Nije uzalud Dino Mustafić išao na noge Sanji Vlaisavljević. Narodno pozorište Sarajevo, iako je na Budžetu, dobilo je 100 hiljada maraka od Federalnog ministarstva kulture i športa. To znači, je Narodno pozorište Sarajevo vrijedno koliko zajedno vrijede Zemaljski i Historijski muzeji BiH. A sam Historijski muzej BiH je manje bitna institucija kulture od, recimo, Kulturno-informativnog centara iz Tomislavgrada. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je, po Sanji Vlaisavljević, vrijedan koliko i Franjevački muzej i galerija Gorica iz Livna.
“Pravo podnošenja zahtjeva na ovaj Javni poziv imaju institucije od značaja za BiH i Federaciju BiH kojima se osigurava kontinuitet rada i održavanje djelatnosti na dostignutom nivou za 2023.godinu”, pisalo je u javnom pozivu za odabir programa i projekata koji će se sufinancirati iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine u 2023. godini.
Na osnovu ovog poziva, “institucijama od značaja za BiH i Federaciju je ukupno podijeljeno 900 hiljada maraka.
“Ministrica Sanja Vlaisavljević, nakon molbe za održavanje sastanka, upriličila je danas u svom Kabinetu, radni susret s predstavnicima Narodnog pozorišta Sarajevo, direktorom Dinom Mustafićem, predsjednicom Upravnog odbora, Edinom Papo i predsjednikom Umjetničkog savjeta, Josipom Pejakovićem”, saopćeno je 16. maja ove godine iz Federalnog ministarstva kulture i športa.
Da je ovaj sastanak urodio plodom pokazalo se ubrzo. Dino Mustafić, kritičar svega i svačega osim onoga od čega ima koristi, više nije javno problematizirao imenovanje Sanje Vlaisavljević za federalnu ministricu kulture i športa, a Sanja Vlaisavljević je pomoć Narodnom pozorištu Sarajevo sa prošlogodišnjih 20 hiljada podigla na 100 hiljada KM.
Da bi podigla grant Narodnom pozorištu, ministrica Vlaisavljević je morala smanjiti grantove drugim “institucijama od značaja za BiH i Federaciju BiH”.
Recimo, Zemaljski muzej je 2022. godine dobio 100 hiljada maraka. Sada je toj instituciji od manjeg značaja od Narodnog pozorišta Sarajevo dodijeljeno je 60 hiljada KM. Isto toliko je dodijeljeno Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica-Livno. Istovremeno, Historijski muzej Bosne i Hercegovine p.o. Sarajevo je dobio 40 hiljada maraka, dok je “Kulturno-informativni centar” iz Tomislavgrad kulturna institucija od malo veće vrijednosti za Federaciju zbog čega joj je odobreno 51 hiljada KM.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru je dobilo 100 hiljada KM, dok je Narodnom pozorištu u Mostaru odobreno 30 hiljada KM. Muzej franjevačkog samostana Tolisa Vrata Bosne iz Orašja je dobio 35.000 KM.
Privatna ustanova “Bosanski Muzej Sjećanja” Sarajevo dobila je 10.000 KM koliko i JU “Kulturni centar” Bihać.
Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu Evropska unija, ali i zemlje izvan nje počele su ukidati tv, radio i internet kanale komunikacije preko kojih je režim Vladimira Putina provodio propaganda za ostvarenje svojih ciljeva.
I najveći broj tih kanala komunikacije je ograničen ili ukinut. Zašto? Zato što je propaganda po definiciji Gartha S. Jowetta i Victorije O'Donnell: “Namjeran, sistematski pokušaj oblikovanja percepcije, manipulacije spoznajama i direktnog ponašanja kako bi se postigao odgovor koji potpomaže željenu namjeru propagandista. Drugim riječima, propaganda je sistemska metoda manipulacije i prilično je uspješna”.
Putinova propaganda snažno je ograničena sinhroniziranim djelovanjem zapadnih zemalja koje su stale na stranu napadnute Ukrajine.
U Bosni i Hercegovini, koja je od odluke o nezavisnosti pod kontinuiranom agresijom s više strana, o propagandnom djelovanju se malo vodi računa. A propaganda je zapravo ključno oružje politika koje su zamijenile oružja i oruđa i nastavile na uništavanju nezavisne, suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
Propaganda uz obavještajni sektor je ključan dio specijalnog rata koji Srbija i danas vodi protiv naše države. Ta propaganda koristi apsolutno sve komunikacijske modele i ne biva niko ko bi i predložio njeno blokiranje.
Od trash programa poput rijalitija, pjevačkih takmičenja do emisija koje imaju samo jednu svrhu – kontinuirano propagirati argumente srpske politike kako bi nas u Bosni i Hercegovini navikli da je to tako. Emisije poput Ćirilice možda su najbolji dokaz takvog oblika propagande, a lažno umjetničko smeće žutila i jet seta je samo nadopuna za uspavljivanje.
Već smo navikli da su nazovi probosanski intelektualci zaspali između dva sloja svojih novčanika, ali je potpuno nejasno da se ostatak probosanskog bloka apsolutno ne zanima za propagandno djelovanje Srbije.
Jer, SANU je dao jasne upute kako da politički lideri Srbije i entiteta Rs djeluju u pravcu negiranja Bosne i Hercegovine, njenog postojanja, zločina počinjenih u našoj državi… I srpska politika se apsolutno pridržava toga.
No, to ne bi imalo efekta da Sarajevo nije dopustilo preuzimanje medijskog prostora od strane naših komšija i susjeda. S obzirom da javni radio – televizijski servisi moraju biti ustrojeni po retardiranoj konstitutivnosti pa dnevnik vode žrtva genocida i ljubiteljica onih koji su počinili genocid, jasno je da što se “državnih” televizija tiče tu i nismo imali neku šansu.
Nije mi jasno kako smo dozvolili da nam u Sarajevu, ali i cijeloj državi ključnu medijsku riječ drže mediji sa sjedištem u Srbiji ili Hrvatskoj. Ono što su nam predstavljali kao zapadnjačko, zapravo je srpsko-hrvatsko i savršeno služi metodama specijalnog rata i propagande.
S druge strane primjetan je trend medijskih disidenata koji bježe od režima u Rs i onda djeluju u Sarajevu donoseći nam ekskluzive protiv stranaka koje svojim djelovanjem ne djeluju na razbijanju države. Ako je već u Rs režim, zašto ti medijski disidenti i zapadnjački mediji ne sjednu u Banjaluku i ne ruše režim. Iz Sarajeva ga neće srušiti.
Ali, prije će biti da oni zapravo žele opteretiti Sarajevo lažnim rušenjem režima, dok režim uz pomoć Beograda i Zagreba podriva Bosnu i Hercegovinu i sve je bliži da uspije. Svojevrsna mrena koju nam taj medijski splet disidenata i stranih medija navlači na oči, mogao bi nas koštati opstanka. I svi oni koji kažu da je to demokratija ili lažu ili su američki plaćenici.
Demokratija nema veze s propagiranjem tri istine. Jer, istine ne mogu biti tri, osim tamo gdje se zapravo želi ubiti stvarna istina narativom druge dvije istine. Sve je to propaganda iz operacije specijalnog rata koju Srbija prvenstveno, uz nadovezivanje Hrvatske provodi protiv Bosne i Hercegovine.
I potpuno je u pravu član Predsjedništva BiH Denis Bećirović kada definiše devet strategija kojom se susjedi i domaći izdajnici bore protiv BiH. A te strategije su ključne tačke specijalnog rata i sve prolaze kroz kanale za propagandu.
Stoga, bez obzira što znamo šta nas i zašto napada, nećemo se znati ni moći odbraniti dok ne zaustavimo propagandu. Baš kao što su vrhunski zapadni stratezi kao prvi potez nakon ruske agresije na Ukrajinu onemogućili propagandu Kremlja! Sankcije i sve druge represivne mjere došle su kasnije.
Mi u Bosni i Hercegovini moramo pronaći inostrane partnere, stvarne partnere, koji će nam pomoći da zaustavimo propagandu hegemonističkih težnji Beograda i Zagreba. I to neće moći bez ozbiljne društveno – političke borbe.
Ali, ukoliko tu bitku dobijemo, nastavak hibridnog ili specijalnog rata dočekat ćemo sa puno većim šansama za konačnu odbranu i oslobađanje Bosne i Hercegovine!
U maju 2022. godine heroj odbrane Goražda Ahmet Sejdić predstavljen je kao pojačanje Naroda i pravde. Predsjednik NIP-a Elmedin Konaković tada je kazao da on i istomišljenici nikad nisu imali dvojbu da li stati uz ljude čija je uloga u odbrani Bosne i Hercegovine bila poput Sejdićeve.
No, od tada do danas promijenilo se puno toga. Narod i pravda ušao je u vlast, Konaković je postao državni ministar vanjskih poslova, aktivno pregovara sa Miloradom Dodikom, a protiv Sejdića je Tužilaštvo BiH podiglo novu optužnicu. U ranijem slučaju koji se vodio pred Sudom BiH pravosnažno je oslobođen svih optužbi. Po Konakovićevim riječima, prevažno je tada bilo zaustaviti velikosrpsku mašineriju u projektovanim napadima na časne heroje odbrane Bosne i Hercegovine iako se suočavao sa kritikama kao premijer Kantona Sarajevo.
No, od predsjednika NIP-a nakon jučerašnjeg saopćenja Tužilaštva BiH o novoj optužnici protiv branilaca Armije RBiH među kojima je i Sejdić, ni traga ni glasa. Valjda danas nije ‘prevažno’ zaustaviti velikosrpsku mašineriju. Nije NIP reagirao ni na zloupotrebu prognanih Žepljaka čije su slike korištene za ilustraciju ‘protjeranih Srba u Oluji’ dok se govorili ‘evropski’ Dodik i Aleksandar Vučić u Prijedoru, gradu u kojem su ubijene, zatočene, mučene, silovane hiljade Bošnjaka među kojima i 102 ubijena djeteta koji ni danas nemaju spomen-obilježje. Barem je to mogao tražiti od Dodika u međusobnim razgovorima.
A dok trojka šuti, Dodik ne prestaje. Psuje im genocid usred Nikšićevog Konjica, negira državu BiH i njen suverenitet, proglašava entitet Rs državom, vrijeđa žrtve, vrijeđa funkcionere NIP, a sve na ‘evropskom putu’ na koji se državna koalicija obavezala sporazumom. To što se trojka na tom lažnom putu mora svega odreći, pa i heroja odbrane Goražda, Sarajeva, BiH, generala, vlastitog identiteta jer pristaju da su ‘muslimanska reprezentacija’ očito ne zabrinjava Konakovića.
U aprilu ove godine NIP se oglasio saopćenjem za javnost u kojem zahtijeva od UDT-a i VSTV-a da provjere pojedine navode i prakse Tužilaštva Bosne i Hercegovine i glavnog tužioca Milanka Kajganića. No, ni UDT ni VSTV ništa nisu poduzeli.
A u međuvremenu je uslijedila nova optužnica kojom je obuhvaćen Sejdić i još 12 osoba. U pripremi su i druge optužnice protiv onih koji su branili Sarajevo, Vareš, BiH ali ni to ne zabrinjava našeg šefa diplomatije i maloljetnog borca Armije RBiH.
Oglasio se tek Kantonalni odbor Naroda i pravde Bosansko-podrinjskog kantona Goražde te su izrazili ogorčenost, nezadovoljstvo i zabrinutost činjenicom da je Tužilaštvo BiH očito okrenuto procesuiranju samo pripadnika Armije RBiH, dok je nijemo na stravične zločine počinjene nad stanovništvom Goražda.
„Namjera neprijatelja da se zamijeni uloga žrtve i agresora očito se sprovodi u djelo i to u okviru pravosudnih institucija u kojima bi se trebala provoditi pravda“, saopćeno je iz KO NIP BPK.
Poniženje koje je trojka priredila Bošnjacima ili barem onom dijelu koji je za njih glasao, a sada o svima nama odlučuju, ne može se izmjeriti. Niko ne garantuje da će se trojka zaustaviti, a više niko i ne očekuje da konačno stanu pred Dodika i zaustave ga u rušenju BiH. Šteta ne bi bila tolika da će se to samo osvetiti trojci, već je upitna dalja budućnost BiH i Bošnjaka koji se svakim danom sve više marginaliziraju što je potpomognuto i međunarodnom zajednicom.
Na pitanje ko se boji Schmidta još, odgovor je prilično jednostavan – samo se još Bošnjak boji visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Jer, Hrvati, u Zagrebu i Mostaru, Schmidta su “završili” i prije nego je kročio na teritoriju Bosne i Hercegovine, pa su nakon toga dobili instancu koja umjesto provođenja Dejtona provodi aparthejd pretvarajući manjinsku hrvatsku politiku u vođe aparthejd institucija. Istovremeno je Schmidt poništio Bošnjake kao konstutitivne i kao građane, pa iako ih ima najviše u državi oni se više ne pitaju ni za trasu nekog puteljka.
U manjem entitetu Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je prvo najavio hapšenje i progon visokog predstavnika, pa potom to preinačio u nedobrodošlicu. Schmidt je, u pokušaju da nešto dokaže, najavio sastanak s potpredsjednikom Ćamilom Durakovićem (Bošnjak), ali i opozicijom u Rs, koja mu je vrlo brzo odgovorila da se neće odazvati. A onda je Schmidt još jednom poništio Bošnjake, otkazavši susret s Durakovićem, iako razloga za razgovor ima mnogo, prije svega oko kontinuirane učestalosti napada na povratnike u Rs.
Dakle, Schmidt ne smije u Palatu predsjednika Rs, jer mu je tamo zabranjen ulaz. I već sam jednom napisao da je Milorad Dodik zabranama uvedenim visokom predstavniku urušio Dejton iz temelja, a kada znamo za poništavanje dejstva odluka Ustavnog suda BiH, jasno je da država Bosna i Hercegovina funkcioniše u nekom paranormalnom sistemu u kojem se samo još Bošnjaci boje i u tom strahu drže do mišljenja međunarodne zajednice.
I srpska i hrvatska politika očigledno je shvatila da je najbolji put za njihove ciljeve odbiti sve što ta međunarodna zajednica nudi a što nije u skladu s njihovim ciljevima. HDZ BiH kao predvodnik hrvatske politike odbio je svako rješenje koje nije išlo u pravcu legitimnog predstavljanja i virtualnog/faktičkog trećeg entiteta. Sve su blokirali, razvlačeći pamet i domaćoj i međunarodnoj političkoj sviti.
Dodik je istovremeno paralisao institucije Bosne i Hercegovine, gradeći čvrste odnose sa Beogradom i Kremljom i opstajući na politici separatizma.
Sve je to glatko prolazilo pored OHR-a i kako bivših, tako i sadašnjeg visokog predstavnika. Jedina razlika je u tome što bivši visoki predstavnici nisu zbijali jednu etničku skupinu u geto, za razliku od Schmidta koji je svojim djelovanjem poništio političku volju Bošnjaka i njihovu institucionalnu zastupljenost.
Stoga pomalo paranormalno djeluje da Bošnjaci bivaju oni koji štite Schmidta od politika Milorada Dodika. Onog Schmidta koji ne samo da nije visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego nije ni za cijelu Federaciju. Schmidtova misija je, sve očitije, isključivo vezana za discipliniranje i getoizaciju Bošnjaka.
A sve to posljedica je isključivo činjenice da se još jedino Bošnjaci u ovoj državi boje Schmidta. Uzrok tome je nespremnost političkog vodstva i intelektualne misli Bošnjaka da se odrekne komoditeta i uđe u borbu kako sa antidržavnim elementima tako i Schmidtom usmjerenim samo na Bošnjake/muslimane.
I sve dok je tako, Bošnjaci će biti getoizirani etnos čija će prava s vremena na vrijeme i po potrebi poništavati visoki predstavnik kojeg oni bez oklijevanja brane od separatiste Milorada Dodika.
A sve zarad očuvanja dejtonskog kolovoza u pakao, kojeg Bošnjaci zbog straha ne vide i ne shvataju.
“Naša dva susjeda, kroz etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, na koje nastoje polagati svako pravo, i dvadeset sedam godina nakon agresije koju su nad Bosnom i Hercegovinom izvršili, na taj način vrše udar na suverenitet naše zemlje, čime se skoro u cijelosti onemogućava bilo kakav demokratski razvoj Bosne i Hercegovine”, kazao je predjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić govoreći na Generalnoj skupštini UN-a.
“Tom praksom”, nastavio je Komšić, “narušava se i minimum međudržavnog povjerenja, jer nažalost naši susjedi ne ulažu iskrenu energiju u cilju izgradnje međudržavne saradnje nego energiju ulažu u svrhu slabljenja naše države”.
To je vidan problem, rekao je Komšić, koji se proteže na cjelokupan region Zapadnog Balkana, gdje postoje različite ideje, planovi i namjere za promjenama međunarodno priznatih granica, za reorganizaciju regiona u nešto što nema dodirne tačke sa demokratijom.
“Za takve aktivnosti i politike, susjedne zemlje vrlo često imaju, na prvi pogled iznenadjujuću i neočekivanu, podršku iz zemalja koje smatramo demokratskim liberalnim državama i društvima, ali svakako i onih koje to nisu, a danas su prepoznatljive kao države agresori sa autoritarnim režimom”, kazao je Komšić.
U nastavku objavljujemo kompletan Komšićev govor u UN-u.
“Polazeći od teme ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a to je Ponovna izgradnja povjerenja i ponovno poticanje globalne solidarnosti: Ubrzanje akcije u vezi s Agendom 2030 i njenim ciljevima održivog razvoja prema miru, prosperitetu, napretku i održivosti za sve, dozvolite mi da na ovom značajnom mjestu, govorim o važnim elementima iz ugla jedne male, ali ponosne države Bosne i Hercegovine.
Sa svoje strane, Bosna i Hercegovina je dala podršku Agendi 2030, posebno njenim ciljevima koji se u najvećoj mjeri tiču stvaranja svijeta i okruženja u zemljama članicama Ujedinjenih nacija, na način da smo kao države i njena društva spremni i posebno osposobljeni da provedemo sve korake koji će nas dovesti do samoodrživog razvoja.
Međutim, u današnjem svijetu u kojem često dominiraju rat i različiti geopolitički ciljevi, biće jako teško to postići, bar onako kako je to planirao u Agendi 2030.
Zato želim posebno istaći, da naše aktivnosti moramo početi prvim korakom koji će nas dovesti do trajnog mira, kao svjetskog prioriteta broj jedan, a onda i do drugih uzajamno vezanih aktivnosti, kako bismo imali naše države i društva spremne na solidarnost i napredak.
Te aktivnosti, svakako nisu lake i zahtijevaju mnogo mudrosti, planiranja i dobrog upravljanja svim procesima i postupcima, koji nas mogu dovesti do implementacije Agende 2030.
Ako pođemo od premise, koja se nudi kao tema ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a koja govori o izgradnji povjerenja i poticanja globalne solidarnosti, onda sam slobodan da vam u nekoliko rečenica ukažem na elemente koji eventualno otežavaju realizaciju ciljeva.
Na samom početku, koristim ovu priliku da vas podsjetim da su migracije jedan od elemenata Agende 2030, koje se nastoje tretirati sistematično i uz određeno upravljanje.
Iako Agenda za održivi razvoj do 2030. prepoznaje migrante kao „agente promjene” i razvoja” u zemljama porijekla, tranzita i odredišta”, Agenda se primarno fokusira na migrante kao korisnike ciljeva održivog razvoja (npr. kroz veći nivo zaštite, njihova prava i transparentnost).
Nadalje, Agenda se ne poziva na širi koncept dijaspore niti na ulogu koju ona ima kao eventualno sredstvo razvoja.
Ova tvrdnja, izvučena iz jednog od dokumenata IOM-a (Internacionalne organizacije za migracije), svakako je tačna, ali kada dođemo u polaznu tačku migracija, odnosno na teren u pojedinim zemljama, onda ćemo svakako vidjeti nekoliko stvari koje se nepobitno dešavaju.
Sadašnji oblik upravljanja migracijama, došao je u takvu fazu da velike i snažnije zemlje, radi vlastitog benefita, vrše određenu vrstu selekcije migranata, na način da se odaberu najbolji i najškolovaniji među njima, kao što su liječnici, inžinjeri, naučnici i druge visokokvalificirane osobe, te se usmjeravaju u veće zemlje u kojima se iskorištavaju njihova znanja i sposobnosti, ali isključivo u korist tih većih sistema.
U većim zemljama i većim sistemima, tako odabrani migranti mogu biti „agenti promjene“ ili nositelji različitih poboljšanja, ali se istovremeno slabe potencijali i kapaciteti manjih zemalja iz kojih migranti dolaze.
Male zemlje, osim što gube najkvalitetnije kadrove, istovremeno gube i sva ulaganja, uključujući i finansijska, koja su uložena u stvaranje tih visokokvalifikovanih profila.
Naravno, potpuno je jasno da postoji takav oblik migracija, u kojima velike grupe ljudi nastoje pobjeći od rata i ratnih strahota, ali isto tako postoji i ono što nazivamo ekonomskim migracijama, putem kojih se vrši usmjeravanje migranata, na bazi njihovih potencijala i kapaciteta.
U oba slučaja migracija, velike zemlje i njihovi veći sistemi su oni koji vrše selekciju i izbor najkvalitetnijih profila migranata, prema vlastitim potrebama i aspiracijama, dok se istovremeno dešava sistemsko slabljenje malih zemalja iz kojih migranti dolaze. Šta ovim želim reći?
U najkraćem, teško je govoriti o izgradnji povjerenja dok veće zemlje i njihovi veliki sistemi kroz migracije preuzimaju stanovništvo manjih zemalja, kada se istovremeno dešava pražnjenje manjih zemalja a koje za posljedicu ima stvaranje ambijenta u kojem se razvija siromaštvo i u cijelosti onemogućava bilo kakav vid razvoja u ekonomskom i društvenom smislu.
Tako se vrši direktan udar na mogućnost stvaranje pretpostavki za samoodrživ razvoj u manjim zemljama.
Iz ugla moje države, Bosne i Hercegovine to je lako argumentirati i dodatno dokazati.
U mojoj zemlji, postoji značajan odliv stanovništva, koji odlaze u veće i razvijenije zemlje, ponajviše one koje smatramo zapadno-demokratskim.
Istražujući zašto se naši ljudi, Bosanci i Hercegovci, odlučuju da napuste svoju zemlju i potraže bolje uslove za život u nekim drugim zemljama, došli smo do zaključka da je temeljni razlog njihovog odlaska, zapravo uvjerenost u nedostatak perspektive u Bosni i Hercegovini.
Kada smo uzeli u obzir šta to naši ljudi navode kao jedan od osnovnih nedostataka perspektive u svojoj zemlji, vidjeli smo da se radi o tome da upravo politički sistem u Bosni i Hercegovini ne sadrži potpunu demokratiju, već jedan oblik etnokratije, ili sistem u kojem se izbori za institucije vlasti, vršenje vlasti, raspodjela radnih mjesta u državnom, pa i u realnom sektoru, ponajviše temelji na etničkoj pripadnosti kao preduvjetu.
U takvom sistemu, najčešće nemate najbolje ljude na ključnim mjestima, ljude koji svojim znanjima i sposobnostima mogu izgraditi politički, ekonomski i društveni sistem u Bosni i Hercegovini, već naprotiv, imate etnički i politički podobne kadrove od kojih je teško očekivati da vode cjelokupni napredak zemlje.
Ovaj sistem vrijednosti traje već jako dugo. U takvom sistemu ključne poslove ne obavljaju najbolji i najkvalifikovaniji ljudi, već politički i etnički podobni.
Sadašnji politički sistem u Bosni i Hercegovini temeljen isključivo na etničkoj pa onda na političkoj pripadnosti, u potpunosti degradira demokratiju kao važan princip za stvaranje ambijenta u kojem postoje ljudi sa jednakim šansama.
Takav sistem, koji garantira učešće u vlasti pojedinim političkim akterima i njihovim etnički utemeljenim političkim strankama, ima oblik nekadašnjih ali i sadašnjih totalitarnih sistema, u kojima se vlast vrši na autokratski način, putem autokratski nadahnutih političkih aktera.
Kao posljedicu tog nedovršenog političkog sistema imamo usporen razvoj zemlje, pri čemu se od strane takvih politika opstruira i ono što je, po mom mišljenju, jedan od ključnih ciljeva moje zemlje – njen put ka članstvu u većim nadnacionalnim sistemima kao što su Evropska unija ili NATO savez.
Nesmijenjivost ili naročito teška smijenjivost vlasti ostavlja takav ambijent, da ni same vlasti više ne rade u korist svojih građana, jer osjećaju da za tako nešto nema potrebe. Raspodjela političke i društvene moći već im je unaprijed zagaratovana samim sistemom koji je utemeljen na etničkoj pripadnosti.
Naš trenutni politički sistem vješto koriste naši zapadni i istočni susjedi, i preko etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, na koje navodno polažu nacionalno pravo, vrše upravljanje Bosnom i Hercegovinom, i to ne sa primarnim ciljem da pomognu pripadnike tih etničkih zajednica, nego sa ciljem da Bosnu i Hercegovinu, ili podjele ili obesmisle kao državu.
Naša dva susjeda, kroz etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, na koje nastoje polagati svako pravo, i dvadeset sedam godina nakon agresije koju su nad Bosnom i Hercegovinom izvršili, na taj način vrše udar na suverenitet naše zemlje, čime se skoro u cijelosti onemogućava bilo kakav demokratski razvoj Bosne i Hercegovine.
Tom praksom narušava se i minimum međudržavnog povjerenja, jer nažalost naši susjedi ne ulažu iskrenu energiju u cilju izgradnje međudržavne saradnje nego energiju ulažu u svrhu slabljenja naše države.
To je vidan problem, koji se proteže na cjelokupan region Zapadnog Balkana, gdje postoje različite ideje, planovi i namjere za promjenama međunarodno priznatih granica, za reorganizaciju regiona u nešto što nema dodirne tačke sa demokratijom.
Za takve aktivnosti i politike, susjedne zemlje vrlo često imaju, na prvi pogled iznenadjujuću i neočekivanu, podršku iz zemalja koje smatramo demokratskim liberalnim državama i društvima, ali svakako i onih koje to nisu, a danas su prepoznatljive kao države agresori sa autoritarnim režimom.
Na žalost, mnogi i na Istoku i na Zapadu vjeruju da će jedva skrivena podrška onima koji žele da potpuno kontrolišu, i u krajnjem cilju podijele Bosnu i Hercegovinu, donijeti stabilnost na Zapadnom Balkanu.
Mi koji ovdje u Ujedinjenim nacijama predstavljamo državu Bosnu i Hercegovinu smatramo da to neće donijeti niti stabilnost niti napredak na Zapadnom Balkanu.
Naši susjedi, ne mogu između sebe podijeliti Bosnu i Hercegovinu a da pri tome ne uđu u međusobni sukob. Mi svakako nećemo dozvoliti podjelu i nestanak naše hiljadugodišnje države, pod bilo koju cijenu, ma šta ko o tome mislio.
Zato smatramo da je u interesu Ujedinjenih nacija, ukoliko se na Zapadnom Balkanu želi očuvati mir, mora dati podrška državi Bosni i Hercegovini i njenim institucijama.
Ukoliko Ujedinjene nacije žele sačuvati mir na Zapadnom Balkanu onda trebaju podržati one koji nisu pogazili demokratske i civilizacijske norme; nisu počinili genocid, nisu bili dio udruženih zločinačkih poduhvata, nisu uništavali živote ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, nisu uništavali tuđe hramove i svetinje, nisu zagovarali revanšizam i osvete.
Ukoliko takva podrška izostane, onda odgovornost i krivica za destabilizaciju nije na nama koji sigurno nećemo mirno i skrštenih ruku posmatrati neki novi pokušaj uništenja naše Bosne i Hercegovine.
Ipak, temeljni problem Bosne i Hercegovine nalazi se u nejednakosti građana u političkom i izbornom sistemu, što kao posljedicu ima etnički sistem upravljanja zemljom koji je sam po sebi predodređen da bude konfliktan.
Osim toga, etnički sistem vršenja vlasti u mojoj zemlji, neprekidno stvara prostor za nepotizam i korupciju u svim segmentima društva, a ponajviše u institucijama vlasti.
Odnosno, kao posljedicu etničkog sistema vršenja vlasti imamo nepotizam u selekciji ljudi za obavljanje najvažnijih političkih i ekonomskih poslova. Etnički politički sistem u mojoj zemlji je taj koji najviše generiše i potiče nepotizam i korupciju, a nepotizam i korupcija najviše razaraju socijalnu koheziju i povjerenje unutar jednog društva.
Zato mi, već više decenija, nismo u mogućnosti da stvorimo društvo jednakih ljudi, a time i jednakih šansi, kada kroz porodično i koruptivno zapošljavanje na najznačajnijim mjestima, gubite nadu u mogućnost pozitivne perspektive.
Sa ovoga mjesta, želim postaviti jedno važno pitanje – kako je moguće graditi i izgraditi povjerenje, koje će dovesti do stvaranja pretpostavki za razvoj, kada zapravo nemamo dovoljno demokratije u svojoj zemlji, kada nam se pravo na demokratiju oduzima, i kada nam se nameće embargo na demokratiju, što građane dovodi do velike neizvjesnosti i zbog čega se često odlučuju da napuste zemlju?
Posljednje intervencije međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini, odnosno intervencije Visokog predstavnika, putem činjenja pravnog nasilja i suspendiranja entitetskog ustava na dvadeset i četiri sata, što je nezapamćen presedan u demokratskom svijetu, ne da nisu otklonile smetnje za normalno funkcionisanje države nego su ojačale nedemokratski etnički princip i produbile diskriminaciju građana u Ustavu i izbornom zakonu.
Demokratija je najvažniji segment za izgradnju povjerenja, kako u našim zemljama, tako i na globalnom planu.
Jako je važno, radi kreiranja pretpostavki za samoodrživ razvoj, da se tranzicija u tim društvima okonča što prije, kroz prelazak sa nekadašnjih totalitarnih, autokratskih sistema, u sistem temeljen na potpunoj demokratiji.
Zato očekujemo podršku aktera iz internacionalne zajednice, iako i oni povremeno posegnu za nedemokratskim alatima, kao što i povremeno radi njihovih ciljeva u cijelosti negiraju mogućnost razvoja demokratije u Bosni i Hercegovini.
Naravno, potpuno smo svjesni da postoji i jedan broj zemalja, članica Ujedinjenih nacija, koji imaju takvu historiju i takav historijski kontekst, da nisu zainteresirani za demokratiju i njen razvoj. S druge strane, neki pokazatelji nam govore da je preko 2/3 zemalja, članica Ujedinjenih nacija, okrenuto ka demokratiji i njenom razvoju, pa je tako moj ugao promatranja okrenut u tom pravcu.
Ovdje želim dodati još jedan važan element, koji je nezaobilazan u izgradnji povjerenja radi samoodrživog razvoja. To je sistem punih ljudskih prava, koji kao svoj konačan ishod nudi društvo jednakih ljudi, jednakih građana, a kao proizvod toga možemo imati i društvo jednakih šansi, sa otvorenim perspektivama za sve.
Ako nemate sistem jednakih ljudi, odnosno jednakih građana, onda će u takvom sistemu teško doći do izgradnje povjerenja, a posebno u, još uvijek, postratnom društvu kao što je bosanskohercegovačko. Pogotovo ako se ima u vidu da je naše društvo pretrpjelo agresiju zapadnih i istočnih susjednih zemalja, što je kao direktnu posljedicu imalo činjenje tako strašnih ratnih zločina, pa čak i zločina genocida.
Takvi scenariji prema Bosni i Hercegovini se i dalje realizuju , ali političkim sredstvima, u mirnodopskim uvjetima, uz kontinuirano traženje podrške od različitih dijelova internacionalne zajednice.
Istovremeno, i bez obzira na pomenute scenarije, naša obaveza je stvaranje unutrašnjih pretpostavki za izgradnju društva jednakih ljudi, odnosno jednakih građana, kao jednog od osnovnih “alata” kojim će se izbjeći mogućnost budućih konflikta. U okviru presuda eminentnih sudova koji se bave zaštitom ljudskih prava, kao što je to Evropski sud za ljudska prava, nalazi se vrijedan resurs za izgradnju stabilnog društva u kojem se rizik unutrašnjeg konflikta svodi na najmanju mjeru ali se i potencijalno agresivnim politikama susjednih zemalja iz ruku oduzima efikasan mehanizam za narušavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.
To u najkraćem znači, da ćemo mi u Bosni i Hercegovini morati promijeniti cjelokupnu paradigmu unutar društva, te preći sa etničkog političkog predstavljanja na građansko političko predstavljanje, što je standard u demokratskom svijetu.
Ovim putem Ujedinjenim nacijama moramo skrenuti pažnju na, na žalost moram reći, po mome mišljenju necivilizacijski stav Vlade i premijera susjedne zemlje koji su odbacili presudu Evropskog suda za ljudska prava u posljednjoj presudi u “predmetu Kovačević” i zauzeli se upravo za načela koja su odbačena pomenutom presudom, poput političkog načela legitimnog predstavljanja na etničkom principu koje je generator nejednakosti među građanina BiH, i sredstvo pomoću kojeg susjedi podrivaju državu Bosnu i Hercegovinu.
To je urađeno na takav način da se može okvalifikovati i kao miješanje u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine.
Nepoštivanje presuda međunarodnih sudova kakvo se moglo čuti od strane premijera susjedne zemlje podsjeća na onaj odnos prema međunarodnom pravu kakav je Vladimir Putin izgradio u slučaju Ukrajine.
Međutim to nije samo negativan odnos prema međunarodnim standardima Ujedinjenih nacija nego i politika koja se prema Bosni i Hercegovini vodi od strane njenih susjeda.
Tek kada se u Bosni i Hercegovini implementacijom presuda Evropskog suda prihvati građansko političko predstavljanje, i kada se paralelno s tim prestane sa napadima na suverenitet države Bosne i Hercegovine iz susjedstva, tek tada ćemo moći da se u punom kapacitetu i efikasnije uključimo u projekte, kao što je to Agenda 2030, kao ravnopravan sudionik i akter svih planiranih aktivnosti.
U tom slučaju, bićemo kao država spremni i potencijalima opremljeni da prihvatimo sve izazove koje pred nas stavljaju aktivnosti na samoodrživom razvoju, da kao društvo ravnopravnih ljudi izgradimo naše međusobno društveno povjerenje, ali i da budemo aktivan akter i na izgradnji povjerenja na globalnom planu.
Vjerujem da dijelite moje mišljenje da u društvima u kojima dominira nejednakost, nećete biti u mogućnosti da budete legitiman akter koji će propagirati ideje samoodrživog razvoja, kroz izgradnju povjerenja i globalne solidarnosti za sve.
Za tako nešto, potrebno je prevashodno da svoje društvo reformišemo, na način, u kojem će ono biti sposobno da razumije važnost solidarnosti za sve, sa ljudima koji su u tom sistemu po svemu jednaki i koji mogu producirati solidarnost prema drugima na jednakim osnovama.
U zaključku ovoga izlaganja, uz sve ranije navedeno, želim posebno istaći da će Bosna i Hercegovina aktivno raditi na implementaciji Agende 2030. Radićemo na izgradnji povjerenja i solidarnosti sve.
Kroz odbacivanje diskriminirajućeg etničkog koncepta, istovremeno ćemo odbaciti i sistem u kojem dominiraju nepotizam i korupcija, te nas na taj način dovesti u red demokratskih i zrelih društava.
Tada ćemo postati društvo i zemlja, koje se može aktivno uključivati u svjetske procese, u okviru temeljnih principa na kojima počiva sadašnji svjetski poredak i ono što nazivamo internacionalna zajednica.
Proces tranzicije našeg društva može i trebao bi biti relativno kratak, jer je jednakost svih ljudi temeljna premisa svakog modernog demokratskog društva i u tom pogledu računamo na podršku onog dijela internacionalne zajednice, koja nam u tome može pomoći.
Svjestan sam postojanja i onih drugih dijelova internacionalne zajednice, koji će iz svojih geopolitičkih razloga pružiti otpor, kako bi Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli region Zapadnog Balkana držali u kontinuiranom stanju destabilizacije i tenzija. Takvi neće demokratiju, već etnokratiju, nered pa čak i nasilje.
Na kraju, sa sigurnošću mogu reći da je Bosna i Hercegovina postala mjesto na kojem se brani demokratija i njene vrijednosti. I tu postoje samo dvije strane – ona koja je za demokratiju i njene vrijednosti i ona, druga strana, koja je protivnik demokratije jer je njen cilj uspostavljanje autokratskih sistema nedemokratskog karaktera”.
Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“
Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.
Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“
Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.
Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.
Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.
Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.
Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.
Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.
Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.
U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.
Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.
U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.
Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.
U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.
Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.
Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.
Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.
U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“
Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.
Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“
Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).
Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.
Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.
Dva dana su prošla otkako je istekao rok za osiguravanje sredstava za nabavku helikoptera Oružanim snagama BiH, a što je obećavao ministar odbrane Zukan Helez i uvjeravao da će OSBiH dobiti američke helikoptere.
No, kako smo ranije upozoravali Bosna i Hercegovina mogla bi još neko vrijeme sačekati s projektom nabavke helikoptera za Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH, posebno nakon objave u Službenom listu BiH.
„Sredstva u iznosu od 3.600.000 KM biće osigurana iz tekuće rezerve Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za fiskalnu 2023. godinu i alocirana na projektni kod 0106240 – „VP nabavke helikoptera za MO i OSBiH“, ekonomski kod 821300, do kraja trećeg kvartala tekuće godine (najkasnije do 30. septembra 2023. godine)“, navedeno je u odluci objavljenoj u Službenom glasniku BiH.
Prošao je 30. septembar i sada je jasno da još uvijek nisu osigurana sredstva.
Riječ je o svojevrsnoj obmani jer prvobitna informacija da se kreće u realizaciju nabavke helikoptera, na koju su kao pristali i ministri iz SNSD-a očito je na dugom štapu.
Ranije je Jasmin Emrić, zastupnik NES-a u Predstavničkom domu PSBiH za Patriju kazao da je ovo očito nova igra Milorada Dodika na sceni.
„Dakle, novac nije osiguran. Tek treba da se osigura i to kako je utvrđeno do 30. septembra 2023. godine“, kazao je Emrić.
I prošao je 30. septembar, a sredstva nisu osigurana. Jasno je da je odluka kojom se hvalio ministar Helez bila bacanje prašine u oči bh. javnosti.
Bosna i Hercegovina je duži period planirala nabavku novih američkih helikoptera za potrebe Oružanih snaga BiH. A, morat ćemo još sačekati, jer će Vijeće ministara BiH morati ponovo odlučivati o nabavci helikoptera, jer bez novca se ne može. A, rokovi su im istekli.
Podsjećamo, da je ministar odbrane BiH Zukan Helez izjavio kako će Oružane snage dobiti moderne i višenamjenske helikoptere.
“Mi sto posto krećemo u to, dolaze američki helikopteri, moderniji i novi, koji imaju na sebi i borbene sposobnosti, a ne kao do sada što smo imali samo za gašenje požara i pomoć u nevolji. Ti helikopteri koje imamo osim što su ruski, stari su i neupotrebljivi”, govorio je Helez.
I opet smo došli do porazne istine – jeste da se ‘krenulo u posao’, a koji će se opet završiti kada Milorad Dodik bude dao zeleno svjetlo.
Posljednji put američki helikopteri dopremljeni su u decembru 2021. godine.
Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, gostujući na BHT-u osvrnuo se i na Izvještaj predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića te se, što nije iznenađenje, kritički odnosio prema onome što je Komšić rekao. Interesantno, zaključio je da se u UN-u ne bi trebalo pričati o nečijim stavovima ili pozicijama već prezentirati isključivo činjenice.
U tom kontekstu, ako je objektivan, Schmidt se morao dotaći i nastupa hrvatskog ambasadora, koji je iznio svoj stav da Komšić nije legitiman i legalan, a što naravno nikako nije stvar istine, jer je Komšić izabran u skladu sa Izbornim zakonom BiH i Ustavom BiH, već održava stav Hrvatske, koja godinama ima istu matricu ponašanja prema BiH.
Iako se to ponašanje često predstavlja kao prijateljsko, to je daleko od istine, jer petljanje u unutrašnje odnose i nepriznavanje legalno izabranog predsjednika države BiH ne može se opisati prijateljskim.
A, za razliku od hrvatskog ambasadora, kojem je replicirao i Zlatko Lagumdžija, Komšić je govorio upravo činjenicama, a nikako ličnim stavovima.
I upravo činjenica da je Schmidt kritizirao Komšića, a nije hrvatskog ambasadora, dokazuje da je Schmidt izlobiran od strane susjeda, a što nisu krili ni u Vladi Hrvatske, a što opet nikada nije naišlo na ozbiljnije kritike Brisela ili zapadnih zemalja!
I tako je na pitanje da li je njegova odluka da suspenduje Ustav BiH na 24 sata bila izlobirana od Hrvatske i Andreja Plenkovića, Schmidt odgovorio:
“Ne bih volio da budem uključen u neke interne politike i kampanje, ali ja svoje odluke donosim sam. Neki su zadovoljni, neki nisu, ali dugoročno bi ih svi trebali prihvatiti. Moj posao je da ispravim nešto što ne funkcioniše”.
A, podsjetit ćemo i Schmidta kada se onomad žalio na “neizdrživ” pritisak Republike Hrvatske u vezi s tim pitanjem, ali čini se da su pritisci popustili, naravno popuštanje je došlo nametanjem Izbornog zakona koji je omogućio HDZ-u BiH, ali i Hrvatskoj da istraju u svojim nakanama.
Ovako besramno izvrtanje činjenica je svojstveno Nijemcu koji otkako je došao u BiH mlijeko prikazuje crnim, i to toliko daleko ide u obmanama da suspenziju Ustava prikazuje kao demokratski izraz nečije volje!
Jer činjenica je i da je Schmidt ostao imun na tvrdnje pravnih stručnjaka ali i potpredsjednika FBiH da je Čavara “diskreditirao i dodatno zakomplikovao proces imenovanja nedostajućih sudija Ustavnog suda Federacije BiH”.
Podsjećamo, Čavara je potpuno ignorirao Ustav Federacije BiH u članu IV.C.2.6.(2), koji eksplicitno propisuje proceduru imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH.
Ali, Schmidt je Čavarin potez okarakterisao kao kooperativan!?
Christian Schmidt Marinku Čavari slao je tajne, ali i javne migove u vezi deblokade Ustavnog suda FBiH, a što je na kraju Schmidt iskoristio kao izgovor za nametanje Izbornog zakona.
To je bio pogrešan potez, jer se pokazalo da su blokade, a koje je HDZ vršio godinama, legitimno sredstvo u ostvarivanju političkih ciljeva, pa čak i onih koji dovode do trajne etničke podjele Bosne i Hercegovine i uvođenja diskriminacije.
E, to su vam činjenice, gospodine Schmidt, jer da niste nametnuli izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona, HDZ BiH danas ne bi bio nužan partner u Vladi Federacije BiH, jer nakon što je Schmidt podigao broj delegata na 23, a 11 potpisa stavio kao preduslov za izbor predsjednika Federacije BiH, priča o formiranju vlasti bez HDZ-a BiH i Dragana Čovića više nije realna.
A, novo nametanje možemo očekivati kada i to ne bude dovoljno za HDZ-ovo učešće u vlasti!
Smrt jedne osobe je tragedija, smrt miliona je statistika. A zbog statističkih podataka niko ne lije suze. To je surova istina o tome kako funkcioniše naš um.
Tragedija, da bi izazvala plač, mora biti personalizovana. Jeste li ikada plakali zbog toga što su svi ljudi smrtni?
Koliko djece je progutalo Sredozemno more? Čak ni ne znamo taj podatak. Jesmo li ih oplakali? Jesmo: jedno. Nesretno dijete o čijem su imenu izvijestili zapadni mediji. I objavili fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na obale mitskog zapada.
Zašto palestinska djeca koju je ubio Izrael nemaju ime, nemaju životne priče koje okončava izraelski projektil. Nemaju biografiju. U zapadnim medijima nema njihovih dnevnika i poruka prijateljima, nema njihovih koje bi svjedočile užas što maršira pred ljudima koji dolaze da ih ubiju.
Zato što ta djeca moraju ostati statistika. Tu je djecu dozvoljeno ubiti. Tu djecu nije dozvoljeno ožaliti.
„Homo Sacer: suverena vlast i goli život“. Tako se zove knjiga. Autor je Giorgio Agamben, vjerovatno najvažniji živi zapadni filozof.
Tog venecijanskog plemića Srećko Horvat i ja – bio je to ogledni primjer uspjele partizanske diplomatije – uspjeli smo svojevremeno nagovoriti da u Kotoru održi predavanje koje je naslovio „Šta je Zapovijest“. Čovjeka koji je odrastao i živio u mletačkim palačama, ne (posve) našom greškom smjestili smo u vjerovatno najgori apartman na crnogorskom primorju, okružen štrikovima na kojiam se sušio veš i ljetnjim kuhinjama iz kojih se širio miris gulaša i riblje čorbe. Što nam je oprostio, profesionalno odradio predavanje i simpozijum koji smo priredili u njegovu čast u kotorskom centru za kulturu „Nikola Đurković“. Danas u istom prostoru prikazuju Bajićeve filmove o junaštvu četnika – rečeni napredak posljedica je kako demokratskih promjena koje su u Crnoj Gori nastupile, tako i starog pravila: čija zemlja, njegova i vjera. A i filmovi.
Agamben je čak pristao i otići sa nama dvojicom na večeru. Što pominjem samo zato što nemam Instagram, pa se tim podatkom ne mogu tamo pohvaliti, uz fotografije koje, sljedstveno instagram(po)etici prikazuju skupa vina, skupu hranu te Srećka i mene koji, idiotski se smiješeći, grlimo zbunjenog i zgroženog filozofa koji u tom trenutku misli kako je za paklenu nelagodnost kojoj je izložen sam kriv, jer zaboravio je prostu činjenicu: da niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Pominjem to i zato što je tom prilikom Agamben izgovorio genijalnu rečenicu koja poništava sav marksizam: „Rad je kontrarevolucionaran“.
Elem, u rečenoj knjizi Agamben se bavi fenomenom koji je Rimsko pravo (jedan od temelja EU, ne smetnite to s uma) poznavalo pod imenom „homo sacer“ – Svetoi čovjek.
Ko je bio Sveti čovjek? Onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Ali to nije sve. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.
Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. A takva su i danas. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Iz tog razloga, on je bio izuzet iz Božijeg zakona. Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacer-a. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Što će reći da je homo sacer bio izuzet i iz zemaljskih, građanskih zakona.
Ne li liči vama opisano, što dešavalo se u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti bilo kog od ljudi lišenih građanskih prava. Posve je svejedno jesu li ti ljudi djeca u bolnici, civili u zbijegu ili ljekari u bolničkim kolima što jure da pomognu ranjenima. Za njihovu smrt niko neće odgovarati.
Gaza je, dakle, zemlja svetih ljudi. Prostor izuzet iz takozvanih međunarodnih zakona. Tamo važi samo jedna zapovijed, koja nije Božija, nego njena suprotnost: „Slobodno ubij“.
Homo sacer je bio izuzet iz rimskog pravnog poretka, ali je njegov (ne)status bio regulisan Rimskim pravom. Koje je, kako sam napomenuo, temelj takozvane „pravne stečevine Evropske unije“.
Čitajući Agambenovu knjigu jedna mi se misao neprekidno vraćala. Je li izuzeće homo sacera iz rimskog pravnog poretka bilo potpuno? Homo sacer je smio biti nekažnjeno ubijen, no je li mogao nekažnjeno ubiti? Naravno da ne. Da su se rimski sveti ljudi organizovali u grupu, pa digli ustanak protiv poretka koji ih je sveo na muvu koja u svakom trenutku može biti zgnječena, da li bi njihov ustanak bio shvaćen kao pravedna borba ili neka vrsta terorističkog napada na temeljne vrijednosti progresivnoga svijeta, napad na samu civilizaciju? Odgovor je očit.
Jedan od advokata ubijanja djece u Gazi saopštio je da oni koji oplakuju palestinsku djecu time zapravo odbijaju plakati za izraelskom djecom koju bi palestinska djeca, da im je dozvoljeno da odrastu, docnije ubila. Jer ono što vidite kao ubijeno dijete zapravo je tek terorista koji još nije odrastao.
To mi je objašnjenje neobično ličilo na nešto što sam već čuo. Sjetio sam se na šta.
Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica” (koja se, po svemu sudeći, nikada nije desila), pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.
U Srebrenici se, po Amfilohiju, desila vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.
Sličnost “retorike opravdanja” ubijanja u Srebrenici i ubijanja u Gazi, kao i svaka druga sličnost između ta dva događaja sve je, samo ne slučajna.
Vlada Federacije BiH sa Nerminom Nikšićem na čelu ukinula je tokom rebalansa Budžeta FBiH novac namijenjen za izgradnju Palače pravde u kojoj bi trebali biti smješteni posebni odjeli za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Podsjetimo, u ovogodišnjem Budžetu FBiH koju je predložila bivša Vlada FBiH sa Fadilom Novalićem na čelu, a koji je izglasala aktualna parlamentarna većina stranaka Trojke i HNS-a, bilo je predviđeno izdvajanje 3,5 miliona maraka za izgradnju zgrade za smještaj takozvanog Federalnog USKOK-a. No, tokom posljednjeg rebalansa Budžeta, Nikšićeva Vlada je predložila, a vladajuća parlamentarna većina usvojila prijedlog da se novac namijenjen za izgradnju zgrade prebaci na druge pozicije.
“Borba protiv korupcije – nastavljamo gdje smo stali”, naslovio je svoju Facebook objavu 2. jula ove godine federalni premijer Nermin Nikšić.
“Prvi korak je naći adekvatan prostor. Izgradnja palate pravde, namjenskog objekta za smještaj posebnih odjela treba nam da poboljšamo uslove rada sudova i tužilaštava, ali naša zemlja nema vremena da čekamo na njenu izgradnju kao uslov za početak primjene Zakona. Umjesto toga naći ćemo smještaj u nekom od postojećih objekata. Vlada FBiH će pomoći u svim tehničkim aspektima, kako bismo omogućili pravosudnim organima da što prije počnu s procesuiranjem djela organiziranog kriminala i korupcije”, napisao je Nikšić nakon sastanka sa čelnicima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Pet mjeseci kasnije, Vlada FBiH nije osigurala “alternativni smještaj” za početak rada USKOK-a, a novac za izgradnju zgrade je prerasporedila. Dokaz za to je i posljednji rebalans Budžeta.
Kako se može vidjeti u dokumentu objavljenom početkom novembra u Službenim novinama FBiH, Budžetom za 2023. godinu bilo je planirano izdvajanje 3,5 miliona KM za Projekat palača pravde FBiH. Rebalansom Budžeta s te je pozicije oduzeto 3,4 miliona, što znači da je za zgradu u kojoj bi bio smješten navodni federalni USKOK ostalo samo 100 hiljada KM. Kako je do kraja godine ostalo još 45 dana, ni ovih 100 hiljada KM neće biti utrošeno. Tako će Federacija BiH i ove, ali i naredne godine vjerovatno ostati bez posebnog odjela za borbu protiv korupcije, koji, kako kaže premijer FBIH Nermin Nikšić, ne može da čeka.
Podsjetimo, 9. januara ove godine, tadašnji premijer FBIH Fadil Novalić potpisao je sa predsjednikom VSTV-a Halilom Lagumdžijom Memorandum o saradnji.
“Ovaj dokument se odnosi na uspostavu i izgradnju „Palate pravde Federacije BiH“, novog i namjenski izgrađenog objekta u koji će biti smješteni Federalno tužilaštvo i Vrhovni sud FBiH sa Posebnim odjelima, kao i Sudska policija FBiH. Potpisanim Memorandumom stvaraju se i uslovi za uspostavljanje Posebnih odjela za suzbijanje korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala pri Federalnom tužilaštvu i Vrhovnom sudu FBiH, kao i osiguranje uslova za provedbu Zakona o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminala u FBiH. Navedeno uključuje osiguranje neophodnih prostornih kapaciteta, opreme i materijalno-tehničkih sredstava za rad Federalnog tužilaštva i Vrhovnog suda FBiH sa Posebnim odjelima”, saopćeno je iz VSTV-a.
Prije ovog sastanka, Vlada FBiH je predložila Budžet u kojem je bilo planirano izdvajanje novca za palaču pravde. No, početkom maja, nakon što je visoki predstavnik suspendovao Ustav FBiH i nametnuo Vladu FBiH, novi federalni premijer najavljuje odlučnu borbu protiv korupcije.
“Set antikorupcijskih zakona smo usvojili 2014. godine, a na snagu su stupili polovinom 2015. Prethodna Vlada se pobrinula da taj set zakona nikada ne zaživi već da ostanu samo puko slovo na papiru. Nastavljamo tamo gdje smo stali 2015. godine, mi nećemo tražiti opravdanja, naći ćemo rješenja kako bismo započeli ozbiljnu borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala”, saopćio je početkom jula premijer Nermin Nikšić.
Borba protiv korupcije, međutim, vrlo brzo je okončana.
Četiri mjeseca kasnije, jedini konkretan korak koji je Nikšić poduzeo je ukidanje novca za izgradnju palače pravde u kojoj bi trebao biti smješten Poseban odjel za borbu protiv korupcije.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
“Prvi korak je naći adekvatan prostor. Izgradnja palate pravde, namjenskog objekta za smještaj posebnih odjela treba nam da poboljšamo uslove rada sudova i tužilaštava, ali naša zemlja nema vremena da čekamo na njenu izgradnju kao uslov za početak primjene Zakona. Umjesto toga naći ćemo smještaj u nekom od postojećih objekata. Vlada FBiH će pomoći u svim tehničkim aspektima, kako bismo omogućili pravosudnim organima da što prije počnu s procesuiranjem djela organiziranog kriminala i korupcije”, napisao je Nikšić nakon sastanka sa čelnicima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
