Kolumne

Kajganić i tri tužioca: Formiranje predmeta za zamajavanje javnosti!

Nakon što je ukaz predsjednika RS Milorada Dodika objavljen u Službenom glasniku entiteta, Tužilaštvo BiH formiralo je tim koji će u saradnji sa drugim institucijama raditi na ovom predmetu.

Ništa novo, ništa što je opipljivo, a nakon što je Ustavni sud BiH srušen u Republici srpskoj. Za maštovite neka probaju zamisliti šta bi se desilo da neko iz reda Bošnjaka se ponaša slično, ili ne daj Bože isto.

U najmanju ruku bio bi uhapšen u roku od dva sata!

– U Tužiteljstvu BiH, u navedenom predmetu, formiran je tim od tri tužitelja, koji zajedno sa SIPA-om, te drugim sigurnosnim i policijskim agencijama, poduzimaju zakonom predviđene aktivnosti o čijim rezultatima će javnost biti obaviještena – saopćio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

Dakle, treba da nas impresionira broj tužilaca koji rade na ovom slučaju, ali ranija iskustva. I to ona od 9. januara i ina druga naučila su nas da formiran predmet, posebno kada je riječ o Miloradu Dodiku, ne znači ništa osim novi spis u ladicama ustanove u kojoj odavno ne stanuje pravda.

Zabrinjavajuće je da uprkos odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta je novoizabrani vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao odluke o objavljivanju ukaza Milorada Dodika vezanih za zakone koji praktično suspendiraju odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta, a da su na slobodi još uvijek akteri rušenja ustavnog poretka u BiH.

I kada je danas ponovo potvrđena vijest da nema niti jedne optužnice za negiranje genocida, valjda podsjetiti da Kajganić zajedno s VSTV-om pokušava objasniti javnosti kako ne valja nametnuti zakon, jer nemaju sudske prakse, a ni proizvedene akcije zbog nanošenja boli žrtvama novim negiranjima!
I u takvim slučajevima Tužilaštvo je formiralo predmete, a do danas nema optužnice.

Tako da formirani predmet u slučaju objave ukaza u Službenom glasniku Rs-a znači još jedan slučaj koji ćemo godinama pratiti povremeno pitajući šta je s procesuiranjem, a odgovor će uslijediti kao i ranije ‘predmet je u radu’, a radi ga više tužioca, kao da je bitan broj a ne konačna odluka!

(NAP)

Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

Pismo ruskog ambasadora

Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

(oslobodjenje.ba/istraga.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Nije sve u Bogiću, puno je i do Mustafe

Glasački listići se još prebrojavaju, no ako izuzmemo Ilijaš i Srebrenicu, sve je manje-više poznato. U Ilijašu je već danima mrtva trka, kandidati SDA i Naroda i pravde su toliko blizu da se moraju čekati i listići iz dijaspore i mobilni timovi, a Srebrenica je – kako zbog dijaspore, tako i onih koji glasaju u odsustvu – uobičajeno posljednja s rezultatima, s tim da je pred Centralnom izbornom komisijom BiH težak zadatak s obzirom na to da je Inicijativa Moja adresa: Srebrenica već uložila prigovor, na osnovu koga je i otvorena istraga zbog glasača s nevažećim dokumentima, a ostaje otvoreno pitanje listića koji su trebali puno ranije stići do prijavljenih birača s mjestima boravka razasutim diljem planete.

Jasne poruke

Kako god, na pobjednika u Srebrenici ćemo sigurno još sačekati, a od rezultata u Ilijašu zavisi težina poraza SDA u Sarajevu, koja je ne samo sigurno izgubila načelnička mjesta u Centru, Novom Sarajevu i na Ilidži već će biti ubjedljiva manjina i u općinskim vijećima. Izjava lidera SDA Bakira Izetbegovića – Izgubili smo Sarajevo, dobili smo BiH – tek je relativno tačna, iako nema sumnje da je SDA i samu sebe iznenadila osvajanjem načelničkog mjesta u Banovićima: sa do sada izvjesnih 26 načelničkih pozicija, SDA je druga partija u BiH, SNSD Milorada Dodika je upečatljivi pobjednik lokalnih izbora jer je što sam, što s koalicionim partnerima osvojio 41 načelničko mjesto u Republici Srpskoj i tri u Federaciji, a i tamo gdje nisu pobjednici, SNSD ima vijećničke većine, pa će nesumnjivo biti faktor utjecaja. Naravno, ovi i Dodikovi podaci se ne podudaraju, naprosto zato jer sada aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH već računa s pobjedom Mladena Grujičića u Srebrenici, što zapravo i govori koje su to općine vrednije od ostalih, pa baš zato valja naglasiti i značaj osvajanja gradonačelničkog mjesta u Banjoj Luci, gdje je Draško Stanivuković ne samo pobijedio na izborima SNSD-ovog kandidata Igora Radojičića već tom pobjedom toliko naljutio lidera SNSD-a da je odmah preuzeo upravljanje gradskim odborom svoje partije. Uprkos, dakle, činjenici da je SNSD potvrdio svoju dominaciju RS-om i na ovim izborima, simbolički gubitak Banje Luke jednako je važna poruka kao i poraz SDA u Sarajevu: birači su tradicionalno vladajućim partijama poslali jasne poruke – žele promjene! HDZBiH je i dalje treća partija po snazi u lokalnim zajednicama naše zemlje, s 20 načelničkih pozicija (u Tomislav-Gradu je džaba krečio HDZ-ov ministar dolaskom iz Zagreba, Prozor/Rama također nije pala) i, naravno, ozbiljnim brojem vijećnika i tamo gdje su izgubili. Kampanja u Mostaru je tek počela, ali je sama činjenica da će birači izaći da glasaju i dalje najvažnija. Nakon 12 godina blokade Mostarci su – prilikom da se izjasne na izborima – pobjednici.

Sarajlije su također – pokazala je to protekla sedmica – u potpunom slavljeničkom raspoloženju. S razlogom: Srđan Mandić, kandidat Naše stranke, novi je načelnik Općine Centar, Hasan Tanović, nezavisni kandidat Naroda i pravde, pobijedio je Nedžada Koldžu, a Nermin Muzur, kandidat NiP-a, osvojio je dugogodišnje uporište SDA, Ilidžu. I bez rezultata u Ilijašu, jasno je da je NiP Elmedina Dine Konakovića sarajevski pobjednik, jer to svjedoče i brojke i osvojene pozicije, kao što je također jasno da su na krilima NiP-a profitirali i Naša stranka i SDPBiH s obzirom na to da su ove dvije članice Četvorke ubilježile pad glasova. Nezavisna lista Ibrahima Hadžibajrića je ostvarila očekivani rezultat u Starom Gradu, ali i napredovala. Kad se sve zbroji, Četvorka ima mandat da suvereno vlada u četiri sarajevske općine, bez SDA koju je uspjela plebiscitarno potisnuti. Načelnici sarajevskih općina iz redova ove stranke platili su ceh jer se na izborima glasači nisu izjašnjavali o njima, već su što zaokruživanjem NiP-a, što ostankom kod kuće iznijeli svoj stav o SDA: to je naročito vidljivo iz podataka o izlaznosti koja, kad je manja, kakav je slučaj zabilježen kod nas, pogoduje tradicionalno vladajućim, odnosno strankama desno od centra. Cijenu male izlaznosti su baš zato platili i NS i SDP, no ispostavilo se da je Konakovićev NiP uspio mobilizirati dovoljno mladih glasača koji su bukvalno u Sarajevu odlučili izbore. Istina je da je SDA svojom uljuljkanošću pomogla, no mnogo više su je njezini glasači kaznili i to se zapravo najbolje vidi na primjeru Općine Novi Grad u kojoj je SDA (jedva) uspjela zadržati Semira Efendića, načelnika koji je dobar dio svoje kampanje i vodio distancirajući se od svoje matične partije. Što ne samo da mu nije pomoglo da ponovi ne tako davni impozantni rezultat s općih izbora već je danas ogledni primjerak pada stranke koja je i u Novom Gradu poražena u njegovom centralnom dijelu, ali su Efendiću pobjedu donijeli rubni krajevi u kojima ranije nisu ni postojale druge partije osim SDA. Pri čemu nije nimalo nevažna uloga SBB-a, čija je kandidatkinja Sanela Prašović-Gadžo odnijela – nazovimo ga – pobjednički paket, jer je pitanje za koga bi se njezini glasači opredijelili – za SDA ili NiP. Koliko NiP atakuje na glasačko tijelo SDA, dokazuje najbolje ilidžanski primjer, gdje je Muzur skoro trostruko nadmašio Fikreta Prevljaka u glasovima, ali i Tanovićeva pobjeda nad Koldžom, koji je uspješno vladao Novim Sarajevom još od vremena Željka Komšića. SDA je u Centru izborom Nedžada Ajnadžića prije četiri godine napravila incident, jer je ova općina zapravo bila (i ostala) utočište ljevice. Mandićeva pobjeda – koliko god velika bila, a nesumnjivo jeste – pokazuje zapravo dubinu poraza SDP-a BiH, koja se ovih dana – opet na krilima Četvorke – nastoji kompenzirati gradonačelničkim mjestom i kandidaturom Bogića Bogićevića.
Bogićević je – na simboličkoj ravni – idealan kandidat. Nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, onaj koji je izrekao historijsko ne, nekada je bio i obećavajući kandidat za lidera SDP-a BiH, no efikasnom akcijom tadašnjeg vlasnika partije je potisnut u drugi plan i otada je sudjelovao tek u antifašističkim akcijama. Bogićevićev povratak na političku scenu, slušamo to posljednjih dana, velika je akvizicija multietničnosti Sarajeva. To je i razlog što su neke moje puno poznatije kolege pobjedonosno priupitale Draška Stanivukovića, a potom i Milorada Dodika kad će u Banjoj Luci Bošnjak biti gradonačelnik. Zamka u koju Sarajevo, kao glavni grad BiH, nema pravo upadati: i Mandić i Bogićević nisu isključivo Srbi, već stanovnici ovog grada sa svojim karijerama koji su se pronašli u odgovarajućim političkim partijama, no upravo zbog njih je neumjesno mahati njihovom nacionalnošću kao jedinom odrednicom. Neuporedivost se krije i u činjenici što se gradonačelnik Banje Luke bira direktno, a u Sarajevu u Gradskom vijeću: pitanje je, dakle, da li bi Bogićević ikada pristao izaći na direktne izbore da je drugačije, a ako ćemo pravo, čista je sarajevocentričnost upoređivati jednu ovdašnju općinu s Banjom Lukom. Hoću, zapravo, reći da ovakve uporedbe koliko god prijaju ušima Sarajlija, nisu realne i ne pomažu cilju ka kojem bi stranački pluralizam trebao težiti – boljoj, jednakijoj i jačoj Bosni i Hercegovini, zemlji koja suvereno gazi svojim euroatlantskim putem.

Slijedi pravi ispit

Prije sedam dana na ovom sam mjestu pisala o šansi koja je propuštena da i BiH kao i većina zemalja ima izbore jednom u četiri godine. SDA je zagovarala tu ideju, pa se povukla, a vjerujem da je danas sretna zbog toga. Ima šansu da u novo osvajanje Sarajeva krene na općim izborima na kojima će se birati vlast i u kantonima. U ovom času Četvorka se sprema da preuzme Sarajevski kanton i sad zapravo izlazi na pravi ispit. Dobiće priliku da se odgovorno dohvati vlasti, SDA joj više ne može smetati i sad je do nje, da pokaže koliko zaista vrijedi taj mix liberala, ljevice i NiP-a (Konaković: Mi smo desno od centra) i da ojača na cijelom prostoru zemlje. Preduvjet za taj iskorak je opet Sarajevo u kome Bogićević i kad bude izabran, ne može biti alibi za konsenzus da se ime Mustafe Busuladžića čuva po svaku cijenu na tabli škole: ne samo zato što je riječ o prononsiranom fašisti i antisemitu već i zato što – na simboličkoj ravni – ostavljanje Busuladžića u ladici pod izgovorom da ima prečih stvari prijeti da NS i SDP već na sljedećim izborima budu kažnjeni. Jer ne treba zaboraviti da su u ovoj – odlazećoj Vladi KS-a – SDA, DF i SBB imali Marija Nenadića, prvog premijera nebošnjaka. I još zbog nečega: tek s prepoznatljivom ljevicom unutar Četvorke, s njezinim jačanjem, rastu šanse da jednog dana ne bude važno koje je nacionalnosti gradonačelnik Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle ili Prijedora.

(Oslobodjenje.ba)

Može l’ se sam na Rusiju: Odlučno njet

Sporednim hodnicima sarajevskog Hotela Evropa Dragan Čović se sam probio do konferencijske sale. Pola sata, minimalno, čekao je ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da mu se pridruži. Sastanak je, ukupno sa slikanjem, trajao pola sata. Ali dužina uopće nije bitna. Sergej Lavrov je samo formalizovao ono što svi znaju – Dragan Čović je ruski čovjek.
Ima jedan medij, reći će mnogi – ugledni, ali da ga ne pominjem sada, koji je nekad 2017. godine uradio intervju sa mnom. Zvučalo im je nevjerovatno to što sam rekao da je lider HDZ-a BiH službeni igrač Rusije na Balkanu, pa su objavljeni intervju ubrzo povukli sa svoje stranice. Ok, ne ljutim se. Zvučalo jeste nevjerovatno, ali obično istina u ovim vremenima i zvuči nevjerovatno.

Dragan Čović se, dakle, sreo sa Sergejem Lavrovim. Ranije je ruski ministar vanjskih poslova sreo Milorada Dodika i rukovodstvo Republike Srpske. Baš onako, po ruskom separatističkom protokolu.
Noć prije nego su Željko Komšić i Šefik Džaferović odlučili ignorisati posjetu ministra Lavrova razgovarao sam sa nekoliko prijatelja. Svi su priželjkivali ovakav scenarij i nekako je on bio logičan.

“Kukavica vjeruje da će saginjanje pred jačim i podilaženje sili umilostiviti siledžiju. Pa se oni više uzohole. Dignite glavu, uzvratite na psovku šamarčinom – mogu vas samo početi poštovati. Dakle, pitanje za profesore Filozofskog: šta se može pogoršati u odnosima BiH i Rusije”, napisat će moj odnedavni poznanik Kenan Efendić.
Ako ćemo iskreno – ne može se pogoršati ništa. Hoće li Rusija i ubuduće podržavati Dodika koji želi otcjepljenje RS-a i Čovića koji priželjkuje treći entitet? Hoće. Hoće li Rusija i dalje javno podržavati pravosudne institucije koje je stvorio Milan Tegeltija? Hoće. Hoće li Rusija razvaljivati institucije BiH? Hoće. Da li će tražiti ukidanje OHR-a, da li će destabilizirati izborni proces, da li će ometati BiH na putu ka NATO-u. Hoće. I sve će to raditi bez obzira na činjenicu da li su u Predsjedništvu BiH, pored Dodika, a nasuprot Lavrova sjedili Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Rusija je moćna država. Odlučuje o svjetskim tokovima, miješa se čak i u američke izbore, razvaljuje EU, NATO, ucjenjuje plinom, pravi državne udare, čuva diktatore, podržava teroriste, okupira nezavisne države. Da li Bosna i Hercegovina ima snage da se odupre Rusiji? Nema. A da li ima izbora? Nema. Možda bi neko želio da BiH bude Čečenija, da ima svoga Ramzana Kadirova i da budemo miljenici Putinove Rusije. Da li bi vlastima u Sarajevu bilo lakše? Vjerovatno. No, nije ovdje stvar da li će nam biti lakše ili teže. Najlakše bi bilo otići u opoziciju, baviti se nekim kantonalnim pitanjima, veličati načelničke i vijećničke pozicije i biti “otvoren i prema istoku i prema zapadu”. Jer, zaboga, imate san da budete Tito poslije Tita. Da li je bilo lako donijeti odluku o “odbijanju” ministra vanjskih poslova jedne od tri najmoćnije države? Nije. Imali ste izbor da budete izdajnik ili da vaše poteze proglase “nediplomatskim”. Da li je odluka Željka Komšića i Šefika Džaferovića populistička? Da. Da li je državnička? Da. Hoće li biti posljedica? Vjerovatno. Ali nema nijedne državničke odluke bez posljedica. Kao što nema nijedne države bez državničkih odluka.

Kolumna Vildane Selimbegović: Joanikije, nasljednik Amfilohijev

Na Cetinju nije počeo novi balkanski rat, no sve što je pratilo ustoličenje Joanikija Mićovića zapravo je neodoljivo ličilo na scenarij kakav bi i priželjkivao bivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, poznat kao Ratnik u mantiji. Niko uostalom nije ni sumnjao da će Srpska pravoslavna crkva – bilo kakvim ustupkom – pokazati da odustaje od životnih želja arhitekte aktuelne crnogorske vlasti, možda i najvećeg protivnika samostalne Crne Gore koji je – uoči referenduma o nezavisnosti 2006. – na pitanje novinarke novosadske televizije šta misli o crnogorskom državnom projektu, odgovorio: “Ne pravi se pita od onoga.” S Milom Đukanovićem do tada je već prošao put od bliskog i važnog suradnika do ljutog političkog rivala. Jer je Amfilohije Radović 30 svojih godina na čelu Mitropolije i posvetio političkom angažmanu i kleronacionalizmu, on je taj koji je, pod firmom širenja pravoslavlja, pocijepao i do mržnje sukobio pravoslavno stanovništvo Crne Gore, ali je i uspio da – kako neki kažu – utrostruči broj Srba u Crnoj Gori. Iz njegovih skuta je današnji crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, ali on je taj koji je porazio Đukanovića i njegov DPS na posljednjim izborima i nema uopće sumnje da će to nasljeđe prigrliti Joanikije.

Čuvari, zatočenici, litije …

Na to ukazuje i sve što se prethodnih mjeseci i nedjelja dešavalo i što je do usijanja dovelo političku temperaturu u Crnoj Gori i proizvelo nemire i nerede. Zato su protivnici ustoličenja u Cetinjskom manastiru i tvrdili da je ono udar na državnost zemlje, jednako kao što oni koji su zagovarali da se Joanikije baš na Cetinju useli u Amfilohijevu stolicu nisu u tome vidjeli ništa sporno. Ako su prvi sebe proglasili čuvarima samostalnosti, drugi su zatočenici svega onog što je predstavljalo politiku devedesetih.

Amfilohije, arhiepiskop cetinjski, zetsko-brdski i skenderijski, mitropolit crnogorsko-primorski i tvorac Eparhije buenosajreske i južno-centralnoameričke na čijem je čelu (također) bio od 2011. godine, još od 1990. kada se vratio u rodnu Crnu Goru kao mitropolit, bio je kreator i aktivni učesnik svih onih događanja što se na Balkanu danas opisuju kao ratna prošlost i baš zato politički protivnici Joanikijevog cetinjskog ustoličenja sebe vide kao pokret za očuvanje Crne Gore. Jer Joanikije sve i kad bi htio, ne može biti ništa drugo do kotačić u ambiciji stvaranja srpskog sveta, onog kome je Amfilohije posvetio život: za genocid u Srebrenici govorio je da je “to bila osveta”, na ratištu u Dubrovniku uz gusle je pjevao dobrovoljcima, u ovom istom Cetinjskom manastiru oko koga se tolika bitka razvila 1991. i 1992. godine blagosiljao je paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana, on je odlikovao Vojislava Šešelja, on je Slobodanu Miloševiću pred izručenje u Haag nosio Jevanđelje u zatvor i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Da, ovaj Ratnik u mantiji, održao je i opijelo na grobu ubijenom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću i on je taj koji je tada ustvrdio kako ga je “ubila bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti”. Čedomira Jovanovića, jednog od najbližih Đinđićevih suradnika, krstio je u manastiru Ostrog u Crnoj Gori. S Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, bio je toliko blizak da su se sve kalkulacije o njegovom dugogodišnjem skrivanju pravile na lokacijama oko Trebinja, čije su crkve i manastiri također dio mitropolitske oblasti crnogorsko-primorske. Služio je opijelo i na sahrani majke Radovana Karadžića, ali i Jovanke Broz, i istrajno nastojao da se ne samo crkvenom službom već i svojim izjavama održi maksimalno aktuelnim – bio je poznat kao veliki protivnik LBGT populacije, ali i Rolling Stonesa, koje je smatrao “bezbožnicima koji pjevaju demonske pjesme”.

Svoju priliku je prepoznao u crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ustajući protiv njega s tvrdnjom kako otvara put ka otimanju ili podržavljenju crkvene imovine jer je zakon propisao potrebu pisanog traga o vlasništvu nad imovinom koju koristi vjerska zajednica. Počele su višemjesečne litije na kojima su učestvovale desetine hiljada građana Crne Gore. Svi analitičari – ne samo domaći i iz regije – upravo litije smatraju presudnim faktorom koji je odlučio posljednje izbore u Crnoj Gori, nakon kojih su pregovori o novoj vladi, uz prisustvo predstavnika pobjedničke koalicije, među kojima je bio i predsjednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, održani u manastiru Ostrog. Pod budnom paskom Amfilohija. Zanimljivo, iako se otvoreno protivio zapadnoj orijentaciji Crne Gore i naročito njezinu ulasku u NATO-savez, presudio je da Zdravko Krivokapić bude mandatar vlade koja se nije odrekla zacrtanih međunarodnih puteva zemlje. Ali jeste bio potpora nemirima u Skupštini kada je Crna Gora postajala članica NATO-a, onim koji su se pripisivali velikoj Amfilohijevoj ljubavi – Rusiji. Među njegovim kletvama, a redovito je kleo, bila je i: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3.000 puta od mene!” Ako Joanikije i nije poznat po ovoj vrsti elokvencije, jeste kao stvarni Amfilohijev nasljednik: episkop budimljansko-nikšićki bio je administrator Mitropolije, Amfilohijevo duhovno čedo i prvi saborac. Zajedno su nosili litije, tokom kojih je Joanikije jednom i uhapšen.

Prvi ustanak protiv srpskog sveta

Baš je zato simbolika njegova ustoličenja u Cetinjskom manastiru do usijanja dovela ionako podijeljenu Crnu Goru. Ranije najavljena ceremonija za devet sati ujutro, pomjerena je na osam – u subotu su čak i neki policajci skidali uniforme i prelazili na stranu demonstranata, protivnika ustoličenja, a crnogorski predsjednik Đukanović se oglasio na društvenim mrežama pozivajući građane svih vjera i nacija i političkih opcija da zajedno doprinesu očuvanju mira, stabilnosti i multietničkog sklada, kao i da odgovorno zaštite život i zdravlje svakog građanina, kao i pravo na različitost, kao najveće crnogorsko bogatstvo. Naravno i da nepokolebljivo zaštite slobodu, suverenost i dostojanstvo Crne Gore i njenog naroda, sve uz poziv premijeru Krivokapiću da održi obećanje da Vlada garantuje sigurnost svima. Đukanović se i pridružio protestantima jer nema dilema – patrijarh Porfirije Joanikijevim ustoličenjem pečati ambicije srpskog sveta i kako god da završi ova cetinjska epizoda, ona obećava dodatne podjele u Crnoj Gori. SPC će bez sumnje uzvratiti jer u ovoj je fazi najveća dobijena bitka samo Joanikijevo preuzimanje dužnosti. U svim narednim ćeraće se još. No, ne treba zaboraviti da je Balkan sistem spojenih posuda i da sve što se talasa u Crnoj Gori zapljuskuje i susjedne obale. Vidjelo se to, uostalom, i nedavno, kada je upravo opozicija svojim glasovima natjerala crnogorski parlament na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Džaba je danas govoriti da je Đukanović mogao – dok je suvereno decenijama vladao – svoje iskupljenje od ratova devedesetih davno krunisati i ovim dokumentom. Sada je, makar u simboličkoj ravni, prvi ustanik protiv srpskog sveta.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Bakire, pazi, snima se (II)

Svako zlo za neko dobro, najnovija je mudrost Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji se prošle sedmice odlučio obračunati sa vlastitim izjavama. U te je svrhe iskoristio Facebook (mada mi je nekako više za TikTok) i brutalno napao kolegu Amira Zukića, urednika i voditelja N1, i mene. Krivi smo! Kolega Zukić je intervjuirao lidera SDA u svojoj emisiji Pressing, a ja sam pažljivo gledala njegov dvostruki nastup (noć ranije je dao intervju BIR TV-u) i analizirala ga. Sramotno! I nedopustivo!

Selam i luzerima zakrvavljenih očiju …

Zato je Bakir Izetbegović odlučio da nas pouči, usput nas grubo optužujući jer se njemu nisu dopala ni Zukićeva pitanja ni vlastiti odgovori, koje sam ja, drznica, brižljivo iscitirala. I kako to obično u vizuri SDA biva, nije kriv Izetbegović što se razotkrio u intervjuu, krivi su novinari. A da bi se krivnja dokazala i nas poučilo, da ne kažem ušutkalo, tu je armija esdeaovskih botova koja je orkestrirano nasrnula na nas svojim već prepoznatljivim manirom prijetnji, psovki, uvreda i svega potrebnog i već viđenog u operaciji radikalizacije Bošnjaka koju vrh SDA provodi s ciljem da po svaku cijenu ostane u nekoj kombinaciji za vlast. To je to dobro, za koje se Izetbegović bori, protiv zla – kolege Zukića i mene. Pa da vidimo šta ga to najviše boli.

”Unatoč pokušajima voditelja da me upornim upadicama i prekidanjima omete”, veli Izetbegović, “cijeni” da je uspio “demantovati i niz neutemeljenih tvrdnji koje je voditelj uporno unosio u pitanja kao gotovu konstataciju”. Nažalost, kaže, jednu nije: “Radi se o tezi voditelja da je moja supruga, parafrazirajući izjave Amora Mašovića, prijetila glasačima da će završiti u masovnim grobnicama ako budu glasali za druge, a ne za SDA.” Po Bakiru, “i Mašović i Sebija Izetbegović su upozoravali da nejedinstvo i konflikti unutar bošnjačkog korpusa mogu narod povesti stazama koje vode u nova stradanja”, pa zato nudi i link koji to dokazuje. “Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i luzere zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli groznim putevima koji će ponovo ako uspiju, kako reče naš Amor, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, rekla je Sebija Izetbegović (dokaz: Bakirov link). I kad smo već kod tog čuvenog snimka – ne samo Mašović i supruga već listom kandidati i govornici SDA jednako ponavljaju parolu “Izetbegovića za predsjednika”, uprkos činjenici da nije riječ o stranačkim, SDA izborima, već o općim izborima u BiH, koja po Ustavu nema predsjednika. Ni CIK, niti bilo koji promatrači kampanje i samih izbora, nisu reagirali na ovo grubo kršenje pravila, zakona i Ustava BiH.

No, ostanimo malo kod nejedinstva i konflikta unutar bošnjačkog korpusa, koje Izetbegović fakturiše novinarima, naročito meni, jer sam reagirala na njegovu (samo)hvalu kako je on inicijator pospremanja paradžemata u BiH. I opet ću: neukusno je, bahato i arogantno zloupotrebljavati Islamsku zajednicu u političke svrhe. To sam oduvijek tvrdila i opet ću. A lider SDA to redovito radi, upravo na taj način atakujući na jedinstvo bošnjačkog korpusa, podvaljujući tezu kako su Bošnjaci bez članske karte SDA nelegitimni otpadnici svog naroda i izdajnici. Pritom se SDA, uz pomoć svojih botova, bacila na radikalizaciju Bošnjaka, pa jednako prijeti haosom i nemirima ako izostane iz vlasti. Istu armiju je upregla i u obračun sa OHR-om i Zapadom, naročito ciljajući SAD, koje Izetbegović na BIR-u nije štedio, da bi kod kolege Zukića reterirao, valjda zbog publike. Srećom i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, upravo je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović – i prošle sedmice, prilikom susreta sa američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem – nedvosmisleno iskazao privrženost američkoj politici u BiH, podsjećajući na značaj podrške i pomoći SAD-a našoj zemlji. Ne kažem da se Rijaset uspio u potpunosti ograditi od zloupotreba IZBiH od strane SDA, samo ukazujem na činjenicu da je u vrhu IZBiH očito osviješten problem beskrupulozne političke manipulacije za kojom sve češće poseže SDA u svojim obračunima sa neistomišljenicima. A dokle dobacuje potreba Bakirovih radikalnih botova da u pomami za SDA vlašću ne biraju sredstva, pokazuje i nedavno priopćenje Rijaseta koji se ogradio od “anonimnog pamfleta kojim se pozivaju ‘svi patrioti, borci, studenti, rudari, klubovi, službenici, svi Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci’ na proteste protiv ‘nametanja aparthejda kroz ustavna rješenja na račun Bošnjaka’. Na pamfletu se nalazi i ime reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, što je gruba zloupotreba imena najvišeg duhovnog autoriteta Bošnjaka.” Anonimni pamflet je samo jedan od mnogih iz radionice izvjesnog Jasmina Mulahusića, neskrivenog mrzitelja svega što nije iz SDA i podstrekača obračuna Bošnjaka kako sa Srbima i Hrvatima u BiH, tako i sa Bošnjacima koji ne dijele Bakirove svjetonazore.

Propuštena lekcija

”Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je”, objašnjavao je svojevremeno osnivač SDA i Bakirov otac Alija Izetbegović. Njegov je sin očito propustio ovu lekciju, pa danas – kao primjer luzera zakrvavljenih očiju – ne preza ni od sile koju u ime SDA provodi potpredsjednik FBiH, general Refik Lendo. Usuđujem se ustvrditi da to čak i nije najveći problem, već poistovjećivanje ovdašnjih Bošnjaka, mahom muslimana, sa onom istočnom praksom koja znači nesmjenjivost s vlasti. To je teret koji ovoj zemlji i njezinim Bošnjacima nameće Izetbegović sin, trošeći pritom posljednje mrvice vjerodostojnosti stranke koju je osnovao njegov otac. No, to je već problem SDA, a problem BiH će biti ukoliko SDA zaista posegne za haosom i mrakom kojim prijeti. Da nailazi na plodno tlo, svjedoči i podatak da su samo kolege iz Avaza reagirale na Izetbegovićev napad na novinare. Hvala im. I hvala svima koji su – neki javno, većina privatno – izrazili podršku Amiru i meni, ističući vlastito zalaganje u borbi protiv medijskog i svakog drugog mraka kojim lider SDA maše.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

Dugogodišnja praksa

Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

Prve žrtve

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

O Vučiću, ekonomiji i (h)istoriji: Miran san

„Mirno spavajte“, poručuje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uz TV prijemnik prikovanoj bosanskohercegovačkoj publici ubijeđenoj valjda da se radi o nekakvom istorijskom trenutku.

„Mirno spavajte“, prenijet će svi mediji sutradan njegovu izjavu, „ne treba ničega da se plašite. Srbija je za mir i stabilnost“.

„Mirno spavajte“, reći će tridesetak godina ranije Alija Izetbegović obraćajući se Bošnjacima uplašenim ratom u Hrvatskoj.

„Mirno spavajte“, ostale su zapisane riječi prvog predsjednika BiH, „rata neće biti, za rat je potrebno dvoje, a mi ga ne želimo“.

Dobro, za rat i jeste potrebno dvoje. Jedno koje puca i drugo u koje se puca. No, Alija Izetbegović je dijelom bio u krivu. Kad jedno želi rat, potpuno je svejedno šta želi ono drugo.

Ali kada je u pitanju mir – želja mora biti obostrana. Valjda tjeran avetima vlastite prošlosti i nemirnim snovima o Velikoj Srbiji, Aleksandar Vučić je počeo da živi u vlastitom mitu o balkanskom mirotvorcu. Izmisli on hiljade neprijatelja dnevno, ali kada je u pitanju BiH svaki put on govori o ekonomiji, prosperitetu i dobrosusjedskim odnosima. Treba li mu vjerovati? Ako ćemo suditi na osnovu njegove prošlosti – ne. Ali onda isto tako ni Mili Đukanoviću ne bismo smjeli vjerovati ako bismo mu sudili na osnovu njegovog angažmana s početka devedesetih.

„Zar je greh biti bolji“.

Ne znam tačno ko je izrekao ovu rečenicu, pripisuju je mnogima pa i Mili Đukanoviću. Suštinski, nije ni bitno ko je ovo kazao. Bitno je da je istina. Ako na youtubeu potražimo Aleksandra Vučića iz devedesetih, nećemo pronaći nijedan razlog da mu vjerujemo da BiH i Bošnjacima želi išta dobro. Ako, pak, pogledamo one redove Bošnjaka na beogradskom Sajmištu, onda nema razloga da mu ne vjerujemo. Da li je vakcinacija dio njegove propagandne mašinerije? Vrlo moguće. Ali šta ako su mu namjere uistinu bile časne, jer on, rekoh, živi vlastiti mit balkanskog mirotvorca.

Pogledajmo, nakratko, naše zapadne susjeda. Šta nam poručuje njihov predsjednik? Prvo sapun pa onda parfem. Ispod Save nam naš zapadni susjed provlači plinovodne cijevi i narušava teritorijalni integritet. Aleksandar Vučić istovremeno otvara granicu za bh. državljane nudeći im željenu vakcinu. Evropska unija i kojekakvi COVAX-i nam istovremeno ne daju ni one koje smo uredno platili.

Sada, kada se svaka država na svijetu okrenula sebi, pomoć nam je pružila Srbija. Skromnu pomoć, ali, ipak, pomoć. Možda to jeste samo deklarativno, ali Aleksandar Vučić priznaje sva tri člana Predsjedništva BiH kao legalna i legitimna. Za razliku od Zagreba koji negira legitimitet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Početkom aprila navršilo se 29 godina otkako je Slobodan Milošević u BiH poslao (para)vojne formacije da rješavaju srpsko pitanje na lijevoj obali Drine. Bile su tu i formacije Vučićevog bivšeg stranačkog šefa Vojislava Šešelja. Dolazio je i sam Aleksandar Vučić.

Ali zar je grijeh biti bolji?

Srpski predsjednik ovog aprila šalje poruke mira. Možda one nisu iskrene, ali red je, možda, uzvratiti sličnim porukama i iz Sarajeva. Uz uslov da se teritorijalni integritet BiH mora poštovati.

(Oslobodjenje/Istraga.ba)

Jedinstvo Aide, Raze, Mirze, Mare i Smilje: Bosanska “bomba koja otkucava” pod francuskim obručom

Kada sa zapadne strane uđete u Tuzlu i prođete one dimnjake Termoelektrane, doći ćete u Ulicu Osamnaeste hrvatske brigade. Vozit ćete se, tako, par stotina metara dok ne dođete do broja 2. Tu je, na tom broju, decenijama pisalo Fabrika obuće Aida Tuzla. Nema je više. Aidu su ugušile tranzicijske godine, pretvorbe duštvenog u privatno, lohn poslovi, aktivni i pasivni bilansi i svi oni termini koje smo slušali u centralnim dnevnicima dok su se radnice na ulici borile za uvezivanje staža i ono što im je pripadalo. U međuvremenu je Aidinu obuću zamijenila ona uvezena iz Kine i tuzlansko je Jedinstvo krenulo u provaliju. Kilometar-dva dalje od Aide, na lijevoj obali rijeke Jale nalazi se dvorana Mejdan. U njoj su svoje utakmice, dok dvorana nije skoro utihnula, igrale Smilja Rađenović, Mara Lakić i Raza Mujanović. Na dresovima im je pisalo – Jedinstvo Aida Tuzla. To je onaj klub što je, na leđima Razije Mujanović, ‘89 godine pokorio Evropu.

Googlao sam prije dva dana Smilju Rađenović i saznao za njenu tužnu sudbinu. Ima u crnoj hronici, ko želi da čita. Meni je nekako lakše da je pamtim kao prvakinju Evrope.

Maru Lakić sam godinama kasnije viđao u Tuzli. Svom je prezimenu dodala ono Brčaninović, dobila je kćerku Melisu i postala je ozbiljan skaut i košarkaški trener.

Raza Mujanović postala je najveća bosanska sportašica svih vremena kada su je uvrstili u Kuću slavnih one godine kada je u istu kuću ušao i američki “Dream Team” sa Olimpijade iz Barcelone.

Ne znam tačno kojom je magistralom u Tuzlu ušao šesnaestogodišnji jablanički dječak kada ga je otac dovezao da se okuša u Sloboda Diti. Nije ni bitno. Bitno je da će taj dječak deceniju kasnije postati najbolji strijelac Eurolige a malo zatim i prvi Bosanac koji je zaigrao u NBA.

Par sati prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, pričao sam s tim dječakom, čije dresove, onaj iz Milovokija i onaj iz reprezentacije, čuvam revnosnije nego sve tajne dokumente koje sam skupljao proteklih dvadesetak godina.

Mirza Teletović je sada predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ne razumije se, reći će mi, u procedure i dokumente, numerisanja stranica i projekte. Umjesto njega, njegova velika karijera govori u šta se razumije. Otkako je Mirza Teletović postao predsjednik Košarkaškog saveza BiH, ima smisla gledati evropska košarkaška prvenstva. I ono za žene, i ono za muškarce. Kada smo pričali, bio je, ako sam ga dobro čuo, negdje u Dalmaciji. Nije bio u Strazburu sa igračicama. Jer on nije postao predsjednik Saveza da bude turistički putnik u kvalifikacijskim mečevima. Postao je predsjednik Saveza da bi i od sebe veću Raziju Mujanović poslao u Strazbur da, onako, sa klupe, svojim autoritetom i likom iz Kuće slavnih „plaši“ protivnice i službenike FIBA-e.

Mirza Teletović je predsjednik Saveza, Razija Mujanović je u stručnom štabu ženske košarkaške reprezentacije, Mara Lakić je uz reprezentaciju, a na terenu su one koje znaju igrati košarku. Svejedno je da li se zovu Milica, Nikolina ili Melisa. I nije ovdje stvar multietničnosti. Ovdje je stvar – profesionalizma.

Danas, kada bh. košarkašice igraju četvrtfinale protiv Francuske svi su postali eksperti za taj sport. Do danas su ti isti, iz oblasti ženske košarke, znali samo viceve na račun Razije Mujanović.

Kada je odredila u kojem će gradu igrati ženska košarkaška reprezentacija BiH,  FIBA nije pogriješila. Strazbur je mjesto u kojem se traži konačna ovozemaljska pravda. I baš u Strazburu pravda je zadovoljena. Pobjedom protiv Hrvatske i svih onih u BiH koji negiraju postojanje države. A za kraj, red je citirati i Emanuela Macrona. Danas, u Valensiji, BiH će za Francusku biti „bomba koja otkucava“.

(oslobodjenje.ba)

Dodik u slijepoj ulici: Izaći će samo ako glavom probije zid, ali ne može sam

Ne znam ko je tačno snimio fotografiju koju su mi poslali neposredno nakon početka jučerašnje sjednice Predsjedništva BiH, ali ona je najbolje prikazala atmosferu koja je vladala. Željko Komšić je, opisujem fotografiju, mirno čitao dnevni red, Šefik Džaferović je, kao vječni činovnik, pomno pratio predsjedavajućeg, dok je Milorad Dodik činio sve da pokaže da je nezainteresiran. Desnu nogu je prebacio preko lijeve, otprilike u visini stola. Leđa je okrenuo zastavi i predsjedavajućem Komšiću, Šefik Džaferović mu je bio desno, ali je njegov pogled bio usmjeren negdje u daljine. Pogubljeno je, vidi se na toj fotografiji, izgledao Milorad Dodik. Olovka u njegovim rukama, koju je nervozno okretao, svjedoči da je nervozan. Ušao je u slijepu ulicu iz koje može izaći samo ako glavom probije zid.

Vučićeva mirovna misija

A sam nije dovoljno jak da ga probije. I meni se činilo na početku ove priče da je nadmudrio opoziciju u Republici Srpskoj uvlačeći je, nakon Inzkovog zakona, u svoj voz za nigdje. Ali Mirko Šarović i Branislav Borenović su na vrijeme iskočili i Dodik je ostao sam. Ruku spasa traži od Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije mu je povremeno pruža, računajući da će zbog svake nestabilnosti koju izazove Milorad Dodik on postati faktor stabilnosti. To je, otprilike, ta politika službenog Beograda. Aleksandar Vulin i Milorad Dodik služe za pjevanje pod šatorom i paljenje širokih narodnih masa, koje, potom, dramatičnim tonom u vanrednom obraćanju naciji, smiruje “predsjednik Vučić”. Koji je za “nedjeljivu BiH”, koji je “za mir” i “suživot”.

Da li Aleksandar Vučić odobrava Dodikove poteze, pitao sam prošle sedmice u Beogradu jednog tamošnjeg političara.

Da, glasio je odgovor uz pojašnjenje da Vučićeva mirovna misija ima smisla sve dok Dodik pravi nerede po BiH.

A da li je Vučić, pitao sam dalje, spreman ići do kraja i pružiti Dodiku pomoć ukoliko ovaj krene putem Radovana Karadžića?

I upravo je tu suština Dodikovog problema. Opozicija je iskočila iz njegovog voza, a Vučić nije spreman, za razliku od Miloševića, pružiti podršku vladaru Republike Srpske kako bi probio zid koji se nalazi na kraju slijepe ulice u koju je ušao.

”Nastavit ćemo s blokadama”, kazao je Dodik nakon što je iz zgrade Predsjedništva otišao u Istočno Sarajevo da se obrati naciji.

”Ja, i?”, upitao bi Bakir Izetbegović u jednom potpuno drugom kontekstu.

I, fakat, ja, i?

Dodik će blokirati Vijeće ministara, Dodik će blokirati donošenje odluka u Predsjedništvu BiH, Dodik će blokirati gašenje požara, Dodik će blokirati donošenje zakona, Dodik će blokirati reformu Izbornog zakona.

Šta će se suštinski promijeniti? Ništa. Centralna banka Bosne i Hercegovine – funkcioniše. Dvojica članova Predsjedništva BiH govore na forumu u Sloveniji. Ministarstvo odbrane BiH nastavlja svoju saradnju sa NATO-om i vježbe se održavaju. Platni sistem BiH funkcionira, Uprava za indirektno oporezivanje ubire indirektne poreze, ambasade BiH rade, Dodik se sastaje sa međunarodnim zvaničnicima, granični policajci su i dalje na granicama BiH, SIPA hapsi osumnjičene za ratne zločine, Sud BiH sudi, Ustavni sud BiH radi i presuđuje…

Šta tačno znači Dodikova blokada? Ako ćemo gledati iz perspektive građana koji su bili ugroženi požarima – mnogo. Ako ćemo gledati iz perspektive Dragana Čovića – znači Izborni zakon. Ali ako ćemo gledati iz perspektive države Bosne i Hercegovine – ne znači ništa. Obavještajno-sigurnosna agencija funkcioniše, SIPA radi, pravosuđe radi, Centralna izborna komisija radi, sve druge vitalne institucije koje simbolizuju državu – funkcionišu.

Može li Milorad Dodik ići dalje od ovoga? Može, ali nisam siguran da bez podrške Srbije – smije. Hajmo malo pogledati stvari iz drugačije perspektive. Dušanka Majkić i njene kolege godinama su blokirale sjednice Doma naroda Bosne i Hercegovine rušeći kvorum na sjednicama. Šta se desilo? Ništa. Nakon mjeseci i mjeseci blokada, na kraju su, ipak, došli na sjednice. Prošle godine, one izborne, HDZBiH je blokirao donošenje budžeta za izbore i na kraju je, ipak, usvojen budžet pa su održani i izbori.

”Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu do poništenja sporne odluke Ustavnog suda BiH vezano za poljoprivredno zemljište Republike Srpske”, glasio je jedan od zaključaka Narodne skupštine RS-a usvojenih na Desetoj posebnoj sjednici, održanoj 17. februara 2020. godine.

Između blokada i blokada …

Poziv na blokadu uslijedio je zbog odluke Ustavnog suda BiH da poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj pripada Bosni i Hercegovini.

Odluka Ustavnog suda BiH nikad nije stavljena van snage. Strane sudije su ostale u Ustavnom sudu BiH. Dakle, nijedan preduslov nije bio ispunjen da bi se “predstavnici RS-a” uključili u rad institucija BiH. No, pola godine nakon ovih “obavezujućih zaključaka”, Dodikovi zvaničnici u institucijama BiH su usvojili budžet Bosne i Hercegovine za 2020. godinu, proveli su lokalne izbore, izmijenili Izborni zakon koji se odnosi na Mostar i glasali za desetine odluka razmatranih na sjednicama Vijeća ministara BiH i oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Jedini zvaničnik iz RS-a koji je poštovao ove zaključke je SDS-ov Mladen Bosić. Dodikovi kadrovi nisu poštovali zaključke NSRS-a iz februara prošle godine. Kao što i sam Milorad Dodik ne poštuje svoj zaključak da neće ubuduće dolaziti na sjednice Predsjedništva. Između blokade institucija i blokade donošenja političkih odluka velika je razlika. Institucije Bosne i Hercegovine funkcionišu. Dodik ih nije blokirao. Dodik je samo blokirao donošenje odluka za koje je potreban konsenzus. Politički konsenzus. Bez političkog konsenzusa nema napretka. Ali bez institucija nema države. Milorad Dodik je jučer blokirao donošenje odluka na sjednici Predsjedništva BiH koristeći svoje ustavno i zakonsko pravo da glasa protiv odluka koje mu se ne sviđaju. Ali Dodik jučer nije blokirao Predsjedništvo BiH.

(oslobodjenje.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...