Kolumne

Kolumna Senada Avdića: Bakirov filmski “crni talas”

Bakir Izetbegović, onemoćali lider rahitično-sklerotične Stranke demokratske akcije nakon očigledno temeljite, pažljive i zahtjevne analize, kakve su mu, poznato je, svojstvene, napokon je otkrio i raskrinkao najopasniju od svih agresija koje su se nadvile nad “našom državom i našim narodom”. To je, utvrdio je on, pa odmah rastelalio preko svog porodičnog portala “Faktor” “tiha agresija”. Imamo mi u BiH agresija svake vrste, boja i dezena, na bacanje imamo agresija, prosto se ne možeš odlučiti koja je od koje opasnija i podlija. No, zato “njegov narod” ima Izetbegovića/e, koji ih zna učiti, potom nijansirati, klasificirati i kontekstualizirati opasnost od agresije i drugih nedaća. Zašto je, baš ta najopasnija?

“Ova tiha agresija je najopasnija, jer je narod nije ni svjestan, nasjeda na nju. Tuđa kultura i nekultura polako nadiru u naš prostor i istiskuju autohtone vrijednosti, gradi sistem vrijednosti našoj djeci. Mnogi Bošnjaci u borbi za interese i vlast učestvuju u tome. Laž potiskuje istinu”, kazao je lider SDA. Ovo njegovo otkriće je pomalo zazvučalo kao prigodan omaž ovih dana preminulom Božidaru Nikoliću, redatelju “Balkanskog špijuna“, remek-djela iz žanra detekcije “tihe agresije”.

Tiha agresija brijeg roni

Ako ste mislili da je mnogo opasna, pa i kobna, ona sada već višegodišnja agresija kada vam neko otvori istočnu granicu zemlje i propusti kroz nju desetine i hiljade migranata, a onda neko drugi, a suštinski sa istim motivom,  uz pomoć druge države, hermetički začepi drugu, zapadnu granicu, pa migranti umjesto tamo gdje su naumili na Zapad, prenapuče cijeli jedan dio zemlje, grdno ste se prevarili. To možda jeste, opasno, ali nikako, po kriterijumima mlađeg Izetbegovića, nije najopasnije.

Ukoliko ste, pak, lakomisleno zaključili da nema plastičnijeg primjera agresije, njenog egzemplarnog uzorka, nego kada vam susjedna država, bez vašeg znanja (i imanja) provuče cijev plinovoda ispod nabujale Save pa njime udahne novi energetski život Rafineriji u vlasništvu treće države, opet ste se, malo, da prostite, zajebucnuli. Ta je agresija vidljiva, pa narod na nju ne nasjeda, dakle, suštinski je bezazlena i faktički bezopasna. Ima i takvih koji su, neuki i neupućeni, spremni ruku u vatru turiti da je strašno opasna agresija kada vam se premijer jednog entiteta i premijerka druge države (ili predsjednik druge države i predsjednica jednog entiteta) sinhrono i sa olakšanjem popišaju, čitavu jednu hidro-akumulaciju mokraće usmjere na Ustavni sud i njegovu presudu da su rijeke u vlasništvu države, bez čije je odluke na njima gradnja hidroelektrana nezakonita. Ali, eto, veli Bakir Izetbegović, da ima i grđih i gorih agresija od toga, ima onih tihih, podmuklih, hinjskih, pritajenih, za koje čak i ne znaš da su agresija, dok ti to onaj ko na sve misli ne rastvori i obasni svojim riječima.

Ta, tiha agresija, na koju se narod u neznanju, naivno i prostodušno upecao je, naime, duhovne prirode, identitetskog karaktera, to je sofisticirana invazija, permenetni desant na dušu, mentalnu građu, raspamećivanje “našeg naroda”. Evo kako tu nevidljivu pošast Izetbegović u istom razgovoru razgolićuje, osvjetljava, čini vidljivom i transparentnom.

“Vidite, ogorman je uspjeh odbraniti zemlju, afirmisati vlastiti identitet, vjeru, vratiti ime narodu, njegovom jeziku”, veli on podsjećajući da taj uspjeh nije sa neba pao, nego su mu doprinijeli najbolji među nama, odnosno njima iz SDA, koji duduše, imaju nekog popusta i kredita na Nebu.

“Na koji način čuvamo uspomene na njih? Sjetimo se nekoliko izjava 1. marta i 25. novembra. Šta rade i šta čekaju naši intetelektualci, historičari, umjetnici? Naša kinematografija je odlična, ali ona nije zabilježila postojanje bosanskog heroja”, kazao je Izetbegović, usiljenim maršom se približavajući svom krajnjem odredištu, odnosno izvorištu “najgore, tihe agresije”: Bosanskohercegovačkom filmu, odonosno kinematografiji kao takvoj.

“Njega (bosanskog heroja, op. S. A.) nema u bosanskohercegovačkom filmu. Heroji su izgleda neinteresantni bosanskohercegovačkim scenaristima. Postoje (u filmovima, op. S. A.) bosanske i bošnjačke žrtve, postoje eksremisti, šverceri i lopovi, pripadnici LGBT pokreta koji bježe sa devizom “Go West”, ali branilaca u bosanskom filmu nema. Nema bosanskih lidera u našim filmovima, serijama, ima pijanica i jugonostalgičara kojim se smiju u susjednim zemljama!”

Svakome ko ima barem letimičan uvid u poslijeratnu bosanskohercegovačku kinematografiju i televizijsku produkciji, lako je prepoznati filmove i televizijske serije u kojima je predsjednik SDA identificirao elemente  “tihe agresije”, sadržaje u kojima “laž potisukuje istinu”. “Ekstremiste, švercere i lopove” prepoznajemo kao junake niza značajnih ovdašnjih filmova, poput “Na putu”Jasmile Žbanić (ekstremisti, vehabije), na “švercera i lopova” nalatjet ćemo  u svakom kadru filmova Srđana Vuletića“Ljeto u zlatnoj dolini” i “Teško je biti fin”“Gori vatra”Pjera Žalice.. Jasno je, ašićare, da “pripadnici LGBT-a” čeznu za odlaskom na Zapad u filmu “Go West” Ahmeda Imamovića (kojeg je Izetbegović nedavno svojeručno primio u članstvo SDA!). “Pijanica i jugonostalgičar” kojem se smiju u susjednim zemljama” je, Izet Fazlinović, kojeg u seriji “Lud zbunjen normalan” glumi neponovljivi i nenadoknadivi glumački bard Mustafa Nadarević. Pitanje je da li su se u “susjednim zemljama” , a i u ovoj našoj, ljudi zadnjih godina više smijali rastresenom “pijancu i jugonostalgičaru” Izetu-Mustafi, ili tragikomičnom lideru Stranke demokratske akcije.

Nisu Bakiru Izetbegoviću, njegovom istančanom filmskom ukusu baš po volji ni filmovi u kojima se govori o bosanskim i bošnjačkim žrtvama, jer “branilaca u njima nema”.

Pa kad je već metodom vulgarne moralno-političke eliminacije otpisao manje više sve što je vrijedno, relevatno, međunarodno verificirano i kritičarski hvaljeno u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, red je da čovjek čija je najveća i jedina veza sa filmom porodična isprepletenost i kooperativnost  sa vlasnicima Sarajevo film festivala Mirom Purivatrom i suprugom mu, izdiktira scenaristima i režiserima šta bi trebali pisati i snimati. Umjesto što vrše “najopasniju, tihu agresiju” na bošnjački narod i podmeću mu “laž umjesto istine”. Treba snimati filmove o “braniocima” i “bosanskim liderima”, poručuje lider stranke koja je srušila komunizam. Nedemokratski društveni poredak kojeg je SDA sa zbratimljenim nacionalističkim partnerima porazio,  je u svom izvornom učenju, Lenjinovom, tretirao i upotrebljavao film kao “najznačajniju umjetnost”. Nije daleko od tog “lenjinizma” ni mlađi Izetbegović, koji filmu i vizuelnim umjetnostima daje toliki značaj da mu pripisuje nerealne moći – vršenje “najopasnije, tihe agresije”.

O herojima, liderima i filmovima

Evo, spiska najvažnijih tema, ličnosti i događaj sa kojima lider SDAlicitira i preporučuje (nameće?!) filmskim scenaristima i redateljima da ih ekraniziraju.

O rahmetli Aliji je seriju snimila turska TV, o Dudakoviću, Oriću, Hamdiji Abdiću Tigru, koji je nadmudrio Fikreta Abdića i nanio mu prvi poraz nije niko… Nema naših heroja, ali je zato srbijanskih serija na kanalima u Federaciji toliko da ćemo i početi govoriti ekavskim govorom”.

Umjesto Izeta Fazlinovića, “pijanca i jugonostalgičara”, Bakir Izetbegović za junaka ovdašnjih serija predlaže svoga oca Aliju. A gdje je Alija, na prvim linijama, zna se, tu je i sin Bakir, kojeg su turski scenaristi predstavili u svojoj humorističnoj seriji kao borca, ranjenika i ozbiljnog kandidata za šehida. Umjesto “ekstremista, švercera i lopova”, treba snimati filmove o herojima Naseru Oriću i Hamdiji Abdiću-Tigru, legendarnim komandantima za koje je teško utvrditi jesu li teže gubitke u ratu nanijeli agresorskim zavojevačima, ili, i u ratu i u miru, “ekstremistima, švercerima i lopovima”.

Dvadeset i šest godina nakon okončanja rata, Bakir izetbegović trasira neku svoju kulturnu i umjetničku politiku, bezmalo maostičku “kulturnu revoluciju” koja bi favorizirala i nametala akterima kulturne scene tematske okvire i kreativne obrasce osjenčene patriotskom potrebom i obavezama da se veličaju naši “lideri i heroji”. U komunizmu/socijalizmu se ova doktrina nazivala teorija odraza, ili socijalistički realizam, sa kojom su i umjetnici i glavni poltičke akteri u bivšoj zajendičkoj državi rasčistili u godinama neposredno nakon rata. (Čuveni govor Miroslava Krleže iz 1950. na Kongresu pisaca). Recimo, prije pola stoljeća, također 26 godina nakon rata, Bahrudin Bato Čengić snimio je film “Slike iz života udarnika” u kojem je kritici i satiri podvrgao lažni moral komunističkih moćnika koji su se zaklinjali u radničku klasu i zaklanjali iza njenih heroja. Kroz primjere udarnika, poput jednog drugog heroja, Alije Sirotanovića, obespravljenoig, izmanipuliranog, a u osnovi “prezrenog na svijetu”, Čengić se ruga i socijalističkim šarenim lažama i navodnoj “avangardi radničke klase”, a zapravo “crvenoj buržoaziji”. Možete li pola stoljeća kasnije zamisliti da se snimi, državnim novcam i javnim fondovima, film koji bi snimio slike iz života boraca, zlatnih ljiljana, invalida, porodica palih boraca i konfrontirao ih sa slikama iz života njihovih civilnih i vojnih komandanata Izetbegovića, Ganića, Orića, Abdića…

Zoran Milutinović, autor po mnogo čemu problematične, sa pozicije pansrpskog diskursa pisane, ali ne nužno i sasvim netačne knjige “Bitka za prošlost”(“Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam) ukazao je na fenomen, kako ga je nazvao “muslimanskog realizma”, ili “musrealizma”, svojevrsne replike mrskog “socrealizma” koji mu je prethodio. “Musrealista”, piše on “treba da prikazuje stvarnost ne onakvom kakva jeste, ili on misli da jeste, nego kakva bi trebala da bude”. Dakle, idealizirano i ideologizirano. To je kreativni postupak kojeg Bakir Izetbegović, njegovi mediji i “intelektualci” traže od (filmskih) umjetnika. Vjerovatno bi, ne samo filmski, vrhunac tog umjetničkog postupka bio film kojeg je odmah iza rata o Armiji BiH i njenom civilnom komandantu Aliji Izetbegoviću, planirao snimati stari opsjenar Veljko Bulajić: srećom, odustalo se, nakon što je utvrđeno da nakon prvih 2-3 miliona dolara, film ni scenarij još uvijek nije imao.

Vrlo je indikativno, ali nikako ne i neočekivano, da se niko iz filmsko-umjetničke zajednice još uvijek, dva-tri dana nakon što je intervju sa Bakirom Izetbegovičćem objavljen, nije oglasio tim povodom, niti ga javno komentirao. Isti oni ljudi koji ne propuštaju priliku da se javno očituju, oštro reagiraju na zlostavljanje glumica u Srbiji, ili suspektne izjave Čovića, ili Dodika, odjedno nikom ponikoše i u crnu “ničiju zemlju” propadoše nakon što ih je lider jedne stranke prokazao i prozvao za “tihu agresiju” i bavljenje nepatriotskim poslom. Vrlo je ljupka i dražesna opurtunistička filmska scena u Sarajevu, klijentelistički i interesno povezana sa samim vrhom bošnjačkog tranzicijskog kriminala i politike. Treba je razumjeti: najugledniji njeni predstavnici zadeverani su posljednjih nedjelja oko novog filma Danisa Tanovića, kojeg ne bi bilo bez novca turske televizije TRT, a turske državne televizije ne bi bilo da nema, zna se…ono dvoje sa Poljina!

Prozvani propali u (ničiju) zemlju

Nije, isto tako, niko od filmskog “esnafa” (kako to voli kazati Izetbegovićev agent u filmsko-umjetničkom svijetu glumac Emir Hadžihafizbegović) propustio prepoznati smrdljive nacionalističke porive onih koji su prije dva-tri mjeseca ponizili Bogića Bogićevića. Međutim, nije se, niko od njih, časnih građanskih režisera, glumaca, scenarista … sjetio da isti nacionalistički zadah prepozna i osudi u divljačkom, vulgarnom napadu jedne pomahnitale redateljice, Ines Tanović, na Milenka Prstojevića Badeta, dugogodišnjeg filmskog i televizijskog radnika, čiji se moral i čestitost mogu porediti sa Bogićevićevim. “SDA je za direktoricu Filmskog centra imenovala Ines Tanović iako on nije član SDA”, napisao je nedavno Hadžihafizbegović, vjerujući da time ekskulpira vlastitu stranku od utjecaja na umjetnički život. Nimalo ne čudi što gospođa nije član SDA, jer čak ni oni takve huligane ne primaju, osobito otkako je to radno mjesto popunjeno Harisom Zahiragićem.

Ne treba, objasnio je Bakir Izetbegović i zbog čega je to tako, snimati filmove (samo) o patnjama, stradanjima “Bošnjaka i Bosanaca”, treba se podvetiti “našim liderima i herojima”. Promašila je u tom (be)smislu svoju temu Jasmila Žbanić kada je u svom filmu, kojem je za dlaku umakao Oscar, tretirala patnju, stradanja, genocid nad hiljadama Bošnjaka i globalne izdajničke okolnosti koje su omogućile taj užas. Jer, u filmu nema heroja nigdje! Svoj (negativan) sud o Žbanićkinom filmu dao je i “heroj” Naser Orić,  koji se ne pojavljuje u filmu, jer ga paklenih julskih dana 1995. kao ni prethodnih mjeseci, nije bilo u Srebrenici, a bilo ga je svugdje drugo na “slobodnim teritorijama”. A zašto se Oriću početkom proljeća 1995. godine naredilo da napusti Srebrenicu i svoje vojnike u njoj, odgovor je imao, pored ostalih, i još jedan potencijalni filmski junak, lider Alija Izetbegović. Eto ozbiljnog izazova za scenariste, da jednim filmom dvojicu heroja i lidera i jedan genocid obuhvate! Teško da bi to mogao biti onaj film koje Emir Hadžihafizbegović najavljuje da će se snimati o “kontroverznom” komandantu iz Srebrenice…

(slobodna-bosna.ba)

O američkim sankcijama i bosanskom pravosuđu: Bosanski “blacklist”

Mjesecima već američki zvaničnici koji su bili i koji će tek dolaziti u Bosnu i Hercegovinu prijete sankcijama korumpiranim političarima. Dio medija spekuliše imenima budućih “kažnjenika”, govori se o sankcionisanju firmi preko kojih korumpirani političari izvlače novac iz budžeta i javnih preduzeća i pitanje je samo dana kada će zvanične odluke biti saopćene.

Koliko god bh. zvaničnika i biznismena bude na crnoj listi SAD-a, to će biti samo “kap u okeanu”. Jer lista korumpiranih mnogo je duža od one koju obznanjuju vlasti SAD-a.

Najzvučnije ime

Zvanični podaci kažu da smo na vrhu liste po korupciji, a na dnu liste po broju pravosudnih slučajeva korupcije. Što je, nekako, i logično. Jer tamo gdje se korupcija ne procesuira, znači da je zahvatila cijeli sistem.

Desetine bh. zvaničnika su bile ili se i danas nalaze na crnoj listi SAD-a. Neki su tu završili zbog korupcije, neki su na listi zbog ratnih zločina, neki zbog terorizma, a neki zbog organiziranog kriminala. Pokušavam, evo, da se na prvu sjetim nekog bh. državljanina koji se nalazi na crnoj listi, a koji je pravosnažno osuđen pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. I ne uspijevam.

Milorad Dodik je, svakako, najzvučnije ime. On je danas član Predsjedništva BiH, predsjednik je vladajuće partije u Republici Srpskoj, prijete mu novim i još oštrijim sankcijama, ali to za bh. pravosuđe proteklih godina nije značilo ništa. Milorad Dodik čak nije ni osumnjičen. On je svjedok svojih sumnjivih poslova.

Nikola Špirić s porodicom je na crnoj listi SAD-a. Tamo je završio zbog korupcije. A u BiH je završio na listi SNSD-a i postao državni delegat u Domu naroda BiH. On još uvijek može izvaditi uvjerenje o nekažnjavanju u kojem piše – neosuđivan i može pribaviti uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka.

Prije nekoliko dana na Ilidži sam, sasvim slučajno, sreo Nasera Keljmendija. I on je lice sa crne liste SAD-a, povezano sa trgovinom drogom. Pred bh. pravosuđem nikad nije osuđen. Slobodan je čovjek i biznismen.

Nusreta Imamovića sam sreo prije petnaest godina u Gornjoj Maoči. Bio je vođa selefija u BiH, a sve relevantne institucije su upozoravale na njega i njegovo djelovanje. Tužilaštvo BiH ga je hapsilo u čuvenoj akciji Svjetlost, ali Nusret Imamović je na sirijsko ratište otišao kao – “neosuđivan”. Na američkoj crnoj listi označen je kao jedan od najtraženijih svjetskih terorista koji je povezan sa Al-Kaidom.

I bivši SDA-ov generalni sekretar Amir Zukić je završio na američkoj listi zbog korupcije. No, prije nego što su ga američke vlasti sankcionisale, on je ostao bez pozicije stranačkog sekretara nakon što ga je Tužilaštvo Kantona Sarajevo optužilo za korupciju u slučaju Bosna. No, ni Zukić nije osuđen pred bh. pravosuđem.

Slobodno živi u Hrvatskoj

Bivši lider HDZ-a BiH Ante Jelavić je na crnoj listi SAD-a. On slobodno živi u Hrvatskoj, gdje se skriva od bh. pravosuđa koje ga potražuje zbog slučaja Samouprava. Ali i on je, formalno-pravno, neosuđivan.

Kao, uostalom, i većina bh. zvaničnika čija su imena završila na crnoj listi SAD-a, a da razlog sankcionisanja nisu bili ratni zločinci.

I šta nam ovo pokazuje?

Borbu protiv korupcije u BiH ne može voditi Amerika. Borbu protiv korupcije u BiH mora voditi bh. pravosuđe. Nakon što je Gordana Tadić “udaljena” s pozicije glavne tužiteljice iz Tužilaštva BiH, čini se, pušu neki drugi vjetrovi. Vidjelo se to proteklih dana u Banjoj Luci i u Sarajevu, gdje su provedene brojne policijske akcije. Ostalo je još da se ti vjetrovi usmjere i prema zapadnoj Hercegovini, pa da promjena bude potpuna.

Elmedin Konaković – oralna vertikala: Čovjek koji ne bježi od bilo koje fotelje i od uvođenja “člana 133”

Ima na Wikipediji, onoj online enciklopediji iz koje svoje znanje crpi Elmedin Konaković, poprilično vjerodostojno objašnjenje šta je u bivšoj Jugoslaviji značio famozni “član 133”. I od povratka tog člana u bh. zakonodavstvo lider Naroda i Pravde uopće ne bježi.

Laže klix, laže Istraga.ba, laže NAP, laže Borka Rudić, laže Slobodna Bosna, laže Faktor, lažu BH novinari. Čak je i Općinski sud u Sarajevu slagao kada je utvrdio da je Žurnal objavio istinu o dugovima koje su kantonalnim preduzećima ostavile privatne firme koje je osnovao kantonalni premijer Elmedin Konaković.

Branit će se, kaže, od svake laži. Branit će se Faćom i Hilmijom Garibovićem. Branit će se Denisom Stojnićem i sličnim sarajevskim uglednicima koji u svojim dosjeima imaju više mjeseci zatvora nego što je Konaković u košarkaškoj karijeri postigao poena.

To su časni momci, reći će Konaković na Federalnoj televiziji prije nego je postao simbol otpora protiv Sebije Izetbegović, režima i drugih SDA-ovih tajkuna sa američkih crnih lista. Častan je bio i Amir Zukić, onaj bivši generalni sekretar SDA koji je proveo Konakovića kroz Fakultet za sport i tjelesni odgoj, dajući mu potom ključ za izborni slogan. Konaković će te godine izgubiti i ključ i izbore. Svući će sarajevsku Bosnu u ravan, ali će ubrzo shvatiti da se njegov novi ključ zove Sebija Izetbegović. To što je Haris Zahiragić danas, Elmedin Konaković je bio prije sedam-osam godina. On je Sebiji Izetbegović dao Opću bolnicu. On je Sebiju Izetbegović pogurao ka Kliničkom centru. Zauzvrat je  dobio mandat premijera Kantona Sarajevo.

Kada danas novinari podsjete na njegove SDA-ovske godine, postanu režimski novinari. Jer Elmedin Konaković želi izbrisati svoju prošlost. Želi je prebaciti na druge, baš onako kako je svoje biznis dugove prema Zetri i Skenderiji prebacio na druge. Najradije bi sada Elmedin Konaković izbrisao i one poruke u kojima je molio novinare da budu blagi prema Sebiji. Ali zato uredno čuva prepiske sa novinarima na osnovu kojih ih kasnije ucjenjuje.

Elmedin Dino Konaković kaže da ga napada režim. To što njemu i njegovoj stranci pripadaju dva ministra policije i državni šef parlamenta, Konakoviću nije prepreka da za kontrolu medija optuži neke druge. Svojim neistomišljenicima prijeti da uskoro dolazi po njih. Sve sa svoja dva ministra policije i državnim tužiteljima – herojima mjeseca, godine i stoljeća.

Kada mu ukažete na činjenicu ne zna ništa o legitimnom predstavljanju, on se pozove na saznanja stečena preko Wikipedije, a onda novinare, poreko Facebooka, poziva na suočavanje pred TV kamerama. Evo, dobrovoljno se javljam da idem na TV duel sa Elmedinom Konakovićem. O izbornom zakonu, o izračunu mandata, o Ustavu Federacije, o političkom sistemu BiH. O bilo čemu osim o onome što je njegova uža specijalnost koju je učio od Amira Zukića dok ga. je ovaj vodao po zgradi Fakulteta za sport i tjelesni odgoj.

To što su ga ubijedili da je dobar govornik, ne znači da Konaković poznaje temu o kojoj govori. To što mu govore da izgleda kao moderni evropski političar, ne znači da nema manire istočnih diktatora. To što je, bez ijednog zastupnika, pregovarao o izmjenama Izbornog zakona ne znači da se o bilo čemu pitao. To što je osvojio tri direktna mandata za Parlament Federacije, ne znači da nema ambicije da bude premijer. Ustvari, on ne bježi od funkcije premijera. Bilo koje. Kantonalnog ili federalnog, sasvim je svejedno. Jer Elmedinu Konakoviću je bitno da je premijer. I zato ne bježi od te funkcije koju mu, osim novinara koji je s njim radio intervju, niko nije ni ponudio.

Elmedin Konaković nije Dritan Abazović. On je glasnovornik HDZ-a BiH. Kad Dragan Čović kaže da ne želi u vlast sa DF-om i Željkom Komšićem, Elmedin Konaković to samo ponovi u Sarajevu. Kada Dragan Čović kaže da se Hrvatima otima mjesto člana Predsjedništva BiH, Elmedin Konaković to ponovi na RTRS-u. Kada Dragan Čović kaže da ne želi mijenjati nadležnosti Doma naroda FBiH, Elmedin Konaković to samo ponovi u Neumu. Jer on ne bježi od funkcije premijera. I svako ko mu se nađe na putu prema funkciji premijera postat će režimski novinar i “zeleni bot”.

Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

Tekovine partizanske borbe

Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

Ideologije i matrice

Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

O sankcijama i borbi protiv korupcije: Crne liste Gordane Tadić

Bio je avgust i bila je 2020. godina. Svoj formalni angažman u Oslobođenju započeo sam tekstom o zloupotrebama Gordane Tadić u vezi sa stanarinom. Uglavnom, s urednicom Oslobođenja sam danima prije objave članka analizirao dokumente koji dokazuju da je glavna državna tužiteljica, na osnovu fiktivnog ugovora, naplaćivala stanarinu. U pitanju je stan u sarajevskom naselju Otoka. Ukratko, glavna tužiteljica je u jednoj zgradi kupila stan koji je prijavila na svog sina, a onda je, navodno, bila podstanar u stanu pored. Kiriju za taj stan naplaćivala je od Tužilaštva BiH. I to na osnovu fiktivnog ugovora sa “stanodavcem”, napisanog na komadiću papira, koji nikad nije bio ovjeren u nadležnoj poreznoj upravi.

Mit

Priča je objavljena u ponedjeljak, 17. avgusta, na naslovnici Oslobođenja i, nažalost, nije zainteresirala mnogo medija u Bosni i Hercegovini. Regionalni mediji su prenijeli priču, ali domaća radinost je bila ograničena.

Većina medija iz BiH tih je dana i mjeseci bila fokusirana na “ugrožavanje sigurnosti” glavne državne tužiteljice koja se fiktivno uhvatila ukoštac sa korupcijom. Sijevale su anonimne prijave svima poznatih prijavitelja, tužioci su “žurno” slali saopćenja za javnost, prijavljeni su još žurnije pozivani na saslušanje, o čemu su, uredno, obavještavani mediji koji su tih dana gradili mit o neustrašivoj glavnoj državnoj tužiteljici.

Na koju je, vjerovali ili ne, pokušano šest lažnih atentata. Jednom njen suprug nije promijenio pakne, drugi put su je preticali nesavjesni vozači, treći put… I bilo bi tako unedogled da Gordana Tadić nije razriješena. Borila se do posljednjeg ročišta, ali na kraju je šest članova VSTV-a glasalo za razrješenje. Nedugo, zatim, Gordana Tadić je završila na crnoj listi SAD-a. Pored ostalog, i zbog onog teksta Oslobođenja iz avgusta 2020. godine.

Jedini veći krivac za “stavljanje” Milorada Dodika i Željke Cvijanović na britansku crnu listu, a Dodika i Špirića na američku crnu listu je Milan Tegeltija. On je godinama bio šef pravosuđa. On je godinama krojio pravosudni sistem po mjeri navedenih zvaničnika. On je imenovao Gordanu Tadić na poziciju glavne državne tužiteljice. On je sada na crnoj listi.

Bilo je to prije petnaestak dana kada se pored mene, u Istočnom Sarajevu, zaustavio bijesni Mercedesov terenac, bijele boje i tamnih stakala. Vozačevo staklo se spustilo i ugledao sam Milana Tegeltiju. Uljudno me pozdravio, razmijenili smo par rečenica i dogovorili kafu. Bivši predsjednik VSTV-a danas je savjetnik Milorada Dodika i tviteraš. Reći će mi da bi bilo dobro da pijemo kafu u Istočnom Sarajevu, jer se on po Federaciji slabije kreće jer svašta piše na Twitteru.

Siguran sam da sigurnost Milana Tegeltije ne bi bila ugrožena u bilo kojem dijelu BiH. Osim, možda, u onim kafanama gdje je “trgovao” uticajem, obećavajući imenovanja i razgovore sa “postupajućim tužiteljicama”. Bivši predsjednik VSTV-a BiH Milan Tegeltija je, rekoh, od januara na crnoj listi SAD-a. Bivša glavna državna tužiteljica je od ponedjeljka na crnoj listi SAD-a. E, sada možete zamisliti koliko je korupcija obuzela ovu državu kada su najviši pravosudni zvaničnici, koji su pola decenije upravljali pravosuđem, završili na crnoj listi zbog – korupcije.

Budimo realni, svuda na svijetu se krade. U svakoj državi ima korupcije. Što bogatija država, to je veći iznos kojim se korumpiraju zvaničnici. A kako se države bore protiv te korupcije? Pravosuđem. Samo pravosuđe ima ovlasti da se obračunava sa korumpiranim političarima. Zabluda je da se korupcija ukida na izborima. Jer skoro svaki naredni zvaničnik će krasti ako je njegov prethodnik nekažnjeno krao. Korupcija ne dijeli zvaničnike na lijeve i desne. Uvjerili smo se protekle dvije decenije da podjednako kradu i lijevi i desni. U pitanju su samo nijanse i godine iskustva. I tako će ostati sve dok pravosuđe ne počne raditi svoj posao.

Ko donosi pravnu sigurnost?

Borbu protiv korupcije u Bosni i Hercegovini, napisao sam to već, ne može voditi SAD. Borbu protiv korupcije mogu voditi samo bosanskohercegovački tužioci i sudije. Jedina prijeko potrebna reforma u Bosni i Hercegovini je ona koja bi reformirala pravosuđe.

Možemo mi izmijeniti način izbora delegata u Dom naroda FBiH, možemo uvesti elektorski sistem glasanja za članove Predsjedništva BiH, ali ne može izborna reforma ukinuti korupciju. Sve relevantne ankete pokazuju da bh. državljani ne emigriraju iz države iz ekonomskih razloga. Sada je presudan nedostatak pravne sigurnosti. A ko donosi pravnu sigurnost? Tužilaštva i sudovi.

Kakvu pravnu sigurnost može donijeti država u kojoj četiri glavna državna tužitelja nisu dočekala kraj mandata jer su, čak i u ovakvoj situaciji, “nanosili štetu ugledu bh. pravosuđa”. Otišao je Marinko Jurčević. Za njim je otišao Milorad Barašin. Poslije je smijenjen Goran Salihović da bi na kraju bila smijenjena i Gordana Tadić. Ona je završila i na američkoj crnoj listi. Samo, treba biti iskren. Crna lista je posljedica. Uzroci su bitni.

Kolumna Vildane Selimbegović: 78. je rođendan Oslobođenja

Na današnji dan, prije ravno 78 godina, u selu Donja Trnova nadomak Bijeljine, odštampan je prvi broj Oslobođenja. Drug Raif Dizdarević u to je doba bio sedamnaestogodišnji partizan, kurir, i danas je živi svjedok da se taj naš prvi broj u jedinicama narodnooslobodilačke vojske čitao i prepričavao sve do januara 1944. iako je, recimo, drugi broj izašao već u septembru, a Oslobođenje uspijevalo stići i da izvijesti s prvih linija fronta u oktobru, da zabilježi okupljanje ZAVNOBiH-a u novembru… S antifašistima cijelog svijeta proslavljen je kraj Drugog svjetskog rata i oslobođenje Sarajeva, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Oslobođenje je bilo na radnim akcijama, pratilo izgradnju zemlje, svjedočilo nicanju fabrika, izgradnji puteva, radničkoj solidarnosti, Titovom “ne” Staljinu. Ovdje ću se zaustaviti i čitatelju skrenuti pažnju na razgovor našeg kolege Omera Karabega sa Edinom Bećirević, profesoricom Fakulteta za sigurnost u Sarajevu, i Sonjom Biserko, predsjednicom Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, koji donosimo na stranicama Štampe: i Edina i Sonja naprosto vape za onim ko će danas zaustaviti destabilizirajući učinak Rusije i Kine na Balkanu, no autora odlučnog “ne” i ne vide u domaćim snagama, već u Evropskoj uniji i SAD-u.

Ostajemo odani vlastitoj tradiciji

Oslobođenje, hroničar bosanskohercegovačke stvarnosti i stameni svjedok njezinih promjena i razvoja u posljednjih 78 godina, u svojoj prebogatoj arhivi čuva i sjećanja na posljednji rat, kada je novina bukvalno stvarana na prvoj liniji fronte, a opsjednuti grad odolijevao deficitom oružja i oruđa, ali i enormnom snagom spoznaje da su na strani branitelja one vrijednosti i principi koji jamče pobjedu – demokracija, ravnopravnost, ljudska prava i ljudska solidarnost. U tu čast – u čast slobodi – umjetnici su stvarali uprkos nestašicama baš svega, a Oslobođenje je bilježilo i promocije knjiga uz svijeće i predstave u podrumima i u inat koncerte i filmske projekcije. Danas sve češće svjedočimo paralelnim svjetovima i obračunima s kulturom i svim onim vrijednostima koje su nam tih najtežih devedesetih davale nadu za životom. Danas se – uostalom – i na ulici može čuti šokantno izjednačavanje Tita, Hitlera i Staljina, o čemu nam je u iscrpnom intervjuu u najnovijem broju magazina Dani govorila advokatica Senka Nožica, podsjećajući na temeljne vrijednosti antifašizma i obavezu da budemo antifašisti baš svaki dan. Samo tako možemo dobiti bitku za sve one vrijednosti u koje se zaklinje moderan i civiliziran svijet, onaj kome težimo i u koji naša djeca nemilice bježe iz ove zemlje i sa cijelog Balkana. No i to je razlog više da ostajemo odani vlastitoj tradiciji, objektivnom novinarstvu provjerenih činjenica, otvorena platforma za sučeljavanje različitih mišljenja i stavova, redakcija čiji su sugovornici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj ili partijskoj pripadnosti i zato rado čitani u cijelom regionu.

Proslavljajući rođendan Oslobođenja, naša je medijska grupacija dala svoj doprinos stvarajući nove vrijednosti: naša televizija je ponudila dva nova kanala na tržištu Bosne i Hercegovine.

O kanal Music i O kanal Plus emitirat će muzičku produkciju O kanala, te filmove, serije i revijalno-zabavne emisije proizvedene proteklih godina. Gledaj i uživaj, poručuje direktor našeg O kanala Almir Šećkanović, a ja ću – za one koji ne znaju – podsjetiti na to da je naša medijska grupacija, u kojoj su pored dnevnog lista Oslobođenje, magazina Dani i naše dječije i omladinske štampe – Vesele sveske, Vesele sveske sveznalice i Malih novina – naši portali Oslobođenje, Sport1, Moja BiH, te naša televizija O kanal, posebno ponosna na to što smo prvi u ovom dijelu svijeta, od Beča prema istoku, uspjeli stvoriti integriranu redakciju informativnog programa koji zapravo čini jezgro izvještavanja, tematiziranja i analiziranja svih onih događaja koji određuju naše živote. U ovaj veliki poduhvat integriranja, a sada sa novim iskorakom potpune digitalizacije svih procesa, naša medijska grupacija je krenula uz veliku podršku USAID-a i Internewsa, na čemu smo im uistinu zahvalni, jer nas je i pandemija naučila da je bitka za opstanak medija sve teža. Šansa za uspjeh znači dostizanje savremenih trendova i zato smo procesima digitalizacije potpuno posvećeni.

Ponosni smo …

Vjerujemo u ovu zemlju svih njezinih ljudi, vjerujemo u snagu njezina jedinstva u različitosti i baš zato koristim i priliku da za ovaj rođendan kažem veliko hvala svim našim vjernim čitateljima i sugovornicima, kao i kolegama s kojima – i kad se najviše razlikujemo – uspješno surađujemo. Ponosni smo na činjenicu da su naši partneri i BBC na srpskom i Novi magazin iz Beograda, kao i Koha iz Prištine ili Vijesti iz Crne Gore, Kapital i Sloboden Pečat iz Sjeverne Makedonije, ali i Nezavisne novine iz Banje Luke. Naši kolumnisti i dopisnici su u cijeloj regiji, a o nama puno govore i nagrade, zahvalnice i priznanja kojih smo dobili pedesetak samo u posljednjih deset godina: od Unije studenata Univerziteta u Sarajevu, preko brojnih zahvalnica udruženja koja istrajavaju u borbi za ljudska prava, priznanja naših poslovnih partnera kakav su BH Telecom, JP Nacionalni park Una ili brojni fakulteti s kojima smo zajedničkim snagama doprinosili razgovorima o boljoj BiH, do onih akcija koje su rezultirale zajedničkim zadovoljstvom kakva je bila doprinos očuvanju Zemaljskog muzeja BiH ili Zahvalnica Kamernog teatra za podršku u organizaciji festivala “Jurislav Korenić”. Oslobođenje je ponosno na svoju podršku Šantićevim večerima poezije, za koje nam je svoju Zahvalnicu dala i Prosveta, od VKBI-ja smo dobili Posebno priznanje povodom obilježavanja 25 godina ove institucije, a za objektivan i nepristran angažman na informisanju, s radošću surađujemo sa Skakačima Mostara u organizaciji skokova sa Starog mosta, povodom 70 godina osnivanja društva “Ivo Lola Ribar” dobili smo posebnu zahvalnicu, udruga Ruku na srce odala nam je priznanje za pomoć djeci, dobitnici smo i Plakete Pod lupom za doprinos borbi protiv korupcije. Naravno, nezaobilazni smo u čuvanju uspomena na velike akcije kakva je bila izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, ponosni smo nositelji Plakete 14. februar, za višedecenijsko istrajavanje na i opredijeljenost antifašizmu, SABNOR Kantona Sarajevo i Srednjobosanskog kantona ove godine su nam dodijelili Priznanje za doprinos jačanju sjećanja i razvoju antifašizma, odnosno Zahvalnicu povodom obilježavanja sjećanja na 80 godina ustanka naroda i narodnosti BiH i 29 godina oslobođenja Meokrnja u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos razvoju scenske umjetnosti u BiH dobili smo 2015, a godinu poslije Međunarodno priznanje 22 Giavera Festivala u Italiji za istrajni doprinos demokratizaciji i borbi za ljudska prava. Američki SAIS, Centar za transatlantske studije pri “John Hopkins” Univerzitetu u Washingtonu, nagradio nas je za doprinos istraživačkom novinarstvu, Društvo novinara proglasilo novinom 2016, kada smo primili i Zahvalnicu ANUBiH povodom 65 godina ove iznimno važne domaće institucije, a prije dvije godine Jovan Divjak nam je uručio Zlatnu plaketu Obrazovanje gradi BiH. Zato što smo oduvijek znali da su nauka, kultura i obrazovanje siguran put u bolje sutra. Idemo dalje.

(oslobodjenje.ba)

Ukrajina je posljednje upozorenje: Rusi su tu!

Skoro pet godina svog života potrošio sam na praćenje ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini i regiji. Ismijavali su me, pisali viceve o meni, potcjenjivali moje priče o Rusima i njihovim operacijama. I nisu to radili samo “botovi”. Moje “ruske priče” nervirale su federalne i državne ministre, glasnogovornike partija, analitičare i, što je najtužnije, kolege novinare. Javno su po televizijama govorili da pretjerujem, da taj štetni ruski uticaj nije baš toliki, da mi se “priviđa”.

Danas, pak, ti kritičari postaju eksperti za štetni ruski uticaj, na televizijama analiziraju ukrajinsko pitanje, Sjeverni tok II, američke sankcije, ruske oligarhe… Sve ono, zapravo, o čemu je proteklih godina govorilo nekoliko novinara u BiH.

TAJNE OPERACIJE U BIH

Bio je 10. juni 2019. godine kada je tadašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov došao na N1 da bi “uživo” rekao da nisam kredibilan, da pišem neistine, da sam izmislio priču o operaciji hrvatske SOA u BiH, da priče o Milanu Tegeltiji nisu relevantne i da Gordana Tadić s njim nije dogovarala ništa.

Tri godine kasnije, Milan Tegeltija je sa svojom (prvom) pratiljom na crnoj listi SAD-a, Gordana Tadić je razriješena dužnosti zbog montiranih istraga, hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podržava Rusiju, a sin najbitnijeg Putinovog obavještajca Nikolaia Patruševa, Dmitri Patrušev, javno govori kako je Hrvatska jedan od najbitnijih ruskih partnera u Evropskoj uniji i NATO-u.

Senad Avdić o najboljima sve najbolje: Zašto je Mislav Bago bio genije i zbog čega će toliko, ogromno, nedostajati?

“Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.

Matijanić, Masle, Bago 

August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslu i Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.

Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.

Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.

Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!

Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.

Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.

Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija

Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.

Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.

“Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…

Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.

(Slobodna Bosna)

Odjeci iz New Yorka: Kad Čović odbije Lavrova, a Komšić pozove na jačanje ruskog uticaja

Nije Dragan Čović u Moskvi pozivao na jačanje ruskog uticaja. To je radio Željko Komšić. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa Sergejem Lavrovim. To je uradio Dragan Čović. Nije Osman Mehmedagić prije svojih evropskih špijuna protjerao Konstantina Malofeeva. Uradio je to Aljoša Čampara. Ne voli Adis Ahmetović Bosnu i Hercegovinu onoliko koliko je voli Josip Juratović. Nije Christian Schmidt riješio presudu “Ljubić”. On je proveo presudu Sejdić-Finci. Nije Dragan Čović ruski igrač. To su SDA i DF. Nije OHR delegate u Domu naroda FBiH rasporedio tako da ojača hercegovačke Hrvate. On je ojačao klub Ostalih. Nije se Vlada Republike Hrvatske hvalila da je “u tajnosti dogovorila” sa Christianom Schmidtom da nametne izmjene Izbornog zakona. To je uradila Vlada Turske. Nije Sven Alkalaj Jevrej. On je radikal. Skandalozni radikal.

Nije HDZ BiH glasao protiv rezolucije o osudi ruske agresije na Ukrajinu. To su radili SDA i DF. Nije HDZ nacionalistička stranka. To je samo SDA. Nije HDZ BiH korumpirana stranka da bi njeni zvaničnici završavali na crnoj listi. Korumpirana je samo SDA. Nije HDZ osvojio samo četiri državna mandata. HDZ je osvojio devet državnih mandata i nezaobilazan je faktor za formiranje vlasti. Nije Fahrudin Radončić poslovao sa Naserom Keljmendijem. To su radila braća Čampare, a Radončića su lažno optužili da je on. Ne dijeli Christian Schmidt “Red Ante Starčevića” sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem. U tom je redu Željko Komšić koji je izmislio da ima zlatnog ljiljana. Nije Mirsad Kukić na crnoj listi SAD-a. On ja samo partner koalicije koja se pravi pod pokroviteljstvom Ambasade SAD-a. Nije Rifat Hozanović sjedio u drugom redu na obilježavanju godišnjice smrti Ajatolaha Homeinija u Teheranu. On je prozapadni duhovni vođa iz Krajine. Nije Fuad Kasumović trideset godina bio član SDA zadužen za ubacivanje prljavog novca u stranačku kampanju. On je bio liberal. Nije Dino Konaković novinare molio da ne pišu loše o Sebiji Izetbegović. To je radio Milan Dunović iz DF-a. Nije Aljoša Čampara na Face TV-u govorio da novinari pretjeruju pričama o ruskom uticaju. On je prvi, prije pet godina, pričao o štetnom ruskom uticaju u BiH.

Nije se Željko Komšić zalagao za usvajanje ANP-a kao preduslova za članstvo u NATO-u. To je radila Sabina Ćudić onda kad je na Al Jazeeri govorila da “nema smisla trošiti energiju na NATO”. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović tražili od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti Schmidtovih odluka. Uradio je to Denis Zvizdić. Nije Dino Konaković nikada prijetio novinarima. To su radili drugi koje je jasno osudio OSCE. Nije Denis Bećirović potpisao i izglasao zakone o javnim nabavkama i sukobu interesa koji su danas prepreka na evropskom putu. Potpisala ih je Alma Čolo. Nije Denis Bećirović ugrožavao crnogorsko članstvo u NATO-u insistirajući na otvaranju pitanja Sutorine. To je radio Halid Genjac.

Nije Sven Alkalaj pred Vijećem sigurnosti UN-a pričao istinu. On je izmislio da kao Jevrej rođen u Bosni i Hercegovini nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH i predsjednika Federacije. Jer Christian Schmidt je omogućio Ostalima da imaju jedanaest delegatskih mjesta i da predlažu svog (pot)predsjednika Federacije BiH. Omogućio je Schmidt i da u Republici Srpskoj umjesto Vijeća naroda bude uspostavljen Dom naroda. Omogućio je da potpredsjednici RS budu nezaobilazan faktor prilikom imenovanja Vlade Republike Srpske. Omogućio je da premijer i predsjednik RS ne smiju biti iz istog naroda. I još mnogo toga je omogućio Christian Schmidt, samo to bošnjački radikali ne vide, jer su primili ogromne svote novca iz Ruske Federacije koji su utrošili na kupovine dionica u Bosnalijeku.

Nije Sven Alkalaj istinu rekao i kada je kazao da je Christian Schmidt prekršio Ustav BiH. Jer visoki je predstavnik svoje odluke uskladio sa pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ignorisao je Schmidt samo jednu presudu. I to onu koja se odnosu na slučaj Ljubić, jer nije želio da provodi zahtjeve Zagreba i Dragana Čovića.

Nije ruski ambasador Petr Ivancov u Večernjem listu 2017. godine izjavio da je u BiH “postoji hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti”. To je izjavio turski ambasador u SAFF-u.

Nije HDZ protekle četiri godine blokirao izbor nove Vlade Federacije. To su radili “neodgovorni lideri koji nisu željeli postići kompromis”. I zato je HDZ nagrađen. Nije HDZ BiH blokirao usvajanje budžeta institucija BiH. To su radili “etnonacionalni lideri” koji su vodili politike podjela i nisu se bavili životnim pitanjima. I zato Vjekoslav Bevanda nije sankcioniran.

Nisu u centru Sarajeva Željko Komšić i Šefik Džaferović organizirali mirnu šetnju za Ukrajinu. To su radili lideri Osmorke i HDZ-a BiH.

Nije se Islamska zajednica u BiH proteklih godina obračunavala sa (selefijskim) paradžematima. To je radio Vinko Puljić.

Nisu Bošnjaci majorizirani. U BiH ih nema preko 50 posto i ne pripada im, zato, samo 50 posto vlasti na nivou Federacije i 30 posto pozicija na nivou BiH.

Nisu za Željka Komšića glasali građani. Njega je izabrala SDA. Nisu za SDA glasali ljudi. Za SDA su glasali botovi. Nisu novinari oni koji se ne slažu sa svim stavovima Trojke. Oni su režimski miševi. I zato dolaze po njih.

Kolumna Vildane Selimbegović: Kalašnjikov, Brega i Benjamina

Prošlog ljeta podigla se silna prašina na jugoistoku Albanije zato što je u Korči najavljen koncert Gorana Bregovića. Albanski, ali još i više mediji s Kosova, smatrali su da Brega nema šta da traži na festivalu piva u okviru kojeg je predviđen i nastup, zbog svoje pjesme Kalašnjikov, bez obzira na njezinu planetarnu popularnost, a zato što su u Korči i ostalim albanskim gradovima sklonište od rata na Kosovu potražile brojne porodice. Ta je pjesma, tvrdili su ustanici protiv Brege, “probudila srpski nacionalizam”, a riječi “pucaj, juriš i boom, boom, boom, navele srpsku vojsku i paravojne formacije da čine zločine na Kosovu”. Koncert je – iako uz bačeni suzavac – održan, čak zatvoren uz “Kalašnjikov”, Brega je još ranije postao počasni građanin Tirane, a branitelji njegova lika i djela ovom su se prilikom okoristili argumentima iz historije “Kalašnjikova”: pjesma je snimljena 1995. za film “Underground”, redatelja Emira Kusturice, crnohumornu dramu nagrađenu kanskom Zlatnom palmom, a “Kalašnjikov” je – reći će rok-kritičar i spisatelj knjige o kultnom Bijelom dugmetu Dušan Vesić – personifikacija Balkana.

“Ne’uzu billah”

Ako uračunamo devedesete i ratove na ovom prostoru, kalašnjikov je mnogo više od stilske figure, no ako ćemo baš insistirati na umjetničkom izričaju, prigodnije bi bilo reći da je simbol smrti i prijetnje. Kako to izgleda u praksi, uvjerila se katolička sarajevska porodica koja je na ulaznim vratima svoga stana postavila božićni vijenčić ispod kojeg je promptno osvanuo natpis: “Hoćete da vas kalašnjikovom išaram, imam ga?”. Isti je autor prijetnju dopunio i crtežom kalašnjikova uz poruku: “Tu sam katolici da vas prekrstim”.

Na susjednom zidu, na kome je pozvao komšije da ga slijede u jurišu, potpisao se kao Emir, policija koja je ovaj put reagirala ubrzo je saopćila da je uhapsila E. B. i u njegovom stanu pronašla još crteža i natpisa, a 22-godišnjaka uz pratnju ispratila do psihijatrijske bolnice. Što nas je opet bacilo u prošlost i vrijeme atentata na Jozu Leutara, tada zamjenika federalnog ministra policije, kada bošnjački dužnosnici nisu imali dileme – ubicu treba tražiti među “njihovim ekstremistima ili našim budalama”. Atentator nije otkriven, kao što nisu otkriveni niti izvršioci brojnih akcija prijetnji i progona naših sugrađana: ne tako davno, avgusta ove godine, Goranu Mikuliću je na poslovnom prostoru ćirilicom ispisano Ne’uzu billah! (Arapski izraz za gnušanje i zgražavanje nečim; zaziv upućen Bogu da nekog od toga spasi, neki ga prevode i uzrečicom “Gluho bilo!”, a Škaljić sa “Bože sačuvaj!”) Policajci su, nakon što im je prijavljeno, rekli da je u pitanju ozbiljna prijetnja, tim prije što nije prva upućena ovom poznatom Sarajliji, antifašisti, izdavaču, velikom promotoru bosanskohercegovačkog zajedništva i kulture. Na prijetnje i progon Mikulića javno je reagirala jedino advokatica Senka Nožica: “Ovo je čisti čin fašizma. To je fašizam protiv koga se dnevno moramo boriti”.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić voli se predstaviti antifašistom, no na prijetnju Mikuliću nije se ni osvrnula. U to je doba bila zabavljena vlastoručnim pisanjem teksta za spomen-ploču na Kazanima, onu na kojoj je rezolutno odbila zabilježiti da broj žrtava nije konačan i na kojoj nema ubica naših sugrađana, odmetnutih pripadnika 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace. Nakon što je samozadovoljno promovirala spomenik težak 350 kilograma, odlučila je primijetiti sramotni natpis na vratima sarajevske obitelji koja slavi Božić. Ponesena pjesmom, mudro nas je poučila da je kalašnjikov, onaj simbol smrti i prijetnje, reakcija na izjave Zorana Milanovića, predsjednika susjedne Hrvatske?! K’o biva – on nama boom, boom, a mi juriš! Istina živa, zaziva Brega u “Kalašnjikovu” Zoki, Zoki – ali, draga naša gradonačelnice, nije to taj Emir, nije njihov ekstremist! Sutradan ujutro počelo je potcrtavanje, u narodu poznatije kao pravdanje. Pa nam je gradonačelnica saopćila da ona nije tako mislila, gdje će ona (Ne’uzu billah!) braniti napadača, ona je samo ukazala do čega dovodi zapaljiva retorika, koja se u cijelom regionu mora prekinuti sada i odmah prije nego problem dođe pred svačija vrata. “Napad na dom bilo koje sarajevske porodice je napad na mene i moj dom, napad na naše Sarajevo i na naš način života”, zaključila je Karić. SDP, partija kojoj je naša gradonačelnica potpredsjednica, pogurala ju je saopćenjem, jednako potcrtavajući šta je pisac (spomenika) htio reći prije nego što je progovorila.

Problem je, nažalost, mnogo veći nego ga naše Sarajevo želi prepoznati. “Antifašizam podrazumijeva reakciju, antifašizam podrazumijeva da ste prisutni, antifašizam podrazumijeva da se kaže fašisti da je fašista. Ne iz razloga da bismo mijenjali politički sistem, ne iz razloga da bismo tako dospjeli do nekih centara moći, nego iz razloga da štitite sebe i svoje. Jer ako ja neću reći da je prema nekom učinjen fašistički čin, kad prema meni bude učinjen, kad meni napišu zato što sam nepoćudna zbog nacije i onih krvnih zrnaca o kojim sam govorila, svi će šutjeti”, kazala je advokatica Nožica ustajući u odbranu Mikulića. Vlasti su napad oćutale, na svim nivoima. I ovaj božićni bi prošao uz sporadične, da ne kažem redovite reakcije sa istih adresa, da vlast – oličena u našoj gradonačelnici – nije odala šta misli, pa je onda uslijedila debata. I opet ne zbog samog napada, ne zbog progona i prijetnji smrću katoličkoj obitelji, već zbog blama kojim se vlast razgolitila. Naše Sarajevo već jako dugo o multikulturalnosti i svom zajedništvu govori samo u prigodne svrhe, a naš način života postao je takav da nam je skoro pa normalno da “naše budale” prijete smrću i progone naše sugrađane samo zato što nisu Bošnjaci. SDP-ova potpredsjednica na čelu grada iznenađenje je tek utoliko što nam je uživo servirano da nema razlike u postavkama ko vlada. To je lekcija koju smo naučili na spomen-ploči na Kazanima: samo je Naša stranka stala na stranu žrtava, svi su drugi zdušno ustali u odbranu Cace. I nimalo im nije zasmetalo što su tim činom uvrijedili porodice žrtava, sve naše sugrađane koji su ostali u ovom gradu tokom opsade, strahujući za svoje živote od granata i snajpera s brda i odmetnika iznutra, ali i časnu borbu Armije BiH i njezinih pripadnika koji su branili Bosnu i Hercegovinu rame uz rame sa svojim suborcima nebošnjacima. I to je zapravo najzorniji dokaz da jedne aršine imamo za sebe, a potpuno drugačije za sve ostale.

Potpredsjednici SDP-a

Da nam je zaista stalo do zajedništva i multikulture, jer se to nas tiče, jer je to napad na naše Sarajevo i naš način života, znali bismo ko to sve puca u naš suživot i ko nam i kako dijeli naše domove. Umjesto Mustafe Busuladžića, imali bismo Ulicu Jovana Divjaka. Ne bismo i 26 godina od kraja rata čuvali svoje zločince već bismo čuvali svoje sugrađane, s Vijećnice – u kojoj stoluje naša gradonačelnica – skinuli bismo sramnu ploču koja optužuje srpske zločince, makar iz poštovanja prema Miri Lazoviću koji jednako traži da se tekst promijeni kako bi odgovarao faktografskoj istini. Spisak je poduži, i u konačnici se svodi na to da valja prvo počistiti u svojoj avliji vodeći računa da tuđim nacionalizmima ne pravdamo domaći. Ne zato što je onaj Zoki iz Zagreba odlučio da bude veći tuđman od pokojnika, već zato što je naš Ivo Komšić dokumentirao Franjin zločinački profil. A naše Sarajevo, s ovakvom gradonačelnicom i prihvaćenim načinom života, juriša da potvrdi onu Breginu tezu o malo neobičnoj selendri. Na tom i takvom putu, priznat ćete, posve je svejedno što je naša Benjamina potpredsjednica SDP-a. Uostalom, Milanović je bio i predsjednik SDP-a Hrvatske.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...