Neshvatljivo je s kakvom lakoćom akteri koje svrstavamo u tako neodređenu kategoriju pod prilično praznim imenom “internacionalna zajednica” ignorišu bogatu prošlost Bosne i Hercegovine i sve što je u proteklom mileniju označavalo njen identitet. Svjesni smo da je na tom planu bilo sistematskih pokušaja da se neki od tih elemenata zatome, kako je činila i Austrougarska, s namjerom da među domaćim stanovništvom spriječi izgradnju sentimenta prema bosanskim kraljevima, ali i istoričara pa tako i javnosti unutar Jugoslavije koji su tim pitanjima pristupali tendenciozno, jednostrano, čak maliciozno, prečesto atribuirajući fragmente bosanske državnosti i značajke njenog društva njenim susjedima. Ali je isto tako neshvatljivo da i po svojim metodama, čak i u poređenju s takvim plitkim i površnim pristupima i dalje, sad kada smo duboko zašli u 21. stoljeće, postoje akteri čija površnost bi postidila i kolonizatore koji su diljem svijeta istoriji svojih kolonija poklanjali nekad tek onoliko amaterske pažnje koliko je bilo potrebno da se napišu kartice uz izloške u muzejima u kojima su dokonim građanima u svojim zavičajima predstavljali rezultate svojih eksploatatorskih pohoda. Graditi „razumijevanje“ prostora u koji ste došli ne može počivati na nekolicini plitkih razgovora s običnim pukom, takorekuć s „domorocima“, pored validnih i pouzdanih izvora informacija i znanja o Bosni u dvije i po decenije nakon Dejtonskog mira.

Vara se svako ko pomisli da će njegova uloga u navođenju tokova vječito turbulentne bosanskohercegovačke (pa i balkanske, ili barem „regionalne“) zbilje, dosljedno opterećene većom mjerom događaja nego što bi to bilo podnošljivo bilo kome ko poželi miran život na jednom mjestu, ostati skrivena. Dovoljno smo iskustva akumulirali samo u ovih četvrt stoljeća da možemo jasno razlučiti ulogu i karakter upliva onih koji su nam, kako se to u Bosni kaže, „krojili kapu“, da svaki misleći čovjek u ovoj zemlji koji je tom vremenu svjedočio, može diferencirano pristupiti istoriji te strane. Kao što svaka društvena pojava evoluira, tek ćemo je uslovno i s nekom dozom lične rezerve povezati s pojmom kolonizacije, a istoričarima i sociolozima ostavljamo da dalje raspravljaju koliko je modele upravljanja Bosnom i Hercegovinom nakon rata devedesetih, nekad zaista originalne i bez presedana, opravdano obuhvatati tim pojmom, ili će nam možda stvarno trebati i neka nova riječ da ih imenujemo.

Jer kako drugačije opisati činjenicu da, pored toga što u današnjem vremenu planetarno razmišljamo o politikama na bezličnoj razini (pokušajmo za trenutak zanemariti figure poput Kissingera), o sistemima vrijednosti formulisanim i propisanim jasno sročenim dokumentima, nema obrazovanog Bosanca koji neće biti u stanju da razluči ključne razlike među pojedincima koji su bili vezani za ove institucije. Umjesto da u skladu s očekivanjima, institucije provode politike prema dokumentima, njihovi eksponenti su ti koji su uvijek ostavljali lični pečat i povlačili presudne poteze. U istoriju moderne Bosne i Hercegovine u prvi plan ulaze Visoki predstavnici, a ne njihov Ured; dakle ne OHR ili Delegacija EU, OSCE i pregršt drugih organizacija koje već prijete da sâmom brojnošću zbune bilo koga ko bi se zapitao zašto je toliko „institucija“ potrebno da bi se upravljalo društvom koje broji duša koliko malo veći kvart neke od današnjih metropola. Bosanci će pamtiti one koji su se igrali crtača zastava, koji su nam prodavali „šuplju“ o važnosti malih i srednjih preduzeća istovremeno kočeći oporavak velikih i uistinu modernih industrijskih sistema koje je ova zemlja imala i kojima je, jedina među republikama SFRJ, ostvarivala izvozni suficit; kao i one koji su podnosili ostavke na ministarskim pozicijama u Njemačkoj iz solidarnosti prema narodu naše zemlje; one koji su beskompromisno meli iz političkog života štetočine ovog naroda, ali i one koji su svoje položaje pravdali ponašanjem koje bi bilo prikladnije za turističke agente, a nažalost i one koji su nam uvodili sumnjive propise i za sobom, asli, ostavljali zaboravljene mačke u zamrzivačima.

Zato neka niko ne gaji iluzije čije vrijeme će biti opisivano kao propušteno u obezbjeđivanju implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava. Znamo mi svi, a tako će biti jasno i svima poslije nas, da su potezi pojedinaca, a ne opskurnih i sve je jasnije – besmislenih institucija, od zemlje koja se s punim pravom dičila upravo veličanstvenom antifašističkom borbom, a usudimo se reći i nesumnjivo jedinom koja se u Evropi dizala protiv fašizma dva puta u proteklom stoljeću, načinili zemlju koja je talac baš fašističkih politika u ovom, 21. stoljeću. S neskrivenim simpatijama prema kolaboracionistima nacista nametnuli su se kao činioci moderne zbilje ove jedine nam zemlje, negirali i glorificirali genocid (kako i ne bi – baš takvi su ga i počinili), gradili za sebe izmišljene statuse, a našli su podršku među onima koji su morali osigurati vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Krali su, opraštano im je; sakrivali su dokaze o vlastitom kriminalu, drugi su gledali na drugu stranu. Neće biti zaboravljeni oni koji su im bili saučesnici i koji su im sve to omogućavali i dalje im to omogućuju. A isto tako je sve jasnije da će se itekako morati govoriti, opet, o domaćim izdajnicima, ma kakav „demokratski legitimitet“ takvi imali. Kao što nam za one iz Drugog svjetskog rata sada neki govore da su bili zapravo patriote i borci za slobodu, isto tako sad i pred našim očima upravo tako neki i danas poziraju.

U velikoj zabludi su svi oni koji misle da građani ne znaju čitati između redaka šturo i oskudno objavljenih u medijima i saopštenjima. Niste pravili pokušaje pomirenja s nacistima i fašistima poslije Drugog svjetskog rata diljem Evrope; te zemlje su vođene ka ozbiljnim katarzama i preispitivanjima vlastite prošlosti i uloge njihovih struktura. A tolerisanjem patologije koja se devedesetih obrušila na Bosnu, tjerajući nas da gradimo dijalog i s onima koji od svojih genocidnih, zločinačkih i kriminalnih politika nisu odustajali, samo su i u svojim domovima davali krila raznim breivicima, tarrantima i drugim bolesnicima, i opet su nevini ljudi bili žrtve.

Ali i ukoliko se bilo ko sada i nakon netransparentnih poteza konačno neskriveno svrsta na stranu zločinačkih, kriminalnih, politika i nesmiljenoj daljnoj eksploataciji Bosne i onoga najvrjednijeg što ona ima – poštenih i vrijednih ljudi, spremnih da se uklope u sve sisteme koje na svojoj fasadi nose „evropske vrijednosti“, mora znati da neke stvari neće proći bez otpora. A oni koji misle da će to ideju Bosne primaći njenom kraju, Bosnu ne razumiju.

(autori su Azra Zornić, apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine, i psiholog Bojan Šošić)

Prethodni članakŠta, zapravo, znače Schmidtovi prijedlozi: Bez HDZ-a više neće biti moguće formirati Vladu FBiH, a Dom naroda FBiH će i dalje razmatrati sve odluke i zakone
Naredni članakKad Jevreji, Romi, Srbi, Bošnjaci i ostali postanu građani drugog reda: HDZ über Alles!