Kolumne

Senad Avdić o najboljima sve najbolje: Zašto je Mislav Bago bio genije i zbog čega će toliko, ogromno, nedostajati?

“Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.

Matijanić, Masle, Bago 

August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslu i Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.

Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.

Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.

Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!

Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.

Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.

Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija

Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.

Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.

“Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…

Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.

(Slobodna Bosna)

Kad se birač’ u Srbiju vrati: Izbor između Nestorovićeve kornjače i Duška Kornjače

Nije se ona druga(čija) Srbija naročito bunila kada su iz Republike Srpske (BiH) u nju bježali ratni zločinci. Ali buni se kada iz RS-a u Srbiju dolaze Vučićevi glasači. Nije se druga i drugačija Srbija bunila kada su po mesnicama i pekarama u Srbiji registrirani fiktivni birači za glasanje u Srebrenici. Jer to se ne tiče druge i drugačije Srbije. Pozdravljala je druga i drugačija Srbija litijaše koji su rušili “diktatora Milu Đukanovića”. A negoduje kada u nju dolaze Dodikovi litijaši da učvrste njihovog diktatora.

Nije druga i drugačija Srbija problematizirala to što u štabu njihovog predsjednika sjede predsjednik Skupštine Crne Gore, ministar sigurnosti BiH i predsjednik Republike Srpske. Drugoj Srbiji su sporni autobusi na beogradskoj Areni koji su dovezli “seljake iz Bosne i Hercegovine”.

Uz nekolicinu časnih izuzetaka, nije druga i drugačija Srbija devedesetih predlagala da se na Drini grade zidovi koji će jasno razgraničiti Bosnu od Srbije. Cvijećem je, i tadašnja i današnja većinska Srbija, obasipala i Arkanovce i Šešeljevce, i Žute ose i Škorpione, koji su išli u Bosni da se “svete Turcima”. Slala je Srbija u Bosnu vojsku. Jučer se ta vojska vratila u Srbiju.

Slobodan Milošević je slao vojsku. Zoran Đinđić je na Palama sa Mladićem i Karadžićem pekao vola. Boris Tadić sa Draganom Čavićem sklapao sporazume između Srbije i RS-a, a kasnije je s Cecom dolazio na Dodikove predizborne skupove u Republiku Srpsku. Aleksandar Vučić je, dakle, samo nastavio ono što je davno započeto.

Ismijava druga i drugačija Srbija doktora Branimira Nestorovića i njegove teorije da je zemlja ravna i da je na leđima nosi kornjača. Ali prešućuje da je Srbija postala utočište Dušku Kornjači, koljaču Bošnjaka iz Čajniča.

Okretala je glavu druga i drugačija Srbija kada su u nju iz Bosne bježali Svetozar Kosorić, Ljuban Ećim, Tomislav Kovač, Zoran Obrenović Maljić, Momir Savić, Milisav Gavrić, Milomir Savčić … Nisu aktivisti presretali ove ratne zločince na beogradskim ulicama. Jer Drina “nikad neće biti granica”.

Srbi iz Bosne i Hercegovine presudili su Srbiji. Kao što Srbija preko tih ih istih Srba decenijama presuđuje u Bosni i Hercegovini.

Hrvati iz Hercegovine nerijetko presuđuju Hrvatskoj. Kao što Hrvatska preko tih istih Hrvata presuđuje Bosni i Hercegovini.

Samo Bošnjaci ne presuđuju nigdje. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini.

Srbija – zemlja u kojoj se zločinci ne skrivaju: Na “parove” razbroj se

Za razliku od Aleksandra Vulina, predajnici ne lažu. Optuženik za genocid Milomir Savčić posljednji je put na teritoriji BiH svoj telefon koristio u ponedjeljak, oko 21 sat, u mjestu Dvorovi kod Bijeljine, par kilometara od srbijanske granice. Onda ga je isključio i gubi mu se “svaki trag”. Osim kada ga povremeno uključi i pozove službenice MUP-a Republike Srpske, kada predajnici registruju da je poziv obavljen iz “inozemstva”. A to “inozemstvo” teško može biti Hrvatska. Nekako se logičnijim nameće zaključak da se predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, kojeg bh. pravosuđe potražuje zbog optužbi za genocid u Srebrenici, skrasio u Srbiji. Čiji ministar policije, pak, obavještava javnost da – pazite sada – bjegunac Milomir Savčić na teritoriju te države nije ušao – legalno.

“U svoje obračune ne uvlačite Srbiju”, poručuje ministar Vulin i poziva medije da ne objavljuju “neprovjerene informacije” u vezi s učešćem Srbije u skrivanju optuženika za genocid.

Neću sada podsjećati na “davne slučajeve” Ratka Mladića i Radovana Karadžića koji se “nikada nisu skrivali u Srbiji”, ali su “uhapšeni u Srbiji”. Okrenut ću se “novijim” slučajevima.

“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenog 2016. godine u srbijanskom tabloidu Alo.

Tekst je, dakle, objavljen u onom tabloidu što mu Vulin “veruje” i koji samo “proverene” informacije objavljuje. Glavni lik ove  “Alo, Alo” priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.

“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mjere da mi lijekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lijekove, liječe me “Parovi”” , kazao je Milisav Gavrić.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Milisav Gavrić.

Ispod još piše da je glavni lik “Alo, Alo” priče optužen da je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno s drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.

“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno s neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno s još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.

I Gavriću se, službeno, gubi svaki trag. Neslužbeno, liječi se “Parovima” u Srbiji koja “ne pruža utočište optuženicima za genocid”.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.

Dotični gospodin bio je načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.

Za njim je raspisana Interpolova potjernica. No, Vulin i njegov MUP će reći da se on nije skrivao u Srbiji.

Formalno – u Srbiji ne živi ni Tomislav Kovač. On se samo jednom mjesečno pojavljuje “na farmi” kod Milomira Marića. I relevantan je sagovornik iako je za njim raspisana međunarodna potjernica zbog toga što je optužen da je, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica. Ili u prevodu – optužen je za genocid.

Milorad Mišo Pelemiš više nije u Srbiji. “Čuveni komandant” po zločinima čuvenog Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a umro je krajem aprila ove godine nakon što se nekoliko puta izborio za “Goli život” kod Milomira Marića. Bio je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za genocid i nije se skrivao u Srbiji. Jer nije imao potrebe da se skriva. MUP Srbije ga nije uspio primijetiti na Happy TV-u. Samo zbog toga što ministar Vulin ne vjeruje takvim medijima. Osim kada gostuje. A to baš i nije rijetko.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “Nikada neću prihvatiti logiku ‘svi su jednako krivi za rat’ a vi lažite po Twitteru koliko hoćete”

Sjedim vam ja tako – kući sam, od jutra s guza na guz – u paklenoj dilemi. Ispred mene boca Bunnahabhaina 12 koju sam kupio od Bakirovih para. Pored nje boca Laphroaiga 10 Cask Strength koju sam kupio od para koje sam uzeo za intervju za „Stav“.

A pored boca Lagavulina 16. To mi – karton svakih 15 dana – već godinama šalje Milo u znak zahvalnosti.

Kažem: sve probrani Islay single maltovi. Koji danas da oderem?

Pa se sjetim pokojnoga Ljubomira Đurkovića, najvećeg crnogorskog dramskog pisca. Ljubo je znao doći u podgorički „Berlin“, nasloniti se na šank i momku koji je tek počeo tu raditi reći: „Daj mi voćnu salatu“.

„Nemamo, čika Ljubo“.

„Imaš, imaš“.

Onda bi, nakon što mu je čika Ljubo objasnio šta je voćna salata, momak na šank spustio vozić: loza, šljiva, dunja, jabuka, kajsija, breskva…

To je važna životna lekcija. Najčešće vam je, dragi moji, tako: nije ili-ili, nego i-i.

Recimo ovako…

Prošle me je sedmice progresivno, liberalno Sarajevo cipelarilo na tviteru. Nekakav je frajer – on je valjda nešto, poslanik, odbornih „Naše stranke“ u nečemu – napisao da sam uzeo pare da bih dao intervju za „Stav“.

Da to odmah riješimo: lažeš, pseto.

Kad sam to saznao, nisam pomislio: je li ovaj čovjek lažov ili je samo glup? Znao sam da je i lažov i glup. Lažov je, to je barem prosto, zato što laže. A glup je jer je tom laži naumio da mi napravi štetu – koju mi on ne može napraviti.

Kad je slagao on, za njim su stali lagati i drugi. To je sama suština društvenih mreža. U tome ne učestvujem, jer ljudi tu neprekidno moralizuju. Tip prevari svoju (ili svog) ženu (ili čoeka) sa ženom (ili čoekom) najboljeg prijatelja. Onda ode na tviter i drži moralne lekcije. Pa mu bude lakše.

Ne mogu ja to. Moje je skromno mišljenje da su ljudi, a to sam nažalost i ja, govna. Samo su oni koji moralizuju malo veća govna od drugih. To prvo.

Drugo – a ovo sam već nekome objašnjavao…

Čovjek sam o kojem su svašta pisali i govorili. Što je OK. Nikada od svjetine nisam htio ništa osim mržnju. To sam i dobio.

Čovjek sam o kojem su mnogo lagali.

No u jednom trenu razumio sam, u kristalnoj čistoći spoznaje, čistoj kao tri puta destilisani irski viski, da sve to što su izmislili i slagali o meni, sve gadosti koje su o meni rekli, nisu ništa u odnosu na ono što ja znam o sebi.

Ta spoznaja promijenila je sve.

Jer… Sve i da sam, kako tvrde odabrani pripadnici fine sarajevske raje, uzeo pare od SDA da bih bio za građansku BiH, to ne bi bilo ni u top 20 najgorih stvari koje sam uradio.

Ali kad me ne plaćaju ni SDA ni Milo ni “Stav” – ne plaćaju me.

Ne pišem sada ništa što nisam, takoreći, oduvijek pisao.

Protiv BiH konstitutivnih naroda bio sam i prije deset godina, za građansku BiH sam bio i tada, pa o tome pisao za “Žurnal” – izvolite, guglajte. Pa to tada nikome nije smetalo.

Protiv islamofobije pisao sam i prije 10 i prije 20 godina – i na “Žurnalu” i u “Slobodnoj Bosni” – izvolite guglajte.Pa to tada finoj gradskoj raji nije smetalo.

Ako vas nervira moj benevolentan stav prema bosanskom islamu; ako vas nervira moje odbijanje da učestvujem u kreiranju bauka „islamskog radikalizma“ – izvolite na „Žurnalu“ pronađite moj 10 godina star tekst „Islam, ne problem“. Tek će vas to iznervirati.

Ako vas nervira moje odbijanje smećarske logike „svi su jednako krivi za rat“ i “svaki je nacionalizam jednako loš” – uzmite bio koji tekst koji sam napisao. Nikada nisam pristao na tezu da su velikodržavni nacionalizam koji je izazvao genocid i nacionalizam onih koji su stradali u genocidu isto. Drkajte i lažite po tviteru koliko vas volja – nikada neću.

Ali dobro povedite računa o sljedećem: sad ste vlast. Posljednju tviter kampanju protiv mene je, dakle, povela vlast. To se, vašom terminologijom, zove „gušenje kritičkog glasa“. Pokušaj moralne disreditacije kritičara od strane vlasti je totalitarna, nedemokratska praksa. To je ono što radite.

I ne manje bitno… Kada, recimo, Boris Dežulović, nakon desetina tekstova u kojima su uživali, napiše jedan koji ih nervira, pa sarajevska desnica poviče „Boro je ustaša“ – to vam smeta.

A kakva je razlika između njih i vas? Jer vi ste 20 godina čitali moje tekstove i bili su vam ok. Ali sada, kada ste vlast, OK vam više nisu, jer vas podsjećam na govna koja ste pojeli da biste vlast uzeli. Kao što je njima Boro namah postao ustaša, vama sam ja namah postao balijski plaćenik.

Pritom, moj glas je manjinski. Jasno sam istakao da sam protiv BiH konstituivnih naroda sa pozicije etničkog Grka a političkog Bosanca – dakle sa pozicije „ostalih“. Vi ste se ostrvili na mene, lažući pritom. I sebe zovete liberalima?

Da se razumijemo. Ja nisam vaš. Nisam ničiji. Ne vjerujem u kolektivne idenitete. Vjerujem u radikalni individualizam. I to nije pitanje izbora, nego nužnost. Čovjek je radikalno sam. Rodi se sam i umre sam. Ponekad, kad je u čoporu, učini mu se da nije tako. Tada misli da je moćan. Ne. Čovjek je slab i nikad tako sam kao kada je u gomili.

O tome sam već pisao. Uskoro u „Vremenu“ iz Zenice izlazi moja knjiga „Antonije napušta Boga“. Evo odlomka (napomena za naročito zlobne i naročito glupe čitaoce, na primjer za rečenog poslanika „Naše stranke“: govori književni lik, ne autor – ne, to nije isto):

„Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je krajnje neefikasan, takoreći šlampav“, kažem Tomoviću.

„Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam“, kaže Tomović. „Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima zapravo saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. Pa ga nacisti svejedno, kao Slovena, dakle pripadnika ‘niže rase’, strpali u Dahau. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš, kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica“.

„Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista“, kaže Tomović. „To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili sa Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorista. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra, bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od strane ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: autokolonizator, reakcionar, sluga Imperije… Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sam sebe smatrao teroristom. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slovena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: ‘terorom’. Ali neće valjda Princip naše filozofe, spisatelje i filmadžije učiti što su bile njegove namjere.

Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! Apliciraju za EU fondove! Idu na studijska putovanja po Evropi! Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! Fukara“.

„Postoji i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su ovdašnji fašisti i ljevičari koji su nadirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara, Fukara!“.

Dobro. Mislim da smo se razumjeli. Sad vi koji lažete nastavite sa svojim prljavim fantazijama. A ja ću nastaviti da pišem tako da u vama izazivam potrebu da o meni slažete nešto gnusno. Zapravo: tek sam počeo. Takozvani dijalog koji se sastoji od toga da vi lažete, a ja demantujem ćete voditi sa nekim drugim, ko dijeli – mislim da se to tako kaže – „vaše vrijednosti“.

(Slobodna Bosna)

Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

(Oslobodjenje.ba)

Nije samo Matimbe Nyambe: Mustafa protiv genocida

Posmrtni ostaci Mustafe Grabića sahranjeni su 20. jula 2019. godine. Ovaj Prijedorčanin ukupan je zajedno sa  bratom Vejsilom i još 84 sugrađanina ubijena početkom devedesetih u tom gradu. Ali ubistvo Mustafe i preostalih prijedorskih muslimana-Bošnjaka nije  bio genocid. Tako je odlučio jedan drugi Mustafa. Mustafa El Baaj, sudija iz Maroka. Njegov je glas bio presudan da Ratko Mladić bude oslobođen optužbi za počinjenje genocida u šest bh. općina. Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru.

Iako je postojao zločin, ustvrdit Žalbeno vijeće, “u šest općina nije postojala namjera za izvršenje genocida nad bosanskim muslimanima – Bošnjacima”.  To je bio stav troje sudija Žalbenog vijeća. Od sutkinje Prisca Matimbe Nyambe iz Zambije nije se moglo ni očekivati da glasa za “genocidnu namjeru” u Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru. Ona je, znalo se već odavno, zagovarala čak i ukidanje kvalifikacije genocid u Srebrenici. I za sutkinju iz Ugande Elizabeth Ibanda Nahamya u ovom gradovima nije bilo genocida. No, ono što je bilo iznenađujuće je odluka sudije iz Maroka, Mustafe El Baja, eksperta za poslovno pravo kojeg su imenovali za sudiju koji treba da sudi Ratku Mladiću za ratne zločine.

Kada je u pitanju genocid u Srebrenici, četvoro sudija bilo je ubijeđeno da je Ratko Mladić imao namjeru da počini genocid. Izdvojeno mišljenje je, očekivano, imala samo sutkinja Nyambe iz Zambije. Mustafa El Baj je bio uz većinu u Žalbenom vijeću kada su Ratku Mladiću presuđena četiri udružena zločinačka poduhvata. I prilikom odmjeravanja kazne, samo je sutkinja Matimbe Nyambe bila protiv doživotne robije.

Ali, ako ćemo gledati realno, sada uopće nije bitno koliko će godina Ratko Mladić provesti na robiji. Čak i da je osuđen na dvadeset godina, to bi mu bila doživotna. Nije stvar, dakle, u izrečenoj sankciji. Za historiju i budućnost ove zemlje mnogo su bitnije kvalifikacije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati.

Ako sagledamo sve ranije presude međunarodnih sudova stacioniranih u Hagu, drugačije se nije moglo ni očekivati. Genocid u Srebrenici je bio neupitan. Tomašica i ostale grobnice su bile nedovoljne međunarodnim sudijama da zločine počinjene u drugim bh. gradovima okarakterišu genocidom. Ako ćemo biti legalisti, a trebali bismo, ova presuda, ali i sve druge izrečene mora biti prihvaćena ovakvom kakva jeste. Da li je njome zadovoljena pravda? Gledajući samo  izrečenu kaznu doživotnog zatvora Ratku Mladiću – jeste. Gledajući pravne kvalifikacije, baš i nije. No, pravda i pravo, znaju to skoro svi, obično nisu isto. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid u Srebrenici. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za udružene zločinačke poduhvate i brojne druge zločine protiv čovječnosti. Kompletno vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske je osuđeno za genocid u Srebrenici i za udružene zločinačke poduhvate. Neki od presuđenih su mrtvi, neki drugi su, pak, u zatvoru. Njihova imena su u ovom slučaju nebitna. Bitne su presude i kvalifikacije. Genocid u Srebrenici i udruženi zločinački poduhvat. Život, svakako, brzo prođe.

(oslobodjenje.ba)

O gradonačelniku i čistoći političke borbe: Lovci iznad Mostara

Kada u Sarajevu nećete sa SDA, to je poželjno i prihvatljivo. Isto je to prihvatljivo i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću. Ali kada kažete da nećete sa SDA, pa onda uzmete HDZ-ov kadar za ministra, onda ste samo licemjeri. I ništa drugo. Dobro, Tuzlanski kanton nije tako specifičan, pa će vam i biračko tijelo i svi oni koji vide vašu neprincipijelnost u priči o koaliranju sa nacionalistima „progledati kroz prste“. No, u dva grada se ne možete igrati. Srebrenica i Mostar su mjesta gdje nema kalkulisanja i politikantstva. U prvom je počinjen genocid nad Bošnjacima, u drugom su Bošnjaci žrtve udruženog zločinačkog poduhvata. Koliko je izbor Bogića Bogićevića i Srđana Mandića bitna poruka cijelom svijetu o kosmpolitskom duhu Sarajeva, još je bitnija poruka da kosmpolite iz Sarajeva poraze duhove udruženih zločinačkih poduhvata u Srebrenici i Mostaru. I tu nema nikakve relativizacije, tu se jasno znalo ko je na kojoj strani i „ko je kome palio kuće“ i ubijao djecu.

Semira Drljevića Lovca, nažalost, nikad nisam upoznao. Znam ga s televizije i iz ratnih priča. I znam još da je nosio zastavu s ljiljanima na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede nad fašizmom 1995. Tada je već i cijelom svijetu bilo jasno na kojoj je strani Lovac i „ko je kome palio kuće“ u Mostaru.

Irma Baralija to još nije shvatila pa je, svjedočit će Semir Drljević Lovac, kazala da njoj i njenim glasačima „smeta ratna prošlost“ ovog komandanta, koji nigdje i nikada nije osuđen ili optužen za ratne zločine. Iako, kazat će Irma Baralija u studiju Jurice Gudelja, nema nevinih, jer su svi „jedni drugima palili kuće“.

Bila je još uvijek izborna noć kada sam uz pomoć prijatelja u Mostaru izračunao da „probosanske stranke“ mogu imati osamnaest ruku. I pogriješio sam. To što stranke čije je sjedište u Sarajevu imaju u Gradskom vijeću Mostara 18 ruku, ne znači da „probosanske stranke“ imaju 18 ruku. U probosansku politiku je vjerovao i Semir Drljević Lovac, koji je prije izbora, opravdano kritikujući politiku i kriminal pod okriljem SDA u tom gradu (a i mnogo šire), podržao program BH Bloka. Dobio je dva gradska vijećnika i poruku da je Našoj stranci „sporna njegova ratna prošlost“. Zauzvrat, Drljevićevi vijećnici neće podržati Irmu Baraliju, koja ubjeđuje javnost da je „razvalila na izborima“ i da baš ona, sa skoro tri puta manje osvojenih glasova od doktora Zlatka Guzina, treba biti gradonačelnica Mostara i „opozicija SDA-u i HDZ-u“, koji bi je trebali podržati. A ako ona nije kandidat, onda njenih četvero kolega neće podržati Zlatka Guzina u utrci za gradonačelnika Mostara, čime će, čudne li logike BH Bloka, „SDA prepustiti Mostar – HDZ-u“. Inače, logika Naše stranke je, u kriznim situacijama, uvijek čudna. Kada je 2018. godine SDP kandidirao Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Naša stranka ga nije podržala da bi zajednički pobijedili SDA-ovog kandidata Šefika Džaferovića. Naša stranka je kandidirala Borišu Falatara da smanji šanse Željka Komšića u borbi protiv Dragana Čovića.

Danas je sjednica Gradskog vijeća u Mostaru. SDA i HDZ su dobili „ćušku“ iz OHR-a jer su prekršili Statut, koji propisuje da se gradonačelnik Mostara bira tajnim glasanjem. Dobro, SDA-u i HDZ-u propisi nikada nisu mnogo značili. Jer da jesu Mostar se ne bi godinama gušio u smeću, ne bi se dijelili javni poslovi stranačkim poduzetnicima, ne bi Salem Marić sebi „dodavao“ stotine preferencija potkradajući na izborima čak i stranačke kolege. Ako ćemo pravo, kada je u pitanju kriminal ne postoji razlika između SDA i HDZ-a. Dvadeset godina su „razmjenjivali“ dobra ove države i izvlačili novac iz javnih preduzeća. Dvadeset godina su potkradali vlastiti narod zatvarajući firme, a otvarajući tržne centre. Ali, ako ćemo opet pravo, kada je u pitanju odnos prema državi BiH, SDA i HDZ nisu isto. Nije isto krasti ili slaviti godišnjicu otvaranja logora i formiranja udruženog zločinačkog poduhvata. Nije isto biti čist pred domaćim i međunarodnim sudovima, koji su pažljivo pregledali vašu ratnu prošlost, ili biti osuđen u Haagu za udruženi zločinački poduhvat. Pravomoćno. I nisu isti Semir Drleavić Lovac i Vinko Martinović Štela.

Danas je, dakle, sjednica Gradskog vijeća Mostara. SDA i HDZ bi morali ispoštovati Statut i stavove vrhovnog tumača zvanog OHR. Irma Baralija bi morala poštovati volju građana i priznati sebi da nema izborni kapacitet da bude gradonačelnica Mostara. BH Blok bi, napokon, morao razlučiti da li su isti oni koji su u 9. maja 1995. godine marširali Parizom u čast pobjede nad fašizmom i oni koji slave čovjeka koji je 9. novembra 1993. godine srušio Stari most.

(oslobodjenje.ba)

Senad Avdić o Dodikovom savjetniku: Tegeltija i Tadićeva se predstavljaju kao žrtve, a njih dvoje progone protivnike

Milan Tegeltija je današnjom ostavkom na funkciju sudije Okružnog suda Banja Luka okončao svoju dvadesetak godina dugu pravosudnu karijeru. Tako je dugogodišnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća obesmislio istragu koju je prije dvadesetak dana otvorio Ured disciplinskog tužitelja (UDT) zbog njegovih u javnosti prezentiranih problematičnih, “kontroverznih” stavova koje, nakon odlaska s funkcije u VSTV-u, uredno “štanca” na društvenim mrežama. Tegeltija nije propustio da i vijest o formiranju predmeta UDT-a protiv njega “svojim riječima” na Twitteru komentira: “Evo, baš sam se nasekirao i prepao. Ne znam da li će, zbog ostavke koju planiram, stići da provedu istragu i da me tuže.” Kako je pojasnio, Tegeltija je nakon napuštanja VSTV-a “uzeo” bolovanje pa otišao na godišnji odmor i, kada je sve to poobavljao, on je zdrav, odmoran i čio podnio ostavku na sudsku funkciju u Banjoj Luci i dao se u potragu za novim poslom.

Bilo je časno živjeti s tvitom

Sadržaj, tematski okvir, poruke tvitova koje nakon smjene na čelu VSTV-a ispisuje Milan Tegeltija, nimalo se ne razlikuju od silnih aktivnosti na socijalnim mrežama najistaknutijih i najagresivnijih srpskih nacionalističkih šampiona Twitter-aktivizma, poput, primjerice, Rajka Vasića, nekadašnjeg ministra informiranja u Vladi RS i fukcionera vladajućeg SNSD-a. Tegeltija se, pored ostalog, obrušio na Valentina Inzka, visokog predstavnika u BiH, zbog njegovog plediranja za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida. Taj bi zakon, tvrdi Tegeltija, bio u koliziji s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.

Izbor njegovog nasljednika u VSTV-u Halila Lagumdžije umjesto Tegeltijinog favorita i kolege Srđana Force također je obrađen na Twitteru: “Tada major Srđan Forca i ja tada kapetan Milan Tegeltija, kao oficiri RS službovali smo jedno vrijeme kao sudije u Vojnom sudu u Banjaluci. Njegova neosnovana diskreditacija u Sarajevu, na osnovu tog angažmana, u službi je političko-obavještajnog ovladavanja pravosuđem”. Bivšeg kapetana VRS Tegeltiju nije pokolebala činjenica da je “diskreditacija majora Force” počela mnogo ranije nego što je ovaj izabran u VSTV. I to ne u Sarajevu, negu u Tribunalu u Haagu, gdje je ovaj sudija banjalučkog Vojnog suda spominjan u nekoliko predmeta u kojima se sudilo za ratne zločine u Bosanskoj krajini. Nema sumnje da bi donošenje Zakona o negiranju genocida na kojem radi Inzko, uskratilo bitna “prava na slobodu mišljenja i izražavanja” oficirima Vojske RS da slobodno osporavaju da je soldateska kojoj su pripadali, pravomoćno u više navrata osuđena za zločin genocida.

Nije tviteraš-aktivista Tegeltija svoj patriotizam ograničio samo na prostor RS i BiH, nego je kao ponosan i dostojan pripadnik “srpskog sveta” osjetio potrebu da se u povodu Dana državnosti Srbije obračuna s onim u Srbiji za koje procjenjuje da su loši i nereprezentativni Srbi. Riječ je, naravno, o opoziciji režimu Aleksandra Vučića“Srbija pripada svim Srbima. Čast izuzecima, ali ovi iz tzv. BG “kruga dvojke” koji arogantno svojataju pravo na Srbiju, niti su državotvorni, niti su mjera ičega, nego antipatriotizma u formi kvazikozmopolitizma, a u ličnom interesu i interesu vlastitih sujeta”, piše Tegeltija koristeći se jezikom likvidacije političkih protivnika kakav, primjerice, rabi Vojislav Šešelj, ili režimski beogradski tabloidi.

Odmah nakon što je bio prisiljen podnijet ostavku na članstvo u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (početkom decembra prošle godine), a to je učinio tek kada je shvatio da će, u protivnom, biti smijenjen, Milan Tegeltija razloge za svoj nečasni kraj javno predstavlja u političko-obavještajnom ključu. On je žrtva zavjera, progona. Ostavku na mjesto prredsjednika VSTV-a nije, kako je objašnjavao, podnio zbog skandaloznog komuniciranja i nemoralnog mešetarenja s članicom VSTV-a Milijanom Buhom, koje je više od polovine članova Vijeća ocijenilo kao povod za njegovu smjenu. Povukao se, kako je kazao novinarima, zbog “evidentno bezbjedonosno opasne situacije po njega, te napada na njegovu suprugu i prijetnji njegovoj porodici… koje vode njegovoj eliminaciji”.

Milan Tegeltija i Muhamed Ajanović

Odmah nakon što je podnio ostavku, Tegeltija je posjetio čelne ljude Republike Srpske Milorada Dodika i Željku Cvijanović da bi novinarima nakon toga sastanka ponovio da se tokom obavljanja posla u VSTV-u u Sarajevu nije osjećao sigurnim. “Ja kao osoba i predsjednik VSTS-a izložen sam nezakonitim obavještajnim i paraobjavještajnim aktivnostima koji u konačnici mogu da ugroze moj fizički integritet, što znači moju likvidaciju”, požalio se Tegeltija svojim domaćinima i medijima.

Bijeg iz pakla Sarajeva

Ne postoji niko ko Tegeltijino stradalništvo u Sarajevu bolje razumije od Milorada Dodika koji je otkrio kakve pogibeljne trenutke on proživljava tokom sve rjeđih boravaka na svom radnom mjestu u Predsjedništvu BiH. “Osjećam se neprijatno u Sarajevu, jer gdje god primijete da se ja krećem, imam pokazivanje raznih grimasa i pokazivanje srednjeg, ili drugih prsta u Sarajevu.

Edin Šarčević, profesor prava u Leipzigu i predsjednik Fondacije Centar za javno pravo, Tegeltijine navode o sigurnosnim prijetnjama i paraobavještajnom djelovanju protiv njega ocijenio je neuvjerljivim.

“Iz samog povoda se vidi da autor sebe razumijeva kao čuvara nezavisnog pravosuđa i socijalne stabilnosti koje se zavjerenički narušava”… On je u razgovoru za medije kazao da bi Tegeltija “trebao barem održati konferenciju za štampu kako bi… objasnio o kakvim se političko-obavještajnim centrima moći u Sarajevu radi i koje međunarodne organizacije potpomažu ove centre…“.

Nepune dvije godine ranije, u vrijeme otkrivanja afere “Potkivanje”, iz koje je Milan Tegeltija izašao neokrznut disciplinskim i inim posljedicama, profesor Edin Šarčević je (u razgovoru za Radio Slobodna Evropa) kazao: “Mislim da je predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milan Tegeltija od samog početka bio u funkciji uništavanja objektivnog i politički neovisnog pravosuđa.”

Ovo je jedini pravi, precizan i zakružen odgovor svima koji posljednjih dana u nevjerici čitaju Tegeltijine tvitove i s čuđenjem se pitaju da li je riječ o istoj osobi koja je sedam godina suvereno i bez ozbiljnije kontrole upravljala svim bitnim procesima u bosanskohercegovačkom pravosuđu, imenujući sudije, tužitelje, odbijajući bilo kakve kritike i savjete, opstruirajući reforme, obračunavajući se sa malobrojnim i bespomoćnim “džepovima otpora”, prkoseći međunarodnoj zajednici.

Da, stvari uistinu stoje tako i nikako drugačije! Tegeltijino imenovanje za pravnog savjetnika Milorada Dodika je samo potvrda i formalno ovjeravanje onoga oko čega samo uzak krug ljudi i zanemariv broj političke i stručne elite nikada nije imao dilemu. Cjelokupna ostavština bivšeg predsjednika VSTV-a, u organizacionom, kadrovskom i političkom smislu ostala je veličanstvena potvrda i prilog Dodikovoj mantri da institucije Bosne i Hercegovine ne mogu, bolje rečeno ne smiju biti funkcionalne!

Odlazak Milana Tegeltije s vrha pravosudne piramide sam po sebi neće riješiti nijedan problem bosanskohercegovačkog pravosuđa ukoliko njegova “baština” ne bude radikalno zahvaćena, provjerena i pročišćena. Jer, budući savjetnik Milorada Dodika za sve što je radio imao je u svakom trenutku, osim u posljednjih nekoliko mjeseci svojeg mandata, većinsku podršku unutar VSTV-a, pravosudnih strukovnih udruženja, ključnih ljudi u tužiteljstvima i na čelu sudova, sve do neočekivane i za njega iznenađujuće pobune predsjednika Suda BiH Ranka Debevca. Imao je Tegeltija u svom destruktivnom, politički dirigiranom, sveobuhvatnom djelovanju, javnom i nevidljivom, najširu moguću podršku unutar medijskih kuća, čak su pojedini (“sarajevski”) portali osnivani sa jedinim ciljem da mu budu medijski servisi i zaštita od “paraobavještajnog podzemlja” i sredstvo diskreditiranja i odstrela protivnika i kritičara.

Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, po svim performansama jedna blijeda, intelektualno i profesionalno toj dužnosti nedorasla osoba, kakvih je stotine Tegeltijin VSTV posijao po pravosudnim, sudskim i tužiteljskim punktovima širom Bosne i Hercegovine. Ona je, međutim, i jedna od najvažnijih poluga, instrumentalizirana i politički profilirana, u procesu destrukcije i sabotaže cijele jedne grane vlasti. Tužiteljstvo BiH je u posljednje dvije-tri godine postalo poligon za očuvanje postojećeg, po svim parametrima i ocjenama užasavajućeg pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Ono je pretvoreno u poprište za osvetoljubivi pravosudni linč nad kritičarima tog poretka, ono procesuira i progoni političke protivnike (Tadićkinih i Dodikovih naredbodavaca), pa i pojedince unutar svojih redova (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića), obračunava se uporno, surovo i nezakonito s novinarima,  aktivistima… svima koji su smogli hrabrosti, znanja, da probaju zaustaviti, spriječiti, usporiti profesionalni i moralni pad pravosudnog poretka. Tužiteljske istrage se provode po željama i potjernicama političkih nalogodavaca i vlasnika medijskih kuća, njima se izlazi ususret jednim, a uništavaju se drugi akteri na javnoj sceni.

Tegeltija i Tadićka, iz šupljag u prazno

Gordana Tadić, nemaštovita, nekreativna i nedorasla za ikakvu individualnu inicijativu, na svaki oblik kritike ili neslaganja s osvetoljubivim akcijama i praksom linča od njenog tužiteljstva, odnosno nekolicine kompromitiranih lojalnih tužitelja, reagira providnim kontraoptužbama već prepoznatim kod Tegeltije: protiv nje se vodi specijalni paraobavještajni rat, njoj se (u Sarajevu i drugdje širom Federacije BiH) prijeti, radi se na njenoj likvidaciji, fizičkom uklanjanju i moralnom diskreditiranju. Kako je nedavno napisala reagirajući na novinarsko karikiranje njenih permanentnih, loše dramatiziranih i napadnih “osjećaja ugroženosti”, njeni se kritičari “vode logikom da, kada i ako uspije potencijalni pokušaj ubistva glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH Gordane Tadić, to će biti prikazano kao slučajni incident”. U njenoj posvemašnjoj ugroženosti i izloženosti širokom repertoaru pogibelji, još samo nedostaju najbrutalniji poznati oblici nasilja kakvi su “pokazivanje raznih grimasa, pokazivanje srednjeg prsta, ili drugih prsta u Sarajevu”.

Sva ta poplava planski fabriciranih navodnih incidenata ima samo jedan cilj: skretanje pažnje s činjenice da nije Gordana Tadić ta koja je ugrožena, koju se progoni, nasrće joj se na egzistenciju, nego stvari stoje sasvim drugačije: Glavna tužiteljica i njena posluga od tri-četiri lojalna tužitelja su ti koji posljednjih godina vrše progone, provode lov na političke, policijske, novinarske “vještice”. Oni su ti koji odbijanje sudija da sudjeluju u tom pravnom nasilju i histeriji resentimana reagiraju novim optužbama i permanentim medijskim divljanjem. Kada ovih dana, u kontekstu ponovljene istrage oko ubistva mladića Dženana Memića koje vodi Tužiteljstvo BiH, njegov nesalomivi otac Muriz i fanatično predani advokat Ifet Feraget nekritički adoriraju i laskavo ocjenjuju Gordanu Tadić, to se može razumjeti i kao hvatanje posljednje slamke spasa u pravnoj močvari koja ih pet godina pokušava progutati. Ali, istovremeno moraju imati na umu da je Gordana Tadić produkt i instrument pogibeljne, negativne selekcije Milana Tegeltije (kao i Dalida Buzić, nekada tužiteljica Kantona Sarajevo, kasnije promaknuta za sudiju Suda BiH), te da treba biti vrlo oprezan i razborit u nadanjima i očekivanjima koja imaju vezu s njom i njenim “profesionalnim integritetom”. Osnovni zadatak i konačni cilj koji je Tegeltijin VSTV imao bilo je stvaranje masovnog osjećaja potpunog nepovjerenja građana u pravosuđe, što je u slučajevima istrage ubistava dvojice mladića u Banjoj Luci i Sarajevu dovedeno do svog dijaboličnog savršenstva. Gordana Tadić je “spasiteljica pravosuđa” onoliko koliko je Kolinda Grabar-Kitarović bila “kraljica Balkana”, kako su je titulirale “Majke Srebrenice”, kojima se zbog preživljene tragedije, također, nije bilo umjesno i preporučivo suprotstavljati.

Milan Tegeltija je svoj mandat u VSTV-u završio skoro tri godine prije nego što je bilo predviđeno. Da je ostao do kraja mandata, mogao je svom novom poslodavcu Miloradu Dodiku doći na noge, salutirati i obratiti mu se parafrazirajući riječi Stipe Mesića nakon odlaska iz Beograda: “Moja misija je završena, pravosuđa u Bosni i Hercegovini više nema!”

U svojoj vjeri na tuđoj zemlji: Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat, kao što nije bila ni džamija u Bradini

Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat. Nema te svete vodice koja bi sa nje mogla saprati nepravdu počinjenu prema Fati Orlović. Fatina crkva je bila simbol licemjerstva, nepravde, zločina.

“Ne poželi ništa što je tuđe”, glasi deseta Božija zapovjest prema rasporedu pravoslavnog sveštenstva.

Crkva u Konjević Polju je izgrađena na tuđoj zemlji, mimo volje vlasnice parcele. Može li se ta crkva nazivati vjerskim objektom ako je njenom gradnju prekršena zapovijest Boga kojem se u tom objektu želite moliti? Ne može. To je samo licemjerstvo. A licemjeri su gori od nevjernika.

Deseta je Božija zapovijest, dakle, da se “ne poželi ništa tuđe”. I ne može se, zato, biti u “svojoj vjeri na tuđoj zemlji”. Mislim, može, ali onda niste vjernik, a objekat koji ste izgradili na tuđoj zemlji ne može biti vjerski objekat.

Pravo često ne znači i pravda. Domaći su sudovi, oni koji su legalizovali i progon i genocid, presuđivali protiv Fate Orlović u korist crkve i vladike Vasilija. Ali Evropski sud za ljudska prava je na kraju pokušao ispraviti dvodecenijsku nepravdu pa je naredio rušenje crkve u Konjević Polju. Da su se vodili Božijim zapovjedima, crkva prvo nije trebala biti izgrađena. A ako se već to nije moglo spriječiti, onda nije dvadeset godina trebalo sprječavati njeno uklanjanje.

džamija u Bradini

Sjeća li se neko od vas džamije u Bradini kod Konjica? Tokom rata je bespravno izgrađena na srpskoj zemlji. Sedam poslijeratnih godina bilo je potrebno organima Islamske zajednice BiH da shvate grešku pa da donesu odluku o njenom uklanjanju. Džamija je srušena, ali je još šest godina na tom mjestu ostala munara kao simbol nepravde i licemjerstva. U maju 2008. godine srušena je i ona. Nije bila potrebna nikakva presuda domaćih sudova niti onog u Strazburu. Odluku o njenom uklanjanju donio je Rijaset Islamske zajednice BiH. Time su priznali vlasitu grešku i barem su dijelom sanirali štetu prouzrokovanu nepravdom počinjenom prema vlasniku zemljišta na kojem je izgrađena. Da li je ta džamija bila “Božija kuća”? Nije. Kao što nije bila ni crkva u dvorištu Fate Orlović. Ali bez obzira na sve to, crkva u Konjević Polju i džamija u Bradini nisu isto. Jer rušenje nepravedne građevine koju su nazivali džamijom nije morao narediti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Njeno rušenje su naredili oni koji su je i izgradili. I to deceniju i po prije nego se “svjetovna” vlast u Brtuncu odlučila na poštivanje presude kojom je naređeno rušenje crkve u dvorištu Fate Orlović.

Ali ako mislite da su crkveni vjerodostojnici najveći licemjeri u ovoj priči, griješite. Od njih je gore Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu. Evropski sud za ljudska prava u oktobru 2019. godine je presudio da crkva u Konjević Polju mora biti izmještena u roku od tri mjeseca. Rok za izmiještanje je istekao u januaru 2020. godine. Crkva je srušena 5. juna 2021. godine. Istog dana Tužilaštvo BiH je saopćilo da je imalo “formiran predmet o tom slučaju”. Predmet je, promptno, rasformiran. Ostalo je još da se rasformira i ovakvo Tužilaštvo BiH. U ime Boga i Bosne i Hercegovine.

Tri, dva, jedan: Istraga počinje

Kada u četrdesetoj godini života morate krenuti s nule, nije baš jednostavno. Deceniju i po karijere potrošili ste gradeći tuđe medije. I tuđe karijere. Niko, ama baš niko, neće se sjetiti i neće cijeniti to što ste u dvadeset i osmoj godini života,  samoinicijativno, bez ikakve zaštite pokucali na vrata Franca Kosa koji se skrivao pod lažni imenom u Novom Selu kod Bijeljine. Nikome neće biti bitno to što ste pronašli čovjeka koji je u jednom danu strijeljao 1200 ljudi i što je nakon vaše priče uhapšen. Neće se, vjerujte, osim vas samih i vaših najbližih, niko sjećati ni kada su talijanski mafijaši na vas vadili pištolje, ni kada su vam svjetski narko bosovi prijetili da ćete završiti u kanalu, jer ste otkrili da peru novac u Bosni. Nebitno će svima biti da li ste u planinama kod Čajniča pronašli i snimili Miluna Kornjaču, po kojeg će kasnije otići SIPA. Zaboravit će i da ste prvi ušli u selo Gornja Maoča i da vas je Nusret Imamović tražio po selima oko Tuzle, prije nego će postati jedan od najtraženijih terorista na svijetu. I to što ste razotkrili ubice srpskog povratnika Cvijana Radića neće biti bitno nikome osim članovima njegove porodice. I da ste o ruskim akcijama na Balkanu pričali dvije godine prije svih, nikome neće biti bitno. I desetine tekstova o Sebiji Izetbegović, i stotine njih o kriminalu i korupciji, i SOA, i BIA, i poneki vehabija, bit će zaboravljeni dan nakon objave. Jer ništa nije starije od jučerašnjih novina i jutrošnjih vijesti. Pod  uslovom da niste dio medijsko/NVO/FGR  isprazne, pod duplim navodnicima, „ljevičarske“ klike. No, ne bih da se bavim njima. Dovoljno se bave sami sobom, „lajkajući“ i veličajući vlastite poteze i profilne fotografije sa društvenih mreža na kojima se bore „protiv svih vrsta nacionalizma“.

Vjerovatno sve ovo zvuči patetično. Ali patetika se ovdje jedino „pika“. Otipkate dva tri emotikona sa suzama, prepišete poneki citat iz omiljene knjige, kažete „stop mržnji“ odete na dva-tri prijema, prošetate crvenim tepihom, pustite fensi bradu, ispalite poneku floskulu i – bit ćete zvijezda. E, da, na cijeni su i doskočice s twittera, zalasci sunca i selfiji s maskom na Instagramu i „prihvatanje izazova“. Jer moramo biti odgovorni i „prati ruke“, moramo „nositi maske“ i moramo bar još troje poznatih (po mogućnosti međunarodnih čimbenika) pozvati da urade to isto. Uz obavezno snimanje, dakako.

Dakle, sve će vam, ako ne pripadate zatvorenoj skupini ljudi navodno „otvorenog uma“, zaboraviti. Osim da ste s političarima, špijunima, policajcima i kriminalcima sjedili u kafani. Ne, nije problem kada to rade oni. Problem je kada to radite vi. Ismijavat će vas, ogovarat će vas, izmišljat će o vama, podnosit će protiv vas anonimne krivične prijave. I sve to jer im ne podilazite. U proteklih petnaest godina karijere nisam podilazio nikome. Ni „mrskim“ nacionalistima, ni „fensi“ ljevičarima. Google pamti mnogo toga. Po forumašima iz SDA-ove strukture me prvo plaćao SDP. Onda  su ovi iz SDP-a tvrdili da me plaćaju ovi iz SDA. Sedam različitih ljudi iz tri različite partije je optuživano ili prijavljivano da mi je kupilo stan. Bio sam čak i SDS, bio sam i „ćafir“, i alkoholičar, i narkoman. Nikada nisam reagovao na te izmišljotine. Mislio sam, a mislim i sada da je to cijena koju moram platiti zbog posla kojim se bavim. Izbjegavao sam da pišem o prijetnjama koje sam dobijao. Nikada od sebe nisam pravio žrtvu.

Za petnaest godina karijere ovo je tek drugi tekst koji pišem o sebi. I bit će posljednji. Od danas ćete ovdje moći čitati tekstove o drugim ljudima i događajima. Na drugim mjestima ćete, sigurno, pronaći odgovore na pitanja – „ko, šta, gdje, kada i kako“. Ovdje ćete saznati i zašto.

I za kraj, možda i ne uspijem s ovim projektom. Ali ovaj put će biti samo do mene.

Nedjelja je, 6. septembar 2020. godine. Tačno je podne. Istraga počinje.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...