Kolumna Vildane Selimbegović: Žalosna nam Njemačka
Borislavu Borenoviću treba vjerovati: najnovija kriza u Bosni i Hercegovini će potrajati. Lider PDP-a ima svoje stavove o uzrocima i načinima njezina rješavanja, no nije jedini i zato je – o cijelom slučaju – svrsishodnije citirati Žarka Koraća, starog vuka, na čijim smo se analizama i ranije uvjerili da dobro (pre)poznaje razne vučiće i njihove ambicije. Korać je, upravo u Oslobođenju, upozorio – da ne kažem podsjetio – na sličnu situaciju iz vremena Miloševića (za one koji se ne sjećaju, u to je doba Milorad Dodik bio zakleti slobista, što mu je omogućavalo angažman s obje strane Drine i apstinenciju od rata), potencirajući odnos prema Zapadu. Koji – kao nekad Milošević – danas testira Dodik, koristeći obilato preopterećenost Evrope vlastitim problemima i stoga i nespremnost da donese neke (neminovne) odluke. No, Korać uopće nema dilemu da je Dodik postao (pre)vrući krompir na trpezi Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, od koga će u konačnici i Zapad i Balkan očekivati da zauzda retoriku člana Predsjedništva BiH pa od prijetnji ratom pređe u sferu izgradnje funkcionalnije BiH. U protivnom, kaže Korać, Zapad mora reagirati, podsjećajući da je cijeli prostor u NATO okruženju, pa pita: “Kako on to zamišlja da jednog dana jednostavno kaže – odoh ja u Srbiju sa ovom teritorijom?”
Do konačnog oslobođenja
A da lider SNSD-a ne samo tako zamišlja već i ima razrađen plan, potvrdio je osobno istoga dana kada je Vučić ugostio predstavnike svih političkih partija u Republici Srpskoj i to na beogradskoj Prvoj TV. Gostujući u jutarnjem programu, Dodik je svima poručio da to neće biti dnevna, već noćna aktivnost: “Narodna skupština će, kada odlučimo, u toku noći završiti posao”, kazao je odgovarajući na pitanje novinarke kada će biti referendum o otcjepljenju RS-a. Noćni zadatak NSRS-a je – precizirao je – ukidanje indirektnih poreza (“Entitet je fiskalno suveren”), te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, Suda i Tužiteljstva BiH, OSABiH i SIPA, “novih i vaninstitucionalnih” agencija i institucija kojima “nekakvi stranci vježbaju pravljenje države od BiH”. Da nije u pitanju omaška, argumentira polučasovni nastup koji je, zapravo, sublimacija njegovih intervjua, konferencija za štampu i zbirke ranijih izjava posvećenih ukidanju Bosne i Hercegovine i borbi koja će trajati – obećao je to jutro – “do konačnog oslobođenja”, a to oslobođenje je imao potrebu posebno objasniti Njemačkoj i smiješnom strancu koji se lažno predstavlja, samozvanom namjesniku Christianu Schmidtu koji ga je – bez sumnje – baš naljutio izjavom kako promjena granica na Balkanu neće biti. “Izvinite, biće ih!”, poručio je Dodik i objasnio: “To što Nijemci to neće, nema nikakvog značaja”, dodajući da svi, pa i Nijemci, moraju shvatiti kako “mira nema, odnosno nema stabilnosti dok se ne raziđemo”. Bosnu i Hercegovinu bi Dodik dijelio na tri zemlje (“BiH je još na Berlinskom kongresu trebala pripasti Srbiji”) i uopće ne dvoji da za taj svoj naum ima potporu Rusije i Kine, te “brojnih prijatelja na Zapadu kojima ne bi licitirao”.
Da Njemačka nije dio tog nelicitiranog Zapada, Dodik nema dilemu, jer ne vidi razliku između današnje i Hitlerove Njemačke, pa odluci visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranilo negiranje genocida daje i novi obol: uradio je to kao sin gestapovca da bi napravio disperziju odgovornosti Njemačke za genocide koje su oni činili?! Pozvao se i na nekadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je 1993. godine objasnio tadašnje ratove na Balkanu “iskonskom mržnjom Nijemaca prema Srbima”, a Dodik ju je još začinio potrebom da prave Bosnu i Hercegovinu koju Srbi neće: “Oni se nama hvale ujedinjenom Njemačkom, a bune se što Srbi hoće da se ujedine!” Ne, naravno, nije propustio priliku da kaže kako genocida u Srebrenici nije bilo (Haag nije spominjao, zanima ga očito koliko i Sud BiH), ali je u svom bijesu prema Sjedinjenim Američkim Državama uspio otići korak dalje i optužio je State Department da je preko američkih kompanija pomogao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Ni najčvršći zagrljaj s Draganom Čovićem, ni suprotstavljanje hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana nametanju zakona u BiH, nisu ga spriječili da se obruši na današnju Hrvatsku, no po količini uvreda opet su najgore prošli Bošnjaci. Izvrijeđani, ispljuvani, poniženi i potcijenjeni krivi su i zato što slave dolazak stranog namjesnika protiv koga su Srbi RS-a ujedinjeno ustali: “On će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Cigan”, objasnio je Dodik uoči odlaska u Beograd.
Asocijacija mladih Roma je reagirala, podsjećajući da je rasizam Dodikova konstanta: Rome je uvrijedio i kada je kao predsjednik RS-a dijelio lekcije u NSRS-u o nepoštenom, nemoralnom i primitivnom ponašanju pa poentirao: “S gospodom gospodski, s Ciganima ciganski”. S obzirom na to da nije bilo adekvatne reakcije na tadašnji ispad, Asocijacija mladih Roma smatra da je Dodik dobio zeleno svjetlo da nastavi. I to i jeste rezon koji najbolje objašnjava ponašanje člana Predsjedništva BiH: s obzirom na to da već godinama nema reakcija na njegove prijetnje miru, odnosno stabilnosti, kako bi se sam ispravio, Dodik to vidi kao zeleno svjetlo da nastavi. Bilo da je riječ o degutantnim uvredama Bošnjaka ili pak nasrtajima na žrtve, predstavnike manjina, sve one koji su drugi i drugačiji. I on to i ne krije. Upitan u intervjuu na Prvoj za reakcije građana, običnih ljudi, lider SNSD-a je na tren zastao: “Kakvih običnih ljudi?” da bi se brže-bolje dosjetio: U RS-u nema običnih ljudi, tamo žive Srbi koji nisu spremni da nasjednu na floskulu da je važan čovjek – to je podvala Zapada kojom se želi izbrisati identitet Srba!
Civilizacijski ispit
Nije da uživam u sitničavosti, ali zaista je teško povjerovati da bi Mladen Ivanić, Mirko Šarović ili Nenad Nešić pristali na prethodnu definiciju (a da ne pominjem Srđana Puhala!). Hoću zapravo reći da već sada postaje jasno koliko će ujedinjenje pod Dodikovim skutima skupo koštati opoziciju u RS-u kojom se lider SNSD-a jednako kiti i kad ustaje protiv visokog predstavnika i kad vrijeđa Bošnjake i kad u svom ratnohuškačkom pohodu isijava mržnju prema svemu i svima. I sve to kako bi se obračunao sa državom u kojoj je izabran u Predsjedništvo. Namjerno ne citiram reakcije koje su neminovno uslijedile i koje i dalje pristižu, kako od političkih partija tako i od mislećeg svijeta ne samo u BiH već i u regionu. Ne zato što su manje vrijedne i ne zato što su dosadile, kako ih prezentira Dodik, već zato što je ovo njegovo divljanje civilizacijski ispit za Evropu i zapadni svijet. Ako su propustili da prepoznaju Miloševićeve ambicije, imaju priliku za popravni. Taj Dodiku omrznuti Haag je u međuvremenu objavio i kompletnu presudu ratnim zločincima Simatoviću i Stanišiću, precizirajući ko je sve bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u ratovima devedesetih čije su posljedice genocid u Srebrenici, smrt, razaranje, progon i izbjeglištvo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a posljedično i Srbije. Slobodan Milošević je na prvom mjestu. Od toga ko će i kako obuzdati njegovu reinkarnaciju, uistinu zavise mir i stabilnost na Balkanu. A Evropa je – kaže visoki predstavnik Christian Schmidt – svjesna da je ključ njezinog razvoja i napretka upravo miran i stabilan Balkan. Pa da vidimo.
