Kada vas Christian Schmidt nazove prijateljem, tačno poželite da pobjegnete u neprijateljske snage. Jer kako ćete biti prijatelj sa čovjekom koji misli da su vam dovoljne dvije Fatihe (ili dva Očenaša) i tri ruže u Memorijalnom centru u Potočarima, da biste sa sebe saprali grijehe što jedan narod, kakav god da je, istovremeno obespravljujete, pravite ludim i smatrate – glupim.
Dakle, kad upitate visokog predstavnika Christian Schmidta zbog čega je na jedan dan suspendovao Ustav Federacije i obespravio potpredsjednika Federacije iz reda Bošnjaka, on vam kaže – “uskoro će 11. juli i ja idem u Srebrenicu. Deblokirao sam pare za Memorijalni centar”.
Memorijalni centar u Srebrenici je Christianu Schmidtu postao sredstvo odbrane, a ne memorijal žrtvama presuđenog genocida nad Bošnjacima.
Bio sam i ja, gospodine Schmidt, u Novom selu kod Bijeljine. Bio sam i ispred jedne kuće u Novom selu, snimio stand up i, dok su se zavjese na prozorima tresle, u kameru rekao – “ovdje iza mojih leđa pod lažnim imenom živi Franc Kos, čovjek koji je 16. jula 1995. godine sa petoricom “kolega” na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljao 1300 zarobljenih Bošnjaka”. Eno Franca Kosa danas u zatvoru. Izdržava trodecenijsku kaznu zbog Branjeva. Kucao sam i na vrata odbjeglom zločincu Dušku Kornjači, onom što ga štiti Aleksandar Vučić s kojim se češće viđate nego sa članovima Predsjedništva BiH. On vam je prijatelj, a ne ja. Za sigurnost njegovog sina koji je povezan sa podzemljem ste se brinuli. Niste se brinuli o žrtvama srebreničkog genocida.
“Olala” . Tako glasi Schmidtov odgovor kada ga upitate koju je to formulu koristio kada je odlučio da u Ustav Federacije ugradi “tri petine” podrške u određenom klubu konstitutivnih naroda prilikom formiranja neke buduće Vlade Federacije.
Onda ide – Ping-Pong, Ping-Pong …..
E, u tom “ping-pongu”, Christian Schmidt je loptica. Reketi su u Beogradu i Zagrebu, u rukama Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića, Bosna i Hercegovina je stonoteniski sto, a Bošnjaci “mrežica” koju morate da “prebacujete”, jer ona služi samo da jasno razdvoji srpski od hrvatskog dijela stola.
Ping-Pong, Ping Pong. Schmidt je udario u mrežicu sa Vučičićeve strane stola. Poen za Plenkovića – izborni zakon.
Ping-Pong, Ping Pong. Sad je loptica Schmidt udarila sa hrvatske strane stola. Poen za Srbiju – državna imovina.
Ping- Pong, Ping-Pong. Srbija i Hrvatska igraju do 14 (prioriteta). Onda se loptica uklanja, a mrežica ostaje na stolu bez ikakvog smisla. Nebitna.
Dakle, kad upitate Christiana Schmidta zbog čega je na jedan dan, samo na jedan dan, suspendovao Ustav, on vam odgovori: “Ping-Pong”. I onda opet kaže – ja odoh 11. jula u Potočare, na ispovijed. Potom slijedi ti Očenaša, dvije ruže i olalala. Grijesi su saprani. Onda opet ide ping-pong. Sve dok “Bošnjaci iz mrežice” ne shvate riječi koje je prije tridesetak godina izgovorio Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”.
I, zato, ne sanjajte snove. Naročito ne sanjajte dok ste budni.
