Ne znam da li je negdje uklesan u kamenu, ali neko je, u rubrici “citati Alije Izetbegovića” dostupnoj na Internetu, naveo da je, obraćajući se bosanskim hadžijama u Meki, osnivač SDA kazao i sljedeće: “Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i Hercegovinu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne možemo biti narod koji nema državu”.
Nije poznato da li je to izgovoreno u trenucima kada je pored njega bio njegov sin i politički nasljednik. Ako je bio, tim gore. Jer ovaj citat njegovog oca nije duboko uklesan u glavi Izetbegovića mlađeg.
Tek kada pomislite da je Bakir Izetbegović došao “tobe” i da je počeo voditi, koliko-toliko, razumnu politiku, on vas uvjeri u suprotno. Predsjednik Stranke demokratske akcije odlaskom u Zagreb, na noge Andreju Plenkoviću, opet je dokazao da nije nikakav državnik, već isključivo politikant koji svojim potezima ojačava one koji žele da država BiH bude država konstitutivnih naroda, sa jasno omeđenom teritorijom za življenje, a ne država svih građana kojom upravljaju institucije ove zemlje.
Jedno je s Draganom Čovićem rješavati pitanje Grada Mostara. Jedno je i sa Miloradom Dodikom dogovarati podjelu novca od MMF-a, ali sasvim je nešto drugo otići na noge hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću koji je, samo sedmicu ranije, sa liderom SNSD-a razgovarao o unutrašnjim pitanjima BiH.
“Nije mi jasno šta je bio razlog da hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković pozovu Dodika, a zaobiđu druga dva člana Predsjedništva BiH, a posebno predsjedavajućeg Šefika Džaferovića. Ta nas je odluka iznenadila. Ne vidimo svrhu da se na taj način podupire politika koju utjelovljuje Dodik”, kazao je iznenađeni Izetbegović.
Sedam dana kasnije, Izetbegović je uradio isto ono što je, zajedno sa Plenkovićem, uradio Milorad Dodik. Ponizio je institucije BiH. Ponizio je državu BiH.
Bakir Izetbegović će se u Banskim dvorima, u Zagrebu, susresti sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Pravdajući samog sebe, njegovi su saradnici medijima dojavili informaciju da lider SDA u Zagreb putuje sa Draganom Čovićem u svojstvu člana Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ali ta tvrdnja je besmislena onoliko koliko je besmislena i njegova posjeta.
Predsjednik SDA u Zagrebu se sastaje sa hrvatskim premijerom, a ne sa rukovodstvom Sabora. Drugo, sastanak će se desiti u sjedištu Vlade Republike Hrvatske, a ne u centrali Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, čiji je Plenković predsjednik. To što će sastanku u Vladi prisustvovati i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ne znači ništa. Bakir Izetbegović u Zagrebu će biti, isključivo, predstavnik Bošnjaka. I to je baš ono što susjedne države, Hrvatska i Srbija, žele.
Da su Plenkovićeve namjere prema BiH časne, hrvatski premijer bi u goste pozvao predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltiju i njegove prve saradnike. Da ima časne namjere, ne bi tri puta zaredom dolazio u Mostar, a nijednom u Sarajevo. I ne bi pravio paralelne odnose sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom koji, otvoreno, pozivaju na podjelu BiH.
Sve je to vidio Bakir Izetbegović. Vidio je i to što službeni Zagreb ignoriše Predsjedništvo Bosne I Hercegovine i čuvara njegove stolice u toj instituciji– Šefika Džaferovića. Vidio je da Dragan Čović i Milorad Dodik, uz aminovanje Zagreba, razvaljuju i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH kojom upravlja njegov kućni prijatelj Osman Mehmedagić, s kojim je zajedno slušao Alijine govore na Hadždžu. Vidio je, nemoguće da nije, kako je hrvatska obavještajna agencija SOA i prošle, ali i ove godine, bh. Bošnjake isključivo proglašavala teroristima. Vidio je kako, pod pokroviteljstvom Zagreba i Beograda, Čović i Dodik provode politiku koja BiH udaljava od NATO-a, za interes Ruske Federacije. Sve je vidio i čuo, ali ništa zapamtio nije. Čak ni citate rođenog oca.
Jedno je, dakle, s Čovićem, političkim faktorom u BiH pregovarati o rješavanju pitanja Grada Mostara. Ali nije isto o izbornom zakonu razgovarati s premijerom susjedne države. I još pritome – niste premijer. Već, reći će službeni Zagreb, samo predstavnik jednog naroda u BiH. A “narod bez države je kao porodica bez krova koja živi pod kišom”.
Kada humanizirate ženu koja neće da hapsi izvršioce genocida, a istovremeno satanizirate čovjeka zbog toga što je zabranio negiranje genocida, onda ne možete biti niko drugi nego – Senad Hadžifejzović.
Kada vas povede mržnja, a ne razum, kada vam riječ “profesija” postane opravdanje za sva sranja koja izgovorite u živom tv prijenosu, kada uzmete stotine hiljada od SDA-ovih (javnih) preduzeća pa glumite profesionalca, kada ne plaćate struju pa optužite druge zbog toga što su vam je isključili, kada napravite medijski slučaj “Ramiz Dž” samo zato što niste dobli kredit, kada umislite da ste istorijska ličnost i odete da klečite ispred Aleksandra Vučića pa zauzvrat dobijete pokrovitelja pod imenom Telecom Srbije, kada sve druge koji ne misle kao vi proglasite “botovima” a samo sebe profesionalcem, kada mislite da ste veliki zbog toga što kolegu koji vam ukaže na greške “prekrstite u žensko”, kao da u tome ima nešto uvredljivo, kada vam je normalno da od dvoje mrtve djece pravite živi štit glavnoj državnoj tužiteljici, kada donesete tek rođenu bebu da s njom pozirate pred kamerama, kada od sebe pravite žrtvu sistema koji vas je decenijama stvarao i kojeg ste i vi stvarali, kada mislite da je vaših sat-dva bitnije od stotina sati drugih novinara, onda se jedino možete zvati Senad Hadžifejzović.
“Ooo”, kako je samo bila divna fotografija koju je “sasvim spontano” Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji pokazao gledateljima dok je u studiju sjedila Gordana Tadić, glavna tužiteljica iz ulice Alije Izetbegovića.
“Pa, gdje ste našli ovu sliku”, upitat će ozarena tužiteljica. (1.08.20)
“OZNA”, odgovorit će domaćin, vidno sretan što je usrećio “djevojku sa slike”.
Ima stotinu pitanja koja “medijski profesionalac” iz CD-a nije postavio tokom intervju sa Gordanom Tadić. Ali to je njegovo pravo i niko mu ne može niti treba zabraniti da “humanizira” glavnu tužiteljicu koja za osam godina mandata nije podigla nijednu optužnicu protiv zločinaca koji su četiri godine snajperima i granatama ubijali djecu držeći Sarajevo pod opsadom, koja je započela onog dana kada je Senad Hadžifejzović “odvezao” svoj istorijski dnevnik. I zbog tog dnevnika svi ga moraju poštovati. Ali na osnovu tog dnevnika on nema pravo da svima drugima vrijeđa inteligenciju.
“Skandalozan oproštajni, posljednji intervju Inzka”, senzacionalno opisuju na portalu Face TV-a Hadžifejzovićev intervju sa odlazećim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.
Ko je gledao, a ja sam ključne dijelove dvaput gledao, dobro zna ko je to bio skandalozan. Čak ni uvijek staloženi Valentin Inzko nije ima strpljenja za Hadžifejzovićev “profesionalizam”. Jer nema logike, je li tako, da bilo ko ko sebe smatra “zastupnikom obespravljenih”, propituje motive zbog kojih je neko nametnuo zakon o negiranju genocida. Ko je gledao, a ja sam pažljivo gledao ključne dijelove ovog intervjua i prethodne intervjue, zna da je Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV više uznemirio Inzkov zakon nego Dodikova izjava o praznim tabutima u Potočarima.
Kada vam čovjek ukaže povjerenje i nakon dvanaestogodišnjeg mandata dođe u vaš studio da vam da oproštajni intervju, a vi 43 minute i 9 sekundi potrošite govoreći o sebi i svom profesionalizmu, onda možete biti samo Senad Hadžifejzović. Čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. Novinar koji je imao istorijsku ulogu u aprilu i maju ‘92. godine. Ali, reći će američki general George Patton, “ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac”.
U nekom od krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini trebalo bi ugraditi i kaznu da osoba koja napravi neko krivično djelo bude osuđena da određeni vremenski period mora pomno pratiti medije pod kontrolom Aleksandra Vučića.
Osuđeni kriminalac bi morao čitati Informer i Novosti, gledati “Ćirilicu” i pratiti svako gostovanje predsjednika Srbije na jednom od niza njemu odanih (kupljenih) medija.
Sigurno bar nekima od njih više nikad ne bi palo naum da ponove krivično djelo!
Ubijanje zdravog razuma konstanta je onoga što Vučić i njegovi kerberi demonstriraju već duži niz godina.
Pokušajte pogledati neku od centralnih informativnih emisija bilo kog od Vučićevih audio-vizuelnih medija.
Potrudite se da izdržite barem 15 minuta.
Svjetski diktatori mogli bi svašta naučiti iz toga.
Aleksandar Vučić je redovna žrtva, ustrajni borac za “srpsku stvar”, svi i svako ga mrzi, a svako malo nekome naumpadne i da ga likvidira.
Cijeli svijet mrzi i Srbiju i Srbe, pogotovo Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati.
Vole ih samo Rusi i (rastuće) Kinezi.
Vučić je svako malo na teškom iskušenju. Mrski Evropljani i još mrskiji Amerikanci mu žele stati nogom za vrat, a on – jadničak – samo se bori za univerzalne svjetske principe i predstavlja slabašnu zemlju koja nikome i nikada nažao nije učinila.
Al opet, svi ih mrze, zavide im, žele ih podjarmiti, promijeniti mozak…
A ponositi Srbin Aleksandar Vučić se ne da! Rijetki preostali opozicioni mediji su lažljivo zlo, par nezavisnih portalčića su strani plaćenici…
Aleksandar Vučić bi bio najsretniji da nam svima može preparirati mozak.
Da može iz naše memorije izbrisati da je kao vojnik bio na Jevrejskom groblju (njegov politički guru osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj ne jednom je rekao i u kojoj je četničkoj formaciji Vučić bio i šta je radio), da je govorio da će likvidirati stotinu Muslimana za jednog Srbina, da se ustrajno borio za “veliku Srbiju” u Hrvatskoj i da vlasti te države njegovi mediji redovno nazivaju “ustaškim”, da u recentnim stenogramima sjednica organa vlasti Srbije govori kako “Šiptare treba pregaziti i pobiti”, zatrti crnogorsku naciju…
Doživjeli smo, eto, da nam Vučić “otvara oči” pričom da na položajima iznad Sarajeva nije nosio ni snajper, a pogotovo ne Kalašnjikov, nego “kišobran”!
On bi najsretniji bio da mi pamtimo sliku kada okupljenim četničkim vojvodama, koje predvodi Šešelj, servilno donosi gajbe pive.
A ne bi mu ni smetalo da govorimo kako u Hagu istom tom Šešelju referira šta je – kao doušnik – radio ili radi svaki od njegovih kolega – političara tadašnje Srpske radikalne starnke.
Njegov narativ, stalno nametan iz medija koje je pokorio, kupio, ucijenio ili s kojima dijeli istu ideologiju, pokazuje šta on istinski misli i o nama.
A jasno je da nas – u najboljem slučaju – smatra nižim bićima kojima je dovoljno “valjutnuti” neki simpa narativ o savezništvu, poštovanju integriteta BiH (ne i suvereniteta!) i koji će se zadovoljiti sa “par evrića” ovdje ili ondje.
U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.
Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.
UBISTVO IZ ZAVISTI
Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.
Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.
Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.
Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.
Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)
Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.
DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA
Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.
Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.
PORODIČNA I DRUGA STABLA
“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).
Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)
“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.
Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.
“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.
“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.
Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-
“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.
Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.
Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.
U ovom dokumentu piše da je Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.
Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.
I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.
Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.
I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.
“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.
Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.
Jedina vijest koja je u sarajevskim medijima donekle uspjela prokrčiti put kroz džunglu izborno-postizbornih informacija bio je razvod Jasmine Izetbegović, kćerke najmoćnijeg bošnjačkog bračnog para, Sebije i Bakira Izetbegovića. Zašto bi se mediji uopće bavili jednim u osnovi duboko privatnim činom? Zbog čega nemilosrdni tabloidni žrvanj melje i u javni reality show pretvara intimu dvoje mladih ljudi koji poput miliona drugih odlučuju da raskinu brak i živote nastave živjeti svako za sebe?
Javni, prizemni društveni spektakl, malograđanski reality show, od udaje kćerke prije godinu napravili su isključivo njeni roditelji. Oni su taj tradicionalno intimni čin rezerviran za najuži sloj rodbine i prijatelja pretvorili u bahatu, skorojevićku demonstraciju društvene i političke moći, sirove dominacije i inadžijskog prestiža i nametanje novih normi društvenosti. Prisustvo turskog predsjednika Recepa Tajyppa Erdogana trebalo je toj „svadbi godine“ priskrbiti aritokratsko-državničku patinu i donijeti šmek starih dobrih vremena, evociranje nježnih sjećanja na idiličnih četiri stoljeća provedenih u rahatluku turske okupacije.
Vjersko vjenčanje, ritual tokom kojeg su se na raspolaganje stavili vodeći islamski autoriteti i „fensi“ vjerski objekti i resursi , osjenčilo je svadbu nijansama čednog konzervativizma i nezaobilazne duhovne baštine i tradicije. Trebao je to biti trijumf jedne nove klase i novog sistema vrijednosti, kombinacija praskave tranzicijske raspojasanosti i pljesnjivog vjersko-konzervativnog licemjerja.
Od početka se moglo prepoznati da nijednom od mladenaca taj malograđanski spektakl nije imponirao, niti im je trebao u životu i braku. Ugurani su poput lutaka u vašar (tuđe) taštine, iz kojeg je teško izaći neokrznut.
U čaršijsko-političkim kuloarima već se unazad nekoliko mjeseci ispotiha pronosila vijest o razvodu nevjeste Jasmine i supruga joj Ćamila Humačkića. Govorkalo se da se vijest o njihovom raskidu strogo kontrolirana i čuvana da se kojim slučajem ne bi izašla na bejan prije izbora i tako negativno utjecala na rejting prvog bračnog para u Bošnjaka. To se na koncu i potvrdilo.
Jasmina Izetbegović godinama je meta i predmet najrazličitijih tračeva, čaršijskih opanjkavanja i podmetanja, na koja uglavnom nije reagirala. Ona je samosvojna, samostalna, slobodna mlada žena, koja tvrdoglavo, „partibrejkerski“, intenzivno živi svoj život izvan strogih mjera, konvencija i očekivanja svoje okoline. Uključujući pogotovo i zahtjevne i posesivne roditelje kojima nikako ne uspijeva da od nje naprave simbol nečega-patrijarhalne skrušenosti- što ona nije i ne želi biti.
Možda se jednog dana pokaže da je Jasmina Izetbegović mnogo više doprinijela obesmišljavanju patrijarhalne konzervativne, učmale sredine, dogmatskog miljea u kojem živi, njihovih rigidnih običaja i lažnog morala koji nameću, nego sve gender nevladine organizacije u BiH. Treba je stoga razumjeti i poštovati njene odluke: nije lako živjeti i izboriti pravo na vlastitu slobodu i individualni izbor u društvu u kojem pečat i pravila nameću njeni roditelji, a kamoli unutar takve porodice.
Srebrenički hodža Damir Peštalić, neka mi oprosti što mu ne formaliziram titulu, dan poslije lokalnih izbora, na kolektivnoj kafi u Srebrenici, zvučao je poprilično rezignirano. Poluglasno je govorio da će na narednoj džumanskoj hutbi imenom i prezimenom prozvati izdajnike.
“Bego Bektić”, bilo je ime koje je pomenuo u tom kontekstu.
Ne sjećam se ko, ali sam siguran da je neko od prisutnih tada na svom telefonu pokazao fotografiju zagrljenih Bege Bektića i Mladena Grujičića, snimljenu na dan izbora ispred zgrade Opštine Srebrenica. Nisam baš htio da povjerujem u tu priču. Begu Bektića sam, čini mi se, upoznao na jednom Maršu smrti. Iskreno, priča hodže Peštalića i drugih Srebreničana nije mi baš zvučala uvjerljivo.
Sedmicu kasnije intenzivno sam počeo pratiti rezultate na stranici CIK-a. U selu Sućeska živi samo jedan Srbin. Stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj u Sućesci su osvojile četiri glasa. Mladen Grujičić je skupio devetnaest. To je rodno selo Bege Bektića, povjernika SDP-a u Srebrenici.
Na Begu Bektića, reći će Ćamil Duraković, Srebreničani su upozoravali rukovodstvo SDP-a BiH. No, Nermin Nikšić i njegovi pobočnici nisu marili. Bili su fokusirani na sarajevsku općinu Centar i Trnovo. Uzalud je Denis Bećirović pokušavao spasiti vlastiti i stranački obraz objavljujući na društvenim mrežama svoju podršku Aliji Tabakoviću, bošnjačkom kandidatu za načelnika Srebrenice kojeg su podržale sve stranke sa sjedištem u Sarajevu. Sve, osim Nikšićevog SDP-a.
Upoznao sam ih mnogo, ali od Hakije Meholjića većeg mrzitelja SDA-ove politike nisam upoznao. Godinama je rahmetli Meholjić vodio bitku sa tada moćnim SDA-ovcima u Tuzlanskom kantonu i Podrinju. Bio je simbol borbe za prava povratnika, uvijek spreman da kritikuje Izetbegoviće, SDA, efendije i ostale koji su se okristili o genocid. Ko ga malo bolje poznaje, zna da je Hakija Meholjić bio spreman na sve. Osim na izdaju države BiH i na izdaju Srebrenice.
U maju prošle godine, Nermin Nikšić je isključio Hakiju Meholjića iz SDP-a. Prethodno ga je na sjednici Predsjedništva te stranke ponizio Vojin Mijatović. Hakija je kasnije svjedočio da mu je Mijatović zaprijetio novim klanjem.
“Ja to neću oprostiti. To me podsjeća na neke užasne stvari. Moj brat je zaklan, otac zaklan, jedan brat mi je strijeljan. I sad meni neko ko je jučer došao u SDP treba da kaže da će doći u Srebrenicu da me zakolje”, izjavio je Hakija Meholjić neposredno pred isključenje iz SDP-a u kojem je proveo veći dio svog života.
Godinu kasnije, Hakija Meholjić je umro. S njim je umro srebrenički SDP. Bego Bektić je postao predsjednik stranke. Po mjeri Vojina Mijatovića, novog heroja širokih narodnih masa okupljenih na društvenim mrežama. Po mjeri Nermina Nikšića i Saše Magazinovića koji je prije osam godina, da bi sačuvao ministarsku fotelju Zlatka Lagumdžije kojeg je kasnije izbacio iz SDP-a, glasao za Zakon o prebivalištu. Taj Zakon je mnogo veća izdaja od one koju je počinio Bego Bektić. No, Bektić je ekspresno izbačen iz SDP-a. Saša Magazinović, Nemin Nikšić, Damir Mašić i Vojin Mijatović novi su heroji posrnulog SDP-a iz kojeg je prije tačno godinu dana izbačen Hakija Meholjić.
”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.
Nije imao namjeru
Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja. Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.
”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”
U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.
Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”. Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.
Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.
Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.
Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane? Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.
Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio. Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.
Laže EUROPOL, laže DEA, laže FBI. Samo ne laže Elmedin Konaković. Laže MUP Kantona Sarajevo, laže SIPA, ali ne laže Elmedin Konaković. Lažu mediji, laže Klix, laže Istraga, laže NAP, laže Slobodna Bosna. Samo ne laže Elmedin Konaković. Lažu kriminalci u Sky, ali samo, onda, kada pričaju o Elmedinu Konakoviću i finansiranju NiP-a. Nisu ok ni Sanela Butigan i Sanin Bogunić koji u “VSTV-u guraju Srbe za tužioce”, jer Elmedin Konaković ne kleči pred Dodikom. Režimski su tužioci Sanjin Kulenović, Samir Selimović, Sabina Sarajlija, samo nije režimski Konakovićev drug Dubravko Čampara. I bez presude je kriv Abdulaah Skaka, krivi su bez optužnice Ranko Debevec i Osman Mehmedagić, samo nije kriv Konakovićev kum Gordan Memija. Koji ima isti procesni status kao i dvojica navedenih. Razlika je samo u tome što je za krivično djelo za koje je osnovano osumnjičen Memija – može izreći i kazna dugotrajnog zatvora. Bez da mu ministar vanjskih poslova BiH, koji je postao i novinar, i sudija, i tužilac, i policajac, “od sebe da još jednu godinu”.
Laže troje federalnih policajaca, ali ne i ona trojica koja su čuvala Edina Gačanina Tita. Laže i Tito kada u Skyu govori da “preko Memosa mogu do Konakovića”, samo ne laže Dino. Koji bi da bude k'o Tito. A zapravo je on samo glasnogovornik Tito-Dino.
Otkako je, zvanično, uz podršku EUROPOL-a, FBI-a i DEA-e, Tužilaštvo BiH prije tri dana započelo akciju hapšenja najbližih saradnika Edina Gačanina Tita, Elmedin Konaković je održao dvije konferencije za medije. Plus je imao jedno Facebook obraćanje. I svako njegovo oglašavanje bilo je usmjereno protiv Tužilaštva i policije. Što, naravno, navodi na zaključak da je Konaković tokom pravosudno-policijske operacije “Black Tie” bio druga strana. Prva su bili Mersiha Novalić (MUP KS) i Boris Grubešić (Tužilaštvo BiH), dok je drugu stranu predstavljao – Elmedin Konaković.
“Gospodin Munjić”, kaže Elmedin Konaković dok brani vd direktora FUP-a, “optužen je, uhapšen i sudilo mu se sinoć za nešto što je radio savršeno i perfektno”.
Kada neko kaže ovo, onda nemate izbora nego da za govornika pomislite da je s one strane strane zakona.
Prvo, Munjić nije optužen. Drugo, Munjiću se nije sudilo, jer ne može se suditi bez optužnice. Osim u diktaturama kojoj teži Elmedin Konaković. Do kojeg je Tito došao “preko Memosa”. A za Čamparu ćemo lako …
Što sam ga rjeđe viđao, sve sam ga više cijenio. Jer ne možete uvijek izbliza vidjeti nečiju veličinu. Saliha Brkića sam prvi put uživo vidio prije tačno dvadeset godina. S mikrofonom pod miškom sjedio je u hladu jednog drveta i pisao u svoj rokovnik izvještaj za prvi dnevnik. Oko njega su bili radnici lukavačke Koksare koji su blokirali gradsku raskrsnicu. Bio je to moj prvi “veći” radni zadatak. Kasnije će mi Salih postati šef u tuzlanskom dopisništvu FTV-a, a još malo kasnije ću ja njemu postati urednik.
Godinama smo radili zajedno, dijelili kancelariju i računar. Nikada nisam uspio pročitati zapise iz njegovog rokovnika. Taj rukopis je mogao dešifrovati samo on. Ako mu je uopće bilo potrebno da čita svoje bilješke. Salihu Brkiću, jednostavno, nije trebao podsjetnik. Tačno je znao šta je i na koju je kasetu snimio neki događaj od prije tri decenije.
Imali smo na desetine nesuglasica oko posla. Bio je to više sukob generacija. On je na početku od mene pokušao napraviti sebe, a ja sam kasnije od njega pokušavao napraviti ono što on nije mogao biti. I dobro je da nijedan od nas nije uspio.
Saliha Brkića sam upoznao prije dvije decenije, a za njega znam otkako znam za sebe. Rudarska nesreća, štrajkovi, rat, izbjeglice, grobnice, štrajkovi … Cijeli život je bilježio ljudsku nesreću. Snimio je svaku rudničku jamu, svaki izbjeglički kamp, svaku srebreničku grobnicu, svaku identifikaciju, svaku kolektivnu dženazu u Podrinju. Ušao je u svako povratničko selo u istočnoj Bosni. Zabilježio je svaki štrajk radnika posrnulih giganata iz Tuzlanskog kantona. Bilježeći našu noviju istoriju, Salih Brkić je postao dio istorije.
Da je živio i radio u Sarajevu, da je pio u odabranim kafanama u još “odabranijem” društvu, već danas bi, dan nakon njegove smrti, bila ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali nije. On je svoje piće pio na ulazu u rudničke jame. On je jeo sendviče sa radnicima u štrajku i kafe pio iz okrnjenih fildžana u izbjegličkim kampovima. On je prenosio poruke unesrećenih.
Kada sam ovog februara sletio u zemljotresom razorenu Antakiju na jugu Turske, prvo sam pomislio na Saliha Brkića. Tek tada sam shvatio zbog čega je mjesecima poslije povratka iz Pakistana obilazio kancelarije i firme po Tuzlanskom kantonu, skupljajući novac za izgradnju kuće za jednu pakistansku djevojčicu (imena joj se ne mogu sjetiti) koju je snimio dok je sa ljekarskim timom iz Tuzle u toj dalekoj državi pomagao ljudima koje je zemljotres ostavio bez ičega.
Tog juna 2004. godine sam bio novinar Oslobođenja i javili su mi “ekskluzivnu” informaciju da će pored puta u Sandićima kod Bratunca Milan Bogdanić Izvještaj o događajima u Srebrenici predati Amoru Mašoviću i da će baš tu početi ekshumacija iz nove masovne grobnice. Kada sam, željan ekskluzive, nakon luđačke vožnje iz Tuzle stigao u Sandiće, zatekao sam – Saliha Brkića. On je, ipak, bio ekskluzivniji.
Mi, mlađi novinari koji smo radili u Tuzli, često smo s podsmijehom citirali Salihove rečenice iz priloga.
“Nemojte ih se sjetiti samo kad snjegovi i studen udare”, ponavljao je skoro svakog 21. decembra u svom izvještaju o Danu rudara.
“Ljudi nisu ptice, ne mogu nestati”, govorio je često u svojim izvještajima o masovnim grobnicama.
“Kamenička dolina smrti”, “potočarska dolina rahmeta” ….
Trebao sam doživjeti da neke mlađe kolege ismijavaju moje floskule, pa da shvatim da sam nekad na početku svoje karijere, ismijavajući njegove floskule, bio nepravedan prema Salihu Brkiću. Ali to je, rekoh, bio sukob generacija. I zato tek posljednjih godina, kada sam u zrelijem životnom dobu, uspijevam shvatiti sve one Salihove rečenice iz priloga. Na svoj je način bilježio našu noviju istoriju i postao je njen dio. O njegovim profesionalnim dostignućima vjerovatno neće praviti tribine i okrugle stolove. Teško da će biti ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali to opet ne znači ništa. Svi mi koji smo radili s njim – dobitnici smo neprocjenjive nagrade – radni kolega Saliha Brkića. Onaj ko je to bio, zna da je ogromno!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
