Ministar finansija Vjekoslav Bevanda (HDZ) samoinicijativno je prenio nadležnosti na entitetska ministarstva finansija kada je u pitanju postupanje po međunarodnim ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. saznaje Istraga.ba.
Ovo dokazuje Odluka koju je Bevanda potpisao 26. 11. prošle godine, a koju je mjesecima skrivao od svojih saradnika u Vijeću ministara BiH.
“Ministar finansija BiH donio je odluku o prenosu ovlašćenja nadležnog tijela po ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Ovom Odlukom prenose se ovlašćenja sa Ministarstva finansija i trezora BiH kao nadležnog tijela za izvršavanje ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja kako slijedi: za teritoriju Republike Srpske na Ministarstvo finansija Republike Srpske, za teritoriju Federacije BiH na Federalno ministarstvo finansija, za teritoriju Brčko distrikta na Direkciju za finansije Brčko distrikta”, navedeno je u Bevandinoj odluci.
Odliuka ministra Bevande
U obrazloženju Odluke ministar Bevanda navodi da “prema ugovorima koje zaključila ili sukcesijom preuzela Bosna i Hercegovina izraz nadležno tijelo za Bosnu i Hercegovinu označava Ministarstvo finansija i trezora BiH ili njegovog ovlašćenog predstavnika”.
“Imajući u vidu da definicija pojma “nadležno tijelo” prepoznaje da u nekim zemljama postoje decentralizovani sistemi ona omogućava svakoj državi ugovornici da odredi jedan ili više organa kao nadležne”, naveo je Bevanda.
Međutim, Bevandin zamjenik Hazim Rančić poslao je upozorenje ministru finansija BiH u kojem ga upozorava da Odluka nije u skladu sa Ustavom BiH.
“U vezi sa ovom Odlukom, kojom ste nadležnosti Ministarstva finansija i trezora BiH, kao nadležnog organa za sprovođenje navedenih ugovora, prenijeli na ministarstva finansija entiteta i direkciju za finansije Brčko distrikta, želim Vam skrenuti pažnju da je navedena Odluka neustavna i nezakonita zbog sljedećeg:
Odluka nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, koji propisuje da međunarodnopravni subjektivitet ima Bosna i Hercegovina, a ne entiteti i Brčko distrikt. U skladu sa Ustavom BiH, Bosna i Hercegovina i njena nadležna tijela (a po ovim ugovorima je nadležno tijelo Ministarstvo finansija i trezora BiH) zaključuju i provode međunarodne ugovore.
U svih 38 zaključenih međunarodnih ugovora, ugovorna strana je Bosna i Hercegovina kao država, a nadležni organ je MFT BiH, tako da je prenos ovlaštenja sa Ministarstva finansija i trezora BiH na ministarstva finansija entiteta i direkciju za finansije Brčko distrikta u suprotnosti sa zaključenim međunarodnim sporazumima. U svakom sporazumu je navedeno da „nadležni organ“ označava:
– U slučaju Bosne i Hercegovine: Ministarstvo finansija i trezora BiH ili njegov ovlašteni predstavnik.
Vi niste ovlastili bilo koga unutar Ministarstva finansija i trezora BiH da umjesto Vas, kao ministra koji rukovodi Ministarstvom, provodi ove ugovore, nego ste Odlukom izvršili prenos ovlaštenja sa MFT BiH na druge niže organe uprave koji nisu nadležni za provođenje međunarodnih ugovora.
Član 35. Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora (“Sl. glasnik BiH”, br. 29/00 i 32/13) propisuje da međunarodne ugovore koje je zaključila Bosna i Hercegovina, izvršavaju nadležni organi državne uprave u čiju nadležnost spadaju pitanja koja se uređuju tim ugovorima. U ovom slučaju nadležni organ uprave je Ministarstvo finansija i trezora BiH, te je zbog toga MFT BiH dužno provoditi ove ugovore i ne može svoje nadležnosti prenositi na organe uprave nižih nivoa vlasti.
Navedena Odluka je u suprotnosti sa članom 2. Zakona o upravi (“Službeni glasnik BiH”, broj 32/02, 102/09 i 72/17) koji propisuje da poslove uprave iz nadležnosti BiH obavljaju ministarstva i upravne organizacije (samostalne ili u sastavu ministarstva), kao i druge institucije BiH osnovane posebnim zakonom ili im je zakonom povjereno vršenje javnih ovlaštenja. Ne postoji ni jedna odredba Zakona o upravi koja bi dozvolila i omogućila Vama kao ministru da bilo koje pitanje ili nadležnost Ministarstva finansija i trezora BiH prenesete u nadležnost entitetskih ministarstava ili direkciji Brčko distrikta”, naveo je zamjenik ministra finansija BiH Hazim Rančić u dopisu upućenom ministru Bevandi.
“Nekoliko dana pred početak masovne vakcinacije u Zeetri, u jeku pandemije, na zahtjev firme Verlab d.o.o. iz Sarajeva (i njenog direktora Almira Badnjevića) ekspresno ste prihvatili, zakazali te pozvali i odabrane goste za održavanje prezentacije informacionog sistema koji oni nude, iako ista firma nema nijednu referencu niti ugovoreni posao iz oblasti zdravstvene informatike, već predstavlja samo paravan firmu za ulazak firme Računari d.o.o. iz Laktaša (direktora Mihajla Grgića) koja sa vrlo malo informatičkog uspjeha, ali sa jako puno unosnih ugovora realizuje neke manje poslove u RS”, navedeno je u pismu koje firma Medit uputila ministru zdravlja Kantona Sarajevo.
Podsjetimo, Oslobođenje je prošle sedmice objavilo da je Verlab poslao u Opću bolnicu “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, pismo namjere pod naslovom “Integrisani zdravstveni informacioni sistem”. U pismu je precizirano da se integrisani zdravstveni informacioni sistem sastoji od Centralnog IS sa bazom podataka stanovništva i kompletnom analitikom zdravstva za: Vladu Kantona, Ministarstvo zdravlja, Zavod za zdravstveno osiguranje, Bolnički informacioni sistem, Sistem porodične medicine, Sistem KSZ sa modulima za sve specijalističke djelatnosti, Elektronski zdravstveni karton dostupan svim zdravstvenim radnicima Kantona, eKarton, te sisteme zakazivanja, eČekaonica, elektronskog upućivanja, eUputnica, generisanja nalaza, eNalaz i elektronskog recepta, eRecept. Od Opće bolnice je tražena informacija sa ciljem da se održi praktična demonstracija i prezentacija, a Opća bolnica je to odbila.
Tu informaciju potvrdio je i direktor Verlaba, ali sada se pojavljuju i novi dokumenti koji potvđuju sve ove navode i očitu zainteresiranost ministra zdravlja Harisa Vranića da ovoj firmi dodijeli poslove.
“Posmatrajući sve informacije koje smo dobili i Vaše medijske nastupe u kojima neosnovano vršite napade na naš rad i informacioni sistem koji smo uspostavili u Kantonu Sarajevo, iznenadnu pojavu prikladne “IT maline”, u Kantonu Sarajevo i Vašu ubrzanu zainteresovanost za njihov rad … smatramo da to nije Vaša ni pravna ni formalna nadležnost i radite to izvan Vaših vlasti. Pribojavamo se da postoji već unaprijed određen put “plan napada” i agenda koja za cilj ima izvršavanje nezakonitih radnji a sve kako bi se pogodovalo unaprijed određenoj “IT malini” i njihovom skrivenom partneru. Slutimo da bi u narednim danima ova agenda mogla biti nastavljena kroz nastavak medijskih i ličnih napada”, navedeno je u pismu koje je upućeno ministru Vraniću koje možete pročitati na ovom linku.
Bratislav Dikić, bivši šef Žandarmerije Srbije, optužen za terorizam u Crnoj Gori, u petak je posjetio pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Republike Srpske koja je smještena u Zalužanima kod Banja Luke. Prema informacijama Istrage, domaćin optuženom teroristi Bratislavu Dikiću bio je Srđan Stojaković, drugi čovjek SAJ-a MUP-a Republike Srpske.
Srđana Stojakovića mogli ste vidjeti na čelu ešalona kojeg su činili pripadnici SAJ-a.
“Srba ima kao lista, nema više komunista. Za krst, za krst Nemanjića. Za slavu, za slavu Obilića. Stasala je naša dika, nova srpska Republika”, pjevali su 9. januara pripadnici SAJ-a dok im je upute davao Srđan Stojaković.
Pripadnici SAJ-a pod komandom Srđana Stojakovića (9. januar 2022)
Bratislav Dikić je, već smo objavili, tog dana bio u u publici, a uspio ga je snimiti saradnik Istrage. On je u Bosnu i Hercegovinu ušao 8. januara, iz Srbije, preko Pavlovića mosta, odakle se, dalje, preko Bijeljine i Brčkog, zaputio prema Banja Luci gdje je prisustvovao obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Veći dio svog vremena, Dikić je proveo sa ratnim veteranima Republike Srpske. No, u petak je odlučio posjetiti bazu Specijalne antitetorističke jedinice (SAJ) gdje se sastao sa čelnicima te jedinice. Razlog i detalji Dikićeve posjete SAJ-u nisu saopćeni. Osim sa SAJ-evcima, Dikić se sastao i sa pripadnicima Žarnarmerije MUP-a Republike Srpske.
Bratislav Dikić u bazi MUP-a RS u Zalužanima
Inače, Bratislavu Dikiću, prema pisanju crnogorskih Vijesti, 17. bi januara u Višem sudu u Podgorici trebalo početi obnovljeno suđenje u slučaju poznatom kao “državni udar”. Početak novog suđenja odgađan je nekoliko puta, otkako je u februaru prošle godine Apelacioni sud Crne Gore ukinuo je presudu, kojom je 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine osuđeno na skoro 70 godina zatvora.
Prvostepenom presudom bila su osuđena i dvojica ruskih državljana. Eduard Šišmakov i Vladimir Popov su ukinutom presudom bili osuđeni osuđeni na 15, odnosno 12 godina zatvora. Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ovu dvojicu pripadnika ruske vojne obavještajne službe GRU tereti da su 2016. godine bili na čelu kriminalne organizacije koja je pripremala izvođenje terorističkih akcija na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra, te da su pripremali i likvidaciju tadašnjeg crnogorskog premijera, a današnjeg predsjednika Mila Đukanovića. Na osnovu obavještajnih informacija partnerskih agencija, crnogorske vlasti su uspjele spriječiti ovu akciju. Šišmakov i Popov su pobjegli, a za njima je raspisana Interpolova potjernica. Bratislav Dikić nije uspio pobjeći. On je uhapšen i od 2016. godine i bio je u pritvoru sve dok proruski Demokratski front nije postao dio parlamentarne većine koja je formirala novu crnogorsku Vladu. Na slobodu je pušten u februaru prošle godine, kada mu je ukinuta prvostepena presuda kojom je osuđen na osam godina zatvora.
Bratislava Dikića dovode na suđenje u Podgorici (foto: pobjeda.me)
“Osjećam se moralno krivim, ali ne mogu prihvatiti nešto što svjesno i voljno nikad ne bih uradio. Prevaren sam i uvučen u nečije igre, a da toga nisam bio svjestan. Rekao sam da se osjećam moralno krivim, jer sam bio nesmotren prema svjedoku saradniku Saši Sinđeliću i nisam pročitao njegove nečiste namjere”, kazao je Dikić 25. marta 2019. godine godine iznoseći završne riječi.
Dikić će, kasnije, promijeniti iskaz, tvrdeći da je njegova prva izjava iznuđena.
Prema uputama ruskih obavještajaca, pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta Aleksandar Sinđelić i Bratislav Dikić su trebali angažirati oko pedesetak kriminalaca iz Srbije i BiH koji bi, prema planu, kao oružana formacija, nasilno svrgnuli sa vlasti Milu Đukanovića.
Nakon što je pušten na slobodu, Dikić se vratio u Srbiju, gdje je, prema pisanju Insajdera, imenovan za pomoćnika direktora Javnog preduzeća Srbijašume.
Obaviješten sam da su vrlo uznemirene, čak i uplašene, sudije Ustavnog suda BiH Zlatko M. Knežević i Mato Tadić koji su, zajedno sa Mirsadom Ćemanom, kao članovi Malog vijeća donijeli odluku da NarkoBosu Bojanu Raoniću omoguće boravak na slobodi, iako ga je Sud BiH pravosnažno presudio na pet godina robije i od tada je u bjekstvu.
2.
Ustavni Sud BiH – Malo Vijeće, u sastavu Zlatko M. Knežević (predsjednik) i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman 21.04.2021. godine donijeli su Odluku kojom su NarkoBosu Bojanu Raoniću omogućili da ne ide na odsluženje zatvorske kazne od pet godina.
3.
Knežević, Tadić i Ćeman usvojili su zahtjev Raonića iz Zvornika, za donošenje privremene mjere i naložili Sudu BiH da ne preduzima radnje “radi izvršenja kazne zatvora”, koju je Raoniću izrekao Sud BiH 21.06.2019. godine, a koja je potvrđena presudom istog Suda 11.11.2019. godine.
“Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji”, naređuju domaće ustavne sudije Knežević, Tadić i Ćeman.
4.
Na ovaj način, trojica – domaćih sudija Ustavnog suda BiH, omogućili su NarkoDileru Raoniću da nesmetano radi svoj prljavi ubilački narkoposao.
5.
Važno je znati ko su bili posrednici između Raonića i trojice sudija iz Ustavnog suda BiH.
Bila su dva posrednika, ali ću ovom prilikom imenovati samo jednog, jer za drugog pripremam opširni dosje u kojem ću objaviti broja nedjela tog gmizavca.
Očekivano, jedan od posrednika u zločinačkom poslu oslobađanja NarkoBosa Raonića od zatvorske kazne, bio je Miodrag Simović, takođe, sudija Ustavnog suda BiH.
On je cijelu igru dogovorio sa drugim posrednikom u banjalučkom kafeu “Tilt”, s tim što želim da naglasim da vlasnici tog objekta nemaju ništa sa ovim nedjelom.
Sad bi trebalo i Simović da se uplaši i uznemiri, a on Tadić i Knežević, počinili su ogroman broj nedjela, zloupotrebljavajući najviše pravosudne funkcije koje obavljaju i zaslužili su kazne.
6.
Raonić bi, osim pet već presuđenih godina, trebalo da dobije još nekoliko desetina godina robije zbog trgovine teškim narkoticima, kokainom prvenstveno, a interesantan je njegov uspon od narkomana, uličara i falsifikatora do NarkoBosa u usponu.
Prije nego je presuđen, Raonić je stalno bio u besparici i prisiljavao članove najuže porodice da dižu kredite kako bi vratio dugove i nabavio opijate.
Raonić je, prije presude Suda BiH, pravosnažno osuđivan na zatvorske kazne u Zvorniku, Zagrebu i Holandiji.
7.
Nakon što je pobjegao, uspon zahvaljuje svom zetu Desimiru Desku Babiću, NarkoBosu, koji 2016. godine hapšen u Holandiji.
Prenosim dio teksta portala “Istraga.ba”, objavljenog 08.09.2020. godine u kojem se navodi kako je Babić, Raonićev zet, dobio bh. pasoš.
“I Desimir Babić Desko je poznato lice iz rubrike crna hronika srbijanskih medija. On se, pak, u BiH zove Mišo Miladinović i živi u Mostaru. Posjeduje važeći pasoš, mada su policijske agencije i Tužilaštvo BiH upoznati s načinom izdavanja tog dokumenta.
Uglavnom, princip je isti. Desimiru Babiću je prvo obezbijeđena krivotvorena srbijanska lična karta na ime Miše Miladinovića koji je rođen u BiH. U avgustu 2013. godine Babić se, kao Mišo Miladinović, prijavio u Mostaru, na adresi Braće Lakišića br. 21..
Potom je pribavio Uvjerenje o državljanstvu BiH i na osnovu njega podnio zahtjev za izdavanje lične karte. Odmah tog dana je napustio BiH u automobilu registrovanom u Loznici. Krajem avgusta, Babić je preuzeo ličnu kartu, te je predao zahtjev za izdavanje pasoša. Početkom septembra, tačnije 6.9. 2013. godine, Babić je dobio bh. pasoš sa svojom fotografijom izdatom na ime Mišo Miladinović iz Mostara.
Taj pasoš je posjedovao i kada je krajem 2016. godine uhapšen u Holandiji zbog trgovine kokainom. Unatoč svemu, MUP HNK nikad nije poništio njegov pasoš, niti je Tužilaštvo BiH koje je imalo sve informacije tražilo poništavanije navedenog pasoša izdatog pod brojem A1811707”, navodi se precizno u tekstu portala Istraga.ba.
8.
Istražujući dalje ove navode, došao sam do dokumenata koji svjedoče da je Raonića Sud BiH presudio na pet godina zatvora zato što je upravo on bio taj koji je svom zetu Desku Babiću omogućio dobijanje lažnog identiteta.
Nedvosmileno je to navedeno u tački 1. prvostepene presude Suda BiH (12.07.2019.) Raoniću, kojom je, takođe, osuđen na pet godina robije i u kojoj se kaže: “Tokom 2013. godine, njemu poznati pripadnici grupe za organizovani kriminal predali Babić Desimiru krivotvorenu dokumentaciju i to ličnu kartu R Srbije broj SR … na ime Miladinović Mišo, te Izvod iz matične knjige rođenih i Uvjerenje o državljanstvu na ime Miladinović Mišo, te mu davali upute i savjete u cilju pribavljanja BH dokumenata na način da su neistinito prijavili adresu prebivališta u ul. …, da bi dana 06.08.2013. godine u prostorijama odjeljenja za administraciju MUP HNK Mostar, Desimir Babić podnio zahtjev za izdavanje lične karte na ime Miladinović Mišo, kojom prilikom je predočio krivotvorenu dokumentaciju, nakon čega ga je Raonić Bojan na dan 08.08.2013. godine prevezao sa putničkim motornim vozilom registraskih oznaka … preko granice Bosne i Hercegovine, te je dana 29.08.2013. godine u preuzeo ličnu karta BiH broj … na ime Miladinović Mišo, te istog dana podnio zahtjev za izdavanje putne isprave na ime Miladinović Mišo, na osnovu čega je dana 18.09.2013. godine preuzeo pasoš broj … na ime Miladinović Mišo ( tačka 1 optužnice )”!
9.
Osim svom zetu Babiću, Raonić je sredio bh. papire, odnosno dokumente i mnogim drugim najopasnijim kriminalcima i šefovima velikih NarkoKartela, kako iz Srbije, tako i iz Crne Gore.
10.
Babić je, izvan svake razumne sumnje, omogućio bjekstvo Raonića, a zatim iskoristio njegova poznanstva u Zvorniku i dao mu poslove trgovine narkoticima – kako prebacivanja velikih tovara, tako i snabdijevanja tržišta zvorničke i lozničke regije.
11.
Za mikrotrgovinu, Raonić je zadužio svog prijatelja Bojana Đokića Đurđu, koji je zajedno sa njim “pao” na krađi identiteta i falsifikovanju dokumenata, te njihovoj prodaji kriminalcima, ali je odležao kaznu, nakon što se nagodio sa Tužilaštvom BiH.
Đurđo ne radi samo za Raonića, već i druge veće NarkoBosove, a bitno je naglasiti da velike poslove prebacivanja narkotika za Raonića, prema mojim saznanjima, obavljaju Zoran Stevanović, Siniša Mijatović i Dejan Ilić Tigar.
12.
Svi oni uvezani su i sa Klanom Slaviše Kokeze i Monstruoznim ubilačkim Gangom Veljka Belivuka, koji je dio Kavačkog klana.
13.
Mijatović je Kokezin kum, a on i Ilić su obavili niz prljavih poslova za njega i Milorada Dodika. Međutim, kako se razotkrivaju velovi Kokezinog kriminala i Belivukovih monstruoznih nedjela, Dodik se udaljava od Mijatovića i Ilića i više im se, posljednjih nedelja, ne javlja na telefon. Dodik pokušava da se distancira od njih, ali to je, prosto, nemoguće.
14.
Ilić i Stevanović su usko povezano brojnim sumnjivim radnjama, posebno preko firme “Enikon gradnja”, koja je njihovo zajedničko vlasništvo, iako se kao osnivač vodi samo Dejan Ilić Tigar. Pisao sam o tome kako su u samo jednom navratu, uz pomoć entitetskih vlasti, preko te firme oprali šest miliona evra.
15.
Imaju i brojne druge zajedničke firme, a Ilić Tigar i Stevanović trenutno imaju poslove vrijedne najmanje 140 miliona KM; Takav obim skoro da je nemoguć je bez trgovine narkoticima i to velikim transportima droge.
16.
Upravo su Ilić i Stevanović, prema mojim saznanjima, angažovali, preko drugog posrednika o kojem ću tek pisati, sudiju Miodraga Simovića da “sredi” Raoniću mjeru Ustavnog suda BiH kojom se zabranjuje Sudu BiH da zatvori Raonića, iako je u bjekstvu. I za tu su uslovu, prema tvrdnjama izvora, platili izvršiocima platili milion maraka.
Njihove, kao i Mijatovićeve firme, peru novac za Raonića od trgovine narkoticima, samim tim i za njegovog zeta Desimira Babića.
Odranije su poznate njihove veze i sa narkoporodicom Keljmendi, sa kojom usko sarađuje i Raonić, o čemu sam pisao, a važno je naglasiti da se Zoran Stevanović najmanje tri puta sreo sa Škaljarcem Milošem Božovićem, uhapšenim 17.07. o.g., zajedno sa Mladenom Milovanovićem, Glavnim inspektorom UKP MUP RS. Lako je pretpostaviti kakve poslove su dogovarali Božović i Stevanović, a nepotvrđena je informacija da je sastancima prisustvovao i Ilić.
18.
Na ovom mjestu dolazimo do vrlo značajne činjenice koja svjedoči da je Raonić i Škaljarcu Božoviću uradio bh. dokumente, krađom identiteta. Božović je za tu uslugu platio 6.000 evra, a dokumente koje je dobio glasili su na ime Dejan Zelen.
Dobio ih je 05.02.2016. godine.
Božovića je na Raonića uputio upravo Desko Babić tokom jednog susreta u Holandiji. O tome svjedoči i iskaz Škaljarca, koji je pročitan u sudnici tokom suđenja Raoniću.
“Tako, svjedok Božović navodi da je boraveći u Holandiji upoznao lice Desimira Babića, koji mu je kroz razgovor rekao da u Bosni ima prijatelja koji bi mu pomogao da dobije bosansko državljanstvo, kako bi bio u mogućnosti da naizmjenično koristi dokumente kako Crne Gore, tako i BiH. Iz iskaza – “Nakon toga, početkom ove godine u Bijeljini, Desimir je organizovao sastanak između mene i tog njegovog prijatelja. Na tom sastanku u Bijeljini, koji se desio u Etno-Selu Stanišić, ja sam upoznao čovjeka kojeg zovu “Princeza”, a on je taj navodni prijatelj od Desimira. Sa tim čovjekom sam razgovarao na temu dobivanja državljanstva Bosne i Hercegovine na svoje pravo ime, međutim on mi je rekao da to više ne radi niko. Pitao sam ga kako se to onda radi, a on mi je rekao da ima pristup i mogućnost da mi napravi državljanstvo Bosne i Hercegovine na drugo ime ali da će sve biti regularno. Na moj ponovni upit da li će to biti regularno, on je ponovio da je to regularno i da ću proći svu regularnu proceduru za pribavljanje lične karte i pasoša”. Nadalje, svjedok je naveo da je prema uputstvima koje dobio od “princeze”, istom donio svoju fotografiju koju mu je predao, te da je za pribavljanje ličnih dokumenata trebao da plati nižu cijenu od redovne jer je Desimirov drug, tj. 6000 eura, umjesto 10.000 prema “princezinim” riječima, te novac u tom iznosu predao u koverti konobaru lokala u kojem mu je rečeno da ostavi, sa riječima “za Princezu”.
Takođe, svjedok je naveo da je kasnije saznao da i lice Desimir Babić, koji ga je povezao sa “princezom” ima krivotvorene dokumente BiH, te je opisujući “princezu” naveo – “Poznato mi je da je “Princeza” iz Zvornika, i da je u zadnje vrijeme boravio u Amsterdamu. Kroz priču sa poznanicima, uključujući i Desimira, saznao sam da je njegovo pravo ime Bojan Raonić.”
19.
Nema dileme da su veze Raonića, njegovog zeta Babića, samim tim i Božovića sa Kumovima Zvorničkog klana itekako poznate vrhu MUP RS.
Međutim, Ilića štiti njegov prijatelj Siniša Kostrešević, direktor Policije RS, kojem se zvornički Kum odužio kupovinom “Pasata 6” i poklonom za kuću – crveni mermer iz rudnika u Šekovićima, koji je izuzetno skup kamen.
Ono što je nova činjenica jeste da trojici kumova Kostrešević sve teže može pomoći, jer je već dobro urušen obznanjivannjem uskih poslovno-prijateljskih veza sa njima.
Važno je, uz to, naglasiti da su sve ove veze duboko isprepletene i da su istrage koje se vode u cijelom Regionu već zadokumentovale značajan dio prljavih poslova navedenih lica.
20.
Što se tiče Škaljarca Božovića, istraga o njegovoj infrastrukturi u MUP RS se vodi duboko ispod radara sa ciljem da se sve zataška. Umjesto da se policajci koji su radili za njega uhapse i istjeraju iz MUP RS, oni se preraspodjeljuju na druga radna mjesta.
21.
Tako je, 30.07., smijenjen Milan Ostić i iz Uprave za organizovani kriminal preraspoređen, umjesto u zatvor, u policijsku školu. On je dio kriminalnog tima Milovanovića.
Dragan Simić, savjetnik Siniše Kostreševića, koji je nekoliko puta bio na sastanku sa Škaljarcem Božovićem i Milovanovićem, njegovim i Kostreševićevim Glavnim inspektorom u UKP MUP RS, otišao je na godišnji odmor i nije saslušan.
Tako ponovo imamo situaciju da se teško korumpirani policajci ne otpuštaju, čak ni u situaciji kada su u direktnoj vezi sa pripadnicima najvećih i najopasnijih NarkoKlanova u Regionu.
22.
Očito je da Kostrešević želi poručiti da su svi nevinašcad, da “stoji” Milovanovićeva priča da mu je Božović “rođak sa sela”, a ne jedan od najopasnijih kriminalaca u regionu, koji se tereti za ubistva i koji je u Republici Srpskoj nesmetano boravio najmanje dvije godine. Sve pod zaštitom visokih funkcionera MUP RS. (nastaviće se)
Ne, zaista se nema šta dodati na zaslužene reakcije koje je izazvao emotivni nastup (samo što mu suza u oku nije zacaklila) Dragana Čovića u Narodnoj skupštini Republike Srpske: “Vi čuvajte Republiku Srpsku! Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu samo zavidjeti!” Iako nam je naknadno objasnio da je nešto govorio kao predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a nešto kao (legitimni) predstavnik Hrvata, nezasluženo je potisnut čitav niz poruka koje je Čović odaslao iz Banje Luke (neka svako sam probere šta je rekao predsjedatelj, a kako mu je replicirao predstavnik).
Povratak nezavršenim (ratnim) strategijama
Ima tu za svakog ponešto: međunarodne institucije naš je Dragan podsjetio da su donijele oko 950 odluka i “bez Inzkovog” nametnule 338 zakona, a 187 ljudi smijenile. Pa je Bosna i Hercegovina, veli on, i dalje nefunkcionalna, o čemu može svjedočiti iz prvog reda blokada.
O “Inzkovom zakonu” Čović se, i kada je donesen, nerado izjašnjavao, nastojeći se ne zamjeriti svom partneru Miloradu Dodiku, kao što se uostalom nije izjašnjavao ni godinama prije o povratku Hrvata u RS, jer ga ne zanima. No, novost je da nam prizna – u kom god svojstvu – da ova zemlja nije uspjela zato što su očevidno nezavršene strategije koje su trebale biti realizirane prije 25 i 30 godina. “Ništa nije nestalo iz ‘95. i tadašnjih strategija triju konstitutivnih naroda”, objasnio je s govornice NSRS-a. Sada smo, kaže i onima koji to ne vide, pred Daytonom 2, no ranije neviđeno jedinstvo hrvatskih stranaka ustat će protiv svakog nastojanja da se na bilo koji način mijenja Ustav BiH.
Trebalo bi, zaista, da Čović zna sve o nezavršenoj strategiji: u ratno doba nije bio član hrvatske šestorke, ali je uspješno sanirao mostarski Soko. Tako temeljito da ništa nije ostalo. Ne znam, zaista, u kom je svojstvu mijenjao tok Radobolje da bi isforsirao porodični ugođaj oko hacijende, ali priznajem – imam i vlastite tekstove iz tog vremena – da je apsolutno tačna njegova izjava da u BiH danas ni izvršna ni zakonodavna ni pravosudna vlast ne funkcionira. Ova posljednja pala je na najvećem ispitu u vrijeme kada su dokazi iz 14 predmeta protiv njega nestajali na volšeban način negdje između policije i tužiteljstva, sve zarad pripreme suđenja njegovih (ne)djela na nižim (kantonalnim) razinama. Od tada do danas, uzornik Čović vraćao se nezavršenim (ratnim) strategijama tražeći utočište iza Dodikovih širokih pleća, nesebično dajući doprinos u blokadama i stvaranju uvjeta za Dayton 2, onaj koji bi makar samo oko Mostara uskrsnuo Herceg-Bosnu. To je ta zavist koju Čović ne krije od poslanika RS-a, koliko god je akademik pakovao u oblande dogovaranja koje nema alternativu. I zaista nema razloga baviti se njegovim nastupom pozivajući se na žrtve, konclogore i podsjećajući na užase rata: sam nam je priznao da je rat nezavršena priča, a da je ovaj trenutak izabran da se okonča.
U tom kontekstu valja posmatrati njegovu podjednaku bliskost – kako se pohvalio – i sa hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem i sa premijerom (i liderom HDZ-a) Andrejom Plenkovićem. Njih se dvojica izgleda samo oko Čovića slažu, no ne zato što mu se dive ili mu zavide već zbog one podjele uloga kakvu gledamo u zapadnom susjedstvu: dok je Plenković neskrivenog europejskog opredjeljenja, čuveni Zoki je svoje birače iznenadio oživljavanjem tuđmanizma i odanošću Rusiji. To je ta višepartijska tajna veza, portal kroz koji je Čovića proveo Milorad Dodik koji – Milanović je živi svjedok – uspješno promiče ruske ambicije ka Zapadu. Ulaznica kod Putina ima svoju cijenu: Čović je plaća preuzimajući teret s Dodika svaki put kada se učini da lider SNSD-a nema kud dalje. Zato Dragan i Zoki uglas ponavljaju da problem nikako nije Dodik, a pogotovo ne najveći: njegov secesionizam na djelu uspješno je skinut s dnevnog reda Čovićevim skandalom u NSRS-u. Dodik je, uostalom, u onom famoznom direktnom prenosu Čovićevog telefonskog razgovora iz Neuma pobjedonosno okarakterizirao fijasko za koji su se – rekao nam Čović – dogovorili da ga tako ne zovu: Kamuflaža!
Upravo to su i bili neumski pregovori. Kamuflaža! U kojoj je sva priča o izbornoj reformi gurana u vodu – malo zbog “snažnog uvođenja kategorije četvrtog naroda – Ostalih, o kojima su razgovarali da li ih treba pisati malim ili velikim slovom”, više zbog crvene krpe ili – rečeno jezikom predsjedatelja i predstavnika – “igre o građanskoj državi koja je nedopustiva”. Da se ne lažemo, nije ni bošnjačka reprezentacija u Neumu – pet stranaka koje su bile jedinstvene, što bi rekao Čović – nimalo građanska. Ali bi morala biti svjesna potrebe da Bosna i Hercegovina ostane zemlja svih njenih ljudi i građana, jer je jedino takva i moguća: sve drugo je ispunjavanje Dodikovih i Čovićevih ambicija i put u podjelu.
Šta (ko) hoće, a šta neće
Što bi morao biti razlog više da danas, kada su baš sve karte na stolu, konačno preuzmu inicijativu. Barem toliko da bošnjačke i probosanske snage javno daju do znanja šta hoće, a šta neće, ne zbog Čovića i ne zbog Dodika, već zbog svih onih koji ovu zemlju uprkos vladarima nacija doživljavaju kao svoju. Kad već neće međunarodni dvojac – Palmer i Eichhorst – da budu transparentni, morali bi odgovornost preuzeti domaći (to im stalno i savjetuju) i barem tako natjerati venecijanske i ostale konsultante da se izjasne. Dok se to ne dogodi, ispostave Kremlja u BiH vodiće politiku mućenja vode, a zemlja tonuti sve dublje ka realizaciji nezavršenih strategija. Malo u Dodikovom, malo u Čovićevom aranžmanu, a zapravo ka ratu koji najviše treba onima što žale za Mladićem, Karadžićem i Bobanom i sličnim šestorkama.
Kažu da je prespavana noć pametnija, tačnije hladna glava bolje misli. Takvo je pravilo ustaljeno u narodu. Ali, evo noć poslije skupa nekih Bošnjaka (mahom s niskim procentom osvojenih glasova na izborima) organizatorima ‘nije svanulo’.
Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde koji jutros na društvenim mrežama pokušava objasniti da je očito ‘problem kad se Bošnjaci politički okupe da definišu prave prioritete svog naroda’.
“Da pokrenu struku da se bavi identitetskim pitanjima, da zaštite svoj jezik, svoju tradiciju, kulturu, historiju. Da se organizuju i zajedno definišu strateške pravce djelovanja, da označe i crvene linije i da to rade kontinuirano i zajedno”, istakao je Konaković.
Kasno Marko na Kosovo stiže, jer naprimjer struka, a ni akademska zajednica nisu ni pozvani!
A, Konaković koji je ujedno i ministar vanjskih poslova o svim ovim pitanjima morao je misliti ranije, prilikom formiranja vlasti s HDZ i SNSD kada je obespravio Bošnjake, kada mu je bilo prihvatljivo da se suspenzijom Ustava FBiH instalira Nermin Nikšić za premijera Federacije. Nikšić je sjeo na bošnjačku poziciju, ali na jučerašnji skup nije ni pozvan, jer je u SDP-u, pa je normalno da mu je neprihvatljivo okupljanje Bošnjaka iako je zauzeo bošnjačku poziciju!? S druge strane poziv Rasimu Ljajiću je otišao. On nije prihvatio poziv ističući da on jeste Bošnjak, ali i predstavnik svih građana.
Niz je promašaja u vezi s jučerašnjim okupljanjem, gdje se naprimjer nije spomenula dijaspora koja ima pet puta više onih koji se deklarišu kao Bošnjaci nego u zemljama iz koje su došli lideri, sa podjednako jakim bošnjačkim identitetom i političkom vizijom koja nadilazi skup!
O kakvom se okupljanju govori i šta je krajnji cilj pokazat će vrijeme. No, za sada sve liči upravo na samo obesmišljavanje tako prijeko potrebnog okrupnjavanja bošnjačko-bosanskog korpusa. Ko će nakon ovakvog debakla krenuti u novu priču organiziranja sabora ili definianja crvenih linija kada su one sve obesmišljene do te mjere da racio staje, a emocije prevladaju do te mjere da više ništa nema smisla. Ništa, osim sačuvati fotelje do kojih su se domogli poništavajući izbornu volju Bošnjaka!
Zato najviše čudi pojavljivanje čak četiri predstavnika Narodnog evropskog saveza (NES) na čelu sa predsjednikom Nerminom Ogreševićem, koji je radi države BiH, principa i političke mudrosti odbio i pozicije i vlast i kazao ‘trojci’ NE, jer je uvidio da savez sa SNSD-om i HDZ-om ne može donijeti ništa dobro državi BiH bez jasno postavljenih crvenih linija koje prije svega su značile jačanje institucija BiH. Ta mudrost je ispravila. Nisu više bitni razlozi, je li to zbog odnosa SDA prema NES-u u Krajini, ili je želja za osvetom prevladala razum, jednostavno bilo je politički pogubno odazvati se Konakoviću i hraniti njegov ego u kojem smatra da može biti lider Bošnjaka.
Jer, samo institucionalno možemo pobijediti snage koje BiH drže u dubokoj ustavnoj krizi. A, neki skup u nekom hotelu, haman guvnu kako reče prof. Senadin Lavić ne može donijeti prosperitet.
A, upravo Konaković te institucije je dao u ruke Dodika i Čovića. Čak je spreman podržati i Izborni zakon BiH po željama HDZ-a godinama ponavljajući ‘da nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnika’.
Danas kaže da je Bosanac i Hercegovac i ponosni Bošnjak. To bi moralo značiti da je bliži građanskom uređenju BiH, ali uvijek doda ono ali…
Zato je sve u vezi jučer pogrešno. Formiranje “Svebosanskog sabora” razumljiv je i prijeko potreban, ali…i ovdje ima veliko ALI.
Okupljanje “Svebosanskog sabora” nije nova ideja, za njim je davno postojala potreba, ali se nije našao neko ko bi imao snage i volje da verbalizaciju pretvori u praktičnu akciju. Pokušala je to Akademija nauka i umjetnosti BiH, u tome ih spriječio Ivo Komšić stajući na stranu Christiana Schmidta i sadašnjih dužnosnika, koji organiziraju besmislene skupove nikakvih kapaciteta.
Zato možemo sumnjati da su strane službe i osmislile ovakav skup, jer čim je Aleksandar Vučić podržao okupljanje, dva i dva nije teško bilo sabrati. Negatori civilizacijskih vrijednosti su čak spremni i na vlastitu žrtvu za rad pretpostavljenog cilja. Pa je Vučić bio spreman i finansirati skup!? Srpski svet u BiH nije ništa drugo nego pokušaj markiranja teritorija etničke odrednice srpskog prostora, a na tom putu neophodna je i pomoć Bošnjaka. Tako bi se BiH uvela u koncept sastavljene države, a što je tek prelaznica prema ostvarenju nezavisne države Republike srpske u konceptu saveza srpskih zemalja kao konačnog cilja ‘srpskog sveta’.
Cilj je zamalo ostvaren. Sreća je jer je bilo dovoljno mudrih glava da shvate da samo onda kada politiku u Sarajevu pretvore u etničku, a naročito nakon što je i Bakir Izetbegović počeo pričati o građanskoj BiH, imaju šansu podijeliti BiH na tri dijela.
Zato je neophodno proniknuti u pitanje jesu li organizatori i akteri, svjesni propasti skupa, zapravo išli da ubiju pokušaj građanskog uređenja BiH za interesa Beograda i Zagreba. Jer svi skupa su politički marginalci, naročito oni koji su u svojim državama manjine.
A marginalci znaju da bez rada za neke veće sile neće politički dugo živjeti…
Amerikanci će u utorak, 8. novembra izaći na izbore. Glasa se za 35, od stotinu mjesta u Senatu, gornjem domu američkog parlamenta, te za Predstavnički dom.
Demokrate imaju tanku većinu u Senatu, te klimavu većinu u Predstavničkom domu. Republikanci se nadaju da će u oba doma preuzeti većinu. Ankete javnog mnjenja u Sjedinjenim Američkim Državama uglavnom pokazuju da bi se to moglo i dogoditi, piše politicki.ba.
Jedna od stvari koje idu naruku Republikancima je i jako nizak nivo popularnosti predsjednika Joea Bidena. Kako i prije dvije godine, na općim izborima, u mnogim od saveznih država SAD, “jedan glas” odlučit će pobjednika.
Ta činjenica “baca svjetlo” i na stavove balkanske dijaspore u SAD.
Bošnjaci su prije dvije godine listom podržali Bidena i Demokratsku stranku. Oni tradicionalno uglavnom glasaju za Demokrate. Kao i Albanci. Srpska dijaspora naglašeno je prorepublikanska.
Kako bi bili sigurni da će dobiti te glasove, iz izbornog štaba Bidena prije izbora objavili su posebne platforme za Bosnu i Hercegovinu, te Albaniju i Kosovo.
Platforme nisu realizirane.
Naprotiv!
Bh., kao i albanska, crnogorska, pa i hrvatska dijaspora su prije dvije godine bile snažno angažirane u kampanji za Bidena, pisao je i Politicki.ba.
Sada to baš i nije slučaj.
Profesor nacionalne sigurnosti i vanjske politike na Univerzitetu Kolorado, bosanskohercegovačkih korijena, u nekoliko postova na Twitteru upozorio je na važnost bh. dijaspore.
“Pošto se najednom priča o bh. dijaspori u SAD, da pojasnim nekoliko stvari. Dijaspora u SAD generalno, glasa u dosta većem procentu od domicilne populacije. Broj bh. građana u SAD, s obzirom na populaciju je nebitan, ali američki izborni sistem nije federalni, nego državni i to ima utjecaj.
Više od 10,000 građana bh. porijekla živi u metro području Atlante. To znači da je brojka vjerovatno oko 15,000. Ovdje nije u pitanju samo da li će bh. dijaspora glasati za Demokrate ili Republikance. Generalno, bh dijaspora je uvijek podržavala demokrate, i to zahvaljujući upravo Bidenu i njegovom angažmanu tokom rata. Međutim, bh. dijaspora ne mora glasati za republikance. Ako nekoliko hiljada BH glasača ostane kod kuće, to je za demokrate problem. Eto zbog toga je važno kako će bh. dijaspora glasati. Drugi primjeri se mogu takođe naći, kao npr. Mičigen”, napisao je on.
Slovenački tajkun Mihael Strmljan jedan je od glavnoosumnjičenih u okviru međunarodne istrage “ATM” koju provode policijske i pravosudne agencije Bosna i Hercegovine i Slovenije, saznaje Istraga.ba. Osim njega, pod istragom su i slovenački biznismeni Domen i Miloš Prešern, Miroslav Vidaković, Jasmina Tatarovac Šušterčič, Bržan Klavdija, Klemen Mesarič, Vojko Lazič … Oni su, zajedno sa državljanima Bosne i Hercegovine, osumnjičeni za pranje oko 4,4 miliona KM. Evo detalja.
Ova kriminalna organizacija, navodi se u dokumentima u koje je Istraga.ba imala uvid, počela je djelovati u oktobru 2016. godine. Glavna osoba, koja je povezala bh. državljane i Slovence, bio je Elvin Omanović. Grupa je na osnovu fiktivnih ugovora izvlačila novac iz svojih kompanija, kako bi izbjegli plaćanje poreza. Novac su, kasnije, oprali preko Bosne i Hercegovine, gdje su im pomagali Samir Ičanović, Jasmin Hodžić, Haris Hećo, Elvedin Maslo, Aleksandar Batić, Semko Ćosatović i drugi.
Biznismen Mihael Strmljan jedan je od osnivača kompanije “Aktiva skupina”, gdje je kao odgovorno lice radila Jasmina Tatarovac-Šušterčič. Bizmisnemn Vojko Lazić je direktor firle Acolav koja se u Ljubljani bavila čišćenjem. Klavdija Bržan je bila odgovorno lice u kompaniji Primabe doo Ljubljana koja se bavila računovodstvenim uslugama. Klemen Mesarič je vodio kompaniju “Mesarič Transport”. Istovremeno, u Sloveniji su osnovane kompanije XTRM, Toreks, JP Konto. Ove tri firme su, ubzro, otvorile svoje poslovnice u Bosni i Hercegovini koje su služile za izvlačenje novca. Toreks d.o.o. Ljubljana je, recimo, od 27. februara 2019. godine u stečaju. Njihovo predstavništvo u Bosni i Hercegovini je osnovano 2016. godine u Sarajevu. Poslovali su samo jednu godinu. Nisu imali nijednog zaposlenog radnika, a promet je bio oko 143 hiljade KM. Kompanija XTRM d.o.o. je također osnovala svoje predstavništvo u Bosni i Hercegovini. Ova firma, XTRM je u Sloveniji izbrisana u decembru 2022. godine.
Navodno se navila “računarskim programiranjem”. Predstavništvo XTRM-a u Bosni i Hercegovini je osnovano 21. oktobra 2021. godine. U rubrici djelatnost piše – istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja. Predstavništvo je registrovano u Zenici. Ne postoje finansijski izvještaji za ove kompanije.
Kompanija J&P Konto u Sloveniji je egzistirala do 7. maja 2022. godine. Navodno se bavila marketingom i drugim uslugama.
Ova kompanija je osnovala i predstavništvo u BiH, odnosno u Zenici. Predstavništvo je osnovano 16. septembra 2020. godine. Kao djelatnostu su navedene “marketinške usluge”. Predstavništvo je posjedovalo dva računa i oba su ugašena.
Osnivači ovih fiktivnih kompanija u Sloveniji i BiH su bili Elvin Omanović, Elvedin Maslo, Aleksandar Batić i Semko Ćatović. Upravo ova fiktivna preduzeća služila su slovenačkim biznismenima da izvlače novac iz svojih preduzeća. Sa fiktivnim preduzećima su potpisivali fiktivne ugovore, novac su, potom, prebacivali u Bosnu i Hercegovinu. Taj novac je, potom, preko biznis kartica podizan u Sloveniji.
U dokumentima koji su u posjedu Istrage navedeno je da su bizmizneni sačinili fiktivne ugovore o izvršenu fiktivnih poslova. Iako su znali da nikakvi poslovi nisu izvršeni, vlasnici slovenačkih preduzeća su platili fakture koje su im ispostavila fiktivna preduzeća. Istražitelji su registrovali ukupno 153 sumnjive transakcije koje su se odnosile na Bosnu i Hercegovinu, čija je ukupna vrijednost 4,4 miliona KM. Najviše novca je transferisano preko kompanije Lumnia d.o.o. Ljubljana.
Osnivač je, kako možete vidjeti, Samir Ićanović. Predstavništvo Lumnie u Bosni i Hercegovini je osnovano 6. oktobra 2019. godine. Firma je regitrovana u Zenici.
U bazama podataka ne postoje izvještaji i poslovanju ove firme čija je djelatnost “istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja”. No, dokumenti koji su u posjedu Istrage dokazuju da je preko ove fiktivne firme obavljeno ukupno 80 transakcija vrijednih ukupno 2,49 milona KM. BH. državljani su, potom, uz pomoć jednog službenika banaka novac prebacivali na druge račune, vršili konverziju i u Sloveniji podizali keš putem biznis kartica. Na taj su način slovenački bizmismeni izbjegli plaćanje poreza u matičnoj državi, koristeći fiktivne firme u Bosni i Hercegovini.
Najzvučnije ime je, rekosmo, slovenački tajkun Mihael Stmljan. U pitanju je jedan od najbogatijih Slovenaca koji se je osnivač kompanije “Aktiva Grupa”. Mihael Strmljan je u srednjoj školi počeo kao čistač prozora u porodičnoj firmi, a danas je, prema napisima medija iz Slovenije, predsjednik uprave koncerna s oko dvije hiljade zaposlenih i sa najvećim servisom za čišćenje u Sloveniji.
Ongoing mass protests against the arrest of opposition activist Aleksander Navalny in dozens of Russia’s cities may foreshadow the country’s approaching rupture. Not since gaining absolute power twenty one years ago has President Vladimir Putin faced such a confluence of crises compounded by his own domestic policy failures.
The Russian Federation, held together by the Kremlin’s power monopoly, is approaching a period of comprehensive turmoil precipitated by several simultaneous crises. The economy was shrinking even before the pandemic struck and the global recession began. International financial sanctions on Russian companies involved in the war against Ukraine and the subversion of Western democracies contributed to the decline, but it is Moscow’s over-reliance on revenues from energy exports and lack of economic diversification that has precipitated an even deeper downturn.
According to projections by the International Monetary Fund, over the coming years, Russia’s GDP per capita will fall significantly and the post-Covid growth of Russia’s economy will only reach half of the global average. State revenues are declining, living standards falling, income inequalities and wealth differentials rising, social programs diminishing, social conflicts intensifying, and regional disquiet mounting. The poverty rate is rising sharply and a growing numbers of citizens face destitution.
The pandemic has further damaged Russia’s economy. Large budget deficits and bankruptcies in many of Russia’s republics and regions were delayed by substantial subsidies from Moscow in 2020, but they will hit hard during 2021 and further aggravate public resentment. Inadequate government responses to the pandemic have exacerbated divisions between Moscow and numerous federal entities. Citizens in the capital have much easier access to vaccines then people outside the major cities. Putin’s popularity has further nosedived because of cutbacks in welfare spending, unequal access to health care, lockdowns that were seen as violating human rights, and insufficient economic assistance to ordinary people.
Russia is also failing politically, as Putin seeks to cling to power through constitutional amendments that would ensure that he is President for life. The Kremlin is fearful of the voices and actions of ordinary citizens and is trying to tighten its grip by tightening censorship and police repression. But given the size and diversity of the volatile Russian state, Moscow may be unable to control the approaching spiral of unrest.
The biggest danger for the Kremlin may not come from opposition figures such as Navalny but from growing public anger in many of Russia’s 85 federal subjects (including two seized from Ukraine in 2014). Despite Western hopes, democrats in Moscow are unlikely to transform the country into a liberal state by replacing Putin’s authoritarian regime. Putin and his henchmen will try to cling to power but will be most acutely challenged by regionalists, autonomists, and frustrated ethnic groups. Even though Navalny himself does not support a multi-national state and has expressed imperialist positions toward Ukraine, public protests against Navalny’s arrest may be a catalyst for a diversity of movements to proliferate.
If the current round of protests fail to lead to a state-wide democratic breakthrough, then the only solution will be self-determination and even a rupture of the archaic and artificial Russian state. The regional insurrection will be based on an accumulation of grievances, particularly economic stagnation, government corruption, Moscow’s exploitation of regional resources, attacks on language rights among Russia’s numerous nations, unaccountable Kremlin appointments of regional governors, and threats to eliminate or merge federal units. At the core of unrest will be a growing conviction that without Moscow’s political dominance and economic colonialism, the regions will be more capable of ensuring their development and progress.
The Putin administration has irrevocably broken the unwritten “social contract,” first devised in Soviet times, whereby the state guarantees steady material welfare in return for political passivity. Revolt is even more likely in a society where rising expectations of material well-being over the past two decades, especially among an ambitious younger generation, have been thwarted by repeated failures in government policy.
The Kremlin can no longer take public acquiescence for granted. During the ongoing protests there has been a visible shift of opinion toward sympathy with demonstrators. This presents an even more serious long-term threat for the government than the growing number of street rallies. It indicates that an even larger potential pool of recruits exists for a future rebellion. The protests have already much larger than those against the falsification of elections in Moscow in the summer of 2019. The Kremlin must also be anxious that citizens in numerous regions have become involved in open opposition, as this will disperse and weaken the regime’s response.
Russia’s escalating crises does not signify that Moscow is incapable of inflicting serious damage on its neighbors and on international rivals. Despite its economic and demographic decline Russia will continue to challenge the West through its nuclear arsenal and revived military. It will also pursue its campaign of subverting Western institutions through a range of low-cost tools – including disinformation, cyberwar, promotion of ethnic and national conflicts, and the funding of extremists of various political stripes.
In many respects, Russia’s domestic failures make it even more dangerous, as Moscow will camouflage its increasing fragility through external aggression. State failure and federal rupture may convince the Kremlin that it has limited time to equalize the “playing field” by disrupting and dividing the West. Instead of banking on containment or cooperation with Moscow, the Joe Biden administration needs to prepare for an imploding Russia that will present a multitude of challenges for Western security. The scenarios of Russia’s domestic upheaval and escalating rupture need to be comprehensively analyzed and preparations made to manage their impact on neighboring states and regions. A lack of planning will leave the West surprised and vulnerable, just as it was when the Soviet bloc collapsed and the Soviet Union disintegrated.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Milan Tegeltija naredne sedmice podnosi ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a. Kazao je da nema više nikakvo povjerenje u VSTV, jer je izgubio podršku većine. On je danas na konferenciji za medije u Banja Luci rekao da će na narednoj sjednici VSTV-a, zakazanoj za 15. i 16. decembar, i službeno podnijeti ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a te da se povlači i sa mjesta člana Vijeća.
“Moj dalji ostanak u Vijeću bi dao legitimitet tom Vijeću”, izjavio je Tegeltija.
On je medijima u Banja Luci kazao da je godinama diskreditiran u Sarajevu, optuživši SDA da stoji iza toga.
“Značajna je kampanja provođena protiv mene od strane obavještajnih i paraobavještajnih krugova”, rekao je Tegeltija, prije nego je najavio da će na nafednoj sjednici VSTV-a i službeno podnijeti ostavku.
Ova ostavka je uslijedila nakon što jer Istraga objavila snimak razgovora na kojem se čuje kako Milan Tegeltija sa bivšom članicom VSTV-a Milinanom Buhom godovara imenovanje njene sestre za sudiju u Banja Luci. Nakon objave snimka, održana je vanredna sjednica VSTV-a na kojoj je Milan Tegeltija pozvan da ostupi.
Sjednica je, objavili smo danas, zakazana za 15. i 16. decembar. u dnevnom redu koji je u posjedu Istrage, prva tačka dnevnog reda je “obraćanje predsjednika VSTV-a”, dok je druga tačka izbor upražnjenih pozicija u Predsjedništvu VSTV-a.
Tegeltija je jučer zakazao sjednicu VSTV-a i to dan ranije nego što je bilo planirano. Njegova prvobitna namjera je bila da podnese ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a, a da ostane član. Nakon objave ove informacije, nekoliko članova VSTV-a u četvrtak popodne je pokrenulo inicijativu za njegovo razrješenje, kako bi ta tačka mogla biti uvrštena u dnevni red. No, neposretno prije konferencije za medije u Banja Luci Tegeltija je članovima Vijeća poslao dnevni red u kojem je predviđeno njegovo obraćanje.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Bošnjaci su prije dvije godine listom podržali Bidena i Demokratsku stranku. Oni tradicionalno uglavnom glasaju za Demokrate. Kao i Albanci. Srpska dijaspora naglašeno je prorepublikanska.
