik, i Čović, i Izetbegović, i svi njihovi tajkuni zajedno. Jer nikad niko od navedenih nije suspendovao ustav.

Nije isto ljudima ukrasti imovinu i ukrasti im dostojanstvo. Schmidtovom jučerašnjom odlukom ukradeno je dostojanstvo svih Bošnjaka koji su mislili da za njih vrijede ista pravila kao i za Hrvate iz Hercegovine. Schmidtovom odlukom od 2. oktobra 2022. godine je oteto dostojanstvo svih Srba, Hrvata i ostalih koji žive u kantonima gdje je bila Armija RBiH.

I zato još jednom da ponovim – ko god vam od međunarodnih zvaničnika ubuduće pomene evropske i zapadne vrijednost, pošaljite ga u tri materine.

Ne, nisam ruski čovjek. O Rusima sam pisao prije pet-šest godina. I tada su me ismijavali oni što sada slove za američke ljude. Poput Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Dragana Čovića ….

Kad se birač’ u Srbiju vrati: Izbor između Nestorovićeve kornjače i Duška Kornjače

Nije se ona druga(čija) Srbija naročito bunila kada su iz Republike Srpske (BiH) u nju bježali ratni zločinci. Ali buni se kada iz RS-a u Srbiju dolaze Vučićevi glasači. Nije se druga i drugačija Srbija bunila kada su po mesnicama i pekarama u Srbiji registrirani fiktivni birači za glasanje u Srebrenici. Jer to se ne tiče druge i drugačije Srbije. Pozdravljala je druga i drugačija Srbija litijaše koji su rušili “diktatora Milu Đukanovića”. A negoduje kada u nju dolaze Dodikovi litijaši da učvrste njihovog diktatora.

Nije druga i drugačija Srbija problematizirala to što u štabu njihovog predsjednika sjede predsjednik Skupštine Crne Gore, ministar sigurnosti BiH i predsjednik Republike Srpske. Drugoj Srbiji su sporni autobusi na beogradskoj Areni koji su dovezli “seljake iz Bosne i Hercegovine”.

Uz nekolicinu časnih izuzetaka, nije druga i drugačija Srbija devedesetih predlagala da se na Drini grade zidovi koji će jasno razgraničiti Bosnu od Srbije. Cvijećem je, i tadašnja i današnja većinska Srbija, obasipala i Arkanovce i Šešeljevce, i Žute ose i Škorpione, koji su išli u Bosni da se “svete Turcima”. Slala je Srbija u Bosnu vojsku. Jučer se ta vojska vratila u Srbiju.

Slobodan Milošević je slao vojsku. Zoran Đinđić je na Palama sa Mladićem i Karadžićem pekao vola. Boris Tadić sa Draganom Čavićem sklapao sporazume između Srbije i RS-a, a kasnije je s Cecom dolazio na Dodikove predizborne skupove u Republiku Srpsku. Aleksandar Vučić je, dakle, samo nastavio ono što je davno započeto.

Ismijava druga i drugačija Srbija doktora Branimira Nestorovića i njegove teorije da je zemlja ravna i da je na leđima nosi kornjača. Ali prešućuje da je Srbija postala utočište Dušku Kornjači, koljaču Bošnjaka iz Čajniča.

Okretala je glavu druga i drugačija Srbija kada su u nju iz Bosne bježali Svetozar Kosorić, Ljuban Ećim, Tomislav Kovač, Zoran Obrenović Maljić, Momir Savić, Milisav Gavrić, Milomir Savčić … Nisu aktivisti presretali ove ratne zločince na beogradskim ulicama. Jer Drina “nikad neće biti granica”.

Srbi iz Bosne i Hercegovine presudili su Srbiji. Kao što Srbija preko tih ih istih Srba decenijama presuđuje u Bosni i Hercegovini.

Hrvati iz Hercegovine nerijetko presuđuju Hrvatskoj. Kao što Hrvatska preko tih istih Hrvata presuđuje Bosni i Hercegovini.

Samo Bošnjaci ne presuđuju nigdje. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini.

Ram za drugu sliku Denisa Bećirovića: Vanredno političko samoubistvo!

Dosadno vam je? Onda nemate pojma šta je dosada. Ako vam se, ne d’o Bog, nekad ukaže prilika da se vozite sa Denisom Bećirovićem iz Tuzle do Sarajeva, tek ćete shvatiti šta znači riječ – dosadno. Vozio sam se jednom (a ko bi se sa njim svojevoljno uopće vozio dvaput), iz Tuzle do Sarajeva dok je Denis Bećirović bio mlada nada socijaldemokratije. I tada sam shvatio da ovaj kadar SDP-a i nije tako mlad. A još je manje nada.

Pričali su mi tuzlanski SDP-ovci prije petnaestak godina da su jednog jutra došli u prostorije Kantonalnog odbora te stranke u Tuzli i na zidu ugledali dvije uramljene fotografije Denisa Bećirovića. Pored njih je bila po jedna fotografija dotadašnjih predsjednika KO SDP Tuzla. Kada su Bećirovića upitali zbog čega su na zidu njegove dvije fotografije on je odgovorio: “Pa, ja sam bio predsjednik SDP TK u dva mandata”. Provjerio sam ove priče. I, nažalost, bile su tačne. Svaka slika za po jedan mandat.

A kako je započeo svoj mandat u Predsjedništvu BiH, Denis Bećirović će teško uspjeti uramiti svoje dvije slike. Što je, naravno, dobro i za socijaldemokratiju i za Bosnu i Hercegovinu.

“Je l’ ovo onaj film Teško je biti fin”, reći će u naletu duhovitosti  Denis Bećirović mojoj kolegici Anisi Šetki dok je ispred zgrade Parlamenta dijelila DVD-eve na kojima je bio snimak napada Sadika Bahtića na mene.

Pouzdano znam, jer baš tada sam se vozio s njim, da je tu dosjetku smišljao od Tuzle do Sarajeva. Što je dokaz da imamo kreativnog predsjednika. Ali sve bi se to moglo oprostiti da je Denis Bećirović  na onim ključnim stvarima principijelan. I da drži do svojih obećanja.

Proteklih osam godina u državnom parlamentu Denis Bećirović je potrošio govoreći, pored ostalog, o ugovoru države BiH sa Islamskom zajednicom.

“Nepotpisivanje ugovora države s Islamskom zajednicom je diskriminacija”, rekao je, recimo, u maju ove godine Denis Bećirović.

U prvom mjesecu svog mandata ugovor sa IZ-om Bećirović nije ni pomenuo. To je, valjda, pozitivna diskriminacija, jer ne treba se zamarati stvarima oko kojih se ne slažemo sa Dodikom.

“Ja, zaista, mislim da nasi strateški vanjskopolitički ciljevi moraju biti punopravno članstvo u NATO savezu i EU. I to prvo govorim o NATO savezu”, reći će Denis Bećirović u septembru ove godine govoreći tokom predizborne kampanja.

Danas je samo “opredijeljen za NATO”. To što u koalicijskom sporazumu osmorke, SNSD-a i HDZ-a nema NATO-a, Bećirović kaže da ne znači ništa. Jer njega koalicijski sporazumi ne obavezuju osim kada mora glasati za Borjanu Krišto.

“I SDA bi glasala da Krišto bude mandatarka, Izetbegović je to kazao prije izbora”, slavodobitno je na konferenciji za monolog kazao Denis Bećirović.

Znam pouzdano da su ljudi za Denisa Bećirovića glasali baš zbog toga što su vjerovali da on neće raditi isto ono što je radila i SDA. I, umjesto, nove politike dobili smo nove izgovore koji se mogu sažeti u jednu rečenicu – radila je  to i SDA.

“DENIS BEĆIROVIĆ PORUČIO DRAGANU ČOVIĆU DIREKTNO U OČI: Putin u Moskvi i Lukašenko u Minsku mogu biti zadovoljni sa vašim glasanjem u Domu naroda”, napisao je 18. marta ove godine na svom Facebook profilu – Denis Bećirović.

Osam mjeseci kasnije, Denis Bećirović je poručio Draganu Čoviću direktno u oči: “Vaša Borjana Krišto sjajan kandidat za mandatara. Mojim glasanjem su zadovoljni i Čović i Dodik, i Plenković i Vučić”. A možda i Putin i Lukašenko, mada se na prvi pogled čini da je zadovoljan samo Michael Marphy.

“To je najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom razdoblju”, pohvalio se Bećirović nakon što je sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i izabrao Borjanu Krišto.

Na stranu što ni ta tvrdnja nije tačna (Adnan Terzić imenovan u još kraćem periodu), ali da vidimo efekte glasanja.

Recimo, 2014. godine Predsjedništvo BiH (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić) je kasnilo sa imenovanjem mandatara jer je HDZ BiH želio u Vijeće ministara instalirati Dodikov SNSD. Tek kada je Čović, pritisnut glasovima Izetbegovića i Ivanića, pristao da se SNSD izbaci, Denis Zvizdić je imenovan za mandatara.

Sada idemo na 2018. godinu. Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu dopustili imenovanje mandatara za novo Vijeće ministara BiH sve dok Milorad Dodik nije pristao da izglasa Program reformi koji nam je NATO uknjižio kao ANP. Tek kada je Dodik potpisao ANP, Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju za mandatara.

Tako su, dakle, korištene situacije u Predsjedništvu BiH kada je omjer bio 2:1 kontra Milorada Dodika ili Dragana Čovića. I kada se od Denisa Bećirovića očekivalo da iskoristi omjer 2:1 u koristi BiH i da, recimo, natjera SNSD da uz mandatara izglasaju BiH. ugovor Islamske zajednice sa državom, to se nije desilo. Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.

Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

(Oslobodjenje.ba)

Ruska uspavanka za Joea Bidena: Bosna između plina i Pacifika

Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES

Pola sata nakon što je u ponedjeljak, u zoru, u bugarskom selu Vetrino, na obali Crnog mora, odjeknula eksplozija koja je uništila dvadeset i pet metara cijevi, kojom iz Rusije , Južnim tokom, na Balkan dolazi plin, Moskva je pokazala ko je energetski gazda Evrope.

Na molbu iz slabašnog Sarajeva da Federaciju „prespoje“ na neki drug tok, Gazprom je odgovorio samo jednom rečenicom – nema drugih izvora za snabdijavanje plinom.

Drugi izvori, naravno, postoje. Jedan od njih ide preko Ukrajine, ali Rusija više u tu državu, kojoj je zapad obećavao evroatlanske integracije, ne šalje plin, već na njenoj granici gomila svoje vojne formacije.

Bugarski kvar Sarajevo je, na kratko, ostavio bez plina, sve dok se nije ukazala spasilačka služba Aleksandra Vučića, da iz svojih zaliha koje se nalaze u srpsko-ruskim spremnicima u Vojvodini, „posudi nesposobnom Sarajevu“ 600 hiljada kubika za preživljavanje krize.

Dva dana prije plinske krize, jedan drugi „bugarski kvar“ s vlasti je u Sjevernoj Makedoniji svrgnuo socijaldemokatu Zorana Zaeva, nekadašnju političku zvijezdu Balkana, koja je krvave glave, ali bukvalno krvave, svoju državu otela iz ruskih ruku i predala je NATO-u i Evropi. NATO će prigrliti Sjevernu Makedoniju, ali Evropska unija je odlučila da ovu državu opet  vrati u kandže Putinovih „Makedonaca“ koji su privremeno utočište pronašli u Orbanovoj Mađarskoj.

Službenike Brisela i njihovu stvarnu šeficu Angelu Merkel nisu mnogo zabrinula ukrajinska i balkanska pitanja. Berlin je svoje plinsko pitanje riješio dogovorom sa Putinom, gradeći Sjeverni tok II i prepuštanjem prevarenih Ukrajinaca na milost i nemilost hladnoj zimi i još hladnokrvnijem ruskom predsjedniku. Ista sudbina će zadesiti i Sjeverne Makedonce, koji su, za ljubav Evrope, promijenili čak i identitet, da bi ih, na kraju, Evropa prevarila flertujući s plinskim gospodarom iz Moskve.

Nakon Ukrajine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, na redu je Bosna i Hercegovina. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija danas bi (valjda) trebalo glasati o rezoluciji kojom se produžava mandat EUFOR-a u BiH. No, Ruska Federacija u raspravi o mandatu EUFOR-a vidi svoju šansu za konačni obračun sa Uredom visokog predstavnika u BiH, odnosno sa ovlastima koje su, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, utvrđene u Bonu. Te bonske ovlasti posljednjih je dana jula ove godine iskoristio visoki predstavnik Valentin Inzko, kada je, na oproštaju od funkcije, nametnuo izmjene zakona kojim je inkriminirao negiranje genocida. Sedam dana kasnije Inzko je, nakon nevjerovatne diplomatske ofanzive Njemačke, morao napustiti funkciju da bi u njegovu stolicu sjeo Christian Schmidt. Rusija je odmah osporila Schmidtovo postavljenje, što je, naravno, bilo očekivano. Ali šutnja Berlina koji je učinio sve da otjera Inzka i postavi Schmidta potpuno je (ne)očekivana. Od svog Visokog predstavnika Njemačka je napravila „uvodničara“ na sajmovima Aleksandra Vučića, srpskog predsjednika u čijim se balkanskim akcijama spajaju Angela Merkel i Vladimir Vladimirovič Putin.

Za razliku od beogradskih sajmova, Christian Schmidt teško da može dobiti status uvodničara na, za danas, zakazanoj raspravi u Vijeću sigurnosti. Poslao je Schmidt i svoj redovni izvještaj u kojem upozorava Ujedinjene nacije da je Bosna i Hercegovina na rubu sukoba u BiH. No, moskovske diplomate odlučuju hoće li on dobiti riječ.

Za to vrijeme, Berlin nastavlja saradnju s Moskvom. Kada je nekadašnja „evropska plinska miljenica“ Ukrajina zatražila pomoć u naoružanju od Njemačke kako bi se odbranila od Rusije, Berlin je rekao: ne. Slično „NEIN“ je odjeknulo i Sjevernom Makedonijom kada je Zoran Zaev tražio kandidatski status kojim bi spasio obraz i svoju zemlju.

Angela Merkel je, ipak, bila zagledana u Aleksandra Vučića, kojem je odlučila ostaviti u amanet balkansko pitanje. Jer ona je imala preča posla na Baltičkom moru, gdje je ruska firma kojom upravlja bivši njemački kancelar Gerhard Schroder provlačila plinovodne cijevi koje su povezale Berlin i Moskvu u takozvanom projektu Sjeverni tok II koji je zauvijek raspršio ukrajinske snove o EU i NATO-u.

A gdje je, za to vrijeme, američki predsjednik Joe Biden? Zagledan u pacifičke dubine, na tlu Evrope je utonuo u duboki san, dok se u pozadini čuje ruska uspavanka Bayu Bayuški. A kad vuk dođe, bit će kasno…

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je iznio Fikret Abdić”

Vjerovatno niste primijetili… takvo je danas vrijeme – svako se o svome jadu zabavio. Ko će slušat’ tuđu muku.  Pa eto, rekoh, da vam javim: odapeo Mihalj Kertes.

Postratna djeca bosanska ne mogu se sjetiti tog lika. Svoja najveća zlodjela počinio je prije nego što su oni rođeni. Sa završetkom rata, njegova zvijezda, kako se ono veli, „počinje da tamni“. No Kertesu niko, ni na ovom, ni na onom svijetu, ne može oduzeti mjesto u Hades of Fame velikosrpskog nacionalizma.

Oni stariji bi se našeg junaka sjetiti mogli. I trebali. Jer Mihalj Kertes, zvani „Bracika“, bio je jedan od najbližih i najefikasnijih saradnika Slobodana Miloševića. Šta god je taj zlotvor radio, Kertes mu je bio desna ruka. Kako to nevino piše u Kertesovoj biografiji: „Bio je na funkcijama člana Predsjedništva Srbije, načelnika Službe državne bezbednosti Jugoslavije, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova i direktora Savezne uprave carina“.

Bio je, dakle, Miloševićev čovjek za naoružavanje i snabdijevanje Srba u Bosni i Hrvatskoj te njegov čovjek za kršenje sankcija pod koje je Slobina država – kurac država: „razbojnička družina“, kako bi rekao Sveti Augustin; kurac razbojnička družina, nego zločinački stroj – zapala.

Kako i dolikuje kada ode velikan zločina, javno saučešće zbog njegove smrti izrazio je srbijanski despot, Aleksandar Vučić. Naravno da je Acika pripazio Braciku. Po presudi Haškog trubunala u slučaju „Stanišić i Simatović“, Kertes je bio član Udruženog zločinačkog pothvata koji je za cilj imao da eliminiše ne-Srbe iz velikih dijelova Bosne i Hrvatske.

Imao je, hoću reći, Vučić zašto pustiti suzu za Kertesom. Na to mi je pažnju skrenuo Haris Imamović: upravo je Bracika Kertes istinski autor „Otvorenog Balkana“. On je bescarinsku zonu sve do Ogulina-Karlobaga-Virovitice osmislio još 1991.

E, braćo i sestre… Kako je “Otvoreni Balkan” tada lijepo i glatko funkcionisao… U što se imao prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

S tim u vezi… Šta je? Đe je ba zapelo? Ma šta kažete, Dodik i dalje nacionalista? Iako je Osmorka odlučila da se posveti takozvanim „životnim temama“, Dodik i dalje gura svoju secesionističku politiku? Pa može li to biti… Rekli su mu: „ne treba NATO“. Rekli su mu „može Buk Bijela“. Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je navodno, tokom nekakvih mirovnih pregovora, iznio Fikret Abdić. Jednostavnom a efektnom platformom koja glasi, parafraziram Fikreta: nemamo nikakvih zahtjeva, za ništa se ne zalažemo i na sve pristajemo. I opet – Dodik isto, sve po starom? Tja, tja, tja…

Šteta. Jer ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.

Ta ideja, ako sam dobro razumio, počiva na pretpostavci da su srpski i hrvatski velikodržavni projekat nastali kao reakcija na bošnjački nacionalizam. Kontate? Načertanije, Stari zavjet velikosrpskog nacionalizma, napisano 1848, nastalo je kao reakcija na bošnjački nacionalizam iz 1991. Komad BiH kao dio Pavelićeve NDH rezultat je buđenja bošnjačkog nacionalizma i politike SDA.

Moljevićeva Homogena Srbija napisana je 1941. u znak protesta na aktivnosti takozvanog „političkog Sarajeva“ koje će se desiti pola vijeka kasnije.

Obični, mali ljudi reaguju na ono što se desilo. Velikani, poput Kertesa, reaguju danas na ono što će se tek desiti u nekom dalekom sutra. Njihova djela naknadno stiču opravdanje.

U takve velikane spadao je i Amfilohije Radović, Miloševićev i Karadžićev duhovnik.

Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, koji je tema Njegoševog “Gorskog vijenca”,  Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida. Istorijska nužnost, takoreći. Citirane Amfilohijeve riječi su istinski klasik dehumanizacije žrtve. Amfilohije je ne samo ustvrdio da je islam “lažna vjera”, nego i da su muslimani “lažni ljudi”. Strašno je pobiti ljude, kaže on. Ali ako su ti ljudi lažni, ako zapravo i nisu ljudi – a onda, jebi ga, i nije tako strašno.

Sve vam ovo pričam zbog sljedećeg. Već vijek i po, centralna ideja političkog Beograda je stvaranje balkanskog imperija. Nekad je to elaborirano onako kako je učinio Garašanin. Kasnije se to zvalo Homogena Srbija. Poslije toga – Velika Srbija. Danas: srpski svet i Otvoreni Balkan. Ta ideja je živa. I nikakvo popuštanje i klečanje pred njom tu ideju neće zaustaviti.

Dino Konaković, Nikšić i Enver Kazaz mogu se obući u cheerleadersice. Mogu tako odjeveni otići na utakmicu KK Igoke-e i tamo vrckati stražnjicama i pokazivati roze gaćice veselom Dodiku; mogu se popeti na krov Vijećnice i odatle, kao što su The Beatles nekada svirali na krovu zgrade u Camdenu, repati odabrane hitove Beogradskog sindikata; mogu činiti isto što i čovjek koji, dok nepokretan leži pred kamionom bez kočnica koji juri ka njemu, vjeruje da će se spasiti ako bude dovoljno ponizan pred pijanim kamiondžijom.

Sve zalud. Meščini da to neće pomoći. Meni to liči na onu hiperrasističku dosjetu koja kaže: manje crnaca, manje rasizma; manje bošnjaštva, manje velikosrpskog nacionalizma.

S druge strane, štatijaznam… Možda treba probati. Kako ono kažu: lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...