Sve je lako kad si smrad.
To je besmrtni stih Tomislava Markovića – inspirisan, jasno, novovalnim napjevom „sve je lako kad si mlad“ Prljavog Kazališta.
Kad baciš obraz pod guzicu, lako li je kroz život… Sve ti ide. I sve ti ide lako. Sve kao da se otvara pred tobom: bezbrojne mogućnosti kojih prije, dok si obraza imao, nisi bio svjestan. Sve kao da radi za tebe.
Stid je precijenjen, je li tako? Stid je malograđanska konstrukcija, je li tako? Sve je pitanje perspektive. Ako ti se ne dopada kako stvar izgleda, promijeni perspektivu. Doduše.. ako iz svakog ugla izgledaš kao govno, javi se blago uznemirujuća misao: da je to, možda, zato što zaista jesi govno. Ali ko još brine o tome kako ga drugi vide, je li tako? Ljudi smo svog vremena: važno je da smo sebi lijepi. Kao što je govorila moja baba Milica: svoje govno ne smrdi.
Zato nije pitanje: kako oni to mogu? Jer guz-obrazni ljudi sve mogu.
Da se razumijemo: pad nema kraj. Dno ne postoji. Što rekao Emir Imamović Pirke: „Dno? To je ono visoko gore“.
Elem… Rossiter piše: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“. Jer demokratija je, kao što je opštepozato, najefikasnije brani nedemokratskim sredstvima. Stabilna demokratija počiva na dva stuba: na prosvijećenom građaninu i tenku. Šalim se. Počiva na tenku.
Bacanje obraza pod guzicu uvijek bolje ide kad je nadohvat ruke valjana ideologija. A najbolje je kada se obraz baca pod guzicu u ime višeg cilja. Gdje ćeš viši cilj od demokratije.
Ako je potrebno nekoliko nedemokratskih; dobro: brutalno nedemokratskih; dobro: diskriminatornih; dobro: rasističkih; dobro: aparthejd-odluka da bi demokratija napokon profunkcionisala – let it be, što rekli The Beatles. Neka bude što biti ne može, što rekao Njegoš, koji je u Crnoj Gori i dalje poznatiji od The Beatles (i Isusa).
U Bosni su upravo žrtvovane i demokratija i Ustav i načelo suverenosti i ljudska prava i načelo konstitutivnosti. No sve je to urađeno da bi istinska demokratija profunkcionisala. Kada je postalo jasno da je koncept Bosne kao države tri konstitutivna naroda dospio u ćorsokak (kao da je ikada drugdje i bio), kako je problem riješen? Ne tako što je Bosna transformisana u državu građana, nego tako što je Bosna postala država dva konstitutivna naroda. Negdašnji treći, Bošnjaci, nakon Schmidt ex machina intervencija nadalje nisu narod, nego stanovništvo.
Sljedstveno tome. Ako je, da bi antikorupcijska borba dala rezultate, potrebno donijeti nekoliko koruptivnih odluka – a Bože moj, šta se tu može.
Recimo: Schmidtove odluke koje slijede spisak želja jedne stranke; pritisak ambasada Kvinte na poslanike; američka ambasada koja aminuje imenovanje osobe sa američke „crne liste“; pravosnažno (zamalo ne rekoh; pravoslavno) osuđivani revolveraš na čelu MUP-a: sve je to politička mega-korupcija.
Ali jebi ga: ne možeš napraviti kajganu bez polomljenih jaja. Da bi čovjek pobijedio korupciju, ponekad je nužno korumpirati ponekoga.
Pogledajmo, recimo, „slučaj Ramo Isak“. Moguće, premda ne i vjerovatno, da je Isak savršen izbor za ministra policije. Moguće je, mada ne i vjerovatno, da on u životu posjeduje sve one vještine koje na filmu ima James Bond. Moguće je, no reklo bi se ne i vjerovatno, da on u stvarnosti može izvesti sve ono što Tom Cruise cirkusa u „Nemogućoj misiji“.
Ali to nije bitno. Kao da iščitavamo biografiju revolveraša sa Divljeg zapada. OK, nije Wayat Earp ili Billy The Kid, nije prvi revolveraški saf, takoreći – ali definitivno djeluje kao čovjek sa kojim bi mnogi kauboj izbjegao konflikt.
Govorimo o biografiji dobroj za borca u „Mortal Kombatu“, no ne i za prvog čovjeka MUP-a.
Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji zakon koji zabranjuje zaposlenja osoba pravosnažno osuđenih za krivična djela u takozvane „organe bezbjednosti“.
Pa ipak, Dritan je za funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost imenovao svog jarana, Kurtija, koji je imao običaj da puca u ljude. Dvije pravosnažne za pucnjavu, jarane. Ramo je samo udarao drškom pištolja i vikao „pucaj, pucaj“. Moglo bi se reći da je Ramo teoretičar, dok je Kurti praktičar.
Dritanovu vladu sastavila je Kvinta, kao što je sastavila i Nikšićevu. U obje vlade Kvinta je na visoke pozicije u bezbjednosnom sektoru postavila ljude sa dosijeom i presudama.
To je Kvinta, naravno, učinila u cilju efikasnije borbe protiv korupcije, bolje regionalne saradnje, bržih NATO i EU integracija. Ali kad sarkazam ostavimo po strani, ostaje ovo: takve se stvari rade kada ti je cilj da sjebeš i obesmisliš nešto.
Sa kojim pravnim osnovom i kojim obrazom će, recimo, crnogorska i bosanska policija nadalje odbiti da zaposli bilo kojeg čovjeka osuđenog za pokušaj ubistva? Šta, nakon imenovanja Kurtija i Isaka, bilo kojeg sužnja iz zatvora u Spužu i Zenici sprječava da pravo po odsluženju kazne za pucanje u čovjeka zapuca u policiju i zatraži posao, zapravo zahtijeva rukovodeće mjesto? Šta će mu tamo reći: ne može, po zakonu?
Policija koju vodi ulični revolveraš je do kraja obesmišljena. Tačka.
Vlada koja je oktroisana do kraja obesmišljava koncept slobodnih izbora. Nametanje „vladavine prava“ suspenzijom Ustava potpuno obesmišljava samu „vladavinu prava“.
Tako se od naroda pravi stanovništvo. A od države teritorija.
(Slobodna Bosna)
