Ibro Miladin je pušten na slobodu. Trideset dana nakon što je pucao u centru Sarajeva, ovom pratiocu narko bosa Edina Gačanina Tita Općinski sud u Sarajevu nije produžio pritvor. Miladinu nije određen ni kućni pritvor. Ima tek obavezu periodičnog javljanja najbližoj policijskoj stanici. To znači da se slobodno može kretati.
Podsjetimo, 20. juna Ibro Miladin je u samom centru Sarajeva, ispred hotela Evropa, ranio Timura Keketovića, višestrukog povratnika u kriminal.
“Keketović je udario mog poznanika koji je sjedio sa mnom za istim stolom. Vidio sam da su bili naoružani a svi znamo ko su te osobe. Bio sam u opasnosti. I nije tačno da su bili tu maturanti. Kada se to desilo nikoga nije bilo tu, nije mi bila namjera izazvati opasnost”, kazao je Ibro Miladin neposredno nakon hapšenja, na ročištu prilikom određivanja pritvora.
Identitet Miladinovog poznanika do danas nije utvrđen. No, Istraga saznaje da je s Miladinom u tom trenutku sjedio izvjesni Boki, koji je jedan od glavnih hakera Edina Gačanina Tita. Miladin i Boki su proteklih godina živjeli na relaciji Sarajevo-Dubai.
Harun Sadiković. Dženis Kadrić, Ibro Miladin i Edin Gačnin Tito
Ibro Miladin je bivši pripadnik Federalne uprave policije. Vođu jednog od najvećih narko kartela na svijetu Miladin je upoznao u septembru 2016. godine. Tada je, naime, Edin Gačanin boravio u Sarajevu, a Ibro Miladin i još četvorica pripadnika FUP-a su brinuli o njegovoj sigurnosti.
Gačanin je, podsjećamo, tada odsjeo u Hotelu Novotel, a automobile za njega i njegovu pratnju je iznajmio sarajevski biznismen Gordan Memija koji je Gačanina i dočekao na Aerodromu. Edin Gačanin Tito je, tokom posjete Bosni i Hercegovini, išao u Hrvatsku, gdje je imao kontakte sa osobama koje su dio njegovog kartela.
Memija I Miladin
Osim Miladina, među specijalcima koji su čuvali Tita su bili Dražen Čobović, Senad Kadić, Aldin Ćatić, Emir Druškić i Dženis Kadrić. Čobović, Miladin i Kadrić su, potom, napustili FUP i preselili u Dubai gdje su čuvali Edina Gačanina Tita. Međutim, Dražen Čobović je vrlo brzo napustio posao, dok su Ibro Miladin i Dženis Kadrić ostali vjerni Titu. U vrijeme dok su bili pratioci Edina Gačanina Tita, Miladin i Čobović su bili bliski biznismenu Gordanu Memiji i njegovom kumu, aktualnom ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću.
Konaković, Dražen Čobović i Memija prilikom posjete Meki
Četvorica prtilaca Tita, rekosmo, bili su pripadnici FUP-a. Upravo tu specijalnu jedinici lično je opremao Edin Gačanin Tito, a donacije su išle preko bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Iako je u Tužilaštvu KS postojao predmet o uniformama koje je FUP-u donirao Edin Gačanin, sve je vrlo brzo zataškano.
Neshvatljivo je s kakvom lakoćom akteri koje svrstavamo u tako neodređenu kategoriju pod prilično praznim imenom “internacionalna zajednica” ignorišu bogatu prošlost Bosne i Hercegovine i sve što je u proteklom mileniju označavalo njen identitet. Svjesni smo da je na tom planu bilo sistematskih pokušaja da se neki od tih elemenata zatome, kako je činila i Austrougarska, s namjerom da među domaćim stanovništvom spriječi izgradnju sentimenta prema bosanskim kraljevima, ali i istoričara pa tako i javnosti unutar Jugoslavije koji su tim pitanjima pristupali tendenciozno, jednostrano, čak maliciozno, prečesto atribuirajući fragmente bosanske državnosti i značajke njenog društva njenim susjedima. Ali je isto tako neshvatljivo da i po svojim metodama, čak i u poređenju s takvim plitkim i površnim pristupima i dalje, sad kada smo duboko zašli u 21. stoljeće, postoje akteri čija površnost bi postidila i kolonizatore koji su diljem svijeta istoriji svojih kolonija poklanjali nekad tek onoliko amaterske pažnje koliko je bilo potrebno da se napišu kartice uz izloške u muzejima u kojima su dokonim građanima u svojim zavičajima predstavljali rezultate svojih eksploatatorskih pohoda. Graditi „razumijevanje“ prostora u koji ste došli ne može počivati na nekolicini plitkih razgovora s običnim pukom, takorekuć s „domorocima“, pored validnih i pouzdanih izvora informacija i znanja o Bosni u dvije i po decenije nakon Dejtonskog mira.
Vara se svako ko pomisli da će njegova uloga u navođenju tokova vječito turbulentne bosanskohercegovačke (pa i balkanske, ili barem „regionalne“) zbilje, dosljedno opterećene većom mjerom događaja nego što bi to bilo podnošljivo bilo kome ko poželi miran život na jednom mjestu, ostati skrivena. Dovoljno smo iskustva akumulirali samo u ovih četvrt stoljeća da možemo jasno razlučiti ulogu i karakter upliva onih koji su nam, kako se to u Bosni kaže, „krojili kapu“, da svaki misleći čovjek u ovoj zemlji koji je tom vremenu svjedočio, može diferencirano pristupiti istoriji te strane. Kao što svaka društvena pojava evoluira, tek ćemo je uslovno i s nekom dozom lične rezerve povezati s pojmom kolonizacije, a istoričarima i sociolozima ostavljamo da dalje raspravljaju koliko je modele upravljanja Bosnom i Hercegovinom nakon rata devedesetih, nekad zaista originalne i bez presedana, opravdano obuhvatati tim pojmom, ili će nam možda stvarno trebati i neka nova riječ da ih imenujemo.
Jer kako drugačije opisati činjenicu da, pored toga što u današnjem vremenu planetarno razmišljamo o politikama na bezličnoj razini (pokušajmo za trenutak zanemariti figure poput Kissingera), o sistemima vrijednosti formulisanim i propisanim jasno sročenim dokumentima, nema obrazovanog Bosanca koji neće biti u stanju da razluči ključne razlike među pojedincima koji su bili vezani za ove institucije. Umjesto da u skladu s očekivanjima, institucije provode politike prema dokumentima, njihovi eksponenti su ti koji su uvijek ostavljali lični pečat i povlačili presudne poteze. U istoriju moderne Bosne i Hercegovine u prvi plan ulaze Visoki predstavnici, a ne njihov Ured; dakle ne OHR ili Delegacija EU, OSCE i pregršt drugih organizacija koje već prijete da sâmom brojnošću zbune bilo koga ko bi se zapitao zašto je toliko „institucija“ potrebno da bi se upravljalo društvom koje broji duša koliko malo veći kvart neke od današnjih metropola. Bosanci će pamtiti one koji su se igrali crtača zastava, koji su nam prodavali „šuplju“ o važnosti malih i srednjih preduzeća istovremeno kočeći oporavak velikih i uistinu modernih industrijskih sistema koje je ova zemlja imala i kojima je, jedina među republikama SFRJ, ostvarivala izvozni suficit; kao i one koji su podnosili ostavke na ministarskim pozicijama u Njemačkoj iz solidarnosti prema narodu naše zemlje; one koji su beskompromisno meli iz političkog života štetočine ovog naroda, ali i one koji su svoje položaje pravdali ponašanjem koje bi bilo prikladnije za turističke agente, a nažalost i one koji su nam uvodili sumnjive propise i za sobom, asli, ostavljali zaboravljene mačke u zamrzivačima.
Zato neka niko ne gaji iluzije čije vrijeme će biti opisivano kao propušteno u obezbjeđivanju implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava. Znamo mi svi, a tako će biti jasno i svima poslije nas, da su potezi pojedinaca, a ne opskurnih i sve je jasnije – besmislenih institucija, od zemlje koja se s punim pravom dičila upravo veličanstvenom antifašističkom borbom, a usudimo se reći i nesumnjivo jedinom koja se u Evropi dizala protiv fašizma dva puta u proteklom stoljeću, načinili zemlju koja je talac baš fašističkih politika u ovom, 21. stoljeću. S neskrivenim simpatijama prema kolaboracionistima nacista nametnuli su se kao činioci moderne zbilje ove jedine nam zemlje, negirali i glorificirali genocid (kako i ne bi – baš takvi su ga i počinili), gradili za sebe izmišljene statuse, a našli su podršku među onima koji su morali osigurati vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Krali su, opraštano im je; sakrivali su dokaze o vlastitom kriminalu, drugi su gledali na drugu stranu. Neće biti zaboravljeni oni koji su im bili saučesnici i koji su im sve to omogućavali i dalje im to omogućuju. A isto tako je sve jasnije da će se itekako morati govoriti, opet, o domaćim izdajnicima, ma kakav „demokratski legitimitet“ takvi imali. Kao što nam za one iz Drugog svjetskog rata sada neki govore da su bili zapravo patriote i borci za slobodu, isto tako sad i pred našim očima upravo tako neki i danas poziraju.
U velikoj zabludi su svi oni koji misle da građani ne znaju čitati između redaka šturo i oskudno objavljenih u medijima i saopštenjima. Niste pravili pokušaje pomirenja s nacistima i fašistima poslije Drugog svjetskog rata diljem Evrope; te zemlje su vođene ka ozbiljnim katarzama i preispitivanjima vlastite prošlosti i uloge njihovih struktura. A tolerisanjem patologije koja se devedesetih obrušila na Bosnu, tjerajući nas da gradimo dijalog i s onima koji od svojih genocidnih, zločinačkih i kriminalnih politika nisu odustajali, samo su i u svojim domovima davali krila raznim breivicima, tarrantima i drugim bolesnicima, i opet su nevini ljudi bili žrtve.
Ali i ukoliko se bilo ko sada i nakon netransparentnih poteza konačno neskriveno svrsta na stranu zločinačkih, kriminalnih, politika i nesmiljenoj daljnoj eksploataciji Bosne i onoga najvrjednijeg što ona ima – poštenih i vrijednih ljudi, spremnih da se uklope u sve sisteme koje na svojoj fasadi nose „evropske vrijednosti“, mora znati da neke stvari neće proći bez otpora. A oni koji misle da će to ideju Bosne primaći njenom kraju, Bosnu ne razumiju.
(autori su Azra Zornić, apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine, i psiholog Bojan Šošić)
Za ovu priču ključan je 5. mart 2009. godine. Tog dana je, naime, Ibrahim Brkanić postao direktor tuzlanske Remontmontaže. Tog dana je dobio ovlaštenje da založi imovinu Remontmontaže za dugoročni kredit i tog dana je podigao kredit u iznosu od 2,5 miliona maraka. Dio novca, milion maraka, istog će mjeseca, po osnovu beskametne pozajmice, biti prebačen na račun brokerske kuće Eurohaus. Kao garant “povrata novca” založene cu dionice već propale kompanije Vranica d.d. Sarajevo. Novac sa računa Eurohausa nikad nije vraćen Remontmontaži. Dionice Vranice su postale bezvrijedne. Remontmontaža je otišla u stečaj, a radnici na ulicu.
Iza ovog posla bio je berzanski špekulant Zijad Blekić. On je, naime, osnivač brokerske kuće Eurohaus koja je 2008. godine posredovala prilikom prodaje dionica Remontmontaže d.d. Tuzla. Blekić je tada postao i predsjednik Nadzornog odbora Remontmontaže i 5. marta 2009. godine odlučio je za direktora te firme postaviti svog prijatelja i poslovnog partnera Ibrahima Brkanića. Istog dana kada ga je imenovao, Blekić potpisuje Brkaniću saglasnost da može podići dugoročni kredit u Hypo banci, a da, pritome, založi imovinu Remontmontaže. U Ugovoru sa Bankom Remontmontaža je navela da će kredit koristiti za izmirenje obračunatih direktnih poreskih obaveza u iznosu od 1.500.000,00 KM, te za finansiranje trajnih obrtnih sredstava u iznosu od 1.000.000,00 KM. Do 16. marta novac je već bio na računu Remontmontaže. Istog dana kada je Banka uplatila drugu tranšu u iznosu od milion maraka, Brkanić prebacuje 700 hiljada na račun Eurohausa. Kasnije je prebačeno dodatnih 300 hiljada.
“Novac je prebačen bez ikakvog pravnog osnova” konstatuje Kantonalono tužilaštvo Tuzla koje je ove sedmice podiglo optužnicu protiv Blekića i Brkanića.
Kako bi “prikrili” kriminal, dva mjeseca nakon prebacivanja novca Zijad Blekić u svojstvu predsjednika Nadzornog odbora Remontmontaže daje saglasnosti direktoru Remontmontaže Ibrahimu Brkaniću da potpiše Ugovor o pozajmici sa brokerskom kućom Eurohaus koju zastupa – Zijad Blekić. Ili još jednostavnije rečeno, Zijad Blekić je dozvolio Ibrahimu Brkaniću da potpiše ugovor sa Zijadom Blekićem na osnovu kojeg firma kojom rukovode Brkanić i Blekić prebacuje milion maraka firmi čiji je vlasniik Zijad Blekić.
Zajmoprimac, u ovom slučaju Blekićev Eurohaus, kao garant vraćanja pozajmice u iznosu od milion maraka založio je dionice firme Vranica.
“Ugovorne strane su konstatovale da procijenjena vrijednost tog zaloga iznosi 1.000.000,00 KM, iako su znali i bili svjesni da nominalna vrijednost takvog zaloga iznosi 650.000,00 KM, dok je tržišna vrijednost bila daleko manja, jer je na dan 09.06.2009. godine, na Sarajevskoj berzi ostvaren promet dionicama „Vranice“ po jediničnoj cijeni dionice od svega 36,33 KM”, navedeno je u optužnici koja je u posjedu Istrage.
Kako bi izbjegli vraćanje i ovog iznosa, Brkanić je, po ovlaštenju Blekića, potpisao dva aneksa ugovora za Zijadom Blekićem kojim je “povećavao” broj založenih dionica. Kada je potpisan posljednji aneks ugovora, kojim je, zapravo, odgađano vraćanje pozajmice, vrijednost dionice Vranice iznosila je svega 11 KM. Ono što je posebno interesantno, Zijad Blekić je u tom trenutku bio član Nadzornog odbora Vranice, predsjednik Nadzornog odbora Sarajevske berze, predsjednik Nadzornog odbora Remontmontaže, te osnivač i direktor brokerske kuće Eurohaus.
Dvije i po godine nakon što je posudila milion maraka Eurohausu, Remontmontaža je putem suda zatražila upis 10.050 dionica dioničkog društva Vranica. Vrijednost dionice je bila 11 maraka, što znači da je taj kapital bio vrijedan svega 110 hiljada KM. Remontmontaža je tako oštećena za 890 hiljada maraka koje su završile na računu Blekićevog Eurohausa. Firme Remontmontaža i Vranica danas su u stečaju.
Kakvo tijelo ima Selma Bajrami, uglavnom je poznato žiteljima regiona, erotskim fantastima i muzičkim fanaticima turbo-folk žanra. (Uzgred, u povjerenju: tijelo joj je još uvijek ama-ha.) Nije, međutim, poznato, nikome, pa ni ljudima u Srbiji kakvo i koje biračko tijelo ima Aleksandar Vulin, donedavni direktor srbijanske Bezbednosno-obaveštajne agencije čiji je status upitan poslije ostavke koju je podnio nakon što ga je administracija Sjedinjenih Američkih Država „turila“ na svoju „crnu listu“. Za Vulina i njegovu patuljastu, odnosno nepostojeću pseudoljevičarsku strančicu nikada niko nije glasao, njegov legitimitet se isključivo oslanja na dobru volju onoga koji se u Srbiji za sve pita, predsjednika Aleksandra Vučića.
CARSTVO ZA KONJA
Jedina trenutno vidljiva funkcija bivšeg srbijanskog multipraktik ministra svega, odbrane, policije, socijale i na koncu šefa (kontra)obavještajnog aparata, je ona koja mu je nedavno udijelio Milorad Dodik kada ga je imenovao za senatora Republike Srpske. Zli jezici i još maliciozniji cinici tvrde da je rimski imperator Kaligula prakticirao suptilniju i humaniju kadrovsku politiku od svog kolege iz Laktaša kada je za senatora imenovao svog najdražeg konja Incitata.
Nakon što je početkom godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović odbio dolazak na malu, neustavnu seosku priredbu u Banja Luku, Dodikov dvonožni senator ga je podsjetio na drevnu grčko-rimsku mudrost: „Kome je srpski svet pretnja, njemu je Velika Albanija budućnost“.
A dobro se zna ko je danas, nakon što je premijer Albanije Edi Rama u nekoliko navrata poručio da mu je previše i ovakve Albanije, bez (kosovskog) filtera, ko je dakle najveći, a možda i najpodliji eksponent i propagandist Velike Albanije: Selma Bajrami, glavom i tijelom!!! Ona je sve velikoalbanske iredentiste, sa sve Albinom Kurtijempobijedila za prsa! Sa Kurtijem se još nekako i može, umiriš ga tablicama, baciš mu kosku od pravosuđa i policije, podmitiš ga elektroenergetskim sektorom, potkupiš monetarnom suverenošću i on miran i zadovoljan. Ali, gospođica Bajrami, ta ne miruje, nego vrcka, skače, provocira, zakuhava i naročito miješa, sve u šesnaest! Objašnjavajući zbog čega je u vrijeme dok je još bio živ zabranio estradnoj radnici ulazak u Srbiju, Vulin je kazao: „Ne možete pokazivati simbole Velike Albanije i uzimati novac u Srbiji“. Potom je posegnuo za još jednom u kamen zakovanom mudrošću iz kosovsko-ilirskog ciklusa: „Kome je Velika Albanija ponos, Srbija ne treba da mu bude tezga“!
MIRIS KIŠE NA OTVORENOM BALKANU
Prije Selme Bajrami koja je vraćena sa beogradskog Aerodroma, „tarabu“ za ulazak u Srbiju je fasovao glumac i pisac Feđa Štukan. Njega su, kako je kazao, srpski graničari tretirali kao ozbiljnu prijetnju ustavnom poretku susjedne zemlje i na tu okolnost ispitivali, zlostavljali dvadesetak sati. Ne zna se na koju je okolnost nešto ranije na jednom drugom graničnom prelazu bio izbačen iz saobraćaja i ubačen u policijsku proceduru i provjere hrvatski pisac Ante Tomić.
Aleksandar Vulin nije preuzeo na sebe odgovornost za ove dvije svinjarije, ali je, prema kasnijem pisanju Tomićevom, on na Vulinovu intervenciju pošteđen daljnjeg „peglanja“. A poznata stara vojvođansko-bunjevačka istina glasi: ne može te osloboditi niko osim onoga koji te je uhapsio.
Na beogradskom Aerodromu Nikola Tesla, inače u vlasništvu Francuza, prošlog je ljeta temeljitu torturu doživjela Jovana Marković, ministrica i potpredsjednica Vlade Crne Gore tokom tehničkog mandata Dritana Abazovića. To što joj je oduzet pasoš i što je bila podvrgnuta rigoroznom poniženju ona je mogla objasniti samo jednim razlogom: njenim energičnim protivljenjem projektu Otvorenog Balkana, čime je došla u koliziju sa većinskim raspoloženjem novog kontrarevolucionarnog crnogorskog režima. Još je u starim, neobjavljenim Njegoševim spisima pronađen spoljnopolitički lajtmotiv: ko je u Crnoj Gori protiv Otvorenog Balkana, zaslužuje da u Srbiji bude zatvoren.
Istog dana, u ponedjeljak, 22. januara, kada je bosanskohercegovačka interpretatorka lakih nota Selma Bajrami vraćena doma sa beogradskog Aerodroma, u Skoplju je održan susret naslovljen „Zapadni Balkan i Evropska Unija“. Iako su sastanku nazočili lideri zemalja „integriranih“ u projekat Otvorenog Balkana, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, niko od njih nije se, niti mu je bilo dopušteno, pozivao na tu fantomsku, mimikrijsku tvorevinu Aleksandra Vučića. Nisu se mogli u službenom dijelu sastanka obratiti novinarima; konce i protkol u svojim su rukama držali visoki dužnosnici Evropske unije predvođeni Ursulom von der Leyen i Sjedinjenih Američkih Država, koje je predstavljao pomoćnik državnog sekretara za Evropu James O'Brien. Oni su prezentirali tzv. Plan rasta za Zapadni Balkan koji bi zemljama regiona trebao osigurati 6 milijardi eura namijenjenih reformama i integracijama.
Najavljeni protokoli o slobodnom tržištu radne snage između Beograda, Skoplja i Tirane nisu potpisani na ovom skupu, jer je za organizatore i glavne goste tema Otvorenog Balkana tek jedna u nizu podmuklih penetriranja Srbije u ekonomsko, sigurnosno, komunikacijsko tkivo regiona. Hajdučki upad srbijanskih paravojnih kriminalaca na Sjever Kosova i oružani sukob u Banjskoj, spustio je vodostaj Vučićeve „regionalne“ politike, pretvorio ga u evropskog uljeza i međunarodno ga izolirao i delegitimirao. Prvu provjeru svog rejtinga imao je nedavno u Davosu, gdje se sa njim u prijateljskom ćaskanju najduže zadržao Snješko Bijelić kojeg je svojeručno napravio „za našu decu“.
Bosna i Hercegovina se od prvih koraka koji su vodili institucionaliziranju Otvorenog Balkana ponašala racionalno-kritički, dakle suzdržano. Vučićeve priče o jedinstvenom tržištu, slobodnom protoku roba, kapitala, novca padale su u vodu sa svakim novim brutalnim kršenjem četvrte slobode – slobode kretanja ljudi. Vulinove liste nepoželjnih putnika, tajni spiskovi navodnih ratnih zločinaca, univerzalna jurisdikcija Srbije, svjedočili su o oholoj bahatosti regionalnog policajca, a ne iskrenom opredjeljenju za suradnju i integracije.
STRAŠNO I TRIVIJALNO
Novi diplomatski „sveži vetar“ iz Sarajeva, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković u maju prošle godine šeretski je relaksirao temu Otvorenog Balkana.
„Priča o ‘Otvorenom Balkanu’ kao nekom Srpskom svetu je neka politička intriga u kojoj je to ‘Srpski svet’ – svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj potencijalnoj državi bez granica, regionalnoj saradnji imamo muslimana Bošnjaka, da li je neko računao?“ Nije niko, niti je za tim bilo potrebe, ali jeste, eto Konaković: „Znate koliko ima? Pet miliona!“, uhvatio je muštuluk ministar.
Pola godine kasnije, dakle danas, Elmedin Konaković je uznemireno kazao da „vlasti u Srbiji imaju i tu tamnu stranu“. Na takav ga je zaključak ponukalo ono što se desilo pjevačici Selmi Bajrami, a prije nje glumcu Feđi Štukanu. Nije ministar Konaković tamne nijanse kod vlasti u Srbiji prepoznao u njihovom pokroviteljskom odnosu prema onom neustavnom teferiču 9. januara, dapače, smatrao je to „trivijalnom“ temom nedostojnom njegovog diplomatskog renomea i ispod razine njegovog intelektualnog habitusa.
„Aleksandar Vučić treba da stvori Srpski svet, Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsednik Vučić je predsednik svih Srba“, jezgrovito je novu-staru geopolitičku sliku Srbije prije četiri godine sažeo višestruki povratnik u ministarske fotelje i senator Aleksandar Vulin.
Ko zna, možda je i Elmedin Konaković sebe vidio kao lidera pet miliona Bošnjaka/muslimana u Vučićevom regionu bez granica. Podržala bi ga u tome braća iz Bošnjačke akademije nauka i umetnosti u Novom Pazaru u koju je skršio gomilu budžetskog novca, a ne bi mrsko bilo ni pojedinim utjecajnim poslovnim krugovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima!
Ni (Selma) Bajrami nisu što su bili, kazali bi stari Bošnjaci…
“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.
Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.
“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.
On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.
Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.
“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.
Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji, Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.
SPD-ovom zastupniku u Bundestagu Josipu Juratoviću otkazano je gostoprimstvo na događajima u Štutgartu koje su, povodom godišnjice genocida u Srebrenici, organizirala bošnjačka udruženja u Njemačkoj u saradnji sa Konzulatom BiH, saznaje Istraga. Razlog za otkazivanje gostoprimstva su posljednji Juratovićevi istupi u vezi sa Rezolucijom o BiH koju je usvojio njemački parlament.
“Gospodina Juratovića sam u martu pozvala da uzme učešće u programu. Nakon njegovih izjava, sa kojima se ni ja, niti cijeli organizacioni tim ne slaže, ja sam u razgovoru sa njegovim sekretarom otkazala to učešće, uz napomenu da on može privatno doći na marš, ali da ne može govoriti. Gospodin Juratović se nakon toga više nikad nije javio”, kazala je za Istraga.ba Nermina Zolj, dugogodišnja bh. aktivistkinja u Njemačkoj koja je jedan od organizatora Marša u Štutgartu.
Nakon što mu je uskraćeno da govori, Juratović se nije ni pojavio u Štutgartu, gdje je prošle godine bio jedan od govornika prilikom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.
Podsjećamo, 10. jula ove godine u njemačkom gradu Štutgartu održan je Marš mira u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Marš su organizovali Generalni konzulat BiH u Stutgartu i Nermina Zolj, dugogodišnja bh. aktivistkinja uz saradnju sa KUD “Zlatni ljiljani” i KUD “Đerdan”.
U koloni u znak sjećanja na žrtve genocida bili su član Predsjedništva BiH Željko Komšić, te zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH Bakir Izetbegović.
Kolona od nekoliko hiljada učesnika krenula je od zgrade Generalnog konzulata Bosne i Hercegovine u Štutgartu do Karlsplatza, gdje je održana manifestacija u znak sjećanja na žrtve genocida. Na tom mjestu su se, osim Komšića i Izetbegovića, obratile još i zastupnica u Bundestagu Jasmina Hostert, te novinarka Melina Borčak.
Prvobitno je, rekosmo, bilo planirano da se skupu obrati i Josip Juratović, ali su organizatori promijenili listu govornika nakon što se ovaj SPD-ov zastupnik usprotivio sadržaju Rezolucije kojom Bundestag Milorada Dodika i Dragana Čovića označava kao glavne krivce za nazadovanje BiH. Juratović je insistirao da se, pored Dodika i Čovića, i Bakir Izetbegović označi kao krivac za loše stanje u Bosni i Hercegovini.
“Tim dokumentom su neki problemi u BiH dotaknuti, unutra su neka rješenja koja sam ja još prije pet godina pisao, ali mislim da nije dobro da se SPD veže u tu priču. Ne može se govoriti o tri nacionalizma u BiH. Ne želim da se generalizira, jer nacionalisti imaju ime i prezime. To su Dodik, Čović i Izetbegović. Logično je da sam ljut na srpsku i hrvatsku poziciju, ali se moramo zapitati i šta Izetbegović radi da bi smirio tenzije među Hrvatima i Srbima u BiH, zašto ih prepušta Dodiku i Čoviću. Od bošnjačke strane, kao najbrojnije, želimo čuti šta malobrojnijim, umjerenim Srbima i Hrvatima nudi”, rekao je Josip Juratović, nakon što je Istraga.ba objavila nacrt Rezolucije koja je kasnije i usvojena.
Bog Juratovićevih stavova, tada se oglasilo se i udruženje bh. dijaspore okupljeno oko udruženja Pangea.
“Gospodin Juratović ovdje izvrće činjenice. Niko ne očekuje da će Savezna Republika Njemačka stati na stranu neke etničke grupe ili naroda u Bosni i Hercegovini – kao građani ove zemlje, očekujemo od Njemačke da se založi za evropske vrijednosti, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma i imenuje odgovorne za političku krizu i preduzima konkretne mjere, poput uvođenja sankcija Dodiku i drugim vodećim političarima iz Republike Srpske”, stoji u pismu bh. dijaspore koji je objavio portal politicki.ba.
SPD-ov zastupnik, međutim, nije promijenio svoje stavove. U medijima je nastavio kritizirati sadržaj Rezolucije koja je, na kraju, usvojena u Bundestagu.
Predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija uvjerio je danas članove Vijeća da će uskoro podnijeti ostavku ukoliko ga ne razriješe na današnjoj sjednici, saznaje Istraga. Zbog toga uopće na dnevni red nije stavljen prijedlog odluke o razrješenju predsjednika VSTV-a niti je o tome glasano. Prema informacijama Istrage, na ostavku će se čekati do naredne sjednice VSTV-a koja bi trebala biti održana u decembru. Ukoliko na toj sjednici Milan Tegeltija ne podnese ostavku, bit će pokrenuta inicijativa za njegovu smjenu.
Ovo je suština današnje vanredne sjednice VSTV-a na kojoj se govorilo o posljednjoj aferi Milana Tegeltije koja izbila nakon što je Istraga objavila snimak na kojem se čuje kako predsjednik VSTV-a sa svojom bivšom kolegicom Milijanom Buhom dogovara imenovanje njene sestre Sanje Čegar za sudiju u Banja Luci.
Iako su mediji objavili da danas nije bilo dovoljno ruku za smjenu Milana Tegeltije, to uopće nije tačno. Naime, VSTV nije ni razmatrao prijedlog o njegovoj smjeni, nakon što su članice Vijeća koje su podržale Tegeltiju zamolile da se zbog “uznemirenja javnosti u Republici Srpskoj” Tegeltija ne smjenjuje, već da se sačeka da podnese ostavku.
Nakon višesatne rasprave, VSTV je donio tri zaključka nakon što je sjednica kratko bila zatvorena za javnost. U prvom zaključku navodi se da Tužilaštvo BiH treba preispitati navodno nezakonito snimanje članova VSTV-a, a 13 članova je glasalo “za”. U drugom zaključku je navedeno da se članovi VSTV-a ne mogu izjasniti o odgovornosti Milana Tegeltije na osnovu objavljenog sadržaja, jer je devet članova za njegovu smjenu, a pet protiv. Jedan član danas nije prisustvovao hitnoj sjednici. Međutim, ni to nije tačno. Prema Zakonu o VSTV-u za smjenu člana Vijeća potrebno je da glasaju dvije trećine članova Vijeća koji su prisutni i glasaju.
“Odluku kojom člana smjenjuje s dužnosti iz razloga navedenih u stavu 1. tač. (d), (e) i (f) ovog člana, Vijeće donosi na prijedlog najmanje jedne trećine svojih članova ili na prijedlog disciplinske komisije, dvotrećinskom većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju”, navedno je u Zakonu o VSTV-u.
Kako Dragomir Vukoje nije prisustvovao sjednici, a Milan Tegeltija nema pravo glasa, to bi značilo da je sjednici prisustvovalo trinaest članova Vijeća. Dvotrećinska većina od 13 je devet, što znači da bi i bez glasa Mahmuta Švrake Tegeltija mogao biti razriješen.
Prema Poslovniku o radu VSTV-a, Milan Tegeltija uopće nije mogao prisustvovati niti odlučivati na današnjoj sjednici Vijeća, jer se raspravljalo o njemu.
“Član Vijeća ne može učestvovati u aktivnostima Vijeća ako se radi o pitanju koje se tiče njega samog, krvnih srodnika u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili bračnog odnosno vanbračnog druga ili srodnika po tazbini odnosno srodnika vanbračnog druga, do drugog stepena, bez obzira na to da li su brak odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne, ukoliko nije drugačije propisano Pravilnikom o sukobu interesa”, navedeno je u Poslovniku o radu VSTV-a.
Stoga nijen jasno kako je Tegeltija uopće učestvovao u radu današnje sjednice VSTV-a na kojoj je dobio još skoro mjesec dana da se spasi smjene.
Pred sami kraj posljednje ratne zime intervjuirala sam u svom Travniku Asima Koričića. Jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade Armije BiH, integriranje odreda El-Mudžahid u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH i njegovo pripajanje Sedmoj, pozdravio je zahtjevom da osnuje novu brigadu u okviru Sedmog korpusa. Tako je nastala 737. muslimanska, čija je komanda bila u samom centru grada.
POGONSKO GORIVO
Bio je ramazan, poslije će se ispostaviti usred velikih priprema za operaciju Vlašić, a Asim je – potaknut mojim pitanjem o islamizaciji i vojske i društva – ustao od stola i pozvao me do prozora. Pokazao je rukom prema ulici na kojoj je bilo uobičajeno šareno i živo, nedaleko od nas štand sa cigaretama, dvojica zagrljenih vojnika su pjevala, da bi prvo sam postavio pitanje s kim praviti islamsku državu, a potom i zaključio: Nema ovdje štofa za islamsko odijelo.
Bio je to i naslov teksta u kome je pukovnik, kasnije i Zlatni ljiljan Armije BiH, strpljivo elaborirao teze o strogim vojničko-vjerskim pravilima svoje brigade insistirajući na poštivanju tuđe vjere i objašnjavanju kako su crkve – i katoličke i pravoslavne – jednako svetinja kao i džamije. Asim se nakon Daytona povukao u svoju Krajinu, gdje je i umro, pa bi teško bilo nagađati kako bi reagirao na posljednja zbivanja u glavnom gradu naše zemlje, na čijim se ulicama, zapravo pred Uredom visokog predstavnika, nastoji skrojiti građansko odijelo Bosne i Hercegovine.
Pritom se od Christiana Schmidta očekuje i više nego nekad od Armije BiH. Visoki bi predstavnik – tvrde moderni mudžahedini – morao iskoristiti svoj mandat da nametne izmjene izbornog zakonodavstva jedan čovjek, jedan glas, jer samo tako neće glas jednog Hrvata ili Srbina vrijediti šest, osam ili 10 bošnjačkih. Uvjereni su, kažu, da je BiH zrela za građansku državu, ali i dalje od Schmidta očekuju da dekretom provede presude Suda za ljudska prava iz Strasbourga, ne znajući (namjerno?) da ove presude – od Sejdić-Finci do presude Pudarić – nisu u mandatu OHR-a, već vlasti Bosne i Hercegovine, našeg Parlamenta u koji – šta god mi mislili o vlastitim dometima – glasači dominantno biraju predstavnike nacionalnih stranaka. Schmidt je – i to se gotovo pa i ne pominje – povećao i broj delegata u Klubu Ostalih, u koji spadaju i svi oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, ali je ovaj klub i dalje manji od onih koje čine predstavnici konstitutivnih naroda, onih Srba, Hrvata i Bošnjaka koje svi volimo spomenuti kada govorimo o predratnoj tradiciji multietničke BiH. Kao ključni argument protiv – ne samo Schmidta već sve glasnijih i SAD-a i Evropske unije – koriste se ubjedljive pobjede Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao predstavnika građanske opcije, pa se prave postizborne računice po kojima se može zaokružiti vlast bez izbornih pobjednika, samo što te matematike redovno imaju po jednog od nacionalnih bez koga se ne može. Pa kažu – to je demokracija.
Bila bi da njezino pogonsko gorivo nisu mržnja i radikalizam. I bila bi da su u praksi i realnom životu partije koje sebe zovu građanskim zaista dobile dovoljan broj glasova na osnovu kojih bi mogle napraviti platformu za vladanje, kao nastavak vlastitih programskih sadržaja. Toga nema. Lijevi spektar u ovoj zemlji časno zastupa tek Naša stranka, svi drugi svoje programske ciljeve prilagođavaju potrebi za vlašću. Snagu tih potreba posljednjih dana zorno ilustrira velika mitingaška akcija Milorada Dodika, koji će sutra u Banjoj Luci braniti otadžbinu, služiti narodu i čuvati Republiku Srpsku da mu je ne otme (?!) Jelena Trivić, članica PDP-a i kandidatkinja združene opozicije za entitetskog predsjednika. Na Dodikove juriše – koji nimalo ne štede državu BiH – Sarajevo se i ne osvrće, duboko zabavljeno hodžinim jorganom i obračunom s međunarodnom zajednicom. I što je najzanimljivije, politički jurišnici iz bošnjačkih redova o visokom predstavniku i naročito američkom ambasadoru danas govore baš onako kako to Dodik radi već cijelu deceniju. Da sam pola sata Michael Murphy, znala bih šta mi je činiti: pozvala bih građanske i ostale bošnjačke lidere, političko Sarajevo, što bi rekao Dodik, i zatražila da se izjasne koliko su spremni podržati Dodikov zahtjev za ukidanje ureda OHR-a. SAD to mogu, dovoljno je da dignu ruke od BiH.
NACIONALNI ŠINJELI
Da li bi to značilo podjelu zemlje i(li) novi rat? Ivo Komšić, nekadašnji član ratnog Predsjedništva BiH, intelektualac koji svoj postdejtonski angažman u velikom dijelu posvećuje obračunu s tuđmanovštinom (i danas prisutnom), prošle je sedmice nametnute izmjene Izbornog zakona opisao kao Schmidtov doprinos spašavanju BiH, pa je popljuvan kao najveći izdajnik građanske opcije. Naš Hajro Somun je ono što je Komšić dao nagovijestiti obznanio kao ruski scenarij koji je trebao zapaliti nove vatre na Balkanu, kao dio razvlačenja pameti od specijalne operacije na Ukrajinu. Još nije proglašen mrziteljem BiH, ali zato jeste naš kolega Ivica Puljić, Al Jazeeren dopisnik iz Washingtona. Kako god, jasno je da svako drugačiji automatski biva izložen linču jer se drznuo da ne misli (pro)bošnjački. I to se još pakuje s građanskom mašnicom. Ako nam je (zaista) do nje, Evropska unija je spasonosno rješenje. Samo ga valja primijeniti. U tom procesu, koji neminovno zahtijeva dogovaranje i međustranačko pregovaranje, otići će i visoki predstavnik i OHR, a naše vlasti će preuzeti odgovornost za svoje postupke. Danas se ne čini da su imalo odmakle od postizborne kampanje. U kojoj su – sve boreći se za vlastite pozicije – odlučile ubiti svaku nadu u demokraciju u koju se i silom oružja zaklinju. I vjeru u društvo jednakih, krojeći ga u nacionalnim šinjelima. A to je daleko od štofa za građansko odijelo.
Ministar vanjskih poslova BiH i lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković u četvrtak ujutro posjetio je OHR kako bi kod visokog predstavnika Christiana Schmidta lobirao za Milorada Dodika, saznaje Istraga.ba iz više diplopmatskih izvora.
O ovom sastanku Konaković nije obavijestio javnost. No, kako saznajemo, predsjednik Naroda i Pravde je kazao visokom predstavniku da je vladajuća državna koalicija saglasna da traži rješenja u Parlamentu BiH, te da bi sve to moglo “relaksirati odnose” u BiH.
Sve je ovo uslijedilo nakon sastanka nu Istočnom Sarajevu kada su lideri stranaka vladajuće koalicije najavili usvajanje izmjena Izbornog zakona BiH. Te izmjene bi otvorile prostor Miloradu Dodiku da odustane od izbornog zakona Republike Srpske koji bi danas trebao biti na dnevnom redu Narodne skupštine RS.
“Drugačiji je danas ambijent, jer su se politički akteri su uspijevali dogovarati o veoma, veoma teškim pitanjima i zaslužili i tu vrstu nagrade i potvrde da se vrijedi razgovarati i dogovarati zvaničnim stavom Brisela koji vodi ka EU integracijama. Vrlo je težak bio sastanak danas, nimalo lagan, ali imamo svijest da domaći politički akteri moraju učiniti maksimum napora da riješe pitanja. Izborni zakon kao prioritet, ali i druga pitanja”, rekao je Konaković nakon sastanka u Istočnom Sarajevu.
Izmjene izbornog zakona je najavio i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić.
“Svima nam je žao da onaj zamah i ono što smo imali nakon otvaranja pregovora da je proizveden jedan zastoj u kome je blokiran rad Parlamenta i Vijeća ministara. Ovaj sastanak je završen na način da smo opredijeljeni da se pokušamo vratiti na evropski put, da deblokiramo taj put i da se okrenemo rješavanju pitanja. Uvijek su mi dosad govorili da i ono što smo dosad postizali je bilo da zajedničkim razgovorom, kompromisom dođemo do zakonskih rješenja koje ćemo mi donositi, a ne koja će biti nametnuta. Dogovorili smo se da damo sve od sebe da ponudimo Izborni zakon, odnosno u proceduru Parlamenta, kako bi izborne procedure bile rezultat dogovora lokalnih vlasti”, rekao je Nikšić.
Prema informacijama Istrage, glavni kreator priče o “domaćem dogovoru” koja bi trebala spasiti Milorada Dodika je Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana. Lajčak je tokom ove sedmice, na sastanku u Mostaru predložo Dodiku, Nikšiću i Draganu Čoviću da pred međunarodne zvaničnike izađu sa “vlastim prijedlogom”.
“Prije par dana kolega Nikšić, Dodik i ja smo zaključili da se trebamo sastati i naći rješenje iz situacije koja je nastala. Čini se da rješenje je da do idućeg petka usvojimo u parlamentarnoj proceduri Izborni zakon BiH i time bi riješili glavninu problema koje imamo”, izjavio je Čović.
Upravo zbog toga EU je pozvala na “dijalog”.
“Nakon prošlomjesečne odluke Evropskog vijeća o otvaranju pristupnih pregovora, Evropska unija očekuje od Bosne i Hercegovine, uključujući entitet Republika Srpska, da napravi iskorake naprijed umjesto da preduzima radnje koje su u suprotnosti sa njenim evropskim putem. Odluka Evropskog vijeća je pokazala da dijalog, a ne eskalacija, donosi rezultate. Pozivamo sve lidere u Bosni i Hercegovini da ispune svoje obaveze i očekivanja građana i da se vrate za pregovarački sto za dobrobit ljudi u zemlji i njene budućnosti u Evropskoj uniji“, objavljeno je na zvaničnoj stranici EU.
U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.
Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“. Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.
Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.), a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.
Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.
Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi: (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.
Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.
Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.
Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma. Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma. Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.
Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”, zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičanKomšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.
Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.
Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.
Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.
Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
