Sud Bosne i Hercegovine oslobodio je odgovornosti Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti BiH koji je bio optužen za krivično djelo zloupotrba položaja i ovlasti.
Odgovornosti su oslobođeni i Igor Golijanin, Samir Agić i Edin Garaplija. Tužilaštvo BiH je teretilo Mektića i druge za zloupotrebu položaja pri realizaciji projekta prekogranične saradnje u oblasti vatrogastva, koji je Evropska unija (EU) finansirala sa 198.454 eura u periodu 2015–2017. godine.
Ova optužnica je podignuta u periodu dok je glavna tužiteljica Tužilaštva BiH bila Gordana Tadić. Sud BiH je, prvobitno, zbog tehničkioh nedostataka nije potvrdio, ali je na kraju postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović dostavila izmijenjenu optužnicu koja je potvrđena.
ektić je optužen da je nakon iskazanih potreba entitetskih civilnih zaštita pokrenuo javnu nabavku opreme za vatrogasce i zaključio ugovor sa dobavljačem iz Rijeke, firmom “Teh-Projekt inžinjering” u vrijednosti od 124.000 KM.
Kako se navodi u optužnici, firma “Teh-Projekt inžinjering” je 28. juna 2017. obavijestila da nije u mogućnosti izvršiti ugovorene obaveze, nakon čega je Mektić, iako je ugovor bio ništavan zbog nedostavljenih bankarskih garancija, zaključio aneks kojim je rok isporuke produžen, te se saglasio za izmjenu specifikacije za veličinu vatrogasnih rukavica.
Prema optužnici, Mektić je pogodovao dobavljaču, kojem je uplaćeno 124.940 KM – iznos protivpravne imovinske koristi koji je ostvarila firma.
No, od početka je bilo jasno da je u pitanuju montaža Tužilaštva BiH.
“Prema navodima optužnice, navedene osobe su zloupotrebom položaja i ovlasti počinile krivično djelo visoke korupcije koja šteti međunarodnom ugledu BiH”, navedeno je u žurnom saopćenju za javnost koje je danas upućeno medijima nakon što je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH optužnicu protiv Mektića, Igora Golijanina, Samira Agića i Edina Garaplija.
No, da vidimo šta piše u optužnici Tužilaštva BiH, prema kojoj je Dragan Mektić optužen u četiri tačke.
Prvom tačkom optužnice Tužilaštvo BiH tereti Dragana Mektića da je “u svojstvu službenog i odgovornog lica kojem je povjereno rukovođenje Ministarstvom bezbjednosti Bosne i Hercegovine na osnovu člana 20. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine, iskoristio svoj službeni položaj i ovlaštenja, u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi, tako što je postupio protivno Zakonu o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine”.
Međutim, u istoj optužnice se ne navodi da je Mektić pribavio ikakvu imovinsku korist, ali je navedeno da je Mektić prekršio Zakon o javnim nabavkama BiH jer je firmi Teh Projekt Inžinjering d.o.o. Rijeka produžio rok isporuke košulja, hlača, rukavica i metlica za gašenje požara. Tužilaštvo BiH smatra da je Mektić morao raskinuti ugovor onog trenutka kada je istekao rok isporuke, te da nije imao pravo da potpiše aneks kojim je omogućeno produžavanje roka isporuke navedene opreme. Vrijednost ugovora je bila 124 hiljade maraka i sva roba je, čak i prema optužnici Tužilaštva BiH – isporučena. Tužilaštvo, međutim, problematizira izmjenu konfekcijskih brojeva rukavica za vatrogasce.
“Ministar sigurnosti je uputio saglasnost dobavljaču Teh-projekt Inžinjering d.o.o.Rijeka u kom je navedeno da je Ministarstvo saglasno sa izmjenom u specifikaciji za veličinu rukavica i to: veličina 8-10 pari, veličina 9-68 pari, veličina 10-48 pari i veličina 11-54 para, na koji način je pogodovao dobavljaču Teh-Projekt Inžinjering d.o.o. Rijeka, jer je navedenom dobavljaču omogućio da izvrši isporuku po osnovu apsolutno ništavnog ugovora”, konstatovala je tužiteljica Mijović.
Tužilaštvo BiH smatra da je ugovor ništavan, jer firma nije u roku dostavila bankovnu garanciju za realizaciju ugovora, mada u spisima Ministarstva sigurnosti BiH bankovna garancija – postoji.
Zbog svega ovoga Sud BiH je oslobodio Mektića i druge.
HDZ 1990 u državnom Parlamentu nema nijednog zastupnika. Ali za šefa te stranke Iliju Cvitanovića bilo je mjesta u velikoj sali zgrade Delegacije EU. Tu se pregovaralo o izmjenama Ustava BiH i izmjenama Izbornog zakona koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Društvo u velikoj sali odrabrala je Angelina Eichhorst. Uz pomoć Johanna Sattlera, šefa Delegacije EU u BiH.
Elmedin Konaković je predsjednik NiP-a. Njegova stranka u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH ima samo jednog zastupnika. NiP je, procijenila je Eichhorstova, “relevantan sagovornik” za ustavna pitanja. SBB Fahrudina Radončića u Predstavničkom domu ima jednu zastupnicu. No, i on je dobio poziv za “veliku salu” da se bavi “državnim pitanjima”. U velikoj sali je bila i delegacija NES-a. Relevantni su za EU zvaničnike iako u Predstavničkom domu imaju svega jednog zastupnika. Osim nabrojanih, “visokom politikom” su se bavili još i čelnici SDA i HDZ-a BiH.
Za ljevičarske partije, Našu stranku, SDP i DF, u velikoj sali nije bilo mjesta. U klubovima ove tri stranke djeluje jedanest državnih zastupnika. Ali Angelina Eichhorst je procijenila da za njih nema mjesta u velikoj sali.
“Niko nas nije ni zvao u veliku salu u kojoj se pregovaralo o političkim pitanjima”, kaže za Istragu Zlatan Begić, državni zastupnik DF-a koji je u četvrtak učestvovao na pregovorima o izmjenama Izbornog zakona BiH.
U velikoj sali, prema informacijama Istrage, razgovaralo se o elektorskom modelu izbora članova Predsjedništva BiH. To je onaj model o kojem smo pisali prije dva dana, prema kojem jedan glas u Širokom Brijegu vrijedi kao trinaest glasova u Sarajevu.
PRema ovom prijedlogu, Federacija BiH bi bila jedna izborna jedinica. Svi kandidati za dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bi bili na istom glasačkom listiću. Prvi kandidat bi bio biran iz reda „bošnjačkog naroda i ostalih“, dok bi drugi bio bira iz reda „hrvatskog naroda i ostalih“. Oznaka prvih kandidata (BO) bi bila 701, dok bi oznaka drugih kandidata (HO) bila 702. I to, na prvi pogled, ispunjava evropske standarde, što znači da bi presude iz Strazbura bile provedene. No, onda nastaje problem. Nejednaka vrijednost glasa. Evo i kako. Svaki od deset kantona i Brčko distrikt bi davali određeni broj elektora. Dva kandidata koja skupe najveći broj elektora bi ušla u Predsjedništvo BiH. Krenut ćemo od Tuzlanskog kantona, kao najmnogoljudnijeg u Federaciji. Ukoliko bi, prema HDZ-ovom prijedlogu, u tom kantonu pobijedio kandidat sa liste 701 (kandidat iz reda bošnjačkog naroda i ostalih), on bi osvojio 20 elektora. Ako bi, pak, u tom kantonu pobijedio kandidat sa liste 702 (kandidat iz reda hrvatskog naroda i ostalih), on bi osvojio svega tri elektora. U praksi to znači ovo: ukoliko bi u TK pobijedio Denis Bećirović, bilo bi mu upisano 20 elektora. Ukoliko bi najviše građana TK glasalo za Željka Komšića, on bi dobio samo tri elektora.
O rasporedu elektorskih glasova, delegacije partija iz velike sale nisu se uspjele dogovoriti. I tako je propala prva runda pregovora pod pokroviteljstvom EU.
U maloj sali se razgovaralo o tehničkim pitanjima. Osim NS-a, SDP-a i DF-a, sastanku su prisustvovali i predstavnici stranaka koje su pregovarale u velikoj sali. Tema su bili skeneri, računari, otisci prstiju, tabele i birački odbori. Na stolu je bio onaj prijedlog izmjena Izbornog zakona kojeg je Istraga objavila još krajem januara. Evo, kliknete li ovdje, moći ćete pročitati o čemu se radi.
Tehnička pitanja nazvana “izborni integritet” su nešto oko čega se slažu skoro sve partije. Ali HDZ ima jedan preduvjet – izmjena procedure izbora članova Centralne izborne komisije. Članove CIK-a bira samo Predstavnički dom. HDZ BiH želi da o tome odlučuje i Dom naroda BiH. Slično je predlagao i SNSD, a njihov prijedklog možete pročitati klikom na ovo mjesto. Članov delegacija stranaka iz Sarajevo nisu pristali na ovaj prijedlog i pregovori su propali.
Pripadnici Granične policije BiH spriječili su u četvrtak Bratislava Dikića da uđe na teoritoriju Bosne i Hercegovine, saznaje Istraga.
Bivšem komandantu Žandmerije Srbije, optuženom da je u Crnoj Gori sa ruskim obavještajcima pripremao državni udar, ulazak je zabranjen zbog toga što ga je Obavještajno sigurnosna agencija BiH proglasila osobom opasnom po nacionalnu sigurnost BiH. Istraga.ba je krajem februara objavila da je Dikiću zabranjen ulazak u BiH, a tu vijest su prenijeli i srbijanski mediji. No, Dikić, očito, nije vjerovao u tačnost tih informacija, pa je u četvrtak oko podne pokušao ući na teritoriju BiH, preo Graničnog prijelaza Rača.
“Na GP Rača se pojavio oko 13.07. Njegovo ime se nalazi u sistemu osoba koje su opasnost za nacionalnu sigurnost BiH. Nije mu dopušteno da uđe u BiH”, potvrđeno je za Istragu iz Granične policije BiH.
Početkom ove godine Bratislav Dikić je bio u BiH, odnosno na obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Sredinom januara bivši šef Žandarmerije Srbije, optužen za terorizam u Crnoj Gori, posjetio pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Republike Srpske koja je smještena u Zalužanima kod Banja Luke. Prema informacijama Istrage, domaćin optuženom teroristi Bratislavu Dikiću bio je Srđan Stojaković, drugi čovjek SAJ-a MUP-a Republike Srpske.
On je u Bosnu i Hercegovinu ušao 8. januara, iz Srbije, preko Pavlovića mosta, odakle se, dalje, preko Bijeljine i Brčkog, zaputio prema Banja Luci gdje je prisustvovao obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Veći dio svog vremena, Dikić je proveo sa ratnim veteranima Republike Srpske. No, 14. januara je odlučio posjetiti bazu Specijalne antitetorističke jedinice (SAJ) gdje se sastao sa čelnicima te jedinice. Razlog i detalji Dikićeve posjete SAJ-u nisu saopćeni. Osim sa SAJ-evcima, Dikić se sastao i sa pripadnicima Žandarmerije MUP-a Republike Srpske.
Bratislav Dikić u bazi MUP-a RS u Zalužanima
Već nekoliko mjeseci Dikić izbjegava suđenje u Crnoj Gori, gdje ga pravosuđe tereti da je jedan od organizatora neuspjelog državnog udara u toj državi.
Početak novog suđenja odgađan je nekoliko puta, otkako je u februaru prošle godine Apelacioni sud Crne Gore ukinuo je presudu, kojom je 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine osuđeno na skoro 70 godina zatvora.
Prvostepenom presudom bila su osuđena i dvojica ruskih državljana. Eduard Šišmakov i Vladimir Popov su ukinutom presudom bili osuđeni osuđeni na 15, odnosno 12 godina zatvora. Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ovu dvojicu pripadnika ruske vojne obavještajne službe GRU tereti da su 2016. godine bili na čelu kriminalne organizacije koja je pripremala izvođenje terorističkih akcija na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra, te da su pripremali i likvidaciju tadašnjeg crnogorskog premijera, a današnjeg predsjednika Mila Đukanovića. Na osnovu obavještajnih informacija partnerskih agencija, crnogorske vlasti su uspjele spriječiti ovu akciju. Šišmakov i Popov su pobjegli, a za njima je raspisana Interpolova potjernica. Bratislav Dikić nije uspio pobjeći. On je uhapšen i od 2016. godine i bio je u pritvoru sve dok proruski Demokratski front nije postao dio parlamentarne većine koja je formirala novu crnogorsku Vladu. Na slobodu je pušten u februaru prošle godine, kada mu je ukinuta prvostepena presuda kojom je osuđen na osam godina zatvora.
Bratislava Dikića dovode na suđenje u Podgorici (foto: pobjeda.me)
“Osjećam se moralno krivim, ali ne mogu prihvatiti nešto što svjesno i voljno nikad ne bih uradio. Prevaren sam i uvučen u nečije igre, a da toga nisam bio svjestan. Rekao sam da se osjećam moralno krivim, jer sam bio nesmotren prema svjedoku saradniku Saši Sinđeliću i nisam pročitao njegove nečiste namjere”, kazao je Dikić 25. marta 2019. godine godine iznoseći završne riječi.
Dikić će, kasnije, promijeniti iskaz, tvrdeći da je njegova prva izjava iznuđena.
Prema uputama ruskih obavještajaca, pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta Aleksandar Sinđelić i Bratislav Dikić su trebali angažirati oko pedesetak kriminalaca iz Srbije i BiH koji bi, prema planu, kao oružana formacija, nasilno svrgnuli sa vlasti Milu Đukanovića.
Nakon što je pušten na slobodu, Dikić se vratio u Srbiju, gdje je, prema pisanju Insajdera, imenovan za pomoćnika direktora Javnog preduzeća Srbijašume.
Obavještajno sigurnosna agencija BiH (OSA) proglasila je oko 300 osoba prijetnjom po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. Na spisku ima onih koji se povezuju sa terorizmom, organiziranim kriminalom, ali i onih koji su, u saradnji sa režimom Vladimira Putina, na teritoriji BiH širili štetni ruski uticaj. Najzvučnije ime na spisku onih kojima je zabranjen ulazak u BiH je Konstantin Malofeev. U pitanju je ruski oligarh blizak Vladimiru Putinu. Osim njega, tu je i vođa Noćnih vukova Aleksandr Zaldostanov Hirurg, inače prijatelj ruskog predsjednika Putina.
Konstantin Malofeev
“Malofeev je”, ističe estonski iztraživač ruskih poslova u Međunarodnom centru za odbrambene studije u Talinu, “izvršavao zadatke iz Kremlja koji su uključivali miješanje u izbore u BiH i Poljskoj”.
Ova navod objavljen je 24. marta ove godine u New Lines Magazine u okviru članka koji se bavi ruskim pitanjima u Evropi.
Prema izvještaju Centra za globalno istraživanje State Departmenta, objavljenom prije dvije godine, Konstantin Valerevich Malofeev je pomenut kao osnivač istraživačkog centra Katehon. Malofeev je, prema tom izvještaju, bio uključen u aneksiju Krima (Ukrajina), zatimu neuspjeli državni udar u Crnoj Gori 2016. godine, ali i u izbore u BiH.
Odlukom Obavještajno sigurnosne agencije BiH Malofeev je 2018. godine proglašen osobom opasnom po nacionalnu sigurnost BiH. On je 30 maja 2018. godine privatnim avionom doputovao u Banja Luku gdje se trebao susresti sa Miloradom Dodikom, s kojim se i ranije susretao. Tri sata je Putinov milijarder Konstantin Malofeev zadržan na banjalučkom aerodromu prije nego su mu pripadnici Granične policije BiH uručili rješenje o protjerivanju iz BiH.
„Imenovani Konstantin Malofeev predstavlja prijetnju BiH, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju BiH ili međunarodnim odnosima“, piše u dokumentu na osnovu kojeg je ovom ruskom oligarhu zabranjen ulazak u BiH zbog čega se on, privatnim avionom, morao vratiti natrag u Moskvu, uprkos intervencijama iz Ambasade Ruske Federacije.
Već tada Konstantin Valerijevič Malofeev bio je na crnim listama SAD-a i Evropske unije.
“Konstantin Malofejev financira separatističke aktivnosti na istoku Ukrajine i usko je povezan s Aleksandrom Borodaijem, Igorom Girkinom (zvani Igor Strelkov) i takozvanom Donjeckom narodnom republikom”, objavile su vlasti SAD-a nakon što su Malofeeva i njegovu fondaciju Marshall Capital stavili na crnu listu.
Milorad Dodik i Konstantin Malofeev
Malofeev je ruski milijarder koji je direktno finsansirao i rukovodio separatističkim operacije u Ukrajini. Osim sa kozačkim dobrovoljcima na ukrajinskom ratištu, Malofeev je imao direktne veze sa Igorom Girkinom poznatijim kao Igor Streklov, jednim od vođa separatističkih formacija u Ukrajini, koji je, zapravo, službenik ruske obavještajne službe FSB.
“Zdravo, Konstantine Valerieviču! Dakle, odbili smo napad, neprijatelj se povukao u svim pravcima s velikim gubicima”, izvještavao je ukrajinski separatista Igor Streklov svog finansijera Konstantina Maleofeeva.
Ovaj razgovor 2014. godine snimile su ukrajinske službe i na osnovu njega se može zaključiti da je kolekcionar ikona Konstantin Valerijevič Malofeev rukovodio paravojnim formacijama u na istoku Ukrajine odakle je i ukradena ikona koju je Milorad Dodik poklonio ruskom ministru vanjskih poslova.
“Jeste li se javili Aksenovu?”, pitao je Malofeev Igora Girkina koji ga je prethodno izvijestio o operacijama svojih jedinica.
Igor Girkin Strelkov 2014. godine u Ukrajini
Igor Girkin ima bogato ratno iskustvo, ali i veze sa BiH. Početkom devedesetih Girkin je sa svojim paravojnim formacijama ratovao u VIšegradu gdje je sarađivao sa Osvetnicima ratnog zločinca Milana Lukića. Njegovu jedinicu, rekosmo, direktno je podržavao Konstantin Malofeev kojem je već četiri godine zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu.
Aleksandr Sergejevič Zaldostanov zvani Hirurg
Putin odlukuje Zaldostanova
“Ruski Balkan” zvala se turneja na koju su u martu 2018. godine trenali krenuti Noćni vukovi. Kolonu motociklista, bliskih Vladimiru Putinu, namjeravao je predvoditi Aleksandr Sergeevič Zaldostanov. No, odlukom Obavještajno sigurnosne agencije BiH, dan prije nego su Putinovi bajkeri trebali doći u Banja Luku, Zaldostanovu je zabranjen ulazak na teritoriju Bosne i Hercegovine.
“Učestvovali su u napadu na stanicu distribucije gasa Strikolkove u Ukrajini. Organizovali su napad na Glavni štab ukrajinske mornarice u Sevastopolju. Blisko su povezani sa ruskim specijalnim službama. Regrutovali su borce separatiste za ratište u Donjecku i Lugansku. Odgovorni su za učešće u akcijama ili politikama koje su prijetnja miru, sigurnosti, stabilnosti, suverenosti ili teritorijalnom integritetu Ukrajine”, navedeno je u obrazloženju odluke kojom je 2014. godine tadašnji predsjednik SAD-a Barak Obama moskovske Noćne vukove stavio na crnu listu. Istom odlukom, na crnu listu je stavljen i vođa Noćnih vukova – Aleksandr Zaldostanov zvani Hirurg.
„Zaldostanov predsjedava ukupnom organizacijom „Noćnih vukova“, a neke od njegovih odgovornosti podrazumijevaju kažnjavanje grupa i članova koji nisu lojalni organizaciji „Noćni vukovi“. Tokom napada na Glavni štab ukrajinske mornarice u Sevastopolju krajem marta, koordinirao je oduzimanje ukrajinskog oružja sa ruskim snagama. Zaldostanov je označen kao vođa grupe, „Noćni vukovi“, koji je uključen u, direktno ili indirektno, akcije ili politike koje su prijetnja miru, bezbjednosti, stabilnosti, suverenosti ili teritorijalnom integritetu Ukrajine“, piše u odluci koju je potpisao predsjednik Obama.
Zaldostanov se nekoliko puta sretao i sa Miloradom Dodikom koji je od njega dobijao i poklone sa amblemima Noćnih vukova.
Vlasti Republike Srpske odlikovale su Zaldostanova Orednom časti sa zlatnim zracima za naročito isticanje i afirmaciju ljudskih prava, toleranciji među ljudima i narodima, vladavini prava i sloboda, kao i jačanju prijateljskih odnosa između Ruske Federacije i Republike Srpske.
Vladislav Vitalyevich Filippov
Odlukom Obavještajno sigurnosne agencije BiH, ruskom diplomati VladislavuVitalyevichu Filippovu u jesen 2019. godine zabranjen je ulazak na teritoriju Bosne i Hercegovine. Vlasti Ruske Federacije namjeravale su ga poslati u svoju ambasadu u Sarajevu gdje bi obavljao poslove vojnog atašea. Vladislav Vitalyevich Filippov dugogodišnji je oficir ruske vojske. Vojnu karijeru je započeo 1995. godine, a bio je i zamjenik komandanta padobransko-desantnog puka u Sjevernokavkaskom okrugu u Rusiji. Od 2009. do 2012. godine je bio pomoćnik vojnog atašea u Ambasadi Ruske Federacije u Sjevernoj Makedoniji, da bi 2014. godine bio “prekomandovan” u ambasadu u Tirani. Tamošnje sigurnosne agencije su utvrdile da je Filippov često putovao u Bugarsku gdje je imao kontakte sa drugim ruskim obavještajcima. Nakon Makedonije, Filippov je bio diplomata u Albaniji odakle je protjeran nakon “slučaja Skripal”.
“Ministarstvo vanjskih poslova Albanije pozvalo je na razgovor ruskog ambasadora Aleksandra Karpušina. Saopćili smo mu da dvoje ruskih diplomata treba da bude protjerano iz Albanije, jer njihove akcije ne odgovaraju njihovom diplomatskom statutu”, navedeno je u saopćenju za javnost Ministarstva vanjskih poslova Albanije objavljenom 26. marta 2018. godine.
Filippov je nakon toga “prekomandovan u BiH”, ali je OSA BiH donijela odluku da je on osoba opasna po nacionalnu sigurnost BiH, naklon čega mu je zabranjen ulazak u državu.
Jevgenij Nikolajevič Prilepin zvani Zahar
(Pro)ruski mediji će to nazvati kulturnim skandalom, označavajući da je Obavještajno sigurnosna agencija BiH proglasila ruskog “pisca” Zahara Prilepina prijetnjom po nacionalnu sigurnost BiH.
Ovaj ruski pisac rođen je 1975. godine. Pravo ime mu je Jevgenij Nikolajevič Prilepin. Kao umjetnik sebi je dodao ime Zahar. Bio je pripadnik posebnih snaga ruske policije Omon, namijenjenih razbijanju demonstracija. U periodu od 1996. do 1999. godine ratovao je u Čečeniji, nakon čega je počeo raditi kao novinar u Nižnjem Novgorodu. Prema pisanju medija, od februara 2017. godine bio je pripadnik dobrovoljačkih ruskih jedinica koje su podržavale proruske separatiste u Ukrajini.
Bratislav Dikić
Bratislav Dikić u Banja Luci
“Osjećam se moralno krivim, ali ne mogu prihvatiti nešto što svjesno i voljno nikad ne bih uradio. Prevaren sam i uvučen u nečije igre, a da toga nisam bio svjestan. Rekao sam da se osjećam moralno krivim, jer sam bio nesmotren prema svjedoku saradniku Saši Sinđeliću i nisam pročitao njegove nečiste namjere”, kazao je Bratislav Dikić 25. marta 2019. godine godine iznoseći završne riječi tokom suđenja za organiziranje državnog udara u Crnoj Gori.
Dikić će, kasnije, promijeniti iskaz, tvrdeći da je njegova prva izjava iznuđena.
Ali dokazi upućuju na to da su, prema uputama ruskih obavještajaca, pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta Aleksandar Sinđelić i Bratislav Dikić trebali angažirati oko pedesetak kriminalaca iz Srbije i BiH koji bi, prema planu, kao oružana formacija, nasilno svrgnuli sa vlasti Milu Đukanovića.
Bivši šef Žandarmerije Srbije i još 12 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine osuđeno na skoro 70 godina zatvora. No, Apelacioni sud u Podgorivi je ukinuo tu presudu.
Prvostepenom presudom bila su osuđena i dvojica ruskih državljana. Eduard Šišmakov i Vladimir Popov su ukinutom presudom bili osuđeni osuđeni na 15, odnosno 12 godina zatvora. Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ovu dvojicu pripadnika ruske vojne obavještajne službe GRU tereti da su 2016. godine bili na čelu kriminalne organizacije koja je pripremala izvođenje terorističkih akcija na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra, te da su pripremali i likvidaciju tadašnjeg crnogorskog premijera, a današnjeg predsjednika Mila Đukanovića. Na osnovu obavještajnih informacija partnerskih agencija, crnogorske vlasti su uspjele spriječiti ovu akciju. Šišmakov i Popov su pobjegli, a za njima je raspisana Interpolova potjernica. Bratislav Dikić nije uspio pobjeći. On je uhapšen i od 2016. godine i bio je u pritvoru sve dok proruski Demokratski front nije postao dio parlamentarne većine koja je formirala novu crnogorsku Vladu. Na slobodu je pušten u februaru prošle godine, kada mu je ukinuta prvostepena presuda kojom je osuđen na osam godina zatvora.
Dikić je od početka ove godine intenzivno počeo dolaziti u Bosnu i Hercegovinu. No, odlukom Obavještajno sigurnosne agencije BiH od kraja februara mu je zabranjen ulazak.
Goran Petronijević
Bratislava Dikića pred crnogorskim pravosuđem zastupao je Goran Petronijević. No, krajem januara 2018. godine, Dikić je otktazao punomoć svom advokatu, jer mu je Petronijević zabranio da prizna krivicu u slučaju državni udar u Crnoj Gori koji je trebao biti proveden pod nadzorom ruskih obavještajaca.
„Bitna mi je istina, a ne odbrana“, kazao je Bratislav Dikić tokom suđenja zbog optužbi da je pokušao izvesti državni udar u Crnoj Gori.
Advokat Petronijević nedugo nakon toga oglasio se putem ruske agencije Sputnjik.
„Prijetili su nam, prisluškivali advokate odbrane, onemogućavali odbranu, tome treba dodati rigidan stav Sudskog veća prema svemu što odbrana predlaže. Jednom rečju, postupak može da se meri sa kafkijanskim, u pravom smislu te reči. Ovo je jedan potpuno nakaradan postupak u neljudskim uslovima u odnosu na odbranu, u odnosu na okrivljene, u odnosu na sve, uz njegovo visočanstvo, ’patrijarha istine‘, čuvenog Sinđelića“, kazao je krajem januara 2018. godine Goran Petronijević.
Advokat Petronijević poznat je kao proruski aktivista. U martu 2016. godine, zajedno sa Bratislavom Dikićem, bio organizator anti NATO protesta u Nišu. Na jednoj od brojnih fotografija sa tog skupa u društvu Gorana Petronijevića i Bratislava Dikića nalazi se i vođa Srbske časti – Bojan Stojković. S njima je tada bio i Nemanja Ristić presuđivani ubica iz Srbije i član beogradskog podzemlja.
Pola godine kasnije, Dikić je uhapšen prilikom pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, dok je za Nemanjom Ristićem raspisana Interpolova potjernica. Zbog zakonskih prepreka Ristić nikad nije izručen Crnoj Gori, a u decembru 2014. godine uslikan je sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.
Advokat Goran Petronijević je predsjednik Upravnog odbora Fonda „Ruska humanitarna misija“ sa kojim su vlasti Republike Srpske potpisale Memorandum o saradnji.
Od početka marta ove godine Goranu Petronijeviću je zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu zbog toga što je proglašen prijetnjom po nacionalnu sigurnost BiH. Goran Petronijević je bio advokat Radovana Karadžića.
Miloš Ković
Profesoru sa beogradskog Filozofskog fakulteta zabranjen je ulazak u Bih od početka ove godine. Prema pisanju portala Radio Sarajevo, i Slobodne Evrope Ković je branio zločine srpskih snaga u BiH kao svjedok na haškom suđenju kasnije osuđenom za ratne zločine bivšem komandantu Vojske RS Ratku Mladiću.
On je 2015. godine kao vještak obrane za povijesni kontekst opisao rat u Bosni i Hercegovini kao građanski,tvrdeći da su se srpske snage VRS-a samo branile. Prilikom poricanja optužbi o cilju stvaranja Velike Srbije etničkim čišćenjem zauzetih teritorija – Ković je opravdavao zločine srpskih snaga – zločinima drugih zaraćenih strana. Suci su ga zbog toga – više puta upozorili.
Ković je kao povijesničar iz Srbije i vještak obrane generala Mladića – odbacivao optužbe o akcijama srpskih snaga kao cilju stvaranja Velike Srbije. Pri tom je odbijao potvrditi i da je Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja bila nacionalistička, čak i kada je suočen s njezinom publikacijom pod imenom – “Velika Srbija”.
“To su već sad etikete. Netko može biti nacionalist, netko imperijalist… to sad sve ovisi… Ja ne bih ušao u lijepljenje etiketa. Velika Srbija je ideal iz 19. stoljeća i u njemu nije bilo ničeg spornog”, neodređeno je odgovarao svjedok obrane, braneći pri tom nacionalistički pojam, zbog kojeg su prema optužbi – počinjeni brojni ratni zločini.
Ković je 2017. godine bio potpisnik takozvanog “Apela za odbranu Kosova i Metohije”, iza koga su, kako su tada objavili mediji u Srbiji, stali i neki od čelnika Srpske pravoslavne crkve (SPC). Dokument su sačinili i iza njega stali članovi Političkog saveta Demokratske stranke Srbije (DSS), partije sa čijeg se vrha 2014. godine povukao nekadašnji predsednik SR Jugoslavije i premijer Srbije Vojislav Koštunica. Ković je bio član tog Političkog savjeta DSS-a.
Ković je 2020. bio i aktivni učesnik protesta koje je SPC organzovala u Crnoj Gori u znak protesta zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
“Vi ste danas čuvari našeg kosovskog zavjeta”, kazao je Ković pred okupljenima, među kojima je bilo i više stotina djece, na svetosavskom skupu u Budvi 28. januara 2020. Tada su sa bine upućivane i poruke da se u Crnoj Gori “brane i kosovske svetinje”.
Avioni koji iz Turske prevoze “dodatnu opremu” u Ukrajinu prelijeću i preko Bosne i Hercegovine, objavio je ekspert za sigurnost i geopolitiku Luke Coffey.
So non-NATO members Bosnia and Austria allow a Ukrainian airplane carrying resupplies from Turkey to pass through their airspace but Hungary doesn’t. pic.twitter.com/FcddsHbQJU
“Dakle, Bosna i Austrija koje nisu članice NATO-a dopuštaju ukrajinskom avionu koji prevozi zalihe iz Turske da prođe kroz njihov zračni prostor, ali Mađarska ne”, napisao je Coffey, prilažući kartu na kojoj se vidi kako je Antonov 124 preletio kroz zračni prostor Bosne i Hercegovine.
Na karate se vidi da je avion iz Turske preletio Grčku, potom Albaniju, da bi, iz Jadranskog mora ušao u Hrvatsku, odakle je preko zapadne BiH opet preletio u Hrvatsku, zatim Sloveniju, Austriju, Slovačku, Poljsku, da bi doletio do zapadne Ukrajine.
Iako je članica NATO-a, Vlada Mađarske sa Viktorom Orbanom na čelu, zabranila je prevoz oružja preko svoje teritorije u Ukrajinu, svoju susjednu državu na koju je Ruska Federacija izvršila agresiju.
“Mađarska neće poslati ni vojsku niti oružje u Ukrajinu i neće dopustiti da se ubojito oružje prevozi preko njezina teritorija, kako bi zemlja ostala sigurna”, rekao je 28. februara na Kosovu mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto.
Razlog za donošenje ove odluke, objasnio je Szijjarto, je to “što bi pošiljke takvog oružja mogle postati mete neprijateljskih vojnih akcija.
“A mi moramo garantovati sigurnost Mađarske.. da ne budemo uključeni u ovaj rat”, kazao je mađarski ministar.
Većina članica NATO-a pomaže vladu u Kijevu, slanjem svojih zaliha naoružanja u Ukrajinu koja se brani od ruske agresije.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u petak je prozvao mađarskog premijera Viktora Orbana zbog odbijanja te države da vojno pomogne Ukrajinu.
“Viktore, znaš li što se događa u Mariupolju”, upitao je Zelenski Orbana, pozvavši ga da se opredijeli na čijoj je strani, tražeći od njega da podrži sankcije protiv ruskih energetskih kompanija i da omogući transport oružja preko Mađarske.
‘Viktor Orban je odbio oba zahtjeva jer su suprotni interesima Mađarske. Mađarska ne želi sudjelovati u ovom ratu pa neće dopustiti transport oružja preko njezina teritorija i neće slati oružje u Ukrajinu’, rekao je glasnogovornik mađarskog premijera Bertalan Havasi.
Osumnjičeni za ubistvo prijedorskog policajca Radenka Bašića bio je na uslovnom otpustu, saznaje Istraga.ba.
Aleksandar Mijatović kojeg su pripadnici MUP Republike Srpske uhapsili u subotu zbog sumnje da je ubio načelnika prijedorske krim-policije, ranije je osuđivan zbog ubistva. Iako je, formalno, trebao biti na izdržavanju kazne zatvora, Mijatović je pušten na “uslovni otpust”, nakon čega je, sumnja se, ubio Radenka Bašića. Prema informacijama Istrage, Mijatović je prilikom saslušanja priznao da je 21. marta ove godine u Prijedoru ubio načelnika krim policije PU Prijedor.
Mijatović je, prema informacijama Istrage, priznao da mu je Dalibor Railić Dugi, kriminalac iz Prijedora, platio da ubije policajca Bašića.
Ubica Mijatović prošle je godine pušten iz KPZ-a Tunjice u Banja Luci gdje je izdržavao kaznu za ubistvo Saše Ilića Španca, počinjeno 30. avgusta 2007. godine. Njega je, naime, Okružni sud u Banja Luci 22. januara 2008. godine osudio na 16 i po godina zatvora nakon što je priznao krivicu. Kada mu se uračuna u zatvorsku kaznu i vrijeme provedeno u pritvoru, Mijatović je na slobodu trebao biti pušten tek krajem 2023. godine. No, na prijedlog vršioca dužnosti direktora KPZ Tunjice Dragana Jevđenića, ubica Mijatović je na slobodu pušten prošle, 2021. godine, odnosno tri godine prije isteka kazne zatvora na koju je osuđen. Privremeni otpust je potvrdila Komisija za uslovni otpust Ministarstva pravde RS.
O kakvom se surovom ubici radi, najbolje pokazuju medijski izvještaji sa suđenja za ubistvo Saše Ilića Španca. Miljatović, koji je do tog ubistva bio neosuđivan, u potpunosti je priznao da je 30. avgusta prošle godine u kasnim večernjim satima, na parkingu Kliničkog centra, ubio Ilića hicima iz automatske puške. Prema pisanju Nezavisnih novina, nakon što je Jelena Tegel pozvala telefonom Ilića i ugovorila “sastanak”, Miljatović ga je čekao u zasjedi.U optužnici banjalučkog Okružnog tužilaštva se navodi da, kada se Ilić dovezao na dogovoreno mjesto, Tegelova ga je mobilnim telefonom pozvala da izađe iz auta i prošeta do nje. Upravo u tom trenutku se iza Ilića pojavio Miljatović i pogodio ga s tri hica u leđa.Miljatović se tu nije zaustavio, već je prišao Iliću i iz neposredne blizine ispalio još jedan metak pogodivši žrtvu direktno u potiljak.Nakon toga su Mijatović i Tegelova beživotno tijelo ubacili u gepek Ilićevog BMW-a i odvezli se prema naselju Bočac, gdje su sa litice bacili leš u kanjon rijeke Vrbas, a zatim se odvezli kući.Iako Siniša Vranješ, banjalučki tužilac, smatra da su “banjalučki Boni i Klajd” ubistvo počinili sa zajedničkim umišljajem, kako bi prodali luksuzni BMW koji je vozio Ilić i sebi kupili stan, Tegelova tvrdi da je nevina.Banjalučko tužilaštvo, međutim, posjeduje SMS poruke koje je Tegelova za vrijeme boravka u pritvorskoj ćeliji na Tunjicama slala prvooptuženom Miljatoviću.U tim porukama, kako saznaju “Nezavisne”, Tegelova je, oslovljavajući prvooptuženog sa “maco”, molila Miljatovića da na sebe preuzme svu odgovornost za ubistvo Ilića te da kasnije bude saslušan kao svjedok odbrane u postupku koji će se voditi protiv Tegelove.Tišinu koja je vladala u sudnici, do posljednjeg mjesta ispunjenoj porodicom žrtve i porodicama optuženih, prekinuli su jecaji koji su uslijedili nakon govora Vesne Rujević, zastupnice porodice ubijenog Ilića.”Pogledaj u ovu sliku i vidi koga si ubio. Vidi kakvu si djecu ostavio bez oca”, govorila je Rujevićeva, pokazujući prvooptuženom jednu od posljednjih slika žrtve sa svojim kćerkicama i suprugom.Miljatović je kroz suze izjavio da se kaje zbog onoga što je učinio te da ubistvo nije imalo nikakve veze sa prodajom BMW-a i kupovinom stana.Mirko Dabić, Miljatovićev advokat, istakao je da je njegov branjenik tokom veze sa Jelenom Tegel pokazivao bolesnu ljubomoru, koja je na kraju rezultirala zločinom iz strasti.
Unatoč ovome, direktor KPZ-a Tunjice je odlučio da Mijatovića pusti na prijevremenu slobodu. Tada je imao kontakte sa Daliborom Railićem Dugim, prijedorskim kriminalcem koji se nalazi u pritvorskoj jedinici Suda BiH. Istražitelji su od početkla sumnjali da je Railić Dugi povezan sa ubistvom policajca Bašića, ali nisu imali konkretne dokaze. Kako bi ga izolovali, dogovoreno je sa Tužilaštvom BiH da ga liše slobode zbog sumnje da je trgovao naroticima, jer se njegovo ime pominje u aplikaciji Sky. Tužilaštvo BiH ga je uhapsilo, a Sud BiH ga je u petak pritvorio zbog trgovine drogom. No, nakon što je ubica Mijatović priznao da mu je Dugi dao novac za ubistvo policajca, Railić će vjerovanto biti vraćen “u nadležnost” pravosuđa Republike Srpske.
Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
Veliki sukob u Republici Srpskoj
Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.
No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.
”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.
Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.
Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.
Konačni obračun
Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?
Sud Bosne i Hercegovine ukinuo je sve mjere zabrane svim optuženim u predmetu Zijad Mutap i drugi, kojima Tužilaštvo BiH stavlja na teret da su, organizirajući se u kriminalnu grupu, prikrivali dokaze o načinu stradanja Dženana Memića.
“Razmatrajuci opravdanost produženja mjera zabrane Sud se osvrnuo na dosadašnji tok postupka kako bi razmotrio ponašanje optuženih, odnose prema saslušanim svjedocima i odnose samih svjedoka prema obavezama svjedočenja u okolnostima slučaja. Na osnovu analize navedenih okolnosti, Sud je zaključio da nijedan od do sada saslušanih svjedoka, a posebno prilikom obrazlaganja razloga traženja mjera zaštite neobjelodanjivanja slike u medije, nije naveo bilo koju činjenicu koja bi ukazivala napostojanja direktnog ili indirektnog uticaja optuženih na svjedoke optužbe, a koji uticaj ili kontakt bi mogao izazvati posebne štetne posljedice i otežati njihov položaj svjedoka u dokaznom postupku”, navedeno je u obrazloženju Rješenja Suda BiH
Niko od saslušanih svjedoka pod mjerama zaštite, navodi Sud BiH, nije isticao bilo kakav problem u odnosu na optužene, koji bi bio zakonski osnov za dalje trajanje mjera zabrane koje su na snazi.
“Sud ukazuje i na činjenicu da Tužilac u usmenom izjašnjenju na glavnom pretresu nije iznio bilo kakve činjenice i okolnosti koje bi ukazivale na postojanje namjere kod nekog od optuženih da na bilo koji način vrši nedozvoljeni uticaj na svjedoke, odnosno da je do navedenog uticaja došlo ranije, što bi bio zakonski osnov da se mjere zabrane produže. Jedini razlog koji tužilac navodi svodi se na činjenice da još predstoji saslušanje jednog broja svjedoka za mjerama zaštite, što samo po sebi, u konkretnom slučaju ne može biti određujuća okolnost na osnovu koje bi Sud trebao donijeti odluku o daljem trajanju izrečenih mjera zabrane. Opasnost od uticaja na svjedoke mora biti konkretizovana i
izvjesna zbog činjenica koje na to osnovano ukazuju. Pretpostavka da bi se uticaj mogao desiti mora biti određenog stepena vjerovatnoće da bi odluka Suda bila zakonita i da bi
se mogla u zakonitom postupku preispitati”, piše u obrazloženju Rješenja Suda BiH koje je potpisao predsjednik Vijeća Branko Perić.
Podsjećamo, u julu prošle godine Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Zijada Mutapa, Alise Ramić, ranije Mutap, Hasana Dupovca, Josipa Barića i Muamera Ožegovića. Svi navedeni su optuženi zbog organiziranog kriminala i sprečavanja otkrivanja i dokazivanja stradanja Dženana Memića.
“Časni sude, mi da imamo objektivnih dokaza, mi bismo ih iznijeli“, kazao je na jednom od ročišta državni tužilac Ćazim Hasanspahić koji zajedno sa tužocem Drubravkom Čamparom zastupa ovu optužnicu podignutu u periodu kada je bivšoj glavnoj državnoj tužiteljici Gordana Tadić prijetila smjena zbog propusta u rukovođenju Tužilaštvom BiH.
Istraga.ba je u nekoliko navrata pisala o brojnim nelogičnostima u ovom predmetu, koji je služio za medijsku kampanju bivše glavne tužiteljice Gordane Tadić koja se od početka ove sedmice, zbog korupcije, nalazi na crnoj američkoj listi. Sve osobe koje su upozoravale na namjeru ili propuste i Tužilaštva BiH u ovom slučaju, našle su se na medijskom udaru porodice ubijenog Dženana Memića i njihovog pravnog zastupnika Ifeta Ferageta. Muriz Memić i Ifet Feraget su, nakon svakog ročišta, komentarisali iskaze svjedoka date pred Sudom BiH, upućujući čak i brojne uvrede prema samim svjedocima, ali i braniteljima optuženih. Sve ovo u svom rješenju primjećuje i Sud BiH.
“Okolnosti na koje su svjedoci ukazivali isključivo su se odnosile nanelagode koji bi proizašle iz medijskih komentara njihovog svjedočenja i objavljivanja fotografija, što je povodom ovog krivičnog slučaja postala redovna medijska praksa“,navedeno je u obrazloženju Rješenja Suda BiH.
Ruska Federacija opet je lažno optužila Bosnu i Hercegovinu, ustvrdivši da 167 bh. državljana trenutno ratuje u ukrajini, na sntrani vlasti iz Kijeva.
Naime, Glavna uprava za međunarodnu vojnu saradnju Ministarstva odbrane Ruske Federacije dostavila je 16. aprila vojnom atašeu BiH u Moskvi akt u kojem je izneseno nekoliko optužbi na račun Bosne i Hercegovine.
“Prema dostupnim informacija,a, nekoliko tisuća stranih državljana stiglo je u Ukrajinu kao plaćenici , kako bi sudjelovali u neprijateljstvima protiv Oružanih snaga Ruske Federacije. U Ukrajinu je do danas stiglo 167 državljana BiH, od kojih se 17 vratilo, a nenadoknadivi gubici su 24 osobe”, navedeno je u aktu Glavne uprave za međunarodnu vojnu saradnju Ministarstva odbrane Ruske Federacije koji je u posjedu Istrage.
Ruski zvaničnici dalje navode “činjenicu da relevantne strane državljane kvalificiraju kao plaćenike koji ne podliježu normama međunarodnog humanitqarnog prava”.
“S obzirom na oružani obračun koji je u tijeku, polazimo od činjenice da će se nenadoknadivi gubici građana BiH povećati”, zaprijetili su Rusi.
Podsjećamo, sredinom februara ove godine ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kazao je u intervju RT-u da je Zapadni Balkan postao leglo kriminala gdje se regrutiraju plaćenici u sukobima koje potiču Amerikanci. Naveo je kako su “militanti iz Kosova, Albanije i Bosne i Hercegovine regrutirani kako bi ‘izbacili Rusiju iz balansa’, što uključuje i njihovo slanje u Donbas (istočnu Ukrajinu)”.
Tada su reagirali bh. zvaničnici, demantirajući navode ruskog ministra vanjskih poslova.
“U ovom trenutku nijedan državljanin Bosne i Hercegovine ne nalazi se na području Ukrajine na strani ukrajinskih snaga”, saopćeno je tada iz Ministarstva sigurnosti BiH.
Slična izjava uslijedila je i iz Ministarstva vanjskih poslova BiH.
“Ako gospodin Lavrov ima neke informacije o takvim aktivnostima u BiH nadam se da ih je i prije nego ih je javno objavio podijelio sa našim sigurnosnim službama. Zvaničnici bi trebali u javnosti iznositi samo provjerene informacije. Posebno kada govore o drugim državama i posebno kada je u pitanju sigurnost ili stabilnost”, saopćila je tada ministriva vanjskih poslova BiH Bisera Turković.
No, Ruska Federacija je nastavila sa optužbama na račun BiH. Najovija je uslijedila krajem prošlke sedmice.
Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić). Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.
A onda je nastala gužva
No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.
Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika. Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije. U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka. Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!
Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag. Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.
I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica. Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.
Ponos
Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove. Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
