Kolumne

Naknadna pamet sarajevske i banjalučke opozicije: Inzkov zakon za podizanje svijesti

SDP-ovom federalnom zastupniku Damiru Mašiću  nadošla je genijalna ideja pa na društvenim mrežama, a gdje bi drugo, predlaže da Željko Komšić “odmah sutra sazove sjednicu Predsjedništva BiH i stavi sve “sporne” tačke na dnevni red”.

“Pa neka Baja bojkotuje”, zaključuje euforični Mašić nazivajući, pritome, Milorada Dodika – Bajom.

Ima od tada, možda, godina i po kada su hercegovački portali, oni koji veličaju Dragana Čovića, slavodobitno prenijeli izjave Damira Mašića koji je, govoreći o “kantonalnoj sarajevskoj vladi”, zaključio da je “Željko Komšić podvala”. Godinu prije toga SDP će na sve načine pokušati spriječiti “podvaljenog Komšića” da postane član Predsjedništva, ali, za razliku od Mašića i njegovih partijskih drugova, nekih 225 hiljada Bosanaca i Hercegovaca vidjelo je malo širu sliku. Komšić je postao član Predsjedništva BiH.

“Sjednicu Predsjedništva nije moguće održati ako fizički nisu prisutna najmanje dva člana Predsjedništva”, piše u Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju zvanom – “kvorum za sjednicu”.

Kada se u ljeto 2018. godine govorilo o tome, Mašić i ekipa su bili fokusarani na dizalice iz Širokog Brijega koje su im “podizale” svijest u kampanji protiv Željka Komšića i svih onih koji su govorili o bitnosti njegovog izbora. No, dobro, bitno je da je bilo kada Mašić shvatio da jedan član Predsjedništva BiH, koliko god bio vičan pisanju otvorenih pisama, ne može ništa ako dvojica drugih odluče urušiti instituciju.

Milorad Dodik je rekao da više neće učestvovati u radu Predsjedništva BiH nakon što je Valentin Inzko, koristeći bonske ovlasti u sudijskoj nadoknadi svoga mandata, odlučio nametnuti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH prema kojima je kažnjivo negirati genocid i sve druge presude izrečene protiv ratnih zločinaca. Dragan Čović se nije izjašnjavao o Inzkovom zakonu, ali ako je suditi na osnovu izjava Borjane Krišto, nije baš da je HDZ “suglasan” sa odlazećim Visokim predstavnikom. Što će reći da bi Čović, da je u Predsjedništvu BiH, pratio stavove svog druga iz Banja Luke. I u tom bi slučaju, vjerujem da je sada jasno i Damiru Mašiću, Predsjedništvo BiH “nestalo” na potezu između izmjena i dopuna dva zakona, Krivičnog i Izbornog.

Inzkov zakon je, ako ništa, na površinu izbacio sve. Damir Mašić je (valjda) uvidio svoju pogrešnu procjenu iz ljeta 2018. godine, a njegov šef Nermin Nikšić je primijetio “da nema razlike između opozicije i pozicije u Republici Srpskoj”. Ja, ipak, mislim da ima razlike ali moje mišljenje o tome uopće nije bitno. Opozicija iz Republike Srpske jeste napravila kardinalnu grešku kada je podržala zaključke koje im je nametnuo Milorad Dodik. Prvo, ne tjera Inzkov zakon Srbe da priznaju presuđeni genocid u Srebrenici. Zakon im samo zabranjuje da ga negiraju, odnosno da likuju i veličaju svirepe zločine koje su dva međunarodna suda nazvala – genocidom. Drugo, opozicija iz Republike Srpske ponaša se, otprilike, kao SDP 2018. godine u Federaciji, ne gledajući širu sliku i kontekst. Podržavajući Dodikove zaključke, Mirko Šarović i Brano Borenović smanjuju sebi koalicijski kapacitet na državnom nivou 2022. godine. Jer sve i da osvoje 5-6 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zbog svog će ponašanja u vezi sa Inzkovim zakonom postati “isti kao Dodik” i bit će svejedno s kim ćete koalirati. I treće, ako pratite Milorada Dodika u rušenju institucija BiH kako, onda, uopće možete tražiti i dobiti podršku 50-ak hiljada Bošnjaka-povratnika u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS-a.

Koliko god u javnosti izgledalo da su svi isti – ipak, nisu. Milorad Dodik i Dragan Čović su posljednjih desetak godina ključne figure u procesu razbijanja BiH. Zato nekada treba imati hrabrosti, i na uštrb par hiljada glasova, povući državničke poteze. SDP je rušeći Komšića 2018. godine napravio grešku koja je danas mogla skupo stajati Bosnu i Hercegovinu. I ljevicu i desnicu. SDS i PDP, zarad dvadesetak hiljada glasova koje bi mogli izgubiti među “srpskom” populacijom, rizikuju gubitak 50-ak hiljada onih koji su živjeli u uvjerenju da nisu isti Mirko Šarović i Milorad Dodik. I valjda će im za konačno shvatanje greške trebati manje vremena nego Damiru Mašiću.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Ogrlica od Biser(i)nih promašaja

Znam da je Osmi mart Međunarodni dan žena i da ovaj moj tekst neće biti nimalo gender-praznični, no tješi me činjenica što se dvije gospođe ministarke, čija su (ne)djela hiperaktualna u ovoj zemlji i o kojima namjeravam pisati, svojim poslom i bave bez mrve ljudskog senzibiliteta, u kome žene inače prednjače, a sa izraženom bahatošću i arogancijom prepisanom od populističkih uzora koji su po defaultu muškog roda. I da ne bude zabuna, uopće ne gajim nikakve iluzije da bi nam išta bilo drugačije da su ministri civilnih i vanjskih poslova u ovoj postavi Vijeća ministara BiH muškarci, ali priznajem da sam od žena očekivala (puno) više, naivno vjerujući da su svjesne koliko su domaće političke partije uopće spremne pokloniti povjerenje ženama za vodeće pozicije pa da će, shodno tome, osvjetlati obraz i pokazati da mogu biti bolje od muških kolega i samim tim pojačati konkurenciju makar u vlastitim (stranačkim) redovima. Umjesto svega toga, dobili smo čitav niz promašaja i to na životno važnim temama, onim u kojima diljem planete prednjače žene. Riječ je o pandemiji koronavirusa i potpunom domaćem debaklu: Bosna i Hercegovina je pala na ispitu imunizacije i u ovom času – ma kako to grubo zvučalo – žrtve Covid-19, nagli rast oboljelih i alarmantno stanje zdravstva idu na dušu našim damama iz Vijeća ministara Ankici Gudeljević i Biseri Turković.

Kupovina vremena

Ministrica Gudeljević je – s obzirom na to da BiH nema državno ministarstvo zdravlja – najodgovornija za nabavku vakcina. Naučili smo da je pandemija donijela neka drugačija pravila pa velike kompanije pregovaraju s državama, tako je i uključenost BiH u Covax i provedena preko Ministarstva civilnih poslova iz koga su nas, prije koji dan, obavijestili da je naša zemlja ispunila sve obaveze u skladu sa zahtjevima Covax mehanizma: u traženom roku je izvršena uplata kompletnog iznosa za naručenih 1.232.000 doza, za ultrahladni lanac raspolažemo hladnjacima za prihvatanje preko 1,1 milion doza Pfizerove vakcine (hladnjaci su kalibrirani i mapirani od akreditiranih laboratorija), identificirane su relevantne institucije i potpuno su na raspolaganju, a donesena je i Odluka o koordinaciji procedura interventnog uvoza lijekova namijenjenih liječenju ili sprečavanju zarazne bolesti izazvane virusom SARS-CoV-2. U (pre)obimnom saopćenju, ministrica Gudeljević nas je iscrpno obavijestila o još brojnim učinjenim potezima, sve da bi nas uvjerila kako je BiH naručila, platila i osigurala sve uvjete za prihvatanje vakcina, ispunila uvjete, ali sada smo suočeni s novim zahtjevima proizvođača što naše Ministarstvo “navodi na pomisao da se radi o kupovini vremena uslijed nedovoljne proizvodnje na globalnom nivou”.

Draga gospođo ministarko, eureka! Još prije nove godine i Evropa i svijet su naglas govorili o ovom problemu, pa bismo vjerovali u ministarski angažman da je, recimo, još tada uslijedio poziv upućen prije koji dan Covaxu, SZO-u, UNICEF-u i proizvođačima vakcina da dođu u BiH i uvjere se u našu pripremljenost. I još nešto: podsjećati saopćenjima GAVI tajništvo da Pfizer isporučuje nove zahtjeve, ne pije vode. U svijetu u kome vlast brine o svojim građanima (i narodima!) razmišlja se unaprijed i traže rješenja i to ne u donacijama već u kupovini: zato i samo zato je cinizam posljednje vrste izjava ministrice Gudeljević kako nije tačno da BiH nema vakcine jer ih Republika Srpska ima: RS je do vakcina došao zahvaljujući donaciji Srbije (2.000 vakcina za zdravstvene radnike), a uz pomoć Srbije su nabavljene i ruske vakcine Sputnjik V (20.000 koje su već stigle). I tu dolazimo do bisera Bisere Turković, ministrice spoljnih poslova BiH. Na sastanku održanom 21. januara s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Zoranom Tegeltijom, kome su prisustvovali entitetski ministri zdravlja i ministrica Gudeljević zaključeno je da BiH krene u nabavku vakcina i mimo Covax mehanizma. Federalni ministar zdravlja Vjekoslav Mandić, referirajući se na taj sastanak, piše urgentno pismo ministrici Turković tražeći da se preko bh. diplomatskih predstavništava u Moskvi i Pekingu informiše o karakteristikama ruskog i kineskog cjepiva (Sputnjik proizvodi Gamaleya iz Ruske Federacije, a Sinopharm u Republici Kini, napominje ministar Mandić) moleći za suradnju u pribavljanju korisnih informacija “naročito o uvjetima skladištenja, čuvanja, distribucije i primjene ovih cjepiva, a sukladno uvjetima proizvođača”.

Nastanjena u sehari SDA

Na ovom istom mjestu, već sam pominjala da je naša ministrica Turković iz Moskve ekspresno dobila potpunu informaciju, čak i izjavu koja je (potpisana?) trenutno omogućavala BiH pristup nabavci vakcina Sputnjik V – uz sve tražene informacije – po fiksnoj cijeni 9,95 dolara po dozi i isporuci za “nekoliko desetina hiljada” u roku od 1,5 do 2 sedmice. Šta je tačno uradila naša vajna ministrica Turković na osnovu dostavljenih informacija, ne zna se, bit će jedno veliko ništa, što su i inače rezultati njezina angažmana, no svi jako dobro znamo – štaviše svjedočili smo – neviđenom skandalu koji je u vlastitoj režiji proizvela onoga dana kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić trojici članova Predsjedništva BiH uručio na Sarajevskom aerodromu donaciju od 5.000 AstraZeneca vakcina za Federaciju BiH. Dakle, poklonu koji je primio vrh države BiH ministrica je odlučila pogledati u zube tako što je u jednoj rečenici izvrijeđala i poklon i Vučića i Predsjedništvo BiH. Ko je dao mandat ministrici Turković da pljuje Predsjedništvo BiH? Ko je tačno ministrica koja sebi daje za pravo da nam važno saopći kako nije problem nabaviti vakcine i tobože se brine za nas tražeći saglasnost Agencije za lijekove BiH, inače neophodno (naravno, ne isključujem mogućnost da ministrica Turković ne zna zakone ove zemlje jer svojim ponašanjem svjedoči da je BiH zaista ne zanima mnogo), kada se sama svoga posla ne dohvaća. Stalno nastanjena u sehari SDA, Turkovićka je nabrala zavidnu diplomatsku karijeru za koju nikad tačno nije utvrđeno šta je dobrog donijela BiH. U mandatu dopremijerke i ministrice, srlja iz greške u grešku. A nije da nema od koga naučiti da hoće: njezin zet – za razliku od nje – ima zavidne rezultate. Istina, i nije kadar SDA.

Dani nezavisnosti: Zlo koje je pokušalo pokoriti BiH, sada napada Ukrajinu

Na današnji dan, prije tri decenije, Rajko Dukić je u Sarajevu organizirao prve barikade. Ali i tada mnogi Bosanci i Hercegovci nisu vjerovali da im se sprema – nestanak. Još tačno mjesec nakon prvih barikada koje je postavio Karadžićev SDS, širom Bosne i Hercegovine su organizirani koncerti za mir. Zabludu nisu razbile ni bijeljinske fotografije Rona Haviva na kojima se vidjelo kako arkanovac šutira ubijenog bošnjačkog civila. Onda je na red došao Zvornik, pa Bratunac, Srebrenica, Višegrad, Foča… Mobilnih telefona i društvenih mreža tada nije bilo.

Masovno klanje u živom TV prijenosu

Genocid nad Bošnjacima u Podrinju nije se prenosio uživo. Žive lomače iz Višegrada, u kojima su Osvetnici Milana Lukića spalili 140 žena, djece i staraca, nisu bile dovoljne da se svijet solidariše sa Bosnom i Hercegovinom i sa narodom čiji je nestanak nekoliko mjeseci ranije najavio Radovan Karadžić. Iako međunarodno priznata država, Bosna i Hercegovina nije imala pravo na odbranu. Uvoz oružja je bio zabranjen. Svijet je promatrao masovno klanje u živom TV prijenosu.

Ubrzo su došli i snimci prijedorskih logora i slike slične onima iz Auschwitza. Došle su i bijele trake koje su Bošnjaci, poput Jevreja tokom holokausta, morali nositi na svojim rukama. Četiri godine svijet je gledao sarajevsku opsadu, svakodnevno ubijanje djece, raketiranje bolnica. Četiri godine svijet je gledao kako golobradi mladići, bez ikakve vojne opreme, sa sačmaricama i improviziranim puškama stvaraju Armiju i brane međunarodno priznatu državu.

Posljednjih dana cijeli svijet se divi hrabrosti Ukrajinaca. Pišu se priče o Molotovljevim koktelima, o hrabrim Ukrajinkama što stoje na braniku otadžbine, dijele se snimci golorukih civila kako stoje ispred ruskih tenkova braneći tako svoje gradove. Svjedočimo kako se ruska tehnika povlači pred civilima.

Ali, sada se vratimo u ‘92. Možete li zamisliti bošnjačke civile u, recimo, Višegradu kako goloruki stoje ispred jedinice Milana Lukića i kako se, pod pritiskom civila, Osvetnici povlače? Ne možete ni zamisliti, jer to nije bilo moguće. Milan Lukić je civile spaljivao žive. Žene je odvodio u hotele gdje su vršena masovna silovanja.

Da li vam je poznata Zekira Begić? To je ona trudnica koju su strijeljali u Bratuncu, pa joj, onda, za svaki slučaj, pucali i u stomak da ubiju bebu skoro spremnu za rađanje. Našli su je u grobnici Suha. U tu su grobnicu bačeni brat i sestra zagrljeni, u toj je grobnici pronađena dječija flašica za mlijeko i još nekoliko djece. Čuli ste, vjerujem, i za Zaklopaču i ubijanje djece u tom selu između Vlasenice i Milića. Milićima danas, trideset godina naklon početka rata, vlada Rajko Dukić koji je na današnji dan u Sarajevu postavio prve barikade. Na čelu Vlasenice je optuženi ratni zločinac Mićo Kraljević, čovjek koji je desetine Bošnjaka odveo u logor Sušica. Zapadne diplomate u BiH decenijama su insistirale na tome da se sa Kraljevićem i njemu sličnim vodi dijalog. Kada je Milorad Dodik rušio institucije i najavljivao separatizam, Zapad nas je uvjeravao da se s njima mora pregovarati i da se svi suzdrže od “oštre retorike”. Deset godina se politička kriza u BiH pokušavala ravnomjerno rasporediti na “korumpirana tri nacionalizma”, što nije sporno – ali jesu ataci na državu i mir.

Možete li zamisliti, sada, da su zapadne diplomate u Ukrajini pozivale separatiste iz Donbasa da se “vrate za pregovarački sto”? I pritom izjednačavale krivicu službenih vlasti iz Kijeva sa krivicom Putinovih paravojnika iz Luhanjska i Donjecka. Možete li zamisliti da se onom ruskom oficiru koji je naređivao raketiranje obdaništa dopusti da u suverenoj Ukrajini bude, recimo, gradonačelnik tog grada čije je stanovnike raketirao?

Srećom, nisu.

Ukrajinci se, zaista, herojski bore za svoju državu. I cijeli svijet je, potpuno opravdano, stao na stranu Ukrajine. Bitka za Kijev odredit će budućnost svijeta. Vladimiru Putinu podrška dolazi iz Nikšića, Beograda i Banje Luke… Iz istih je gradova dolazila podrška Milanu Lukiću i sličnim osvetnicima koji su četiri godine ubijali i žive spaljivali bošnjačke civile. Podrška im je dolazila i iz Moskve. Bosanci i Hercegovci su ovo zlo na svojoj koži osjetili prije trideset godina. I prvi su mu se suprotstavili. Goloruki. Bez Javelina i drugih modernih oruđa i oružja. Suprotstavili su se srcem.

Brane svjetski poredak

Danas to isto zlo pokušava pokoriti Ukrajinu. Bosanci i Hercegovci su, svjedočim, i danas svim svojim srcem protiv tog zla. Ukrajina se, nasreću, ima čime braniti. Bosna i Hercegovina je svoje oružje morala zarobiti. O svakoj civilnoj žrtvi iz Ukrajine danas glasno govori cijeli svijet. O spaljivanju bošnjačke djece u Pionirskoj ulici govorili su rijetki svjetski zvaničnici, ali puno svjetskih novinara. Danas je, naravno, drugo vrijeme. Rat se vodi uživo i svi vidimo sve. Vidimo herojski otpor dobro naoružanih Ukrajinaca.

Jučer je obilježen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prvog dana marta 1992. godine Bosanci i Hercegovci su rekli da žele nezavisnu državu. Trideset godina kasnije, Ukrajinci brane svoju nezavisnost. I brane svjetski poredak.

(Oslobodjenje)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...