Prođe, eto, i rezolucija. Malo manje vrijedna i još manje historijska od one rezolucije Vijeća sigurnosti kojom je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda. I pod čijim je okriljem počinjen genocid nad Bošnjacima kojeg se sada svako ko želi može sjećati. Što je mogao i do sada.
Diplomatskoj pobjedi se ne gleda u zube. I nije bitno to što su u Generalnoj skupštini UN-a prilagođavali pravila glasanja po uzoru na ona Schmidtova pravila kada su Bošnjaci koji su preživjeli genocid pomnoženi s nulom.
Ali vratimo se u prošlost. Lakše će Bošnjaci progutati trenutnu diskriminaciju ako se sjećate njihovih ubijenih. Plus, prošlost je ono na čemu počiva i srpska mitologija prema kojoj se “celi svet” urotio protiv “nebeskog naroda”.
Usvojena je, eto, rezolucija o sjećanju na genocid u Srebrenici. Bošnjaci su dobili ono što su željeli – status žrtve, a Srbi su dobili novi mit – mit o tome kako je goloruki Aleksandar Vučić herojski pao na East Riveru.
Suštinski, jedini dobitnik je Zapad koji je dijelom oprao svoju savjest zbog okretanja glave od “zaštićene Srebrenice” i koji sad može, na primjeru Bosne i Hercegovine dokazivati da nije protiv muslimana. Ali ima jedna dobra stvar u pranju savjesti. Da biste prali savjest, preduslov je da je imate.
Ne pratim redovno glasanja u UN-u, ali nekako ne mogu da ne primijetim da je Bosna i Hercegovina jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se mire Iran i SAD. I Teheran i Washington su glasali za rezoluciju. Ove druge BiH opravdano smatra prijateljima, a ove prve neopravdano odbacuje. Jer malo je nelogično da, recimo Hrvatska zbog podrške rezoluciji bude “prijateljska zemlja”, a Iran – ne. Ali šta znam, možda Ivica Puljić to vidi bolje. Za njega je tek danas, usvajanjem rezolucije, svijet priznao “genocid u Srebrenici”. To što je UN-ov Međunarodni sud (pravde) još 2007. godine presudio genocid i Srbiju proglasio krivom za nesprječavanje genocida, za “prijatelje” je manje bitno od rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid.
Generalna skupština UN-a je usvojila rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici i to je, s obzirom na diplomatske kapacitete države BiH i ustavno uređenje, ogromna pobjeda. BiH je dobila rezoluciju, iako je najmanje 49 posto države Bosne i Hercegovine lobiralo protiv rezolucije. Ali legitimno je pitati – da li je ovo uopće zasluga Bosne i Hercegovine? Recimo, ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija službeno je “lobista” Azerbejdžana. No, Azerbejdžan u UN-u nije podržao rezoluciju. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković se tokom svog mandata hvalio vezama sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Mađarskom. Emirati su bili suzdržani, a Mađari protiv rezolucije.
Istina, ima i druga strana medalje. Barem kada je u pitanju Zlatko Lagumdžija. Prihvatanjem crnogorskih amandmana na tekst rezolucije, Lagumdžija je, faktički, “natjerao” Crnogorce da podrže rezoluciju. I to se može smatrati pobjedom.
Usvojena je, eto, rezolucija. Šta nam pokazuje glasanje? Pokazuje nam da je, uglavnom, lični interes iznad svega. Emirati posluju sa Srbijom i neće zbog Bosne i Hercegovine i Konakovićevih posjeta pokvariti svoje poslove u Beogradu. Zapadu je ova rezolucija bila potrebna da dokaže kako u Gazi nije protiv muslimana. Rusija je bila protiv jer je Srbija njihov glavni partner na Balkanu …
Generalna skupština UN-a je usvojila rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici. Da li će se nešto promijeniti? Neće. Srbi će i dalje negirati presuđeni genocid. Bošnjaci će se Srebrenice sjećati u julu, kada genocid postaje dio “pop kulture”, a Potočari mjesto “hipsterskog” poziranja sa cvijetom. Onda će opet doći jesen i novi lokalni izbori na kojim će suvereno, uz pomoć Srbije, pobijediti srpski kandidat jer Bošnjaci iz dijaspore neće izaći na izbore. Potom će nastupiti zima i Srebrenica će ostati pusta. Jer već dugo tamo nema Hadtidže Mehmedović koja je i danas, šest godina nakon smrti, veći i bitniji simbol srebreničkog stradanja nego sve rezolucije ovoga svijeta.
