Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Kolumne

    O izmjenama izbornog zakonodavstva, asimetriji i konstitutivnosti: Od Mrakovice do potpunog mraka

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bio je juli 2000. godine kada je Ustavni sud BiH, po apelaciji Alije Izetbegovića, donio historijsku odluku u slučaju poznatom kao “konstitutivnost”. Ukratko, to je značilo da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države Bosne i Hercegovine. I bilo je vrijeme da se mijenjaju entitetski ustavi, da se konstituiše klub Srba u Domu naroda Federacije, da Federacija dobije potpredsjednika iz reda srpskog naroda, da Republika Srpska dobije potpredsjednike iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na predsjednika, te da se u RS-u uspostavi nešto slično Domu naroda u Federaciji BiH.
    Bilo je to vrijeme čuvene Alijanse za promjene okupljene oko SDP-a BiH i Zlatka Lagumdžije i uslijedili su mukotrpni pregovori oko provedbe presude Ustavnog suda BiH.

    “Slična rješenja”

    Dvije godine kasnije, na izborima 2002. godine, dogovor političkih aktera iz Federacije i RS-a je proveden. Čuveni sporazum je poznat kao “dogovor sa Mrakovice”. Federacija je dobila potpredsjednika iz reda srpskog naroda, dobila je Klub Srba u Domu naroda, a Republika Srpska Vijeće naroda i entitetske potpredsjednike.
    Ako danas pogledate ovlaštenja entitetskih rukovodstava, vidjet ćete potpunu asimetriju.
    Recimo, potpredsjednici Federacije BiH, zajedno sa predsjednikom moraju potpisati prethodnu saglasnost za izbor mandatara za saziv Vlade Federacije. Potpredsjednici, zajedno sa predsjednikom FBiH, potpisuju prijedloge o izboru sudija Ustavnog suda Federacije BiH.

    Istovremeno, predsjednici Republike Srpske ne odlučuju o mandataru za saziv Vlade RS-a, ne odlučuju o sudijama Ustavnog suda RS-a. Ukratko, ne odlučuju o bilo čemu bitnom.
    Poređenja radi, potpredsjednik Federacije iz reda srpskog naroda može blokirati izbor Vlade Federacije BiH, dok, recimo, bošnjački potpredsjednik RS-a to ne može kada je u pitanju izbor Vlade RS-a.
    Najjače stranke u Federaciji BiH, predvođene Zlatkom Lagumdžijom i njegovim SDP-om, pristale su na “slična rješenja” kada je u pitanju konstituisanje Kluba Srba u Domu naroda FBiH, odnosno Vijeća naroda Republike Srpske. Dovoljno je samo pogledati i uporediti nadležnosti Doma naroda Federacije i Vijeća naroda RS-a i vidjet ćete čistu asimetriju.
    Dom naroda Federacije BiH izjašnjava se o svim zakonima koji se izglasavaju u Parlamentu FBiH. Vijeće naroda u RS-u može samo “potegnuti” pitanje vitalnog nacionalnog interesa kada su u pitanju određene odluke izglasane u Narodnoj skupštini RS-a. I to, uglavnom, bude kratkoga daha jer o tome, na koncu, odlučuje Ustavni sud RS-a čije sudije ne bira Vijeće naroda niti ikakvog uticaja na njihov izbor imaju potpredsjednici tog entiteta.
    Tako, dakle, u praksi izgledaju asimetrična rješenja kada su u pitanju entitetska rukovodstva. No, takva i slična asimetrična rješenja nisu bila primjenjivana kada su u pitanju institucije BiH. Istina, postoji izuzetak iz 2001. i 2002. godine kada je Predsjedništvo BiH bilo popunjeno na isti način koji u ovom trenutku priželjkuju HDZ i političke partije iz Republike Srpske. Za one koji ne znaju ili se ne sjećaju, dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bila su izabrana kroz državni Parlament, dok je član Predsjedništva iz RS-a bila osoba izabrana na izborima. Ali to su, ipak, bile izuzetne okolnosti. Prvo je u oktobru 2000. godine, dvije godine ranije direktno izabrani Alija Izetbegović podnio ostavku na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pa je na njegovo mjesto Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na privremenoj osnovi, izabrala Halida Genjca za bošnjačkog člana Predsjedništva.

    Smjena Jelavića

    Nekoliko mjeseci kasnije, odlukom OHR-a je s funkcije hrvatskog člana Predsjedništva smijenjen Ante Jelavić koji je, također, direktno izabran na općim izborima 1998. godine. Umjesto smijenjenog Jelavića Parlament će u martu 2001. godine izabrati SDP-ovog Jozu Križanovića za hrvatskog člana Predsjedništva, a “privremenog” Halida Genjca zamijenit će Beriz Belkić. U tom trenutku, članovi Predsjedništva BiH iz Federacije bili su izabrani u Parlamentu. Član Predsjedništva iz RS-a Živko Radišić bio je izabran na izborima 1998. i on je dočekao kraj mandata 2002. godine.
    Juli je mjesec i navršila se tačno 21 godina otkako je Ustavni sud BiH donio istorijsku presudu u vezi sa konstitutivnošću naroda u BiH. Pod pokroviteljstvom međunarodnih zvaničnika bh. političari pokušavaju pronaći rješenje kada je u pitanju izborno zakonodavstvo. Asimetrična rješenja ponovo su na stolu. Baš kao i prije dvije decenije dok se na Mrakovici pregovaralo o presudi koja garantuje konstitutivnost. Na stolu je i “konstitutivnost”, ali u malo drugačijem obliku u odnosu na onu iz presude Ustavnog suda BiH zavedene pod brojem U-5/98. Devet presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavnog suda BiH koje reguliraju izbornu problematiku su “ispod stola”. A njihovo potiskivanje prilikom pregovora o Izbornom zakonu može donijeti samo gora rješenja od onih usaglašenih na Mrakovici. Njihovo potiskivanje može donijeti – mrak.

    Populizam ubija: SDA na mrtvima skuplja političke poene, Četvorku sustigle vlastite populističke akcije

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Činjenice su, ponavljam svoju rečenicu objavljenu na ovom mjestu prije pola godine, prevaziđena stvar. Bitan je samo utisak stečen na osnovu poplave izjava svakojakih analitičara, eksperata, režisera, nevladinog sektora i neselektivnih medija kojima su MMA borci postali relevantni sagovornici o svim životnim pitanjima. Dramaturški nastup cijenjen je više od ozbiljne analize, snaga argumenta ne može dobaciti ni do pet lajkova, za razliku od fotografija na kojima pozirate s mačkom ili nad grobom omiljenog pjevača. Ukratko, populizam nas ubija.

    Mačka na vrućem limenom KCUS-u

    Sve manje je popularno biti na strani „najbolje Vlade“ na dunjaluku. Prijete im jajima, protestiraju pod prozorima, vrijeđaju ih na društvenim mrežama, a ruke od njih dižu čak i njihovi ideolozi i raznorazne turulje. Edin Forto više nije „in“. Nema ni ambasadora da im „pruže javnu podršku“, nestali su svakodnevni promotivni intervjui, u kantonalnom budžetu sve je manje novca, a u rubrikama oboljeli i umrli od korone sve je veći broj. Proziva ih SDA, upozorava ih, u pauzama druženja s mačkom,  Sebija Izetbegović, a na društvenim mrežama kantonalni ministar zdravstva Haris Vranić više i nije takav ekspert. Ušutio se i doktor Ismet Gavrankapetanović, „izolovao“ se i Elmedin Konaković, Pisma podrške kantonalnoj Vladi piše  „samo“ BH Blok, ali ne i „Četvorka“.

    Ali hajmo realno, Edin Forto i njegova Vlada rade onoliko koliko mogu u ovom uslovima. Da li je to nedovoljno? Jeste. Samo, za nešto više od ovoga potrebne su korjenite reforme. Da se ne lažemo, u kriznim sitacijama ne pomažu nikakvi „registri imovine“, ne pomažu „transparentnije javne nabavke“, ne pomaže ni priča o korupciji. U ovakvim situacijama pomaže isključivo – centralizovana država. Nije Edin Forto kriv što su, recimo, ministri iz HDZ-a opstruirali postupke nabavki vakcina. Nije Forto kriv ni što je sve veći broj zaraženih u Kantonu Sarajevo i što se dvije zaraćene bolnice u Sarajevu prepucavaju tokom korone. Nije kriv ni što je usvojio mjere koje znače manji promet ljudi u gradu, ali i manje prihode svakako devastiranom ugostiteljstvu. Ako ga prozivate zbog sve većeg broja mrtvih i zaraženih u Kantonu Sarajevo, onda ga nemate pravo prozivati što se odlučio na „zatvaranje Kantona“. Nije defetizam, već zdravi razum – Edin Forto i njegova Vlada imaju izbor da nas naprave siromašnijima ili da nam omoguće što brže umiranje. Da, to je jedini izbor u siromašnim državama koje nemaju dovoljno novca da potpomognu privredu. To je jedini izbor u državama gdje državljanin susjedne države presuđene za učešće u UZP-u, privremeno raspoređen u Vijeće ministara, može blokirati nabavku vakcina. I ostati nekažnjen.

    U kriznim situacijama, dakle, mora postojati čvrsta ruka. I mora postojati zajedništvo. Nisu Forto i Naša stranka krivi što su donijeli mjere, kakve-takve, kojim „zatvaraju Kanton Sarajevo“. Oni su krivi što su, zarad populizma i dva tri twitta Damira Arnauta, kao opozicija osporavali pravo vlastima da narede građanima da nose maske i uvedu policijske sate. Sada im je taj populizam došao na naplatu.

    Za Dom naroda nespremni

    SDA i Sebija Izetbegović istovremeno „likuju“ zbog „neuspjeha“ Fortine Vlade. Na mrtvima skupljaju političke poene i ruše imidž „najbolje Vlade na svijetu“. Ukratko, rade isto ono što je radila Četvorka kada je bila opozicija. Sjetit ćete se, vjerujem, kako je svaka smrt od koronavirusa u Sarajevu u martu i aprilu prošle godine bila afera svjetskih razmjera. U Sarajevu sada dnevno umire desetak ljudi. Treba li od toga praviti političku „aferu“? Ne. Kao što je nije trebalo praviti ni prošle godine. Koronavirus svuda odnosi živote. Sve države, osim Izraela, imaju problema sa nabavkama vakcina. A većina tih država koje imaju probleme nisu uređene kao BiH.

    Kada napišete da je za ovu državu od vitalnog značaja vratiti delegata Hrvata iz Širokog Brijega u Zenicu, počnu vas ismijavati oni koji ne shvataju da je to šesta ruka u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH koja može presuditi ko će biti predsjednik Federacije, ko će biti premijer Federacije, ko će kontrolisati Zavod za javno zdravstvo FBiH i ko će biti osoba zadužena za nabavku, u ovom slučaju, vakcina. Ali zato kada pokrenete apelaciju „protiv maski“ postajete heroj nacije. Kada se uslikate s mačkom i maskom, dobijete hiljade lajkova. Populizam, dakle, ubija.

    (Oslobođenje)

    Nakon smjene direktorice KCUS-a: Odlazak Sebije Izetbegović u “politički zaborav” spas i za državu, i za SDA, i za Bakira!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Najveću korist od smjene Sebije Izetbegović imat će njena porodica i njena SDA. Jer niko više nije nanio štete toj stranci i prezimenu Izetbegović do samo “Profesorice”. Ona je “politička majka” i Konakovića i Čampara. Ona je, zapravo, odgojila “sve bube koje će početi gutati” Stranku demokratske akcije. I te bube, od Aljoše Čampare do Dine Konakovića, kasnije će koštati državu brojnih institucija koje su predate HDZ-u i SNSD-u.

    Elmedin Konaković je bahat jer ga je bahaćenju u politici učila Sebija Izetbegović. Obračunava se sa neistomišljenicima baš onako kako ga je učila “Profesorica”. U Konakovića je mesijanski sindrom ugradila baš ona – Sebija Izetbegović.

    Najveću štetu zbog smjene Sebije Izetbegović pretrpjet će bivša opozicija, a današnji “režim” oličen u strankama Trojke. Jer Sebija Izetbegović je bila politička meta koju ne možete promašiti. Dovoljno bahata i arogantna da je javnost bilo lako okrenuti protiv nje. Uopće nije bitno da li je njen potez ispravan ili pogrešan. On je bio loš samo zbog toga što ga je uradila Sebija Izetbegović.

    Na čelo Opće bolnice je došla uz pomoć SDA-ovog premijera Konakovića. Za direktoricu KCUS-a je imenovana uz pomoć SDA-ovih premijera, federalnog Fadila Novalića i kantonalnog Elmedina Konakovića. Aljoša Čampara je, da ostane zapisano, bio kurir koji je od Profesorice uzeo muštuluk  u vidu dva tableta. I osam godina kasnije, oni koji su je doveli na tu poziciju su je i otjerali. U međuvremenu je Fadil Novalić zaglavio na crnoj listi i optuženičkoj klupi. Zbog nje i njenih želja za pozicioniranjem u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu nastao je i “slučaj Asim”. Zbog nje je, uopće nije bitno što suštinski nema kriminala, nastao i slučaj “respiratori”. Njenu bahatost i omraženost u javnosti koristila je i srpska BIA i hrvatska SOA. Zbog nje je oslabljena bosanska OSA.

    Kada je Christian Schmidt ovog ljeta obespravljivao Bošnjake, Bošnjaci nisu izašli na ulice samo zato što su ih uvjerili da protestom pred OHR-om ne brane državu i sebe, već Sebiju Izetbegović. Jer ona je bila simbol “tridesetogodišnje” vladavine SDA, prožete korupcijom i nepotizmom. Bilo je dovoljno da se objavi fotografija Sebije Izetbegović na protestima i protesti su već obesmišljeni.

    Sebija Izetbegović je korištena “kao sredstvo” pritiska na njenog supruga zbog izbornog zakona. Korištena je kao maska za sve loše namjere i postupke stranka Trojke i “međunarodnih faktora”. Jer javnost je uvijek interesovalo više u kakvim je patikama gospođa Izetbegović, nego kako će Schmidt rasporediti delegate za Dom naroda FBiH.

    Kada su tokom pandemije koronavirusa širom svijeta umirali milioni ljudi, samo su na KCUS-u istraživani uzroci smrti. Od tri i po miliona mrtvih širom svijeta, samo su sarajevski ljekari optuživani da “namjerno ubijaju pacijente”. Znate li zbog čega? Zbog toga što je na čelu KCUS-a bila Sebija Izetbegović.

    Sebija Izetbegović je, zapravo, bila vijest. Sama po sebi. I uvijek negativna reklama za SDA. Kada bi se, recimo, pojavila na prijemu sa suprugom Bakirom Izetbegovićem, odmah bi bile izbacivane cijene njenih odjevnih predmeta. Za razliku od nje, supruga Denisa Bećirovića je samo “ponovo zablistala”.

    Ništa se, dakle, bolje za SDA nije moglo desiti od smjene Sebije Izetbegović. I što prije “Profesorica” utone u zaborav, bit će bolje i za državu i za njenu stranku. Jer svu svoju nesposobnost Konaković i njegovi vjerni pratioci tada neće moći knjižiti Sebiji Izetbegović.

    Možda je tokom mandata i uradila dobrih stvari na KCUS-u. Ali te stvari će biti pronađene i isticane tek onda kada Sebija Izetbegović ode u zaborav, a nove “snage” sa fočanskim diplomama pokažu svoju (ne)sposobnost.

    Od bureka do Mostara: Jadi bošnjačke politike

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ima nas još mnogo koji se sjećamo one situacije kada je Dragan Čović poslao Bakira Izetbegovića po burek. Bila je to jedna mučna scena. Lider HDZ-a je pozvao lidera SDA na pregovore. Mjesto sastanka je trebao biti jedan restoran u Orahovici kod Konjica. Izetbegović je požurio iz Sarajeva, naručio burek i čekao. Čović se nikada nije pojavio.

    „Čović je propustio vrlo dobar burek kod Fikreta Prevljaka“, reći će tada poniženi Izetbegović, kojem će i nakon svega Čović ostati „pouzdan partner“.

    Sedam godina kasnije, jedna druga delegacija zaputila se u Hercegovinu. Nisu napravili Izetbegovićevu grešku, pozivajući Čovića da se sretnu na pola puta. Oni su se drito zaputili Draganu Čoviću na noge. Lider HDZ-a BiH je sjeo za sto, a lideri trojke su se poredali iza njegovih leđa. Iz njihovih je pisalo – ustrajno.

    Lider koji sjedi kao politički kapital ima četiri državna zastupnika. Lideri koji su mu čuvali leđa imaju deset ruku u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Plus člana Predsjedništva BiH. Sam Nermin Nikšić ima u državnom Parlamentu više zastupnika od Dragana Čovića, a u zbiru Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković imaju dva i po puta više zastupnika od predsjednika HDZ-a BiH.

    Pa, opet, lider HDZ-a se sa svoja četiri zastupnika nametnuo kao neprikosnoveni i nezaobilazni lider za formiranje vlasti. Lider koji će birati između dva zaraćena bloka stranaka sa sjedištem u Sarajevu.

    Čović će, govoreći na konferenciji za medije, reći da je njegov prevashodni partner lider SNSD-a Milorad Dodik. Ostali će se morati boriti za naklonost i delegate u Domu naroda FBiH.

    Ako zbrojimo ruke u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović ukupno imaju dvanaest zastupnika i jednog člana Predsjedništva BiH. SDA sama ima devet. A u zbiru SDA, SDP, NiP, DF, NS i NES imaju dvadeset i četiri državna zastupnika. Plus dva člana Predsjedništva BiH. I sve ove partije sa sjedištem u Sarajevu se moraju nadmetati za naklonost Dragana Čovića i Milorada Dodika. To što imaju duplo više državnih zastupnika ne znači im ništa.

    Da ne bude, zabune:nije problem to što je su lideri Trojke otišli u Mostar na noge Draganu Čoviću. Sporno je to, a radila je to i SDA, što lideri političkih partija igraju po notama iz zapadnog Mostara.

    Trenutno se u kantonalnim skupštinama sa bošnjačkom većinom vodi grozničava bitka za bošnjačke delegate u Domu naroda FBiH. Zenica i Goražde su nam dokaz da se cjelokupna politika vodi isključivo za bošnjačkog delegata. Više uopće nije bitno ko će biti premijer u određenom kantonu. Liderima sarajevskih partija je sada bitniji Klub Bošnjaka. Dragan Čović je postavio ljestvicu – ko ima više delegata u Klubu Bošnjaka njegov je partner. Dva bloka sarajevskih stranaka su prihvatila izazov i krenula u bespoštednu borbu do posljednjeg bošnjačkog delegata. Za to vrijeme Dragan Čović u miru sjedi i iz prostorija HNS-a gleda nadmetanje.

    Četiri državna zastupnika HDZ-a su, očito, veća i jača od dvadeset i četiri zastupnika stranaka iz Sarajeva.

    Nekoliko puta sam u Oslobođenju detaljno objašnjavao kako nijedna partija nije nezaobilazna prilikom formiranja vlasti na nivou BiH. Može, dakle, bez svih. Ali Dragan Čović je uspio da se, sa svega četiri zastupnika, nametne kao nezaobilazan faktor u odnosu na sve druge partije koje same imaju prostu većinu u Predstavničkom domu PS BiH i Predsjedništvu BiH. I on određuje uslove.

    Potpuno je svejedno koji će od dva zaraćena bloka pobijediti u utrci za većinu u bošnjačkom klubu naroda. Stvar je da oba bloka, ma koji pobijedio, u vlast ulazi pod uslovima koje će postaviti Dragan Čović.

    Kada su u utorak Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković otišli u Dom HDZ-a, mnogi su ih proglasili izdajnicima. Slične su konstatacije iznošene kada je SDA išla na pregovore sa HDZ-om BiH. Jer u Sarajevu se već počelo podrazumijevati da se svaki ulazak u vlast plaća Draganu Čoviću. On je, nešto, kao carinik raspoređen na granicama vlasti.

    Sada se vratimo četiri godine unatrag. Željko Komšić i Šefik Džaferović su bili članovi Predsjedništva koji su u rukama držali ključ za formiranje Vijeća ministara. Mjesecima su odbijali imenovati mandatara. Dodik je na kraju pristao. Predsjedništvo BiH je usvojilo historijski Program reformi koji nas je podigao stepenicu više na putu prema NATO-u. Mogli su, da se ne varamo, Komšić i Džaferović uzeti još i više od ANP-a. Recimo, mogli su usloviti novi saziv Vijeća ministara BiH novim sazivom Vlade Federacije BiH. Ali nisu. I četiri godine smo imali Fadila Novalića u (piro)tehničkom mandatu.

    Sada se situacija obrnula. Dragan Čović i Milorad Dodik su u vlasti. Političke partije iz Sarajeva su podijeljene na dva (nepomirljiva) bloka. Čović je stao na granicu vlasti i ispostavlja fakture.

    „Ko da više, naš je partner“, ogolio je prije tačno deset godina političku strategiju SNSD-a i HDZ-a BiH tadašnji državni zastupnik Milorad Živković.

    Za državu i narod je svejedno ko će dati više. Posljedice će biti iste. A moglo je drugačije. I još uvijek može. Borba za kantonalne vlade je poželjna. Ali borba za naklonost Dragana Čovića je pogubna. Za bilo koji blok.

    Zamislite, recimo, na kraju ovog teksta da šest stranaka koje sebe nazivaju probosanskim  izađe na megdan Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku sa svoja 24 zastupnika i dva člana Predsjedništva BiH. I da kažu – ko da više, naš je partner. A alternativa u RS-u postoji. Sa potrebnom entitetskom većinom. Bojim se da to samo i možemo zamišljati.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

    Izdajnici 

    Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

    Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
    Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
    Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

    Desnice i populizma na izvoz

    Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

    Šta ministar vanjskih poslova Hrvatske radi u Bugojnu: Grliću Radmanu treba zabraniti ulazak u BiH!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Gordan Grlić Radman danas je obišao Bugojno.U stilu imperijalističkog kompleksaša “držao je lekciju” Bosni i Hercegovini.

    Bugojno je opisao kao grad aparthejda, mjesto iz kojeg se protjeruje sve što je hrvatsko, pa poentirao da u tom gradu nema niti ulice sa hrvatskim imenom!

    Odakle pravo šefu diplomatije Hrvatske da ureduje u drugoj državi?! Pa makar po rođenju bio Bosanac i Hercegovac. Odakle mu pravo da dijeli lekcije i da preporučuje Bugojnu da se ugleda na Mostar.

    Koji je, eto, ‘definicija multietničnosti i skladnih međunacionalnih odnosa’! I grad nad kojim dominira najveći objekat divlje gradnje zasigurno u regionu – uključujući i Hrvatsku.

    Križ, koji je davno postavljen, nije samo simbol nakana politike Grlić Radmana i njemu sličnih dragana čovića, već je i odraz bezzakonja i kriminala koji se provodi pod krinkom “ugroženosti” jednog naroda.

    I nije samo križ!

    U zapadnim dijelovima Mostara i dan danas su ulice posvećene ustaškim zlokovcima. Možda takva imena Grlić Radman želi i u Bugojnu? I križ na brdu iznad tog grada?

    Šef diplomatije Hrvatske sigurno želi da bugojanski mladi Bošnjaci, pod krinkom fudbalskih huligana, progone Hrvate, upadaju im u mahale, škole, presreću na cestama, tuku i maltretiraju, pljačkaju ih… dok ih policija čuva a tužilaštvo ne procesuira.

    Želi li Grlić Radman da po Bugojnu, koje se treba ugledati na Mostar, murali osuđenih ratnih zločinaca budu češće viđeni i od pasa lutalica? Sigurno da želi.

    Jer, Mostar mu je primjer za ugled.

    Hrvatska je krajem ove sedmice, s punim pravom, na svoju “crnu listu” stavila trojicu (pro)čentičkih crnogorskih političara.

    BiH to, i u slučaju Grlića Radmana ne može uraditi jer joj je takav sistem vlasti. O onima koji su na vlasti, sada nećemo. Zato ministar vanjskih poslova Hrvatske sebi i dopušta nedopustivo.

    I tako liječi komplekse.

    Ali i nastoji koliko-toliko popraviti vlastiti korupcionaškim aferama u Hrvatskoj uprljani imidž

    (Politicki.ba)

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

    Šta je nedopustivo…?

    U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

    Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

    Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

    Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

    Zvijezda vodilja

    Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

    Ovog časa dok ti šutiš: Nije pričanje o izraelskim zločinima u Gazi podrška Hamasu – to je podrška čovječanstvu!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?

    Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim.

    Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?

    Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?

    Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?

    Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.

    Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.

    Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.

    Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.

    Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.

    Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.

    Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.

    Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.

    Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.

    Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.

    Zašto su Sarajevu bliži Beograd i Novi Sad nego Krajina: Jer u Sanskom Mostu ne igra Partizan i nije sahranjen Balašević!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U Sanskom Mostu ne igra Partizan. Pa zato Igor Stojanović i Elmedin Konaković 24 sata nakon masakra u Srednjoj školi u Sanskom Mostu nisu otišli da se poklone žrtvama. Partizan igra u Beogradu. I zato su Elmedin Konaković i Igor Stojanović dan nakon masakra u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar otišli u Beograd da se poklone žrtvama i da “usput” gledaju košarku.

    Sanski Most je u Bosni i Hercegovini. Ali za žrtvama u Sanskom Mostu neće žaliti cijela Bosna i Hercegovina. Za žrtvama masakra u Beogradu žalila je cijela BiH. Sanski Most je u Federaciji. Pa, opet, dan žalosti u Federaciji će biti tek 26. avgusta, odnosno pet dana nakon zločina u Sanskom Mostu. Zbog beogradskog masakra, dan žalosti u cijeloj Bosni i Hercegovini je bio 48 sati nakon zločina.

    Igor Stojanović i Elmedin Konaković u Beogradu dan nakon masakra

    Igor Stojanović je potpredsjednik Federacije BiH. U Sanskom Mostu je ubijen njegov stranački kolega iz SDP-a. Ali Igoru Stojanoviću bilo je draže partijati u Sarajevu, nego se pokloniti žrtvama zločina u entitetu čiji je potpredsjednik. Jer u Sanskom Mostu ne igra Partizan. Baš kao što ne igra ni u Gradačcu, gdje je prošle godine Nermin Sulejmanović ubio tri osobe među kojima i svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović. Tog dana je Igor Stojanović, potpredsjednik Federacije, šetao crvenim tepihom SFF-a. Jer u Gradačcu Sanskom Mostru, rekosmo, ne igra Partizan. I žrtve iz Gradačca i Sanskog Mosta previše su ruralne da bi razumjele sarajevski crveni tepih i beogradski asfalt.

    Nema ni Saše Magazinovića. Nije mu prije četiri godine bilo mrsko zapucati u Novi Sad kako bi položio cvijeće na grob Đorđa Balađevića.

    “Nikada povod mog dolaska u Novi Sad nije bio tužan i nikada se tako kratko nisam zadržao. Ovoga puta sam došao samo da odam počast Đorđu Balaševiću. Čovjeku”, napisao je tada Magazinović.

    Magazinović u Novom Sadu

    Gdje je bo Magazinović nakon masakra u Sanskom Mostu? Na partijima u Sarajevu gdje je “dočekivao goste iz regije”. Sanski Most je daleko. I, pritome, ubijeni ljudi nisu “cool” iz sarajevske perspektive.

    Gdje je Elmedin Konaković? Stigao je, 24 sata nakon zločina, položiti cvijeće ispred škole u Beogradu, ali za četiri dana nije stigao otići u Sanski Most. Jer tamo, rekosmo, ne igra Partizan.

    Gdje je Predrag Kojović? On sigurno na karti traži Sanski Most. Negdje u okolini Jelaha. Koji je, za njega, u Krajini.

    Ratni staž kao opravdanje za islamofobiju Igora Stojanovića: I Dževad Galijašević je bio u Armiji RBiH, zar ne?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Jučer sam upoznao Nedima. Ratnog vojnog invalida Armije RBiH. Posljednje godine rata, dok se borio na Hrasnom brdu, u prsa ga je pogodio geler i presjekao mu plućnu arteriju. Jedan od od milion ljudi koji prežive takvo ranjavanje. Danas živi od invalidnine. Skromno i časno. Zbog objave svojih stavova na društvenim mrežama nazivaju ga botom. Jer ne pripada “sarajevskim ljevičarskim krugovima” kojima je prihvatljivo da Franjo Šarčević psuje majke neistomišljenicima, ali nije prihvatljivo kada Nedim, ne psujući majke, dokazuje laži vladajućih liberala.

    Nedim je, dakle, bot. Franjo Šarčević – nije.

    Ali kada tim “liberalno-ljevičarskim” krugovima zatreba sredstvo za odbranu islamofobičnih izjava datih iz pozicije moći, onda amblem Armije RBiH postaje savršeno oružje.

    Igor Stojanović je potpredsjednik Federacije BiH iz reda srpskog naroda. Njegovim i potpisom Hrvatice Lidije Bradare “imenovana” je Vlada Federacije BiH. Boreći se, valjda, protiv uspostave “islamske države” na “22 posto teritorije BiH”, Igoru Stojanoviću je bilo sasvim prihvatljivo da podrži suspenziju bošnjačkog glasa u rukovodstvu Federacije. Ima li nekih dina mustafića iz sarajevsko-liberalnih krugova koji su osudili jednodnevnu suspenziju Ustava i najmanje četverogodišnje suspendovanje 400 hiljada bošnjačkih glasova? Nema. Čuvaju snagu i riječi za obračun za “bošnjačkim nacionalizmom”.

    Kaže Igor Stojanović da se SDA zalaže za uspostavu Islamske države. Sve i da je tačno, a nije, da li to znači da se ljudi trebaju plašiti islama? Jedna je stvar kada se Stojanović i sarajevski liberali obračunavaju sa SDA-ovim kriminalom, a drugo je kada građane plaše islamom.

    Koja je razlika između izjave SDA-ovca Džafera Alića kada govori o Srbima i Hrvatima kao podstanarima u BiH i izjave Igora Stojanovića, koji je, po uzoru na Viktora Orbana, Dragana Čovića i njemačkih CSU-ovaca, počeo građane plašiti “nadolazećom islamizacijom”? Suštinski – nema razlike.

    Ali reakcije koje su uslijedile pokazuju da Međunarodnoj zajednici i pripadajućoj joj “socijaldemokratskoj” i “liberalnoj” eliti nisu prihvatljive izjave usmjerene protiv Srba i Hrvata, za razliku od onih usmjerenih protiv muslimana. Jer, znate, Igor ima pravo da plaši građane islamizacijom, a Džafer nema pravo da plaši ljude Srbima i Hrvatima od kojih barem osamdeset posto i danas smatra herojima Karadžića, Mladića, Praljka i Prlića.

    Kada kritikujete Džafera, vi ste liberal. Kada kritikujete Igora Stojanovića, vi ste “bošnjački nacoš”. Ne znam da li je Džafer bio pripadnik Armije RBiH. Nije ni bitno. Jer njegova izjava jeste sporna i zaslužuje svaku vrstu osude. Znam da je Igor Stojanović bio pripadnik Armije RBiH, ali i to ne bi trebalo biti bitno, jer je njegova izjava opasna onoliko koliko i Džaferova.

    Ako Igor Stojanović, zbog toga što je bio pripadnik Armije RBiH, danas zajedno sa Christianom Schmidtom ima pravo da diskriminira 400 hiljada bošnjačkih glasova, zašto onda, recimo, dvaput ranjavani maloljetni pripadnik Armije RBiH Asim Sarajlić nema pravo da trguje uticajem unutar svoje stranke? Ili armijska knjižica u rukama Srba i Hrvata vrijedi više nego armijska knjižica u rukama Bošnjaka.

    Evo jedan kratki test. Znate li u kojoj je fazi suđenje Atifu Dudakoviću, generalu koji je sa svojom silom nebeskom oslobodio najveći komad države BiH? Ne znate. Iskreno, ne znam ni ja. Ali smo zato svi znali kada je svako ročište Draganu Vikiću, također jednom od simbola odbrane BiH. Pred Sudom BiH je prije svakog Vikićevog ročišta bilo desetak kamera i tridesetak građana koji su došli podržati heroja. Za to vrijeme, general Dudaković se brani sam i u tišini. I, da ne bude zabune, nije problem što je heroj Vikić imao podršku javnosti i medija kada su mu, preko državnog pravosuđa, pokušali ukaljati obraz. Problem je što istu podršku nema Atif Dudaković. Dragan je nekako prihvatljiviji. A Atifa podrazumijevamo. Mada i to nije nužno tačan zaključak.

    Evo, recimo, član Predsjedništva BiH Željko Komšić je zlatni ljiljan Armije RBiH. Što znači da je više doprinio odbrani države od mnogih drugih, pa tako i od Igora Stojanovića. Pa, opet, sarajevski “liberalni” i “ljevičarski” krugovi, okupljeni oko raznih mustafića i pašovića, nisu našli za shodno da reaguju na botovske i trojkaške napade na Komšića. Jer, znate, Komšić se ne uklapa u nove narative, upozorava na rastuću islamofobiju i nije pristao da bude dio vlasti koja je bošnjačkog predstavnika suspendovala na jedan dan, a 400 hiljada bošnjačkih glasova na najmanje četiri godine. Igor Stojanović je učinio sve suprotno od onoga što je učinio Željko Komšić. I Igor Stojanović je dobio podršku.

    Ukratko, za sarajevsku ljevicu, Igor Stojanović ima pravo širiti islamofobiju jer je bio u Armiji RBiH, a Zeljko Komšić nema
    pravo upozoravati na islamofobiju iako je zlatni ljiljan Armije RBIH

    Asimu Sarajliću za slučaj Asim nije opravdanje to što je kao maloljetni borac Armije RBiH dvaput ranjavan, ali Igoru Stojanoviću i Draganu Miokoviću je pripadnost Armiji RBiH u MUP-u RBiH opravdanje za sve.

    Reis Husein Kavazović kao logoraš i jedan od ključnih ljudi u Drugom korpusu Armije RBiH kojim je komandovao Željko Knez je “bošnjački nacionalista”, a Mioković i Stojanović ne mogu biti islamofobi, jer su, eto, bili u Armiji RBiH.

    Ali, i Dževad Galijašević je bio pripadnik Armije RBiH. Znači li to da danas treba tolerisati njegove islamofobične stavove iznesene na RTRS-u? Znači li to da je njegov ratni armijski staž dokaz da je i danas na pravoj strani bh. historije?

    123...20Stranica 1 of 20

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj