Kolumne

Izbori u Mađarskoj i Srbiji: Za Rusiju spremni

U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

Prioriteti

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…

”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.

Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”

Oni mogu mirno spavati

I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.

Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.

Pomoz’ Bog, Kajganiću: Kad će optužnice za rušenje ustavnog poretka?

Živjela Srbija, živjela Republika srpska, živio srpski narod, izgovorio je danas Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu tokom obraćanja učesnicima parade neustavnog 9. januara. A paradirali su nedaleko od Sarajeva ešaloni MUP Rs, uposlenici javnog sektora, sportisti, studenti…

Čule su se i dvije himne, Rs-a i Srbije. Došli su gosti iz Srbije, Crne Gore. Iza Dodikovih leđa sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Danilo Vučić, i ratnog zločinca Ratka Mladića. Saradnika Slobodana Miloševića sadašnji šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić.

U samo nekoliko minuta Dodik je u istom obraćanju govorio o miru i slobodi, ali i zaprijetio da policija entiteta RS nikome neće dati da kroči na teritoriju tog entiteta. Samo nekoliko metara dalje nalazi se zgrada Državne agencije za istrage i zaštitu kojom rukovodi Dodikov kadar Darko Ćulum. Dakle, SIPA-i je jasno poručeno šta mogu, a šta ne.

Zagrmio je kako je Rs spremna da brani svoju slobodu. Ali je pitanje od koga. I kako mu to poruči danas Ambasada SAD Rs će samo uništiti sebe i one oko sebe željom o nezavisnosti.

Policija na koju se danas poziva Dodik činila je stravične zločine tokom agresije na BiH zajedno sa Vojskom Rs. U toj policiji ima i poneki Bošnjak. Kako se oni osjećaju kad im predsjednik entiteta poručuje živio srpski narod na srpskom teritoriju.

Dalje je poručio da „ovaj prostor pripada Srbima“, a da su u BiH ostali zato što su morali.

„Kriminalci iz međunarodne zajednice već nekoliko decenija pokušavaju da nam uzmu slobodu“, kazao je Dodik.

Ponovo je iskalio svoj bijes prema Ustavnom sudu BiH, ali ne i prema Tužilaštvu BiH i Sudu BiH. Naprasno je iz Dodikovih izjava nestalo sve ono što je govorio prethodnih godina.

Od glavnog tužioca Tužilaštva BiH, nekadašnjeg pripadnika MUP RS, Milanka Kajganića ovih dana ni traga ni glasa. O 9. januaru Tužilaštvo BiH ne odgovara na medijske upite. O provođenju istraga protiv onih koji ne samo da ne provode odluke Ustavnog suda BiH već šire i mržnju poručujući svima drugima u entitetu RS da nisu dobrodošli jer nisu Srbi također  ni glasa.

Nismo danas vidjeli ni patrole EUFOR-a u blizini Istočnog Sarajeva. Ali zato je MUP RS tražio informacije o navodnim aktivnostima Zelenih beretki. Umjesto suprotno, da se agencije i ambasade bave proruskim grupama koje su danas bile u Istočnom Sarajevu, opet je svjetlo usmjereno na Sarajevo, boračke organizacije, udruženja žrtava koji su pretrpjeli značajne ljudske i materijalne gubitke. Kao da je nekome danas trebalo da iz Sarajeva krene bilo kakva varnica. Tada bi se sigurno probudilo i Tužilaštvo BiH.

Isto to tužilaštvo nema još nijedne optužnice za ubistva Sarajlija, djece na igralištima, u redovima za vodu i hljeb. Ali zato imamo suđenja za legitimni vojni cilj u slučaju Dobrovoljačka. Na dan neustavnog 9. januara general Armije RBiH Atif Dudaković na Sudu BiH brani se zbog odbrane BiH od agresora.

Danas bi Dodiku možda imali štošta reći i oni koji bi da su imali sreće da prežive granatiranje, snajpere, žive lomače, genocid. Možda bi neki od njih bili državni tužioci s integritetom i bez oraha u džepu procesuirajući rušitelje ustavnog poretka BiH.

Drugi bi mu, da su preživjeli, rekli da je BiH jedna država, međunarodno priznata i da krvavu agresiju su upravo započeli oni koji su tog 9. januara 1992. proglasili srpsku republiku, a među njima i Dodik koji se time ponosi.

Prisjećam se kako je prije nekoliko dana dok je u istu ravan stavljao 9. januar i samoproglašenje Rs-a i 1. mart 1992. koji je donio međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, u Doboju iza Dodikovih leđa šutio Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a.

Isti taj Nikšić ubjeđivao nas je prije nekoliko dana kako ga je na jednom sastanku Dodik podsjetio na onog starog od prije 10-15 godina. Čuje li Nikšić šta sada govori Dodik, da li je čuo današnje poruke sa neustavnog 9. januara. Ili možda Nikšiću eho Dodikovih riječi dolazi sa zakašnjenjem od 10 godina. Da li bi Nikšić u ovakvu BiH u kojoj jednim njenim dijelom vedri i oblači Dodik pozvao svoje dijete da se vrati. Bit će prilike pa ćemo ga pitati.

I danas kada EU, Ambasada SAD i sav civilizovan svijet osuđuje Dodika i dodjelu ordena ratnom zločincu Vladimiru Putinu, Tužilaštvo BiH šuti.

Šute i koalicioni partneri koji su do kraja ove sedmice spremni dati kadrove u Vijeće ministara BiH i početi s dozvolama za Dodikove projekte.

Historija će na neki način sve nas zapamtiti. Neke po dobrom neke po lošem, ali najviše historija pamti one koji su izdali državne interese i njene narode za parče vlasti i vlastitog interesa.

(NAP)

Kolumna Seada Numanovića: Od Prijedora do Neuma – Čovićeva i Dodikova islamofobija

U Prijedoru su danas iz petnih žila navijači skandirali Ratku Mladiću.

To je onaj što je na doživotni zatvor osuđen u Hagu zbog ratnih zločina genocida, nehumanog postupanja, kršenja Ženevske konvencije… Izvan svake razumne sumnje Tribunal u Hagu osudio ga je na najtežu moguću kaznu.

I cijeli svijet je prihatio tu neporecivu činjenicu.

Osim (bosanskih) Srba. Za njih je on neupitni “heroj”, borac za “srpsku stvar”. Junak.

Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, načelnik Neuma zaprijetio je da će srušiti jedinu džamiju u svojoj općini – onu u selu Rabrani. Kaže da “neke stvari” nisu urađene po zakonu.

Možda i nisu.

Da ostavimo po strani birokratske zavrzlame neumskih vlastodržaca. I hajmo prihvatiti da se sruši dio džamije koji je – eto – napravljen “mimo zakona”. Uz uslov da se poruše i drugi vjerski objekti ili simboli koji su napravljeni nelegalno. Poput – na primjer – velikog križa iznad Mostara.

Da vidimo toga ko će iz redova onih odakle dolazi i načelnik Neuma prihvatiti takav dogovor.

Nema ga! I neće ga za našeg života biti.

Svjedočimo sve vidljivijem frontalnom udaru na neka od osnovnih prava Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

U dijelovima gdje su manjina izloženi su sistemskoj diskriminaciji. Njihovo bistvovanje, makar bili i najbolji građani svojih lokalnih zajednica, iritirajuće je za ogromnu većinu. Naprosto, njima je krivo što “posao nije završen kako treba kad se moglo”. Odnosno, što nisu zatrti.

Glasovi iz tih većina koji upozoravaju da je takav narativ opasan i poguban sve su tiši i rjeđi.U frontalnom udaru sve se manje biraju sredstva.

Politički lider bosanskih Srba ne trepnuvši slaga da je Sarajevu izbrisalo ulicu Srđana Aleksića.

Od svih vajnih bošnjačkih političkih dika više nego šarenolikog spektra, uzvratila mu je samo gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić kratkim i jasnim demantijem.

Koliko je ljudi ne samo u Sarajevu, već i širom BiH vidjelo taj demantij?  A koliko je ljudi odmah povjerovalo Dodiku i neće prihvatiti istinu da je opet slagao?! Ogromna većina!

Laž je postala temelj ne samo njegove politike.

Kada se nema suvislih argumenata za svoj nacistički narativ, laž postane prirodni odabir. Ona je pokriće istine da se, ovako ili onako, Bošnjake mora očistiti, eliminirati ili pokoriti. I time ukloniti “neevropski narod” sa evropskog tla.

Za Bošnjake u Prijedoru i Neumu, presuda je davno napisana.

I nema pravnog sistema tamo kojem se oni mogu obratiti i dobiti zaštitu svojih prava.

Niti ga je bilo.

A Prijedora i Neuma danas imamo na svakom ćošku. I možemo do besvijesti nabrajati – od ugovora s Islamskom zajednicom do uskraćivanja bošnjačkoj djeci u Liplju najosnovnijih ljudskih prava.

Nepravda je svakodnevica Bosne i Hercegovine.

Metastazirala je i kao nikad prije prijeti nestankom ove države. Na nju su izgleda svikli i predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ili (ne)svjesno u svemu učestvuju ritualnim slijeganjem ramenima i traženjem izgovora za “krivcima na svim stranama”.

Bošnjački politički vrh nikada nije bio podjeljeniji. Lične ambicije i animoziteti su iznad svakog principa.

Stvara se vrlo opasno stanje.

(politicki.ba)

Komentar Seada Numanovića o napadima na reisa Kavazovića: Sabur je “iscurio”

“Sva sreća da lideri drugih vjerskih zajednica ne siju mržnju i prijetnje, ali za svaku osudu je i ovaj jedan”, reče predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović.

Teško da ima veće laži izrečene u javnom prostoru u dužem vremenu!

Cvijanović je zadnja (ne i posljednja!) u nizu horskog i koordiniranog obrušavanja na reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina Kavazovića.

Ova njena antologijska izjava prepuna gluposti i beščašća odražava ono što se u tim političkim krugovima misli ne samo o Kavazoviću, već i Bošnjacima u cjelini.

Ona je vrhunac sistemskog nastojanja dehumanizacije Bošnjaka.

Prethodi joj preduga historija napada, ponižavanja, spletki, najbrutalnijih kršenja zakona, principa, udaranja na zdravi razum, nepravde…

Frustracija se u Bošnjacima gomila već decenijama.

I sada je proključala. Pod kožu više ne može!

Sve su glasniji zahtjevi da se prekine s sve aktivnijim provođenjem velikodržavnih politika i napadima na Bosnu i Hercegovinu.

Bošnjaci se sve manje libe reći šta im je na srcu. I neće više popuštati “zarad mira u kući” koja im je već žestoko devastirana.

A druge kuće nemamo. Niti hoćemo da imamo. Ova je i naša i u njoj nas više ne može samo podrazumjevati. I nije nam dovoljno samo “pravo da živimo u Bosni i Hercegovini”, kako ne tako davno reče jedan visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH.

Dotjerani smo do zida!

Glupi nismo! Vidimo i više nego dobro šta se dešava. Vidimo kako se sve otvorenije plete omča koja se hoće staviti na naš vrat. Vidimo i kako se udovoljava ekstremistima, diktatorima, autokratama…

Nemamo više sabura! Iscurio je kroz očajnička, prijateljska upozorenja da nas se ne ponižava, da nam se ne nameće krivica samo zato što smo svoji na svome, što smo preživjeli i odbranili se kada niko nije vjerovao da to možemo, plativši krvavu cijenu, što želimo pravdu koju smo davno zaslužili…

I ne zanima nas više šta će ko reći, kako će naše uspravljanje kičme ocijeniti.

Dosta je više!

(politicki.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Bakire, pazi, snima se (II)

Svako zlo za neko dobro, najnovija je mudrost Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji se prošle sedmice odlučio obračunati sa vlastitim izjavama. U te je svrhe iskoristio Facebook (mada mi je nekako više za TikTok) i brutalno napao kolegu Amira Zukića, urednika i voditelja N1, i mene. Krivi smo! Kolega Zukić je intervjuirao lidera SDA u svojoj emisiji Pressing, a ja sam pažljivo gledala njegov dvostruki nastup (noć ranije je dao intervju BIR TV-u) i analizirala ga. Sramotno! I nedopustivo!

Selam i luzerima zakrvavljenih očiju …

Zato je Bakir Izetbegović odlučio da nas pouči, usput nas grubo optužujući jer se njemu nisu dopala ni Zukićeva pitanja ni vlastiti odgovori, koje sam ja, drznica, brižljivo iscitirala. I kako to obično u vizuri SDA biva, nije kriv Izetbegović što se razotkrio u intervjuu, krivi su novinari. A da bi se krivnja dokazala i nas poučilo, da ne kažem ušutkalo, tu je armija esdeaovskih botova koja je orkestrirano nasrnula na nas svojim već prepoznatljivim manirom prijetnji, psovki, uvreda i svega potrebnog i već viđenog u operaciji radikalizacije Bošnjaka koju vrh SDA provodi s ciljem da po svaku cijenu ostane u nekoj kombinaciji za vlast. To je to dobro, za koje se Izetbegović bori, protiv zla – kolege Zukića i mene. Pa da vidimo šta ga to najviše boli.

”Unatoč pokušajima voditelja da me upornim upadicama i prekidanjima omete”, veli Izetbegović, “cijeni” da je uspio “demantovati i niz neutemeljenih tvrdnji koje je voditelj uporno unosio u pitanja kao gotovu konstataciju”. Nažalost, kaže, jednu nije: “Radi se o tezi voditelja da je moja supruga, parafrazirajući izjave Amora Mašovića, prijetila glasačima da će završiti u masovnim grobnicama ako budu glasali za druge, a ne za SDA.” Po Bakiru, “i Mašović i Sebija Izetbegović su upozoravali da nejedinstvo i konflikti unutar bošnjačkog korpusa mogu narod povesti stazama koje vode u nova stradanja”, pa zato nudi i link koji to dokazuje. “Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i luzere zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli groznim putevima koji će ponovo ako uspiju, kako reče naš Amor, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, rekla je Sebija Izetbegović (dokaz: Bakirov link). I kad smo već kod tog čuvenog snimka – ne samo Mašović i supruga već listom kandidati i govornici SDA jednako ponavljaju parolu “Izetbegovića za predsjednika”, uprkos činjenici da nije riječ o stranačkim, SDA izborima, već o općim izborima u BiH, koja po Ustavu nema predsjednika. Ni CIK, niti bilo koji promatrači kampanje i samih izbora, nisu reagirali na ovo grubo kršenje pravila, zakona i Ustava BiH.

No, ostanimo malo kod nejedinstva i konflikta unutar bošnjačkog korpusa, koje Izetbegović fakturiše novinarima, naročito meni, jer sam reagirala na njegovu (samo)hvalu kako je on inicijator pospremanja paradžemata u BiH. I opet ću: neukusno je, bahato i arogantno zloupotrebljavati Islamsku zajednicu u političke svrhe. To sam oduvijek tvrdila i opet ću. A lider SDA to redovito radi, upravo na taj način atakujući na jedinstvo bošnjačkog korpusa, podvaljujući tezu kako su Bošnjaci bez članske karte SDA nelegitimni otpadnici svog naroda i izdajnici. Pritom se SDA, uz pomoć svojih botova, bacila na radikalizaciju Bošnjaka, pa jednako prijeti haosom i nemirima ako izostane iz vlasti. Istu armiju je upregla i u obračun sa OHR-om i Zapadom, naročito ciljajući SAD, koje Izetbegović na BIR-u nije štedio, da bi kod kolege Zukića reterirao, valjda zbog publike. Srećom i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, upravo je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović – i prošle sedmice, prilikom susreta sa američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem – nedvosmisleno iskazao privrženost američkoj politici u BiH, podsjećajući na značaj podrške i pomoći SAD-a našoj zemlji. Ne kažem da se Rijaset uspio u potpunosti ograditi od zloupotreba IZBiH od strane SDA, samo ukazujem na činjenicu da je u vrhu IZBiH očito osviješten problem beskrupulozne političke manipulacije za kojom sve češće poseže SDA u svojim obračunima sa neistomišljenicima. A dokle dobacuje potreba Bakirovih radikalnih botova da u pomami za SDA vlašću ne biraju sredstva, pokazuje i nedavno priopćenje Rijaseta koji se ogradio od “anonimnog pamfleta kojim se pozivaju ‘svi patrioti, borci, studenti, rudari, klubovi, službenici, svi Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci’ na proteste protiv ‘nametanja aparthejda kroz ustavna rješenja na račun Bošnjaka’. Na pamfletu se nalazi i ime reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, što je gruba zloupotreba imena najvišeg duhovnog autoriteta Bošnjaka.” Anonimni pamflet je samo jedan od mnogih iz radionice izvjesnog Jasmina Mulahusića, neskrivenog mrzitelja svega što nije iz SDA i podstrekača obračuna Bošnjaka kako sa Srbima i Hrvatima u BiH, tako i sa Bošnjacima koji ne dijele Bakirove svjetonazore.

Propuštena lekcija

”Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je”, objašnjavao je svojevremeno osnivač SDA i Bakirov otac Alija Izetbegović. Njegov je sin očito propustio ovu lekciju, pa danas – kao primjer luzera zakrvavljenih očiju – ne preza ni od sile koju u ime SDA provodi potpredsjednik FBiH, general Refik Lendo. Usuđujem se ustvrditi da to čak i nije najveći problem, već poistovjećivanje ovdašnjih Bošnjaka, mahom muslimana, sa onom istočnom praksom koja znači nesmjenjivost s vlasti. To je teret koji ovoj zemlji i njezinim Bošnjacima nameće Izetbegović sin, trošeći pritom posljednje mrvice vjerodostojnosti stranke koju je osnovao njegov otac. No, to je već problem SDA, a problem BiH će biti ukoliko SDA zaista posegne za haosom i mrakom kojim prijeti. Da nailazi na plodno tlo, svjedoči i podatak da su samo kolege iz Avaza reagirale na Izetbegovićev napad na novinare. Hvala im. I hvala svima koji su – neki javno, većina privatno – izrazili podršku Amiru i meni, ističući vlastito zalaganje u borbi protiv medijskog i svakog drugog mraka kojim lider SDA maše.

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Milatović ima jasan plan – desetinama hiljada muslimana iz dijaspore treba oduzeti pravo glasa. Eto ideje za Schmidta!

Pogledajte, molim vas, ovu objavu. Pogledajte kako izgleda ogoljeni fašizam.

Ljudi o kojima “Alternativa” govori su crnogorski iseljenici iz Zapadne Evrope. To su ljudi koji su crnogorski državljani. Oni imaju pravo glasa. I to pravo nemaju manje od mene ili od fašista iz “Alternative”, niti njihov glas vrijedi manje od našeg.

Ti ljudi, koje po mišljenju Milatovićevih podržavalaca treba spriječiti da glasaju, a koje, ako ipak glasaju, valja privesti na granici i oduzeti im državljanstvo su, eto šta ćeš, zalomilo se – dominantno Bošnjaci. A ima  i Albanaca. Ti ljudi su, kako bih vam rekao, nije da je bitno, ali tako se potrefilo – muslimani.

I onda kažu da nema napretka… Ovi će legitimisati ljude, “analizirati imena osoba” i oduzimati im državljanstvo. Kada su njihovi prethodnici i ideološka sabraća “analizirala imena osoba” u Štrpcima, analizirane su pobili. Šta reći: Štrpci 2.0. “Srećno Jakove!”

Nekakav Dritanov pitbul, Jakupi, koji nešto radi u nekakvom ministarstvu, takođe je, u ime države, zaprijetio crnogorskoj dijaspori.

Velikosrpska propagandna platforma “Vijesti” iseljenike je optužila da su korumpirani – da od Mila uzimaju pare kako bi došli u Crnu Goru i glasali za njega. Dijapora je, dakle, poručuju “Vijesti”, korumpirano govno koje će sve uraditi za sitne pare.

Što je, zapravo, ako malo razmislite o tome, genijalna teza. Širom svijeta ljudi odlaze u bogatije zemlje pa svojima u siromašnoj domovinu šalju pare. Samo je u Crnoj Gori drugačije. Kod nas, po Milatovićevim podržavaocima, ljudi odu u Luksemburg, tamo se obogate, kupe kafiće, fabrike i hotele, pa uzmu 100 eura od Mila da glasaju za njega. Eto kolika je to fukara – ako vjerujete “Vijestima”. Čiji je vlasnik, Miodrag Perović, podržao Amfilohijeve litije jer je u njima vidio “emancipatorski potencijal”. Tako je rekao, očiju mi. Čiji drugi vlasnik, Željko Ivanović, mene zove “mula Andrej” jer ja, ko biva, za ukus četnika previše volim muslimane. I za razliku od njegove novine mislim da i muslimani moraju imati pravo glasa.

Kada je prije sedmicu-dvije grupa građana Cetinja održala protest zbog promotivnog skupa Jakova Milatovića u tom gradu, sve su se zapadne ambasade oglasile u osudi tog protesta. Izrazile su ambasade zabrinutost za demokratski proces u Crnoj Gori. Francuski ambasador je protestante nazvao fašistima.

Mislite li da se koja od tih ambasada oglasila sada, kada se vrši skandalozan pritisak na crnogorske iseljenike da odustanu od svog prava da glasaju? Ramazan vam je, ne valja ‘sovati, pa se neću izraziti precizno.

Elem – nije. Kada država i ostala ološ prijeti dijaspori da će im oduzeti državljanstvo ako glasaju, to nije prijetnja demokratiji.

Predsjednički kandidat Milatović ima jasan plan kako da se to – da muslimani glasaju – ubuduće ne dešava. Iznio ga je, kakvo iznenađenje, tokom intervjua na televiziji „Vijesti“.

Plan je jednostavan. Desetinama hiljada muslimanima iz dijaspore treba oduzeti pravo glasa. To pravo treba dati desetinama hiljada ljudi iz Srbije i entiteta Republika Srpska. Etničku strukturu biračkog tijela treba promijeniti tako da pobjeda srpskog kandidata na svakim sljedećim izborima u Crnoj Gori bude garantovana.

Eto ideje za Schmidta. Ako opet bude problema da nametne vlast HDZ-a i dritanoida, eto rješenja – oduzeti bošnjačkoj dijaspori pravo glasa. Ako koji ipak glasa, hitno mu oduzeti državljanstvo. Ovo što je Schmidt uradio je efikasno – štelovati sistem tako da glas Hrvata vrijedi više od glasa Bošnjaka. Ali mjesta za poboljšanje uvijek ima. Još efikasnije je zabraniti Bošnjaku da glasa, kao što sada pokušava crnogorska vlast.

U tom smislu su fašisti iz “Alternative” ne samo alternativa, nego i avangarda.

To da Balkanci jednoga Njemca podučavaju finesama naprednog fašizma samo naizgled je paradoksalno. Ideje su kao voda: neprekidno kruže u prirodi. Ideja potekne sa jednog mjesta, pa se tamo izmijenjena vrati. Pripadnici Ku Kluks Klana, pedesetih godina XX vijeka u Alabami, recimo, imali bi šta da nauče od načina na koji vlasti i brižni građani RS-a zastrašuju i zlostavljaju povratnike. Kristalna noć i Marš na Rim su, kako bi se reklo, zlatni standard fašizma – to ne sporim. Ali ipak, tvrdim: svaki živi naci-fašista ima šta da nauči od crnogorske vlasti koja je ljudima naumila oduzimati državljanstvo zato što ne glasa za njih.

Gledajte… Da li znate da danas ne bismo imali francuska vina da nije otkrivena Južna Amerika?

Priča koju ću vam ispričlati nije tačna, ali je istinita. Francuske sorte grožđa su svojevremeno izvezene u Južnu Ameriku. Kada je bolest doslovce uništila, zatrla francuske vinograde, francuske su sorte grožđa u postojbinu vraćene iz Čilea, Argentine… Kao bi se reklo – francuske su se sorte u Francusku vratile iz dijaspore.

(Slobodna Bosna)

Dodikov državni udar na evropskom putu: Da li je neko vidio tužioce, reformatore i ambasadore? Ako nije, zovite miliciju – Dragana Miokovića!

Gdje je sada Milanko Kajganić? Onaj glavni državni tužilac čije je imenovanje pozdravila Ambasada SAD-a sve sa ambasadorom Michaelom Murphyjem na čelu?  Sjetimo se onog tvita od 20. oktobra 2022. godine.

“Čestitamo Milanku Kajganiću na njegovom imenovanju na poziciju glavnog državnog tužioca BiH. Sjedinjene Američke Države nastavljaju raditi na osiguranju nezavisnosti Državnog tužilaštva i cjelokupnog kaznenopravnog sistema BiH”.

Sjetimo se i toga da je Kajganić postao glavni tužilac nakon što je njegova protukandidatkinja Diana Kajmaković diskvalifikovana stavljanjem na američku crnu listu.

Šta ćemo sada? Milorad Dodik i Narodna skupština Republike Srpske su suspendovali Ustavni sud BiH na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH je krivično djelo. Gdje je onaj Milanko Kajganić iz Murphyjeve čestitke?

Gdje je sada Christian Schmidt? Gdje je onaj visoki predstavnik za Bošnjake koji dijeli ordenje sa ratnim zločincima? Hoće li deblokirati rad institucija Bosne i Hercegovine? Da li će suspendirati Ustav Republike Srpske? Da li će smijeniti Milorada Dodika, Nenada Stevandića i sve one koji djeluju suprotno Deytonu?

Gdje je nestala Borjana Krišto, čelnica najbrže formiranog Vijeća ministara u historiji? Ima li vremena od rješavanja hrvatskog pitanja da rješava pitanja od vitalnog interesa za državu čiju Vladu predvodi?

Gdje je Elmedin Konaković? Novi pregovarač. Hoće li skoknuti do Laktaša na utakmicu Igokee? Hoće li otići u onaj Dodikov rakijski podrum da svojeručno lajka Dodikove izjave? Gdje su sad njegovi k…. i palci? Pije li Dodikova priča više vode? Ili Sarajlije već danima ne piju vodu, jer Trojka najbolje upravlja svim i “svačijim”

Gdje je Edin Forto? Posljednji put kada je zapucalo u Sarajevu on je, po vlastitom priznanju u američkim medijima, pobjegao “kroz rupu u zemlji” (tako je nazvao sarajevski tunel). Forto i Njegova stranka traže sankcije za Dodika. Kojeg Dodika? Onog što ja Forto u Rezimeu FTV-a u januaru ove godine nazivao evropskim čovjekom čija je stranka spremna zauzeti “evropski kurs”.

Ima li gdje živog Zukana Heleza? Gdje su mu oni što će gađati glinene golubove? Gdje su mu ona dva američka helikoptera što nije nabavio?

Gdje je Johann Sattler? Šef Delegacije Evropske unije prema kojoj nas nova vlast predvođena Dodikom i Čovićem ubrzano vodi? Ima li kakvih pohvala za “najbrže formirano Vijeće ministara”?

Gdje je Nermin Nikšić, federalni premijer? Da li je još pri stavu da je Dodik onaj stari? Ili je neki novi Dodik? Od kojeg ustupci prave graditelja BiH? Hoće li mu dati UIO? Elektroprijenos? Hoće li mu dati Institut za mjeriteljstvo? Službu za poslove sa strancima? Agenciju za lijekove? Šefa operacija u OSA-i? Šefa istraga u SIPA-i? Ah, da, to mu je već dao. Ima li nešto drugo?

Eno i Damir Mašić se pita hoće li reagovati Schmidt ili je on samo visoki predstavnik za Federaciju BiH? haha I Mašić zna biti duhovit. Rijetko. Ali zna.

Ima li kakvog pisma od Denisa Bećirovića? Nekog Storyja na Instagramu?  Nekog prigodnog videa ispred američkog Kongresa u Washingtonu? Neke poruke iz Brisela? Ma, da. On je već ispunio obećanje i odradio turu “Brisel-DC”. Sada naknadno pametuje o Schmidtu. Kao opozicionar.

Gdje je pravni ekspert Nedim Ademović? On je ono dobar sa Christianom Schmidtom. Možda bi mogao neku “bonsku ovlast” isposlovati. U Federaciji.

I, još jednom – gdje nam je Milanko Kajganić? Sve se bojim da bi odgovor mogao glasiti – eno ga sluša upute Džermina Pašića i  Dubravka Čampare kako se obračunati sa mafijom u u Sarajevu (bez diranja NiP-ovi, SDP-ovih i NS-ovih kadrova).

Ako se niko ne javlja – zovite miliciju. Dragana Miokovića. Jer Dodik je njemu “MOJ”.

Kolumna Senada Avdića o Konakovićevom “live pressu” i Vučićevom Open Balkanu: Selma Bajrami Mubarek olsun

Kakvo tijelo ima Selma Bajrami, uglavnom je poznato žiteljima regiona, erotskim fantastima i muzičkim fanaticima turbo-folk žanra. (Uzgred, u povjerenju: tijelo joj je još uvijek ama-ha.) Nije, međutim, poznato, nikome, pa ni ljudima u Srbiji kakvo i koje biračko tijelo ima Aleksandar Vulin, donedavni direktor srbijanske Bezbednosno-obaveštajne agencije čiji je status upitan poslije ostavke koju je podnio nakon što ga je administracija Sjedinjenih Američkih Država „turila“ na svoju „crnu listu“. Za Vulina i njegovu patuljastu, odnosno nepostojeću pseudoljevičarsku strančicu nikada niko nije glasao, njegov legitimitet se isključivo oslanja na dobru volju onoga koji se u Srbiji za sve pita, predsjednika Aleksandra Vučića.

CARSTVO ZA KONJA

Jedina trenutno vidljiva funkcija bivšeg srbijanskog multipraktik ministra svega, odbrane, policije, socijale i na koncu šefa (kontra)obavještajnog aparata, je ona koja mu je nedavno udijelio Milorad Dodik kada ga je imenovao za senatora Republike Srpske. Zli jezici i još maliciozniji cinici tvrde da je rimski imperator Kaligula prakticirao suptilniju i humaniju kadrovsku politiku od svog kolege iz Laktaša kada je za senatora imenovao svog najdražeg konja Incitata.

Nakon što je početkom godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović odbio dolazak na malu, neustavnu seosku priredbu u Banja Luku, Dodikov dvonožni senator ga je podsjetio na drevnu grčko-rimsku mudrost: „Kome je srpski svet pretnja, njemu je Velika Albanija budućnost“.

A dobro se zna ko je danas, nakon što je premijer Albanije Edi Rama u nekoliko navrata poručio da mu je previše i ovakve Albanije, bez (kosovskog) filtera, ko je dakle najveći, a možda i najpodliji eksponent i propagandist Velike Albanije: Selma Bajrami, glavom i tijelom!!! Ona je sve velikoalbanske iredentiste, sa sve Albinom Kurtijempobijedila za prsa! Sa Kurtijem se još nekako i može, umiriš  ga tablicama, baciš mu kosku od pravosuđa i policije, podmitiš ga elektroenergetskim sektorom, potkupiš monetarnom suverenošću i on miran i zadovoljan. Ali, gospođica Bajrami, ta ne miruje, nego vrcka, skače, provocira, zakuhava i naročito miješa, sve u šesnaest! Objašnjavajući zbog čega je u vrijeme dok je još bio živ zabranio estradnoj radnici ulazak u Srbiju, Vulin je kazao: „Ne možete pokazivati simbole Velike Albanije i uzimati novac u Srbiji“. Potom je posegnuo za još jednom u kamen zakovanom mudrošću iz kosovsko-ilirskog ciklusa: „Kome je Velika Albanija ponos, Srbija ne treba da mu bude tezga“!

MIRIS KIŠE NA OTVORENOM BALKANU

Prije Selme Bajrami koja je vraćena sa beogradskog Aerodroma, „tarabu“ za ulazak u Srbiju je fasovao glumac i pisac Feđa Štukan. Njega su, kako je kazao, srpski graničari tretirali kao ozbiljnu prijetnju ustavnom poretku susjedne zemlje i na tu okolnost ispitivali, zlostavljali dvadesetak sati. Ne zna se na koju je okolnost nešto ranije na jednom drugom graničnom prelazu bio izbačen iz saobraćaja i ubačen u policijsku proceduru i provjere hrvatski pisac Ante Tomić.

Aleksandar Vulin nije preuzeo na sebe odgovornost za ove dvije svinjarije, ali je, prema kasnijem pisanju Tomićevom, on na Vulinovu intervenciju pošteđen daljnjeg „peglanja“. A poznata stara vojvođansko-bunjevačka istina glasi: ne može te osloboditi niko osim onoga koji te je uhapsio.

Na beogradskom Aerodromu Nikola Tesla, inače u vlasništvu Francuza, prošlog je ljeta temeljitu torturu doživjela Jovana Marković, ministrica i potpredsjednica Vlade Crne Gore tokom tehničkog mandata Dritana Abazovića. To što joj je oduzet pasoš i što je bila podvrgnuta rigoroznom poniženju ona je mogla objasniti samo jednim razlogom: njenim energičnim protivljenjem projektu Otvorenog Balkana, čime je došla u koliziju sa većinskim raspoloženjem novog kontrarevolucionarnog crnogorskog režima. Još je u starim, neobjavljenim Njegoševim spisima pronađen spoljnopolitički lajtmotiv: ko je u Crnoj Gori protiv Otvorenog Balkana, zaslužuje da u Srbiji bude zatvoren.

Istog dana, u ponedjeljak, 22. januara, kada je bosanskohercegovačka interpretatorka lakih nota Selma Bajrami vraćena doma sa beogradskog Aerodroma, u Skoplju je održan susret naslovljen „Zapadni Balkan i Evropska Unija“. Iako su sastanku nazočili lideri zemalja „integriranih“ u projekat Otvorenog Balkana, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, niko od njih nije se, niti mu je bilo dopušteno, pozivao na tu fantomsku, mimikrijsku tvorevinu Aleksandra Vučića. Nisu se mogli u službenom dijelu sastanka obratiti  novinarima; konce i protkol u svojim su rukama držali visoki dužnosnici Evropske unije predvođeni Ursulom von der Leyen i Sjedinjenih Američkih Država, koje je predstavljao pomoćnik državnog sekretara za Evropu James O'Brien. Oni su prezentirali tzv. Plan rasta za Zapadni Balkan koji bi zemljama regiona trebao osigurati 6 milijardi eura namijenjenih reformama i integracijama.

Najavljeni protokoli o slobodnom tržištu radne snage između Beograda, Skoplja i Tirane nisu potpisani na ovom skupu, jer je za organizatore i glavne goste tema Otvorenog Balkana tek jedna u nizu podmuklih penetriranja Srbije u ekonomsko, sigurnosno, komunikacijsko tkivo regiona. Hajdučki upad srbijanskih paravojnih kriminalaca na Sjever Kosova i oružani sukob u Banjskoj, spustio je vodostaj Vučićeve „regionalne“ politike, pretvorio ga u evropskog uljeza i međunarodno ga izolirao i delegitimirao. Prvu provjeru svog rejtinga imao je nedavno u Davosu, gdje se sa njim u prijateljskom ćaskanju najduže zadržao Snješko Bijelić kojeg je svojeručno napravio „za našu decu“.

Bosna i Hercegovina se od prvih koraka koji su vodili institucionaliziranju Otvorenog Balkana ponašala racionalno-kritički, dakle suzdržano. Vučićeve priče o jedinstvenom tržištu, slobodnom protoku roba, kapitala, novca padale su u vodu sa svakim novim brutalnim kršenjem četvrte slobode – slobode kretanja ljudi. Vulinove liste nepoželjnih putnika, tajni spiskovi navodnih ratnih zločinaca, univerzalna jurisdikcija Srbije, svjedočili su o oholoj bahatosti regionalnog policajca, a ne iskrenom opredjeljenju za suradnju i integracije.

STRAŠNO I TRIVIJALNO

Novi diplomatski „sveži vetar“ iz Sarajeva, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković u maju prošle godine šeretski je relaksirao temu Otvorenog Balkana.

Priča o ‘Otvorenom Balkanu’ kao nekom Srpskom svetu je neka politička intriga u kojoj je to ‘Srpski svet’ – svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj potencijalnoj državi bez granica, regionalnoj saradnji imamo muslimana Bošnjaka, da li je neko računao?“ Nije niko, niti je za tim bilo potrebe, ali jeste, eto Konaković: „Znate koliko ima? Pet miliona!“, uhvatio je muštuluk  ministar.

Pola godine kasnije, dakle danas, Elmedin Konaković je uznemireno kazao da „vlasti u Srbiji imaju i tu tamnu stranu“. Na takav ga je zaključak ponukalo ono što se desilo pjevačici Selmi Bajrami, a prije nje glumcu Feđi Štukanu. Nije ministar Konaković tamne nijanse kod vlasti u Srbiji prepoznao u njihovom pokroviteljskom odnosu prema onom neustavnom teferiču 9. januara, dapače, smatrao je to „trivijalnom“ temom nedostojnom njegovog diplomatskog renomea i ispod razine njegovog intelektualnog habitusa.

„Aleksandar Vučić treba da stvori Srpski svet, Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsednik Vučić je predsednik svih Srba“, jezgrovito je novu-staru geopolitičku sliku Srbije prije četiri godine sažeo višestruki povratnik u ministarske fotelje i senator Aleksandar Vulin.

Ko zna, možda je i Elmedin Konaković sebe vidio kao lidera pet miliona Bošnjaka/muslimana u Vučićevom regionu bez granica. Podržala bi ga u tome braća iz Bošnjačke akademije nauka i umetnosti u Novom Pazaru u koju je skršio gomilu budžetskog novca, a ne bi mrsko bilo ni pojedinim utjecajnim poslovnim krugovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima!

Ni (Selma) Bajrami nisu što su bili, kazali bi stari Bošnjaci…

(Slobodna Bosna)

Kolumna Avde Avdića: Kurzova lekcija Macronu

Mislim da je bio novembar 2006. godine kada sam, nekad na početku svoje novinarske karijere, otišao u Gornju Maoču. To odmetnuto selo na sjeveru Bosne, na obroncima planine Majevice, kontrolisao je kalesijski selefija Nusret Imamović. Nekoliko izrečenih prijetnji, malo “ilegalnog” snimanja i jedna izjava donijeli su mi prvu priču koja je izazvala reakciju javnosti. Kasnije sam ponovo išao u Maoču, ali to je već bilo nakon sad već čuvene akcije Svjetlost, u kojoj su stotine policajaca hapsile sedam selefija. Svi su kasnije oslobođeni, ali nakon te velike policijske akcije država Bosna i Hercegovina je uspostavila “potpunu kontrolu” nad svojom teritorijom. Maoča više nije bila enklava u kojoj su se skupljali sljedbenici tekfir ideologije. Nusret Imamović je kasnije otišao u Siriju i završio je na crnoj listi SAD-a kao jedan od najtraženijih terorista na svijetu.
Oni koji redovno prate ovu problematiku morali bi se sjetiti čovjeka po imenu Jusuf Barčić. Saudijski student po povratku u BiH uspostavio je “putujući” džemat koji je godinama sijao strah po džamijama u BiH. Ipak, baza im je bila u selu Gornje Petrovice nadomak Kalesije. Sve dok se mještani, redom muslimani, nisu digli i bukvalno otjerali tekfir džemat i njihovog šejha Barčića koji je, prije toga, pola kalesijskih muslimana proglasio otpadnicima od vjere.

“A oni se ubijaju”, reći će godinama kasnije kosovski tekfirlija Idriz Biljbani, koji je bio gost predavač u brojnim bh. mesdžidima.
Ili paradžematima, kako će ih kasnije, vrlo hrabro, označiti Islamska zajednica u BiH obračunavajući se na taj način s onima koji su “zasijali sjeme mržnje i straha”, pucajući po evropskim metropolama po nedužnim civilima.
Možda zvuči sad patetično, ali treba biti iskren i priznati – država Bosna i Hercegovina je akcijom Svjetlost pokazala da neće tolerisati one kojima vjera služi za propagiranje mržnje. Na slučaju mesdžida u Gornjim Petrovicama se pokazalo da bosanski muslimani neće tolerisati da ih raznorazne ideologije odvedu na put bez povratka. I, na kraju, Islamska zajednica u BiH, s reisu-l-ulemom dr. Huseinom ef. Kavazovićem na čelu, dokazala je da ne stoji iza takvih ideologija.
To su, dakle, ti bosanski, evropski muslimani.
“Ovo je naša Evropa”, otvitat će u ponedjeljak navečer francuski predsjednik Emmanuel Macron povodom terorističkog napada u Beču.
Iako nije precizirao, jasno je na šta je francuski predsjednik mislio. I te njegove islamofobične izjave proteklih dana samo su dale alibi teroristima koji su, pod krinkom zaštite islama, ubijali nevine ljude u centru Beča. Borba protiv terorizma nije borba protiv muslimana. Kao što borba protiv islama nije borba protiv terorizma. Naprotiv, borba protiv islama hrani teroriste. Daje im alibi za svako zlo i olakšava im posao da vrbuju one koji odrastaju po pariskim getoima. Za razliku od Macrona, svjestan je toga austrijski kancelar Sebastian Kurz.

“Nećemo upasti u njihovu zamku. Moramo i borićemo se protiv terorizma, ali ne smijemo ispuštati iz vida da je naš neprijatelj islamski ekstremizam koji želi da stvori razdor u našem društvu. Toj mržnji nećemo dati prostor. Naš neprijatelj nisu pripadnici jedne vjerske zajednice, ili ljudi koji dolaze iz neke određene zemlje, već ekstremisti i teroristi kojima nema mjesta u našem slobodnom društvu. Ne smije biti tolerancije prema netoleranciji. To nije sukob kršćana i muslimana, ili Austrijanaca i migranata, već borba svih ljudi koji vjeruju u mir, to je rat civilizacije i barbarstva, koji ćemo odlučno voditi”, rekao je Sebastian Kurz.
U borbi protiv tog vida barbarstva najviše mogu pomoći muslimani. Jer oni bolje od kršćana razumiju islam i znaju tačno u kojim ajetima i hadisima teroristi nalaze opravdanje za ubijanje nevinih ljudi. Zato izjava Sebastiana Kurza daje nadu u bolje sutra, a Macronove objave guraju Evropu u propast.

Kolumna Vildane Selimbegović: Nije sve u Bogiću, puno je i do Mustafe

Glasački listići se još prebrojavaju, no ako izuzmemo Ilijaš i Srebrenicu, sve je manje-više poznato. U Ilijašu je već danima mrtva trka, kandidati SDA i Naroda i pravde su toliko blizu da se moraju čekati i listići iz dijaspore i mobilni timovi, a Srebrenica je – kako zbog dijaspore, tako i onih koji glasaju u odsustvu – uobičajeno posljednja s rezultatima, s tim da je pred Centralnom izbornom komisijom BiH težak zadatak s obzirom na to da je Inicijativa Moja adresa: Srebrenica već uložila prigovor, na osnovu koga je i otvorena istraga zbog glasača s nevažećim dokumentima, a ostaje otvoreno pitanje listića koji su trebali puno ranije stići do prijavljenih birača s mjestima boravka razasutim diljem planete.

Jasne poruke

Kako god, na pobjednika u Srebrenici ćemo sigurno još sačekati, a od rezultata u Ilijašu zavisi težina poraza SDA u Sarajevu, koja je ne samo sigurno izgubila načelnička mjesta u Centru, Novom Sarajevu i na Ilidži već će biti ubjedljiva manjina i u općinskim vijećima. Izjava lidera SDA Bakira Izetbegovića – Izgubili smo Sarajevo, dobili smo BiH – tek je relativno tačna, iako nema sumnje da je SDA i samu sebe iznenadila osvajanjem načelničkog mjesta u Banovićima: sa do sada izvjesnih 26 načelničkih pozicija, SDA je druga partija u BiH, SNSD Milorada Dodika je upečatljivi pobjednik lokalnih izbora jer je što sam, što s koalicionim partnerima osvojio 41 načelničko mjesto u Republici Srpskoj i tri u Federaciji, a i tamo gdje nisu pobjednici, SNSD ima vijećničke većine, pa će nesumnjivo biti faktor utjecaja. Naravno, ovi i Dodikovi podaci se ne podudaraju, naprosto zato jer sada aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH već računa s pobjedom Mladena Grujičića u Srebrenici, što zapravo i govori koje su to općine vrednije od ostalih, pa baš zato valja naglasiti i značaj osvajanja gradonačelničkog mjesta u Banjoj Luci, gdje je Draško Stanivuković ne samo pobijedio na izborima SNSD-ovog kandidata Igora Radojičića već tom pobjedom toliko naljutio lidera SNSD-a da je odmah preuzeo upravljanje gradskim odborom svoje partije. Uprkos, dakle, činjenici da je SNSD potvrdio svoju dominaciju RS-om i na ovim izborima, simbolički gubitak Banje Luke jednako je važna poruka kao i poraz SDA u Sarajevu: birači su tradicionalno vladajućim partijama poslali jasne poruke – žele promjene! HDZBiH je i dalje treća partija po snazi u lokalnim zajednicama naše zemlje, s 20 načelničkih pozicija (u Tomislav-Gradu je džaba krečio HDZ-ov ministar dolaskom iz Zagreba, Prozor/Rama također nije pala) i, naravno, ozbiljnim brojem vijećnika i tamo gdje su izgubili. Kampanja u Mostaru je tek počela, ali je sama činjenica da će birači izaći da glasaju i dalje najvažnija. Nakon 12 godina blokade Mostarci su – prilikom da se izjasne na izborima – pobjednici.

Sarajlije su također – pokazala je to protekla sedmica – u potpunom slavljeničkom raspoloženju. S razlogom: Srđan Mandić, kandidat Naše stranke, novi je načelnik Općine Centar, Hasan Tanović, nezavisni kandidat Naroda i pravde, pobijedio je Nedžada Koldžu, a Nermin Muzur, kandidat NiP-a, osvojio je dugogodišnje uporište SDA, Ilidžu. I bez rezultata u Ilijašu, jasno je da je NiP Elmedina Dine Konakovića sarajevski pobjednik, jer to svjedoče i brojke i osvojene pozicije, kao što je također jasno da su na krilima NiP-a profitirali i Naša stranka i SDPBiH s obzirom na to da su ove dvije članice Četvorke ubilježile pad glasova. Nezavisna lista Ibrahima Hadžibajrića je ostvarila očekivani rezultat u Starom Gradu, ali i napredovala. Kad se sve zbroji, Četvorka ima mandat da suvereno vlada u četiri sarajevske općine, bez SDA koju je uspjela plebiscitarno potisnuti. Načelnici sarajevskih općina iz redova ove stranke platili su ceh jer se na izborima glasači nisu izjašnjavali o njima, već su što zaokruživanjem NiP-a, što ostankom kod kuće iznijeli svoj stav o SDA: to je naročito vidljivo iz podataka o izlaznosti koja, kad je manja, kakav je slučaj zabilježen kod nas, pogoduje tradicionalno vladajućim, odnosno strankama desno od centra. Cijenu male izlaznosti su baš zato platili i NS i SDP, no ispostavilo se da je Konakovićev NiP uspio mobilizirati dovoljno mladih glasača koji su bukvalno u Sarajevu odlučili izbore. Istina je da je SDA svojom uljuljkanošću pomogla, no mnogo više su je njezini glasači kaznili i to se zapravo najbolje vidi na primjeru Općine Novi Grad u kojoj je SDA (jedva) uspjela zadržati Semira Efendića, načelnika koji je dobar dio svoje kampanje i vodio distancirajući se od svoje matične partije. Što ne samo da mu nije pomoglo da ponovi ne tako davni impozantni rezultat s općih izbora već je danas ogledni primjerak pada stranke koja je i u Novom Gradu poražena u njegovom centralnom dijelu, ali su Efendiću pobjedu donijeli rubni krajevi u kojima ranije nisu ni postojale druge partije osim SDA. Pri čemu nije nimalo nevažna uloga SBB-a, čija je kandidatkinja Sanela Prašović-Gadžo odnijela – nazovimo ga – pobjednički paket, jer je pitanje za koga bi se njezini glasači opredijelili – za SDA ili NiP. Koliko NiP atakuje na glasačko tijelo SDA, dokazuje najbolje ilidžanski primjer, gdje je Muzur skoro trostruko nadmašio Fikreta Prevljaka u glasovima, ali i Tanovićeva pobjeda nad Koldžom, koji je uspješno vladao Novim Sarajevom još od vremena Željka Komšića. SDA je u Centru izborom Nedžada Ajnadžića prije četiri godine napravila incident, jer je ova općina zapravo bila (i ostala) utočište ljevice. Mandićeva pobjeda – koliko god velika bila, a nesumnjivo jeste – pokazuje zapravo dubinu poraza SDP-a BiH, koja se ovih dana – opet na krilima Četvorke – nastoji kompenzirati gradonačelničkim mjestom i kandidaturom Bogića Bogićevića.
Bogićević je – na simboličkoj ravni – idealan kandidat. Nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, onaj koji je izrekao historijsko ne, nekada je bio i obećavajući kandidat za lidera SDP-a BiH, no efikasnom akcijom tadašnjeg vlasnika partije je potisnut u drugi plan i otada je sudjelovao tek u antifašističkim akcijama. Bogićevićev povratak na političku scenu, slušamo to posljednjih dana, velika je akvizicija multietničnosti Sarajeva. To je i razlog što su neke moje puno poznatije kolege pobjedonosno priupitale Draška Stanivukovića, a potom i Milorada Dodika kad će u Banjoj Luci Bošnjak biti gradonačelnik. Zamka u koju Sarajevo, kao glavni grad BiH, nema pravo upadati: i Mandić i Bogićević nisu isključivo Srbi, već stanovnici ovog grada sa svojim karijerama koji su se pronašli u odgovarajućim političkim partijama, no upravo zbog njih je neumjesno mahati njihovom nacionalnošću kao jedinom odrednicom. Neuporedivost se krije i u činjenici što se gradonačelnik Banje Luke bira direktno, a u Sarajevu u Gradskom vijeću: pitanje je, dakle, da li bi Bogićević ikada pristao izaći na direktne izbore da je drugačije, a ako ćemo pravo, čista je sarajevocentričnost upoređivati jednu ovdašnju općinu s Banjom Lukom. Hoću, zapravo, reći da ovakve uporedbe koliko god prijaju ušima Sarajlija, nisu realne i ne pomažu cilju ka kojem bi stranački pluralizam trebao težiti – boljoj, jednakijoj i jačoj Bosni i Hercegovini, zemlji koja suvereno gazi svojim euroatlantskim putem.

Slijedi pravi ispit

Prije sedam dana na ovom sam mjestu pisala o šansi koja je propuštena da i BiH kao i većina zemalja ima izbore jednom u četiri godine. SDA je zagovarala tu ideju, pa se povukla, a vjerujem da je danas sretna zbog toga. Ima šansu da u novo osvajanje Sarajeva krene na općim izborima na kojima će se birati vlast i u kantonima. U ovom času Četvorka se sprema da preuzme Sarajevski kanton i sad zapravo izlazi na pravi ispit. Dobiće priliku da se odgovorno dohvati vlasti, SDA joj više ne može smetati i sad je do nje, da pokaže koliko zaista vrijedi taj mix liberala, ljevice i NiP-a (Konaković: Mi smo desno od centra) i da ojača na cijelom prostoru zemlje. Preduvjet za taj iskorak je opet Sarajevo u kome Bogićević i kad bude izabran, ne može biti alibi za konsenzus da se ime Mustafe Busuladžića čuva po svaku cijenu na tabli škole: ne samo zato što je riječ o prononsiranom fašisti i antisemitu već i zato što – na simboličkoj ravni – ostavljanje Busuladžića u ladici pod izgovorom da ima prečih stvari prijeti da NS i SDP već na sljedećim izborima budu kažnjeni. Jer ne treba zaboraviti da su u ovoj – odlazećoj Vladi KS-a – SDA, DF i SBB imali Marija Nenadića, prvog premijera nebošnjaka. I još zbog nečega: tek s prepoznatljivom ljevicom unutar Četvorke, s njezinim jačanjem, rastu šanse da jednog dana ne bude važno koje je nacionalnosti gradonačelnik Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle ili Prijedora.

(Oslobodjenje.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...