Privatna posjeta, službeni šamar, tako bi se u najkraćem mogao definirati odlazak Milorada Dodika Zagrebu. I mada baš niko nema dilema da je i jedno i drugo rezultat politike susjedne nam države, ili baš zato, nije zgoreg otvoriti pitanje šta je ko dobio ovim desantom sa Pantovčaka. Srpski član Predsjedništva BiH otišao je u radni posjet Zagrebu, saopćeno je iz njegovog kabineta, uz precizan raspored: nakon sastanka sa Njegovim visokopreosveštenstvom mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim gospodinom Porfirijem, slijede sastanci s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem u vili Prekrižje na Pantovčaku, a potom sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem u zgradi Vlade. Kako Bosna i Hercegovina – i po izvornom i po svakom interpretiranom slovu Daytona – ima tročlano državno Predsjedništvo, što znači vrlo precizne mehanizme odlučivanja svake vrste, druga dvojica članova (većina, dakle) državnog vrha javno su kazali da ovaj radni posjet nije usaglašen i dogovoren te je stoga Dodik u Zagrebu privatno. I zanimljivo: to je ispalo jedino oko čega su se službeno Sarajevo i službeni Zagreb složili, s obzirom na to da je Milanović požurio objasniti kako Dodik u Zagrebu boravi kao predstavnik Srba (i to na njegov poziv), a Plenković je novinarima povjerio kako mu je Milanović rekao da Dodik dugo insistira da dođe. Zbog toga, valjda, nije bilo zajedničkih izjava, ali jesu uslijedile pojedinačne. I dok se Plenković nastojao ponašati i evropski i državnički, Milanović je – možda i nasekiran što su ga novinari iz Hrvatske podsjetili na ne tako davne opise u režiji ovosezonskog uvaženog gosta (Dodik je prije četiri godine Milanovića nazvao “iskompleksiranim političarem i čovjekom, koji pola dana živi kao ustaša, a pola kao partizan, a i ime mu neodoljivo miriše na srpsko”) – jedva dočekao da ode u Beč pa da ponudi svoje viđenje BiH, uopće se ne obazirući da govori o drugoj državi.

Susjedna država je, za Milanovića dakle, yugo 45, i ne može biti passat, objasnio nam je, pa nastavio: “Krše se neka temeljna pravila i sad sam, nažalost, konačno čuo da su ljudi koji to rade svjesni. Dakle, oni su svjesni da krše pravila koja su potpisana i preuzeta prije 25 godina s argumentima da nema konstitutivnih naroda”, a onda obrazložio kako je Dodik sugovornik jednako kao i Bakir Izetbegović, te se pohvalio kako Hrvatska ima jako napredan odnos prema manjinama?! Ako se ovako predsjednik Hrvatske zalaže za Hrvate u BiH, onda su zaista u problemu. Na stranu sad što se za konstitutivnost i Srba i Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine izborio pred Ustavnim sudom BiH Alija Izetbegović (ko zna, možda zato Milanović zove Bakira?), na stranu čak i za Milanovića poražavajući podatak da sa svojim gostom nije prozborio koju o položaju Hrvata u RS-u, već nedvosmisleno upirao prstom u hrvatsko-bošnjačke relacije, predsjednik Hrvatske je ostavio prostor da se upravo njegov istup razumije kao zalaganje za Hrvate jednako kao za manjine u Hrvatskoj?! U zemlji u kojoj su Hrvati uistinu konstitutivan narod, mada se njihovo političko vođstvo upinje da tu konstitutivnost ostvari samo u jednom dijelu Federacije BiH, ne krijući ambiciju Dragana Čovića da Hrvati budu svoji na svome u dva kantona baš onako kako je Dodik svoj na svome u većem dijelu jednog entiteta, gdje je SNSD neprikosnoveni vladar baš svega.

Naš kolumnista Dragan Markovina podsjetio je na Milanovićevu odanost najproblematičnijim Tuđmanovim idejama, onim o podjeli BiH, idejama koje su – kako god i Hrvatska i HDZ u BiH slavili šestorku – u Haagu proglašene udruženim zločinačkim poduhvatom i kažnjene sa više od 100 godina zatvora. Te ideje su, nesumnjivo, doprinijele ratnom iseljavanju Hrvata iz BiH, ali je politika getoiziranja Hrvata koju nedvojbeno provodi Dragan Čović pogurala odlazak Hrvata iz postdejtonske BiH. S Milanovićevim zalaganjem da dobiju prava manjina, makar ta prava bila kao i u Hrvatskoj, i realnom opasnošću bošnjačke radikalizacije (i) zbog ovakvih dobrosusjedskih odnosa (pored već ukorijenjenog nacionalizma), ona prijetnja Bakira Izetbegovića o događanju komšića na nižim razinama vlasti, izrečena nedavno na N1, počinje da zvuči proročanski. A baš je Izetbegović također pozvan u predsjedničku vilu na Pantovčaku! Moguća su dva scenarija: onaj građanski dio BiH nada se da neće otići i da će na taj način pokazati da vjeruje u institucije, kako naše domaće tako i susjedne zemlje. Uopće nemam dilema da onaj tvrđi dio SDA smatra kako ovaj poziv treba iskoristiti, ma kako to značilo pristajanje na Milanovićevo shvatanje konstitutivnosti, on je uostalom lider najveće bošnjačke partije i čak nema problem da kao takav službeno posjeti Zagreb: pa zar to onda nije jednak šamar hrvatskom evropejstvu?

Baš stoga vrijedi baciti pogled i na istok, jer koliko se god naše (pro)zapadne komšije odricale Balkana, djela, kao i obično, ne daju im za pravo. Milanović je savršen primjer. A nema uopće sumnje da i Beograd – da ne kažem Aleksandar Vučić – ima neke svoje stavove o Dodikovim putešestvijama i retorici, tim prije što mu ne može biti nimalo svejedno kad Dodik jedno priča u Zagrebu, a drugo kad je s njim. Pa ga onda on mora obuzdavati. Vučić je u više navrata u posljednji mjesec javno objašnjavao Dodiku da je RS entitet u BiH. Do trećeg entiteta mu nimalo nije stalo, zabavio se o kosovskom jadu i upravo zato je jasno da mu Dodik svojim ponašanjem uopće nije pomogao: uostalom, od gotovog stava Predsjedništva BiH da ne otvara pitanje Kosova, servirao mu je veresiju. I mada je na zloslutnu reafirmaciju Karađorđeva i priče o hrvatsko-srpskom pomirenju na račun BiH od Bošnjaka reagirao jedino reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, ne treba biti odveć mudar da se razumije kako jedini konsenzus koji postoji za ovaj dio svijeta jeste onaj o sprečavanju novog rata. A za zelenim stolom podjelu BiH neće izvojevati Milanović, barem je to jasno. Vjerovatniji je – kad je o BiH riječ – scenarij Vuka Draškovića, o srpsko-bošnjačkom pomirenju, kojem bi se Vučić mogao okrenuti i po cijenu dalje potrebe da obuzdava Dodika. Ili možda baš zato.

Redovno dobro obaviješteni Slobodan Vasković tvrdi da je Dodik i bio u Zagrebu kako bi Milanovića i Plenkovića “zamolio da se za njega zauzmu kod Angele Merkel, kancelarke SR Njemačke, da ne podrži primjenu bonskih ovlaštenja prema njemu, kao ni zabranu ulaska u EU, što je, takođe, jedna od vrlo mogućih mjera prema lideru SNSD-a, ukoliko nastavi sa agresivnom, šovinističkom i retrogradnom politikom kojom urušava odnose u BiH i regionu”. Zanimljivo, nekako u isto vrijeme kad je Vasković pisao ovaj blog i visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko progovorio je o bonskim ovlastima, javno priznajući da su SAD i Njemačka već tražile njihovo vraćanje u život. Inzko je do sada puno puta – odgovarajući upravo Dodiku na zahtjeve za ukidanjem OHR-a – rekao da je baš njegovo ponašanje garant opstanka međunarodne zajednice s Uredom visokog predstavnika u BiH. I sam Inzko, kaže, preferira domaća rješenja, no njih nema ni na vidiku i neće ih ni biti do Nove godine, dok svi lokalni izbori – uključujući i mostarske – ne prođu. A poslije ćemo vidjeti. Već sada je jasno da su i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima podastrte teme opstanka umjesto vode, puteva i lokalne zajednice, a samim tim još jasnije da jačaju šanse nacionalističkim opcijama da zabetoniraju svoje općinske atare. Ako je to bio Milanovićev cilj s ovim pozivima Dodiku i Izetbegoviću u Zagreb, bit će da je uspio. Čovića će, vjerovatno, osobno posjetiti u Mostaru, početkom decembra.