Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.
Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.
Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.
Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.
Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.
Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.
Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.
U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.
Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu
Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.
E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.
Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.
Kada je u nekoj “državi” “prvi pendrek” (čitaj: ministar policije) moralna vertikala, onda tu nešto baš, baš ne štima, piše politicki.ba.
Aljoša Čampara jedva je dočekao da ga neko pomene, pa da preplavi ovdašnje društvene mreže i medije. Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović prozvao ga je (kao i Aljošinog brata).
“Uopće nije sporno da se ispituju ni ti predmeti (Novalić i Mehmedagić op.a.), ali kada imate 15 godina star predmet za koje znate ko je kriv, a vi radite nešto sasvim drugo onda se zna da je to naručila aktuelna politika, navodi Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
To je kreće od dvojca Čampara, jedan radi u Tužilaštvu drugi u politici. Oni to rade da se bore protiv SDA i za poziciju”, rekao je Izetbegović.
Uslijedio je brutalni odgovor A. Čampare:
“Vidio sam da je Bakir Izetbegović u TV intervjuu na N1 televiziji spominjao mog brata i mene kao dvojac koji pravi problem.
Ima jedna stara izreka koja kaže: “Volio bih da sam neke ljude upoznao malo ranije, neke kasnije, a neke nikada”. Ja bih volio, Bakire, da tebe nikada nisam upoznao, jer ko upozna sva tvoja lica taj ostane zaprepašten tvojim transformacijama, licemjerstvom, lažima i prevarama.
Nisu, Bakire, braća Čampare dvojac koji pravi problem u društvu. Taj štetni dvojac zove se drugačije: Bakir Izetbegović i Sebija Izetbegović. Čampare nemaju ni moć, a ni utjecaj koji im pripisujete kako bi pokušali opravdati kriminalne radnje kadrova SDA. Vi ste ti koji razarate, lažete, potvarate i sijete smutnju i mržnju. A dokaza za to je na pretek”, napisao je A. Čampara.
Sukob između Čampara i Izetbegovića bukti već neko vrijeme.
Još uvijek nije toliko intenzivan, kakva je bila ljubav koja je buktala na ovoj relaciji dugi niz godina.
A. Čampara je političko čedo Izetbegovića koje sada brutalno proziva.Na toj je platformi Aljoša godinama jezdio. Bio je redovni (dnevni) gost u Predsjedništvu BiH kada je tamo sjedio Bakir.
Kada je Sebija Izetbegović izabrana za direktoricu KCUS-a, upravo je Aljoša bio taj koji je pojurio i prvi joj uzeo muštuluk.
“Prva dama” u Bošnjaka muštulukdžiju je i prigodno nagradila.
I to su samo sitnice iz prebogate historije prisnih odnosa Čampar(a)e i Izetbegovića.
U jednom TV intervjuu A. Čampara nonšalantno će izjaviti da je učestvovao i u političkim obračunima, ali i montažama krivičnog gonjenja neistomišljenika SDA.
I u istom stilu dometnuo da je s time sada gotovo i da on više nikada takvo što ne bi radio.
“Tobe došao”.
Šta je bilo s žrtvama progona, koga briga!
A. Čampara je – tvrdi se – godinama bio “vlasnik” SDA-medijske hazne. Ta mu je pozicija dala priliku koju je više nego vješto iskoristio, da se nametne dijelu medija kao neprikosnoveni i vrlo korisni izvor informacija.
Novinarski esnaf, koliko god bio međusobno udaljen i različitim uređivačkim politikama, uvijek međusobno komunicira. Prepuna je ta “hazna” detalja iz tog, ali i potonjeg vakta. A. Čampari se ne može osporiti marljivost, elokvencija, sveprisutnost… I danas mu je jedna od najomiljenijih preokupacija – komunikacija s novinarima.
Kada se kroz godine gleda taj modus operandi, nije se promijenilo ništa. Osim subjekata. Metode su ostale iste. Danas je A. Čampara zagriženi protivnik Izetbegovića pa i SDA. Šta je dovelo do “kopernikanskog obrata” najbolje zna on sam.
Opet u mom odsustvu, jer se ne smije suočiti pred TV kamerama, Elmedin Konaković priča o meni. Opet na istoj televiziji. Opet iste laži. I, opet će biti tužen. Da se, barem, suočimo na sudu, kad već taj prehrabri lider ne smije da se suoči na nekoj od televizija.
Evo, recimo, Elmedin Konaković i ja bismo se mogli suočiti se na Happy TV. Milomir Marić i on imaju usaglašene stavove o meni. Bio bi to omjer 2:1 u njegovu korist. A ako zapne, u studio bi uvijek mogao uletjeti Dragan J. Vućićević, da sa profesionalnog aspekta ocijeni moje tekstove i da, potom, sva trojica, u glas, ponavljaju da sam “muslimanski ekstremista”, koji “po beogradskim podrumima traži ratne zločince” i “prati Elmedina Konakovića”, koristeći “budžetska sredstva Obavještajno-sigurnosne agencije BiH”. Potom mogu sve te izrečene stavove lijepo izrezati i objaviti na Informeru i Pressmediji koju uređuju saradnice Konakovićevog kolege Aljoše Čampare. A djelovanjem članova porodice Čampara je, vidjeli smo na BN-u, najzadovoljniji Aleksandar Vulin, direktor Bezbjedonosno-informativne agencije Srbije.
Tvrdim, evo, i ostajem pri tvrdnji – čak i da jesam saradnik OSA-e, a nisam, u tome ne bi bilo ništa sporno. Jer da jesam saradnik OSA-e, služio bih obavještajnoj agenciji svoje države. To je mnogo časnije nego da je mojim radom javno zadovoljan direktor sbijanske obavještajne službe. Kao što je Aleksandar Vulin zadovoljan radom NiP-ovog stranačkog tužitelja Dubravka Čampare.
“Želim da pohvalim predsjednika Dodika, minista Lukača, direktora Policije RS Kostreševića i tužioca Čamparu koji je iz zajedničkih organa”, rekao je u martu ove godine Aleksandar Vulin, kandidat za direktora BIA-e.Uskoro detalji o slučaju “priprema likvidacije Dubravka Čampare” pic.twitter.com/ArVHuMYueY
Najteže je, kažu, suočiti se sa gorkom istinom o sebi. Ali ja sam spreman doći na bilo koju televiziju, sjesti preko puta Elmedina Konakovića, i čuti neugodnu istinu o sebi. I, obećavam, objavit ću, na ovom mjestu, dokument ili izjavu svjedoka, direktnog svjedoka, koji potvrđuje da sam bilo kada dobio ijednu marku od Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Pozivam, opet, Elmedina Konakovića da na Face TV-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uživo budemo testirani na poligrafu. Ja ću postavljati pitanja njemu, a neka on postavlja pitanja meni. O bilo čemu.
Znam, nažalost, da Konaković nikada neće pristati na to. On je među onim liderima koji neće dopustiti da mu činjenice pokvare priču. Njega ne zanima istina. Njega zanima vlast. I građevina.
Neću se koristiti njegovim metodama. Samo ću se držati činjenica. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, presudio da sam istinu govorio kada sam objavio da je Elmedin Konaković iz sarajevske Zetre “otuđio nekoliko televizora”.
Elmedin Konaković je, uživo, u emisiji Pošteno, pred koalicijskom kolegicom Duškom Jurišić, rekao da su presuđeni kriminalci poput Amira Pašića Faće “dobri momci”.
“Moram vam reći, njihov kodeks, njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju”, kazao je Konaković o Almiru Pašiću Faći tadašnjoj novinarki, a budućoj borkinji za ljudska prava i izbjeglice Duški Jurišić.
Dobro, kasnije je Konaković “udaljio” svoje stavove od stavova Amira Pašića Faće koji je novinarima prijetio snajperom zato što “pišu o premijeru Konakoviću”.
Kaže Elmedin Konaković da nisu isti “oni” i “oni drugi”. I, ustinu nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. I one koji pamte.
“Dijelimo se na one koji se bore da na čelu ministarstva ostane Nedžad Branković, i nas koji prednost na toj poziciji dajemo Forti. Ja tvrdim da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da “brankovići” više nikad ne vode ministarstva. Zbog Bosne i Hercegovine”, napisao je 11. januara ove godine Elmedin Konaković.
Ima nas koji pamtimo i ovo.
„Vlada Kantona Sarajevo, na 94. sjednici održanoj 30.08.2017. godine, donijela je Odluku o dodjeli poticajnih sredstava za razvoj subjekata male privrede u 2017. godine“, piše u dokumentu koji je potpisao premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković.
Znate li ko je dobio novac? Firma Nedžada Brankovića. Sve sa potpisom Elmedina Konakovića. Koji je, pravdajući svoju odluku, rekao da je u momentu glasanja bio na hodočašču u Meki. I da se zbog toga njegovoj Vladi “omakla odluka” da 40 hiljada maraka dodijeli firmi Nedžada Brankovića.
Dakle, dijelimo se na one koji su budžetska sredstva dodjeljivali Nedžadu Brankoviću i one koji to nisu. S tim da se ovim prvim – omaklo. I često im se “omiče”.
Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.
Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.
Ne okreći mi sina
Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.
Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.”A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…
Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.
“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.
Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).
U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.
Zatvorske i druge ćelije društva
Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.
Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…
Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.
Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno: zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.
Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.
Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)
Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike
Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…
Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.
Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.
U državi ih ima preko 50 posto. Nad njima je u Republici Srpskoj počinjen genocid i etnički su očišćeni s tog prostora. U Srebrenici ih je ubijeno preko osam hiljada. Oni koji su preživjeli, uglavnom se nisu vratili. Pa, opet, u gradu u kojem je nad njima počinjen genocid, presuđen na najvišim svjetskim sudovima, Bošnjaci nemaju povlašteni status. Jedan glas srebreničkog Bošnjaka vrijedi koliko vrijedi i jedan glas nekoga iz srpskog naroda. Matematika kaže da će Bošnjaci teško ikada više uzeti poziciju načelnika Opštine Srebrenica. A to što su u manjini, direktna je posljedica – genocida. Ali Angelina Eichhorst i drugi zvaničnici Evropske unije u tome ne vide problem. U Srebrenici su ispunjeni svi evropski standardi. Jedan čovjek – jedan glas. Ko skupi više, taj je pobjednik.
U subotu je obilježen dan logoraša iz Heliodroma. To je onaj logor koji je pomenut u presudama Haškog tribunala, kojima je utvrđen udruženi zločinački poduhvat sa zvaničnicima takozvane Herceg Bosne i službenog Zagreba na čelu. Pod zastavom HZ HB-a počinjeni su brojni zločini nad hercegovačkim Bošnjacima. Zvaničnici HDZ-a, raspoređeni na Sveučilištu u Mostaru, zabranili su u subotu bošnjačkim logorašima da uđu u krug nekadašnjeg logora i polože cvijeće. Ta vijest je ostala u sjeni nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH i ponuđenog elektorskog modela.
Za one koji baš nisu u ovoj tematici, to je model izbora članova Predsjedništva BiH prema kojem bi glas jednog Hrvata iz Širokog Brijega vrijedio kao deset glasova Bošnjaka iz Sarajeva. I Evropa je za taj model – jedan hrvatski glas, deset bošnjačkih. U Republici Srpskoj bi ostao isti model. Jedan čovjek – jedan glas.
Ovo je, pojednostavljeno, prijedlog službenika iz Brisela – tamo gdje su Bošnjaci, nakon progona, genocida i etničkog čišćenja postali manjina, ostat će manjina. A tamo gdje su se odbranili, uvest će im se sistem glasanja prema kojem će biti deset puta manje vrijedni od Hrvata iz Širokog Brijega.
Da ne bude zabune, Hrvati polažu pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je i njihova zemlja i moraju biti uključeni u sve bitne procese. Hrvati imaju pravo na člana Predsjedništva BiH. I to im pravo nije oduzeto. Željko Komšić je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Izabran je u skladu sa Ustavom i zakonom. Nije izabran samo u skladu sa željama HDZ-a BiH.
Da li su je za Komšića glasalo puno Bošnjaka? Da. I to je istina. Bošnjaci su svoj glas dali Željku Komšiću, Hrvatu porijeklom iz središnje Bosne, kako bi spriječili Dragana Čovića da uđe u Predsjedništvo BiH. Ako se pitate zašto, onda pretražujte po arhivi. Pronaći ćete tekstove u kojima svjedoci opisuju kako ih je Dragan Čović, u svojstvu direktora Sokola, slao u radne logore. Pronaći ćete i tekstove o tome kako je Dragan Čović u Narodnoj skupštini RS poručio zvaničnicima tog entiteta da „čuvaju Republiku Srpsku“. Onu, na čijoj je teritoriji počinjen genocid nad Bošnjacima i koja je etnički očišćena od Hrvata. Ima u arhivi, lako je pronaći, i onu Čovićevu izjavu iz Zagreba kada optužuje Bošnjake da žele „islamsku državu“. Koliko je žele, pokazuje činjenica da je iz kantona sa bošnjačkom većinom u državni parlament izabrano troje Srba i jedan Hrvat. Od četiri državna zastupnika izabrana iz izborne jedinice koja obuhvata Kanton Sarajevo i Goražde, „islamisti“ su direktno izabrali Srbina Sašu Magazinovića i Srbina Predraga Kojovića. „Islamisti“ su direktno izabrali i Srđana Mandića za načelnika Općine Centar. „Islamisti“ su izabrali i Mirjanu Lepić Marinković u državni Parlament (da, kompenzacija je u pitanju, ali je prošla). Iz SBK-a i Ze-Do, sa friškim „travničkim“ islamom je u državni parlament izabran i Hrvat -Vlatko Glavaš.
Znate li šta je zajedničko navedenim Srbima i Hrvatima? Zajedničko im je to što ne negiraju Bosnu i Hercegovinu i što ovu državu doživljavaju svojom domovinom. Za razliku od njih, Dragan Čović je ne osjeća svojom domovinom. Dragan Čović je razgrađuje zajedno sa Miloradom Dodikom.
Republika Srpska je činjenica. Ustavna kategorija. Ustavni sud BiH je rekao da su i na teritoriji Republike Srpske konstitutivni svi narodi. Milorad Dodik je pronašao svoje Bošnjake, svog Denisa Šulića i druge. Ima li pravo na to? Ima. Da li je Šulić legalan? Jeste. Da li su ga birali Bošnjaci? Nisu. Ali niko iz Evrope nije sletio u Banja Luku kako bi uveo drugačiji sistem glasanja prema kojem bi Bošnjaci birali svoje predstavnike u RS. Jer RS, rekoh, ispunjava najviše evropske standarde. Jedan čovjek – jedan glas. To što je nekoliko stotina hiljada pripadnika jednog naroda protjerano nije bitno za one koji propisuju standarde. Srebrenicom u kojoj je počinjen genocid danas upravlja Srbin. Legalno izabran. I nije problem što Srebrenicom upravlja Srbin. Problem je što ne priznaje genocid počinjen nad bošnjačkim narodom u njegovom gradu.
Koliko vas u ovom trenutku, bez googlanja, zna za Bijeli Potok? U tom su zvorničkom mjestu 1. juna 1992. godine ubijena 682 bošnjačka civila. Za jedan dan, na jednim mjestu.
Za Trusinu ste svi čuli. Pripadnici Armije RBiH su u tom selu ubili 22 civila hrvatske nacionalnosti. Nesporan je to bio zločin pripadnika Armije RBiH kojeg bi svako razuman morao osuditi, kojem god narodu da pripada. I ne samo osuditi, već i učiniti sve da se odgovorni osude.
Ali šta ćemo sa Bijelim Potokom ili Ahmićima? Dva sela – 800 žrtava. Bošnjačkih. Međunarodni su sudovi napravili jasnu razliku u ovim zločinima. Normalno je, u skladu je sa evropskim standardima, da, recimo, Vlasenicom upravlja čovjek kojem se sudi za progon Bošnjaka iz tog grada. Međunarodna politika se ne osvrće se na to. Tamo gdje su manjina, Bošnjaci trebaju ostati – manjina. Tamo gdje su većina, Bošnjaci moraju umanjiti vrijednost svoga glasa kako bi onaj koji veliča zločince iz Ahmića postao član državnog Predsjedništva. I još ubjeđuju da je to bitno za budućnost BiH.
Ostalo je još samo da napišu – Elektori macht frei!
Dosadno vam je? Onda nemate pojma šta je dosada. Ako vam se, ne d’o Bog, nekad ukaže prilika da se vozite sa Denisom Bećirovićem iz Tuzle do Sarajeva, tek ćete shvatiti šta znači riječ – dosadno. Vozio sam se jednom (a ko bi se sa njim svojevoljno uopće vozio dvaput), iz Tuzle do Sarajeva dok je Denis Bećirović bio mlada nada socijaldemokratije. I tada sam shvatio da ovaj kadar SDP-a i nije tako mlad. A još je manje nada.
Pričali su mi tuzlanski SDP-ovci prije petnaestak godina da su jednog jutra došli u prostorije Kantonalnog odbora te stranke u Tuzli i na zidu ugledali dvije uramljene fotografije Denisa Bećirovića. Pored njih je bila po jedna fotografija dotadašnjih predsjednika KO SDP Tuzla. Kada su Bećirovića upitali zbog čega su na zidu njegove dvije fotografije on je odgovorio: “Pa, ja sam bio predsjednik SDP TK u dva mandata”. Provjerio sam ove priče. I, nažalost, bile su tačne. Svaka slika za po jedan mandat.
A kako je započeo svoj mandat u Predsjedništvu BiH, Denis Bećirović će teško uspjeti uramiti svoje dvije slike. Što je, naravno, dobro i za socijaldemokratiju i za Bosnu i Hercegovinu.
“Je l’ ovo onaj film Teško je biti fin”, reći će u naletu duhovitosti Denis Bećirović mojoj kolegici Anisi Šetki dok je ispred zgrade Parlamenta dijelila DVD-eve na kojima je bio snimak napada Sadika Bahtića na mene.
Pouzdano znam, jer baš tada sam se vozio s njim, da je tu dosjetku smišljao od Tuzle do Sarajeva. Što je dokaz da imamo kreativnog predsjednika. Ali sve bi se to moglo oprostiti da je Denis Bećirović na onim ključnim stvarima principijelan. I da drži do svojih obećanja.
Proteklih osam godina u državnom parlamentu Denis Bećirović je potrošio govoreći, pored ostalog, o ugovoru države BiH sa Islamskom zajednicom.
“Nepotpisivanje ugovora države s Islamskom zajednicom je diskriminacija”, rekao je, recimo, u maju ove godine Denis Bećirović.
U prvom mjesecu svog mandata ugovor sa IZ-om Bećirović nije ni pomenuo. To je, valjda, pozitivna diskriminacija, jer ne treba se zamarati stvarima oko kojih se ne slažemo sa Dodikom.
“Ja, zaista, mislim da nasi strateški vanjskopolitički ciljevi moraju biti punopravno članstvo u NATO savezu i EU. I to prvo govorim o NATO savezu”, reći će Denis Bećirović u septembru ove godine govoreći tokom predizborne kampanja.
Danas je samo “opredijeljen za NATO”. To što u koalicijskom sporazumu osmorke, SNSD-a i HDZ-a nema NATO-a, Bećirović kaže da ne znači ništa. Jer njega koalicijski sporazumi ne obavezuju osim kada mora glasati za Borjanu Krišto.
“I SDA bi glasala da Krišto bude mandatarka, Izetbegović je to kazao prije izbora”, slavodobitno je na konferenciji za monolog kazao Denis Bećirović.
Znam pouzdano da su ljudi za Denisa Bećirovića glasali baš zbog toga što su vjerovali da on neće raditi isto ono što je radila i SDA. I, umjesto, nove politike dobili smo nove izgovore koji se mogu sažeti u jednu rečenicu – radila je to i SDA.
“DENIS BEĆIROVIĆ PORUČIO DRAGANU ČOVIĆU DIREKTNO U OČI: Putin u Moskvi i Lukašenko u Minsku mogu biti zadovoljni sa vašim glasanjem u Domu naroda”, napisao je 18. marta ove godine na svom Facebook profilu – Denis Bećirović.
Osam mjeseci kasnije, Denis Bećirović je poručio Draganu Čoviću direktno u oči: “Vaša Borjana Krišto sjajan kandidat za mandatara. Mojim glasanjem su zadovoljni i Čović i Dodik, i Plenković i Vučić”. A možda i Putin i Lukašenko, mada se na prvi pogled čini da je zadovoljan samo Michael Marphy.
“To je najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom razdoblju”, pohvalio se Bećirović nakon što je sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i izabrao Borjanu Krišto.
Na stranu što ni ta tvrdnja nije tačna (Adnan Terzić imenovan u još kraćem periodu), ali da vidimo efekte glasanja.
Recimo, 2014. godine Predsjedništvo BiH (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić) je kasnilo sa imenovanjem mandatara jer je HDZ BiH želio u Vijeće ministara instalirati Dodikov SNSD. Tek kada je Čović, pritisnut glasovima Izetbegovića i Ivanića, pristao da se SNSD izbaci, Denis Zvizdić je imenovan za mandatara.
Sada idemo na 2018. godinu. Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu dopustili imenovanje mandatara za novo Vijeće ministara BiH sve dok Milorad Dodik nije pristao da izglasa Program reformi koji nam je NATO uknjižio kao ANP. Tek kada je Dodik potpisao ANP, Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju za mandatara.
Tako su, dakle, korištene situacije u Predsjedništvu BiH kada je omjer bio 2:1 kontra Milorada Dodika ili Dragana Čovića. I kada se od Denisa Bećirovića očekivalo da iskoristi omjer 2:1 u koristi BiH i da, recimo, natjera SNSD da uz mandatara izglasaju BiH. ugovor Islamske zajednice sa državom, to se nije desilo. Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.
Ima na Wikipediji, onoj online enciklopediji iz koje svoje znanje crpi Elmedin Konaković, poprilično vjerodostojno objašnjenje šta je u bivšoj Jugoslaviji značio famozni “član 133”. I od povratka tog člana u bh. zakonodavstvo lider Naroda i Pravde uopće ne bježi.
Laže klix, laže Istraga.ba, laže NAP, laže Borka Rudić, laže Slobodna Bosna, laže Faktor, lažu BH novinari. Čak je i Općinski sud u Sarajevu slagao kada je utvrdio da je Žurnal objavio istinu o dugovima koje su kantonalnim preduzećima ostavile privatne firme koje je osnovao kantonalni premijer Elmedin Konaković.
Branit će se, kaže, od svake laži. Branit će se Faćom i Hilmijom Garibovićem. Branit će se Denisom Stojnićem i sličnim sarajevskim uglednicima koji u svojim dosjeima imaju više mjeseci zatvora nego što je Konaković u košarkaškoj karijeri postigao poena.
To su časni momci, reći će Konaković na Federalnoj televiziji prije nego je postao simbol otpora protiv Sebije Izetbegović, režima i drugih SDA-ovih tajkuna sa američkih crnih lista. Častan je bio i Amir Zukić, onaj bivši generalni sekretar SDA koji je proveo Konakovića kroz Fakultet za sport i tjelesni odgoj, dajući mu potom ključ za izborni slogan. Konaković će te godine izgubiti i ključ i izbore. Svući će sarajevsku Bosnu u ravan, ali će ubrzo shvatiti da se njegov novi ključ zove Sebija Izetbegović. To što je Haris Zahiragić danas, Elmedin Konaković je bio prije sedam-osam godina. On je Sebiji Izetbegović dao Opću bolnicu. On je Sebiju Izetbegović pogurao ka Kliničkom centru. Zauzvrat je dobio mandat premijera Kantona Sarajevo.
Kada danas novinari podsjete na njegove SDA-ovske godine, postanu režimski novinari. Jer Elmedin Konaković želi izbrisati svoju prošlost. Želi je prebaciti na druge, baš onako kako je svoje biznis dugove prema Zetri i Skenderiji prebacio na druge. Najradije bi sada Elmedin Konaković izbrisao i one poruke u kojima je molio novinare da budu blagi prema Sebiji. Ali zato uredno čuva prepiske sa novinarima na osnovu kojih ih kasnije ucjenjuje.
Elmedin Dino Konaković kaže da ga napada režim. To što njemu i njegovoj stranci pripadaju dva ministra policije i državni šef parlamenta, Konakoviću nije prepreka da za kontrolu medija optuži neke druge. Svojim neistomišljenicima prijeti da uskoro dolazi po njih. Sve sa svoja dva ministra policije i državnim tužiteljima – herojima mjeseca, godine i stoljeća.
Kada mu ukažete na činjenicu ne zna ništa o legitimnom predstavljanju, on se pozove na saznanja stečena preko Wikipedije, a onda novinare, poreko Facebooka, poziva na suočavanje pred TV kamerama. Evo, dobrovoljno se javljam da idem na TV duel sa Elmedinom Konakovićem. O izbornom zakonu, o izračunu mandata, o Ustavu Federacije, o političkom sistemu BiH. O bilo čemu osim o onome što je njegova uža specijalnost koju je učio od Amira Zukića dok ga. je ovaj vodao po zgradi Fakulteta za sport i tjelesni odgoj.
To što su ga ubijedili da je dobar govornik, ne znači da Konaković poznaje temu o kojoj govori. To što mu govore da izgleda kao moderni evropski političar, ne znači da nema manire istočnih diktatora. To što je, bez ijednog zastupnika, pregovarao o izmjenama Izbornog zakona ne znači da se o bilo čemu pitao. To što je osvojio tri direktna mandata za Parlament Federacije, ne znači da nema ambicije da bude premijer. Ustvari, on ne bježi od funkcije premijera. Bilo koje. Kantonalnog ili federalnog, sasvim je svejedno. Jer Elmedinu Konakoviću je bitno da je premijer. I zato ne bježi od te funkcije koju mu, osim novinara koji je s njim radio intervju, niko nije ni ponudio.
Elmedin Konaković nije Dritan Abazović. On je glasnovornik HDZ-a BiH. Kad Dragan Čović kaže da ne želi u vlast sa DF-om i Željkom Komšićem, Elmedin Konaković to samo ponovi u Sarajevu. Kada Dragan Čović kaže da se Hrvatima otima mjesto člana Predsjedništva BiH, Elmedin Konaković to ponovi na RTRS-u. Kada Dragan Čović kaže da ne želi mijenjati nadležnosti Doma naroda FBiH, Elmedin Konaković to samo ponovi u Neumu. Jer on ne bježi od funkcije premijera. I svako ko mu se nađe na putu prema funkciji premijera postat će režimski novinar i “zeleni bot”.
Nije Dragan Čović u Moskvi pozivao na jačanje ruskog uticaja. To je radio Željko Komšić. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa Sergejem Lavrovim. To je uradio Dragan Čović. Nije Osman Mehmedagić prije svojih evropskih špijuna protjerao Konstantina Malofeeva. Uradio je to Aljoša Čampara. Ne voli Adis Ahmetović Bosnu i Hercegovinu onoliko koliko je voli Josip Juratović. Nije Christian Schmidt riješio presudu “Ljubić”. On je proveo presudu Sejdić-Finci. Nije Dragan Čović ruski igrač. To su SDA i DF. Nije OHR delegate u Domu naroda FBiH rasporedio tako da ojača hercegovačke Hrvate. On je ojačao klub Ostalih. Nije se Vlada Republike Hrvatske hvalila da je “u tajnosti dogovorila” sa Christianom Schmidtom da nametne izmjene Izbornog zakona. To je uradila Vlada Turske. Nije Sven Alkalaj Jevrej. On je radikal. Skandalozni radikal.
Nije HDZ BiH glasao protiv rezolucije o osudi ruske agresije na Ukrajinu. To su radili SDA i DF. Nije HDZ nacionalistička stranka. To je samo SDA. Nije HDZ BiH korumpirana stranka da bi njeni zvaničnici završavali na crnoj listi. Korumpirana je samo SDA. Nije HDZ osvojio samo četiri državna mandata. HDZ je osvojio devet državnih mandata i nezaobilazan je faktor za formiranje vlasti. Nije Fahrudin Radončić poslovao sa Naserom Keljmendijem. To su radila braća Čampare, a Radončića su lažno optužili da je on. Ne dijeli Christian Schmidt “Red Ante Starčevića” sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem. U tom je redu Željko Komšić koji je izmislio da ima zlatnog ljiljana. Nije Mirsad Kukić na crnoj listi SAD-a. On ja samo partner koalicije koja se pravi pod pokroviteljstvom Ambasade SAD-a. Nije Rifat Hozanović sjedio u drugom redu na obilježavanju godišnjice smrti Ajatolaha Homeinija u Teheranu. On je prozapadni duhovni vođa iz Krajine. Nije Fuad Kasumović trideset godina bio član SDA zadužen za ubacivanje prljavog novca u stranačku kampanju. On je bio liberal. Nije Dino Konaković novinare molio da ne pišu loše o Sebiji Izetbegović. To je radio Milan Dunović iz DF-a. Nije Aljoša Čampara na Face TV-u govorio da novinari pretjeruju pričama o ruskom uticaju. On je prvi, prije pet godina, pričao o štetnom ruskom uticaju u BiH.
Nije se Željko Komšić zalagao za usvajanje ANP-a kao preduslova za članstvo u NATO-u. To je radila Sabina Ćudić onda kad je na Al Jazeeri govorila da “nema smisla trošiti energiju na NATO”. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović tražili od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti Schmidtovih odluka. Uradio je to Denis Zvizdić. Nije Dino Konaković nikada prijetio novinarima. To su radili drugi koje je jasno osudio OSCE. Nije Denis Bećirović potpisao i izglasao zakone o javnim nabavkama i sukobu interesa koji su danas prepreka na evropskom putu. Potpisala ih je Alma Čolo. Nije Denis Bećirović ugrožavao crnogorsko članstvo u NATO-u insistirajući na otvaranju pitanja Sutorine. To je radio Halid Genjac.
Nije Sven Alkalaj pred Vijećem sigurnosti UN-a pričao istinu. On je izmislio da kao Jevrej rođen u Bosni i Hercegovini nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH i predsjednika Federacije. Jer Christian Schmidt je omogućio Ostalima da imaju jedanaest delegatskih mjesta i da predlažu svog (pot)predsjednika Federacije BiH. Omogućio je Schmidt i da u Republici Srpskoj umjesto Vijeća naroda bude uspostavljen Dom naroda. Omogućio je da potpredsjednici RS budu nezaobilazan faktor prilikom imenovanja Vlade Republike Srpske. Omogućio je da premijer i predsjednik RS ne smiju biti iz istog naroda. I još mnogo toga je omogućio Christian Schmidt, samo to bošnjački radikali ne vide, jer su primili ogromne svote novca iz Ruske Federacije koji su utrošili na kupovine dionica u Bosnalijeku.
Nije Sven Alkalaj istinu rekao i kada je kazao da je Christian Schmidt prekršio Ustav BiH. Jer visoki je predstavnik svoje odluke uskladio sa pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ignorisao je Schmidt samo jednu presudu. I to onu koja se odnosu na slučaj Ljubić, jer nije želio da provodi zahtjeve Zagreba i Dragana Čovića.
Nije ruski ambasador Petr Ivancov u Večernjem listu 2017. godine izjavio da je u BiH “postoji hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti”. To je izjavio turski ambasador u SAFF-u.
Nije HDZ protekle četiri godine blokirao izbor nove Vlade Federacije. To su radili “neodgovorni lideri koji nisu željeli postići kompromis”. I zato je HDZ nagrađen. Nije HDZ BiH blokirao usvajanje budžeta institucija BiH. To su radili “etnonacionalni lideri” koji su vodili politike podjela i nisu se bavili životnim pitanjima. I zato Vjekoslav Bevanda nije sankcioniran.
Nisu u centru Sarajeva Željko Komšić i Šefik Džaferović organizirali mirnu šetnju za Ukrajinu. To su radili lideri Osmorke i HDZ-a BiH.
Nije se Islamska zajednica u BiH proteklih godina obračunavala sa (selefijskim) paradžematima. To je radio Vinko Puljić.
Nisu Bošnjaci majorizirani. U BiH ih nema preko 50 posto i ne pripada im, zato, samo 50 posto vlasti na nivou Federacije i 30 posto pozicija na nivou BiH.
Nisu za Željka Komšića glasali građani. Njega je izabrala SDA. Nisu za SDA glasali ljudi. Za SDA su glasali botovi. Nisu novinari oni koji se ne slažu sa svim stavovima Trojke. Oni su režimski miševi. I zato dolaze po njih.
Bilo je to 22. juna prije skoro tri decenije kada je Dragan Čović zatražio dovođenje deset bošnjačkih logoraša na prinudni rad u “Soko”. Nije to bila nikakva “Schindlerova lista”. Bio je to klasični poziv u radni logor, na čijem ulazu samo nije pisalo da rad oslobađa. Ali ideologija organizatora radnih logora je bila slična onoj s početka četrdesetih godina prošloga stoljeća.
UN-ov Haški tribunal će postupke te politike nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom kojim je rukovodio – predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Tri decenije kasnije, sarajevska Trojka, predvođena Nerminom Nikšićem i Elmedinom Konakovićem odlazi u Mostar potpisati kapitulaciju pred sljedbenikom ideologa UZP-a. I ponose se s tim.
“Svako nosi svoj križ”, reći će predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić dok je ispred njega bila istaknuta zastava paradržave hrvatske republike Herceg-Bosne pod čijim je “križem” i nastao udruženi zločinački poduhvat.
“Ponavljam”, reći će Nermin Nikšić, “sve što radim, radim mirne savjesti”.
Mirne savjesti su uradili ovo:
– Na javnom RTV servisu Republike Hrvatske (HRT) ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ne smije reći da je hrvatski predsjednik bio na čelu presuđenog UZP-a
– U prostorijama Vlade Republike Hrvatske ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je rekao da će u junu biti održana zajednička sjednica Vlade RSH i Vijeća ministara BiH na kojoj će se raspravljati o izborom zakonodavstvu BiH
– U Zagrebu je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković rekao da “nije u redu da člana Predsjedništva BiH” Bošnjaci biraju Hrvatima.
– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić rekao će podržati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH umjesto kćerke svog stranačkog kolege
– U Sarajevu su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto odlučili zatraže istragu osoba sa crne liste, iako su prethodno glasali za Marinka Čavaru i Nikolu Špirića sa američke crne liste.
– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić likovao zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poništena svaka mogućnost građanske Bosne i Hercegovine.
– U Mostar je predsjednik Naroda i Pravde kazao da će podržati HDZ-ovog kanidata za sudiju Ustavnog suda BiH Marina Vukoju jer je to samo procedura.
A tek je počelo. Od prvog koalicijskog sporazuma Trojke i HDZ-a prošla su samo četiri mjeseca. U međuvremenu je potpisan i sporazum sa “reformisanim” Miloradom Dodikom. Baš onakvim kakvog ga pamti Nermin Nikšić. Prošla su dva mjeseca od formiranja Vijeća ministara BiH. “Reformisani” Milorad Dodik uvodi cenzuru, protjeruje LGBT, prekida odnose sa zapadom, proganja imame u RS-u, blokira nabavku helikoptera od SAD-a i nastavlja saradnju s Rusijom. Programska koalicija na državnom nivou je nestala, ali podrška zapadnih diplomata nije prestala.
Christian Schmidt ne smije nametnuti Zakon o državnoj imovini. Christian Schmidt ne smije promijeniti Ustav RS. Christian Schmidt ne smije upotrijebiti bonske ovlasti prema zvaničnicima RS. Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal u RS-u. Milanko Kajganić ne proganja nijednog HDZ-ovog biznismena, a HDZ-ove kadrove ne smije ni pogledati. Kriminal i korupcija stanuju samo tamo gdje su Bošnjaci. Ratni zločini, također. Za granatiranje Kalinovika sudi se generalu Ramizu Drekoviću. Za granatiranje Sarajeva ne sudi se nikome. Pripadnici Petog korpusa su optuživani za dva šamara ratnim zarobljenicima. Dragan Čović nikad nije ni ispitan što je logoraše “oslobađao radom”.
Nositelj evropskih vrijednosti danas je apsolutni vladar Bosne i Hercegovine. On je šef Vijeća ministara BiH. On upravlja i trojkom i šestorkom. On ima “good guy” Konakovića. On upravlja Schmidtom i OHR-om. On nije dovoljno korumpiran za američku crnu listu. On mijenja tok rijeke da bi gradio svoju vilu. On je ministar vanjskih poslova BiH. I ministar prometa i komunikacija. Konaković i Forto su samo njegovi trbuhozborci.
Njegovi partneri su Orbanovi ministri. Njegovi mladi u Dodiku vide idola. On polaže cvijeće na ustaško groblje, a šuti kada se oskrnavi partizansko. On upravlja pravdom, pravosuđem, Ustavnim sudom. On ispred sebe postavlja zastavu “Herceg-Bosne”. Jer on se ne odriče ideologije. I potpuno je rasterećen. Njegov križ nose Nermin Nikšić, Edin Forto, Elmedin Konaković, Christian Schmidt i Michael Murphy
Jedina vijest koja je u sarajevskim medijima donekle uspjela prokrčiti put kroz džunglu izborno-postizbornih informacija bio je razvod Jasmine Izetbegović, kćerke najmoćnijeg bošnjačkog bračnog para, Sebije i Bakira Izetbegovića. Zašto bi se mediji uopće bavili jednim u osnovi duboko privatnim činom? Zbog čega nemilosrdni tabloidni žrvanj melje i u javni reality show pretvara intimu dvoje mladih ljudi koji poput miliona drugih odlučuju da raskinu brak i živote nastave živjeti svako za sebe?
Javni, prizemni društveni spektakl, malograđanski reality show, od udaje kćerke prije godinu napravili su isključivo njeni roditelji. Oni su taj tradicionalno intimni čin rezerviran za najuži sloj rodbine i prijatelja pretvorili u bahatu, skorojevićku demonstraciju društvene i političke moći, sirove dominacije i inadžijskog prestiža i nametanje novih normi društvenosti. Prisustvo turskog predsjednika Recepa Tajyppa Erdogana trebalo je toj „svadbi godine“ priskrbiti aritokratsko-državničku patinu i donijeti šmek starih dobrih vremena, evociranje nježnih sjećanja na idiličnih četiri stoljeća provedenih u rahatluku turske okupacije.
Vjersko vjenčanje, ritual tokom kojeg su se na raspolaganje stavili vodeći islamski autoriteti i „fensi“ vjerski objekti i resursi , osjenčilo je svadbu nijansama čednog konzervativizma i nezaobilazne duhovne baštine i tradicije. Trebao je to biti trijumf jedne nove klase i novog sistema vrijednosti, kombinacija praskave tranzicijske raspojasanosti i pljesnjivog vjersko-konzervativnog licemjerja.
Od početka se moglo prepoznati da nijednom od mladenaca taj malograđanski spektakl nije imponirao, niti im je trebao u životu i braku. Ugurani su poput lutaka u vašar (tuđe) taštine, iz kojeg je teško izaći neokrznut.
U čaršijsko-političkim kuloarima već se unazad nekoliko mjeseci ispotiha pronosila vijest o razvodu nevjeste Jasmine i supruga joj Ćamila Humačkića. Govorkalo se da se vijest o njihovom raskidu strogo kontrolirana i čuvana da se kojim slučajem ne bi izašla na bejan prije izbora i tako negativno utjecala na rejting prvog bračnog para u Bošnjaka. To se na koncu i potvrdilo.
Jasmina Izetbegović godinama je meta i predmet najrazličitijih tračeva, čaršijskih opanjkavanja i podmetanja, na koja uglavnom nije reagirala. Ona je samosvojna, samostalna, slobodna mlada žena, koja tvrdoglavo, „partibrejkerski“, intenzivno živi svoj život izvan strogih mjera, konvencija i očekivanja svoje okoline. Uključujući pogotovo i zahtjevne i posesivne roditelje kojima nikako ne uspijeva da od nje naprave simbol nečega-patrijarhalne skrušenosti- što ona nije i ne želi biti.
Možda se jednog dana pokaže da je Jasmina Izetbegović mnogo više doprinijela obesmišljavanju patrijarhalne konzervativne, učmale sredine, dogmatskog miljea u kojem živi, njihovih rigidnih običaja i lažnog morala koji nameću, nego sve gender nevladine organizacije u BiH. Treba je stoga razumjeti i poštovati njene odluke: nije lako živjeti i izboriti pravo na vlastitu slobodu i individualni izbor u društvu u kojem pečat i pravila nameću njeni roditelji, a kamoli unutar takve porodice.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
