Ko je i šta je Franjo Šarčević? Sveta krava Franja koja zadržava ekskluzivno pravo da javno, na društvenim mrežama, ljudima psuje majke, a da ga, pri tome, od uzvratnih psovki i prijetnji botova mora čuvati država. Čiji Dan nezavisnosti naziva – islamističkim.
“Novinarsko piskaralo sa portala Vijesti.ba i član tima Željka Komšića ima lijepu poruku za ove izbore. No da ne ostanem dužan: jebo vam Željko Komšić mater fašističku, i da se ugušite u svojoj mržnji i jadu. I svi koji ste glasali za njega možete me odmah izbaciti iz kontakta ili sačekajte da ja vas jedno po jedno. Pizda vam materina pokvarena”.
Tako je prije šest godina pisao sveta krava Franja, akademski radnik, matematičar i politički analitičar, koji ciklično, svake dvije godine, prijeti da će napustiti državu BiH, bježeći od “rastućeg bošnjačkog nacionalizma” koji je toliko opasan da mu Franjo Šarčević, u po Sarajeva, može javno “jebati majku” i opet ostati na budžetu kojeg pune “bošnjački nacionalisti”.
Godinama Franjo Šarčević etiketira ljude kao bošnjačke nacionaliste. Za njega su islamisti i Emir Suljagić, i Reuf Bajrović, i Vahidin Preljević, i Benjamina Karić, i Željko Komšić, i Andrej Nikolaidis. Dok Ugo Vlaisavljević, otac narativa o konsocijaciji, zaslužuje podršku svete krave Franje.
“Prvi mart 2024.”, piše Franjo Šarčević u kolumni koja još uvijek nije izazvala žestoke reakcije, “definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne”.
Franji Šarčeviću su, dakle, sporna mjesta koja se posjećuju 1. marta. Sporno mu je posjećivanje mezarova i grobova pripadnika Armije RBiH koji su, pod zastavom ljiljankom, poginuli braneći nezavisnost države u kojoj će trideset godina kasnije neki Franjo, kao slobodni građanin, živeći na račun poreskih obveznika, članove porodica i suborce palih heroja nazivati – islamistima.
Sporna je Franji Šarčeviću i “simbolika” s kojom se pristupa Danu nezavisnosti. Što znači, sporna mu je zastava s ljiljanima koja je 22. maja 1992. godine podignuta na jarbolu ispred UN-a, i zastava koju je tri godine kasnije, 9. maja 1995. godine nosio Semir Drljević Lovac tokom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Parizu.
Dok jede sa budžetskih jasala nezavisne Bosne i Hercegovine, sveta krava Franja dijeli stavove sa Rajkom Vasićem i Goricom Dodik glede obilježavanja Dana nezavisnosti. Cool je, znate, kada Amerikanci na svojim svečanostima obuku djecu u vojne odore. Cool je kada to rade i Hrvati u Vukovaru. Samo nije cool kada bosanskohercegovački dječak obuče uniformu koju je nosio njegov tata ili babo dok su se, pod zastavom ljiljankom, borili protiv fašizma protiv kojeg se, navodno, danas bori Franjo Šarčević.
Prijete mu, kaže, smrću zbog stavova o Danu nezavisnosti, što posebno uznemirava Dinu Mustafića, eksperta za sva pitanja o kojima, uglavnom, pojma nema. Jer tom ekspertu Mustafiću, uznemirenom zbog prijetnji Franji Šarčeviću, sasvim je prihvatljivo da na Neretvi i na Igmanu djeca stavljaju titovke s petokrakom, kao što mu je prihvatljivo da sveta krava Franja islamizacijom naziva fotografisanje s djecom obučenom u odoru Armije RBiH.
Ko prijeti Franji Šarčeviću? Botovi. Anonimni (polu)svijet koji dane provodi vrijeđajući druge na društvenim mrežama. I sve dok mediji ne počnu prenositi njihove objave, ti ljudi su nebitni.
Ko psuje majku biračima Željka Komšića? Ko Dan nezavisnosti naziva islamističkim praznikom? Franjo Šarčević, profesor i analitičar. Akademski radnik i budžetski korisnik.
Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri. A nije država plod računskih operacija Franje Šarčevića. Ili, ipak, jeste. I to onda kada Christian Schmidt odluči da u Ustav ugradi formulu po kojoj jedan Hrvat iz Mostara vrijedi koliko i tri Bošnjaka iz tog kantona. Mogao bi, recimo, ako je već slobodoumni građanin Franjo Šarčević objasniti tu matematiku. Mogao bi, ali neće. Lakše mu je glumiti žrtvu koja će, opet, za dvije godine “zaprijetiti” odlaskom iz BiH.
Srebrenički hodža Damir Peštalić, neka mi oprosti što mu ne formaliziram titulu, dan poslije lokalnih izbora, na kolektivnoj kafi u Srebrenici, zvučao je poprilično rezignirano. Poluglasno je govorio da će na narednoj džumanskoj hutbi imenom i prezimenom prozvati izdajnike.
“Bego Bektić”, bilo je ime koje je pomenuo u tom kontekstu.
Ne sjećam se ko, ali sam siguran da je neko od prisutnih tada na svom telefonu pokazao fotografiju zagrljenih Bege Bektića i Mladena Grujičića, snimljenu na dan izbora ispred zgrade Opštine Srebrenica. Nisam baš htio da povjerujem u tu priču. Begu Bektića sam, čini mi se, upoznao na jednom Maršu smrti. Iskreno, priča hodže Peštalića i drugih Srebreničana nije mi baš zvučala uvjerljivo.
Sedmicu kasnije intenzivno sam počeo pratiti rezultate na stranici CIK-a. U selu Sućeska živi samo jedan Srbin. Stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj u Sućesci su osvojile četiri glasa. Mladen Grujičić je skupio devetnaest. To je rodno selo Bege Bektića, povjernika SDP-a u Srebrenici.
Na Begu Bektića, reći će Ćamil Duraković, Srebreničani su upozoravali rukovodstvo SDP-a BiH. No, Nermin Nikšić i njegovi pobočnici nisu marili. Bili su fokusirani na sarajevsku općinu Centar i Trnovo. Uzalud je Denis Bećirović pokušavao spasiti vlastiti i stranački obraz objavljujući na društvenim mrežama svoju podršku Aliji Tabakoviću, bošnjačkom kandidatu za načelnika Srebrenice kojeg su podržale sve stranke sa sjedištem u Sarajevu. Sve, osim Nikšićevog SDP-a.
Upoznao sam ih mnogo, ali od Hakije Meholjića većeg mrzitelja SDA-ove politike nisam upoznao. Godinama je rahmetli Meholjić vodio bitku sa tada moćnim SDA-ovcima u Tuzlanskom kantonu i Podrinju. Bio je simbol borbe za prava povratnika, uvijek spreman da kritikuje Izetbegoviće, SDA, efendije i ostale koji su se okristili o genocid. Ko ga malo bolje poznaje, zna da je Hakija Meholjić bio spreman na sve. Osim na izdaju države BiH i na izdaju Srebrenice.
U maju prošle godine, Nermin Nikšić je isključio Hakiju Meholjića iz SDP-a. Prethodno ga je na sjednici Predsjedništva te stranke ponizio Vojin Mijatović. Hakija je kasnije svjedočio da mu je Mijatović zaprijetio novim klanjem.
“Ja to neću oprostiti. To me podsjeća na neke užasne stvari. Moj brat je zaklan, otac zaklan, jedan brat mi je strijeljan. I sad meni neko ko je jučer došao u SDP treba da kaže da će doći u Srebrenicu da me zakolje”, izjavio je Hakija Meholjić neposredno pred isključenje iz SDP-a u kojem je proveo veći dio svog života.
Godinu kasnije, Hakija Meholjić je umro. S njim je umro srebrenički SDP. Bego Bektić je postao predsjednik stranke. Po mjeri Vojina Mijatovića, novog heroja širokih narodnih masa okupljenih na društvenim mrežama. Po mjeri Nermina Nikšića i Saše Magazinovića koji je prije osam godina, da bi sačuvao ministarsku fotelju Zlatka Lagumdžije kojeg je kasnije izbacio iz SDP-a, glasao za Zakon o prebivalištu. Taj Zakon je mnogo veća izdaja od one koju je počinio Bego Bektić. No, Bektić je ekspresno izbačen iz SDP-a. Saša Magazinović, Nemin Nikšić, Damir Mašić i Vojin Mijatović novi su heroji posrnulog SDP-a iz kojeg je prije tačno godinu dana izbačen Hakija Meholjić.
Muslimani trenutno masovno umiru ili se međusobno ubijaju u Jemenu, Siriji i Sudanu. Pakistan ovih dana nasilno deportuje skoro milion i po afganistanskih izbjeglica. Kineska država uništava kulturu i biološku supstancu Ujgura. Genocid u Mianmaru/Burmi je okončan. I, sve u potpunoj ili skoro potpunoj tišini. Za razliku od rata između Hamasa i Izraela, nijedan od skoro nesagledivih masovnih zločina protiv muslimana nije privukao pažnju globalne muslimanske javnosti. Niti bosanskohercegovačke ili da budemo precizniji muslimanske javnosti u Bosni i Hercegovini. Razlog? Samo se u potonjem slučaju „u kadru“ pojavljuju Jevreji.
Prije nekoliko dana „Palestinska zajednica u BiH“, štagod to bilo, optužila je poimenično Muniru Subašić, Ćamila Durakovića, Hamdiju Fejzića i mene da smo, ni manje ni više, založili Memorijalni centar Srebrenica za „izraelsku stvar“ zbog snažnih institucionalnih veza između MCS i Svjetskog jevrejskog kongresa. U mezarju MCS se nalazi cijeli moj svijet. Moj otac, moj amidža, moja najbliža rodbina, moji prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda i uvreda je iz četničkog registra da sam u stanju trgovati njima.
Muniri su pripadnici vojske bosanskih Srba u Potočarima oteli sedamnaestogodišnjeg Nermina iz ruku. Ćamil je kao dijete preživio pad Srebrenice. Hamdija je bio jedan od najvažnijih ljudi u vođenju otpora i organizaciji kakvog-takvog života tokom tri i po godine opsade Srebrenice. Ja – to je već potpuno nebitno; bitno je da sam preživio.
Nas četvero imamo mnogo toga zajedničkog, i skoro podjednako mnogo međusobnih razlika. Ali imamo jednu stvar koja nam je zajednička sa sve manjom grupom ljudi koji za sebe mogu reći da su „prešli“ iz Srebrenice: imamo etičku obavezu isključivo jedni prema drugima i prema našima koji leže u mezarju u Potočarima i drugim mezarjima razasutim po istočnoj Bosni. Prema Hamasu sasvim sigurno nemamo nikakvu obavezu. Za našom djecom i braćom smo žalovali samo mi.
Jedna od prvih stvari koju sam vidio ujutro sedmog oktobra bio je video klip trojice pripadnika Hamasa koji u automobilskoj prikolici sjede na izlomljenom i polugolom ženskom tijelu i uz povike i slavlje se vozaju kroz Gazu. Prvo na što mi je palo na um bio je april 1992. godine, kada su pripadnici jedinica “Službe državne bezbednosti” Srbije okupirali Bratunac, i nakon što su ga ubili, vezali tijelo pekara Fejze Raškaja za auto i vozali kroz grad naočigled svih.
Nakon što je došlo do predvidivog izraelskog odgovora i nakon što su iz Gaze počele da stižu slike rastuće humanitarne katastrofe, dobrovoljno sam se odsjekao od svijeta. Nisam više mogao da slušam i gledam ništa. Jedino što sam uradio – i sve do početka informativne operacije usmjerene protiv Memorijalnog centra Srebrenica i mene, nije mi padalo na um da o tome govorim – bilo je da pozovem neke od prijatelja i poznanika iz Svjetskog jevrejskog kongresa i zamolim ih da se založe za izlazak naših državljana iz Gaze. Da li je i koliko je to pomoglo, ne znam, ali tako je bilo i za to imam svjedoke.
Bitnije od toga, nisam među svojim sunarodnicima vidio nikakvu reakciju na Hamasov napad sedmog oktobra. Vidio sam, međutim, da se rulja skoro po komandi ostrvila na šačicu bosanskih Jevreja. Vidio sam erupciju antisemitizma i među intelektualnom i akademskom elitom, čiji je vrhunac sramni članak Rešida Hafizovića objavljen u Oslobođenju. Vidio sam na protestima pred Vijećnicom u Sarajevu pozive na uništenje Izraela. Vidio sam opravdanu tugu zbog smrti palestinske djece i ni riječi o jevrejskoj djeci koju je Hamas kidnapovao i držao ili još uvijek drži kao taoce.
Da se razumijemo: nikad, u mjeri u kojoj na to mogu uticati, neću založiti Memorijalni centar u Srebrenici za bilo čiju agendu, osim naše. Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne. Gadi mi se jeftina zloupotreba Srebrenice i podmetanje naših kostiju i koža pod zupčanike globalnih kriza.
Genocid se dokazuje na sudu – onako kako su to uradile Munira, Kada Hotić, Hatidža Mehmedović, Nedžad Avdić, Fahrudin Muminović i brojni drugi među nama koji su svjedočili na brojnim suđenjima – a ne na X-u i Facebooku. Svi mi koji smo svoje živote uložili u to da dobijemo komadić pravde za sve Bošnjake i muslimane u BiH danas smo predmet dehumanizacije od strane pristalica Hamasa kakvu smo dosad doživljavali isključivo od sljedbenika Radovana Karadžića. Na isti način na koji mi to godinama rade četnici, pristalice Hamasa u BiH kao kerovi razvlače moje mrtve roditelje. Doduše, još uvijek samo na internetu.
Odbijam, i uvijek ću odbijati da budem u društvu Vladimira Putina, Vojislava Šešelja, Noama Chomskog i drugih prijatelja Palestine koji negiraju naš genocid. Nikad nisam izgovorio ni riječ podrške za vlast Benjamina Netanyahua. Ne pada mi na pamet da se zbog postupaka države Izrael odreknem svog i našeg prijatelja Menachema Rosensafta. Ne dolazi u obzir da spalim institucionalne veze koje godinama gradim između Memorijalnog centra Srebrenica i evropskih i američkih institucija posvećenih holokaustu.
Nisam zadužen i dužan da ispravljam i arbitriram u svjetskim nepravdama. Zadužen sam za jednu konkretnu instituciju i konkretnu grupu ljudi, koji su ili preživjeli genocid ili su u njemu izgubili nekoga. To iskustvo nije na prodaju. Nikome.
(autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Potočari)
Evropljani i Zapadnjaci teško mogu razumjeti rat na Bliskom istoku. Jer to nije rat za teritoriju. To nije rat za resurse. To je rat za Boga.
Ne u ime Boga. Već za Boga. Da je u ime Boga, pripadnici Hamasa ne bi, izgovarajući Božje ime, u svom terorističkom pohodu ubijali nevine izraelske civile, žene i djecu. Ne bi se, u ime Boga koji zabranjuje ubistva nevinih i onih koji ne učestvuju u borbi, iživljavali nad tijelima ubijenih Jevreja.
Rat u Izraelu i Palestini je, dakle, rat za Boga. I to ateisti i zapadnjaci teško mogu razumjeti. Kao što i muslimani širom svijeta godinama nisu mogli razumjeti da u očima evropskog i zapadnog čovjeka oni nikad neće biti vrijedni koliko vrijedi bijeli nemuslimani.
Šta smo vidjeli u Palestini? Vidjeli smo da nije isto ubiti nevinog Jevreja i nevinog Palestinca. Vidjeli smo da Hamasov terorizam i izraelski vojni teror(izam) nisu isto. Vidjeli smo su Jevreji ljudi, kao i stanovnici Gaze, s tim da se iza pomena ljudi iz Gaze dodaje službeno “ali”. Vidjeli smo na objektivnom u uglednom BBC-u da Jevreje ubijaju, a da Palestinci samo umiru.
Tek da ne bi bilo zabune – Hamasova teroristička akcija odnijela je 1200 života Izraelaca, uglavnom civila, i odnijet će, kroz izraelsku odmazdu, još hiljade i hiljade života Palestinaca u Pojasu Gaze, najvećem logoru na svijetu.
Šta smo još naučili? Naučili smo da nevine žrtve Hamasove terorističke akcije imaju ime i prezime, imaju biografiju, da su do momenta ubistva bili sretni, da su živjeli lagodnim životom koji je nasilno prekinut. I naučili smo da su ubijene palestinske bebe u Gazi samo kolateralna šteta u obračunu sa terorizmom.
Svijet se podijelio. Amerika, pišu to i njihovi ugledni analitičari, živi jesen 2001. godine nakon što su Al Kaidine samoubice napale New York i Washington. Možda je u Americi sve isto, ali, zapravo, ništa nije isto. Nakon 11. septembra cijeli svijet je bio na strani Amerike. I u islamskom svijetu je postojao konsenzus da svijet jednom zauvijek mora obračunati sa Al Kaidom. Slično je bilo i sa ISIL-om. Cijeli svijet je bio odlučan da se izbori sa ISIL-ovom krvnicima.
Ali Palestina je nešto drugo. Palestina nije ISIL. Palestinci nisu Al Kaida. Svako razuman, u bilo kojoj državi svijeta, podržat će borbu Izraela protiv terorista Hamasa. No, rat koji se vodi u Gazi nije bitka protiv Hamasa. To je bitka protiv Palestinaca i njihovog prava na Svetu zemlju. To je rat za Boga.
Milioni muslimana, potpuno je nebitno da li su šiiti ili suniti, izašlo je na ulice i podržalo Palestinu. Za ISIL i Al Kaidu nije izašao niko. I zato se stanje u svijetu ne može porediti sa 2001. godinom.
U zapadnim medijima palestinske nevine žrtve samo se zbrajaju. Nevine izraelske žrtve dobivaju zasluženu pažnju. Ali upravo to sedmodecenijsko ignorisanje palestinske žrtve dovelo je svijet u takvo stanje da popriličan broj muslimana na Bliskom istoku javno pozdravio terorističku akciju Hamasa.
Nepravda nikad ne može stvoriti pravdu. Ona uvijek rađa novu nepravdu. Ali nepravda otvara i oči. Svijet se jasno podijelio na one koji svoje najbitnije zgrade boje izraelskim bojama i one koji marširaju za palestinskim zastavama. Prvi su, uglavnom, bijeli kršćani, a drugi su, uglavnom, muslimani.
U Gazi je proteklih dana ubijeno najmanje petero novinara. Zna li neko njihova imena? Ne. Iako na njihovom pancirnom prsluku piše PRESS, to se na zapadu čita – “terorist”. Izraelski novinari, u izvještajima o smrti svojih palestinskih kolega, riječ novinar stavljaju pod navodnike.
Svi koji još žive u zabludi da u svijetu postoji objektivno i nepristrasno novinarstvo (čast izuzecima) ovih bi dana trebali pratiti “prestižne medije”. “Objektivno i nepristrasno” neki su, ipak, jednakiji.
Pet godina sam pratio poslove Edina Gačanina Tita. Kada sam počeo uz mene su bili skoro svi. Danas, kada je Edin Gačanin priznao krivicu za krijumčarenje tona kokaina, ostao sam skoro sam u ovoj priči. Svi će objaviti informaciju da je Tito priznao krivicu, da je dobio sedam godina zatvora i tu će završiti ova priča. Onda će ti isti mediji na TV ekrane i naslovnice vratiti Titove saradnike i prijatelje i dopustit će im da me nazivaju lažovom, režimskim novinarom, presuđenim klevetnikom…
Pet godina je, dakle, prošlo otkako je svijet prvi put čuo za Edina Gačanina Tita. Nešto malo manje je prošlo od prve objave njegove novije fotografije. U oba ta članka bio je moj potpis.
Pet godina godina života sam potrošio na istraživanje TItovog kartela. Nikada nisam dobio nijednu nagradu za to. Nikada je vjerovatno neću ni dobiti. Ali od svih tih ugovorenih i dogovorenih nagrada koje se dodjeljuju istomišljenicima, vrjednija nagrada od svega je to što je Edin Gačanin Tito priznao da je jedan od najvećih krijumčara kokaina na svijetu. Baš ono što sam od početka i tvrdio.
Kada sam napisao prvi tekst nisam bio svjestan Titove veličine. Kasnije sam na svojoj koži osjetio svu moć ovog kartela. Krenulo je s Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita. Mojim je kolegama slao video poruke u kojima je govorio da će me “pronaći u kanalu”. Kolege su skrivale taj video. Nikada nisu svjedočili o Mirzinim prijetnjama. Naprotiv, skrivali su da je Mirza rekao da će me pronaći u kanalu. Sasvim slučajno sam, nekoliko mjeseci kasnije, dobio taj video kojeg je Gačanin poslao “kolegi” Miralemu Aščiću iz Avaza.
I, evo, preživio sam. U tri ujutro Mirza Gačanin mi je slao video ovce spremne za klanje. Nikada nisam objavio te klipove. Jer priča o kartelu, osim danas, bila je bitnija i bit će bitnija od priče o meni.
Mirza Gačanin je danas u nizozemskom pritvoru. Uplašen za vlastitu sigurnost, traži pomoć od mene. Jer Tito je platio njegovo ubistvo zbog “neriješenih kokainskih računa”.
Pet godina je prošlo otkako sam objavio prvi tekst o Titu. Zbog njega sam se po zamračenim hotelskim sobama u drugim državama nalazio sa službenicima svjetskih policijskih agencija koje se bore protiv krijumčarenja droge. I meni je, moram priznati, zvučalo nevjerovatno kada su mi rekli da je “promet” Titovog kartela 23 milijarde eura. Ali kada sam dobio dokument u kojem je pisalo je da Titu zaplijenjeno 16 tona kokaina do 2018. godine godine, više nisam sumnjao. No, sumnjali su si drugi. I danas sumnjaju u sve ono što sam objavljivao. Jer puno je bitnije šta o meni kažu Elmedin Konaković i Gordan Memija, nego činjenice.
Činjenice u BiH ne vrijede. Bitno je samo ko je “gradska raja”, a ko ne. Čuvam i danas u mom telefonu, a bit će vremena i za objavu, snimak iz sudnice Općinskog suda u Sarajevu kada sutkinja (S.T.) pred strankama kaže da “ona ne može presuditi protiv Memije” jer se znaju cijeli život. Plus on je “gradska raja”. Imaju li činjenice šanse u tim pravosudnim okolnostima?
Sarajevski mediji, vidjeli smo svi, znaju svu kumčad Milorada Dodika. Znaju gdje su i kada dobijali poslove. U Sarajevu je vijest i kada kum nekog narko dilera sjedi sa srpskim policajcima. Samo vijest nije da je kum predsjednika Naroda i Pravde dočekivao vođu moćnog narko kartela u Sarajevu. Jer kum je “gradska raja” i ima priliku da na televiziji sat vremena o meni priča što god poželi. Nije važno medijima u Sarajevu ni to što je pola Specijalne jedinice FUP-a otišlo u Dubai da čuva Tita. Ni to što je Tito opremao policiju. Ni to da nam bivši ministar policije nosi uniformu koju je donirao Tito. Ni to da su nam investitori iz UAE postali glavni građevinari u Sarajevu.
Edin Gačanin Tito sada je i službeno narko boss. U avgustu 2019. godine je pisao da sve izmišljam. Nešto kasnije će napisati otvoreno pismo u kojem će mi ponuditi finansiranje zaštite.
Onda će me, opet, tužiti preko advokata iz Beča. I izgubit će tu tužbu. Jer nisu baš sve sudije “gradska raja sa Memijom”.
Pet godina je, dakle, prošlo otkako sam počeo istraživati kartel Tito i Dino. U tih pet godina jedan Tito je uhapšen, a jedan drugi Dino je napravio stranku. Bit će vremena i za dokaze o tim vezama. No, sada je najbitnije jedno – Edin Gačanin je NARKO BOSS. Baš ono što sam od početka i tvrdio.
Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.
Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.
Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.
Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.
Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora. Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.
Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?
Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.
A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.
I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.
I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.
Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.
Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.
I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!
Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!
Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat. Nema te svete vodice koja bi sa nje mogla saprati nepravdu počinjenu prema Fati Orlović. Fatina crkva je bila simbol licemjerstva, nepravde, zločina.
“Ne poželi ništa što je tuđe”, glasi deseta Božija zapovjest prema rasporedu pravoslavnog sveštenstva.
Crkva u Konjević Polju je izgrađena na tuđoj zemlji, mimo volje vlasnice parcele. Može li se ta crkva nazivati vjerskim objektom ako je njenom gradnju prekršena zapovijest Boga kojem se u tom objektu želite moliti? Ne može. To je samo licemjerstvo. A licemjeri su gori od nevjernika.
Deseta je Božija zapovijest, dakle, da se “ne poželi ništa tuđe”. I ne može se, zato, biti u “svojoj vjeri na tuđoj zemlji”. Mislim, može, ali onda niste vjernik, a objekat koji ste izgradili na tuđoj zemlji ne može biti vjerski objekat.
Pravo često ne znači i pravda. Domaći su sudovi, oni koji su legalizovali i progon i genocid, presuđivali protiv Fate Orlović u korist crkve i vladike Vasilija. Ali Evropski sud za ljudska prava je na kraju pokušao ispraviti dvodecenijsku nepravdu pa je naredio rušenje crkve u Konjević Polju. Da su se vodili Božijim zapovjedima, crkva prvo nije trebala biti izgrađena. A ako se već to nije moglo spriječiti, onda nije dvadeset godina trebalo sprječavati njeno uklanjanje.
džamija u Bradini
Sjeća li se neko od vas džamije u Bradini kod Konjica? Tokom rata je bespravno izgrađena na srpskoj zemlji. Sedam poslijeratnih godina bilo je potrebno organima Islamske zajednice BiH da shvate grešku pa da donesu odluku o njenom uklanjanju. Džamija je srušena, ali je još šest godina na tom mjestu ostala munara kao simbol nepravde i licemjerstva. U maju 2008. godine srušena je i ona. Nije bila potrebna nikakva presuda domaćih sudova niti onog u Strazburu. Odluku o njenom uklanjanju donio je Rijaset Islamske zajednice BiH. Time su priznali vlasitu grešku i barem su dijelom sanirali štetu prouzrokovanu nepravdom počinjenom prema vlasniku zemljišta na kojem je izgrađena. Da li je ta džamija bila “Božija kuća”? Nije. Kao što nije bila ni crkva u dvorištu Fate Orlović. Ali bez obzira na sve to, crkva u Konjević Polju i džamija u Bradini nisu isto. Jer rušenje nepravedne građevine koju su nazivali džamijom nije morao narediti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Njeno rušenje su naredili oni koji su je i izgradili. I to deceniju i po prije nego se “svjetovna” vlast u Brtuncu odlučila na poštivanje presude kojom je naređeno rušenje crkve u dvorištu Fate Orlović.
Ali ako mislite da su crkveni vjerodostojnici najveći licemjeri u ovoj priči, griješite. Od njih je gore Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu. Evropski sud za ljudska prava u oktobru 2019. godine je presudio da crkva u Konjević Polju mora biti izmještena u roku od tri mjeseca. Rok za izmiještanje je istekao u januaru 2020. godine. Crkva je srušena 5. juna 2021. godine. Istog dana Tužilaštvo BiH je saopćilo da je imalo “formiran predmet o tom slučaju”. Predmet je, promptno, rasformiran. Ostalo je još da se rasformira i ovakvo Tužilaštvo BiH. U ime Boga i Bosne i Hercegovine.
Ima na Wikipediji, onoj online enciklopediji iz koje svoje znanje crpi Elmedin Konaković, poprilično vjerodostojno objašnjenje šta je u bivšoj Jugoslaviji značio famozni “član 133”. I od povratka tog člana u bh. zakonodavstvo lider Naroda i Pravde uopće ne bježi.
Laže klix, laže Istraga.ba, laže NAP, laže Borka Rudić, laže Slobodna Bosna, laže Faktor, lažu BH novinari. Čak je i Općinski sud u Sarajevu slagao kada je utvrdio da je Žurnal objavio istinu o dugovima koje su kantonalnim preduzećima ostavile privatne firme koje je osnovao kantonalni premijer Elmedin Konaković.
Branit će se, kaže, od svake laži. Branit će se Faćom i Hilmijom Garibovićem. Branit će se Denisom Stojnićem i sličnim sarajevskim uglednicima koji u svojim dosjeima imaju više mjeseci zatvora nego što je Konaković u košarkaškoj karijeri postigao poena.
To su časni momci, reći će Konaković na Federalnoj televiziji prije nego je postao simbol otpora protiv Sebije Izetbegović, režima i drugih SDA-ovih tajkuna sa američkih crnih lista. Častan je bio i Amir Zukić, onaj bivši generalni sekretar SDA koji je proveo Konakovića kroz Fakultet za sport i tjelesni odgoj, dajući mu potom ključ za izborni slogan. Konaković će te godine izgubiti i ključ i izbore. Svući će sarajevsku Bosnu u ravan, ali će ubrzo shvatiti da se njegov novi ključ zove Sebija Izetbegović. To što je Haris Zahiragić danas, Elmedin Konaković je bio prije sedam-osam godina. On je Sebiji Izetbegović dao Opću bolnicu. On je Sebiju Izetbegović pogurao ka Kliničkom centru. Zauzvrat je dobio mandat premijera Kantona Sarajevo.
Kada danas novinari podsjete na njegove SDA-ovske godine, postanu režimski novinari. Jer Elmedin Konaković želi izbrisati svoju prošlost. Želi je prebaciti na druge, baš onako kako je svoje biznis dugove prema Zetri i Skenderiji prebacio na druge. Najradije bi sada Elmedin Konaković izbrisao i one poruke u kojima je molio novinare da budu blagi prema Sebiji. Ali zato uredno čuva prepiske sa novinarima na osnovu kojih ih kasnije ucjenjuje.
Elmedin Dino Konaković kaže da ga napada režim. To što njemu i njegovoj stranci pripadaju dva ministra policije i državni šef parlamenta, Konakoviću nije prepreka da za kontrolu medija optuži neke druge. Svojim neistomišljenicima prijeti da uskoro dolazi po njih. Sve sa svoja dva ministra policije i državnim tužiteljima – herojima mjeseca, godine i stoljeća.
Kada mu ukažete na činjenicu ne zna ništa o legitimnom predstavljanju, on se pozove na saznanja stečena preko Wikipedije, a onda novinare, poreko Facebooka, poziva na suočavanje pred TV kamerama. Evo, dobrovoljno se javljam da idem na TV duel sa Elmedinom Konakovićem. O izbornom zakonu, o izračunu mandata, o Ustavu Federacije, o političkom sistemu BiH. O bilo čemu osim o onome što je njegova uža specijalnost koju je učio od Amira Zukića dok ga. je ovaj vodao po zgradi Fakulteta za sport i tjelesni odgoj.
To što su ga ubijedili da je dobar govornik, ne znači da Konaković poznaje temu o kojoj govori. To što mu govore da izgleda kao moderni evropski političar, ne znači da nema manire istočnih diktatora. To što je, bez ijednog zastupnika, pregovarao o izmjenama Izbornog zakona ne znači da se o bilo čemu pitao. To što je osvojio tri direktna mandata za Parlament Federacije, ne znači da nema ambicije da bude premijer. Ustvari, on ne bježi od funkcije premijera. Bilo koje. Kantonalnog ili federalnog, sasvim je svejedno. Jer Elmedinu Konakoviću je bitno da je premijer. I zato ne bježi od te funkcije koju mu, osim novinara koji je s njim radio intervju, niko nije ni ponudio.
Elmedin Konaković nije Dritan Abazović. On je glasnovornik HDZ-a BiH. Kad Dragan Čović kaže da ne želi u vlast sa DF-om i Željkom Komšićem, Elmedin Konaković to samo ponovi u Sarajevu. Kada Dragan Čović kaže da se Hrvatima otima mjesto člana Predsjedništva BiH, Elmedin Konaković to ponovi na RTRS-u. Kada Dragan Čović kaže da ne želi mijenjati nadležnosti Doma naroda FBiH, Elmedin Konaković to samo ponovi u Neumu. Jer on ne bježi od funkcije premijera. I svako ko mu se nađe na putu prema funkciji premijera postat će režimski novinar i “zeleni bot”.
Kada je prije deset i kusur godina kolega Omer Hasanović napravio priču o selu Poljice, kao jedinom selu na svijetu koje ima dva berlinska medvjeda, na adresu Federalne televizije stigao je mail od proslavljene režiserke Jasmile Žbanić. Uglavnom, režiserka nije bila zadovoljna prilogom i vezivanjem njenog imena za selo Poljice kod Lukavca. To što je porijeklom iz tog sela i što u tom selu na obalama Modračkog jezera i danas u zaseoku Žbanići živi njena rodbina – redateljica je željela izbrisati iz svoje biografije. Jer, nekako je logično da iz Poljica porijeklo može voditi nesretni berač željeza Nazif Mujić, a nikako velika režiserka.
To vam je, ukratko, pogled na profil, ideologiju i politiku, ne Zlatka Lagumdžije,već jedne režiserke i jedne stranke.
Prošlo je skoro dvadeset mjeseci otkako je predsjednik Naše stranke za britanski Guardian rekao da su “rat dobili seljaci” i da “urbana kultura umire”.
“Mislim da je to odvratno”, izgovorit će još odvratnije predsjednik Naše stranke Edin Forto.
Kada je u utorak na Sarajevo film festivalu promovisan film Heroji Halijarda, i kada je dio onih koji se razumiju u Vučićevu propagandu i FGR-ovsku ograničenost na dvije sarajevske općine upozorio da se tim filmom promoviše četništvo, javila se režiserka Jasmila Žbanić da u par FB redova opravda 90 sekundi četništva.
“Niko nije gledao film, pošto film nije gotov. I moj film su u Srbiji osudili, a niko ga nije pogledao i to nam je smetalo. A sad mi osuđujemo film koji nije smontiran. Možda je četnički, ali dajte da se barem završi”, napisala je slavna režiserka dok je lajkala statuse u kojima sarajevsku gradonačelnicu nazivaju “papankom”.
Vidite, Jasmilin film o Srebrenici su prvo osudili oni kojih se najviše tiče. Onih čiju je životnu priču prilagodila zapadnoj publici da bi dobila još koju nagradu i pristup fondovima (pogledati pod Hasan Nuhanović). Jbg, nekako “civilizacijski” izgleda kada te supruga četnika primi u TVOJ stan u koji je uselila nakon što je njen muž naredio da ti pobiju u spale porodicu. Anticivilizacijski je, recimo, prikazati onako kako je bilo – da je Hasan Nuhanović maršnut sa svojih vrata.
Ali šta mi seljaci znamo šta je umjetnost. Naše je da budemo berači željeza čije će se ekranizirane i za zapadnu publiku prilagođene sudbine prikazivati na festivalima širom svijeta. Ne mogu oni “odvratni seljaci koji su pobijedili” razumjeti da promocija “Heroja Halijarda” nije promocija četnika Draže Mihailovića. Sve dok mu ne stavi nož na vrat, seljak ne može prepoznati četnika. Jer do klanja je četnik “umjetnički izričaj”, a poslije klanja su seljaci “svi jedni drugima kuće palili”.
Piše danas Fortina Naša stranka da “organizovani napad na nabolji kulturni proizvod naše zemlje, SFF, demonstrira potrebu društva za manje kulture u našem okruženju”.
Nisam znao, a i kako ću kad pripadam onim seljacima koji su pobijedili, da je promocija četnika i Vučićeva propaganda – kultura. Sve sam mislio da su ovi sarajevski umjetnici i čelnici Naše stranke – “antifašisti”. I da je Valter branio i odbranio Sarajevo. Kad, ono, nije. Sad Draža brani Sarajevo.
Prije više od deset godina, ljeto je bilo, u krcatoj sarajevskoj ulici Ferhadija me presreo Amir Pašić Faćo, opskurni gangster iz sarajevskog podzemlja, “inventar” sudskih klupa i starosjedilac novinskih crnih hronika. Njegova krvava “slava” je dobacila do inozemstva gdje godinama živi prijateljica sa kojom sam bio u šetnji tog jutra; zabrinuto je pratila naš razgovor, očekujući sve samo ne ćaskanje koje je uslijedilo. Stotine pari znatiželjnih očiju iz ljetne bašte “Vatre” sa velikom znatiželjom i očekivanjima raspleta, pratila je susret gradskog revolveraša i relativno poznatog novinara koji je tekstovima pozorno pratio njegove kriminalne poduhvate. Očekivali su kakvu robusnu kavgu, udarac drškom revolverom po tintari, ili pucanje u noge ili nešto slično iz bogatog Pašićevog nasilničkog “opusa”.
Svi su oni bili razočarani. Ili, nisu, ne znam. Amir Pašić mi se sav skrušen i u behutu požalio da mu je tih dana umrla majka, da je on “trenutno bez love”. Naručio je, veli, kifle u pekari za materin tevhid, ali nema para da ih plati, moli me ako imam štogod kod sebe da mu dadnem, vratit će čim uzmogne. I dalje je auditorijum u Ferhadiji potmulom napetošću posmatrao taj bliski susret visokog rizika. Mogao se u zraku kod publike osjetiti antiklimaks kada sam iz džepa izvadio neku crkavicu od para i dao mu. Izgovorio sam Bašum sagosum, dodao je halal olsun, udaljivši se.
Nakon što smo se izvukli iz vreve glavne ulice, prijateljica me prekorila: “Ti si fakat neodgovorna budala. Pred onolikim ljudima daješ pare ozloglašenom kriminalcu. Znaš ko će ti povjerovati u priču o kiflama za materin tevhid? Niko! Pola onih ljudi koji su vas gledali će vjerovati da su od njega kupovao “bijelo”, a druga, dobronamjernija polovina, da si mu plaćao reket”.
Nisam provjeravao u istinitost Pašićeve priče, za šta god da su mu panično trebale pare, moralo se dobro poniziti i prosjački ispružiti ruku. Jesam, međutim, strepio da je neko iz mase za uspomenu snimio taj bizarni susret i da će ga okačiti na društvene mreže kao nepobitan dokaz da sam “up’o u Faćinu raju”, kao glavni junak one pjesme o babi Atifu.
Nije od toga događaja prošlo ni pet-šest Bajrama na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amira Pašića Faće sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kantona Sarajevo Elmedinom Konakovićem. Snimljeni su u nekoj elitnoj kafani gdje su se opuštali u drugarskom ozračju, šeretski i razmetljivo ispoljavajući vrlo visok stupanj intimiziranja. Druženje sa kriminalcem čiji je kazneni dosije vjerovatano deblji i opširniji od kompletnog štiva kojeg je on u životu pročitao, Konaković je objasnio u televizijskom intervju. “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Ti sarajevski momci nisu nikada od mene tražili ništa nezakonito”. Nije dugo trajala idila između Konakovića i Pašića-Faće, kao što savezništva sa lupežima nikada nisu dugog vijeka, budući da počivaju na sirovim interesima i klijentelističkim “sentimentima”: Pašić ga je, koliko se sjećam, javno prozivao da mu nije “izašao u susret” u nekom posliću.
Novinarima priroda posla dopušta da se sreću, druže, razgovaraju sa najokorjelijim kriminalcima i huljama, što sam decenijama sa zadovoljstvom koristio u izobilju; političari i javni djelatnici tu privilegiju nemaju, odnosno ne bi smjeli imati.
“Sarajevski momci”, kako je Elmedin Konaković tepao lokalnim kriminalcima i nasilnicima, munjevito, a neobjašnjivo obogaćeni pseudobiznismenima, postali su njegov ultimativan kadrovski dekor i prirodni saveznici osobito nakon što se razišao sa Strankom demokratske akcije i politički osamostalio. Njegova insuficijentnost i negadljivost prema osobama sa one strane zakona, nešto, dakle, od čega bi pristojan svijet trebao zazirati i gnušati se, pretvoreni su u stranački trade mark, prepoznatljiv, transparentan narativ.
Prema izbornim potencijalima njegove stranke Naroda i pravde sam bio prilično rezerviran, tačnije rečeno-skeptičan, sve do nekoliko nedjelja prije izbora 2018. godine. Tada sam na nekom privatnom druženju slučajno upoznao jednog, kako sam razumio, lojalnog aktivistu NIP-a, niskorangiranog, ali izravno uključenog u predizbornu kampanju i solidno upućenog u mehanizme funkcioniranja NIP-ove strukture. Ugrubo, ali ne i netačno, raspoznao sam da je “platforma” novooformirane stranke amalgam političkog konzervativizma, vjerske isključivosti i liberalno-divljeg biznisa. Prvi put sam čuo priču o njihovom okupljalištu, Malezijskoj džamiji u naselju Breka, u koju SDA-ovci pa čak i njihov lider Bakir Izetebegović dolaze na “vlastitu odgovornost”. Do tada nisma imao pojma o razmjerama bogatstva i utjecaja osobe za koju jedva da sam ranije čuo, Gordana Memije – slike njegovog skupocjenog automobila, “Porschea”, taj je NIP-ovac ponosno pokazivao na svom mobitelu. Od sve “braće”, kako su se međusobno oslovljavali NIP-ovci, najviše me dojmila priča o izvjesnom uspješnom biznismenu, Sarajliji, simpatizeru, ili možda i guruu stranke, koji posluje širom svijeta, najmanje u Bosni i Hercegovini. Kada sam kasnije provjeravao njegov poslovni background i životni put, ime sam mu našao samo u novinskim crnim hronikama: dotični je prije 20-ak godina pucao u izvjesnog stranog investitora pokušavajući mu preoteti firmu. Advokat koji ga je branio, je na moje pitanje ko je njegov klijent, sugerirao da batalim pisanje o njemu, jer je, “vrlo zajeban igrač”. Dodatnu mistifikaciju, možda i namjerno iz stranačkog vrha plasiranu da iza NIP-a stoji tada još agilni i svemoćni Hasan Čengić i time se sveti Stranci demokratske akcije, nisam olako odbacivao.
Kada je na portalu “Žurnal” godinu dana kasnije otvorena senzacionalna priča o narko-karterlu Tito & Dino i njihovim vezama sa sarajevskom novokomponiranom “business klasom”, taj je “vrlo zajebani igrač” putem društvenih mreža uputio polumafijašku prijetnju autoru teksta zato što je prozvao “braću”, Alema Hodovića, pomenutog Gordana Memiju, posredno i njegovog kuma Elmedina Konakovića.
Cijeli ovaj uvod pisan je, naravno, u kontekstu aktuelnih medijskih napisa o vezama Elmedina Konakovića sa članovima jednog od najjačih narko kartela u ovom dijelu svijeta. O tome se posljednjih godina u više navrata spekuliralo, no obrise ozbiljnog skandala taj slučaj dobiva sa nezaustavljivom bujicom konspirativne komunikacije koja je pokuljala iz SKY i ANOM aplikacija koje je godinama koristila međunarodna mafijaška internacionala, pa i njen bosanskohercegovački ogranak.
Sklonost predsjednika Naroda i pravde ka “sarajevskim momcima” i njegova bliskost sa suspektnim poslovnim strukturama svakako su doprinijeli da ovakva medijska otkrića, kao u onoj Čolićevoj pjesmi na tekst Duška Trifunovića, “padnu na zemlju koja samo sumnju rađa”! Kada je prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik u gruboj aluziji natuknuo nešto neodređeno o nekima iz Sarajeva koji putuju u Dubaji na poziv šefova narko kartela, niko živ nije pomislio ni na Fortu, ni Nikšića… Konaković je bio prvi i posljednji “pick”.
Ministar vanjskih poslova BiH je u protekloj sedmici održao dvije konferencije za štampu na kojima se branio od optužbi koje su se najprije pojavile u holandskoj štampi, potom i u (treba reći-malobrojnim) ovdašnjim medijima. U novije vrijeme u zapadnoj socijalnoj psihologiji za metodologiju odbrane od optužbi koje je ovih dana (a i ranije) koristio Konaković odomaćen je naziv “Darvo princip”. Profesorica Jennifer Freud koja je “patentirala” taj termin (akronim više riječi) kaže da se koristeći taj princip optuženi nastoji prikazati kao žrtva, krivnja se svaljuje na onoga ko je izgovorio optužbe. Takav je metodom do savršenstva doveo, Donald Trump, pisao je nedavno u “Guardianu” Sidney Blumenthal: bivši predsjednik SAD koji učestalo sebe prikazuje kao permanentnu žrtvu, pravosuđa, demokrata, žena koje je zlostavljao. “Darvo je njegov pojas nevinosti”, napisao je Blumenthal, bivši savjetnik Billa Clintona.
Elmedin Konaković je u prvi mah optužio holandske i dio ovdašnjih medija, čija je, navodno, on žrtva postao. Potom, nakon što se u međuvremenu njegovo ime pojavilo na šemi kontakata narko kartela koju su radile službe EUROPOL-a, proširio je i internacionalizirao spisak zavjerenika protiv sebe. Proširio je i spisak žrtava: žrtvama “zavjere” je predstavio federalne policajce koji su 2016. godine osiguravali boravak šefa narko kartela Edina Gačanina u Sarajevu i Hrvatskoj. Za političara koji ovih dana požuruje usvajanje “evropskog zakona” o pranju novca nije sporno što je jedan globalni kriminalac, multimilijarder, policiji i drugima koji su se brinuli o njegovom boravku u Sarajevu dijelio desetine hiljada eura. Neprihatljivo mu je samo to što se dotične policajce veže za njega i njegovog stranačkog kolegu, tadašnjeg ministra policije Aljošu Čamparu.
Šuplje je i neuvjerljivo Konakovićevo objašnjenje prema kojem je “grupa građana BiH Dubaija” tražila od njega i stranačkih kolega da posjete njihov dražesni Emirat. Sve ukazuje, međutim, na to da je jedan iz te “grupe građana” bio Dženis Kadrić, desna ruka ozloglašenog i u Holandiji pravomoćno presuđenog Edina Gačanina, koji je nedavno uhapšen u Sarajevu pod sumnjom za pranje ogromne količine novca. U njegovim porukama pribavljenim raspakivanjem SKY aplikacije, saznao je portal “Istraga”, nalazili su se brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge i djeteta. Sve se to odvijalo početkom, 2021., u vrijeme kada je Konaković bio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, pa je dakle, besmisleno uplitanje njegove sadašnje firme Ministarstva vanjskih poslova BiH u ovaj neugodni skandal.
“Ako se pokaže tačnim išta od ovoga za šta me optužuju (EUROPOL, mediji.. op. S.A), ja sam spreman napustiti zemlju”, patetično je kazao Konaković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije.
Ne ide to tako, barem ne u pravno uređenoj zemlji. Ako se dokažu ovako teške optužbe, niko pa ni Elmedin Konaković neće moći napustiti zemlju. Legalno, naravno.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
