Kolumne

Kolumna Vildane Selimbegović: 78. je rođendan Oslobođenja

Na današnji dan, prije ravno 78 godina, u selu Donja Trnova nadomak Bijeljine, odštampan je prvi broj Oslobođenja. Drug Raif Dizdarević u to je doba bio sedamnaestogodišnji partizan, kurir, i danas je živi svjedok da se taj naš prvi broj u jedinicama narodnooslobodilačke vojske čitao i prepričavao sve do januara 1944. iako je, recimo, drugi broj izašao već u septembru, a Oslobođenje uspijevalo stići i da izvijesti s prvih linija fronta u oktobru, da zabilježi okupljanje ZAVNOBiH-a u novembru… S antifašistima cijelog svijeta proslavljen je kraj Drugog svjetskog rata i oslobođenje Sarajeva, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Oslobođenje je bilo na radnim akcijama, pratilo izgradnju zemlje, svjedočilo nicanju fabrika, izgradnji puteva, radničkoj solidarnosti, Titovom “ne” Staljinu. Ovdje ću se zaustaviti i čitatelju skrenuti pažnju na razgovor našeg kolege Omera Karabega sa Edinom Bećirević, profesoricom Fakulteta za sigurnost u Sarajevu, i Sonjom Biserko, predsjednicom Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, koji donosimo na stranicama Štampe: i Edina i Sonja naprosto vape za onim ko će danas zaustaviti destabilizirajući učinak Rusije i Kine na Balkanu, no autora odlučnog “ne” i ne vide u domaćim snagama, već u Evropskoj uniji i SAD-u.

Ostajemo odani vlastitoj tradiciji

Oslobođenje, hroničar bosanskohercegovačke stvarnosti i stameni svjedok njezinih promjena i razvoja u posljednjih 78 godina, u svojoj prebogatoj arhivi čuva i sjećanja na posljednji rat, kada je novina bukvalno stvarana na prvoj liniji fronte, a opsjednuti grad odolijevao deficitom oružja i oruđa, ali i enormnom snagom spoznaje da su na strani branitelja one vrijednosti i principi koji jamče pobjedu – demokracija, ravnopravnost, ljudska prava i ljudska solidarnost. U tu čast – u čast slobodi – umjetnici su stvarali uprkos nestašicama baš svega, a Oslobođenje je bilježilo i promocije knjiga uz svijeće i predstave u podrumima i u inat koncerte i filmske projekcije. Danas sve češće svjedočimo paralelnim svjetovima i obračunima s kulturom i svim onim vrijednostima koje su nam tih najtežih devedesetih davale nadu za životom. Danas se – uostalom – i na ulici može čuti šokantno izjednačavanje Tita, Hitlera i Staljina, o čemu nam je u iscrpnom intervjuu u najnovijem broju magazina Dani govorila advokatica Senka Nožica, podsjećajući na temeljne vrijednosti antifašizma i obavezu da budemo antifašisti baš svaki dan. Samo tako možemo dobiti bitku za sve one vrijednosti u koje se zaklinje moderan i civiliziran svijet, onaj kome težimo i u koji naša djeca nemilice bježe iz ove zemlje i sa cijelog Balkana. No i to je razlog više da ostajemo odani vlastitoj tradiciji, objektivnom novinarstvu provjerenih činjenica, otvorena platforma za sučeljavanje različitih mišljenja i stavova, redakcija čiji su sugovornici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj ili partijskoj pripadnosti i zato rado čitani u cijelom regionu.

Proslavljajući rođendan Oslobođenja, naša je medijska grupacija dala svoj doprinos stvarajući nove vrijednosti: naša televizija je ponudila dva nova kanala na tržištu Bosne i Hercegovine.

O kanal Music i O kanal Plus emitirat će muzičku produkciju O kanala, te filmove, serije i revijalno-zabavne emisije proizvedene proteklih godina. Gledaj i uživaj, poručuje direktor našeg O kanala Almir Šećkanović, a ja ću – za one koji ne znaju – podsjetiti na to da je naša medijska grupacija, u kojoj su pored dnevnog lista Oslobođenje, magazina Dani i naše dječije i omladinske štampe – Vesele sveske, Vesele sveske sveznalice i Malih novina – naši portali Oslobođenje, Sport1, Moja BiH, te naša televizija O kanal, posebno ponosna na to što smo prvi u ovom dijelu svijeta, od Beča prema istoku, uspjeli stvoriti integriranu redakciju informativnog programa koji zapravo čini jezgro izvještavanja, tematiziranja i analiziranja svih onih događaja koji određuju naše živote. U ovaj veliki poduhvat integriranja, a sada sa novim iskorakom potpune digitalizacije svih procesa, naša medijska grupacija je krenula uz veliku podršku USAID-a i Internewsa, na čemu smo im uistinu zahvalni, jer nas je i pandemija naučila da je bitka za opstanak medija sve teža. Šansa za uspjeh znači dostizanje savremenih trendova i zato smo procesima digitalizacije potpuno posvećeni.

Ponosni smo …

Vjerujemo u ovu zemlju svih njezinih ljudi, vjerujemo u snagu njezina jedinstva u različitosti i baš zato koristim i priliku da za ovaj rođendan kažem veliko hvala svim našim vjernim čitateljima i sugovornicima, kao i kolegama s kojima – i kad se najviše razlikujemo – uspješno surađujemo. Ponosni smo na činjenicu da su naši partneri i BBC na srpskom i Novi magazin iz Beograda, kao i Koha iz Prištine ili Vijesti iz Crne Gore, Kapital i Sloboden Pečat iz Sjeverne Makedonije, ali i Nezavisne novine iz Banje Luke. Naši kolumnisti i dopisnici su u cijeloj regiji, a o nama puno govore i nagrade, zahvalnice i priznanja kojih smo dobili pedesetak samo u posljednjih deset godina: od Unije studenata Univerziteta u Sarajevu, preko brojnih zahvalnica udruženja koja istrajavaju u borbi za ljudska prava, priznanja naših poslovnih partnera kakav su BH Telecom, JP Nacionalni park Una ili brojni fakulteti s kojima smo zajedničkim snagama doprinosili razgovorima o boljoj BiH, do onih akcija koje su rezultirale zajedničkim zadovoljstvom kakva je bila doprinos očuvanju Zemaljskog muzeja BiH ili Zahvalnica Kamernog teatra za podršku u organizaciji festivala “Jurislav Korenić”. Oslobođenje je ponosno na svoju podršku Šantićevim večerima poezije, za koje nam je svoju Zahvalnicu dala i Prosveta, od VKBI-ja smo dobili Posebno priznanje povodom obilježavanja 25 godina ove institucije, a za objektivan i nepristran angažman na informisanju, s radošću surađujemo sa Skakačima Mostara u organizaciji skokova sa Starog mosta, povodom 70 godina osnivanja društva “Ivo Lola Ribar” dobili smo posebnu zahvalnicu, udruga Ruku na srce odala nam je priznanje za pomoć djeci, dobitnici smo i Plakete Pod lupom za doprinos borbi protiv korupcije. Naravno, nezaobilazni smo u čuvanju uspomena na velike akcije kakva je bila izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, ponosni smo nositelji Plakete 14. februar, za višedecenijsko istrajavanje na i opredijeljenost antifašizmu, SABNOR Kantona Sarajevo i Srednjobosanskog kantona ove godine su nam dodijelili Priznanje za doprinos jačanju sjećanja i razvoju antifašizma, odnosno Zahvalnicu povodom obilježavanja sjećanja na 80 godina ustanka naroda i narodnosti BiH i 29 godina oslobođenja Meokrnja u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos razvoju scenske umjetnosti u BiH dobili smo 2015, a godinu poslije Međunarodno priznanje 22 Giavera Festivala u Italiji za istrajni doprinos demokratizaciji i borbi za ljudska prava. Američki SAIS, Centar za transatlantske studije pri “John Hopkins” Univerzitetu u Washingtonu, nagradio nas je za doprinos istraživačkom novinarstvu, Društvo novinara proglasilo novinom 2016, kada smo primili i Zahvalnicu ANUBiH povodom 65 godina ove iznimno važne domaće institucije, a prije dvije godine Jovan Divjak nam je uručio Zlatnu plaketu Obrazovanje gradi BiH. Zato što smo oduvijek znali da su nauka, kultura i obrazovanje siguran put u bolje sutra. Idemo dalje.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

Šta je nedopustivo…?

U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

Zvijezda vodilja

Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

Andrej Nikolaidis za SB: Na jednom imanju u Bosni ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju, da ima države, to je dovoljno da ih sve POHAPSI…

Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.

Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.

Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.

Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:

Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.

Isto k’o danas, a?

Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo –  biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.

A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.

Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.

Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.

Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.

 

 

I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.

Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.

Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.

Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.

Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.

Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.

Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.

(Slobodna Bosna)

Ram za drugu sliku Denisa Bećirovića: Vanredno političko samoubistvo!

Dosadno vam je? Onda nemate pojma šta je dosada. Ako vam se, ne d'o Bog, nekad ukaže prilika da se vozite sa Denisom Bećirovićem iz Tuzle do Sarajeva, tek ćete shvatiti šta znači riječ – dosadno. Vozio sam se jednom (a ko bi se sa njim svojevoljno uopće vozio dvaput), iz Tuzle do Sarajeva dok je Denis Bećirović bio mlada nada socijaldemokratije. I tada sam shvatio da ovaj kadar SDP-a i nije tako mlad. A još je manje nada.

Pričali su mi tuzlanski SDP-ovci prije petnaestak godina da su jednog jutra došli u prostorije Kantonalnog odbora te stranke u Tuzli i na zidu ugledali dvije uramljene fotografije Denisa Bećirovića. Pored njih je bila po jedna fotografija dotadašnjih predsjednika KO SDP Tuzla. Kada su Bećirovića upitali zbog čega su na zidu njegove dvije fotografije on je odgovorio: “Pa, ja sam bio predsjednik SDP TK u dva mandata”. Provjerio sam ove priče. I, nažalost, bile su tačne. Svaka slika za po jedan mandat.

A kako je započeo svoj mandat u Predsjedništvu BiH, Denis Bećirović će teško uspjeti uramiti svoje dvije slike. Što je, naravno, dobro i za socijaldemokratiju i za Bosnu i Hercegovinu.

“Je l’ ovo onaj film Teško je biti fin”, reći će u naletu duhovitosti  Denis Bećirović mojoj kolegici Anisi Šetki dok je ispred zgrade Parlamenta dijelila DVD-eve na kojima je bio snimak napada Sadika Bahtića na mene.

Pouzdano znam, jer baš tada sam se vozio s njim, da je tu dosjetku smišljao od Tuzle do Sarajeva. Što je dokaz da imamo kreativnog predsjednika. Ali sve bi se to moglo oprostiti da je Denis Bećirović  na onim ključnim stvarima principijelan. I da drži do svojih obećanja.

Proteklih osam godina u državnom parlamentu Denis Bećirović je potrošio govoreći, pored ostalog, o ugovoru države BiH sa Islamskom zajednicom.

“Nepotpisivanje ugovora države s Islamskom zajednicom je diskriminacija”, rekao je, recimo, u maju ove godine Denis Bećirović.

U prvom mjesecu svog mandata ugovor sa IZ-om Bećirović nije ni pomenuo. To je, valjda, pozitivna diskriminacija, jer ne treba se zamarati stvarima oko kojih se ne slažemo sa Dodikom.

“Ja, zaista, mislim da nasi strateški vanjskopolitički ciljevi moraju biti punopravno članstvo u NATO savezu i EU. I to prvo govorim o NATO savezu”, reći će Denis Bećirović u septembru ove godine govoreći tokom predizborne kampanja.

Danas je samo “opredijeljen za NATO”. To što u koalicijskom sporazumu osmorke, SNSD-a i HDZ-a nema NATO-a, Bećirović kaže da ne znači ništa. Jer njega koalicijski sporazumi ne obavezuju osim kada mora glasati za Borjanu Krišto.

“I SDA bi glasala da Krišto bude mandatarka, Izetbegović je to kazao prije izbora”, slavodobitno je na konferenciji za monolog kazao Denis Bećirović.

Znam pouzdano da su ljudi za Denisa Bećirovića glasali baš zbog toga što su vjerovali da on neće raditi isto ono što je radila i SDA. I, umjesto, nove politike dobili smo nove izgovore koji se mogu sažeti u jednu rečenicu – radila je  to i SDA.

“DENIS BEĆIROVIĆ PORUČIO DRAGANU ČOVIĆU DIREKTNO U OČI: Putin u Moskvi i Lukašenko u Minsku mogu biti zadovoljni sa vašim glasanjem u Domu naroda”, napisao je 18. marta ove godine na svom Facebook profilu – Denis Bećirović.

Osam mjeseci kasnije, Denis Bećirović je poručio Draganu Čoviću direktno u oči: “Vaša Borjana Krišto sjajan kandidat za mandatara. Mojim glasanjem su zadovoljni i Čović i Dodik, i Plenković i Vučić”. A možda i Putin i Lukašenko, mada se na prvi pogled čini da je zadovoljan samo Michael Marphy.

“To je najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom razdoblju”, pohvalio se Bećirović nakon što je sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i izabrao Borjanu Krišto.

Na stranu što ni ta tvrdnja nije tačna (Adnan Terzić imenovan u još kraćem periodu), ali da vidimo efekte glasanja.

Recimo, 2014. godine Predsjedništvo BiH (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić) je kasnilo sa imenovanjem mandatara jer je HDZ BiH želio u Vijeće ministara instalirati Dodikov SNSD. Tek kada je Čović, pritisnut glasovima Izetbegovića i Ivanića, pristao da se SNSD izbaci, Denis Zvizdić je imenovan za mandatara.

Sada idemo na 2018. godinu. Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu dopustili imenovanje mandatara za novo Vijeće ministara BiH sve dok Milorad Dodik nije pristao da izglasa Program reformi koji nam je NATO uknjižio kao ANP. Tek kada je Dodik potpisao ANP, Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju za mandatara.

Tako su, dakle, korištene situacije u Predsjedništvu BiH kada je omjer bio 2:1 kontra Milorada Dodika ili Dragana Čovića. I kada se od Denisa Bećirovića očekivalo da iskoristi omjer 2:1 u koristi BiH i da, recimo, natjera SNSD da uz mandatara izglasaju BiH. ugovor Islamske zajednice sa državom, to se nije desilo. Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.

Kolumna Vildane Selimbegović: Društvo (ne)uglednih građana: Gordan Memija, Foto Art, narkokartel ‘Tito i Dino‘, Avdo Avdić… i Oslobođenje

Sredinom prošle sedmice, u nekim kasnim večernjim satima 15. jula, stiglo mi je nekoliko poruka sa sličicom Facebook profila Gordana Memije. Dotični se obratio svojim dragim prijateljima s molbom da njegov sadržaj podijele kako bi ga pročitalo što više ljudi uz napomenu: “Vildana Selimbegović u Oslobođenju piše gadosti i laži o meni. Upućujem joj otvoreno pismo jer nije objavila na Oslobođenju”. Slijedi tekst naslovljen sa “Kakva li to strašna sila stoji iza Vildane?”.

Zašto da se lažemo?

Otvoreno pismo dva dana ranije je stiglo i na moj mail, u trenutku dok je Oslobođenje putovalo ka štampariji sa reagiranjem Gordana Memije, upućenim 12. jula. Memija je – u prvom poslanom reagiranju – “demantirao” tekst iz vikend-izdanja Oslobođenja od 10. jula, naslovljen sa “Presuda za klevetu umjesto za kriminal”, koji je tematizirao izuzetno visoku “klevetničku” kaznu od 170.000 KM izrečenu pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Žurnala i nekolicine urednika i novinara ovog portala – Eldina Karića, Selvedina Avdića i Avde Avdića, te prilično iznenađujući podatak da je tužitelj Memija tekst presude objavio na društvenim mrežama prije nego se presuda pojavila u bazi Općinskog suda i kod advokata tuženih. U tekstu novinarke Oslobođenja o presudi govore kolege iz Žurnala, a citirana su i dva saopćenja – Memijino i Vijeća za štampu BiH. No, kako se Memiji nije dopala izjava kolege Avde Avdića, reagirao je višestruko obimnijim tekstom koji je – kako rekoh – Oslobođenje i objavilo 14. jula uz moj kratki odgovor koji je, slutim, i bio neposredan povod da Memija ustvrdi kako Oslobođenje i Vildana pišu gadosti o njemu. Naravno, i njegovo drugo reagiranje je bilo spremno za objavljivanje – ovo u kome pompezno pita kakva to sila stoji iza mene (Kodeks za štampu nalaže rok od 8 dana za objavu od dospijeća teksta u redakciju), no s obzirom na to da smatra kako procedure i pravila za njega ne važe, obratila sam se Vijeću za štampu jer ne vidim svrhu da Oslobođenje saučestvuje u Memijinom progonu novine i naših novinara i suradnika.

Iz nekog, samo njemu znanog razloga, Gordan Memija je u mojoj kolumni (“Gordan, Tito i Dino na kvadrat”, objavljenoj 28. juna tekuće godine), na koju je reagirao tek prošle sedmice, “pročitao” nešto što uopće ne piše: “do iznemoglosti replicirane navode da je saradnik narkokartela ‘Tito i Dino’, da je, navodno, preko svoje firme prao pare za taj kartel, da je posuđivao novac nekim firmama u inozemstvu, da je utajio milionske svote po osnovi PDV-a, da je dobijao poslove od kantonalnih institucija, kojima upravljaju kadrovi Stranke NiP, da je nizozemski tužilac označio Memijin Foto Art kao firmu preko koje se peru pare…?”. Pa me – tobože kao uvrijeđena žrtva – pita: “Zašto to uporno činite, iako i sami znate da su to flagrantne laži…?”. Bit će da je Memijin problem što baš ništa od navedenog nije dio moje kolumne, koju sam pisala povodom njegovih javnih optužbi da je kolega Avdo Avdić kriv za eksplozivnu napravu bačenu na njegov poslovni prostor. Zanimljivim se zapravo doima pitanje zašto Memija laže da Oslobođenje i ja lažemo o njemu? U kolumni na koju se referira, podsjetila sam na serijal Žurnala posvećen velikoj međunarodnoj istrazi narkokartela “Tito i Dino”, kome su združene snage američke DEA i nizozemske policije do sada uspjele zaplijeniti 14,5 tona kokaina namijenjenog evropskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o kartelu koji kokain krije i u bananama kako bi ga s južnoameričkih destinacija transportirao do Evrope, u istragu su uključeni i Interpol i Europol i pozamašan broj zapadnoevropskih policija, a ove naše domaće kontaktirane su – podsjećanja radi – zato što je taj famozni prvoosumnjičeni vođa kartela, taj dakle Tito i Dino, Sarajlija: identificiran je kao izvjesni Edin Gačanin, koji – navodno – svoju razgranatu narkomrežu gradi tako što kartelom upravlja uz pomoć suradnika koji su porijeklom iz ovih krajeva (obezbjeđuju ga i neki dojučerašnji specijalci federalnog MUP-a?!).
Taj Gačanin – po saznanjima istražitelja – živi najčešće u Dubaiju, no ima zavidan broj nekretnina diljem svijeta, podosta u Nizozemskoj, odakle se i vinuo u kokainske visine, a 2016. godine boravio je i u Hrvatskoj i u našoj zemlji, te neko vrijeme proveo u Sarajevu.
Gordan Memija je pred Općinskim sudom u Sarajevu potvrdio da je – tom prilikom – dočekao na Aerodromu Edina Gačanina, da mu je on obezbijedio automobile i rezervirao sobe u hotelu. Sada Memija tvrdi da ga ja blatim njegovim izjavama pred Sudom?! Kada piše svoje “demantije” u kojima izmišlja i drugima učitava laži, Gordan Memija slavodobitno naglašava presudu protiv Žurnala koju je dobio, ali zaboravlja onu koju je izgubio, upravo onu iz koje je citirani dio njegova priznanja o domaćinskom dočeku (najblaže rečeno) šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu?! No, Memija nikako ne zaboravlja da nasilu učitava “političke motive” i Žurnalu i Oslobođenju i našim novinarima i urednicima, podmećući kukavičije jaje Narodu i pravdi. Da su on i Dino Konaković kumovi, čuli smo bezbroj puta – Konaković je i javno, zarad tog kumstva, založio vlastiti integritet zaklinjući se u Memijino poštenje i optužujući Avdu Avdića, Memija je uzvratio lažima (u reagiranju objavljenom u Oslobođenju) kako Avdo Avdić “teško podmeće Konakoviću” nudeći presudu protiv Žurnala, koju je dobio, no u kojoj Avdo Avdić nije ni bio među tuženima?! Na moje pitanje Memiji ko zapravo podmeće Konakoviću, stigao je taj famozni odgovor u formi otvorenog pisma i tobožnje sile koja stoji iza mene. Uz napomenu kako se “ne želi baviti glasinama što ih je u gradu čuo o meni osobno i o mojoj profesionalnoj etici” i taj poziv prijateljima na Facebooku da njegova saznanja “prošire”.

Diči se ugledom i ušuškava pod skute politike

Moram priznati da su mi osjećanja podijeljena. S obzirom na Memijinu gostoljubivost spram vrha narkokartela, zabrinuta sam za vlastitu i sigurnost porodice i kolega, s druge strane ponosna sam na to što su mi svjetonazor i uvjerenja tako daleko od Memijinog miljea da se ne libi lagati da bi me progonio. Memija se – uza sve to – jednako diči svojim ugledom i ambiciozno ušuškava pod skute politike. Ne, nije Gordan Memija prvi koji to radi, kamo sreće da je posljednji: nagledali smo se, tokom rata i poraća, uglednika koji su pod krinkom politike i ustanovili poprilično naopake vrijednosti. I Ćelo Ismet je svojedobno kao uglednik divljao iz navijačke lože na Koševu, čiju je atletsku stazu ponižavao vožnjom u kočiji. I Ćelo Ramiz se busao u SDA prsa, i da ne nabrajam dalje, ti i takvi – da ne kažem još gori – udarili su temelje ovom društvu u kome neugledni ljudi, kakva sam i sama, žive od svojih plaća, a uglednici gomilaju nekretnine, porodično-partijskim vezama se ugrađuju u nadzorne i ostale odbore, sve s gađenjem gledajući na ljude koji zarađuju za život. Uglednici su, je li, privilegovana kasta čiji su megalomanski apetiti nedodirljivi, žive na društvenim mrežama šireći laži kao svete istine i još bahato optužuju medije što imaju drskosti da ih uopće pomenu. Nisu to obični uglednici – u svojim očima oni su elita koja ima pravo moralisati i kada svijetla obraza ugošćuju kraljeve kokaina. Narod i pravda je čitavu svoju platformu napravio kontra takvih uglednika. Sada je samo pitanje je li kum dugme.

Od saradnje do zabrane: Srebrenički proboj kroz okove mržnje

”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.

Nije imao namjeru

Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja. Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.

”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”

U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.

Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”. Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.

Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.

Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.

Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane? Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.

Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio. Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.

Senad Avdić o najboljima sve najbolje: Zašto je Mislav Bago bio genije i zbog čega će toliko, ogromno, nedostajati?

“Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.

Matijanić, Masle, Bago 

August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslu i Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.

Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.

Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.

Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!

Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.

Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.

Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija

Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.

Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.

“Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…

Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Senada Avdića: Čović je, poput Miloševića svojedobno, najavio, suđenja (CIK-u) za izbornu krađu

Neviđenoj medijsko-političkoj kampanji Dragana Čovića i njegovih medija protiv Centralne izborne komisije BiH i Suda BiH  (koja je tokom jučerašnjeg dana iz Bosne i Hercegovine preseljena u Hrvatsku gdje je lider HDZ-a BiH tražio podršku premijera Andreja Plenkovića) u granicama svojih mogućnosti se pridružio njegov prijatelj Fahrudin Radončič sa svojim dnevnim biltenom. Na njihovom udaru se našao predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec, kojeg u više članaka (pored ostalog i u histeričnom otvorenom pismu kojeg su navodno napisali “savjesne” sudije i tužitelji, a iz kojeg se lako prepoznaje rukopis prekaljenih pisaca i distributera anonimnih pisama kao i pasioniranih prigradskih hakera!) optužuju da podržava CIK BiH koji, pak”, “ima problema sa legitimnošću”, piše Senad Avdić u svojoj kolumni na Slobodnoj Bosni. 

Dakle, i tu se Radončić i  “Avaz” slažu sa Čovićem (i Miloradom Dodikom, naravno) koji već godinu dana odbijaju prihvatiti legitimnost izbora članova CIK-a koje je imenovao Predstavnički dom Parlamenta BiH. “Avaz” ne prestaje očajavati što članovi CIK-a nisu izabrani na unaprijed dogovorenom konkursu gdje je trebala odlučivati komisija predvođena provjerenim legalistom Milanom Tegeltijom, zaljubljenikom u 9. januar i prognanikom iz “muslimanskog Sarajeva”.

Radončićev nepismeni, primitivni bilten, u dosluhu sa pisamcima “Otvorenog pisma” optužuju predsjednika Suda BiH Debeveca “da čuva leđa SDA, stranci koja je vjerovatno i najdublje involvirana u izborne krađe u Mostaru”. Tvrdi se dalje kako “mnogi

(čitaj Radončić, Čović, Dodik, pisci anonimnih pisama…) povezuju i sa javno obznanjenim prisnim odnosima predsjednika Debevca sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem Osmicom“.

Radončiću i njegovom petparačkom biltenu “sumnju , također, izaziva vrlo indikativno ubrzavanje suđenja sudije Branka Perića  onima (Mehmedagić i Pekić) kojima je potvrđena optužnica, što nije zabilježeno u istoriji rada i “efikasnosti” Suda Bosne i Hercegovine”.

OLAKO OBEĆANA BRZINA SUĐENJA

Vidljivo je da Radončić ne samo što ima ambicije, i, nažalost, uspijeva u njima preko klijentelističke mreže u pravosuđu da određuje koga treba hapsiti i (pre)suditi (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića) nego bi čak i da ga se pita i o dinamici održavanja sudskih procesa!? Uzgred, suđenje dužnosnicima OSA-a Mehmedagiću i Pekiću ne odvija se ni brže ni sporije nego što je prije 4-5 godina  vođeno suđenje Radončiću i  njegovoj grupi optuženoj za ometanje rada pravosuđa.

I tu Fahrudin Radončić pokazuje potpunu usklađenost i akciono jedinstvo sa svojim prijateljem Draganom Čovićem. I lider HDZ-a BiH, kojeg sa šefom SBB-a dijeli i to što je i on svojedobno bio “žitelj” Pritvorske jedinice Suda BiH, u svom jučerašnjem saopćenju najavljuje kako “čvrsto vjeruje da sudski procesi koji predstoje …trebaju biti izloženi sudu javnosti…

U političkoj povijesti i pravosudnoj praksi ovih prostora poznato je da je samo jedan političar najavio sudski progon svojih protivnika: bio je to srpski diktator Slobodan Milošević koji je u februaru 1989.godine hiljadama okupljenih srpskih demonstranata ispred Skupštine Jugoslavije u Beogradu koji su tražili hapšenje Azema Vllasija, tadašnjeg utjecajnog političara sa Kosova, obećao da će on “biti suđen i biti uhapšen“. Tu je olako obećanu brzinu Milošević i ispunio nakon što je Vllasi istu večer uhapšen (u Bijeljini) nakon čega je mjesecima čamio u srpskim zatvorima na Kosovu i suđen u montiranom procesu). Nema sumnje da Dragan Čović može pisati potjernice protiv svih onih koji mu stoje na putu kao jedinom i Bogom danom lideru svih Hrvata u BiH, kao što je izvjesno da bi takve njegove ambicije Tužiteljstvo BiH predvođena HDZ-ovom stranačkom rodicom,  Glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić servilno i efikasno provelo i pretvorilo u optužnice. No, uvijek ima ono ali, što autoktratama i diktatorima sreću kvari: da bi se od krivične prijave, preko optužnice dospjelo do sudskog procesa, još uvijek je nužno da o tome svoj pravorijek izrekne i Sud BiH, što posljednjih nedjelja baš i ne čini niti popušta pod pritiscima kriminalno-mafijaških, političkih i medijskih predatora.

Dva su se ključna državna punkta, važne institucije za funkcioniranje demokratske i pravne države  u posljednjih godinu dana izmakla osovini Dodik-Čović za koju aktivne simpatije iskazuje pokazuje i Radončić: Centralna izborna komisija BiH i Sud Bosne i Hercegovine.  Bez njih u lancu rukovođenja i komandovanja destrukcije BiH prohodnost urušavanja državnih institucija nije više neupitna. Članove CIK-a je ta maligna družina ohrabrena ruskom podrškom pokušala ukloniti preko sudskih procesa, tužbi, žalbi navodno oštećenih kandidata nezadovoljnih rješenjima Parlamenta BiH. Nakon niza bezuspješnih pokušaja delegitimiziranja i kriminaliziranje članova CIK-a, izabrana je nova meta, Sud Bosne i Hercegovine, odnosno njegov predsjednik Ranko Debevec. Već mjesecima iz istih neformalnih i formalanih, prikrivenih i vidljivih  centara moći pišu se anonimne potjernice, gomilaju se nove i svježije optužbe protiv njega, uhodi ga se, stavlja na streljanu opskurnih uličarskih medija i portala za jednokatnu (zlo)upotrebu.

Vrlo je indikativno, ali i sasvim  razložno, što u nedavnom skandaloznom napadu na bosanskohercegovačke medije Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdvaja tri medija-portala koja su prema njihovoj optužbi prednjačila u hajci povodom Dodikovog poklanjanja ukradene ikone Sergeju Lavrovu, ministru vanjskih poslova Ruske Federacije: “Istraga”, “Žurnal” i “Slobodna Bosna” izdvojeni su kao perjanice antiruske (i antidodikovske) kampanje u  Bosni i Hercegovini.

MARIJA ZAHAROVA KAO GORDANA TADIĆ

Također, nije nimalo slučajno, nego je krajnje razumljivo i logično što su se upravo ova tri medija i njihovi novinari u posljednjih nekoliko godina najčešće nalazili na udaru dominantne  pravosudne strukture u BiH, od Milana Tegeltije i njegovih prvih pratilja u VSTV-u Jadranke Lokmić Misirače i Ružice Jukić, pa do tendencioznog  tužiteljskog ansambla  kojeg je oko sebe okupila i besprizorna glavna ravnateljica Gordana Tadić.

Izbori u Mostaru koji su u značajnoj mjeri destruirani primitivnom krađom volje građana, zbog čega je proces brojanja glasova djelomično ponovljen, samo je povod, a ne krunski razlog ponovnog nasrtaja na Centralnu izbornu komisiju, onih političkih aktera koji ovu instituciju već godinu dan ne “šljive”, niti joj priznaju legitimitet. Kriminal, krađa, dodavanje i oduzimanje glasova je eminentno u nadležnosti lokalnih činovnika, članova biračkih odbora, stranačkih povjerenika. Posao CIK-a u osnovi je taj da licencira prikupljene  rezultate, nakon što se obavi kompletna procedura, odgovori na žalbe, progovore, optužbe i to je zakonski precizno i jasno postavljeno.

“Hoće li svemoćni Debevec aminovati izbornu krađu u Mostaru?” stoji u naslovu najnovije potjernice koju je Radončić uputio  preko svog kućnog biltena. Neće, evo da im to otkrijem, predsjednik Suda BiH ni aminovati, niti neaminovati “izbornu krađu”, jer mu ni jedno ni drugo, nije posao. Ali zato jeste posao lidera “Saveza za bolju budućnost”, savjetnika “Avaza” i bivšeg muža vlasnice “najveće medijske kuće u BiH” da “ne aminuje” flagrantnu izbornu krađu koju su na izborima u Mostaru počinili članovi-kandidati njegove stranke. Kao što su izvijestili svi mediji (i zbog čega je CIK odlučio da promijeni raniju Odluku o utvrđivanju i objavljivanju rezultata u Gradu Mostaru) ponovnim brojanjem glasova na 14 biračkih mjesta ustanovljen je masovni kriminal sa naknadnim dopisivanjem glasova kandidatima. Lažiranje je uglavnom rađeno u korist Koalicije za Mostar (a na štetu Bh Bloka), a najveći pojedinačni skandal, odnosno kriminal, je utvrđen kod Anela Kljake, kandidata SBB-a: predsjedniku mostarske organizacije SBB-a je naknadnim intervencijama dopisano 1596 preferencijalnih glasova. Od najavljivana i planirana  tri mandata u budućem Gradskom vijeću Mostara Radončićev SBB će na kraju dobiti samo jedan. Nema tog Debeveca koji može progledati kroz prste kriminal(c)u iz SBB-a i izvršiti pritisak na CIK BiH da ga preko reda, na lijepe oči ugura u Gradsko vijeće Mostara.

Dragan Čović već godinu dana ne prestaje očajavati i najavljivati političku i pravosdudnu bitku nakon što je u CIK-a ostao bez višegodišnjeg člana Stjepana Mikića, svojevrsnog Brada Raffespergera kada je riječ o HDZ-u i izborima. Sjećate se Raffespergera: to je onaj državni sekretar države Georgije od kojeg je Donald Trump tražio da mu “nafata” 11.780 glasova. Za razliku od njega, Stjepan Mikić, pojačan Milijanom Vasom Brkićem i njegovom hrvatskom izbornom inženjerijom, više od decenije je isporučivao  Čoviću glasova koliko je ovaj “zinuo”. Ta je praksa prošle godine završena i, razumljivo, nije se lako sa tim nenadoknadivim gubitkom pomiriti.

 

Elektori macht frei: U Srebrenici je jedan čovjek jedan glas, u Federaciji glas jednog Hrvata kao deset bošnjačkih

U državi ih ima preko 50 posto. Nad njima je u Republici Srpskoj počinjen genocid i etnički su očišćeni s tog prostora. U Srebrenici ih je ubijeno preko osam hiljada. Oni koji su preživjeli, uglavnom se nisu vratili. Pa, opet, u gradu u kojem je nad njima počinjen genocid, presuđen na najvišim svjetskim sudovima, Bošnjaci nemaju povlašteni status. Jedan glas srebreničkog Bošnjaka vrijedi koliko vrijedi i jedan glas nekoga iz srpskog naroda. Matematika kaže da će Bošnjaci teško  ikada više uzeti poziciju načelnika Opštine Srebrenica. A to što su u manjini, direktna je posljedica – genocida. Ali Angelina Eichhorst i drugi zvaničnici Evropske unije u tome ne vide problem. U Srebrenici su ispunjeni svi evropski standardi. Jedan čovjek – jedan glas. Ko skupi više, taj je pobjednik.

U subotu je obilježen dan logoraša iz Heliodroma. To je onaj logor koji je pomenut u presudama Haškog tribunala,  kojima je utvrđen udruženi zločinački poduhvat sa zvaničnicima takozvane Herceg Bosne i službenog Zagreba na čelu. Pod zastavom HZ HB-a počinjeni su brojni zločini nad hercegovačkim Bošnjacima. Zvaničnici HDZ-a, raspoređeni na Sveučilištu u Mostaru, zabranili su u subotu bošnjačkim logorašima da uđu u krug nekadašnjeg logora i polože cvijeće. Ta vijest je ostala u sjeni nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH i ponuđenog elektorskog modela.

Za one koji baš nisu u ovoj tematici, to je model izbora članova Predsjedništva BiH prema kojem bi glas jednog Hrvata iz Širokog Brijega vrijedio kao deset glasova Bošnjaka iz Sarajeva. I Evropa je za taj model – jedan hrvatski glas, deset bošnjačkih. U Republici Srpskoj bi ostao isti model. Jedan čovjek – jedan glas.

Ovo je, pojednostavljeno, prijedlog službenika iz Brisela – tamo gdje su Bošnjaci, nakon progona, genocida i etničkog čišćenja postali manjina, ostat će manjina. A tamo gdje su se odbranili, uvest će im se sistem glasanja prema kojem će biti deset puta manje vrijedni od Hrvata iz Širokog Brijega.

Da ne bude zabune, Hrvati polažu pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je i njihova zemlja i moraju biti uključeni u sve bitne procese. Hrvati imaju pravo na člana Predsjedništva BiH. I to im pravo nije oduzeto. Željko Komšić je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Izabran je u skladu sa Ustavom i zakonom. Nije izabran samo u skladu sa željama HDZ-a BiH.

Da li su je za Komšića glasalo puno Bošnjaka? Da. I to je istina. Bošnjaci su svoj glas dali Željku Komšiću, Hrvatu porijeklom iz središnje Bosne, kako bi spriječili Dragana Čovića da uđe u Predsjedništvo BiH. Ako se pitate zašto, onda pretražujte po arhivi. Pronaći ćete tekstove u kojima svjedoci opisuju kako ih je Dragan Čović, u svojstvu direktora Sokola, slao u radne logore. Pronaći ćete i tekstove o tome kako je Dragan Čović u Narodnoj skupštini RS poručio zvaničnicima tog entiteta da „čuvaju Republiku Srpsku“. Onu, na čijoj je teritoriji počinjen genocid nad Bošnjacima i koja je etnički očišćena od Hrvata. Ima u arhivi, lako je pronaći, i onu Čovićevu izjavu iz Zagreba kada optužuje Bošnjake da žele „islamsku državu“. Koliko je žele, pokazuje činjenica da je iz kantona sa bošnjačkom većinom u državni parlament izabrano troje Srba i jedan Hrvat. Od četiri državna zastupnika izabrana iz izborne jedinice koja obuhvata Kanton Sarajevo i Goražde, „islamisti“ su direktno izabrali Srbina Sašu Magazinovića i Srbina Predraga Kojovića. „Islamisti“ su direktno izabrali i Srđana Mandića za načelnika Općine Centar. „Islamisti“ su izabrali i Mirjanu Lepić Marinković u državni Parlament (da, kompenzacija je u pitanju, ali je prošla). Iz SBK-a i Ze-Do, sa friškim „travničkim“ islamom je u državni parlament izabran i Hrvat -Vlatko Glavaš.

Znate li šta je zajedničko navedenim Srbima i Hrvatima? Zajedničko im je to što ne negiraju Bosnu i Hercegovinu i što ovu državu doživljavaju svojom domovinom. Za razliku od njih, Dragan Čović je ne osjeća svojom domovinom. Dragan Čović je razgrađuje zajedno sa Miloradom Dodikom.

Republika Srpska je činjenica. Ustavna kategorija. Ustavni sud BiH je rekao da su i na teritoriji Republike Srpske konstitutivni svi narodi. Milorad Dodik je pronašao svoje Bošnjake, svog Denisa Šulića i druge. Ima li pravo na to? Ima. Da li je Šulić legalan? Jeste. Da li su ga birali Bošnjaci? Nisu. Ali niko iz Evrope nije sletio u Banja Luku kako bi uveo drugačiji sistem glasanja prema kojem bi Bošnjaci birali svoje predstavnike u RS. Jer RS, rekoh, ispunjava najviše evropske standarde. Jedan čovjek – jedan glas. To što je nekoliko stotina hiljada pripadnika jednog naroda protjerano nije bitno za one koji propisuju standarde. Srebrenicom u kojoj je počinjen genocid danas upravlja Srbin. Legalno izabran. I nije problem što Srebrenicom upravlja Srbin. Problem je što ne priznaje genocid počinjen nad bošnjačkim narodom u njegovom gradu.

Koliko vas u ovom trenutku, bez googlanja, zna za Bijeli Potok? U tom su zvorničkom mjestu 1. juna 1992. godine ubijena 682 bošnjačka civila. Za jedan dan, na jednim mjestu.

Za Trusinu ste svi čuli. Pripadnici Armije RBiH su u tom selu ubili 22 civila hrvatske nacionalnosti. Nesporan je to bio zločin pripadnika Armije RBiH kojeg bi svako razuman morao osuditi, kojem god narodu da pripada. I ne samo osuditi, već i učiniti sve da se odgovorni osude.

Ali šta ćemo sa Bijelim Potokom ili Ahmićima? Dva sela – 800 žrtava. Bošnjačkih. Međunarodni su sudovi napravili jasnu razliku u ovim zločinima. Normalno je, u skladu je sa evropskim standardima, da, recimo, Vlasenicom upravlja čovjek kojem se sudi za progon Bošnjaka iz tog grada. Međunarodna politika se ne osvrće se na to. Tamo gdje su manjina, Bošnjaci trebaju ostati – manjina.  Tamo gdje su većina, Bošnjaci moraju umanjiti vrijednost svoga glasa kako bi onaj koji veliča zločince iz Ahmića postao član državnog Predsjedništva. I još ubjeđuju da je to bitno za budućnost BiH.

Ostalo je još samo da napišu – Elektori macht frei!

Senad Avdić o dvojici gradonačelnika i njihovim autima: Skakin državni Passat i Zlatarev privatni Opel kabriolet…

Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.

TREBA STASAT` ZA PASSAT

A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”

Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.

“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.

“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.

Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:

“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”

Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.

ZLATAREVO ZLATO

Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.

I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)

Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.

Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama”  starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.

Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”

Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”

Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.

Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.

Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.

(slobodna-bosna.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...