Kolumne

Dobrodošli u Herceg-Bosnu: Mostarski gonič sarajevskih robova!

Bilo je to 22. juna prije skoro tri decenije kada je Dragan Čović zatražio dovođenje deset bošnjačkih logoraša na prinudni rad u “Soko”. Nije to bila nikakva “Schindlerova lista”. Bio je to klasični poziv u radni logor, na čijem ulazu samo nije pisalo da rad oslobađa. Ali ideologija organizatora radnih logora je bila slična onoj s početka četrdesetih godina prošloga stoljeća.

UN-ov Haški tribunal će postupke te politike nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom kojim je rukovodio – predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

Tri decenije kasnije, sarajevska Trojka, predvođena Nerminom Nikšićem i Elmedinom Konakovićem odlazi u Mostar potpisati kapitulaciju pred sljedbenikom ideologa UZP-a. I ponose se s tim.

“Svako nosi svoj križ”, reći će predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić dok je ispred njega bila istaknuta zastava paradržave hrvatske republike Herceg-Bosne pod čijim je “križem” i nastao udruženi zločinački poduhvat.

“Ponavljam”, reći će Nermin Nikšić, “sve što radim, radim mirne savjesti”.

Mirne savjesti su uradili ovo:

– Na javnom RTV servisu Republike Hrvatske (HRT) ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ne smije reći da je hrvatski predsjednik bio na čelu presuđenog UZP-a

– U prostorijama Vlade Republike Hrvatske ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je rekao da će u junu biti održana zajednička sjednica Vlade RSH i Vijeća ministara BiH na kojoj će se raspravljati o izborom zakonodavstvu BiH

– U Zagrebu je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković rekao da “nije u redu da člana Predsjedništva BiH” Bošnjaci biraju Hrvatima.

– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić rekao će podržati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH umjesto kćerke svog stranačkog kolege

– U Sarajevu su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto odlučili zatraže istragu osoba sa crne liste, iako su prethodno glasali za Marinka Čavaru i Nikolu Špirića sa američke crne liste.

– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić likovao zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poništena svaka mogućnost građanske Bosne i Hercegovine.

– U Mostar je predsjednik Naroda i Pravde kazao da će podržati HDZ-ovog kanidata za sudiju Ustavnog suda BiH Marina Vukoju jer je to samo procedura.

A tek je počelo. Od prvog koalicijskog sporazuma Trojke i HDZ-a prošla su samo četiri mjeseca. U međuvremenu je potpisan i sporazum sa “reformisanim” Miloradom Dodikom. Baš onakvim kakvog ga pamti Nermin Nikšić. Prošla su dva mjeseca od formiranja Vijeća ministara BiH. “Reformisani” Milorad Dodik uvodi cenzuru, protjeruje LGBT, prekida odnose sa zapadom, proganja imame u RS-u, blokira nabavku helikoptera od SAD-a i nastavlja saradnju s Rusijom. Programska koalicija na državnom nivou je nestala, ali podrška zapadnih diplomata nije prestala.

Christian Schmidt ne smije nametnuti Zakon o državnoj imovini. Christian Schmidt ne smije promijeniti Ustav RS. Christian Schmidt ne smije upotrijebiti bonske ovlasti prema zvaničnicima RS. Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal u RS-u. Milanko Kajganić ne proganja nijednog HDZ-ovog biznismena, a HDZ-ove kadrove ne smije ni pogledati. Kriminal i korupcija stanuju samo tamo gdje su Bošnjaci. Ratni zločini, također. Za granatiranje Kalinovika sudi se generalu Ramizu Drekoviću. Za granatiranje Sarajeva ne sudi se nikome. Pripadnici Petog korpusa su optuživani za dva šamara ratnim zarobljenicima. Dragan Čović nikad nije ni ispitan što je logoraše “oslobađao radom”.

Nositelj evropskih vrijednosti danas je apsolutni vladar Bosne i Hercegovine. On je šef Vijeća ministara BiH. On upravlja i trojkom i šestorkom. On ima “good guy” Konakovića. On upravlja Schmidtom i OHR-om. On nije dovoljno korumpiran za američku crnu listu. On mijenja tok rijeke da bi gradio svoju vilu. On je ministar vanjskih poslova BiH. I ministar prometa i komunikacija. Konaković i Forto su samo njegovi trbuhozborci.

Njegovi partneri su Orbanovi ministri. Njegovi mladi u Dodiku vide idola. On polaže cvijeće na ustaško groblje, a šuti kada se oskrnavi partizansko. On upravlja pravdom, pravosuđem, Ustavnim sudom. On ispred sebe postavlja zastavu “Herceg-Bosne”. Jer on se ne odriče ideologije. I potpuno je rasterećen. Njegov križ nose Nermin Nikšić, Edin Forto, Elmedin Konaković, Christian Schmidt i Michael Murphy

Licemjerstvo i renesansa: Ljudska prava između “zelenih krezubih botova” i “pedera i bludnika”

Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.

Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.

Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.

To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …

“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.

Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.

Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?

Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.

Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.

Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!

Tri, dva, jedan: Istraga počinje

Kada u četrdesetoj godini života morate krenuti s nule, nije baš jednostavno. Deceniju i po karijere potrošili ste gradeći tuđe medije. I tuđe karijere. Niko, ama baš niko, neće se sjetiti i neće cijeniti to što ste u dvadeset i osmoj godini života,  samoinicijativno, bez ikakve zaštite pokucali na vrata Franca Kosa koji se skrivao pod lažni imenom u Novom Selu kod Bijeljine. Nikome neće biti bitno to što ste pronašli čovjeka koji je u jednom danu strijeljao 1200 ljudi i što je nakon vaše priče uhapšen. Neće se, vjerujte, osim vas samih i vaših najbližih, niko sjećati ni kada su talijanski mafijaši na vas vadili pištolje, ni kada su vam svjetski narko bosovi prijetili da ćete završiti u kanalu, jer ste otkrili da peru novac u Bosni. Nebitno će svima biti da li ste u planinama kod Čajniča pronašli i snimili Miluna Kornjaču, po kojeg će kasnije otići SIPA. Zaboravit će i da ste prvi ušli u selo Gornja Maoča i da vas je Nusret Imamović tražio po selima oko Tuzle, prije nego će postati jedan od najtraženijih terorista na svijetu. I to što ste razotkrili ubice srpskog povratnika Cvijana Radića neće biti bitno nikome osim članovima njegove porodice. I da ste o ruskim akcijama na Balkanu pričali dvije godine prije svih, nikome neće biti bitno. I desetine tekstova o Sebiji Izetbegović, i stotine njih o kriminalu i korupciji, i SOA, i BIA, i poneki vehabija, bit će zaboravljeni dan nakon objave. Jer ništa nije starije od jučerašnjih novina i jutrošnjih vijesti. Pod  uslovom da niste dio medijsko/NVO/FGR  isprazne, pod duplim navodnicima, „ljevičarske“ klike. No, ne bih da se bavim njima. Dovoljno se bave sami sobom, „lajkajući“ i veličajući vlastite poteze i profilne fotografije sa društvenih mreža na kojima se bore „protiv svih vrsta nacionalizma“.

Vjerovatno sve ovo zvuči patetično. Ali patetika se ovdje jedino „pika“. Otipkate dva tri emotikona sa suzama, prepišete poneki citat iz omiljene knjige, kažete „stop mržnji“ odete na dva-tri prijema, prošetate crvenim tepihom, pustite fensi bradu, ispalite poneku floskulu i – bit ćete zvijezda. E, da, na cijeni su i doskočice s twittera, zalasci sunca i selfiji s maskom na Instagramu i „prihvatanje izazova“. Jer moramo biti odgovorni i „prati ruke“, moramo „nositi maske“ i moramo bar još troje poznatih (po mogućnosti međunarodnih čimbenika) pozvati da urade to isto. Uz obavezno snimanje, dakako.

Dakle, sve će vam, ako ne pripadate zatvorenoj skupini ljudi navodno „otvorenog uma“, zaboraviti. Osim da ste s političarima, špijunima, policajcima i kriminalcima sjedili u kafani. Ne, nije problem kada to rade oni. Problem je kada to radite vi. Ismijavat će vas, ogovarat će vas, izmišljat će o vama, podnosit će protiv vas anonimne krivične prijave. I sve to jer im ne podilazite. U proteklih petnaest godina karijere nisam podilazio nikome. Ni „mrskim“ nacionalistima, ni „fensi“ ljevičarima. Google pamti mnogo toga. Po forumašima iz SDA-ove strukture me prvo plaćao SDP. Onda  su ovi iz SDP-a tvrdili da me plaćaju ovi iz SDA. Sedam različitih ljudi iz tri različite partije je optuživano ili prijavljivano da mi je kupilo stan. Bio sam čak i SDS, bio sam i „ćafir“, i alkoholičar, i narkoman. Nikada nisam reagovao na te izmišljotine. Mislio sam, a mislim i sada da je to cijena koju moram platiti zbog posla kojim se bavim. Izbjegavao sam da pišem o prijetnjama koje sam dobijao. Nikada od sebe nisam pravio žrtvu.

Za petnaest godina karijere ovo je tek drugi tekst koji pišem o sebi. I bit će posljednji. Od danas ćete ovdje moći čitati tekstove o drugim ljudima i događajima. Na drugim mjestima ćete, sigurno, pronaći odgovore na pitanja – „ko, šta, gdje, kada i kako“. Ovdje ćete saznati i zašto.

I za kraj, možda i ne uspijem s ovim projektom. Ali ovaj put će biti samo do mene.

Nedjelja je, 6. septembar 2020. godine. Tačno je podne. Istraga počinje.

Slobodan Vasković piše za Istragu: Krugovi

Sa neskrivenim zadovoljstvom pišem ovaj tekst za “Istragu”, svjestan da će biti objavljen na portalu koji jeste tek počeo svoj život, ali čija je budućnost, dugovječnost, zagarantovana.  Što je rijedak slučaj u dušmanskim uslovima u kojima se nalazi i živi cijelo BiH društvo, njeni narodi, građani, stanovništvo, njena medijska scena i dušmanskim odnosima među samim pripadnicima te scene.

Podijeljenost je kapilarna; Svjesno nametnuta dugogodišnjim istrajnim radom Glavnih Dušmana, koji su i najbenignije druženje spremni pretvoriti u zavjeru protiv njih, ukoliko im neko iz društva ne odgovara.  U situaciji kada ljudi ne sjedaju jedni sa drugima, jer se plaše kako će to sjedenje biti okarakterisano na “Višim Dušmanskim Nivoima” više nego zaraze od korone, pisanje teksta za “Istragu” će, samim tim, i prije njegovog čitanja, u “Krugovima” biti označeno Neprijateljskim Aktom.

Svako javno prijateljstvo istomišljenika, neistomišljenika, bilo koje javno prijateljstvo za “Krugove” je neprihvatljivo, jer njima, isključivo, odgovara neprijateljstvo. I po Horizontali i po Vertikali.

Zato “Krugovi” složno rade na njemu, vrlo prijateljski, jer im to donosi ogromnu ličnu korist; Moć, koju ne bi zamijenili ni za kakav novac; Pozicije sa kojih odlučuju o životu i smrti; Mnogo više o drugom, nego prvom!

“Krugovi” nisu olimpijski; Oni su političko-podzemni, uvijek spremni na sklapanje u čvrst, ubilački lanac oko vrata nepodobnih, neposlušnih, kritičnih;  Onih koji se usuđuju da njihove pomno dogovorene, antinarodne, i u načelu i u detalju, prljave poslove realizuju; Poslove koje sprovode u djelo tako što Krda, što za njih narodi i građani jesu, drže decenijama zarobljene u strahu od onih drugih, trećih, inih, instistirajući da su baš oni ti “Krugovi” koji zatvaraju vrata strahovima.

Iako je jedina prava istina da su oni zatvoreni Krugovi straha, izolacionizma, šovinizma, sijanja međunacionalne i međuljudske mržnje, samo sa jednim cijem – Zadržavanjem Moći, nakon koje, in continuo, slijedi njena maksimalna zloupotreba, usmjerena protiv svih.

Posljedica djelovanja “Krugova” je neimaština, izolovanost, promocija primitivizma i zatucanosti, njihova supremacija nad građanskim, intelektualnim, naprednim, zajedničkim; To je višedecenijski varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, s ciljem potpune privatizacvije institucija, njihove podređenosti “Krugovima”, surove nadređenosti stanovništvu.

Upravlja se institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa. Sve to uslovilo je Egzodus iz BiH; Nezaustavljivo odlaze mladi, obrazovani, sposobne zanatlije, radnici svih profila, najstručniji kadrovi iz svih oblasti…, nemajući više ni strpljenja ni nade da će se materijalizovati alternativa za beznađe koje im se nameće kao sadašnjost i budućnost.  Njihov odlazak je njihova osveta “Krugovima”, ali, nažalost, najviše gubi društvo u kojem živimo, jer se rapidno smanjuje njegova supstanca sposobna za promjene. Političari ovdje nisu državnici, već merkantilni radnici koji trguju životima kako bi njihove pohlepne klijentelističke mreže opstale i nastavile opaki posao dokusurivanja države i porobljavanja naroda; Svakog od njegovog “Kruga”.

Multidimenzionalno, multietničko, multikultruno društvo se pokušava pretvoriti u linerarne linije porobljenih; Modus operandi  “Krugova” je nuđenje “mirnog i sigurnog ropstva” kao protivusluge za poslušnost. Kakistokrati zato insistiraju na potpunom anesteziranju javnosti, istrajavajući da se svaka drskost sadržana kroz ispoljavanje različitosti brutalno uguši/kazni. Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, ma koliko se insistiralo na njemu, silom nametalo kao jedini način “života”/opstanka, nikada jedan prostor, tako ni BiH, ne uspijeva da u potpunosti izoluje od vanjskog svijeta. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva. I koji je tu, pred vratima, spriječen od “Krugova” Kakistokrata da zaživi, razvije se i oslobodi sve iz silom, prljavim igrama, podlim dogovorima, nametnutog “zarobljenog društva” i “zarobljene države”. Takvo stanje može potrajati, svjedočimo tome, ali je osuđeno na propast.

“Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).

U punom smislu ove čuvene rečenice vidim početak rada “Istrage”, jer je to najjači mogući udarac anesteziranju javnosti.

Kolumna Senada Avdića: Kako se Jasmina Izetbegović, razvodom, narugala licemjerju bošnjačke patrijarhalne elite?

Jedina vijest koja je u  sarajevskim medijima donekle uspjela prokrčiti put kroz džunglu izborno-postizbornih informacija bio je razvod Jasmine Izetbegović, kćerke najmoćnijeg bošnjačkog bračnog para, Sebije i Bakira Izetbegovića. Zašto bi se mediji uopće bavili jednim u osnovi duboko privatnim činom? Zbog čega nemilosrdni tabloidni žrvanj melje i u javni reality show pretvara intimu dvoje mladih ljudi koji poput miliona drugih odlučuju da raskinu brak i živote nastave živjeti svako za sebe?

Javni, prizemni društveni spektakl, malograđanski reality show, od udaje kćerke prije godinu napravili su isključivo njeni roditelji. Oni su taj tradicionalno intimni čin rezerviran za najuži sloj rodbine i prijatelja pretvorili u bahatu, skorojevićku demonstraciju društvene i političke moći, sirove  dominacije i inadžijskog prestiža i nametanje novih normi društvenosti. Prisustvo turskog predsjednika Recepa Tajyppa Erdogana trebalo je toj „svadbi godine“ priskrbiti aritokratsko-državničku patinu i donijeti šmek starih dobrih vremena, evociranje nježnih sjećanja na idiličnih četiri stoljeća provedenih u rahatluku turske okupacije.

Vjersko vjenčanje, ritual tokom kojeg su se na raspolaganje stavili vodeći islamski autoriteti i „fensi“ vjerski objekti i resursi , osjenčilo je svadbu nijansama čednog konzervativizma i nezaobilazne duhovne baštine i tradicije. Trebao je to biti trijumf jedne nove klase i novog sistema vrijednosti, kombinacija praskave tranzicijske raspojasanosti i pljesnjivog vjersko-konzervativnog licemjerja.

Od početka se moglo prepoznati da nijednom od mladenaca taj malograđanski spektakl nije imponirao, niti im je trebao u životu i braku. Ugurani su poput lutaka u vašar (tuđe) taštine, iz kojeg je teško izaći neokrznut.

U čaršijsko-političkim kuloarima već se unazad nekoliko mjeseci ispotiha pronosila  vijest o razvodu nevjeste Jasmine i supruga joj Ćamila Humačkića. Govorkalo se  da se vijest o njihovom raskidu strogo kontrolirana i čuvana da se kojim slučajem ne bi izašla na bejan prije izbora i tako negativno utjecala na rejting prvog bračnog para u Bošnjaka. To se na koncu i potvrdilo.

Jasmina Izetbegović godinama je meta i predmet najrazličitijih tračeva, čaršijskih opanjkavanja i podmetanja, na koja uglavnom nije reagirala. Ona je samosvojna, samostalna, slobodna mlada žena, koja tvrdoglavo, „partibrejkerski“, intenzivno živi svoj život izvan strogih mjera, konvencija i očekivanja svoje okoline. Uključujući  pogotovo i zahtjevne i posesivne roditelje kojima nikako ne uspijeva da od nje naprave simbol nečega-patrijarhalne skrušenosti- što ona nije i ne želi biti.

Možda se jednog dana pokaže da je Jasmina Izetbegović mnogo više doprinijela obesmišljavanju patrijarhalne konzervativne, učmale sredine, dogmatskog miljea u kojem živi, njihovih rigidnih običaja i lažnog morala koji nameću, nego sve gender nevladine organizacije u BiH. Treba je stoga razumjeti i poštovati njene odluke: nije lako živjeti i izboriti pravo na vlastitu slobodu i individualni izbor u društvu u kojem pečat i pravila nameću njeni roditelji, a kamoli unutar takve porodice.

(Slobodna Bosna)

Između istočnih komšija i zapadnih susjeda: Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt Srbije i Hrvatske!

Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt. Ne, ničija zemlja. Već zemlja kojom će podjednako, upravljati Beograd i Zagreb. U Sarajevu će se samo formalno potpisivati odluke. Ali one će se donositi u Beogradu i Zagrebu. Zapadne sile su procijenile da je bitnije sačuvati one Hrvate koji ne žele Bosnu i Hercegovinu, nego podržati Hrvate koji žele državu BiH. I zato je svaki Hrvat koji ne želi Bosnu i Hercegovinu, vrijedan kao tri Hrvata koji je žele.

Bošnjački demografski oportunizam je, ubjeđivat će vas zapadni lobisti, opasan koliko velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Ko ne vjeruje, neka pročita analizu Eda Josepha. Dakle, kada Bošnjaci prave djecu, to je isto kao i kada srpski i hrvatski nacionalisti ubijaju bošnjačku djecu.

U Bosni i Hercegovini živi preko 50 posto onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Ali njihova objektivna politička moć je svedena na jednu trećinu. Tamo gdje nema Bošnjaka, u Republici Srpskoj, važi građanski i demokratski princip – jedan čovjek, jedan glas. I većina je 50 posto plus jedan glasa. Tamo gdje su Bošnjaci većina, glasa se po principu – jedan Hrvat – tri Bošnjaka. Uz obavezu poštivanja konstitutivnosti Srba. I bez obaveze poštivanja prava 100 hiljada ostalih.

Kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Željko Komšić, tada i Dragan Čović i Gabriel Escobar govore o preglasavanju Hrvata. A činjenica je samo da je preglasana politika onih Hrvata kojima je udruženi zločinački poduhvat zvani Herceg-Bosna i dan danas cilj. Nedopustivo je, dakle, po zapadnim, demokratskim standardima da birate nekoga ko je bolji za vašu državu. Od vas se traži da apstiniranjem izaberete onog ko uopće ne želi vašu državu.

Od Bošnjaka se već dvadeset godina očekuje da nešto daju. Tim davanjem bi se, ubjeđujuju ih i Istok i Zapad, smirili srpski i hrvatski nacionalizam. Koliko god bošnjački nacionalizam bio loš, a jeste loš, on se ne može porediti sa velikosrpskim i hrvatskim nacionalizmom. Jer hrvatski i srpski nacionalizam je, zapravo, separatizam. I ne može se plakat protiv Deda Mraza iz Zenice, koliko god bio loš, a loš je, poistovjetiti sa paljenjem svijeća i odavanjem pošte presuđenim ratnim zločincima.

Zamislite državu u kojoj je su, gledajući vjeroispovijest, muslimani najbrojniji, a opet njihova zajednica nema potpisan ugovor sa državom. Za razliku od drugih religijskih zajednica.

Znam, Bosne i Hercegovine nema bez Srba i Hrvata. Bosna i Hercegovina Srbima i Hrvatima pripada onoliko koliko i Bošnjacima. Ali to što pripada Srbima i Hrvatima, ne znači da treba pripadati Srbiji i Hrvatskoj. Problem je što većina Srba i Hrvata iz BiH, zapravo, ne želi BiH. Dakle, većina Srba i Hrvata ne želi državu BiH. A manjina Bošnjaka želi BiH bez Srba i Hrvata.

Evo, recimo, u centru Sarajeva, Bošnjaci su preglasali te „manjinske“ Bošnjake i za načelnika Općine Centar su izabrali Srđana Mandića. U državnom Parlamentu, iz izborne jedinice Sarajevo, sjede trojica zastupnika Srba izabranih „bošnjačkim glasovima“ (Saša Magazinović, Predrag Kojović i Milan Dunović).

Možete li zamisliti da, recimo, u utrci da gradonačelnika Banja Luke pobijedi Bošnjak? Čak i onaj iz SNSD-a.

Ili, da i Širokom Brijegu za državnom zastupnika Hrvati glasaju za bošnjačkog kandidata iz Naše stranke?

Kada to bude moguće, onda će sasvim svejedno biti ko je kandidat za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Sada, nažalost, nije moguće. Jer nije isto da li je Željko Komšić ili je Dragan Čović. Nisu isti Milan Dunović i Sanja Vulić. Nisu isti Vlatko Glavaš i Mario Karamatić.

Nije bošnjački nacionalizam i preglasavanje Hrvata kada glasate za Komšića. Kada glasate čprotiv Dragana Čoviča, ne preglasavate vi Hrvate, već velikohrvatsku politiku koja ratne zločince proglašava – uznicima.

I nije isto kad pravite ili ubijate djecu.

Bošnjački demografski oportunizam nije opasnost za BiH. Možda je on opasnost za neke centre koji u bosanskim muslimanima vide problem. Još jednom da pojednostavim. Bošnjaci iz Republike Srpske su protjerani, njihova zemlja je preknjižena na taj entitet. I nikada nijedna ambasada, nikada nijedan visoki predstavnik nije odlučio nametnuti izmjene Ustava Republike Srpske kojima bi te bošnjačke i hrvatske povratnike zaštitili „pravom veta“ prilikom formiranja Vlade RS. Nikada nikome nije palo napamet da, recimo, u Srebrenici jedan bošnjački glas vrijedi kao tri srpska. Tu vrijede „demokratski principi“. Prvo vas pobiju i protjeraju, i onda vas još „preglasavaju“. Jer je demokratija zasnovana na principu – jedan čovjek jedan glas i 50 posto plus jedan.

U Federaciji, gdje su se Bošnjaci odbranili, njihov glas vrijedi manje. I Srbi i Hrvati imaju pravo veta. A kada „bošnjački demografski oportunizam“ zasmeta, vaskrsne Christian Schmidt.

 

Večernjakov pečat iluzijama: Kad je Skaka opasniji od Eleza, a suspenzija ustava – evropska vrijednost

Kada vežu Abdulaha Skaku, vežu mu ruke na leđima. Kada vežu Darka Eleza, vežu mu ruke naprijed. Jer Skaka je za “pravnu državu” opasniji od Darka Eleza. A čovići i dodici su potpuno bezopasni. I zato ih ne vežu nikako.

Kada hapse za korupciju, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću. Kada hapse za ratne zločine, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Banja Luci, Bratuncu, Prijedoru… Kada hapse zbog korupcije, hapse samo Bošnjake. Hapsili su gradonačelnika Bihaća Hamdiju Lipovaču. I načelnika Novog Grada Damira Hadžića. I gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skaku. I načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića. I gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. I federalnog premijera Fadila Novalića. I državnog zastupnika Envera Bijedića. I predsjednika Skupštine USK Admira Hadžipašića. Kada hapse za ratne zločine, hapse Bošnjake i Srbe. Jer svi su “podjednako krivi za ratne zločine”. Osim hercegovačkih Hrvata. Oni nisu krivi nizašta.

Kada “deblokiraju” institucije, obespravljuju Refika Lendu. I jedan cijeli narod koji se “prokomjerno rađa”. Kada HDZ blokira sve, onda se samo “političari ne mogu dogovoriti”. Kada se mijenja izborni zakon, hercegovačkim Hrvatima se mora dati sve. A građanima – ništa. Jer oni su, svakako, ostali.

Kada Benjamina Karić na ploči na Kazanima ne napiše imena ubica sarajevskih Srba, ona za zapadne diplomate ne doprinosi pomirenju. Kada te iste zapadne diplomate u Brčkom podrže gradnju spomenika “svim žrtvama” na kojem ne piše ko su žrtve, a ko ubice, onda je to “put ka pomirenju”.

Kada Novak Đoković i drugi sportisti iz Srbije osvoje medalje, oni su samo “srpski sportisti”. A mogu biti srpski književnici, srpski političari, srpske šume, srpske pošte… Samo ne mogu biti “srpski zločinci” na tabli postavljenoj na sarajevskoj Vijećnici “u čast” onih koji su je spalili.

Kada HDZ-ov Večernji list dodjeljuje pečate, rado se odazovu i američki ambasador, i evropski ambasador, i visoki predstavnik. Jer HDZ-ovo glasilo je pronositelj zapadnih vrijednosti. A Faktor je samo SDA-ov i “retrogradan”. I zato je ok da novinare Faktora vrijeđa Elmedin Konaković, a ambasade i OSCE šute.

Kada negiraju genocid, onda nema umišljaja. I nema posljedica njihovog negiranja. Jer posljedice su davno ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima koji se pretvara u čistilište zapadnih diplomata koji bošnjački narod guraju u pakao.

Kada Dodik i Čović poziraju sa ratnim zločincima, to je samo “predizborna kampanja”. Kada Sanja Vlaisavljević bježi u Istočno Sarajevo da se ne bi susrela sa migrantima, to je u skladu sa zapadnim vrijednostima. I Sanja je “MOJA” za Našu stranku. A Benjamina Karić nije. Jer je nagradila Sarajlije koji su u zemljotresom pogođenoj Siriji dva mjeseca volontirali u kampovima gdje su smješteni beskućnici. Hrvatski putopisac više u sarajevskim medijima dobije prostora od Sarajlija koji su volontirali i pomagali ljudima. Jer putopisac je nositelj evropskih vrijednosti, a Nihad Aličković je tek “bošnjački radikal”.

Kada se žale djeca u Srbiji, dan žalosti je u cijeloj BiH. I neka je. Kada se žale djeca u Tuzli, dan žalosti je samo Federaciji. Ima li nekoga, osim Bursaća, da kaže – neka nije?

Kada reis Husein Kavazović kaže da će Bošnjaci BRANITI državu, on je ratni huškač. I o tome Schmidt obavještava UN. Kada Dragan Čović zaprijeti “nemirima na Jugu”, onda Zapad dvaput mijenja izborni zakon i Ustav da ga smiri.

Kada vam kažu da je ovo još jedan huškački i propagandni komentar, provjerite svaku napisanu riječ. I shvatit ćete da je istina još i gora.

Senad Avdić piše za Istragu: Sarajevsko zdravstvo, Seka, Braco i Ipe – fondovi…

U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.

Četrdesetogodišnji hirurg  Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao  u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine,  doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote  ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen  tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja  dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.

UBISTVO IZ ZAVISTI

Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom  i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom  i utjecajem  svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.

Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.

Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi  biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica,  između čelnika dviju  sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi  u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive  pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.

Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti  krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.

Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju  ne samo sarajevsko zdravstvo, nego  i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora  reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz  kojeg oboje, sa različitih strana, doduše,  dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)

Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo  pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo”  sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini  primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata  na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan,  u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike,  neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.

DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA

Treba biti pošten,  lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno  upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa  i “spozorirano”  zapošljavanje, namješteni tenderi,  nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno  u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate  korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.

Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje)  i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske  komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna  vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna  tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo)  i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena  je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo  na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne  “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje  zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski  karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati  vlast u Kantonu, ali da su im  veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.

PORODIČNA I DRUGA STABLA

“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca  provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim  trikovima).

Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)

“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je  selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.

Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori  i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno.  Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!),  a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.

Master šefovi: Čaušević, Čavka i Čampara

Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.

Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.

Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.

Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.

Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.

Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu  doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.

Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.

(oslobodjenje.ba)

Kad padne Kum Prvi: Zašto Konaković šuti o hapšenju Gordana Memije?

Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.

“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.

“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.

Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-

“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.

Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.

Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.

U ovom dokumentu piše da je  Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.

Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.

I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.

Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.

I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.

“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.

Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...