U proljeće 2019. u emisiji “Pressing” televizije N1 voditelj Amir Zukić zatražio je od mene da se prisjetim predratnih izdanja “Slobodne Bosne” i tema u kojima smo najavljivali izvjesnost rata, odnosno agresije na BiH. U razgovoru smo se dotakli i teksta iz novembra 1991. godine “Sarajevo na četničkom nišanu” u kojem smo objavili ključne elemente “tajnog plana napada na Sarajevo”. Kazao sam u emisiji “Pressing”, vjerujem da se dobro sjećam, da je nažalost, utjecaj “Slobodne Bosne” kao malog, neovisnog nedjeljnika na formiranje javnog mnjenja bio simboličan, jer su mainstrem mediji toga vremena širili radikalno drugačije, tobože “pacifističko” raspoloženje, a zapravo apaurinsku letargiju kod svoje publike.
U tom sam kontekstu naveo primjer YUTEL-a (mada sam mogao i nekih drugih “ozbiljnih” medija) koji je istog novembarskog dana kada je “SB” izašla iz štampe stavio pred svoje kamere nekog oficira JNA da oštro demantira naše tvrdnje i umiri javnost “objašnjenjem” da se teška artiljerija JNA oko Sarajeva ukopava da bi “branila, a ne napadala grad”. Za autora ovog priloga Predraga Peđu Kojovića, sam kazao da je postupio kao (samo) “loš novinar”. Jer, iole znatiželjniji, ambiciozniji novinar bi se zanimao od koga JNA kani braniti Sarajevo, a ne bi propustio ni da “čuje i drugu stranu”, autore i urednike “Slobodne Bosne”.
Nešto se malo i tiho u medijima i sarajevskoj javnosti komentirala ta moja uzgredna opaska, i vrlo brzo, sa razlogom potpuno je potonula u zaborav.
Onda je tu marginaliju, iz mraka zaborava, ovih dana isčupao Predrag Kojović gostujući u podcastu “Dnevnog Avaza”. Na sugestivno instistiranje pretencioznog novinara da komentira napade na sebe, u čemu prednjači SDA, državni zastupnik i član rukovodstva Naše stranke (i utjecajni član vladajuće koalicije) se vratio 33 godina unatrag i ovako komentirao događaje iz jeseni 1991.
“Ja sam tad imao 24-25 godina. Ponekad bi me zvali da radim neke ankete na ulici. Ja mislim da je ovo na šta Senad Avdić asocira (valjda je mislio reći ‘aludira’, op. SA) da je on objavio kako je Sarajevo opkoljeno. I onda je veliki kamion zaustavljen ispred kasarne iznad komande koji je imao na papiru da su banane unutra, a unutra je valjda bilo oružje. Mene su poslali da uzmem izjave. Ja sam tamo stajao sa deset drugih novinara kada je taj general objašnjavao da to nisu rakete nego banane. Dakle, samo sam sakupljao izjave i donio ih u redakciju.”
Očito da ne samo što je Kojović, potvrdio moju ocjenu da je (bio) “slab novinar”, nego je bio još samokritičniji: nije uopće bio novinar, nego “ulični anketar”, “držač mikrofona”, “sakupljač izjava” i njihov “nosač u redakciju”. On je ispred Komande JNA izvještavajući o događaju imao sličan status kao jedan drugi stranački lider nekoliko mjeseci kasnije: bio je “slučajni prolaznik”.
Mali bi problem moglo biti samo to što Kojović “Avazovom” novinaru govori o događaju koji nema veze sa onim na šta sam se svojedobno referirao. On priča o kamionu u kojem su u jesen 1991.godine prevozilo oružje, a komanda JNA tvrdila da se transportiraju banane. Događaju, dakle, na kojem je on bio među desetinana novinara i držao mirkofon.
Ali, ja sam govorio o nečem sasvim drugom, što je bilo dio istog (agresorskog) plana: tekstu u “Slobodnoj Bosni” objavljenom 21. novembra 1991. u kojem je javnost upozorena na uznemirujuće procese koji se ubrzano odvijaju: ukopavanje artiljerijskih oruđa JNA oko Sarajeva i pripremama Srpske demokratske stranke za prometnu blokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Nakon toga istraživačkog članka objavljenog u “SB” Predrag Kojović je negdje na obroncima Trebevića držao mikrofon dok je oficir JNA naše pisanje osporavao i bagatelizirao dokumentirane sumnje i osnovani strah građana. Ništa Kojoviću ni tada ni sada ja ne zamjeram osim nedopustivog deficita profesionalnosti. Konačno, njegov sugovornik, oficir JNA je kasnije bio na istaknutim funkcijama u Armiji BiH.
Tekst u “SB” pisan je pod teškim dojmom jezivih slika iz Vukovara u kojeg su tri dana ranije, nakon višemjesečne opsade i razaranja umarširale snage JNA ojačane srpskim paravojnim jedinicama. Vjerovati nakon vukovarskog iskustva da će JNA braniti bilo koji drugi grad, je profesionalno sljepilo i kognitivna nedoraslost. Naravno i indikator toksičnosti YUTEL-ove uređivačke poltike, za koju ulični anketari i nosači mikrofona nisu mogli biti odgovorni.
Ja, naravno, nemam snimak toga priloga sa Yutela, a ukoliko ga ima Predrag Kojović u svojoj videoteci (pričalo se pred rat da on ima najraskošniji izbor “filmova za odrasle” u cijelom gradu), neka ga ustupi, nekoj režimskoj televiziji, TVSA, Face TV, TV Alfi, pa da rastjeramo magle oko ovog događaja, ako je to nekome uopće važno.
Vjerovatno bi rečene Kojovićeve nepreciznosti u “Avazovom” podcastu prećutao, jer nemaju nikakvo šire značenje, no ono što je u nastavku rekao, moralo bi se, ipak, malčice problematizirati. Kojović kaže da je neposredno uoči rata (pored magazina “Nedjelja”, gdje je bio zaposlen, i YUTEL-a gdje je pravio ulične ankete i sakupljao izjave) radio i u Časopisu “Naši dani”.
Taj je list, čiji je osnivač bila Liberalna stranka (nekadanji SSO BiH), kaže Kojović, na naslovnoj strani se samolegitimirao kao “magazin za politiku i kulturu samostalne demokratske, nezavisne Bosne i Hercegovine”.
Ta je naglašeni, neukusno nezgrapni patriotizam u vrijeme kada se još uvijek živjelo u sastavu SFR Jugoslavije, priskrbio je goleme probleme urednicima i novinarima, pa i njemu osobno, otkriva Kojović.
“Zbog toga smo bili privođeni od strane ostataka komunističkog režima u stanicu i ispitivani…”
Oni koji pobliže poznaju državnog zastupnika Predraga Kojovića (u koje ja ne spadam, na obostrano zadovoljstvo) kažu da mu izmišljanje, da ne kažem, laganje, nisu strane “tehnike” u javnoj i privatnoj komunikaciji, naročito ako se iz njih kakav benefit može “čvaknuti”. Kakve koristi Kojović može imati od fantazmagorije o “ostatcima komunističkog režima”, tj. policijske države koja dvije godine nakon što je komuizam u BiH i službeno propao, “u stanicu privode” novinare-patriote?! Stvar je providna i bespredmetna, pogotovo kada se zna da su najmanje dvojica urednika-osnivača novih “Naših Dana” (Zoran O. Milanović i Senad Pećanin) u to vrijeme bila dio propagandnog štaba Republičkog MUP-a. Među nama novinarima koji nismo imali sreću da budemo žrtve vlastitog patriotizma, niti da nas “ostaci komunisitčkog režima” “privode u stanicu” ranih 90-ih nije nikakva tajna bila personalno-materijalna povezanost “Naših Dana” sa ministrom policije Alijom Delimustafićem i njegovom firmom “CENEX”. Ta će se poslovna veza tokom rata i formalizirati kroz vlasničke “papire”.
Kažem, ne znam kakvu korist od te vrste naknadnog pamćenja i nemaštovitog ušminkavanja svoje patuljaste novinarske biografije može iscijediti Pedrag Kojović. Kada je prije nekog vremena kazao da “svakog Prvog marta posjeti mezar Alije Izetbegovića”, lagao ili ne lagao, motivi su mi (bili) jasni. To je pristajanje na glancanje kulta ličnosti rahmetlije sa Kovača na kraju se pokazalo kao VJEŠT dugoročno isplativ potez: među glasovima koje su Kojoviću obnovili mandat u Parlamentu BiH zacijelo je bio i nezanemariv broj osnivača Stranke demokratske akcije. Tako će, zahvaljući i toj dovitljivoj pragmatičnosti, istekom mandata krajem 2026. godine Peđa Kojović u Sarajevu ostvariti svoj “američki san”: dobacit će do svog prvog miliona novcima ovdašnjih poreskih obveznika!
Unatoč upozorenjima State Departmenta, HDZ BiH je pripremio i u parlamentarnu proceduru uputio novi nacrt Zakona o plinovodu “Južna interkonekcija BiH-RH”, prema kojem je, ponovo, iz upravljanja ovim gasovodom izbačen BH Gas. Nacrt je još 7. marta na pisarnu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH dostavio HDZ-ov delegat Damir Džeba, ali je dokument drugim delegatima podijeljen tek prošle sedmice, odnosno, 27. marta ove godine.
HDZ-ov novi nacrt zakona možete pročitati na ovom linku. Ključni je član 5.
“Za nositelja investicije projekta gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” određuje se Gospodarsko društvo za proizvodnju i transport plina “Južna plinska interkonekcija” d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: investitor)”, piše u stavu 1 člana 5 HDZ-ovog nacrta Zakona.
lnvestitor će, piše dalje, projekt izgradnje gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” realizovati u dva pravca čija će izgradnja početi istovremeno i to:
a) izgradnja interkonekcijskog transportnog gasovoda u Bosni i Hercegovini na pravcu granica Republika Hrvatska/Bosna i Hercegovina – Posušje – Tomislavgrad – Šuica – Kupres – Bugojno – Novi Travnik-Travnik sa odvojcima prema Livnu, Gornjem Vakufu-Uskoplju i Jajcu; b) izgradnja_ transportnog gasovoda u Bosni i Hercegovini na pravcu Posušje – Grude – Široki Brijeg – Mostar.
“Koordinate tačke interkonekcije transportnih sistema definiraju se posebnim sporazumom izmedu dva susjedna operatora transportnih sistema i to:Gospodarsko društvo za proizvodnju i transport plina “Južna plinska interkonekcija” d.o.o. Mostariz Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru, kao javno preduzećečiji je osnivač Federacija Bosne i Hercegovinei “Plinacro” d.o.o. iz Republike Hrvatske”, navedeno je u nacrtu zakona.
Dakle, HDZ predlaže da osnivač preduzeća bude Federacija BiH, ali da njegovo sjedište bude u Mostaru. BH Gas se u ovom zakonu ne spominje nikako.
U kompletan posao oko ovog projekta uvode se i tri kantonalne vlade – Vlada HNK, Vlada ZHK i Vlada SBK. Ove tri vlade kantona u kojima glavnu riječ vodi HDZ BiH “provest će su potrebnu proceduru za realizaciju projekta Južna interkonekcija”, te će “sarađivati sa investitorom”.
Podsjetimo, američki državni sekretar Antony Blinken uputio je 17. januara ove godine pismo ministru vanjskih poslova biH Elmedinu Konakoviću u kojem je od njega zatražio da utiče na lidera HDZ-a Dragana Čovića kako bi se riješilo pitanje Južne interkonekcije.
“Pozivamo Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine da donese zakon o Južnoj interkonekciji, koji je izrađen uz konsultacije s međunarodnim stručnjacima i predstavlja ključni korak prema izdavanju dozvola, finansiranju i izgradnji plinovoda.BH-Gas, operator prijenosnog sistema u Federaciji, mora implementirati ovaj projekat kako bi osigurao energetsku sigurnost koja je prijeko potrebna Federaciji Bosne i Hercegovine. Potičemo kompaniju (BH GAS) da poduzme potrebne reforme upravljanja kako bi je osnažili da služi svim stanovnicima Federacije. S obzirom na to da je ovaj projekt u jasnom interesu vaše zemlje i regije,ohrabrujem vas i druge u vašoj vladi da izvršite pritisak na čelnika HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da prekine svoju opstrukciju u vezi s ovim materija. Čovićevi zahtjevi za formiranjem novog operatora prijenosnog sistema u Federaciji su dupli, ekonomski neodrživi i ugrožavaju cijeli projekt. Ovako očigledna korupcija i samodilovanje mogli bi ugroziti put Bosne i Hercegovine u EU”, naveo je Blinken.
Međutim, na to pismo je oštro reagirao lider HDZ-a BiH Dragan Čović koji je kazao da ne odustaje od svoje namjere da Južnom interkonekcijom upravlja novo preduzeće čije bi sjedište bilo u Mostaru. Predsjednika HDZ-a otvoreno je podržao hrvatski premijer Andrej Plenković.
Ambasada SAD-a je nekoliko puta oštro reagirala na Čovićeve istupe, HDZ-u bliski novinari iz Washingtona su najavljivali američke sankcije protiv Dragana Čovića, ali do danas ništa konkretno nije urađeno.
Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu još prošle godine je, odmah nakon preuzimanja mandata, iz parlamentarne procedure povukla Zakon o Južnoj interkonekciji koji je predviđao da BH gas upravlja ovim plinovodom. Iako je Nikšić američkim diplomatama obećao da će tokom marta Vlada FBiH uputiti identičan nacrt zakona u parlamentarnu proceduru to se nije desilo. Umjesto toga, Klub delegata iz reda hrvatskog naroda je Domu naroda FBiH dostavio novi nacrt Zakona. BH gas je, suprotno zahtjevima SAD-a, izbačen iz projekta.
Visoki predstavnik Christian Schmidt zakazao je obraćanje javnosti u 16:30 danas. Kako saznaje Politicki.ba, on je već potpisao pripremljene promjene Izbornog zakona.
Potpisu je prethodila žestoka svađa u diplomatskim krugovima. Evropska unija kategorički je protiv bilo kakvih nametanja.
“Ne možemo govoriti o otvaranju pregovora, a imati visokog predstavnika koji nameće tehničke izmjene Izbornog zakona”, rečeno je Politicki.ba.S druge strane, britanski, a pogotovo američki zvaničnici, ljuti su što je visoki predstavnik odugovlačio.
Svi su znali da nikakav dogovor bh. vlasti nije moguće postići. Samo smo izgubili na kredibilitetu i vremenu.
“Apelirat ću na sve političke stranke da se učvrsti integritet izbornog procesa. Ja bih volio da domaći organi nađu rješenja, ali to se mora desiti sada, ne u narednom mjesecu, godini. U naredne dvije tri sedmice bi svi željeli vidjeti rezultat. Ukoliko do njega ne dođe, onda ne možemo zavisiti od nekih obećanja ‘sljedeće sedmice (će biti), sljedeće sedmice (će biti). Ne! Ove sedmice mora i ako se ne uradi, svi znaju da ima jedna osoba u gradu koja ima tu nadležnost i ovlaštenje da to donese”, poručio je 19. decembra 2023. godine visoki predstavnik Christian Schmidt.
U obraćanju bez presedana on je zaprijetio da će ‘vrlo brzo’ upotrijebiti svoje Bonske ovlasti i nametnuti izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
Prošlo je više od tri mjeseca, ‘vrlo brzo’ se nije desilo!
Do danas…
Politicki.ba saznaje da je pripremljena odluka “dvosegmentna”. Jedan dio izmjena stupa na snagu odmah. Drugi dio će stupiti na snagu ako se bh. vlasti umeđuvremenu ne dogovore.
U Sarajevu postoje dva viđenja trenutne krize u BiH. Nazovimo ih mekim i tvrdim pristupom (što možda najbolje odgovara razlici u američkom političkom jeziku između dovish i hawkish policy). Dok zagovornici mekog pristupa pozivaju na dijalog s Miloradom Dodikom, oni drugi smatraju da je potreban obračun s njime.
Meki pristup
Pogledajmo izbliza kako zvuče argumenti jednih i drugih. Krenimo od tumačenja samog razloga krize. Zagovornici mekog pristupa, poput Kasima Trnke, smatraju da odgovornost za početak krize leži na OHR-u. U trenutku kada je „ojačan evropski put, uslijedila je skoro diverzantska akcija da se pokuša zaustaviti taj evropski put“, ocijenio je Trnka.
Slično viđenje iznio je i Enver Kazaz. „Schmitovo nametanje Izbornog zakona u trenucima kada je BiH dobila otvaranje pregovora sa EU u potpunosti je kontroverzno i veoma štetno po napredak BiH na daljnjem (!) evropskom putu“, kazao je Kazaz.
Dodao je da „iza Schmidta očigledno stoje SAD, koje lome Dodika“. Iako navija za pad predsjednika RS-a, kazao je da to ne smatra izglednom opcijom, jer „mi nemamo instrumente da u RS-u provedemoo Schmidtovu odluku“. Stoga navedenom odlukom se, kako predviđa Kazaz, Dodik neće biti oslabljen, već osnažen.
Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je, u svojoj varijanti mekog pristupa, kazao da će Schmidtova odluka „sigurno usporiti evropski put“. Pojasnio je i da podržava sadržaj odluke, kao i Schmidtovo pravo da mijenja Izborni zakon, ali je – kao da se s naročitom pažnjom obraća SNSD-u i HDZ-u – potcrtao da nije sretan što je došlo do takvog ishoda.
„Moramo biti svjesni – kompromis nije bilo moguće ostvariti bez Dodika i Čovića. Koliko god se mi upinjali, i oni su morali biti dio iste priče, koju smo završili da dobiijemo otvaranje pregovora“, kazao je Nikšić.
Na koncu, Evropska komisija je neizravno osudila Schmidtov potez, istaknuvši u svojoj reakciji da bonske ovlasti treba koristiti „isključivo kao krajnju mjeru protiv nepopravljivih nezakonitiih radnji“. Drugim riječima, po mišljenju Brisela, Schmidt može samo da djeluje reaktivno, recimo, da poništava neustavne propise koje donesu vlasti RS-a. Ne bi smio da djeluje proaktivno, kao u ovom slučaju, unapređujući Izborni zakon.
Sasvim drugačiju ocjenu dala je Ambasada SAD, kao i pomoćnik američkog državnog sekretara Jim O’Brien, te Ambasada Ujedinjenog Kraljevstva u BiH, kao i ambasade Njemačke i Nizozemske koje su osjetile potrebu da se oglase posebnim saopćenjima i, na izvjestan način, ograde od ocjene Evropske komisije.
Tvrdi pristup
Američka ambasada je bezrezervno pozdravila odluku visokog predstavnika, naglasivši da je „vitalno osigurati da izbori budu slobodni i pošteni“, a njihov stav je podebljao i O’Brien. Slično saopćenje su izdale Britanska i Njemačka ambasada, kao i specijalni izaslanik njemačke vlade za Zapadni Balkan Manuel Sarrazin.
Nizozemski ambasador u BiH Henk van den Dool je Schmidtov potez ocijenio čak kao ispunjavanje jednog od 14 ključnih prioriteta, koji su stavljeni pred BiH na evropskom putu.
Nakon što je Narodna skupština RS usvojila zaključke, kojima osporava odluku OHR-a, uslijedila je dodatna, još bitnija reakcija Ambasade SAD-a, u kojoj se ističe da su ovi zaključci direktan napad na Dejtonski sporazum. Za Amerikance, izvor krize nije u Schmidtovom potezu, već u neprimjerenim reakcijama iz RS-a.
Na kraju saopćenja su prijetećim tonom poručili da će SAD „nastaviti koristiti sredstva kojima raspolažu kao odgovor na anti-dejtonsko djelovanje“. Saopćenje je objavljeno, kada su bh. mediji bili preplavljeni detaljima o zatvaranju bankovnih računa zvaničnika RS-a, članova Dodikove porodice i kompanija bliskih režimu, poput Integral Inžinjeringa.
Značajan dio političkih komentatora podržao je navedeni, tvrdi pristup. Urednik portala Klix Semir Hambo je ocijenio da je Dodik svjestan da će se, ako krene u eskalaciju sa međunarodnom koalicijom voljnih okupljenom oko SAD-a, sučiti s posljedicama koje bi „mogle biti mnogo ozbiljnije“ nego ranije. Podsjetio je na snažan efekat koji je proizveo gašenje računa u RS-u, kao i na to da je u toku već jedan krivični proces protiv Dodika zbog nepoštivanja odluka OHR-a.
Sličnu je ocjenu dao i Jasmin Mujanović, kazavši da „sada postoji šansa da se dokrajči Dodik, ali to zahtijeva konfrontaciju s njime, a ne kompromis“. Dodao je da je Dodik „slab i uplašen“, te da je od najvećeg značaja da mu se ne dodaje pojas za spašavanje. Kazao je da „omanji američki pritisak i njime izazvana panika vlasti u RS-u“ dokazuju da se problem zvani Dodik može lako riješiti kada postoji politička volja za to.
Jeste li primijetili da se Dodik promijenio?
Tačno prije godinu dana, kada su Amerikanci još uvijek bili optimistični u vezi s novoformiranom koalicijom na državnom nivou, na ovom portalu sam napisao: „Prije ili kasnije Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala.“
Ostavio sam kao otvorenu mogućnost da su Amerikanci već tada bili svjesni toga, te da će krenuti u njegovo uklanjanje, nakon što se pokaže da Dodik neće deradikalizirati svoju politiku.
Posve drugačiju ocjenu su davali analitičari, poput Žarka Papića ili spomenutog Envera Kazaza. Papić je tada uočio da se Dodik promijenio. „Primjećujete li promjenu kod Dodika? Odjednom je veoma otvoren za saradnju s Bošnjacima u RS-u“, kazao je.
Kazaz je podijelio s javnošću da od Dejtona po pravi put osjeća nadu u bolji život za građane. „Nema više onako radikalnih Milorada Dodika i Dragana Čovića. Formiranju vlasti se pristupilo na drugačiji način“, zaključio je.
Možda Kazaz i Papić i danas misle da je otvaranje pregovora sa EU dokaz da se SNSD i HDZ zaista jesu promijenili, te da se njihov optimizam pokazao opravdanim.
Ja mislim da bi navedeno tumčenje bilo iluzorno, te se slažem s ocjenom Američke ambasade da je napredak na evropskom putu „ostvaren uprkos, a ne zahvaljujući Dodiku“. Čak i ako je postojala određena spremnost unutar SNSD-a na dijalog, ona se pokazala nedovoljnom, te je svakako bila rezultat straha od Bidenove administracije i taktičkog odgađanja eskalacije, tj. čekanja američkih izbora i eventualne Trumpove pobjede.
Šta dalje?
Da li će Amerikanci ukloniti Dodika, nakon što su zaključili da se nije promijenio (kako sam priželjkivao prije godinu)? Ili je u pravu Kazaz, kada kaže: „Navijam za Dodikov pad, ali ovo [Schmidtova intervencija] nije način da Dodik padne već da ga se ojača.“
Ne znam. Ne bih se usudio tvrditi da će navedena kriza sigurno ojačati Dodika. Niti da će on, u predstojećem periodu, sigurno biti uklonjen (tako što će npr. biti osuđen za nepoštivanje odluka OHR-a, te smijenjen i eventualno uhapšen, ako ne bude prihvatao sudsku presudu).
U knjizi Kako države misle Sebastian Rosato i John Mearsheimer vele da je svijet (međunarodne) politike obilježen radikalnom neizvjesnošću, te da smo uvijek u informacijskom deficitu.
Jedini način da se, u tako neizvjesnom okružju, vodimo racionalnu politiku jeste da se oslonimo na kredibilne teorije. Rosato i Mearsheimer ističu da čak ni takav pristup nije garant da ćete biti uspješni, ali je manja šansa za promašaj, ako se oslonite na kredibilnu, umjesto na nekredibilnu teoriju.
Nekredibilne teorije o budućem razvoju događaja su, po pravilu, prožete optimizmom. Rosato i Mearsheimer navode primjer Chamberlainove „miroljubive“ nespremnosti da povećava vojne kapacitete nakon dolaska nacista na vlast 1933; ili slijepe vjere Bushove administracije da će se, nakon svrgavanja Sadamove tiranije, Irak brzo i lako demokratizirati.
U našem kontekstu, duboko nekredibilna teorija je da su Dodik i Čović spremni na dijalog i kompromis, na dobrovoljnom principu. Drugim riječima, mora ih se tjerati na to. Ali čak i tada će naći načina kako da izbjegnu konstruktivan dijalog, što potvrđuje ocjena Amerikanaca da se otvaranje pregovora s EU desilo uprkos, a ne zahvaljujući Dodiku. Sličan je i Čovićev odnos prema Južnoj interkonekciji.
Zato smatram promašenim pozive Nermina Nikšića, Delegacije EU u Sarajevu, kao i analitičarara poput Papića i Kazaza da se nastavi sa politikom, koja je bila na djelu u proteklih godinu, te podržavam spremnost američke vlada se krene drugim putem. Ne znam hoće li ta promjena dovesti do uklanjanja Dodika, ali talas sankcija ga sigurno neće ojačati. U svakom slučaju, obračun s Dodikom je znatno bolja politika nego status quo, uz kreiranje iluzije o napretku.
Najgori Biden je bolji za nas od najboljeg Trumpa
U predstojećem periodu, očekuju nas (najmanje) dva važna događaja na međunarodnom planu. Prvi je najavljena ljetna ofanziva ruskih snaga u Ukrajini, a drugi će biti američki izbori, na kojima izgledne šanse za pobjedu ima Donald Trump.
Na jednoj od redovnih sesija, koje u Beogradu organiziraju intelektualci bliski Dodiku, Đuro Bilbija je kazao: „Ruski svijet je preduslov za uspostavu Srpskog svijeta, a preduslov za uspostavu Ruskog svijeta jeste pobjeda Rusije u ratu protiv Ukrajine, odnosno poraz Zapada u Ukrajini.“ Sličnu ocjenu dao je Nenad Kecmanović, kazavši kako Zapad žuri da disciplinuje Srbe prije nego Rusija stigne na učšće Dunava. Drugim riječima, Kecmanovićeve (i Dodikove) nade vezane su za rusko napredovanje.
Uz eventualni kolaps Ukrajine, ogromna je opasnost i ako se Trump vrati u Bijelu kuću. Njegov prvi mandat bio je obilježen potpunom pasivnošću Američke ambasade u BiH. Možemo biti kritični prema nekim od poteza aktuelnog ambasadora Michaela Murphyja, ali on je po svim parametrima višestruko agilniji i bolji od svog prethodnika, prilično nevidljivog Erica Nelsona. Razlog nije samo u razlici između dvije ličnosti, već u podršci koju su imali u Washingtonu.
Ako uzmemo u obzir da je potencijalni kandidat za Trumpovog državnog sekretara Richard Grenell, koji otvoreno podržava regionalnu agendu velikosrpskog establišmenta, onda bi novi mandat Trumpa mogao biti još opasniji za BiH nego prvi. Ne treba zaboraviti da je Dodik ranije najavio da će proglasiti secesiju u slučaju Trumpove pobjede.
Nemam nikakve sumnje da se Dodik u prethodnih godinu primirio u određenoj mjeri. I da je spreman i do američkih izbora se primiriti, samo da politički živ dočeka nove geopolitičke okolnosti. Onaj ko, poput korifeja Trojke, to ne razumije, te optimistično vjeruje da se s Dodikom može graditi stabilnost i ići polako naprijed do američkih predsjedničkih izbora, grdno se vara.
Uvjeren sam da je Bidenova administracija, zabrinuta zbog navedenih opasnosti, krenula u obračun s Dodikom. SAD nesumnjivo imaju dovoljno snage da oslabe, pa čak i uklone Dodika, prije predstojećih američkih izbora. Pitanje je samo hoće li imati dovoljno odlučnosti, te ako budu imali koliko će ih omesti Dodikovi evropski prijatelji, kao i neke domaće snage. Ne treba zaboraviti da su Amerikanci još u januaru tražili od Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona, ali zahvaljujući sadejstvu Trojke i EU izgubljeno je nekoliko mjeseci.
U svakom slučaju, potrebno je u što većoj mjeri iskoristiti preostalih desetak mjeseci Bidenovog mandata, te podršku koju ambasador Murphy ima u najvišim krugovima američke politike, prije svega u ličnosti Jamesa O’Briena, kako bi se Dodik uklonio ili makar u što većoj mjeri oslabio. To je najbolji način da se ova zemlja pripremi za vrlo neizvjestan period koji slijedi. Sve ostalo, a time prije svega mislim na stvaranje iluzije da je s Dodikom moguć napredak, predstavlja egzistencijalnu opasnost za BiH. Ako ne možemo mnogo pomoći Amerikancima, nemojmo im odmagati. A možemo im pomoći.
Ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković u martu 2021. godine sastajao se u Dubaiju sa Edinom Gačaninom Titom, vođom narko kartela Tito i Dino.
Ovo je navedeno u “neklasificiranoj” shemi koju je sačinio EUROPOL, a koja je dostavljena bh. sigurnosnim agencijama. Shema je sačinjena na osnovu prepiski iz aplikacije Sky, odnosno raspakivanja kripto telefona koje su koristili Edin Gačanin Tito i njegov tjelohranitelj Dženis Kadrić koji je nedavno uhapšen u Sarajevu. Zajedno sa Konakovićem i njegovom suprugom Dalijom u martu 2021. godine je putovao i Mahir Hodžić, također kadar NiP-a iz Novog Grada. I Hodžićevo ime nalazi se u shemi EUROPOL-a, gdje je precizno navedeno da je u Dubai “putovao zajedno” za Konakovićem.
Istraga.ba je u posjedu i prepiski iz Skya na osnovu kojih je shema sačinjena, koje dokazuju na koji je način i preko koga ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković tog marta 2021. godine putovao u Dubai. No, te prepiske ćemo objaviti uskoro.
Osim Konakovića i Hodžića u ovom dokumentu EUROPOL-a navedeno je kako je kum predsjednika NiP-a, sarajevski biznismen Gordan Memija “saradnik” Edina Gačanina Tita.
Podsjetimo, biznismen Gordan Memija je, po vlastitom priznanju, u septembru 2016.godine dočekao Edina Gačanina u Sarajevu, za njegove potrebe iznajmio automobile i hotelske sobe u hotelu Bristol, te angažovao pripadnike FUP-a da čuvaju Tita. Među federalnim policajcima koji su čuvali Edina Gačanina Tita u Sarajevu bili su Dženis Kadrić, Senad Kadić, Aldin Ćatić, Emir Druškić, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Dražen Čobović. Čobović je prijatelj Elmedina Konakovića i Gordana Memije koji je s njima putovao i na hadž.
Dražen Čobović je kasnije napustio FUP i otišao u Dubai gdje je bio čuvar Edina Gačanina Tita, ali se nakon izvjesnog vremena vratio u Sarajevo.
Jedan od saradnika Edina Gačanina Tita u BiH bio je i Mostarac Haris Behram koji je preko kompanije Gold Product i udruženja građana Brankovac prao prljavi novac. Ove firme su se, pored ostalog, bavile kartingom. Behram se, kao saradnik, direktno pominje u aplikaciji Sky, a imao je direktne kontakte sa Anelom Kljakom (NES), a bio je blizak i sa mostarskim ogrankom SDA (Salem Marić, Adil Šuta, Jasmin Pandur).
U svojim komunikacijama Behram je pominjao lidera SDA Bakira Izetbegovića, te bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova i aktualnog (NiP-ovog) delegata u Domu naroda FBiH Aljošu Čamparu.
Prema informacijama Istrage, Edin Gačanin Tito i njegov saradnik Dženis Kadrić su u Sky komunikaciji govorili kako je nužno da osnuju stranku jer “ne mogu ozbiljno sarađivati” sa SDA i Izetbegovićem. Kasnije se u komunikaciji pominje Elmedin Konaković do kojeg su Tito i drugi došli preko biznismena Gordana Memije. Nakon toga, EUROPOL je registrovao odlazak Elmedina Konakovića u Dubai. Odlazak su organizirali najbliži saradnici Edina Gačanina Tita, što je dokumentovano u Sky prepiskama.
No, o tome ćemo uskoro, s obzirom na to da je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković poručio novinarima da će se “ćerati još”.
The terrorist slaughter of over 140 civilians in a Moscow concert hall on March 22 is a catalyst for more far-reaching conflicts in Russian society. Amidst disputes over the affiliation of the four perpetrators, the slaughters have revealed two of the many structural weaknesses of the Russian state – the unreliability of the security forces and the potential for widespread inter-ethnic and inter-religious violence.
The Kremlin was quick to blame Ukraine for the Moscow massacre by four Tajik nationals, despite claims by ISIS-Khorasan (a branch of the Islamic State terrorist network) that it was responsible. But as footage of the incident emerged, evidence increasingly pointed to an inside job by some elements of Russia’s internal security forces who may have hired the gunmen. Whether they were members of ISIS acting on behest of the FSB remains unclear especially given the murky ties between Moscow and the terrorist outfit.
As a classic FSB operation, the goal would be to enrage the public against Ukraine and the West and enable Putin to announce a broader mobilization for the war and defuse any potential protests. A similar provocation was conducted by the FSB in September 1999 when three apartment buildings were blown up and three hundred civilians killed. A fourth bombing attempt was thwarted when local residents discovered security operatives laying bombs while claiming that they were simulating a terrorist attack. Those civilian massacres were important for promoting Putin as the defender of Russia and justifying the genocidal war against independent Chechnya.
The recent Moscow massacre was even less competently handled than the 1999 bombings, especially as digital cameras are now readily available and evidence can quickly circulate. Among the accumulating proof of FSB complicity were a small group of men in blue sweaters who locked the emergency doors in the concert hall, the absence of any police presence, and the slow response of security forces in entering the premises.
Kremlin propagandists have performed a miserable job in blaming Ukraine. The license plates on the getaway car were Belarusian, whose president confirmed that they were trying to enter Belarus. Lukashenka’s contradiction of the Putin story is another indication of dictatorial incompetence. And the same “guys in blue sweaters” miraculously appeared to arrest the suspects. Even if FSB involvement in the massacre cannot be confirmed because of the resulting cover-up, conspiracy theories which are often hatched by Moscow against the West can now inflame Russia itself. Growing mistrust of the security forces will be coupled with intensifying power struggles within Russia’s security forces. This could prompt purges and trigger violent clashes within the Russian elite.
A second danger for the regime is that the terrorist outrage will trigger ethno-Russian xenophobia and unleash inter-ethnic and inter-religious conflicts. Chechen warlord Ramzan Kadyrov has already warned about an anti-Muslim backlash in Russia that can provoke open conflicts. He vowed to combat Russian nationalism using any methods, thus leaving the door open to violent self-defense. Russian officials are trying to forestall such a scenario by highlighting a Muslim boy who reportedly saved lives during the concert hall attack. But this may be too little to defuse spreading Islamophobic sentiments.
Representatives of Russia’s Muslim population are sounding the alarm that the terrorist attack can lead to increased violence against non-Orthodox religious communities and non-Russian ethnics. The country has between 14 to 20 million Muslims who form up to 15% of the population, and the total of non-Russian ethnics exceeds 30 million. State repression disproportionately targets Muslims and can trigger violence in the North Caucasus and other republics with non-Russian majorities. There are also indications that armed resistance is again on the rise. In early March, Russian security services killed six armed insurrectionists in Ingushetia and arrested several individuals related to the group. Attacks on people from the Caucasus would spark further rebellions and fuel a renewal of violent Islamism.
Russia also contains millions of migrant workers from Central Asia, especially Tajiks and Kirgiz, who will be subject to tighter controls, retributions, and even outright expulsions. In broadcasting the police torture of the terrorist suspects, Moscow is also unleashing a broader international jihadist offensive against the Russian state. ISIS-K, which claims to be establishing a caliphate across Central Asia and Afghanistan has already issued videos warning of further bombings in Russia. It labeled Russia as a state that “oppresses Muslims” and plans to expand its activities to free the “puppets of the Russian Empire.”
Russia’s internal turmoil is also stirred by the military invasion of free Russian units. Ukraine’s armed forces have incorporated foreign fighters, some of whom are organized as distinct national units, including ethnic Russian and Chechen battalions. The Freedom of Russia Legion, the Russian Volunteer Corps, and the Siberian Battalion have recruited disaffected Russians willing to fight for Ukraine and against the Putin regime. Some units have successfully penetrated the Russian Federation and seized several small towns in the Belgorod and Kursk oblasts.
The main task of Russian pro-Ukraine fighters is to liberate and hold a certain part of Russia’s territory and directly challenge Putin’s hold on power. The longer these attacks continue and bring some success, the greater the prospect that Russian units will mutiny and join the revolutionary legions. This could set off a chain reaction in the military and even test the loyalty of top commanders. The Prigozhin rebellion in June 2023 would then be seen as a precursor to more serious domestic rebellions.Russia’s citizens will feel increasingly fearful that despite the state’s massive repressive apparatus it can no longer provide security. And with the war spreading into Russia and an increasing number of Ukrainian drone strikes depleting the country’s energy infrastructure, the country will spiral toward crisis.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Visoki predstavnik Christian Schmidt ponovo je izmijenio odredbe Izbornog zakona BiH. On je, naime, ispravio ključnu grešku na koju je Istraga.ba upozoravala od prvog dana. Ukratko, Schmidt je naknadnom ispravkom zakona spriječio vladajuću koaliciju SNSD-HDZ-SDP-NiP-Naša stranka da preuzmu kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH odmah nakon lokalnih izbora. Prema “ispravkama”, šest članova aktualnog saziva CIK-a ostaje do 2027. godine, jer se na njih ne odnose odredbe o “penzionisanju”.
“Ustanovljeno je da je u tekstu Odluke visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (br. 17/24) pronađena tehnička pogreška, te shodno navedenom dostavljamo ispravak, kako slijedi:
ISPRAVAK
ODLUKE VISOKOG PREDSTAVNIKA KOJOM SE
DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA
IZBORNOG ZAKONA BOSNE I HERCEGOVINE
(br. 17/24)
Neophodno je izvršiti ispravak u tekstu članka 20.16b, tako da se u prvoj rečenici iza riječi: “Središnjeg izbornog povjerenstva BiH” dodaju riječi: “ne podliježu uvjetu za odlazak u starosnu mirovinu propisanom u stavcima (1) i (2) članka 2.5a ovog zakona,” i interpunkcijski znak zarez (,).
Slijedom navedenog, tekst članka 20.16b glasi:
“Postojeći članovi Središnjeg izbornog povjerenstva BiH ne podliježu uvjetu za odlazak u starosnu mirovinu propisanom u stavcima (1) i (2) članka 2.5a ovog zakona, neće biti u obvezi podnijeti ostavke ili biti razriješeni zbog neispunjavanja uvjeta iz članka 2.5, stavak (6), ako ti uvjeti nisu postojali u vrijeme njihovog imenovanja. To se neće odnositi na uvjete propisane u članku 2.5., stavak (6), točke 6) i 7) ovog zakona”, navedeno je u aktu kojeg je visoki predstavnik potpisao 2. aprila ove godine.
Prvobitnom odlukom visoki predstavnik je nametnuo odredbe prema kojima bi članovima CIK-a koji napune 65 godina istekao mandat. To znači da su već sada van mandata članovi CIK-a Suad Arnautović i Jovan Kalaba. Osim toga, Ireni Hadžiabdić je već istekao mandat. Umjesto njih troje, vladajuća koalicija je već naredne godine mogla imenovati troje članova CIK-a, što znači da bi, uz glas aktualnog člana CIK-a Vlade Rogića (HDZ), SNSD, HDZ, SDP, NiP i Naša stranka preuzeli kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom kojoj je OHR dao skoro neograničene ovlasti kada je u pitanju izborni proces. Da su ostale prvobitne odredbe na snazi, izbore 2026. godine bi provodio CIK kojim bi upravljala vladajuća koalicija.
O ovum je Istraga.ba nekoliko puta pisala, a u priču su se uključili i drugi mediji.
Shvativši potencijalnu opasnost, visoki predstavnik Christian Schmidt je odlučio da dopuni prvobitne odredbe. Prema ispravci, odredba o penzionisanju neće se odnositi na aktualni saziv CIK-a, što znači da Jovan Kalaba i Suad Arnautović ne mogu biti smijenjeni do isteka mandata 2027. godine. Od sedam članova CIK-a njih šest bi, nakon ovih ispravki, trebalo učestvovati u provedbi općih izbora 2026. godine. Van mandata je jedino Irena Hadžiabdić, ali ni ona ne može biti razriješena dok se ne provedu lokalni izbori ove godine.
Bio je mart 2021. godine kada je sarajevski biznismen Elmedin Karišik putem Skya poslao poruke Saniju El Murdi, bh. državljaninu optuženom za krijumčarenje velikih količina kokaina za kartel Tito i Dino.
“Jučer, prije nego smo krenuli na džumu sretnem onog Šmrka sa starim njegovim i zvali me, hajde da jedemo. Priča mi za Konakovića, isfinansirao mu čitavu kampanju, sad prošle izbore”, napisao je Karišik.
“Oni mu isfinansirali kampanju”, pita Murda.
“Pa, nije mi baš sve ispričao, ali kako sam skontao sad te neke tužioce stavio Konaković svoje što je on imao te predmete i odbačeni su svi”, pojasnio je Karišik.
“I to tebi samo tako ispriča usput onako”, upitao je El Murda.
“Što se tiče MUP-a u FUP-a”, uzvratio je Karišik.
Ove prepiske, međutim, do danas nikad nisu ugledale svjetlo dana. A evo i zbog čega. Za lakše praćenje ove priče ukratko ćemo predstaviti glavne likove.
Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova BiH.
Elmedin Karišik, sarajevski biznismen preko kojeg su narko dileri prali novac. Hapšen po naredbi Tužilaštva BiH u okviru slučaja Ibrahima Hadžibajrića. Trenutno na slobodi.
Admir Arnautović Šmrk, sarajevski narko diler kojeg je uhapsilo Tužilaštvo BiH. Trenutno na slobodi.
Džermin Pašić, državni tužilac, po izboru Ambasade SAD-a “Heroj mjeseca”, zadužen za istrage u slučajevima Sky. Blizak prijatelj državnog tužioca Dubravka Čampare.
Dubravko Čampara, državni tužilac koji je vodio istrage u predmetima Sky. Brat kadra NiP-a Aljoše Čampare.
Mirsad Crnovršanin, bivši stručni saradnik državnog tužitelja Dubravka Čampare. Trenutno advokat u zajedničkoj kancelariji koju je otvorio za Čamparinom suprugom Maidom.
Adis Drnda, pripadnik SIPA-e, blizak Aljoši i Dubravko Čampari. Povezan sa Elmedinom Karišikom.
Nusret Selimović, bivši komesar MUP-a Kantona Sarajevo, “heroj mjeseca” Ambasade SAD-a, povezan sa porodicom Čampara i Džerminom Pašićem.
September je 2022. godine. Tužilac Tužilaštva BiH Džermin Pašić izdaje naredbu za hapšenje Admira Arnautovića Šmrka zbog kriminala koji je “dokumentiran” u okviru aplikacije Sky. Ali kada su pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo doveli ovog sarajevskog kriminalca u zgradu Tužilaštva BiH kako bi ga predali u nadležnost postupajućeg tužioca, Džermin Pašić je naprasno nestao. Umjesto njega, Šmrka je preuzela tužiteljica Bojana Jolović. I, sutradan, kada je postupajući tužilac trebao ispitati uhapšenog Arnautovića, Pašić se izgubio. Šmrka su, stoga, morali ispitati tužioci Mladen Furtula i Bojana Jolović. Dan kasnije, Pašić se nije pojavio ni u sudnici Suda BiH kako bi iščitao prijedlog za određivanje pritvora kriminalcu koji je uhapšen po njegovoj naredbi. U sudnicu su, ponovo, morali tužitelji Furtula i Jolović. Na kraju je vd. glavnog državnog tužioca Milanko Kajganić skinuo sa predmeta Šmrk tužitelja Pašića, te ga je dao na postupanje Sanji Ljuboje-Romić, koja je tek nedavno imenovana za državnu tužiteljicu.
Predmet protiv Admira Arnautovića zvanog Šmrk formiran je na osnovu saznanja prikupljenih putem aplikacije Sky. Predmet je, prvobitno, registriran na tužioca Džermina Pašića, koji je prije toga, po izboru Ambasade SAD-a, proglašen – “herojem mjeseca”. Sredinom septembra prošle godine, tužiteljica Sanja Ljuboje-Romić, koju je prije toga glavni tužitelj Milanko Kajganić pridružio Pašiću i Sky predmetima, bila je odsutna i tužilac Džermin Pašić je procijenio da je njeno odsustvo idealno za provođenje akcije Bumerang, odnosno za hapšenje Admira Arnautovića zvanog Šmrk i njegovog partnera Adnana Maglića. U strahu da Sudu BiH uputi prijedlog za izdavanje naredbe za pretrese Šmrkovih objekata, tužilac Pašić je primijenio za njega ustaljenu praksu. U ponedjeljak, 19. septembra 2022. godine, poslije radnog vremena, Pašić je “zbog hitnosti” izdao pripadnicima MUP-a Kantona Sarajevo naredbu da uhapse Admira Arnautovića. Umjesto pismenog zahtjeva, od Suda BiH je tražio “usmenu naredbu” za pretresanje Šmrkovih objekata. Usmenu naredbu je izdao dežurni sudija Goran Radević, a predmet je kasnije preuzela sutkinja Hasija Mašović. Pripadnici MUP-a KS su krenuli u akciju. Došli su na adrese na kojima su živjeli Arnautović i Maglić, ali pretrese nisu započeli. Umjesto upada u Šmrkovu kuću, tužilac Pašić je predložio da pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo pozovu Admira Arnautovića da se sam javi u Policijsku upravu Centar. Šmrk se, prema informacijama Istrage, u policijsku upravu odvezao taksijem, gdje je službeno lišen slobode. Isto je planirano i sa Adnanom Maglićem, ali se on, iako je obećao, nije pojavio u PU Centar.
Admir Arnautović Šmrk je u MUP-u Kantona Sarajevo zadržan 24 sata, nakon čega je prebačen u Tužilaštvo BiH. U tom trenutku, postupajući tužilac Džermin Pašić se “povlači” iz predmeta, te moli glavnog tužioca Milanka Kajganića da mu nađe zamjenu, jer on zbog “komšijskih odnosa” ne može primiti uhapšenog Šmrka. Čelnici Tužilaštva, potom, kompletan posao prebacuju na tužiteljicu Bojanu Jolović koja je, van radnog vremena, oko 22 sata morala doći u zgradu Tužilaštva BiH kako bi preuzela Šmrka od pripadnika MUP-a KS. Ispitivanje osumnjičenog Admira Arnautovića bilo je planirano za srijedu ujutro. No, tužilac Pašić je svojim saradnicima rekao da bi mu to ispitivanje prouzrokovalo neugodnosti, pa su rukovodioci Tužilaštva BiH odlučili da Šmrka ispitaju tužitelji Mladen Furtula i Bojana Jolović. Nakon ispitivanja, Tužilaštvo BiH je Sudu BiH uputilo prijedlog za određivanje pritvora Admiru Arnautoviću. Ročište je održano narednog dana, a umjesto Džermina Pašića Tužilaštvo BiH su na ročištu zastupali tužioci Bojana Jolović i Mladen Furtula. Postupajući tužilac Pašić je, tako, izbjegao direktno suočavanje sa Šmrkom. Na kraju je, kako smo već naveli, tužilac Pašić uspio u svojoj nakani. Skinut je sa predmeta protiv Admira Arnautovića Šmrka kojeg mu je bilo “neugodno” ispitivati.
Devet mjeseci kasnije, Tužilaštvo BiH nije podiglo optužnicu protiv Šmrka. Zbog toga su državni tužioci odlučili da Sudu BiH predlože da Admir Arnautović bude pušten na slobodu. Šmrk je iz pritvora izašao 15. juna ove godine. Ni šest mjeseci kasnije optužnice protiv Admira Arnautovića Šmrka nema. Dakle, od hapšenja iz kojeg se povukao Pašić do danas je prošlo 15 mjeseci. Optužnica nije podignuta. Prema informacijama Istrage, Admir Arnautović pokušava preko kadrova NiP-a i državnog tužioca Dubravka Čampare isposlovati nagodbu. Priznao bi krivično djelo i dobio bi između tri i pet godina zatvora. Istovremeno, tužioci Pašić i Čampara od Šmrka traže da lažno svjedoči protiv njihove kolegice Diane Kajmaković. Istraga.ba je u posjedu snimka koji potvrđuje ove navode i u narednim danima ćemo ga objaviti.
Sada idemo na slučaj Hadžibajrić. Iako je načelnika Općine Stari Grad Sarajevo prevashodno istraživalo Tužilaštvo Kantona Sarajevo, u predmet se uključuje Tužilaštvo BiH, odnosno državni tužilac Džermin Pašić. Akcija je započela 9. maja ove godine. Tužilaštvu Kantona Sarajevo se prepuštaju Ibrahim Hadžibajrić i njegova saradnica Alma Destanović, dok Pašić provodi istragu protiv Seida Hadžibajrića, Elmedina Karišika, Emina Rogo, Mustafe Dedića, Sanija El Murde i Barbare Pekić. U dijelu akcije koji je proveden po naredbama Tužilaštva KS pronađeni su svi osumnjičeni. Ibrahim Hadžibajrić i Alma Destanović su uhapšeni. Bivši načelnik Starog Grada i danas je u protvoru. No, onaj dio predmeta kojeg je zadužio Džermin Pašić je, faktički, već propao. Svi osumnjičeni su na slobodi, a dvoje glavnih, Sani Al Murda i Barbara Pekić su u bjekstvu, izvan BiH. Naime, kada su pripadnici policijskih agencija 9. maja započeli akciju, nisu na adresama u Sarajevu pronašli Barbaru Pekić i Sanija Al Murdu. Barbara Pekić je, već smo objavljivali, bivša djevojka Edina Gačanina Tita koja je u Sarajevu, prljavim novcem, otvorila ugostiteljski objekat Dos Hermanos. Barbara Pekić je polusestra Sanija El Murde, kojeg belgijsko pravosuđe potražuje zbog krijumčarenja 3,2 tone kokaina. No, Murda je, neposredno prije Pašićeve akcije, pobjegao iz BiH. Trenutno se nalazi u Turskoj. Postupajući tužilac Džermin Pašić do danas nije zatražio raspisivanje Interpolove potjernice za Al Murdom koji je svoj prljavi novac prao preko Elmedin Karišika i njegove firme Plaza u Sarajevu.
Sani Al Murda
Sada idemo u Čadordžinu ulicu u Starom Gradu. Tamo je prošle godine sagrađena zgrada poznata kao “Tao House”. Investor je bila Plaza living. Općina Stari Grad, po ovlaštenju načelnika Ibrahima Hadžibajrića i općinske sekretarke Alme Destanović, izdala je dozvole za rad, iako je sve bilo suprotno regulacionom planu. Dozvole su, rekosmo, izdate kompaniji Plaza d.o.o. Sarajevo čiji je osnivač – Elmedin Karišik.
Tao House
“Medo je zadužen za sve projekte u BiH”, napisat će putem Sky aplikacije Sani Murda svom poslovnom partneru Nenadu Crnogorcu.
Medo je nadimak Elmedina Karišika. Komunikacije putem Sky aplikacije otkrivaju da je Sani Al Murda preko firmi koje je osnivao Karišik ubacivao prljav novac u legalne tokove.
“Imam ovu jednu građevinsku firmu što svaka 2-3 mjeseca sve što uzimamo u tom periodu i plaćamo preko računa prefakturišem i dodam 30 posto”, pisao je Karišik u Sky aplikaciji.
No, za pranje novca je ključna bila firma Plaza marketing. Evo kako je to funkcioniralo.
“Ja kad njima fakturišem, ide ovako. Marketing usluge 30 hiljada KM plus pdv 17 posto je 35 hiljada. Mi njima u kešu dajemo 30 hiljada, a oni nama uplate cijeli iznos sa PDV-om, odbijaju na svojoj PDV prijavi, jer se to njima vodi kao ulazni PDV, a nama izlazni. A njima marketing usluge ulaze u direktni trošak i štede na kraju godine 10 posto dobiti na čitav iznos. Tako da oni na kraju godine sa ovim našim uštede 10 posto. Zato sam ti rekao da neke firme jedva dočekaju da izvlače keš i da čak za te usluge dadnu 5-6 posto. Samo što ja ne mogu da dođem do tih jakih firmi”, napisao je Karišik Saniju Al Murdi.
Karišik je, tako, ubacivao prljav novac u sistem. No, za marketinške poslove bili su mu potrebni bilbordi. Karišik je, potom, postigao dogovor sa Seidom Hadžibajrićem, sinom načelnika Ibrahima Hadžibajrića koji mu je po povoljnim uslovima i uz određeni iznos mita davao dozvole za postavljanje, recimo, “Eco solarnih” prostora za oglašavanje.
Zbog ovih poslova u maju ove godine je Tužilaštvo BiH uhapsilo Seida Hadžibajrića i Elmedina Karišika zajedno sa Eminom Rogo, koja je ubrzo i puštena. No, u ovaj predmet ubrzo ulazi advokat Mirsad Crnovršanin, bivši stručni saradnik tužioca Dubravka Čampare koji ima kancelariju sa Maidom Čampara. Crnovršanin u oktobru predlaže Čamparionom prijatelju i postupajuće tužiocu Džerminu Pašiću da pusti na slobodu Elmedina Karišika. Pašić pristaje da Karišik uplati 346 hiljada KM i da izađe na slobodu. Krajem oktobra Medu Karišika puštaju iz pritvora. Nekoliko dana kasnije Pašić predlaže da se na slobodu pusti i Seid Hadžibajrić. To znači da niko od osumnjičenih u dijeli predmeta kojeg je on preuzeo, nije u pritvoru. Kako bi “prikrio” svoje sumnjivo postupanje u ovom slučaju, Pašić je prije nekoliko dana poslao dopis MUP-u Kantona Sarajevo u kojem ih optužuje da su bili neaktivni u prikupljanju dokaza, zbog čega su svi osumnjičeni u njegovom dijelu predmeta na slobodi. Ovim je, faktički, počeo Pašićev i Čamparin obračun sa aktualnim policijskim komesarom MUP-a KS Fatmirom Hajdarevićem kojeg ne drže pod kontrolom. Čampara i Pašić su, naime, proteklih godina koristeći svoj utjecaj u Ambasadi SAD-a, uspijevali održati Nusreta Selimovića na poziciji komesara MUP-a KS iako je on imao stečene uslove za penziju. Nakon što je Selimović razriješen, a Hajdarević postao komesar, Dubravko Čampara je, prema informacijama Istrage, pozvao Ramu Isaka i tražio od njega da FUP preuzme kontrolu nad aplikacijom SKY.
Federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak izjavio je 6. septembra za Fenu da Federalna uprava policije od Tužilaštva BiH “preuzima SKY predmete”. Prije nego što je dao tu izjavu, Isak je razgovarao sa tužiocem Čamparom koji zna za brojne prepiske u Sky aplikaciji koje duboko kompromituju predsjednika Naroda i Pravde Elmedina Konakovića i njegove veze sa samim kartelom Tito i Dino kojim rukovodi Edin Gačanin Tito. Upravo zbog brojnih prepiski u Sky Čampara i Pašić ne dopuštaju drugim istražiteljima korištenje ovih informacija, Zbog toga je Pašić na sve moguće načine pokušavao preuzeti dio predmeta Hadžibajrić, odnosno one dijelove koji se odnose na Elmedina Karišika i Sanija Al Murdu. Ranije smo objavljivali da je sa Karišikom u direktnoj vezi bio i inspektor SIPA-e Adis Drnda, koji je blizak svim kadrovima NiP-a.
Naime, inspektor SIPA-e Adis Drnda, trenutno raspoređen u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, koristio je privatno vozilo Elmedina Karišika, u utorak uhapšenog sarajevskog biznismena koji je preko Općine Stari Grad godinama prao kokainski novac. Isto vozilo koristio je i Adnan Maglić, član narko grupe Admira Arnautovića zvanog Šmrk. U pitanju je automobil Toyota xa5 bijele boje registrirana na uhapšenog Elmedina Karišika kao fizičko lice.
Podsjećamo, inspektor Drnda je jedan od najodanijih prijatelja Aljoše Čampare i njegovog brata, državnog tužioca Dubravka Čampare. Obratite pažnju na dokument ispod ovog pasusa.
Ovo je izvod iz sistema Granične policije BiH koji pokazuje prelaske preko granice Karišikove Toyote. U crvenom okviru se nalazi ime Adisa Drnde, inspektora SIPA-e koji je prije nekoliko godina ostao bez pristupa tajnim podacima, zbog čega su ga nedavno braća Čampara prekomandovali u Direkciju za koordinaciju policijskih tijela gdje ga pokušavaju instalirati za šefa unutrašnje kontrole. U plavom okviru se nalazi ime Adnana Maglića, presuđivanog narko dilera koji je sredinom aprila ove godine pušten na slobodu nakon što je prethodno uhapšen u okviru istrage po aplikaciji Sky kao član narko grupe Admira Arnautovića zvanog Šmrk.
Dakle, policijski inspektor Adis Drnda je 20. juna 2021. godine, vozio Karišikovu Toyotu kada je u 23 sata i 13 minuta ušao u Bosnu i Hercegovinu iz pravca Crne Gore, preko Graničnog prijelaza Hum-Šćepan Polje.
Nekoliko mjeseci kasnije, u istom vozilu je bio i narko diler Adnan Maglić. On je, naime, u oktobru 2021. godine zajedno sa prijateljem Harisom Čatovićem izlazio u Hrvatsku. Sve se dešavalo između 28. i 30. oktobra na Graničnom prijelazu Gradiška.
Drnda je, rekosmo, blizak prijatelj kadrova NiP-a Aljoše Čampare i Elmedina Konakovića.
Adis Drnda i Aljosa Campara
Adis Drnda je blisko pvezan i są tužiolcem Dubravkom Čamparom, a snimci koji su posjedu Istrage, dokazuju kako je Čampara koristio Drndu i davao mu instrukcije za djelovanje prilikom formiranja Vlade FBiH. Ali o tome uskoro. Kao i o stanovima u Istanbulu i sastancima u Dubaiju iz marta 2021. godine.
Najmanje deset osuđenika ili optuženika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini za kojima je raspisana crvena Interpolova potjernicima godinama slobodno živi i radi u Srbiji. Neki od njih su optuženi za genocid, drugi su, formalno, pod istragom, a ima i onih koji su drugi pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Istraga.ba u nastavku objavljuje imena ratnih zločinaca kojima su srbijanske vlasti pružile utočište. Posljednji koji je iz BiH pobjegao u Srbiju je predsjednik Boračke organizacije RS – Milomir Savčić, ratni komandant 65. zaštitnog motorizovanog pri Glavnom štabu Vojaske RS
Milomir Savčić
Sud Bosne i Hercegovine 13. 1. 2020. godine potvrdio je optužnicu protiv Milomira Savčića. U optužnici je, pored ostalog, navedeno da je Milomir Savčić u svojstvu komadanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba vojske Republike Srpske, znajući za namjeru glavnih izvršilaca da djelomično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, pomagao i podržavao ubijanje muških pripadnika skupine Bošnjaka i nanošenje teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine Bošnjaka. Umjesto pritvora, Tužilaštvo BiH je prošle godine predložilo određivanje samo mjera zabrane. Savčić je, potom, prekršio mjere zabrane pa mu je Sud BiH odredio pritvor. No, bilo je to kasno. Milomir Savčić je pobjegao, a njegov telefon je posljednji put lociran nekoliko kilometara od granice sa Srabijom. Od tada mu se gubi svaki trag Savčićev telefon bio je aktivan na teritoriji Srbije.
Savčić je bio aktivan i nakon podizanja optužnice i davao je izjave kojima je negirao genocid u Srebrenici.
Ljuban Ećim
“Večići su dobili svoje, ali idemo redom”, reći će u proljeće 1992. godine Ljuban Ećim dok su iza njega pripadnici policijskih i vojnih formacija Bošnjake i Hrvate ubacivali u autobuse, ranije pripremljene za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja Kotor Varoši.
Dvadeset i tri godine kasnije, Sud BiH je raspisao crvenu Interpolovu potjernicu za Ljubanom Ećimom “zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti”.
Rješenje Suda BiH o raspisivanju potjernice
U januaru prošle godine Tužilaštvo BiH je protiv Ećima podiglo i optužnicu zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, ali kako je osumnjičeni bio nedostupan, ova optužnica nije potvrđena iz proceduralnih razloga. Uglavnom, Ljuban Ećim, unatoč crvenoj potjernici, i danas slobodno živi u Beogradu. Do jula 2019. godine ovaj Arkanov kum i bjegunac od bh. pravosuđa živio je na adresi Susedgradska 49, Svilajnac, a kasnije i na adresi Đure Jakšića broj 11 u centru Beograda.
Bjegunac Ećim sa Cecom Ražnatović: utočište u Beogradu
Posjeduje pasoš Republike Srbije čije vlasti ne žele preuzeti njegovo krivično gonjenje zbog ratnih zločina u BiH.
Mirko Todorović Banana
Negdje pred ponoć u zimu 2010. godine sreli smo se na rumskom raskršću. Mirko Todorović Banana imao je kapuljaču na glavi i bio je bez stalne adrese prebivališta u Srbiji. Dvije godine prije našeg susreta, Todorović je pobjegao iz BiH gdje ga je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bratuncu. U presudi Suda BiH piše da su Miloš Radić i Mirko Todorović Banana “dana 20.maja 1992.godine u popodnevnim satima, u selu Borkovac, opština Bratunac, u grupi zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske, među kojima i Stjepanović Novakom zv. „Krke“, učestvovali u hapšenju grupe od 14 (četrnaest) civila bošnjačke nacionalnosti i to: Hamed Alić, Hamid Alić, Halima Alić, Maho Avdić, Hamedina Ramić, Munib Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Fadil Sulejmanović, Amer Ramić, Naser Sulejmanović, Muharem Salkić, Mehmed Jahić i Ibro Džananović, koji su se usljed straha od napada vojske i policije Republike Srpske skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac u kom je većina bila nastanjena, a zatim ih poveli u koloni prema selu, kada je neko iz grupe napadača pucanjem iz oružja usmrtio Avdić Mahu, koji se nalazio na začelju kolone, da bi ih potom mučili udaranjem šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme po svim dijelovima tijela, oduzeli im novac i dragocjenosti, uz psovke na nacionalnoj osnovi, nakon čega su ih odveli do padine prema obližnjem potoku gdje su ih poredali leđima okrenutim prema potoku, a zatim na iste pucali, usljed čega su njihova tijela padala u potok i tom prilikom usljed pogodaka iz vatrenog oružja smrtno su stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.
Odbjegli ratni zločinac Mirko Todorović Banana fotografisan u Srbiji
Prvostepenom presudom Radić i Todorović su osuđeni na po 17 godina zatvora. Kasnije je Todoroviću kazna smanjena na 13 godina, a Radiću na 12. Prije nego je upućen na idržavanje kazne, Todorović je pobjegao u Srbiju. Nikada nije uhapšen.
Milorad Mišo Pelemiš
“Borci Diverzantskog odreda, srpski junaci. Dozvolite mi da vas u ime Drinskog korpusa, u ime komandanta Glavnog štaba i svoje ime pozdravim i čestitam dan formiranja jedinice”, govorio je u proljeće 1995. godine general Radislav Krstić na obilježavanju godišnjice osnivanja Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Pelemiš i Krstić
Nakon uvodnih riječi, Krstić je ratnu zastavu predao Miloradu Miši Pelemišu, komandantu Desetog diverzantskog odreda čiji će pripadnici u 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo, na putu između Zvornika i Bijeljine, strijeljati najmanje 1200 srebreničkih Bošnjaka. Straljačkim vodom rukovodio je Slovenac Franc Kos koji je osuđen na 35 godina zatvora. Komandant ove jedinice, Milorad Mišo Pelemiš pobjegao je u Srbiju i nikad nije procesuiran.
Pelemiš u studiju TV Happy
Za njim je bh. pravosuđe raspisalo crvenu Interpolovu potjernicu, ali uzalud. Umjesto u sudnicama i ćelijama, Pelemiš je boravio u studijima srbijanskih televizija. Umro je 23. aprila ove godine, a srbijanski mediji su napisali da je “preminuo čuveni komandant”.
Novak Đukić
Skoro sedam godina je prošlo otkako je Srbija pružila utočište pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću. Njega je Sud BiH proglasio krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba. U februaru 2014. godine, nakon odluke Ustavnog suda BiH ukunuta mu je presuda zbog pogrešne primjene zakona. Međutim, u junu iste godine Đukić je ponovo osuđen, sada na zakonom dopuštenih 20 godina zatvora. No, on tada bježi u Srbiju “na liječenje”.
Osuđeni ratni zločinac Novak Đukić fotografisan u Beogradu
Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne.
“Tražim oslobađanje od odgovornosti za koju nisam kriv i koju nosi naš narod, a nije počinilac. Iz redova Vojske Republike Srpske nije ispaljena granata na Tuzlanski kapiju”, rekao je Đukić u junu 2017. godine za agenciju SRNA.
Tomislav Kovač
“Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je dana, 18. januara 2018. godine optužnicu koja optuženog Tomislava Kovača tereti da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona. Optužnica tereti optuženog da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN-a Srebrenica i Žepa u toku kojeg su VRS i MUP RS izveli operaciju trajnog i prisilnog premještanja ukupnog bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa i operaciju hvatanja, zatvaranja, pogubljenja po prijekom postupku vojno sposobnih muškaraca i mladića Bošnjaka iz enklave Srebrenica, te operacije sakrivanja dokaza o pogubljenju tako što su posmrtni ostaci žrtava ekshumirani iz primarnih masovnih grobnica i ponovno ukopani u neobilježene sekundarne masovne grobnice, Tomislav Kovač, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica”, navedeno je na stranici Suda BiH.
Tomislav Kovač: bjegunac optužen za genocid
Nakon što je potvrđena optužnica, za Kovačom je raspisana i crvena Interpolova potjernica. Srbijanske vlasti ga nikada nisu uhapsile i on danas slobodno živi i radi u Beogradu, a čest je gost srbijanskih tv emisija.
Drago Samardžija
Sve do 16. februara ove godine, kada je preminuo, u Srbiji je slobodno živio i optuženik za ratne zločine Drago Samardžija.
“Drago Samardžija, komandant 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, optužen za ratna zločine na području Ključa, na sjeverozapadu BiH, preminuo je u 16. februara u Beogradu” saopćila je Boračka organizacija Republike Srpske.
Samardžija je bio optužen za zločin protiv čovječnosti na području Općine Ključ. Na teret mu se stavljalo „učešće u provođenju Strateških ciljeva Skupštine srpskog naroda BiH, tako što je naređivao napade na nebranjena sela i zaseoke koji su bili nastanjeni muslimanskim stanovništvom“.
„U napadima na sela i zaseoke Ramići, Krasulje, Hripavci, Ošljak, Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica, ubijeno je više stotina civila. Dio preživjelih je psihički i fizički zlostavljan, dio je nezakonito zatvoren u logor Manjača, a preostalo stanovništvo je prisilno preseljeno izvan teritorije Srpske republike BiH,“ navedeno je u optužnici na osnovu koje Samardžija nikad nije procesuiran.
Duško Kornjača
“Identične sve su priče, oko borbe za Čajniče. Među prvim puče puška, u rukama brata Duška. Gdje Kornjača Duško stig’o, teško ko će stići, njemu treba spomenik za života dići”, pjevao je u septembru prošle godine u Srbiji Duško Kornja, optuženik za ratne zločine u Čajniču koji je utočište pronašao u Srbiji.
“Duško Kornjača – lice je nedostupno pravosudnim organima”, piše na straniciSuda Bosne i Hercegovine.
Optužnicu protiv Duška Kornjače Sud BiH potvrdio je 8. juna 2015. godine. Kornjača je optužen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
“U periodu od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, Kornjača je planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je u činjeničnom opisu optužnice protiv bjegunca Kornjače.
Iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica, ovaj optuženik za ratne zločine slobodno živi u Novom Sadu, gdje, inače, živi i novinarka Milijana Baletić koja je 1992. godine intervjuisala Duška Kornjaču ispred Lovačkog doma u Mostini.
“Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali”, kazala je Baletićeva prikazujući slike ubijenih Bošnjaka, a potom upitala Duška Kornjaču zašto su “muslimani ubijali muslimane”.
Zoran Obranović Maljić
Nadimak je dobio zbog toga što je neke od svojih žrtava ubijao maljem. Njegovo ime nalazi se na spisku pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Zoran Obrenović Maljić
Zoran Obrenović Maljić bio je među “diverzantima” (redni broj 19) koji su 10. jula 1995. godine umarširali u Srebrenicu. Šest dana kasnije, ta jedinica je na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljala najmanje 1200 zarobljenih Bošnjaka.
Zoran Obrenović na spisku pripadnika Desetog diverzantskog odreda
Maljić danas slobodno živi u Srbiji iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica.
Momir Savić
Kada su u maju 2010. godine pripadnici sudske policije došli na adresu u Višegradu na kojoj je bio prijavljen Momir Savić, tada već pravosnažno osuđeni ratni zločinac, nisu pronašli nikoga. Namjeravali su mu uručiti poziv za izdržavanje sedamnaestogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog ratnih zločina u Višegradu.
“Pobjegao ratni zločinac Momir Savić”, glasili su naslovi većine medija u BiH i regionu.
Momir Savić
Sud BiH za njim je raspisao potjernicu, ali od tada mu se gubi svaki trag. Momir Savić danas slobodno živi u Srbiji u koju je pobjegao prije nego je pravosnažno osuđen.
Savić je, imeđu ostalog, osuđen i za silovanja u Višegradu.
Svetozar Kosorić
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.
Svetozar Kosorić
Optužnica tereti Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.
Kosorić godinama slobodno živi u Srbiji koja nikad nije preuzela ovaj predmet.
Milisav Gavrić
“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenom 2016. godine srbijanskom tabloidu Alo.
Glavni lik ove priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.
“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mere da mi lekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lekove, leče me “Parovi” , kazao je tada Milisav Gavrić.
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH.
odbjegli optuženik za genocid Milisav Gavrić u “Parovima”
Prema navodima iz optužnice Gavrić je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.
“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno sa neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Dalje se u optužnici navodi da je optuženi, dana 12. jula 1995. godine, u gradu Srebrenica, učestvovao i pomagao u prisilnom nestanku jednog bošnjačkog civila, koji je zajedno sa još 16 bošnjačkih civila bio zarobljen u kući drugog civila. Kako se navodi u optužnici, optuženi Gavrić je istog dana, u krugu fabrike akumulatora, gdje su bili smješteni ranjenici Bošnjaci, izdvojio i izveo jednog civila kojem se gubi trag do 2003. godine kada je ekshumiran iz masovne grobnice u Zelenom Jadru 5, općina Srebrenica.. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno sa još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.
Za Gavrićem je raspisana crvena Interpolova potjernica. Uprkos tome, on je proteklih godina slobodno živio i radio u Srbiji.
Narko bos Edin Gačanin Tito sklopio je sporazum sa nizozemskim pravosuđem, potvrdila je njegova braniteljica Laura Versluis za medije u toj državi.
On je 1. novembra priznao krivicu, a Sud u Rotterdamu je 16. novembra prihvatio sporazum i osudio vođu moćnog kartela na sedam godina zatvora i milion eura kazne. Gačanin je, prema informacijama Istrage, priznao krivicu pod uslovom da kaznu zatvora izdržava u Dubaiju, Nizozemskoj ili u Bosni i Hercegovini.
U preside je navedeno da je Gačanin priznao da je u Evropu, preko luke Roterdam uvezao 2,5 tona kokaina i oko 7,7 tona hemikalija za proizvodnju kristalnog meta.
Podsjećamo, u novembru prošle godine, na osnovu potjernice iz Nizeozemske Edin Gačanin Tito uhapšen je u Dubaiju, ali je vrlo brzo, pod sumnjivim okolnostima pušten na slobodu.
“Ova hapšenja su vrhunac paralelnih istraga koje se vode u Španiji, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima uz potporu Europola. OVa kriminalna mreža uključena je u krijumčarenje droge velikih razmjera i pranje novca”, saopćeno je tada iz EUROPOL-a.
Policijske agencije tada su saopćile da je “opseg uvoza kokaina u Europu pod kontrolom i zapovjedništvom osumnjičenih bio je ogroman, a policija je tokom istrage zaplijenila preko 30 tona droge”.
Istraga.ba godinama je pisala o kartelu Tito i Dino kojim rukovodi Edin Gačanin Tito kojeg su u Dubaiju čuvali bivši pripadnici Federalne uprave policije iz Sarajeva.
Tito je godinama živio u Dubaiju gdje je blisko sarađivao sa Ridouanom Taghijem, Richardom Riquelmeom, Raffaeleom Imperialeom, Noufalom Fasih zvanim “Mr. Couscous”, koji je član kriminalne skupine iz Sjeverne Irske okupljene oko porodice Kinahan.
Richardo Riquelme je 2017. godine uhapšen u Čileu odakle je izručen Nizozemskoj gdje je osuđen na 11 godina zatvora. Marokanac Ridouan Taghi je u decembru 2019. godine uhapšen je u Dubaiju i izručen Nizozemskoj gdje mu se sudi za nekoliko ubistava. Naoufal “Belly” Fassih uhapšen u Irskoj i izručen Nizozemskoj gdje je osuđen na 18 godina zatvora. Rafaele Impriale Pasta, vođa isalijanske mafijaške organizacije Camora, uhapšen 4. avgusta 2021. godine u Dubaiju i čeka se njegovo izručenje Italiji. Na slobodi su ostali još Daniel Kinahan iz Sjeverne Irske, ali i Tito Gačanin koji je misteriozno pušten.
Edin Gačanin Tito je za svoje poslove često angažirao bh. državljane, a, prema dokumentima koje je Istraga objavljivala, kontrolisao je isporuku velikih količina kokaina iz Perua u Evropu i Aziju. Ovaj kartel je, prema procjenama istražnih organa, prometovao kokainom vrijednim 23 milijarde eura. Obruč oko Tita se počeo stezati kada je u Peruu uhapšen bh- državljanin David Cufaj. ponat kao Raul.
schema peruanske policije: Tito na vrhu kartela
O je uhapšen u Peruu zbog krijumčarenja oko dvije tone kokaina. Taj kokain je trebao prokrijumčariti u Evropu za osobu kodnog imena Tito. Navedeno je to i u presudi suda u Peruu.
Edin Gačanin Tito je bh. državljanin koji je narko biznis započeo u Nizozemskoj gdje je godinama živio. Nakon što je postao jedan od najmoćnijih narko bosova, Gačanin je preselio u Dubai gdje je sarađivao s Imperialeom i porodicom Kinahan. U septembru 2016. godine Gačanin je posljednji put bio u BiH gdje mu je domaćin bio sarajevski biznismen Gordan Memija. Tada su ga čuvali pripadnici Specijalne jedinice Federalne uprave policije. Neki od tih policajaca kasnije su preselili u Dubai gdje su bili lično obezbjeđenje Edina Gačanina Tita.
Harun Sadiković, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Edin Gačanin Tito
Ova fotografija je nastala početkom januara prošle godine u Dubaiju. Objavljena je na Instagram profilu Haruna Sadikovića. Krajnje desno, iz vaše perspektive je Edin Gačanin. Do njega je, ovaj bez kose, Ibrahim Miladin. Sa desne Miladinove strane je Dženis Kadrić. Krajnje lijevo je Harun Sadiković. Da kratko podsjetimo. Ibrahim Miladin je bio pripadnik Specijalne policije Federalne uprave policije.
Primljen je, pisali su mediji, posredstvom bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. I Dženis Kadrić je bio pripadnik Specijalne jedinice FUP-a. Obojica su sada na „tjelesna straža“ Edina Gačanina Tita. Vođu narko kartela su pratili i u septembru kada je 2016. godine godine kada je on boravio u Sarajevu.
Izvještaj FUP-a: Memija dočekao Tita
Gačanina je, tada, na sarajevskom aerodromu dočekao biznismen Gordan Memija, čija je firma rentala i automobile u kojima vozio Tito sa pratnjom, koju su, uglavnom, činili pripadnici Federalne uprave policije. U znak zahvalnosti, Gačanin je donirao skupocjenu opremu Specijalnoj policiji, a donacija je proknjižena preko bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je, tada, dobio jedan komplet opreme. Osim toga, Gačaninov drugi pratilac Ibro Miladin (bio) je prijatelj Gordana Memije, biznismena koji je, prema vlastitom priznanju, dočekao Tita na aerodromu i kojem je iznajmio automobile za vožnju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Izvještaj FUP-a: Memija dočekao Tita
Osim sa Memijom, Edin Gačanin Tito povezan je i sa visokopozicioniranim kadrovima stranke Narod i Pravda, za šta postoje relevantni dokazi u Sky aplikaciji.
Biznismen Gordan Memija je, prema istrazi i vlastitom priznanju, dočekao Edina Gačanina i iznajmio mu automobile i hotelsku sobu u Sarajevu, a pripadnici FUP-a su ga čuvali. Među federalnim policajcima koji su čuvali Edina Gačanina Tita u Sarajevu bio je i Dražen Čobović. U pitanju je prijatelj miniostra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića i Gordana Memije koji je s njima putovao i na hadž.
Ministar Elmedin Konaković, Titov čuvar Dražen Čobović i Gordan Memija, ministrov kum i Titov prijatelj
Dražen Čobović će kasnije napustiti FUP i otići u Dubai gdje je bio čuvac Edina Gačanina Tita. Međutim, ubrzo se vratio i sada živi u Sarajevu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
