Smrt jedne osobe je tragedija, smrt miliona je statistika. A zbog statističkih podataka niko ne lije suze. To je surova istina o tome kako funkcioniše naš um.
Tragedija, da bi izazvala plač, mora biti personalizovana. Jeste li ikada plakali zbog toga što su svi ljudi smrtni?
Koliko djece je progutalo Sredozemno more? Čak ni ne znamo taj podatak. Jesmo li ih oplakali? Jesmo: jedno. Nesretno dijete o čijem su imenu izvijestili zapadni mediji. I objavili fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na obale mitskog zapada.
https://twitter.com/OfficialShehr/status/1721161737007677553?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1721161737007677553%7Ctwgr%5Ef4f8599da4aa54021af422b77e39d2b76b6b9552%7Ctwcon%5Es1_&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.slobodna-bosna.ba%2Fvijest%2F325257%2Fandrej_nikolaidis_za_sb_u_srebrenici_se_po_amfilohiju_desila_vrsta_preventivnog_genocida_isto_sto_se_u_gazi_sada_desava_kako_u_buducnosti_neko_ne_bi_oplakivao_izraelsku_djecu_koju_bi_navodno_djeca_gaze_pobila.html
Zašto palestinska djeca koju je ubio Izrael nemaju ime, nemaju životne priče koje okončava izraelski projektil. Nemaju biografiju. U zapadnim medijima nema njihovih dnevnika i poruka prijateljima, nema njihovih koje bi svjedočile užas što maršira pred ljudima koji dolaze da ih ubiju.
Zato što ta djeca moraju ostati statistika. Tu je djecu dozvoljeno ubiti. Tu djecu nije dozvoljeno ožaliti.
„Homo Sacer: suverena vlast i goli život“. Tako se zove knjiga. Autor je Giorgio Agamben, vjerovatno najvažniji živi zapadni filozof.
Tog venecijanskog plemića Srećko Horvat i ja – bio je to ogledni primjer uspjele partizanske diplomatije – uspjeli smo svojevremeno nagovoriti da u Kotoru održi predavanje koje je naslovio „Šta je Zapovijest“. Čovjeka koji je odrastao i živio u mletačkim palačama, ne (posve) našom greškom smjestili smo u vjerovatno najgori apartman na crnogorskom primorju, okružen štrikovima na kojiam se sušio veš i ljetnjim kuhinjama iz kojih se širio miris gulaša i riblje čorbe. Što nam je oprostio, profesionalno odradio predavanje i simpozijum koji smo priredili u njegovu čast u kotorskom centru za kulturu „Nikola Đurković“. Danas u istom prostoru prikazuju Bajićeve filmove o junaštvu četnika – rečeni napredak posljedica je kako demokratskih promjena koje su u Crnoj Gori nastupile, tako i starog pravila: čija zemlja, njegova i vjera. A i filmovi.
https://twitter.com/TheMuslim786/status/1721182658594836606?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1721182658594836606%7Ctwgr%5Ef4f8599da4aa54021af422b77e39d2b76b6b9552%7Ctwcon%5Es1_&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.slobodna-bosna.ba%2Fvijest%2F325257%2Fandrej_nikolaidis_za_sb_u_srebrenici_se_po_amfilohiju_desila_vrsta_preventivnog_genocida_isto_sto_se_u_gazi_sada_desava_kako_u_buducnosti_neko_ne_bi_oplakivao_izraelsku_djecu_koju_bi_navodno_djeca_gaze_pobila.html
Agamben je čak pristao i otići sa nama dvojicom na večeru. Što pominjem samo zato što nemam Instagram, pa se tim podatkom ne mogu tamo pohvaliti, uz fotografije koje, sljedstveno instagram(po)etici prikazuju skupa vina, skupu hranu te Srećka i mene koji, idiotski se smiješeći, grlimo zbunjenog i zgroženog filozofa koji u tom trenutku misli kako je za paklenu nelagodnost kojoj je izložen sam kriv, jer zaboravio je prostu činjenicu: da niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Pominjem to i zato što je tom prilikom Agamben izgovorio genijalnu rečenicu koja poništava sav marksizam: „Rad je kontrarevolucionaran“.
Elem, u rečenoj knjizi Agamben se bavi fenomenom koji je Rimsko pravo (jedan od temelja EU, ne smetnite to s uma) poznavalo pod imenom „homo sacer“ – Svetoi čovjek.
Ko je bio Sveti čovjek? Onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Ali to nije sve. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.
Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. A takva su i danas. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Iz tog razloga, on je bio izuzet iz Božijeg zakona. Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacer-a. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Što će reći da je homo sacer bio izuzet i iz zemaljskih, građanskih zakona.
Ne li liči vama opisano, što dešavalo se u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti bilo kog od ljudi lišenih građanskih prava. Posve je svejedno jesu li ti ljudi djeca u bolnici, civili u zbijegu ili ljekari u bolničkim kolima što jure da pomognu ranjenima. Za njihovu smrt niko neće odgovarati.
Gaza je, dakle, zemlja svetih ljudi. Prostor izuzet iz takozvanih međunarodnih zakona. Tamo važi samo jedna zapovijed, koja nije Božija, nego njena suprotnost: „Slobodno ubij“.
Homo sacer je bio izuzet iz rimskog pravnog poretka, ali je njegov (ne)status bio regulisan Rimskim pravom. Koje je, kako sam napomenuo, temelj takozvane „pravne stečevine Evropske unije“.
Čitajući Agambenovu knjigu jedna mi se misao neprekidno vraćala. Je li izuzeće homo sacera iz rimskog pravnog poretka bilo potpuno? Homo sacer je smio biti nekažnjeno ubijen, no je li mogao nekažnjeno ubiti? Naravno da ne. Da su se rimski sveti ljudi organizovali u grupu, pa digli ustanak protiv poretka koji ih je sveo na muvu koja u svakom trenutku može biti zgnječena, da li bi njihov ustanak bio shvaćen kao pravedna borba ili neka vrsta terorističkog napada na temeljne vrijednosti progresivnoga svijeta, napad na samu civilizaciju? Odgovor je očit.
Jedan od advokata ubijanja djece u Gazi saopštio je da oni koji oplakuju palestinsku djecu time zapravo odbijaju plakati za izraelskom djecom koju bi palestinska djeca, da im je dozvoljeno da odrastu, docnije ubila. Jer ono što vidite kao ubijeno dijete zapravo je tek terorista koji još nije odrastao.
To mi je objašnjenje neobično ličilo na nešto što sam već čuo. Sjetio sam se na šta.
Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica” (koja se, po svemu sudeći, nikada nije desila), pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.
U Srebrenici se, po Amfilohiju, desila vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.
Sličnost “retorike opravdanja” ubijanja u Srebrenici i ubijanja u Gazi, kao i svaka druga sličnost između ta dva događaja sve je, samo ne slučajna.
