Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Kolumne

    Kolumna Vildane Selimbegović: Crnogorska lekcija o Srebrenici

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

    Vučićev srpski svet

    Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.

    Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
    I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.

    Civilizacijske vrijednosti

    Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.

    Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

    Piše:
    Redakcija
    -

    Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

    Tekovine partizanske borbe

    Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

    Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

    Ideologije i matrice

    Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Žalosna nam Njemačka

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Borislavu Borenoviću treba vjerovati: najnovija kriza u Bosni i Hercegovini će potrajati. Lider PDP-a ima svoje stavove o uzrocima i načinima njezina rješavanja, no nije jedini i zato je – o cijelom slučaju – svrsishodnije citirati Žarka Koraća, starog vuka, na čijim smo se analizama i ranije uvjerili da dobro (pre)poznaje razne vučiće i njihove ambicije. Korać je, upravo u Oslobođenju, upozorio – da ne kažem podsjetio – na sličnu situaciju iz vremena Miloševića (za one koji se ne sjećaju, u to je doba Milorad Dodik bio zakleti slobista, što mu je omogućavalo angažman s obje strane Drine i apstinenciju od rata), potencirajući odnos prema Zapadu. Koji – kao nekad Milošević – danas testira Dodik, koristeći obilato preopterećenost Evrope vlastitim problemima i stoga i nespremnost da donese neke (neminovne) odluke. No, Korać uopće nema dilemu da je Dodik postao (pre)vrući krompir na trpezi Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, od koga će u konačnici i Zapad i Balkan očekivati da zauzda retoriku člana Predsjedništva BiH pa od prijetnji ratom pređe u sferu izgradnje funkcionalnije BiH. U protivnom, kaže Korać, Zapad mora reagirati, podsjećajući da je cijeli prostor u NATO okruženju, pa pita: “Kako on to zamišlja da jednog dana jednostavno kaže – odoh ja u Srbiju sa ovom teritorijom?”

    Do konačnog oslobođenja

    A da lider SNSD-a ne samo tako zamišlja već i ima razrađen plan, potvrdio je osobno istoga dana kada je Vučić ugostio predstavnike svih političkih partija u Republici Srpskoj i to na beogradskoj Prvoj TV. Gostujući u jutarnjem programu, Dodik je svima poručio da to neće biti dnevna, već noćna aktivnost: “Narodna skupština će, kada odlučimo, u toku noći završiti posao”, kazao je odgovarajući na pitanje novinarke kada će biti referendum o otcjepljenju RS-a. Noćni zadatak NSRS-a je – precizirao je – ukidanje indirektnih poreza (“Entitet je fiskalno suveren”), te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, Suda i Tužiteljstva BiH, OSABiH i SIPA, “novih i vaninstitucionalnih” agencija i institucija kojima “nekakvi stranci vježbaju pravljenje države od BiH”. Da nije u pitanju omaška, argumentira polučasovni nastup koji je, zapravo, sublimacija njegovih intervjua, konferencija za štampu i zbirke ranijih izjava posvećenih ukidanju Bosne i Hercegovine i borbi koja će trajati – obećao je to jutro – “do konačnog oslobođenja”, a to oslobođenje je imao potrebu posebno objasniti Njemačkoj i smiješnom strancu koji se lažno predstavlja, samozvanom namjesniku Christianu Schmidtu koji ga je – bez sumnje – baš naljutio izjavom kako promjena granica na Balkanu neće biti. “Izvinite, biće ih!”, poručio je Dodik i objasnio: “To što Nijemci to neće, nema nikakvog značaja”, dodajući da svi, pa i Nijemci, moraju shvatiti kako “mira nema, odnosno nema stabilnosti dok se ne raziđemo”. Bosnu i Hercegovinu bi Dodik dijelio na tri zemlje (“BiH je još na Berlinskom kongresu trebala pripasti Srbiji”) i uopće ne dvoji da za taj svoj naum ima potporu Rusije i Kine, te “brojnih prijatelja na Zapadu kojima ne bi licitirao”.

    Da Njemačka nije dio tog nelicitiranog Zapada, Dodik nema dilemu, jer ne vidi razliku između današnje i Hitlerove Njemačke, pa odluci visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranilo negiranje genocida daje i novi obol: uradio je to kao sin gestapovca da bi napravio disperziju odgovornosti Njemačke za genocide koje su oni činili?! Pozvao se i na nekadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je 1993. godine objasnio tadašnje ratove na Balkanu “iskonskom mržnjom Nijemaca prema Srbima”, a Dodik ju je još začinio potrebom da prave Bosnu i Hercegovinu koju Srbi neće: “Oni se nama hvale ujedinjenom Njemačkom, a bune se što Srbi hoće da se ujedine!” Ne, naravno, nije propustio priliku da kaže kako genocida u Srebrenici nije bilo (Haag nije spominjao, zanima ga očito koliko i Sud BiH), ali je u svom bijesu prema Sjedinjenim Američkim Državama uspio otići korak dalje i optužio je State Department da je preko američkih kompanija pomogao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Ni najčvršći zagrljaj s Draganom Čovićem, ni suprotstavljanje hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana nametanju zakona u BiH, nisu ga spriječili da se obruši na današnju Hrvatsku, no po količini uvreda opet su najgore prošli Bošnjaci. Izvrijeđani, ispljuvani, poniženi i potcijenjeni krivi su i zato što slave dolazak stranog namjesnika protiv koga su Srbi RS-a ujedinjeno ustali: “On će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Cigan”, objasnio je Dodik uoči odlaska u Beograd.

    Asocijacija mladih Roma je reagirala, podsjećajući da je rasizam Dodikova konstanta: Rome je uvrijedio i kada je kao predsjednik RS-a dijelio lekcije u NSRS-u o nepoštenom, nemoralnom i primitivnom ponašanju pa poentirao: “S gospodom gospodski, s Ciganima ciganski”. S obzirom na to da nije bilo adekvatne reakcije na tadašnji ispad, Asocijacija mladih Roma smatra da je Dodik dobio zeleno svjetlo da nastavi. I to i jeste rezon koji najbolje objašnjava ponašanje člana Predsjedništva BiH: s obzirom na to da već godinama nema reakcija na njegove prijetnje miru, odnosno stabilnosti, kako bi se sam ispravio, Dodik to vidi kao zeleno svjetlo da nastavi. Bilo da je riječ o degutantnim uvredama Bošnjaka ili pak nasrtajima na žrtve, predstavnike manjina, sve one koji su drugi i drugačiji. I on to i ne krije. Upitan u intervjuu na Prvoj za reakcije građana, običnih ljudi, lider SNSD-a je na tren zastao: “Kakvih običnih ljudi?” da bi se brže-bolje dosjetio: U RS-u nema običnih ljudi, tamo žive Srbi koji nisu spremni da nasjednu na floskulu da je važan čovjek – to je podvala Zapada kojom se želi izbrisati identitet Srba!

    Civilizacijski ispit

    Nije da uživam u sitničavosti, ali zaista je teško povjerovati da bi Mladen Ivanić, Mirko Šarović ili Nenad Nešić pristali na prethodnu definiciju (a da ne pominjem Srđana Puhala!). Hoću zapravo reći da već sada postaje jasno koliko će ujedinjenje pod Dodikovim skutima skupo koštati opoziciju u RS-u kojom se lider SNSD-a jednako kiti i kad ustaje protiv visokog predstavnika i kad vrijeđa Bošnjake i kad u svom ratnohuškačkom pohodu isijava mržnju prema svemu i svima. I sve to kako bi se obračunao sa državom u kojoj je izabran u Predsjedništvo. Namjerno ne citiram reakcije koje su neminovno uslijedile i koje i dalje pristižu, kako od političkih partija tako i od mislećeg svijeta ne samo u BiH već i u regionu. Ne zato što su manje vrijedne i ne zato što su dosadile, kako ih prezentira Dodik, već zato što je ovo njegovo divljanje civilizacijski ispit za Evropu i zapadni svijet. Ako su propustili da prepoznaju Miloševićeve ambicije, imaju priliku za popravni. Taj Dodiku omrznuti Haag je u međuvremenu objavio i kompletnu presudu ratnim zločincima Simatoviću i Stanišiću, precizirajući ko je sve bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u ratovima devedesetih čije su posljedice genocid u Srebrenici, smrt, razaranje, progon i izbjeglištvo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a posljedično i Srbije. Slobodan Milošević je na prvom mjestu. Od toga ko će i kako obuzdati njegovu reinkarnaciju, uistinu zavise mir i stabilnost na Balkanu. A Evropa je – kaže visoki predstavnik Christian Schmidt – svjesna da je ključ njezinog razvoja i napretka upravo miran i stabilan Balkan. Pa da vidimo.

    Dodik u slijepoj ulici: Izaći će samo ako glavom probije zid, ali ne može sam

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ne znam ko je tačno snimio fotografiju koju su mi poslali neposredno nakon početka jučerašnje sjednice Predsjedništva BiH, ali ona je najbolje prikazala atmosferu koja je vladala. Željko Komšić je, opisujem fotografiju, mirno čitao dnevni red, Šefik Džaferović je, kao vječni činovnik, pomno pratio predsjedavajućeg, dok je Milorad Dodik činio sve da pokaže da je nezainteresiran. Desnu nogu je prebacio preko lijeve, otprilike u visini stola. Leđa je okrenuo zastavi i predsjedavajućem Komšiću, Šefik Džaferović mu je bio desno, ali je njegov pogled bio usmjeren negdje u daljine. Pogubljeno je, vidi se na toj fotografiji, izgledao Milorad Dodik. Olovka u njegovim rukama, koju je nervozno okretao, svjedoči da je nervozan. Ušao je u slijepu ulicu iz koje može izaći samo ako glavom probije zid.

    Vučićeva mirovna misija

    A sam nije dovoljno jak da ga probije. I meni se činilo na početku ove priče da je nadmudrio opoziciju u Republici Srpskoj uvlačeći je, nakon Inzkovog zakona, u svoj voz za nigdje. Ali Mirko Šarović i Branislav Borenović su na vrijeme iskočili i Dodik je ostao sam. Ruku spasa traži od Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije mu je povremeno pruža, računajući da će zbog svake nestabilnosti koju izazove Milorad Dodik on postati faktor stabilnosti. To je, otprilike, ta politika službenog Beograda. Aleksandar Vulin i Milorad Dodik služe za pjevanje pod šatorom i paljenje širokih narodnih masa, koje, potom, dramatičnim tonom u vanrednom obraćanju naciji, smiruje “predsjednik Vučić”. Koji je za “nedjeljivu BiH”, koji je “za mir” i “suživot”.

    Da li Aleksandar Vučić odobrava Dodikove poteze, pitao sam prošle sedmice u Beogradu jednog tamošnjeg političara.

    Da, glasio je odgovor uz pojašnjenje da Vučićeva mirovna misija ima smisla sve dok Dodik pravi nerede po BiH.

    A da li je Vučić, pitao sam dalje, spreman ići do kraja i pružiti Dodiku pomoć ukoliko ovaj krene putem Radovana Karadžića?

    I upravo je tu suština Dodikovog problema. Opozicija je iskočila iz njegovog voza, a Vučić nije spreman, za razliku od Miloševića, pružiti podršku vladaru Republike Srpske kako bi probio zid koji se nalazi na kraju slijepe ulice u koju je ušao.

    ”Nastavit ćemo s blokadama”, kazao je Dodik nakon što je iz zgrade Predsjedništva otišao u Istočno Sarajevo da se obrati naciji.

    ”Ja, i?”, upitao bi Bakir Izetbegović u jednom potpuno drugom kontekstu.

    I, fakat, ja, i?

    Dodik će blokirati Vijeće ministara, Dodik će blokirati donošenje odluka u Predsjedništvu BiH, Dodik će blokirati gašenje požara, Dodik će blokirati donošenje zakona, Dodik će blokirati reformu Izbornog zakona.

    Šta će se suštinski promijeniti? Ništa. Centralna banka Bosne i Hercegovine – funkcioniše. Dvojica članova Predsjedništva BiH govore na forumu u Sloveniji. Ministarstvo odbrane BiH nastavlja svoju saradnju sa NATO-om i vježbe se održavaju. Platni sistem BiH funkcionira, Uprava za indirektno oporezivanje ubire indirektne poreze, ambasade BiH rade, Dodik se sastaje sa međunarodnim zvaničnicima, granični policajci su i dalje na granicama BiH, SIPA hapsi osumnjičene za ratne zločine, Sud BiH sudi, Ustavni sud BiH radi i presuđuje…

    Šta tačno znači Dodikova blokada? Ako ćemo gledati iz perspektive građana koji su bili ugroženi požarima – mnogo. Ako ćemo gledati iz perspektive Dragana Čovića – znači Izborni zakon. Ali ako ćemo gledati iz perspektive države Bosne i Hercegovine – ne znači ništa. Obavještajno-sigurnosna agencija funkcioniše, SIPA radi, pravosuđe radi, Centralna izborna komisija radi, sve druge vitalne institucije koje simbolizuju državu – funkcionišu.

    Može li Milorad Dodik ići dalje od ovoga? Može, ali nisam siguran da bez podrške Srbije – smije. Hajmo malo pogledati stvari iz drugačije perspektive. Dušanka Majkić i njene kolege godinama su blokirale sjednice Doma naroda Bosne i Hercegovine rušeći kvorum na sjednicama. Šta se desilo? Ništa. Nakon mjeseci i mjeseci blokada, na kraju su, ipak, došli na sjednice. Prošle godine, one izborne, HDZBiH je blokirao donošenje budžeta za izbore i na kraju je, ipak, usvojen budžet pa su održani i izbori.

    ”Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu do poništenja sporne odluke Ustavnog suda BiH vezano za poljoprivredno zemljište Republike Srpske”, glasio je jedan od zaključaka Narodne skupštine RS-a usvojenih na Desetoj posebnoj sjednici, održanoj 17. februara 2020. godine.

    Između blokada i blokada …

    Poziv na blokadu uslijedio je zbog odluke Ustavnog suda BiH da poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj pripada Bosni i Hercegovini.

    Odluka Ustavnog suda BiH nikad nije stavljena van snage. Strane sudije su ostale u Ustavnom sudu BiH. Dakle, nijedan preduslov nije bio ispunjen da bi se “predstavnici RS-a” uključili u rad institucija BiH. No, pola godine nakon ovih “obavezujućih zaključaka”, Dodikovi zvaničnici u institucijama BiH su usvojili budžet Bosne i Hercegovine za 2020. godinu, proveli su lokalne izbore, izmijenili Izborni zakon koji se odnosi na Mostar i glasali za desetine odluka razmatranih na sjednicama Vijeća ministara BiH i oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Jedini zvaničnik iz RS-a koji je poštovao ove zaključke je SDS-ov Mladen Bosić. Dodikovi kadrovi nisu poštovali zaključke NSRS-a iz februara prošle godine. Kao što i sam Milorad Dodik ne poštuje svoj zaključak da neće ubuduće dolaziti na sjednice Predsjedništva. Između blokade institucija i blokade donošenja političkih odluka velika je razlika. Institucije Bosne i Hercegovine funkcionišu. Dodik ih nije blokirao. Dodik je samo blokirao donošenje odluka za koje je potreban konsenzus. Politički konsenzus. Bez političkog konsenzusa nema napretka. Ali bez institucija nema države. Milorad Dodik je jučer blokirao donošenje odluka na sjednici Predsjedništva BiH koristeći svoje ustavno i zakonsko pravo da glasa protiv odluka koje mu se ne sviđaju. Ali Dodik jučer nije blokirao Predsjedništvo BiH.

    (oslobodjenje.ba)

    Izbori u Mađarskoj i Srbiji: Za Rusiju spremni

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

    Prioriteti

    Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

    Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

    Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…

    ”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

    To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

    Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.

    Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”

    Oni mogu mirno spavati

    I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.

    Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.

    Osvrt u prošlost i pogled u budućnost: Kad američke vlasti uzimaju vaše tekstove kao osnov za stavljanje na crnu listu, a kolege vas u matičnoj državi ismijavaju i vrijeđaju

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ovaj tekst je savim ličan. Ali i činjeničan. Od ponedjeljka popodne sam se dvoumio da li da ga uopće napišem i objavim. Onda sam na Twitteru pročitao da se Naša stranka hvali da je nedavna posjeta Sabine Ćudić i Damira Arnauta Londonu bila presudna da Velika Britanija uvede sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.  Više nisam imao dilemu. Ovo pišem zbog svih onih uvreda koje sam pretrpio proteklih godina. Bio sam zaštitnik ubica Dženana Memića, bio sam plaćenik SDA, bio sam Osmicin potrčko kojeg su nabijali nogom, bio sam plaćenik SDP-a, bio sam poslušnik DF-a, bio sam korumpiran, kompomitiran, irelevantan, seljak, narkoman, Bakirov kerber, lajavac i još mnogo toga. Te etikete su mi lijepile moje kolege. Neki su to radili u neznanju, neki su, pak, morali, neki su za te tekstove i priloge dobijali stalne ugovore na federalnom javnom servisu. Oni koji su to radili iz ubjeđenja su, ipak, najčasniji. U sarajevskim medijima zbog mene je uveden delikt sjedenja. Fotografisali su me sa tužiocima, političarima, članovima VSTV-a, kolegama novinarima. Vrijeđali su me predsjednici stranaka, vrijeđale su me supruge predsjednika stranaka, vrijeđali su me tužioci, advokati. U NVO sektoru nisam dobro stajao, nisam se znao dodvoravati Sattlerima i drugim hipsterima po stranim ambasadama kako bih dobijao projekte od kojih bi pravio kuće i pričao o borbi protiv korupcije, ne nudeći nikada konkretne dokaze.

    Lako je istinu pričati kada je popularna. Ja sam je pisao i pričao kada to niko nije htio. Znao sam da ću biti osuđivan, ismijavan i teorijama zavjere sklon ludak.

    U ponedjeljak su Amerikanci na crnu listu stavili Asima Sarajlića i Gordanu Tadić. U januaru su na toj istoj listi završili Milan Tegeltija i Mirsad Kukić. Zašto ne ističem Milorada Dodika? Zato što u obrazloženju odluke američkih vlasti, u njegovom slučaju, kao povod za stavljanje na crnu listu nije naveden nijedan moj tekst. Ali za Sarajlića, Tadićevu, Kukića i Tegeltiju – jeste. Njih četvero, mojih šest tekstova.

    Asim Sarajlić

    Bila je 2016. godina i SDA nije bila toliko kriminalizirana. Jer u njoj su se tada, za kosmičku pravdu, rame uz rame sa Asimom Sarajlićem i Amirom Zukićem, borili Aljoša Čampara i Elmedin Konaković. Tada baš i nije bilo popularno govoriti o Sebiji Izetbegović, kojoj je Čampara nosio skupocjene torbice, a Konaković je, u njeno ime, molio novinare da mu objave dijelove izjava u kojima “hvali profesoricu”. Kao novinar Žurnala sam 24. 11. 2016. godine napisao i objavio tekst pod naslovom: “Istraga protiv Sarajlića, Kukića i Zukića: 16 hiljada KM i članska karta SDA za posao”. 

    Moja saznanja, kasnije za razne potrebe zauvijek pripisana Žurnalu, bila su da su Amir Zukić, Asim Sarajlić i Mirsad Kukić, u okviru predmeta Bosna, učestvovali u prodaji radnih mjesta u javnim preduzećima. Tri mjeseca kasnije je Amir Zukić uhapšen, a Mirsad Kukić i Asim Sarajlić su optuženi za trgovinu uticajem.

    “Je l ti srce na mjestu”, upitat će me Asim Sarajlić, dok sam ga, sa drugim novinarima, čekao da izađe iz Općinskog suda u Sarajevu gdje se izjašnjavao o krivici.

    Ubrzo je uslijedio odgovor. U centralnom dnevniku FTV-a su objavili prilog o meni, tvrdeći da sam (valjda uzimanjem mita) stekao stan i kupio auto. Istina, moje auto nisu snimili. Nekako im je, za potrebe priloga, bilo lakše objaviti snimak skupocjenog auta mog komšije, nego mog na kojem je pisalo – Škoda Fabia. Kasnije ću saznati da je iza svega tog priloga bio Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, sklon mlaćenju gloginja tuđim novinarima i tužiocima. Tim prilogom dodvoravao se Asimu Sarajliću, svom kućnom prijatelju.

    Šest godina kasnije Asim Sarajlić je završio na crnoj listi SAD-a.

    “Sarajlić je lično primao naplatu od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, a na drugi način je vršio prevelik uticaj na proces zapošljavanja”, navedeno je u odluci američkog Ministarstva finansija.

    tekst iz 2016. i odluka Ministarstva finansija SAD-a 2022.

    Na fotografiji iznad možete vidjeti da su navodi objavljeni u tekstu iz 2016. godine jedan od razloga “listiranja” Asima Sarajlića.

    Gordana Tadić

    U avgustu 2020. godine sam već bio napustio Žurnal. Moj novi dom je postalo Oslobođenje u kojem sam tada objavio tekst pod naslovom: Korupcija na djelu: Gordana Tadić je varala državu na naknadi za smještaj?!

    Obratite pažnju na odluku Ministarstva finansija SAD-a.

    “Ona je navodno naplaćivala državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, piše u obrazloženju odluke vlasti SAD-a. 

    U februaru 2019. godine sam, radeći u Žurnalu, objavio tekst pod naslovom: Nenadležna Gordana Tadić: Odbila voditi istragu protiv kladionice kojoj iznajmljuje poslovni prostor. U pitanju je porodična kuća u Živinicama koju je suprug Gordane Tadić iznajmljivao kladionici protiv koje Tužilaštvo BiH nije željelo voditi istragu.

    U aprilu 2022. godine Ministarstvo finansija, stavljajući Gordanu Tadić na crnu listu piše: “Tadić je navodno iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese“. 

    Dakle, dvije priče koje sam objavio direktno su pomenute u odluci  kojom je Gordana Tadić stavljena na crnu listu SAD-a.

    Istražujući sumnjive poslove Gordane Tadić, trpio sam svakodnevne uvrede od novinara Avaza koji su me, kroz usta Ifeta Ferageta, optužili da sam “zaštitnik ubica Dženana Memića”, jer želim da smijenim Gordanu Tadić.

    I, bez obzira na ovo, imam potrebu da napišem da je za smjenu Gordane Tadić najzaslužnija Alena Kurspahić, koja je, unatoč velikim pritiscima, podigla disciplinsku tužbu protiv bivše glavne državne tužiteljice.

    Milan Tegeltija

    Moja dvije priče o Milanu Teleltiji razlozi su zbog kojih je bivši predsjednik VSTV-a završio na crnoj listi SAD-a. Za aferu  potkivanje ste sve čuli.

    “Pogledajte video potkivanja: Ti ćeš meni sve dostaviti pa ću ja vidjeti sa Dalidom”, glasio je naslov teksta koji sam objavio 23. maja 2019. godine na Žurnalu.

    U odluci State Departmenta piše da je “u svojstvu predsjednika VSTV-a, Tegeltija  bio umiješan u koruptivna djela koja su uključivala korištenje njegovog političkog uticaja i službene moći za ličnu korist. Naime, postoje vjerodostojne informacije da je Tegeltija svoj položaj iskoristio za traženje koristi u zamjenu za miješanje u sudski proces”. 

    Dakle, afera potkivanje je sastavio dio odluke kojom je Tegeltija stavljen na crnu listu SAD-a. U obrazloženju je navedeno i da je bivši predsjednik VSTV-a umiješan u “manipulaciju imenovanjima sudija i drugim javnim poslovima”. 

    Portal Istraga.ba, 26. november 2020. godine. Naslov glasi: Poslušajte kako Milan Tegeltija obećava imenovanja u pravosuđu: “Neka se prijavi za Gradišku i Prijedor, pa ćemo je kasnije prebaciti”

    Zbog ovog slučaja Milan Tegeltija je podnio ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a. Postao je Dodikov savjetnik.

    I, opet, bez obzira na to što je Tegeltija smijenjen na osnovu moje konkretne priče, ključnu ulogu u svemu ovome odigrala su dvojica ljudi. Nermin Alešević, krajiški biznismen koji je bio dovoljno hrabar da snimi slučaj potkivanje i Mirza Hadžiomerović disciplinski tužilac koji je, unatoč pritiscima, podigao prvu tužbu protiv Milana Tegeltije.

    Mirsad Kukić

    Na dokumentiranje sumnjivih poslova Mirsada Kukića potrošio sam barem deceniju svog života. Na kraju sam, sa kolegom Davorom Obrdaljem, uradio i dokumentarni film – Vladar iz podzemlja. Možete ga pronaći na youtubu. Za taj sam film dobio nagradu za istraživačko novinarstvo. I to je sve što sam dobio tokom svoje karijere. Ako ne računamo pedesetak tužbi za navodne klevete. I ako ne računamo hiljade uvreda koje sam (pre)trpio. A opet bih sve isto. Lako je, rekoh, istinu pričati kada je popularna. Ali veći je izazov govoriti nepopularnu istinu.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

    Dugogodišnja praksa

    Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

    E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

    Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

    Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

    I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

    Prve žrtve

    Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

    Dan (anti)fašizma u Sarajevu i Banjoj Luci: Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom. Sa tih šest riječi jedan će moj prijatelj objasniti razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. I skoro da je tako. U Banjoj Luci je zvijezda 9. maja bio ruski ambasador Igor Kalabuhov. U Sarajevu se, potpuno nenametljivo, kroz masu kretao Serhii Minailo, ukrajinski otpravnik poslova koji, faktički, u Bosni i Hercegovini obavlja funkciju ambasadora.

    Potresni snimci

    Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.

    Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.

    Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.

    Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.

    Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.

    Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.

    U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.

    Simboli i idoli 

    Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.

    Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.

    San ljetne noći: Kada Rusi puste plin

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ovo pišem dok mi, bukvalno iza leđa, u jednom sarajevskom ugostiteljskom objektu sjedi ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov. Slučajno smo se zadesili na istome mjestu. Nismo se pozdravili. Ne poznajemo se. Kada sam prije nekoliko mjeseci nazvao Ambasadu Ruske Federacije u Sarajevu i zatražio objašnjenje jedne informacije koju sam dobio, rekli su mi da zbog mojih tekstova i stavova ne sarađuju sa mnom.

    Žrtve se zbrajaju, a Kalabuhov …

    ”Ali, ja ne želim sarađivati s vama. Želim samo objašnjenje”, rekao sam svom sagovorniku.

    Uslijedio je odgovor: “Bez komentara” i poznati zvuk koji se začuje onda kada vam neko, dok još držite telefon na uhu, naprasno prekine liniju.

    Iza mene, dakle, sjedi ruski ambasador Igor Kalabuhov i svojim zadovoljnim smijehom remeti moju koncentraciju. Vijesti iz njegove rodne Ukrajine stalno pristižu. Civilne žrtve se zbrajaju, a Igor Kalabuhov dosjetkama nasmijava svoje saradnice.

    Prošlo je već pet mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu. I taj rat je, nekako, ušao u “ljetnu programsku shemu”. Vijesti iz Ukrajine više nisu tako često u vrhu dnevnika u BiH. Naši mediji i javnost zaokupljeni su požarima, šumskim i onim političkim, ljetovanjima i cijenama. Cijene hrane su drastično skočile, srbijanski poljoprivrednici najavljuju da će ovogodišnja suša podići cijenu krompira za nekih 30 do 40 posto. BiH, svakako, i ne proizvodi hranu. Naša polja su zasijana minama, mržnjom ili lijenošću preuzetom iz prethodnog društvenog uređenja. Naša politika je, i ona opoziciona i ona pozicijska, zalutala negdje između pokreta “zelenih”, ekologije, zelene energije i rudarskih jama.

    U Zenici su rudari započeli štrajk. Žale se na loše uslove. A kada rudari štrajkuju, oni su, reći će cjelokupna javnost, uvijek u pravu. Istodobno će, ista javnost, reći da trebamo čiste planine, rijeke i zdravu okolinu. Pa nam, zato, ne trebaju hidrocentrale. No, struja nam treba. Na mađarskoj berzi Hupx jedan megavat struje jučer se prodavao za 700 eura. Poređenja radi, domaćinstva u BiH taj jedan megavat plaćaju nešto iznad tridesetak eura. A privredna društva za megavat moraju izdvojiti 70-ak eura. Što je, opet, deset puta jeftinije od berzanske cijene. Ali to je tako kada imaš svoj energent. I onda poremećaji na svjetskim berzama ne određuju domaću cijenu struje. No, na izmaku prošle sedmice zatekla nas je vijest o povećanju cijene plina. Gazprom je odlučio, a na našim kompanijama je bilo samo da kažu – prihvatamo. Jer alternative nemamo. Rusi će nam plin isporučivati onom rutom kojom oni žele i po cijeni koju oni odrede. Pri tome, bosanskohercegovačko je tržište za Rusiju ravno jednom osrednjem gradiću u zapadnoj Evropi. To što mi mislimo da možemo odlučivati o cijenama tuđih energenata samo je jedna u nizu brojnih zabluda koje su obuzele bh. javnost i medije. Rusija drži u talačkoj krizi cijelu Evropu.

    ”Gazprom, novo rusko oružje”, glasio je naslov knjige kojom su ruski novinari Mihael Zigar i Valerij Panjuškin u martu 2009. godine upozorili svijet na to šta se sprema.

    Autori su istražili ko i kako kontrolira Gazprom, te dokazali neraskidive veze između Gazproma i ruske države. Vladimir Putin, objasnili su izdavači, na Gazpromu gradi svoju moć. Bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev bio je zaposlenik Gazproma.

    ”Svaka energetska kriza koju osjećamo i u svojim domovima vezana je uz Gazprom. Na ventilu plinovoda iz Rusije prema Europi čvrsto stoji ruka Vladimira Putina. Knjiga Valerija Panjuškina i Mihaela Zigara eksplozivna je sadržaja, pokazuje kako je i zašto baš Gazprom postao novo, moćno rusko oružje kojim Kremlj jače utječe na svjetska zbivanja negoli SSSR u vrijeme hladnoga”, napisali su iz izdavačke kuće Fraktura, kada su 2009. godine prezentirali javnosti ovu knjigu.

    Decenija i po bila je potrebna Evropi da shvati poentu ove knjige. Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump, uz sve svoje mane, upozorio Njemačku na pogubnost ovisnosti o ruskom plinu, njemački espedeovci su sve to odbacili “s gnušanjem”.

    ”Njemačka ne ovisi o Rusiji, pogotovo ne o energetskim pitanjima. Nećemo se umoriti od suprotstavljanja ovome stvarnim činjenicama”, izjavit će u septembru 2018. godine njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas predstavljajući napredak u izgradnji Sjevernog toka kojim je Vladimir Putin, uz pomoć Angele Merkel, započeo neformalnu agresiju na Ukrajinu.

    Danas, četiri godine kasnije, njemački zvaničnici govore nešto drugo.

    Buđenje s prvim hladnim noćima

    ”Njemačka će se suočiti s nestašicama plina ukoliko zalihe ruskog plina budu niske kao što su sada, a određene industrije bit će ugašene ukoliko ne bude dovoljno tog energenta za predstojeću zimu. Kompanije će morati prekinuti proizvodnju, otpuštati radnike, lanci snabdijevanja će biti prekinuti. Ljudi će se zaduživati kako bi plaćali račune za grijanje i osiromašit će”, izjavio je krajem juna njemački ministar ekonomije Robert Habeck naglašavajući da je to dio strategije ruskog predsjednika Vladimira Putina da podijeli zemlju.

    Kada su 2009. godine ruski novinari upozoravali Evropu i svijet na to da je “Gazprom novo rusko oružje”, malo je bilo onih koji su im vjerovali. Naročito im nisu vjerovali evropski zvaničnici. Istina, oni su imali više miliona razloga da ne vjeruju u tu priču.

    Recimo, francuski premijer Francois Fillon je nakon mandata postao član Uprave ruske naftne kompanije Zarubrežnjeft. Njemački kancelar Gerhard Schröder je, nakon mandata, postao jedan od čelnih ljudi Sjevernog toka čiji je većinski vlasnik bio Gazprom. Austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl postat će, po isteku mandata, članica Upravnog odbora Rosnjefta.

    I tako je Evropa utonula u san. I to ljetni san iz kojeg će se probuditi s prvim hladnim noćima.

    Evo, kraj je ovog teksta. Kalabuhov se još uvijek smije iza mojih leđa.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa o navijačkom bratstvu: Granice nisu na zemlji, nego u glavi

    Piše:
    Redakcija
    -

    Sve ono što navodno treba da postigne Otvoreni Balkan, postigli su navijači Crne Gore i navijači Bosne i Hercegovine na utakmicama te dvije reprezentacije – u Podgorici i i Zenici. Navijači baš one dvije zemlje koje nisu, i ako Bog dobri da, a daće, neće ni biti dio Otvorenog Balkana, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis u kolumni za CdM.

    Uklanjanje granica i biznis barijera, sve one administrativne mjere koje su godinama smišljali lokalni i američki „eksperti“ za pomirenje i geopolitiku, nisu postigle ni izbliza onaj efekat koji je postigla ljudska iskrenost i dobrota na utakmicama u Podgorici i u Zenici.

    Ne postoji, dragi moji savjetnici u ambasadama, dragi moji analitičari u State Departmentu, dragi moji stratezi Velike Srbije i Prirodne Albanije, niti jedna administrativna mjera koja će natjerati crnogorsku porodicu iz Berlina da kupi kombi navijačima Bosne kojima je vozilo od strane agenata-provokatora spaljeno; niti jedna mjera koja će dobrog čovjeka Fahrudina Meškovića natjerati da besplatno ugosti i nahrani crnogorske navijače; niti da istu onu crnogorsku porodicu iz Berlina natjera da osjeti da je njena ljudska obaveza da Fahrudina i njegovu porodicu ugosti na crnogorskom primorju.

    Ono što se desilo u Podgorici i u Zenici je sama poenta, sami vrh onoga čemu navodno teži Otvoreni Balkan, onome što Otvoreni Balkan folira, a što Otvoreni Balkan nikada neće doseći. Prvo zato što je lažan; drugo zato što iza njega stoje zadnje i zle namjere; i treće zato što je, između Srba i Albanaca, zbog Kosova, ovo što se desilo između bosanskih i crnogorskih navijača prosto nemoguće. Nemoguće je i jer Vučića i Ramu u Otvorenom Balkanu vezuje ekspanzionistička i velikodržavna politika. A navijače Bosne i Hercegovine i Crne Gore vezala je ljudska dobrota i pristojnost; potreba da na dobro odgovoriš dobrim.

    Događaji u Podgorici i Zenici čine izlišnim samu ideju administrativne intervencije i peglanja; trapavog, pogrešnog, plitkog projektovanja budućnosti.

    Zenica i Podgorica pokazale su najveći stepen jedinstva balkanskih naroda koji je viđen od raspada Jugoslavije.

    I to se desilo mimo i uprkos raznim „projektima“ raznih ambasada, raznih „izaslanika“. Koji mogu ukloniti sve granice između Srbije i Albanije: ali nikada se neće desiti ovo što se desilo između Bosne i Crne Gore, između kojih postoji granica. I neka postoji. I treba da postoji.

    Džabe vam administrativne mjere kojima uklanjate granice. Jer granice nisu na zemlji, nego u glavi. Povjerenje, odnosno njegovo odsustvo, najtvrđa je granica od svih. A povjerenja ne može biti dokle god Srbija namjerava pripojiti Crnu Goru i dio Bosne, dokle god Vulin i Dodik govore ono što Vučić misli, a Vučić govori ono što ne misli. Ljudi smo, sa hiljadu smo i jednom, ljudi smo sa milion i jednom manom. Ljudi su svašta. Ali nismo magarci. Ako pokušate namagarčiti ljude, a evo pokušavate, uveliko, kao odgovor ćete dobiti inat. A inat je veći od Stambola.

    Još nije stvorena imperija koja je zatrla ljudsku volju za slobodom. Još nije stvorena imperija koju čovjekova volja za slobodom nije srušila. A zapravo je recept za istinski Otvoreni Balkan krajnje jednostavan: neću ništa tvoje, nećeš ništa moje. I eto povjerenja. I eto: nema granica.

    Ali kako stići do povjerenja sa akterima koje je za svoj projekat odabrao reditelj ovog provincijskog, amaterskog filma? Pa svaki holivudski producent upozorio bi ih na lošu podjelu uloga. Nema povjerenja kada su vam glavni glumci mračnjaci. Pa da Hari Poter vidi pijanog Vučića kako bulazni dok sa polupraznom čašom šeta sajmom vina, dok kraj njega, kao Golum pored Bilbo Baginsa, puzi Dritan, dijete-čarobnjak bi dobilo traume i tri godine ne bi zaspalo.

    1...171819Stranica 18 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj