Visoki predstavnik je 27.04.2023.godine donio 3 odluke, kojima je nametnuo izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (novi član 219b), Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (novi član 382b) i Krivičnog zakonika Republike Srpske (novi član 321a). Sve izmjene su u principu iste i kriminaliziraju lobiranje, ali i potencijalno, na nivou spekulacije, slobodu uvjerenja.
Visoki predstavnik je, smještajući ove odredbe u krivične zakone u BIH, iste tematski vezao za dijelove krivičnih zakona koji se odnose na davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (na nivou BIH i FBIH), odnosno trgovinu uticajem (na nivou RS).
Kada se čita sam tekst odredbe koja je nametnuta, teško se možete oteti dojmu da je nemoguće da bilo koji predsjednik stranke ili član organa stranke ne odgovara svakodnevno shodno ovoj odredbi. Naime, predsjednici stranaka svojim članovima koji su članovi npr zakonodavnih tijela obećavaju mjesta na izbornim listama npr. (koji za većinu članova zakonodavnih tijela u BIH znače osiguranje egzistencije) ili mjesta u izvršnoj vlasti, a za koje obećanje bi član zakonodavnog organa bio dužan glasati kako ga “pobuđuje” njegov predsjednik.
Suštinski, navodni cilj nametanja ovih odredaba krivičnih zakona u BIH je dodatno sprečavanje korupcije. Međutim, način na koji su iste formulisane upućuje suštinski na zabranu bilo kakve forme lobiranja (što je naravno u drugim zemljama uređeno zakonima), ali i na potencijalne brojne mogućnosti zloupotreba predmetnih odredaba. Jer, čini se da je za krivičnu odgovornost dovoljno da osoba u upravnom organu uradi nešto što bi i inače morala uraditi, a da joj je neko ponudio poticaj ili nekom bliskom toj osobi. Naime, uraditi nešto što je i inače dužan uraditi ili ne uraditi ono što neko ne bi smio uraditi je upravo samo vršiti svoju dužnost u zakonodavnom, izvršnom ili pravosudnom organu vlasti ili upravnom ili drugom organu. Postojanje krivične odgovornosti u situacijama kada upravo za to neko posredno nekome ponudi neku prednost za neku drugu osobu obesmišljava krivičnu odgovornost kako ista postoji u BIH pravnoj tradiciji-znanje, umišljaj, odgovornost za sopstvene radnje i u granicama svog umišljaja.
Naravno, ključno pitanje koje se nužno postavlja je ono da uradi nešto što ne bi smjela ili da ne uradi ono što bi morala, odnosno, ono što bi svejedno morala ili da propusti ono što ne bi smjela uraditi-šta je konkretno to, u slučaju npr. člana zakonodavnog tijela, što bi isti morao ili ne bi smio uraditi?! Suštinski, svodi se na glasanje. Svaki član zakonodavnog tijela naravno glasa prema svojoj savjesti, želji, volji. Propisivanje kako bi “morao” glasati ili “ne bi smio” glasati se dovodi u pitanje svrha postojanja zakonodavnih organa u BIH.
No, da prevedemo: stavom 1. novih odredbi je inkriminisano traženje ili uzimanje novca (ili bilo čega drugog, uključujući obećanje), za sebe ili za drugog, da se učini nešto što se ne smije učiniti ili ne učini nešto što se mora učiniti, uključujući posredovanje kod tog traženja ili uzimanja novca (ili obećanja). Stavom 2. je u principu propisano isto, samo za nešto što se svejedno mora učiniti ili da se propusti nešto što ionako ne bi smio učiniti, dok su stavovi 3. i 4. suštinski isti, samo se odnose na aktivno podmićivanje.
Stav 5. je zanimljiv sa više aspekata, jer se u istom navodi:”Ko u vršenju službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou Federacije, učini nešto što inače ne bi smio učiniti ili propusti da učini nešto što bi inače bio dužan učiniti, kad ne bi bilo novca ili finansijskog instrumenta ili druge vrijednosti ili druge materijalne ili nematerijalne koristi ili prednosti ili usluge ili bilo kakve vrste poticaja za sebe ili za drugoga, uključujući i pravnu osobu, bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina i novčanom kaznom.”. Dakle, neko ko propusti nešto što mora da uradi ili učini nešto što ne smije, a postojala je određena korist, prema odredbama nametnutih izmjena će biti kažnjen. Međutim, ono što je zanimljivo su riječi:”bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan”. Suštinski, ovo se može, mada ne bi smjelo, shodno zabrani retroaktivnosti, odnositi i na situacije u kojima je novac ili neka druga korist obećana ili zaprimljena i prije stupanja na snagu ovog zakona. Ono što bi bilo bitno je da osoba učini nešto što ne bi smjela odnosno propusti da učini nešto što bi morala. Međutim, jasno je da bi ovakvo postupanje bilo zabranjeno. S druge strane, BIH već ima iskustva u situacijama u kojima OHR nametne izmjene krivičnih zakona, BIH ih primjenjuje i onda BIH bude ona koja od strane ESLJP bude proglašena zemljom koja krši ljudska prava. Ovdje se naravno aludira na izmjene KZ BIH koje se odnose na vremensko važenje KZ BIH, koje je nametnuo OHR, BIH primjenjivala kako je OHR “rekao”, pa onda ESLJP zaključio da BIH krši ljudska prava, odnosno, zabranu retroaktivnosti (odluka ESLJP u predmetu Damjanović-Maktouf). Same odredbe izmjena su toliko široko postavljene da pokrivaju sve oblike (i dozvoljenog) lobiranja, uključujući čak i propisano kažnjavanje za nepodoban pokušaj. U stavu 6. je suštinski propisano da krivična djela postoje čak i ako osoba koju je učinilac nastojao pobuditi nije ispunjavala uslove da djeluje, iz razloga što nije preuzela dužnost ili nije nadležna ili iz bilo kog drugog razloga. Ovo suštinski, prevedeno na običan jezik, znači propisano kažnjavanje za pokušaj ubistva pištoljem na vodu. Svi, uključujući osobu koja “puca” znamo da ne može doći do ubistva iz više razloga, ali nema veze, to je kažnjavanje za nepodoban pokušaj.
Stavom 10. nametnutih izmjena su propisane pravne posljedice osude, koje uključuju i “zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou XX, u trajanju od pet godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.” Suštinski, ova odredba znači da se zabranjuje kandidovanje na izborima, između ostalog. Ovdje se radi o novoj formi sigurnosnih mjera, koje donekle liče na one propisane u krivičnim zakonima u BIH koji se odnose na zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Međutim, zabrana kandidovanja na izborima, oduzimanje odlikovanja, više podsjeća na tzv.gubitak građanskih prava, koji je barem do sada viđen kao sankcija koja ugrožava ljudska prava. U Republici Hrvatskoj je Zakonom o lokalnim izborima zabranjeno kada je izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci, za bilo koje krivično djelo. U BIH, sada, je zabrana kandidovanja na izborima nametnuta za bilo koga osuđenog za ovo krivično djelo, čak i kada bi bio osuđen na novčanu ili uslovnu kaznu zatvora (što je moguće, imajući u vidu predviđene sankcije), pa čak i kad bi bio oglašen krivim i oslobođen od kazne (što je također moguće u pravnom sistemu BIH i što se dešavalo u sudskoj praksi). Ovdje će se naravno postaviti pitanje usklađenosti ove odredbe sa članom 3. Protokola broj 1. uz EKLJP.
Vrijedi napomenuti, a to je vjerovatno i bio cilj veoma strogih propisanih kazni u nametnutim odredbama, da je za ova krivična djela dozvoljeno sprovođenje posebnih istražnih radnji.
Zemlje regiona naravno nemaju ovako propisanu zabranu lobiranja, nego zabranjuju, inkriminišu stvarna krivična djela koja izabrani zvaničnici mogu počiniti. Tako je članom 339. Kaznenog zakona Republike Hrvatske propisana kazna za osobe koje kao zastupnici u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili u svojstvu vijećnika u predstavničkom tijelu jedinice lokalne ili regionalne samouprave zahtjeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasao na određeni način (kao i osoba koja zastupniku u predstavničkom tijelu ponudi mito kako bi glasao na određeni način). Republika Srbija je propisala u svom Krivičnom zakoniku krivično djelo trgovine uticajem, ali isključivo to. Crna Gora također propisuje trgovinu uticajem.
Kao što je spomenuto na početku, svi krivični zakoni u BIH su imali (i dalje imaju) propisano krivično djelo trgovine uticajem, ali i druga krivična djela koja se tiču izbora, ali i sprečavanja korupcije. Nametnute odredbe su specifične i po tome što sadrže i iscrpljujući spisak mogućih vidova učešća u izvršenju krivičnih djela.

“U cilju poboljšanja integriteta izbora izmijenio sam krivični zakon kako bih uključio novo krivično djelo podmićivanje izbora. Na osnovu ovoga omogućava se svako sankcionisanje podmićivanja zvaničnika. To treba poslužiti kao upozorenje svima onima koji namjeravaju pribjeći podmićivanju i zastrašivanju kako bi dobili izbore, a istovremeno da ohrabri one koji žele fer igru i sigurnost da njihovi glasovi neće biti zloupotrebljeni”, kazao je Christian Schmidt prilikom nametanja odredaba krivičnih zakona.

Poenta izbora, barem izbornog sistema kakav je postojao u BIH prije intervencija Visokog predstavnika, je između ostalog i mogućnost glasanja za pojedinca, a ne za stranku jer neka osoba ima na taj način sigurnost da njen glas neće biti zloupotrebljen na način da član zakonodavnog tijela kao dresirani pas glasa isključivo kako cijela stranka glasa, a ne kako mu uvjerenja nalažu.
Čini se da bi puno logičniji korak, kao i korisniji za BIH, ako je u pitanju već interes BIH, da se uredi oblast lobiranja. Zakonom se može predvidjeti obavezan registar lobista kako bi javnosti bile dostupne informacije o identitetu osoba koje s mjerodavnim javnim dužnosnicima ili osobama na visokim položajima komuniciraju o određenim pitanjima politika ili zakonodavnim pitanjima ili o budućim odlukama. Njime se također može predvidjeti okvir uspostave odgovornosti osoba koje se bave lobiranjem i način na koji izvršavaju tu aktivnost. Naravno, zakonom o lobiranju se propisuju i ograničenja i uslovi koji se na određeno vrijeme primjenjuju na imenovane dužnosnike i osobe na određenim položajima u slučaju pojave mogućeg sukoba interesa.
Za kraj, zanimljivo je naglasiti stupanje na snagu odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik-odredbe na nivou FBIH stupaju na snagu prvog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BIH” odnosno osmog dana od objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”, dok je na nivou BIH Visoki predstavnik pomalo neodlučan, pa navodi :”Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave na službenoj stranici Ureda visokog predstavnika ili dan nakon objave u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, štogod nastupi ranije.” S druge strane, u samoj odluci navodi:”2. Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” (ovaj stav se navodi i u odlukama koje se odnose na FBIH i RS).”

Dakle, danas još niti jedna od odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik nije na snazi. Ili možda jeste. Milorad Dodik je jasno izjavio da nametnute izmjene neće biti objavljene u Službenom glasniku Republike Srpske, niti će biti primjenjivane u RS.

(Ovu analizu sačinio je pravni saradnik Istrage sa dugogodišnjim  iskustvom u krivičnom pravu)