“S obzirom na to da se u ponedjeljak i utorak očekuju jako niske temperature, molim da se, u dogovoru između Sarajevogasa i Toplana, predvidi eventualna optimizacija potrošnje gasa putem djelimičnog uključenja mazuta u Toplanama, pošto je ovo jedini ekonomski opravdan način. Napominjemo da se dodatne količine gasa mogu obezbijediti po tržišnim uslovima po cijeni koja je 4 do 5 puta veća od postojeće i trebalo bi je naručiti odmah uz avansno plaćanje”.
Ovo je obavijest koju je službenik Energoinvesta u subotu, 22. januara ove godine, poslao službenicima kantonalnih sarajevskih preduzeća KJKP Toplane i Sarajevogas. Upozorenje je upućeno putem viber grupe koju čini tehničko osoblje Energoinvesta, KJKP Toplane i Sarajevogasa, a na kojoj se svakodnevno razmjenjuju informacije o potrošnji gasa. No, iz Sarajevogasa i Toplana nije bilo odgovora na poruku koju vidite na fotografiji ispod ovog pasusa.
Umjesto odgovora o eventualnim većim isporukama plina, iz kantonalnih sarajevskih preduzeća je u ponedjeljak popodne stiglo saopćenje za javnost.
“KJKP “Sarajevogas” d.o.o. Sarajevo i danas (24.01.2022.godine) ima ograničenu isporuku gasa od strane dobavljača Energoinvesta d.d. Sarajevo, koja nije dovoljna za snabdjevanje svih kupaca u Kantonu Sarajevo, posebno u periodu kada dolazi do značajnog pada temperature, kao što je najavljeno za naredne dane. Kako bi se očuvao gasni sistem i osiguralo snabdjevanje gasom kupaca koji nemaju mogućnost korištenje alternativnih goriva, ekipe KJKP “Sarajevogas” su u dogovoru sa KJKP “Toplane- Sarajevo” na terenu i sa gasnog sistema isključuju sve kotlovnice koje mogu koristiti lož ulje. Također, danas su informisani i svi veliki privredni i poslovni subjekti a koji imaju tu mogućnost, da od sutra koriste isključivo alternativna goriva. Ovo je neophodno jer u slučaju pada pritiska u gasnom sistemu ispod granice funkcionalnosti, odnosno nesrazmjerne potrošnje prirodnog gasa u odnosu na ograničene količine koje su na raspolaganju može doći do dugoročnog prekida isporuke za cca.60.000 individualnih potrošača u Kantonu Sarajevo a koji nemaju mogućnost korištenja alternativnih goriva. Također, apelujemo na sve potrošače da racionaliziraju potrošnju. Nestabilnosti gasnog sistema, doprinjela je i dvostruko veća potrošnja ArcelorMittala u odnosu na uobičajnu, što predstavlja problem u situaciji kada Energoinvest za FBiH isporučuje ograničene količine gasa”, saopćeno je iz Sarajevogasa.
Ali činjenice i dokumenti govore drugačije. Na fotografiji ispod možete vidjeti originalni dokument Sarajevogasa. U pitanju je plan nabavki gasa za svaki mjesec za 2022. godinu.
Kako se može vidjeti, Sarajevogas je za januar mjesec naručio od Energoinvesta 26,5 miliona kubika prirodnog gasa, po redovnim cijenama. To znači da bi prosječna dnevna isporuka trebala biti oko 854 hiljade kubika. No, tabela ispod pokazuje da je dnevna isporuka bila i veća i manja, ovisno o temperaturama koje su bile prvih 13 dana januara.
Kako su krajem prošle sedmice meteorolozi najavili znatno niže temperature, iz Energoinvesta su u subotu upozorili Sarajevogas i Toplane, te im ponudili da, osim redovno ugovorenih kubika, isporuče dodatne količine plina. No, cijena dodatnih količina bi bila znatno veća, jer se “interventno” nabavljeni plin na svjetskim berzama plaća znatno više od plina koji se naručuje godinu unaprijed. Međutim, i Toplane i Sarajevogas su ignorisale ovaj poziv, da bi, u ponedjeljak popodne, izdali saopćenje u kojem upozoravaju da će “zbog smanjene isporuke plina” biti prinuđeni isključiti KJKP Toplane sa sistema Sarajevogasa te da će građani “ostati bez grijanja”.
Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.
Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.
Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.
Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.
Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.
“Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.
Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.
Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.
Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.
Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.
I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.
Bio je avgust i bila je 2020. godina. Svoj formalni angažman u Oslobođenju započeo sam tekstom o zloupotrebama Gordane Tadić u vezi sa stanarinom. Uglavnom, s urednicom Oslobođenja sam danima prije objave članka analizirao dokumente koji dokazuju da je glavna državna tužiteljica, na osnovu fiktivnog ugovora, naplaćivala stanarinu. U pitanju je stan u sarajevskom naselju Otoka. Ukratko, glavna tužiteljica je u jednoj zgradi kupila stan koji je prijavila na svog sina, a onda je, navodno, bila podstanar u stanu pored. Kiriju za taj stan naplaćivala je od Tužilaštva BiH. I to na osnovu fiktivnog ugovora sa “stanodavcem”, napisanog na komadiću papira, koji nikad nije bio ovjeren u nadležnoj poreznoj upravi.
Mit
Priča je objavljena u ponedjeljak, 17. avgusta, na naslovnici Oslobođenja i, nažalost, nije zainteresirala mnogo medija u Bosni i Hercegovini. Regionalni mediji su prenijeli priču, ali domaća radinost je bila ograničena.
Većina medija iz BiH tih je dana i mjeseci bila fokusirana na “ugrožavanje sigurnosti” glavne državne tužiteljice koja se fiktivno uhvatila ukoštac sa korupcijom. Sijevale su anonimne prijave svima poznatih prijavitelja, tužioci su “žurno” slali saopćenja za javnost, prijavljeni su još žurnije pozivani na saslušanje, o čemu su, uredno, obavještavani mediji koji su tih dana gradili mit o neustrašivoj glavnoj državnoj tužiteljici.
Na koju je, vjerovali ili ne, pokušano šest lažnih atentata. Jednom njen suprug nije promijenio pakne, drugi put su je preticali nesavjesni vozači, treći put… I bilo bi tako unedogled da Gordana Tadić nije razriješena. Borila se do posljednjeg ročišta, ali na kraju je šest članova VSTV-a glasalo za razrješenje. Nedugo, zatim, Gordana Tadić je završila na crnoj listi SAD-a. Pored ostalog, i zbog onog teksta Oslobođenja iz avgusta 2020. godine.
Zvuči suludo, ali Gordana Tadić je direktni krivac što su Nikola Špirić, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Asim Sarajlić, Amir Zukić, Mirsad Kukić i drugi završili na crnoj listi SAD-a. Jer da je ona radila svoj posao, niko od navedenih ne bi obnašao funkcije koje trenutno obnaša. Većina njih bi bila u zatvoru ili, barem, na optuženičkoj klupi.
Jedini veći krivac za “stavljanje” Milorada Dodika i Željke Cvijanović na britansku crnu listu, a Dodika i Špirića na američku crnu listu je Milan Tegeltija. On je godinama bio šef pravosuđa. On je godinama krojio pravosudni sistem po mjeri navedenih zvaničnika. On je imenovao Gordanu Tadić na poziciju glavne državne tužiteljice. On je sada na crnoj listi.
Bilo je to prije petnaestak dana kada se pored mene, u Istočnom Sarajevu, zaustavio bijesni Mercedesov terenac, bijele boje i tamnih stakala. Vozačevo staklo se spustilo i ugledao sam Milana Tegeltiju. Uljudno me pozdravio, razmijenili smo par rečenica i dogovorili kafu. Bivši predsjednik VSTV-a danas je savjetnik Milorada Dodika i tviteraš. Reći će mi da bi bilo dobro da pijemo kafu u Istočnom Sarajevu, jer se on po Federaciji slabije kreće jer svašta piše na Twitteru.
Siguran sam da sigurnost Milana Tegeltije ne bi bila ugrožena u bilo kojem dijelu BiH. Osim, možda, u onim kafanama gdje je “trgovao” uticajem, obećavajući imenovanja i razgovore sa “postupajućim tužiteljicama”. Bivši predsjednik VSTV-a BiH Milan Tegeltija je, rekoh, od januara na crnoj listi SAD-a. Bivša glavna državna tužiteljica je od ponedjeljka na crnoj listi SAD-a. E, sada možete zamisliti koliko je korupcija obuzela ovu državu kada su najviši pravosudni zvaničnici, koji su pola decenije upravljali pravosuđem, završili na crnoj listi zbog – korupcije.
Budimo realni, svuda na svijetu se krade. U svakoj državi ima korupcije. Što bogatija država, to je veći iznos kojim se korumpiraju zvaničnici. A kako se države bore protiv te korupcije? Pravosuđem. Samo pravosuđe ima ovlasti da se obračunava sa korumpiranim političarima. Zabluda je da se korupcija ukida na izborima. Jer skoro svaki naredni zvaničnik će krasti ako je njegov prethodnik nekažnjeno krao. Korupcija ne dijeli zvaničnike na lijeve i desne. Uvjerili smo se protekle dvije decenije da podjednako kradu i lijevi i desni. U pitanju su samo nijanse i godine iskustva. I tako će ostati sve dok pravosuđe ne počne raditi svoj posao.
Ko donosi pravnu sigurnost?
Borbu protiv korupcije u Bosni i Hercegovini, napisao sam to već, ne može voditi SAD. Borbu protiv korupcije mogu voditi samo bosanskohercegovački tužioci i sudije. Jedina prijeko potrebna reforma u Bosni i Hercegovini je ona koja bi reformirala pravosuđe.
Možemo mi izmijeniti način izbora delegata u Dom naroda FBiH, možemo uvesti elektorski sistem glasanja za članove Predsjedništva BiH, ali ne može izborna reforma ukinuti korupciju. Sve relevantne ankete pokazuju da bh. državljani ne emigriraju iz države iz ekonomskih razloga. Sada je presudan nedostatak pravne sigurnosti. A ko donosi pravnu sigurnost? Tužilaštva i sudovi.
Kakvu pravnu sigurnost može donijeti država u kojoj četiri glavna državna tužitelja nisu dočekala kraj mandata jer su, čak i u ovakvoj situaciji, “nanosili štetu ugledu bh. pravosuđa”. Otišao je Marinko Jurčević. Za njim je otišao Milorad Barašin. Poslije je smijenjen Goran Salihović da bi na kraju bila smijenjena i Gordana Tadić. Ona je završila i na američkoj crnoj listi. Samo, treba biti iskren. Crna lista je posljedica. Uzroci su bitni.
Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović objavila je Ukaz o proglašavanju Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
“Proglašavam Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti, koji je Narodna skupština RS usvojila na Dvadesetoj redovnoj sjednici, održanoj 10. februara 2022. godine”, piše u Ukazu Željke Cvijanović, objavljenom Službenom glasniku RS.
Sporni Zakon Narodna skupština Republike Srpske je, rekosmo, usvojila 10. februara ove godine, kršeći, pritome, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Sporni Zakon Narodna skupština Republike Srpske je usvojila 10. februara ove godine, kršeći, pritome, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
“Nepokretna imovina koja se smatra vlasništvom subjekata javne vlasti iz člana 2. ovog zakona, koju ti subjekti koriste za obavljanje njihove djelatnosti i funkcionisanje, po sili zakona svojina je tih subjekata”, piše u članu 3 prijedloga Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
Ovaj Zakon vlasti Republike Srpske namjeravaju usvojiti po hitnoj proceduri, čime će obavezati institucije RS da i imovinu Bosne Hercegovine, suprotno presudama Ustavnog suda BiH, knjiže na entitet.
“Ovim zakonom reguliše se svojina na nepokretnoj imovini koja služi kao sredstvo vršenja i sprovođenja javne vlasti, a koju koriste subjekti koji vrše tu vlast od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Subjekti javne vlasti su Republika Srpska, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, javne ustanove i druge javne službe čiji je osnivač Republika Srpska, odnosno jedinica lokalne samouprave (u daljem tekstu: subjekti javne vlasti)”, navedeno je u članovima 1. i 2. predloženog Zakona.
U obrazloženju Zakona navedeno je da je “član 3. Ustava BiH, koji propisuje isključivu nadležnost institucija BiH, isključio regulisanje svojinskih odnosa iz nadležnosti BiH i članom 4. dao nadležnost entitetima da regulišu te odnose”, te da “Republika Srpska nikad nije dala saglasnost da se prošire nadležnosti iz člana 3. Ustava BiH u pogledu svojinskih odnosa”.
Srbijanske vlasti odbile su Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dostaviti ključne dokaze koji se odnose na slučaj “Pavlović banka”, odnosno slučaj u kojem je jedan od osumnjičenih član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, saznaje Istraga iz više pravosudnih izvora.
“Do danas iz Srbije nije došao nijedan dokaz. A traženo je više puta”, navodi jedan od naših sagovornika.
Dokazi se, prema informacijama Istrage, odnose na kiupovinu vile na Dedinju, odnosno transakcije preko Pavlović banke iz BiH i Komercijalne banke u Srbiji. Kako bi optužili Milorada Dodika za pranje novca, državni tužioci iz BiH moraju imati dokaze koji potvrđuju te transakcije i dokaz da je sporna nekretnina uknjižena na lidera SNSD-a.
“Sve je to traženo od Srbije, ali oni su odgovorili da se radi o obimnoj dokumentaciji i da će je dostaviti kad je analiziraju. Osim toga, pravosuđe Srbije je formiralo svoj krivični predmet u kojem, navodno, i oni istražuju ovaj slučaj”, pojašnjava sagovornik Istrage.
“Bili su zahtjevi i urgencije, ali nikad dokumentacija nije dostavljena”, kazali su za Istragu u Ministarstvu pravde BiH, ne otkrivajući, pritome, sadržaj zamolnica.
Ove navode dokazuje i dokument Tužilaštva BiH iz februara 2018. godine.
“Tužilaštvo BiH ovim putem obavještava Sud da nije donijelo konačnu tužiteljsku odluku u ovom predmetu. U pogledu razloga za navedeno, Tužiteljstvo obavještava Sud BiH da su razlozi jednaki razlozima koji su iznijeti u ranijem izjašnjenju od 11. decembra 2017. godine”, navedeno je u dopisu koji je postupajući tužilac Mirza Hukeljić 13. februara 2018. godine uputio Sudu BiH.
Na ročištima za produženje mjera zabrane pokojnom Slobodanu Pavloviću, vlasniku Pavlović banke nekoliko je puta saopćeno da Srbija ne da dokaze u vezi sa slučajem vila na Dedinju.
“Još uvijek nismo dobili odgovore po zamolnicama upućenim Republici Srbiji i Državi Izrael, a o čemu smo ranije obavještavali Sud BiH. Na navedeno, i pored izjavljenih urgencija, nismo bili u mogućnosti utjecati”, navedeno je u aktu Tužilaštva BiH od 11. decembra 2017. godine.
akt Tužilaštva BiH iz 2017. godine
Da je Milorad Dodik u koordinaciji sa srbijanskim vlastima, moglo se naslutiti i u utorak, tokom njegovog ispitivanja u Tužilaštvu BiH.
“Ne mogu se sjetiti detalja. Tražite dokaze iz Srbije”, kazao je Dodik postupajućem tužiocu, prije nego je zatražio dodatnih deset dana za pripremu odbrane.
Tužilaštvo BiH je provjere u ovom slučaju započelo 2015. godine. Po naredbi postupajućeg tužioca i Suda BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) u januaru 2016. godine pretresla je Pavlović banku. Već narednog mjeseca, 11. februara 2016. godine je uhapšen i vlasnik Banke Slobodan Pavlović, te njegovi saradnici, bivši direktor “Pavlović banke” Pero Lazić i Ljiljana Garić, bivšu referenticu za obradu kredita. Sudija za prethodni postupak im je odredio jednomjesečni pritvor, ali je drugostepeno vijeće kojim je predsjedavao sudija Davorin Jukić (sudija blizak HDZ-u BiH), ukinulo mjeru pritvora. Na kraju je Jukić sa svojim vijećem ukinuo u mjere zabrane za sve osumnjičene u ovom slučaju.
U okviru ovog predmeta, nešto ranije prisluškivan je i Milorad Dodik. Potvrdio je to i Sud BiH koji je izdao naredbu za prisluškivanje.
“Sud Bosne i Hercegovine je u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog Slobodana Pavlovića i drugih zbog krivičnog djela pranja novca iz člana 209. stav 3. KZBiH i zloupotrebe položaja i ovlasti iz člana 347. stav 4. KZRS izdao naredbu za primjenu posebnih istražnih radnji, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, prema određenom broju osoba, uključujući i Milorada Dodika”, navedeno je u saopćenju Suda BiH objavljenom u novembru 2017. godine.
Od tada protiv Dodika nije poduzeta nijedna istražna radnja. No, nako što je Gordana Tadić razrijeđena dužnosti glavne državne tužiteljice, predmet je opet aktiviran. Milorad Dodik je dobio poziv za ispitivanje u Tužilaštvu BiH kako bi objasnio na koji je način kupio vilu na Dedinju i da li je njegov kredit u Pavlović banci u iznosu od 1,5 miliona u sladu sa važećim zakonima.
Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.
Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.
Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.
To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …
“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.
Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.
Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?
Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.
Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.
Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.
Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!
“Ne bih o tome, to nije priča za javnost”, napisat će nam u kratkoj poruci ministar odbrane BiH Zukan Helez nakon što smo ga upitali da li mu je prošle sedmice norveški ambasador u BiH Olav Reinertsen kazao da Republika Srpska planira odcjepljenje te da BiH, parafraziramo, ne može očekivati veliku pomoć od Zapada.
“Nije baš tako rekao”, odgovorit će nam Helez, ne želeći otkriti šta je tačno sporno kazao norveški ambasador.
Na stranici Ministarstva odbrane BiH piše da se ministar Helez 12.1. susreo da ambasadorom Reinertsenom.
“Sagovornici su razgovarali o bilateralnoj vojnoj saradnji BiH i Norveške te angažmanu Ambasade Kraljevine Norveške u BiH kao kontakt ambasade za NATO savez u našoj zemlji. Razgovarano je i o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini”, navedeno je u saopćenju objavljenom nakon sastanka.
Ali, prema informacijama Istrage, ministar Helez je bio vidno razočaran nakon susreta sa norveškim ambasadorom. Reinertsen je, prema našim saznanjima, vrlo blago reagirao na priču o secesiji RS-a iako je Norveška kontakt ambasada za NATO savez u našoj zemlji.
Te večeri (petak, 12.1.) Zukan Helez je planirao gostovanje u Centralnom dnevniku Face TV-a. Prema informacijama Istrage, službenici jedne druge ambasade, članice NATO-a, sačekali su ministra odbrane BiH ispred samog ulaza u zgradu u kojoj je sjedište televizije i upozorili ga da ne iznosi u javnosti informacije sa sastanka sa ambasadorom Norveške, te da BiH može očekivati podršku NATO-a u slučaju secesije RS.
I, ministar Helez je poslušao. U intervjuu na Face TV nije kazao sve ono što mu je ambasador Kraljevine Norveške rekao tog dana. Kada samo ga u srijedu upitali za sve detalje iz ovog teksta, ministar Helez je odbio komentarisati bilo šta.
Četiri dana kasnije, ambasador Olav Reinertsen otputovao je u Banju Luku gdje se susreo sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.
Разговарао сам данас с амбасадором Краљевине Норвешке у БиХ Олавом Рајнертсеном те изразио пуну опредијељеност институција Републике Српске унутрашњем дијалогу, очувању мира и стабилности, уз досљедно поштовање Дејтонског споразума и Устава БиХ.
“Razgovarao sam danas s ambasadorom Kraljevine Norveške u BiH Olavom Rajnertsenom te izrazio punu opredijeljenost institucija Republike Srpske unutrašnjem dijalogu, očuvanju mira i stabilnosti, uz dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH. Ponovio sam jasan stav da Republika Srpska odbacuje svaku vrstu djelovanja Kristijana Šmita kao visokog predstavnika jer ga Savjet bezbjednosti UN nije potvrdio kako je to predviđeno Dejtonskim mirovnim sporazumom. Takođe, naglasio sam da je pitanje imovine riješeno Dejtonskim mirovnim sporazumom i da imovina pripada entitetima”, objavio je Dodik nakon sastanka sa Rajnertsenom.
Inače, ovo nije prvi diplomatski skandal norveškog ambasadora. Prema pisanju Deutsche Wellea, ambasador Rajnertsen je prošle godine upozoravao ekološka udruženja da šute u vezi sa eksploatacijama rudnih bogatstava BiH koje provode strane kompanije. U konkretnom slučaju radilo se o Varešu i kompaniji Adriatic Metals.
“Tu se radi o domaćem međunarodnom udruženom poduhvatu“, kazao je za DW Tihomir Dakić iz Centra za životnu sredinu, navodeći kao primjer posjetu američkog, britanskog i norveškog ambasadora prije nekoliko mjeseci „Adriatic Metals”, kompaniji za istraživanje i eksploataciju mineralnih resursa – cinka i olova na području opštine Vareš. Posjetioci su, kako su prenijeli tada mediji, „bili impresionirani ekonomskim preporodom Vareša“.
„30 udruženja je nakon toga poslalo pismo ambasadorima u BiH i još nismo dobili odgovor. U međuvremenu smo od strane norveškog ambasadora dobili poprilično otvorene kritike odakle nam pravo da se bunimo kada radimo jedan projekat udruženja za zaštitu životne sredine kojeg oni finansiraju“, rekao je Dakić, navodeći da to baca sasvim drugo svjetlo na interese u iskopavanju u BiH.
Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.
Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.
Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).
Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.
Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.
Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.
Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.
Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.
Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.
Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)
Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.
Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.
Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.
Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.
Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Ona je institucionalizovana nepravda.
Dok je sve i svuda tek nepravda, postoji nada da pravda će jednom doći. Selektivna pravda ništi tu nadu. Ona je, selektivna pravda, posljednji čin u normalizaciji nepravde. Nakon nje, ljudi nepravdu prihvataju kao nužnu, kao prirodno i nepromjenjivo stanje.
Odmazda je pravda slabića. Tako bijednik zamišlja pravednost: kao glave koje se kotrljaju ulicama. Kao rituale javnog sramoćenja.
Hoće to, kad od naroda tražiš bilo šta: naročito vlast. Od tamo gdje te prime aklamatornim dizanjem ruku, izbaciće te udarcem nogom u stražnjicu. No o svemu tome vrijedi misliti samo prije nego što odlučiš da želiš biti kralj. Kasnije ti niko ne može pomoći: pa ni ti sam sebi.
Čemu ovaj uvod?
Zato što američka politika selektivne pravde u regionu u ovom trenutku proizvodi toliko nepravde da je to duboko uznemirujuće.
Čini li se vama da je nacionalizma manje otkako je Gabriel Eskobar saopštio da je pravi neprijatelj nas građana korupcija? Čini li se vama da se Dodik „promijenio“ i „transformisao“ otkako je „političko Sarajevo“ odlučilo da mu pruži drugu šansu? Ima li đe kakve korupcije u bosanskohercegovačkom HDZ-u? A kod Vučića? Taj je izgleda uspio u idealu bezgrješne vladavine: stvorio je coruption free sistem.
A šta mislite: zašto se korupcija najbolje primila kod vladajućih Bošnjaka i Crnogoraca? Jel’ to nešto kulturološki? Jer vjerski očito nije: jedni muslimani, drugi pravoslavci, a tako korumpirani… Kažem, mora da postoji neki takozvani “dubok” razlog, nešto kulturološko-mentalitetsko.
Jer… Jasno je. Da su prije 30 godina negdje na vlast došli apostoli Petar i Pavle, odavno bi već bili zreli za smjenu a vlast bi im srdila do neba. DPS u Crnoj Gori i SDA u BiH predugo su vladali: svačega se tu nakotilo. Ali zar jednako dugo Hrvatskom ne vlada HDZ? Zar jednako dugo Srbijom ne vlada osovina Miloševićevih socijalista i Šešeljevih radikala, odnosno partija koje su nastale njihovim ribrendiranjem? Je li tridesetogodišnja vlast preduga i po društvo odveć destruktivna samo u Sarajevu i Podgorici, dočim je njen učinak posve suprotan u Zagrebu i Beogradu?
Američka se administracija na Balkanu igra vatrom. Podrškom beogradskom diktatoru iznevjerili su sve istinski prozapadno u Srbiji. Dugotrajnom primjenom dvostrukih standarda alijenirali su Bošnjake i Crnogorce. Blizu dobrom su putu da to učine i sa kosovskim Albancima.
Nema nikakve sumnje da će Imperija uspjeti u onome što je naumila. Otvoreni Balkan će biti stvoren. Federacija će biti pod kontrolom Zagreba, Crna Gora već jeste pod kontrolom Beograda. Balkan podijeljen na tri interesne sfere – srpsku, hrvatsku i albansku – je takoreći tu.
No tu postoji ozbiljan problem. Koji ću vam pokušati objasniti na primjeru Crne Gore.
Kada ga je Amfilohije u manastiru Ostrog postavio za premijera Crne Gore, Zdravko Krivokapić saopštio je da je pobijedio naaaaarod. Baš je tako otegao to „a“.
Imam nekoliko jednostavnih pitanja na koja svi znaju odgovor. Ali je lakše biti licemjer.
Budući da je u Crnoj Gori pobijedio naaaaaaaaarod te stigle sloboda i demokratija, možda je vrijeme da naaaaarod bude konsultovan glede javnih (a zašto ne i tajnih?) politika.
Na fer i slobodnom referendumu, da li bi se naaaaarod izjasnio za sankcije Rusiji? Ne bi. Naaaaarod je za Rusiju. Na Cetinju su hrabri ljudi mjesecima šetali u znak podrške Ukrajini. Obilazile su ih ambasadorke i fotografisale se sa njima. To je u svijet poslalo lijepu sliku. Ali ta slika nije istina o Crnoj Gori.
U ratu u kojem je Rusija izvršila zločinačku agresiju na Ukrajinu, naaaaaaaarod je na strani Rusije. Kao što je 1993. bio na strani onih koji su u opsadi držali Sarajevo i snajperom ubijali sarajevsku djecu.
Kad smo već kod Bosne… Na fer i slobodnom referendumu – sigurni ste da bi se većina građana Crne Gore izjasnila da se u Srebrenici desio genocid? Mogli biste se iznenaditi.
Članstvo Crne Gore u NATO-u, referendum o tome? To ne bi prošlo. Ni blizu.
Na fer i slobodnom referendumu, građani Crne Gore bi glasali za istopolne brakove? Stvarno? A ako bi postavili pitanje: da li Lgbtiqcapgngfnba populaciji treba dozvoliti Parade ponosa? Da pitate narod o političkim praksama rodne ravnopravnosti i transgender politici? Stigla je demokratija, valjda se sad naaaaarod nešto pita? Ili ipak ne?
Da se sutra održi novi referendum o crnogorskoj nezavisnosti? Sigurni ste da bi većina glasala “Da”? A ako ne bi? Koji je onda smisao te nezavisnosti?
A šta mislite: koji bi bio rezultat referenduma o priznanju Kosova? Recimo da pitanje bude: “Da li ste za to da Crna Gora povuče priznanje Kosova”? Koliko posto građani bi odgovorilo sa “Da”? Šezdeset? Ili znatno više?
Progresivne politike o kojima je ovdje riječ su bile oktroisane: dakle nametnute. Moje je mišljenje da su te odluke bile prosvijećene, ispravne i korisne. Ja sam bio za njih i opet bih bio. Ali ja se ne pozivam na naaaaarod niti od naaaaaaroda tražim mandat da ga vodim u slobodu i bolje sutra. Šta o tome misle sadašnje i buduće vođe?
To o čemu je riječ, doduše, nije ništa neobično u predstavničkoj demokratiji. Predstavnici građana katkada donose odluke sa kojima se njihovi birači ne slažu. Do sljedećeg izbornog ciklusa, biračima se baci nešto što će učiniti da opet glasaju za svoje “predstavnike”. Hapšenja starih vlasti i trobojka, recimo: to će u Crnoj Gori naaaaarod dobiti ovoga puta.
Ovo je moja teza: spoljna politika Crne Gore usklađena je sa politikom Evropske unije, ali nije sa mišljenjem crnogorskih građana. I to je problem. To je problem koji se može retuširati, gurati pod tepih. O tom problemu može se ne govoriti. Ali taj problem neće nestati. Kad-tad, ovako ili onako, nesklad između crnogorskih progresivnih i dobrosusjedskih politika i mišljenja naaaaaaroda doći će na naplatu.
Tim brže ako se i nove vlasti, kao stare, umjesto za edukaciju, u saradnji sa ambasadama Kvinte, opredijele za manipulaciju. Što je praktično izvjesno.
Notorno je da je Fukuyama 1992, u knjizi „Kraj istorije i Posljednji čovjek“ proglasio – kako naslov veli – kraj historije i pobjedu liberalne demokratije.
Trideset godina kasnije, jasno je da liberalna demokratija nije pobijedila. Ne samo da ostatak svijeta za nju nije zainteresovan, nego su se neliberalne demokratije lijepo primile i na zapadu – od Orbanove Mađarske do Trumpove Amerike.
Kao što je 1992. pobijedila liberalna demokratija, tako je danas na Balkanu pobijeđen nacionalizam i došlo je vrijeme regionalne saradnje te posvećenosti ekonomiji i izgradnji pravne države. Pred nama je Balkan visokih plata, pravne sigurnosti, ekonomske i kulturne saradnje, Balkan sa kojega ljudi više neće bježati, je li se tako kaže, „trbuhom za kruhom“.
Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.
Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.
Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.
Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.
Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.
Gdje su ključne greške predsjednika SDP?
Krenut ćemo od kantonalnih skupština.
U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović. I to nije sve. Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.
U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.
Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.
Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.
Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.
Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
