Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.
Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.
Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.
To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …
“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.
Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.
Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?
Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.
Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.
Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.
Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!
Kada je prije deset i kusur godina kolega Omer Hasanović napravio priču o selu Poljice, kao jedinom selu na svijetu koje ima dva berlinska medvjeda, na adresu Federalne televizije stigao je mail od proslavljene režiserke Jasmile Žbanić. Uglavnom, režiserka nije bila zadovoljna prilogom i vezivanjem njenog imena za selo Poljice kod Lukavca. To što je porijeklom iz tog sela i što u tom selu na obalama Modračkog jezera i danas u zaseoku Žbanići živi njena rodbina – redateljica je željela izbrisati iz svoje biografije. Jer, nekako je logično da iz Poljica porijeklo može voditi nesretni berač željeza Nazif Mujić, a nikako velika režiserka.
To vam je, ukratko, pogled na profil, ideologiju i politiku, ne Zlatka Lagumdžije,već jedne režiserke i jedne stranke.
Prošlo je skoro dvadeset mjeseci otkako je predsjednik Naše stranke za britanski Guardian rekao da su “rat dobili seljaci” i da “urbana kultura umire”.
“Mislim da je to odvratno”, izgovorit će još odvratnije predsjednik Naše stranke Edin Forto.
Kada je u utorak na Sarajevo film festivalu promovisan film Heroji Halijarda, i kada je dio onih koji se razumiju u Vučićevu propagandu i FGR-ovsku ograničenost na dvije sarajevske općine upozorio da se tim filmom promoviše četništvo, javila se režiserka Jasmila Žbanić da u par FB redova opravda 90 sekundi četništva.
“Niko nije gledao film, pošto film nije gotov. I moj film su u Srbiji osudili, a niko ga nije pogledao i to nam je smetalo. A sad mi osuđujemo film koji nije smontiran. Možda je četnički, ali dajte da se barem završi”, napisala je slavna režiserka dok je lajkala statuse u kojima sarajevsku gradonačelnicu nazivaju “papankom”.
Vidite, Jasmilin film o Srebrenici su prvo osudili oni kojih se najviše tiče. Onih čiju je životnu priču prilagodila zapadnoj publici da bi dobila još koju nagradu i pristup fondovima (pogledati pod Hasan Nuhanović). Jbg, nekako “civilizacijski” izgleda kada te supruga četnika primi u TVOJ stan u koji je uselila nakon što je njen muž naredio da ti pobiju u spale porodicu. Anticivilizacijski je, recimo, prikazati onako kako je bilo – da je Hasan Nuhanović maršnut sa svojih vrata.
Ali šta mi seljaci znamo šta je umjetnost. Naše je da budemo berači željeza čije će se ekranizirane i za zapadnu publiku prilagođene sudbine prikazivati na festivalima širom svijeta. Ne mogu oni “odvratni seljaci koji su pobijedili” razumjeti da promocija “Heroja Halijarda” nije promocija četnika Draže Mihailovića. Sve dok mu ne stavi nož na vrat, seljak ne može prepoznati četnika. Jer do klanja je četnik “umjetnički izričaj”, a poslije klanja su seljaci “svi jedni drugima kuće palili”.
Piše danas Fortina Naša stranka da “organizovani napad na nabolji kulturni proizvod naše zemlje, SFF, demonstrira potrebu društva za manje kulture u našem okruženju”.
Nisam znao, a i kako ću kad pripadam onim seljacima koji su pobijedili, da je promocija četnika i Vučićeva propaganda – kultura. Sve sam mislio da su ovi sarajevski umjetnici i čelnici Naše stranke – “antifašisti”. I da je Valter branio i odbranio Sarajevo. Kad, ono, nije. Sad Draža brani Sarajevo.
Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.
Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…
Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.
Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.
Naše se sluša, poštuje i prihvata.
Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.
Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.
Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.
I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti. Naša je vlast zlatna! Prezlatna!
“Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.
Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.
Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.
Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!
Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.
Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.
“Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.
A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.
Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.
To je najtipičnija karakteristika autoritarista.
A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.
Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.
I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.
To Konakovića samo još više žesti.
Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.
Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.
Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.
Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.
Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.
Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.
Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.
Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.
Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.
Čuli ste za Hiro Onodu? To je onaj japanski vojnik za kojeg je Drugi svjetski rat trajao 36 godina. Od njega se, malo kraće, borio Elmedin Konaković. Jer i on je u rovu bio duže nego što je trajao rat. Onodino opravdanje je logično. On nije znao da je rat završen. Ali šta je sa Konakovićem? Dobro, i on je emotivac, pa ga činjenice ne obavezuju.
Amira Zukića činjenice obavezuju. I zato je bio dužan izvijestiti gledateljstvo svog (de)Pressinga da je u oku ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine primijetio suzu.
“Emotivni ste, vidim Vam sưze”, reći će direktor, urednik i voditelj Amir Zukić.
Gledatelji Moja TV, nažalost, nisu mogli vidjeti taj trenutak. Ali Zukićevo primjećivanje suze u Konakovićevom oku razbistrit će um budućeg menadžmenta BH Telecoma i svi će opet moći gledati Pressing.
“Apsolutno”, odgovorio je ministar nadležan za sve poslove.
U ovo Zukićevo pitanje i Konakovićev odgovor stala je sva pozadina gostovanja ministra vanjskih poslova u “još jednom Pressingu” kojeg je baš tog dana zatekla priča kolega sa BIRN-a BiH o ruskim diplomatama-špijunima koji su utočište našli u Bosni i Hercegovini. I nema Amir Zukić nikakav problem da, za potrebe odbrane Elmedina Konakovića koji je potpisao izdavanje diplomatskih iskaznica ruskim špijunima, odigra još jedan Pressing i ono slovo N u logu svoje televizije okrene za devedeset stepeni udesno kako bi ga pretvorio u Z. Z1. Simbolika je dupla. Z kao oznaka ruskih špijuna što ih je Konaković pustio u Bosnu ili Z1 kao oznaka prve službene zagrebačke televizije sa sjedištem u Sarajevu.
“Šta je sa provedbom presude u slučaju Kovačević”, upitao je Zukić svog gosta, vodeći računa da ga dodatno ne rasplače.
“Govorim često da se treba naći adekvatna mjera između etničkog i građanskog. Čestitam Kovačeviću. Bili smo u Neumu blizu brisanja etničkih prefiksa. Ima rješenja ako ima dobre volje. Poenta je da ćemo nakon malih pobjeda lakše riješiti ova pitanja- Moramo vratiti mlade ljude i ako to uspijemo onda će i priče o izbornom zakonu biti lakše”, odgovorio je ministar sa suzom u oku i pokazao da on, a ni njegov domaćin nisu pročitali čak niti sažetak presude Evropskog suda za ljudska prava.
Jer da je Konaković pročitao barem sažetak odluke u predmetu Kovačević ne bi izgovorio prvu rečenicu, a da je Amir Zukić iščitao presudu, ne bi pustio Konakovića da, u ime buduće saradnje na Mojoj TV, izgovori sve ove gluposti.
Evo sažetak sažetka za Konakovića i Zukića. Provedbom presude Kovačević nema “mjere između etničkog i građanskog”. U Neumu je postojala “treća izborna jedinica” koja je presudom u predmetu Kovačević- zabranjena. A povratak mladih baš i nema nikakve veze sa izbornim zakonodavstvom. Osim kad vam treba da “pokrijete” sve izdaje vašeg gosta.
I, zato, kani suzo izdajice. Znam, zarez je trebao biti iza suzo, ali bi to znatno promijenilo značenje. I u Konakovićevom slučaju ne bi odgovaralo istini.
Prošlog vikenda, nakon što je na stranačkom Kongresu SNSD-a Milorad Dodik najavio, jubilarni milioniti put, ispisivanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, jedan moj prijatelj je to komentirao ovako: „Nema od toga ništa, barem u narednih godinu dana.“ Obrazloženje za svoju tvrdnju nije crpio iz političkog, niti ekonomsko-socijalnog polja, nego sa sportsko-nogometnog: „Da se ozbiljno misli otcjepljivati, ne bi on i njegovi jarani toliko ‘šiljili’, ‘štelili’ i sve moguće radili da njihov Borac bude prvak Bosne i Hercegovine.“ Zaključak (mu) je: „Kakvog smisla i kakve fajde će imati od šampionske titule ako će, pokušaju li se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine, ostati bez evropskih takmičenja, kvalifikacija za Ligu prvaka. Sjeti se kako je to izgledalo sa Slovencima i Hrvatima, prvo su im klubovi napustili jugoslovensku nogometnu ligu, pa su se kasnije politički izdvojili iz bivše Juge.“
Red poteza
Da, upravo je takav red poteza bio tokom onoga što će se kasnije međunarodnim pravnim jezikom zvati „disolucija Jugoslavije“. Nogometni klubovi iz Hrvatske i Slovenije svoje posljednje tekme u jugoslovenskoj ligi odigrali su u maju 1991. godine. Krajem tog mjeseca „Titovih i naših jubileja“ Hajduk je u Beogradu ispred nosa preoteo Zvezdi Kup maršala i to je bio kraj jedne višedecenijske uzbudljive priče; „doviđenja, Marijana; doviđenja, Sandokan“.
Nepunih godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine, jugoslovensku nogometnu ligu napustili su, ne svojom voljom i krivicom, nego izbačeni topovima, tenkovima, svakovrsnim nasiljem, bosanskohercegovački prvoligaši (Sarajevo, Željo, Sloboda, Velež). Banjalučki Borac je nastavio igrati u krnjoj „saveznoj“ ligi, u kojoj je najviše uspjeha imao (sve „čiste“, uvjerljive pobjede) protiv klubova iz Bosne i Hercegovine: svaka utakmica protiv timova iz Sarajeva, Tuzle i Mostara knjižila se rezultatom 3:0, zbog njihovog neopravdanog odsustva.
Surova realnost
No, vratimo se u aktuelnu ovdašnju „surovu realnost“, posvetimo se nogometnim prilikama, koje su kao i uvijek i kao i svugdje samo manje ili više uočljiva ekstenzija političko-društvenih procesa. Kada je neposredno pred početak nove nogometne sezone prvi čovjek Borca Milan Tegeltija (ciljano i namjenski „dislociran“ na tu funkciju iz Dodikovog kabineta) samouvjereno najavio da će banjalučki klub biti prvak Bosne i Hercegovine, nije u tome bilo ničeg ni spornog ni nerealnog. I ranije je bila primjetna ambicija vladajućeg režima (uz financijsku bratsku pomoć Dodikovih međunarodnih pajdaša, autoritarnih lidera, šuškalo se) da napokon stabilizira i uozbilji najveći sportski kolektiv u svom entitetu i osigura mu stabilno, kontinuirano prisustvo na evropskoj nogometnoj pozornici.
Jedini eventualni problem za realiziranje ambicije koju je prpošno najavio Milan Tegeltija mogla je biti kvaliteta tima i igre Borca, koja, ruku na srce, godinama nije bila čemu, srednja žalost.
Za razliku od prethodnih sezona, ove godine je većina utakmica Premier lige gledljiva, što je više od svega drugog posljedica postavljanja novih travnjaka na većini prvoligaških stadiona, što je bio širokogrudi i skupi „oblik pažnje“ UEFA-e. Igra se brže, konkretnije, efikasnije. Gledao sam prije mjesec-dva (solidnu) utakmicu u kojoj je Željo na Grbavici pobijedio Borca pa „na prvu loptu“ pomislio da je domaćin jako dobar, a kasnije shvatio da su gosti katastrofalno loši. Kako Tegeltija sa ovom „talašikom“ misli biti prvak Bosne i Hercegovine?
Dolaze odgovori
Odgovori su uskoro počeli stizati redovno nakon svakog novog kola Premier lige. Borac je uz „dobrovoljni“ pristanak svojih protivnika iz Republike Srpske i domaće i gostujuće utakmice igrao u Banjaluci. Glavni junaci novinskih izvještaja sa utakmica postali su suci, a dokazi o njihovom „guranju“ banjalučkog kluba su svjedočili o sve drskijim, ali i maštovitijim tehnikama koje su pritom korištene. Nekim od tih „alčakluka“ sam svjedočio u direktnim televizijskim prenosima. Tako sudija nekoliko minuta po završetku utakmice u Širokom Brijegu zbog skidanja dresa dadne žuti karton najboljem igraču hercegovačkog kluba, drugi po redu, zbog kojeg neće moći igrati narednu utakmicu. Protiv Borca, naravno.
U utakmicama koje igraju Borčevi najozbiljniji konkurenti (Zrinjski, Sarajevo, Velež) sudije, nešto sam od toga vidio, a nešto pročitao, čine sve da rezultat bude egal da bi se umjesto tri podijelila dva boda. Ubjedljivo najveća zvijezda dosadašnjeg dijela Premier lige je stanoviti Miloš Gigović, sudija iz Banjaluke, za kojeg mediji tvrde da je najpouzdaniji „dvanaesti igrač“ Borca, „objektivan i nepristrasan kao Milan Tegeltija“. Zbog doprinosa ugledu sudačke prakse u Bosni i Hercegovini (ne znam zbog čega bi drugog!), Gigovića je Nogometni savez progurao kod nadležnih u UEFA-i da sudi međunarodne klupske i reprezentativne utakmice.
Kako radi Savez
Tako dolazimo do teme funkcioniranja Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, o čemu se posljednjih dvije-tri godine pisalo i govorilo često i strasno, ali uglavnom aljkavo, od slučaja do slučaja, od incidenta do incidenta, najčešće povodom (ne)uspjeha reprezentacije, smjene ili izbora selektora. Nije tajna, pa recimo da nije ni najtoksičnijie, to što je predsjednika Saveza Vicu Zeljkovića (običnog „šarlatana“, kakvim ga je ovih dana ocijenio jedan švedski novinar) instalirao njegov daidža Milorad Dodik. Recimo i da je logično (naravno, ne i prihvatljivo) što Zeljković sa pozicije na koju je izabran prakticira političku (i sportsko-društvenu) agendu svog „utemeljitelja“ iz Laktaša. Suštinsko pitanje je kako je moguće, koji su to proceduralni i personalni čimbenici doveli do toga da jedan čovjek, bilo koji, tako suvereno, glatko i bez ikakvog otpora upravlja svim važnim procesima u nogometnoj zajednici u Bosni i Hercegovini? Da se poigrava nogometnom tradicijom ove zemlje i njenim najistaknutijim tvorcima, Hadžibegićem, Kodrom, Vahom Halilhodžićem, pa i zlosretnim Zvjezdanom Misimovićem. Insajderi iz Nogometnog saveza tvrde da moć Vice Zeljkovića i kruga ljudi oko njega nadmašuje utjecaj koji je u godinama nakon rata na Savez i njegove čelne ljude imala konspirativno-ezoterična družina okupljena oko Muslimanskog pogrebnog društva „Bakije“.
Jadni izgovori
Ne postoji, ili barem nije poznato da postoji, niti jedna ideja, akcija, projekat koji je smislio Zeljković a koji nije imao jednoglasnu podršku Izvršnog odbora NS/FS BiH. Sjetimo se samo gnusne namjere odigravanja utakmice reprezentacije BiH protiv Rusije u Sankt Petersburgu, koja je naposljetku otkazana zbog odbijanja igrača da se tom skandalu priključe. „Neka otkazuju, igrat će oni koji žele igrati“, bio je komentar Milorada Dodika, koji je taj sportski „peškeš“, odnosno vijest o njemu, ozareno saopćio Vladimiru Putinu tokom posjete Moskvi. Sjetimo se jadnog izgovora člana Izvršnog odbora Fuada Čolpe, advokata i ugostitelja. Ništa uvjerljiviji nisu bili ni drugi „probosanski“ članovi Izvršnog odbora, mahom anonimusi ili, pak, „kontroverzni biznismeni“.
Ništa od svega ovoga nije „palo“ sa neba, svemu je prethodio dugotrajan i mukotrpan proces da stvari u nogometu izgledaju beznadežno i ponižavajuće kako izgledaju danas. Kada je bivši predsjednik Saveza Elvedin Begić prihvatio da ekipi oko Vice Zeljkovića i njegovih hercegovačkih kolaboranata pokloni novi Statut (a zauzvrat bude izabran za počasnog predsjednika Saveza i istisne Ivicu Osima, koji ga je, uzgred, „izmislio“), bilo je jasno na koji se jedini način ovo može završiti: legalnim kidnapovanjem Saveza i podređivanje nogometa u ovoj zemlji ljudima kojima do nje ni do nogometa nije pretjerano stalo.
Naravno, shvatili ste, nije ovo samo (ili nije nikako) priča o nogometu. Ovo je dokaz, još jedan u nizu, da se stvari u ovoj zemlji mogu mijenjati, ali isključivo nagore. Vico Zeljković radi ono što je prije njega radio Milan Tegeltija u vrijeme kada je kao šef VSTV-a vedrio i oblačio pravosuđem, postavljao sudije i tužitelje, onako kako se danas postavljaju selektori, dovode igrači, štimaju rezultati utakmica. Oni to mogu, ne zato što su pametni, vješti, bogomdani, nego zato što su im to, zbog vrišteće pohlepe, ljigavog karijerizma, rasprostranjenog oportunizma, omogućili partneri iz „političkog Sarajeva“. Oni koji kapitulanstvo nazivaju „kompromisom“, „netalasanje“ razboritošću, a nedostatak ikakve vizije i integriteta – pragmatizmom.
U kabadahijskom maniru predsjednik entiteta Republika Srpska je opet, po ko zna koji put ove godine, najavio secesiju. Kad god se pomene neki zakon kojim bi se ojačale institucije države Bosne i Hercegovine ili vladavina prava u istoj, eto kolege Milorada sa svojim odcjepljenjem. Jasan plan, dakako, nema, ali poruka je poslana pa se svi narednih dana možemo baviti njegovim likom i djelom – samo, ovaj put smo saznali i koliko sati mu je potrebno za odcjepljenje. Tačno šest sati. Jer, kaže predsjednik Dodik, ukoliko Visoki predstavnik Christian Schmidt nametne Zakon o državnoj imovinu u pet popodne „nek računa da smo mi u 11 održali Skupštinu i proglasili nezavisnost“.
I šta, onda, predsjedniče? Ko će Vam, za početak, priznati tu Vašu državicu? Srbija, Rusija, Sjeverna Koreja, Togo, Lesoto i Savezne Države Mikronezije? Od čega ćete predsjedniče finansirati tu Vašu nepostojeću, nepriznatu državicu, ako znamo da se entitet ove sedmice zadužio po sedamnaesti put ove godine? Šta ćete predsjedniče učiniti sa onima koji se protive toj Vašoj nezavisnosti? I čemu, predsjedniče, ovako neozbiljni javni nastupi?
Situacija na terenu, a i Milorad Dodik to zna, nije bajna. Građani su nezadovoljni, novca nema, porodice napuštaju ovaj entitet i odlaze u Zapadne zemlje, a vladajuća politička garnitura ne pruža ništa osim kratkotrajne zabave za šire narodne mase. Osim odcjepljenja koje se najavljuje na mjesečnom nivou, ponekad se priredi i poneka parada a u međuvremenu uskoči i poneki zakon kojim se zabranjuje krivično gonjenje vlastodržaca.
Osim Zakona o imunitetu RS koji između ostalog definiše i da niko od predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti, te tužitelja ili sudija koji ne poštuju odluke Visokog predstavnika Christiana Schmidta ne može biti krivično ili parnično gonjen, vladajuće političke garniture su izglasale i Zakon o kriminalizaciji klevete koji ustvari predstavlja svojevrsni pritisak na nezavisne medije ali i kritičko promišljanje. Pored navedenog, jučer su predstavnici HDZ-a i SNSD-a odbili usvojiti dnevni red sjednice Doma naroda PSBiH dok se ne izbaci tačka dnevnog reda vezana za Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti – i time nam poručili šta tačno?
U proteklih godinu dana, Milorad Dodik osim medijskih ispada, najava secesije, verbalnih napada na novinare, negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca, paradiranja i obračunavanja sa Christianom Schmidtom, nije učinio mnogo toga za dobrobit građana entiteta Republika Srpska. Dapače – njegov jedini adut za očuvanje vlasti jesu upravo nacionalne tenzije od kojih ne odustaje čak ni po cijenu krivičnog gonjenja!
Mogli su, da su htjeli, baš onako kako su iz vlasti izbacili SDA Amerikanci izbaciti i HDZ i SNSD. Mogli su, ali nisu. Kada je birao između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, Michael Murphy je izabrao – Dodika. Kada je birao između Željka Komšića i Dragana Čovića, Michael Murphy je izabrao – Čovića. I sad po izboru američke publike gledamo Trojku u “gangbangu” sa Čovićem i Dodikom.
Morate priznati, rekli bi ono što umjesto sličica razmjenjuju kolumne sa Poskokom, da se Dragan Čović promijenio. I tek kad smo svi bili stjerani u ćošak i bili spremni da priznamo – Dragan Čović nam prizna da se nije promijenio.
“Ja mogu samo biti na nekoj bijeloj listi, jer je anđeoska, nikakvoj crnoj”, prkosno će poručiti američkom državnom sekretaru Antony Blinkenu i američkom ambasadoru Michalu Murphyu lider HDZ-a BiH Dragan Čović.
Moramo priznati, zasluženo. Jer svi oni koji su htjeli čitati mogli su pročitati Čovićev intervju u kojem kaže da ruski utjecaj na Balkanu mora biti veći. Svi oni koji su htjeli gledati mogli su vidjeti da su SNSD i HDZ od početka ove “gangbang” koalicije združeno glasovali. I svi oni koji su htjeli slušati mogli su čuti upozorenja kako Dragan Čović ne prestaje tražiti ustupke i kada dobije sve.
Za njega su Amerikanci i Christian Schmidt izmislili tri petine u Domu naroda FBiH. Zbog njega su suspendovali Ustav FBiH na jedan dan. Zbog njega su primorali Trojku da HDZ-u prepusti i Ceste i Autoceste. I zaštitu okoliša, i Elektroprijenos, i Ustavni sud BiH. Zbog njega su Ramo i ostali Isaci očišćeni, a Novalić i drugi – počišćeni.
I, šta smo, osim Zakona o vinu, dobili zauzvrat? Država i Federacija nemaju budžete. Oružane snage BiH nisu dobile američke helikoptere. Javni servisi su na izdisaju. Srba nema u Ustavnom sudu BiH. Republika Srpska slavi 9. januar. Elektroprivreda BiH propada. BH gas nema upravljačke strukture. Dodik ucjenjuje isporukom gasa, a južne plinske interkonekcije ni na vidiku.
Evo, čak i ako Dragan Čović završi na crnoj američkoj listi, šta će se promijeniti? Ništa. Jer Christian Schmidt je njegovoj stranci dao zlatne ustavne poluge koje mogu podići cijelu Federaciju.
Pisali smo na Istrazi, ali red je opet da ponovimo.
Vijeće ministara moglo je biti formirano bez SNSD-a i HDZ-a. U Predsjedništvu BiH su Željko Komšić i Denis Bećirović mogli preglasati Željku Cvijanović i imenovati mandatara iz, recimo, SDP-a. Zapad je procijenio da je bitnije da Cvijanovićeva i Bećirović preglasaju Komšića i da za mandatarku imenuju Čovićevu Borjanu Krišto. U Predstavničkom domu PSBiH bilo je dovoljno ruku za imenovanje Vijeća ministara bez Dodika i Čovića. No, Murrphy i Schmidt su izabrali drugačije.
Kao što su izabrali da suspenduju Ustav FBiH na jedan dan kako bi Čović postao suveren u Federacije. Ako je Schmidt mogao suspendovati Refika Lendu, mogao je suspendovati i Čovićevu Lidiju Bradaru. No, nije. Federacija je isporučena Čoviću koji danas blokira projekat južne interkonekcije. I potpuno je nebitno hoće li biti na crnoj listi ili ne. O Draganu Čoviću će i 2026. godine ovisiti formiranje Vlade FBiH. A najzaslužniji za to su Michael Murohy i Christain Schmidt.
Kakvo tijelo ima Selma Bajrami, uglavnom je poznato žiteljima regiona, erotskim fantastima i muzičkim fanaticima turbo-folk žanra. (Uzgred, u povjerenju: tijelo joj je još uvijek ama-ha.) Nije, međutim, poznato, nikome, pa ni ljudima u Srbiji kakvo i koje biračko tijelo ima Aleksandar Vulin, donedavni direktor srbijanske Bezbednosno-obaveštajne agencije čiji je status upitan poslije ostavke koju je podnio nakon što ga je administracija Sjedinjenih Američkih Država „turila“ na svoju „crnu listu“. Za Vulina i njegovu patuljastu, odnosno nepostojeću pseudoljevičarsku strančicu nikada niko nije glasao, njegov legitimitet se isključivo oslanja na dobru volju onoga koji se u Srbiji za sve pita, predsjednika Aleksandra Vučića.
CARSTVO ZA KONJA
Jedina trenutno vidljiva funkcija bivšeg srbijanskog multipraktik ministra svega, odbrane, policije, socijale i na koncu šefa (kontra)obavještajnog aparata, je ona koja mu je nedavno udijelio Milorad Dodik kada ga je imenovao za senatora Republike Srpske. Zli jezici i još maliciozniji cinici tvrde da je rimski imperator Kaligula prakticirao suptilniju i humaniju kadrovsku politiku od svog kolege iz Laktaša kada je za senatora imenovao svog najdražeg konja Incitata.
Nakon što je početkom godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović odbio dolazak na malu, neustavnu seosku priredbu u Banja Luku, Dodikov dvonožni senator ga je podsjetio na drevnu grčko-rimsku mudrost: „Kome je srpski svet pretnja, njemu je Velika Albanija budućnost“.
A dobro se zna ko je danas, nakon što je premijer Albanije Edi Rama u nekoliko navrata poručio da mu je previše i ovakve Albanije, bez (kosovskog) filtera, ko je dakle najveći, a možda i najpodliji eksponent i propagandist Velike Albanije: Selma Bajrami, glavom i tijelom!!! Ona je sve velikoalbanske iredentiste, sa sve Albinom Kurtijempobijedila za prsa! Sa Kurtijem se još nekako i može, umiriš ga tablicama, baciš mu kosku od pravosuđa i policije, podmitiš ga elektroenergetskim sektorom, potkupiš monetarnom suverenošću i on miran i zadovoljan. Ali, gospođica Bajrami, ta ne miruje, nego vrcka, skače, provocira, zakuhava i naročito miješa, sve u šesnaest! Objašnjavajući zbog čega je u vrijeme dok je još bio živ zabranio estradnoj radnici ulazak u Srbiju, Vulin je kazao: „Ne možete pokazivati simbole Velike Albanije i uzimati novac u Srbiji“. Potom je posegnuo za još jednom u kamen zakovanom mudrošću iz kosovsko-ilirskog ciklusa: „Kome je Velika Albanija ponos, Srbija ne treba da mu bude tezga“!
MIRIS KIŠE NA OTVORENOM BALKANU
Prije Selme Bajrami koja je vraćena sa beogradskog Aerodroma, „tarabu“ za ulazak u Srbiju je fasovao glumac i pisac Feđa Štukan. Njega su, kako je kazao, srpski graničari tretirali kao ozbiljnu prijetnju ustavnom poretku susjedne zemlje i na tu okolnost ispitivali, zlostavljali dvadesetak sati. Ne zna se na koju je okolnost nešto ranije na jednom drugom graničnom prelazu bio izbačen iz saobraćaja i ubačen u policijsku proceduru i provjere hrvatski pisac Ante Tomić.
Aleksandar Vulin nije preuzeo na sebe odgovornost za ove dvije svinjarije, ali je, prema kasnijem pisanju Tomićevom, on na Vulinovu intervenciju pošteđen daljnjeg „peglanja“. A poznata stara vojvođansko-bunjevačka istina glasi: ne može te osloboditi niko osim onoga koji te je uhapsio.
Na beogradskom Aerodromu Nikola Tesla, inače u vlasništvu Francuza, prošlog je ljeta temeljitu torturu doživjela Jovana Marković, ministrica i potpredsjednica Vlade Crne Gore tokom tehničkog mandata Dritana Abazovića. To što joj je oduzet pasoš i što je bila podvrgnuta rigoroznom poniženju ona je mogla objasniti samo jednim razlogom: njenim energičnim protivljenjem projektu Otvorenog Balkana, čime je došla u koliziju sa većinskim raspoloženjem novog kontrarevolucionarnog crnogorskog režima. Još je u starim, neobjavljenim Njegoševim spisima pronađen spoljnopolitički lajtmotiv: ko je u Crnoj Gori protiv Otvorenog Balkana, zaslužuje da u Srbiji bude zatvoren.
Istog dana, u ponedjeljak, 22. januara, kada je bosanskohercegovačka interpretatorka lakih nota Selma Bajrami vraćena doma sa beogradskog Aerodroma, u Skoplju je održan susret naslovljen „Zapadni Balkan i Evropska Unija“. Iako su sastanku nazočili lideri zemalja „integriranih“ u projekat Otvorenog Balkana, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, niko od njih nije se, niti mu je bilo dopušteno, pozivao na tu fantomsku, mimikrijsku tvorevinu Aleksandra Vučića. Nisu se mogli u službenom dijelu sastanka obratiti novinarima; konce i protkol u svojim su rukama držali visoki dužnosnici Evropske unije predvođeni Ursulom von der Leyen i Sjedinjenih Američkih Država, koje je predstavljao pomoćnik državnog sekretara za Evropu James O'Brien. Oni su prezentirali tzv. Plan rasta za Zapadni Balkan koji bi zemljama regiona trebao osigurati 6 milijardi eura namijenjenih reformama i integracijama.
Najavljeni protokoli o slobodnom tržištu radne snage između Beograda, Skoplja i Tirane nisu potpisani na ovom skupu, jer je za organizatore i glavne goste tema Otvorenog Balkana tek jedna u nizu podmuklih penetriranja Srbije u ekonomsko, sigurnosno, komunikacijsko tkivo regiona. Hajdučki upad srbijanskih paravojnih kriminalaca na Sjever Kosova i oružani sukob u Banjskoj, spustio je vodostaj Vučićeve „regionalne“ politike, pretvorio ga u evropskog uljeza i međunarodno ga izolirao i delegitimirao. Prvu provjeru svog rejtinga imao je nedavno u Davosu, gdje se sa njim u prijateljskom ćaskanju najduže zadržao Snješko Bijelić kojeg je svojeručno napravio „za našu decu“.
Bosna i Hercegovina se od prvih koraka koji su vodili institucionaliziranju Otvorenog Balkana ponašala racionalno-kritički, dakle suzdržano. Vučićeve priče o jedinstvenom tržištu, slobodnom protoku roba, kapitala, novca padale su u vodu sa svakim novim brutalnim kršenjem četvrte slobode – slobode kretanja ljudi. Vulinove liste nepoželjnih putnika, tajni spiskovi navodnih ratnih zločinaca, univerzalna jurisdikcija Srbije, svjedočili su o oholoj bahatosti regionalnog policajca, a ne iskrenom opredjeljenju za suradnju i integracije.
STRAŠNO I TRIVIJALNO
Novi diplomatski „sveži vetar“ iz Sarajeva, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković u maju prošle godine šeretski je relaksirao temu Otvorenog Balkana.
„Priča o ‘Otvorenom Balkanu’ kao nekom Srpskom svetu je neka politička intriga u kojoj je to ‘Srpski svet’ – svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj potencijalnoj državi bez granica, regionalnoj saradnji imamo muslimana Bošnjaka, da li je neko računao?“ Nije niko, niti je za tim bilo potrebe, ali jeste, eto Konaković: „Znate koliko ima? Pet miliona!“, uhvatio je muštuluk ministar.
Pola godine kasnije, dakle danas, Elmedin Konaković je uznemireno kazao da „vlasti u Srbiji imaju i tu tamnu stranu“. Na takav ga je zaključak ponukalo ono što se desilo pjevačici Selmi Bajrami, a prije nje glumcu Feđi Štukanu. Nije ministar Konaković tamne nijanse kod vlasti u Srbiji prepoznao u njihovom pokroviteljskom odnosu prema onom neustavnom teferiču 9. januara, dapače, smatrao je to „trivijalnom“ temom nedostojnom njegovog diplomatskog renomea i ispod razine njegovog intelektualnog habitusa.
„Aleksandar Vučić treba da stvori Srpski svet, Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsednik Vučić je predsednik svih Srba“, jezgrovito je novu-staru geopolitičku sliku Srbije prije četiri godine sažeo višestruki povratnik u ministarske fotelje i senator Aleksandar Vulin.
Ko zna, možda je i Elmedin Konaković sebe vidio kao lidera pet miliona Bošnjaka/muslimana u Vučićevom regionu bez granica. Podržala bi ga u tome braća iz Bošnjačke akademije nauka i umetnosti u Novom Pazaru u koju je skršio gomilu budžetskog novca, a ne bi mrsko bilo ni pojedinim utjecajnim poslovnim krugovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima!
Ni (Selma) Bajrami nisu što su bili, kazali bi stari Bošnjaci…
Braćo i sestre, palitelji i paliteljice.Kao Grka ste me spalili i o meni lagali, pa ću vam kao Grk i odgovoriti.
Mislite da znate što ste i zašto učinjeli. Ali… Da ste mislili, ne biste učinjeli. Dopustili ste da vas, umjesto razuma, vodi mržnja, koja je divlji plamen, ali ne grije. U toj mržnji nisam izgorio ja. Nego vi.
Stoga će vam Grk reći što jeste učinjeli. O tome govori René Girard. Ako ne vjerujete meni, čitajte Basaru. On je najveći živi srpski pisac i Girarda odlično tumači.
Spaljivanje koje ste upriličili oblik je mimetičkog žrtvovanja.
Istorija se po Girardu odvija kao niz „mimetičkih ciklusa“. Kada zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje. Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled. Uvijek su potrebne nove žrtve.
Girard navodi primjer iz Filostratovog “Života Apolonija iz Tijane”.
Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.
Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitnika grada. Na ulazu u teatar, mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.
U teatru, on ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.
Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.
Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.
Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.
Nismo više pagani. Ali mnogo je paganskog u nama. Spaljivanje lutke simboličko je žrtvovanje. Spalili ste lutku da ne bi spalili mene – a to je kažnjivo. No katarze nema, niti je tamo gdje je tražite može biti.
Braćo i sestre;
Je li vam provedrilo? Je li vam otoplilo? Živi li se lakše? Je li sada sve kako treba? Niste se, valjda, zalud sramotili?
U barem jednoj stvari, ja sam pavlijanac. Jesam, sijedio sam Pavlovu Poslanicu Efežanima. Moja borba nikada nije bila protiv mesa; nikada nije bila protiv vas. Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi, kuće u plamenu i plač. I groblja. I groblja. I groblja.
Sad vas pozdravljam. Idite kuda ste krenuli, idite kako ste krenuli. Ali se ne bojte. Jer, znajte: što god da je, sve je Milost Božija.
Mislim da je bio novembar 2006. godine kada sam, nekad na početku svoje novinarske karijere, otišao u Gornju Maoču. To odmetnuto selo na sjeveru Bosne, na obroncima planine Majevice, kontrolisao je kalesijski selefija Nusret Imamović. Nekoliko izrečenih prijetnji, malo “ilegalnog” snimanja i jedna izjava donijeli su mi prvu priču koja je izazvala reakciju javnosti. Kasnije sam ponovo išao u Maoču, ali to je već bilo nakon sad već čuvene akcije Svjetlost, u kojoj su stotine policajaca hapsile sedam selefija. Svi su kasnije oslobođeni, ali nakon te velike policijske akcije država Bosna i Hercegovina je uspostavila “potpunu kontrolu” nad svojom teritorijom. Maoča više nije bila enklava u kojoj su se skupljali sljedbenici tekfir ideologije. Nusret Imamović je kasnije otišao u Siriju i završio je na crnoj listi SAD-a kao jedan od najtraženijih terorista na svijetu.
Oni koji redovno prate ovu problematiku morali bi se sjetiti čovjeka po imenu Jusuf Barčić. Saudijski student po povratku u BiH uspostavio je “putujući” džemat koji je godinama sijao strah po džamijama u BiH. Ipak, baza im je bila u selu Gornje Petrovice nadomak Kalesije. Sve dok se mještani, redom muslimani, nisu digli i bukvalno otjerali tekfir džemat i njihovog šejha Barčića koji je, prije toga, pola kalesijskih muslimana proglasio otpadnicima od vjere.
“A oni se ubijaju”, reći će godinama kasnije kosovski tekfirlija Idriz Biljbani, koji je bio gost predavač u brojnim bh. mesdžidima.
Ili paradžematima, kako će ih kasnije, vrlo hrabro, označiti Islamska zajednica u BiH obračunavajući se na taj način s onima koji su “zasijali sjeme mržnje i straha”, pucajući po evropskim metropolama po nedužnim civilima.
Možda zvuči sad patetično, ali treba biti iskren i priznati – država Bosna i Hercegovina je akcijom Svjetlost pokazala da neće tolerisati one kojima vjera služi za propagiranje mržnje. Na slučaju mesdžida u Gornjim Petrovicama se pokazalo da bosanski muslimani neće tolerisati da ih raznorazne ideologije odvedu na put bez povratka. I, na kraju, Islamska zajednica u BiH, s reisu-l-ulemom dr. Huseinom ef. Kavazovićem na čelu, dokazala je da ne stoji iza takvih ideologija.
To su, dakle, ti bosanski, evropski muslimani.
“Ovo je naša Evropa”, otvitat će u ponedjeljak navečer francuski predsjednik Emmanuel Macron povodom terorističkog napada u Beču.
Iako nije precizirao, jasno je na šta je francuski predsjednik mislio. I te njegove islamofobične izjave proteklih dana samo su dale alibi teroristima koji su, pod krinkom zaštite islama, ubijali nevine ljude u centru Beča. Borba protiv terorizma nije borba protiv muslimana. Kao što borba protiv islama nije borba protiv terorizma. Naprotiv, borba protiv islama hrani teroriste. Daje im alibi za svako zlo i olakšava im posao da vrbuju one koji odrastaju po pariskim getoima. Za razliku od Macrona, svjestan je toga austrijski kancelar Sebastian Kurz.
“Nećemo upasti u njihovu zamku. Moramo i borićemo se protiv terorizma, ali ne smijemo ispuštati iz vida da je naš neprijatelj islamski ekstremizam koji želi da stvori razdor u našem društvu. Toj mržnji nećemo dati prostor. Naš neprijatelj nisu pripadnici jedne vjerske zajednice, ili ljudi koji dolaze iz neke određene zemlje, već ekstremisti i teroristi kojima nema mjesta u našem slobodnom društvu. Ne smije biti tolerancije prema netoleranciji. To nije sukob kršćana i muslimana, ili Austrijanaca i migranata, već borba svih ljudi koji vjeruju u mir, to je rat civilizacije i barbarstva, koji ćemo odlučno voditi”, rekao je Sebastian Kurz.
U borbi protiv tog vida barbarstva najviše mogu pomoći muslimani. Jer oni bolje od kršćana razumiju islam i znaju tačno u kojim ajetima i hadisima teroristi nalaze opravdanje za ubijanje nevinih ljudi. Zato izjava Sebastiana Kurza daje nadu u bolje sutra, a Macronove objave guraju Evropu u propast.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
