“Uskoro uraditi nešto u vezi s državnom imovinom, što će se odnositi na RS”, rekao je 9. oktobra prošle godine visoki predstavnik Christian Schmidt gostujući na u Centralnom dnevniku Face TV.
Mediji će, pozivajući se na tu izjavu, konstatirati da je Schmidt, faktički, najavio novu intervenciju koja će se odnositi na Republiku Srpsku.
Ali od te bombastične izjave pa sve do danas, Schmidt nije učinio ništa što se odnosilo na Republiku Srpsku, izuzememo li suspenziju Zakona o nepokretnoj imovini RS koji je usvojen nakon izjave visokog predstavnika. Dakle, ono što je najavio – visoki predstavnik nije ispunio.
“Jasno ću reći da ja apsolutno nikad nikome u Sarajevu nisam rekao da ću ja mijenjati Izborni zakon“, izjavio je Christian Schmidt 17. avgusta 2022. godine prilikom posjete Goraždu.
Odlukom od 2. oktobra 2022. godine, Christian Schmidt je izmijenio odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.
“Federacija BiH nema Vlade već četiri godine, ja to namjeravam deblokirati i neće svi biti sretni s tim. Neće biti ni predsjednik Federacije BiH sretan zbog toga, ali ja, koliko god strpljiv čovjek bio, jednostavno ne mogu to više tolerisati”, izjavio Schmidt 17. avgusta u Goraždu.
Schmidt je 2. oktobra 2022. godine izmijenio odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH. Nijedna izmjena se nije odnosila na proces formiranja Vlade Federacije. Zato i danas, pet mjeseci nakon izbora, nije moguće formirati Vladu FBiH bez konsenzusa rukovodstva Federacije. Što znači – situacija je identična onoj od prije Schmidtovog nametanja.
“Tu sam odluku pisao uz pomoć pravnika koji imaju jako mnogo iskustva i zbog toga je ta odluka moja, nosim je na grbači. I dalje smatram da imamo pozitivne efekte te odluke. Više nemamo blokade HDZ-a“, kazao je Christian Schmidt u emisiji Pressing na N1 TV.
Blokade HDZ-a BiH nema, jer je Schmidt udovoljio zahtjevima HDZ-a BiH. Ali problem formiranja Vlade Federacije nije riješen.
“Da ja nisam donio odluku mi moždasada ne bismo ni imali diskusiju o Vladi FBiH, nego bi i dalje imali Vladu u tehničkom mandatu. Napravio sam prvi korak”, izjavio je Schmidt 25. januara.
Činjenica – da Schmidt nije donio odluku, aktualna parlamentarna većina u Federaciji bi mogla imenovati Vladu FBiH bez novih intervencija na Ustav FBiH.
“Nema govora o tome da bih ukinuo ostale”, kazao je Christian Schmidt mjesec i po prije odluke kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH.
I nakon nametanja izmjena Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, klub ostalih nema pravo na izbor (pot)predsjednika Federacije BiH, što je suprotno odluci Ustavnog suda BiH donesenoj u presudi broj U14/12.
“Najveći problem trenutno formiranje vlasti u FBiH. Izazovno je formiranje vlasti na nivou FBiH, ali nedavno je usvojen budžet”, kazao je Christian Schmidt 30. januara ove godine, odnosno pet mjeseci nakon što je saopoćio da je riješio problem formiranja Vlade Federacije.
“Ustavni sud je odlučio da se odluke Evropskog suda moraju prvo provesti na nivou države, a onda na entitetima”, kazao je Christian Schmidt u Britanskom parlamentu.
Nijedna odluka Evropskog suda za ljudska prava BiH ne odnosi se na entitetske ustave. Osim toga, Schmidt je na nivou etniteta Federacija BiH “proveo” presudu Ustavnog suda BiH donesenu po zahtjevu Bože Ljubića (HNS), ali nije proveo presudu donesenu po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
“Ne možete očekivati da visoki predstavnik riješi sve probleme. Disfunkcionalnost u FBiH dovela je do toga da se nije formirala nova vlada, novo predsjedništvo entiteta. Fokusirao sam se na vraćanje funkcionalnosti i to se dogodilo. Uradio sam jednu stvar, smanjio sam mogućnost upotrebe vitalnog nacionalnog interesa”, kazao je Schmidt 30. januara.
Činjenice – disfunkcionalnost Federacije Schmidt nije riješio. Vladu Federacije BiH je nemoguće formirati bez njegovih novih interevencija. Katalog zaštite vitalnog nacionalnog interesa jeste smanjen, ali su ovlasti Doma naroda FBiH identične ovlastima koje je Dom imao prije Schmidtovog nametanja.
“HDZ je ostao dominantan među Hrvatima, SNSD među Srbima, a SDA je izgubila učešće u Predsjedništvu BiH. Ne vidim da sam favorizirao bilo koga jer je sve ostalo isto, u istim proporcijama kao ranije”, kazao je Schmidt krajem januarau govoreći u Britaniji.
Činjenica: HDZ je, poput SDA, izgubio učešće u Predsjedništvu BiH, ali ih Schmidt naziva – “dominantnim”, dok SDA – “gubitničkom strankom”. I nije sve ostalo u istom proporcijama, jer su kantoni u kojima dominira HDZ dobili kontrolni paket u Domu naroda FBiH.
U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.
Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.
To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).
Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:
„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“
Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.
Kako je nastao Ustavni sud
Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O'Brien.
Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O'Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.
Kako veli O'Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O'Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.
Kako kaže O'Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“
„Kada su se“, nastavlja O'Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“
(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O'Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.
Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.
Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.
Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:
„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“
Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“
I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)
Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.
Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)
Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.
Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.
„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.
Predsjedništvo BiH
Uz spomenutoj analizi, O'Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.
„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“
Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.
Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O'Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.
On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O'Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.
„Uzimajući u obzir“, veli O'Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)
Osim navedenog, O'Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.
Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O'Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.
Zloupotreba evropskog puta
O'Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.
Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.
Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.
Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.
Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.
Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.
Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.
Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.
Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.
Smatram da je upravo zbog toga Jim O'Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.
Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.
Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.
Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.
Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.
Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.
Evropska unija i SAD
Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?
U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.
Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.
Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.
Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:
Kao što je jasno poručio O'Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.
Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava
Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.
Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.
(Izlaganje književnika Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]
Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.
Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?
Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:
S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.
Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.
Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.
Tumačenje i primjena
Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.
Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.
Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.
Šta i kako dalje?
Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…
Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.
Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.
(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)
Nosioci listi HDZ BiH sa partnerima (HDZ BiH, HSS, HSP BIH, HKDU, HSPAS, HDU,HSPHB, HRAST) i Pokreta demokratske akcije su osobe sa crne američke liste Marinko Čavara i Mirsad Kukić. Čavara je nosilac za Zeničko-dobojski kanton, a Kukić za Tuzlanski za Predstavnički dom PS BiH. Željka Cvijanović iako pod sankcijama Velike Britanije kandidat je za člana Predsjedništva BiH, objavila je Novinska agencija Patria.
Početkom juna ove godine SAD su saopćile da je Čavara pod sankcijama. Čavara je predsjednik FBiH već sedam godina, a nikada nije pokrenuo proceduru imenovanja nove Vlade FBiH.
“Čavara je uvršten na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća, kršenja ili djelovanja koja predstavljaju opstrukciju ili prijete provedbi bilo kojeg regionalnog sigurnosnog, mirovnog sporazuma ili sporazuma o saradnji ili o obostranom priznanju, okvirnog sporazuma ili mehanizma koji se odnosi na Zapadni Balkan, uključujući Prespanski sporazum iz 2018, Ohridski okvirni sporazum iz 2001, Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1244, Daytonski sporazum, Zaključke Konferencije Vijeća za provedbu mira održane u Londonu u decembru 1995, uključujući odluke ili zaključke visokog predstavnika, Vijeća za implementaciju mira ili njegovog Upravnog odbora ili Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju ili, kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove”, navedeno je u saopćenju Ambasade SAD.
Pored ovoga, Čavara je stavljen na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća u aktivnostima ili politikama koje podrivaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu.
Mirsad Kukić na crnoj listi je od početka januara ove godine. State Department je naveo kako je Kukić umiješan u koruptivne aktivnosti koje su se odnosile na rad rudnika u Banovićima.
“U svojstvu direktora rudnika Kukić je bio umiješan u koruptivna djela putem kojih je koristio njegov politički utjecaj i službenu moć za sticanje lične koristi. Naime, psotoje vjerodostojne informacije da je Kukić prisvajao javna sredstva za ličnu korist i miješao se u odluke o zapošljavanju i imenovanju kako bi sticao političku korist”, navedeno je iz State Departmenta.
Kukić je podnio ostavku na mjestu predsjednika PDA, ali je i dalje ostao prvi čovjek stranke.
Za Skupštinu RS SNSD je kandidirao Alena Šeranića, aktuelnog ministra zdravlja RS koji je od početka juna na crnoj američkoj listi.
“Šeranić je nastavio promovirati secesionističke aktivnosti RS jer je vodio proces usvajanja Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS kojeg je njegovo ministarstvo uputilo Narodnoj skupštini RS na razmatranje. Ovaj zakon predviđa uspostavu nove agencije samo u okviru RS što bi poremetilo ovlaštenja državne Agencije za lijekove i medicinska sredstva. Šeranić je javno priznao da ovaj zakon preslikava funkcije Agencije za lijekove na državnom nivou, s time što se uspostavom agencije prema ovom zakonu prenose ovlasti sa agencije na državnom nivou na regulatorni autoritet za lijekove i medicinska sredstva u okviru RS. Zbog postojanja institucije na državnom nivou koja služi RS i FBiH, formiranje ove nove agencije na entitetskom nivou predstavlja opstrukciju ili prijetnju provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma”, navedeno je u saopćenju.
Šeranić je stavljen na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća u aktivnostima ili politikama koje podrivaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu.
Milorad Dodik godinama je na crnoj američkoj listi. Novi paket sankcija uveden mu je početkom ove godine zbog koruptivnih aktivnosti i kontinuirane prijetnje stabilnosti i teritorijalnoj cjelovitosti BiH.
Vijeće ministara BiH odobrio je prodaju državne imovine, odnosno akcija beogradske Alta banke koje su sukcesijom imovine bivše SFRJ pripale BiH po cijeni četiri puta nižoj od knjigovodstvene vrijednosti, otkriva CAPITAL.
Na sjednici održanoj prošle sedmice, Vijeće ministara zadužio je Ministarstvo finansija i trezora da 10.352 akcije koje čine 3,59 odsto akcija proda većinskom vlasniku banke Alta Pay Group d.o.o. Beograd.
Prema toj odluci, akcije čija je nominalna vrijednost u tom trenutku iznosila 85, a knjigovodstvena čak 119 eura prodate su po cijeni od oko 32 eura.
Iz Vijeća ministara je saopćeno da bi prodajom ovih dionica BiH prihodovala 340.770 evra.
„Bosna i Hercegovina je mali dioničar i ne može uticati na procese odlučivanja, te je zaključeno da se pokrene postupak prodaje dionica“, saopšteno je iz Vijeća ministara BiH.
Prema objašnjenjima berzanskih stručnjaka, prodaja akcija po četiri puta nižoj cijeni od knjigovodstvene nije neuobičajena, ali ističu da obrazloženje da je to urađeno zato što BiH kao mali akcionar ne može da utiče na odlučivanje ne pije vode.
„Alta Pay Group će kupovinom akcija Ministarstva finansija BiH imati oko 88,3 odsto akcija i nedostajaće joj 1,7 odsto do ukupno 90 odsto, čime će po zakonu potpuno istisnuti sve ostale male akcionare, pošto je već otvorena ponuda Alta Paj Group za preuzimanje akcija po cijeni od 32 evra po akciji“, objašnjava naš sagovornik.
Nakon što je Ministarstvo finansija BiH prodalo svoje akcije, nastavlja sagovornik Capitala, najveći dioničari Alta banke poslije Alta Pay Group su Ministarstvo finansija Federacije BiH sa 1,99 i Ministarstva finansija Sjeverne Makedonije sa 1,73 odsto akcija.
„To znači da bi Alta Pay Group kupovinom akcija bilo kojeg od ta dva ministarstva stekla paket od preko 90 odsto akcija, čime bi potpuno istisnula male akcionare, jer bi oni po principu prinudnog otkupa morali prihvatiti ponudu za preuzimanje Alta Pay Group i prodati joj svoje akcije“, objašnjava izvor Capitala.
Prema njegovim riječima, vrlo vjerovatno je da će jedno od pomenuta dva ministarstva prodati svoje akcije po istoj cijeni po kojoj je to uradilo i Ministarstvo finansija BiH.
„Mjesecima unazad trgovano je akcijama Alta banke, tako što je vlasnike mijenjalo 15-20 akcija po cijeni od oko 30 evra. Tako je postignuto da je to prosječna ponderisana cijena akcija po kojoj je trgovano u poslednjih šest mjeseci“, objašnjava sagovornik Capitala.
On dodaje da je to išlo direktno u korist većinskih vlasnika, jer je tako pripremljen teren za potpuno preuzimanje, odnosno sticanje paketa od 90 odsto, nakon čega će mali akcionari morati da prodaju svoje akcije većinskom vlasniku po četiri puta manjoj cijeni od knjigovodstvene.
„Najkrupniji korak na tom planu napravio je Vijeće ministara BiH prodajući svoje akcije po toj cijeni“, kaže izvor Capitala.
On ističe da se u bankarskim krugovima u Beogradu spekuliše da iza Alta banke stoji ministar finansija Srbije Siniša Mali, dodajući da za to niko nije predočio dokaze.
„Ali ako je tačno da Mali, koji je jedan od najbližih saradnika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, stoji iza Alta banke, onda je sasvim sigurno da će Ministarstvo finansija BiH kojim još uvijek rukovodi funkcioner SNSD-a Zoran Tegeltija požuriti da realizuje odluku Vijeća ministara. BiH od te prodaje neće ostvariti neku korist, jer 340.000 evra nije nikakva cifra za državu, a ne bi ostvarila pretjeranu korist ni da je akcije prodala po knjigovodstvenoj cijeni. Međutim, to sigurno mnogo znači za većinske vlasnike banke“, zaključuje izvor Capitala.
Visoki predstavnik Christian Schmidt nije odustao od nametanja izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH. On je u intervjuu za Frankfgurter Allgemaine Zeittung rekao da bi mogao intervenirati nakon izbora.
“Bili smo preblizu izbora za velike intervencije”, rekao je Schmidt, objašnjavajući da bi nakon izbora mogao intervenirati jer “blokade još nisu riješene”.
“Kada budem donosio odluke donosit ću ih tako da budu proceduralno opravdane i pravno obavezujuće. Inače, ovaj proces ne bih ni započeo”, rekao je Schmidt.
Upitan da li imas podršku SAD-a, Brisela i Berlina, Schmidt je kazao da je on razgovarao sa svima.
“Svima sam jasno dao do znanja kako vidim svoj opis posla. Ja nisam izvršni sekretar potpisnica Dejtonskog sporazuma. Također, sugerisao bih nekim domaćim igračima u BiH da ne potcjenuju moju nezavisnost”, rekao je visoki predstavnik u intervjuu za FAZ.
Christian Schmidt je govorio i o “preglasavanju Hrvata”, ustvrdivši da su o tom preglasavanju govorili i predstavnici stranaka iz “bošnjačkog miljea”.
“Neko mi je iz bošnjačkog stranačkog miljea jednom rekao da nije prava hrvatska reprezentacija ako se neko sa prepoznatljivim bošnjačkim porijeklom izjašnjava kao Hrvat, rekao je Schmidt.
Podsjećamo, visoki predstavnik je u julu namjeravao nametnuti izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH prema kojem bi kantonima u kojima HDZ ima dominantnu ulogu dao prevlast prilikom formiranja Doma naroda FBiH. Istraga.ba je prije tridesetak dana objavila da Schmidt namjerava nametnuti ove izmjene nakon predstojećih izbora. Istovremeno, Vlada Republike Hrvatske je saopćila da su “mjesecima diskretno razgovarali sa visokim predstavnikom” u vezi sa izmjenama Izbornog zakona”.
Ono na šta računa i na šta se kao pouzdanog saveznika vazda oslanja svaka vlast jeste faktor kratkog pamćenja građana i javnosti. I u toj podlosti počesto je u pravu, najčešće imaju uspjeha stari političari kada se predstavljaju i legitimiraju u novom pakovanju. Ostavljajući poput zmije svoj kompriomitrajući, ljigavi svlak, predstavljaju se kao neko novi, svježiji, čestitiji, neiskvareniji.
Strategija zaborava
No, ponekad se preračunaju, podcijene javnost ili precijene sopstvenu vještinu pretvaranja i tehnike proizvođenja zaborava. Neoprezno previde da postoje događaji koji su toliko „nezaboravni“ da se ne mogu olako, ponekad i nikako odgurnuti u stranu, što se ono kaže, u ropotarnicu povijesti. Događaji čije su su posljedice po pojedinca i urezale se u kolektivnu društvenu traumu.
Takav jedan brutalan događaj od prije sedam godina za kojeg su njegovi akteri vjerovali da je zaboravljen i potisnut, ovih je dana ponovo izronio u svom još odvratnijem sadržaju i iritantnijoj formi.
Nastavnik-pedofil iz osnovne škole u naselju Grbavica koji je nakon prijave jedne zlostavljane učenice u dugačkom sudskom procesu pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora, ponovo se ovih dana vratio na svoje radno mjesto, odnosno na mjesto svog zločina, u istu školu, među neke nove djevojčice i dječake. Prethodno je novcem poništio, posušio svoju zatvorsku kaznu i iz cijelog skandala izašao kao zakonski čist, uzoran i moralan čovjek.
U prvim komentarima za medije koji su ukazali na taj skandal uprava škole nije u tome vidjela ništa spornog. Tvrdili su da nisu pojma imali da je njihov novi-stari nastavnik imao ikakvog posla sa sudom i zakonom. A ukoliko i jeste, objasnili su, njegov povratak među djecu ne iskače iz zakonski normiranog okvira. Nadležna kantonalna ministricaNaida Hota-Muminović u prvom javnom očitovanju nije se udostojila da medijima i uznemirenoj javnosti ponudi bilo kakvo prihvatljivo objašnjenje, niti odgovor koji nije uvredljivo licemjeran. Možda bi ovaj užasni skandal vlast uspjela zataškati ili relativizirati, samo da se preko društvenih mreža nije oglasila zlostavljana djevojčica, danas već punoljetna djevojka, žrtva presuđenog pedofila. Ona je u potresnoj ispovijesti na društvenim mrežama podsjetila javnost na do sada nepoznati pakao kroz kojeg je prošla i hrabrost da o njemu odvažnim rizikom obavijesti tužilaštvo, da svjedoči i godinama čeka pravnu satisfakciju.
Zaboli ga punac
A onda se odgovorni više nisu mogli braniti šutnjom, morali su nekako reagirati. Pokazalo se da u cijelom ovom skandalu postoji jasna politička dimenzija, prepoznatljiva nit o kojoj je javnost i ranije ponešto znala. Nastavnik pedofil je, naime, zet Kemala Ademovića, jednog od čelnih, najutjecajnijih ljudi Naroda i pravde, vladajuće stranke u Kantonu Sarajevo, a uskoro i na svim drugim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Ta je stranka postavila ministricu obrazovanja Naidu Hota-Muminovića preko koje kontrolira obrazovni sistem u Sarajevu. Kada je nedavno jedan bivši političar, Stjepan Kljuić, neukusno prozvao ministricu Hota-Muminović, sva se javnost digla da je zaštiti od uvreda. Ona, međutim, uprkos sudskoj presudi koja je izrečena nastavniku, osobi, dakle, iz njene neposredne nadležnosti, nije našla ni političke korektnosti niti ljudske, ili preciznije-ženske solidarnosti da snažno stane uz zlostavljanu učenicu. Umjesto toga u sramotnom saopćenju kojeg je sročilo nekoliko sati nakon očitovanja zlostavljane učenice je trabunjala o lošim zakonskim rješenjima, registru pedofila, nezainteresirano obećala „poduzimanje mjera i koraka“.
Kao lojalna stranačka vojnikinja čuvala je ministrica obraz svog stranačkog kolege. Kemal Ademović, bivši šef bošnjačke tajne policije u čije se vrijeme desilo niz nerazrješenih zločina, pokazao se do sada kao vrlo vješt i uspješan u zataškavanju skandala sa kojim ga se povezivalo. Nesuđeni ubica Edin Garaplija, bivši pripadnik AID-a, na sudu je svjedočio da je naredbe za kidnapiranje i likvidaciju Nedžada Herende, šefa terorističke jedinice „Ševe“ dobijao od svog pretpostavljenog Kemala Ademovića. Bivši direktor AID-a obuhvaćen je istragom oko mučke likvidacije svog zamjenika Nedžada Ugljena u ljeto 1996. godine. Kolika je bila Ademovićeva moć tih godina govori izjava koju je nešto kasnije policiji i tužiteljstvima dao Hasan Muratović, tadašnji predsjednik Vlade BiH. Nakon što se zainteresirao za istragu o ubistvu Ugljena, pisao je Muratović, posjetio ga je Kemal Ademović (zajedno sa još jednim utjecajnim SDA-ovcem generalom Fikretom Prevljakom) i poručio mu da se previše ne petlja i ne raspituje. Muratović je nakon toga, ispravno prepoznajući prijeteći karakter te posjete, tražio od Alije Izetbegovića da ga izmjesti iz zemlje i pošalje u ambasadu u Hrvatsku. Prije nekoliko godina iz Tužiteljstva BiH su stizale povjerljive informacije da je rasvjetljavanje atentata na Nedžada Ugljena pri kraju, međutim od tada se ništa nije pomjerilo, niti su podignute optužnice protiv odgovornih za taj zločin. Navodno su, tvrdi se, počinitelje i nalogodavace tog zločina zaštitile i prigrlile službe jedne moćne zapadne zemlje prepoznavajući u njima zahvalne buduće partnere.
Priznao samo sud partije
No, ovoga puta zataškavanje i oslanjanja na faktor vremena/ zaborava Kemalu Ademoviću nije uspjelo. Morao se žrtvovati zet da bi se zadržala kontrola stranke Naroda i pravde nad cjelokupnim sistemom obrazovanja u Kantonu Sarajevo, od Univerziteta i njegovog rektora Rifata Škrijelja pa do posljednjeg diplomiranog fiskulturnog nastavnika kojima su premrežili škole, fakultete, ministarstva. Morao je preko stranačkog saopćenja osuditi vraćanje presuđenog pedofila na posao u školi i usput otkriti da mu ovaj već pola godine nije zet.
Ovakav neočekivan obrat na vjetrometini je ostavio predsjednika sidikata u sarajevskim osnovnim školama Saudina Sivru, jednu rijetko rigidnu, anahronu i štetočinsku u pojavu, koji je k'o razjareni sivonja izletio pred rudo i stao u zaštitu nastavnika pedofila za kojeg je rekao da ga poznaje kao časnog i uglednog nastavnika. Potom se posuo pepelom objasnivši da nije imao sve neophodne informacije, niti sudsku presudu protiv dojučerašnjeg štićenika-pedofila.
Na kraju je, jučer poslijepodne, osramoćeni i presuđeni nastavnik podnio ostavku. Nije se to desilo zato što je zakonski, moralno i ljudski neodrživ njegov boravak među učenicima, nego zato što ga je jedna poltička stranka, spašavajući sebe i svog čelnika odlučila pustiti niz vodu. Čitav ovaj skandal je strašan i uznemirujući. Možda je najgore od svega saznanje da je cijeli sistem podešen tako da postoji milion pravnih i proceduralnih okolnositi i pogodnosti koji idu na ruku počiniteljima zločina, a skoro nijedna koja bi štitila dostojanstvo žrtve. Pedofile i kriminalce, pod pritiskom javnosti, medija i roditelja na kraju je smijenila ista ona politika koja ih je tu i postavila i nekoliko godina štitila. Kada je sin Kemala Ademovića prije godinu-dvije postavljen na visoku funkciju u Gradskoj Upravi Sarajeva, lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je kazao da je to logičan izbor jer je mladić genetski predodređen za velike poslove. Sve do jučer zlatni prah genetske predodređenosti i nedodirljivost štitio je i zeta-pedofila…
Centralna izborna komisija BiH oduzela je u četvrtak vijećnički mandat Anisu Kriviću, političkom direktoru Saveza za bolju budućnost BiH, saznaje Istraga.ba. Krivić je bio SBB-ov vijećnik u Općinskom vijeću Stari Grad Sarajevo. Odluka je donesena jednoglasno.
Kriviću je mandat oduzet zbog nespojivosti funkcija. Osim što je bio vijećnik, Krivić je istovremeno obavlja(o) i funkciju savjetnika dopremijera Federacije BiH Veska Drljače, što je, prema važećim zakonskim propisima, nespojivo.
Kako bi prevarili Centralnu izbornu komisiju BiH Drljača i Krivić su tokom provjera pokušali prikriti određene činjenice. Naime, kada je CIK uputio dopis Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike tražeći informacije da li je Krivić savjetnik ministra, Drljača je odgovorio da nije. CIK je, potom, uputio dopis Vladi Federacije BiH tražeći informaciju o Krivićevom angažmanu, nakon čega je odgovoreno da je on savjetnik dopremijera Drljače. Pojednostavljeno, SBB-ovi kadrovi u Vladi FBiH tvrde da Anis Krivić nije savjetnik ministra Veska Drljače već da je savjetnik federalnog dopremijera Veska Drljače.
Nakon što je pokrenut postupak, Krivić je na sve načine pokušavao izbjeći sankciju pa je tako u CIK dostavljao nepotpisana izjašnjenja kako bi se napravile proceduralne greške. Ipak, na kraju su prikupljeni svi dokumenti za izricanje sankcije.
Podsjećamo, Centralna izborna komisija BiH sredinom je maja oduzela i vijećnički mandat Krivićevom stranačkom kolegi Ismiru Juski zbog toga što je istovremeno bio vijećnik u Općinskom vijeću centar i savjetnik u Vladi Federacije BiH. CIK je utvrdio da se u ovom slučaju radi o “nespojivosti funkcija”. Jusko se, potom, žalio Sudu BiH koji je potvrdio odluku CIK-a. Skoro identična situacija je i sa političkim direktorom SBB-a Anisom Krivićem koji na ovu odluku Centralne izborne komisije ima pravo žalbe Sudu BiH.
Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.
Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.
Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.
Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.
Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.
Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.
Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.
“Miješanje visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini u Opće izbore koji su održani 2. oktobra 2022. godine je nečuveno. To je jedinstven slučaj”, piše u izdvojenom mišljenju troje sudija Ustavnog suda BiH koji su glasali protiv odluke da se odbije zahtjev Željka Komšića i Šefika Džaferovića kojim je tražena ocjena ustavnosti amandmana na Ustav FBiH koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Izdvojeno mišljenje potpisuju sudija Mirsad Ćeman, te međunarodna sutkinja iz Njemačke Angelika Nußberger i sudija iz Albanije Ledi Bianku.
Ovim je, faktički, potvrđeno ranije pisanje Istrage da je odluka donesena glasovima 4:3, nakon čega je predsjednica Valerija Galić iskoristila pravo duplog glasa. Dakle, za odbijanje Komšićevog i Džaferovićevog zahtjeva su glasali – Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko Knežević i sutkinja iz Švicarske Helen Keller, dok su protiv odbijanja zahtjeva bili Mirsad Ćeman, Angelika Nußberger i Ledi Bianku. Kompletnu odluku možete pročitati na ovom linku.
Sudije koje su bile protiv odbijanja su izdvojile mišljenje i u nastavku u cjelosti objavljujemo njihovo izdvojeno mišljenje koje je sastavki dio presude.
“U praksi Evropskog suda i Venecijanske komisije postoje predmeti vezani za promjene izbornih zakona koje su usvojene prije izbora ili poslije izbora Ali u konkretnom predmetu, Odluka visokog predstavnika kojom se donose amandmani na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine broj 06/22 i Odluka kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine broj 07/22 usvojene su usred izbornog procesa, nakon zatvaranja biračkih mjesta, a prije početka procedure brojanja glasova, u 19 sati na dan izbora.
Ustavni amandmani su objavljeni u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ i stupili su na snagu odmah, tj. u 19 sati na dan izbora. Izmjene i dopune Izbornog zakona stupile su na snagu prvog dana poslije njihovog objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, tj. 8. oktobra 2022. godine.
Većina je zaključila da su odluke visokog predstavnika u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Duplim glasom predsjednice Ustavnog suda postignut je neophodni kvorum za donošenje odluke u predmetu. Iako poštujemo argumente naših kolega, ne možemo ih slijediti.
Prema našem mišljenju, odluke visokog predstavnika krše član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Za nadležni Parlament bi tehnički bilo nemoguće da usvoji odluke o promjenama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u ovom konkretnom trenutku s obzirom na to da je zakonodavna procedura kompleksna i da zahtijeva vrijeme. Procedura jest i mora biti transparentna, mora se pripremiti unaprijed i o njoj se mora javno raspravljati. Parlament nikada ne bi mogao donijeti slične zakonodavne akte o izbornim reformama s takvim „efektom iznenađenja“ uvečer na dan glasanja, kao što su odluke visokog predstavnika koje su došle potpuno „iz vedra neba“ za svakoga.
Ipak, visoki predstavnik može da djeluje u takvom trenutku na osnovu tzv. bonskih ovlaštenja. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, njegove odluke zamjenjuju redovne zakonodavne akte. Međutim, to znači da, na koji god način da su odluke usvojene, one moraju biti u skladu s Ustavom i međunarodnim standardima u onoj mjeri u kojoj se primjenjuju.
Želimo naglasiti da od samog početka pretpostavljamo da je visoki predstavnik djelovao s namjerom da prevaziđe ustavnu blokadu koja je postojala u Bosni i Hercegovini (u entitetu Federacija BiH) već nekoliko godina. Kako su politički pregovori o usvajanju izborne reforme propali, te nije bilo moguće navrijeme postići kompromis prije izbora, visoki predstavnik je nametnuo model koji je trebao, po njegovom viđenju, da bude prihvatljiv za sve. Ipak, mi ne dijelimo stav većine da je, iako uistinu teška, politička evolucija u Bosni i Hercegovini opravdavala kršenje najosnovnijih standarda pravičnih i transparentnih izbora, s obzirom na to da se, kako se obrazlaže, radilo o „manjem zlu“. Prema našem mišljenju, povjerenje u pravične izbore, koji se uređuju zakonom, važnije je od (djelimičnog) rješenja prolazne krize, tim više jer uspjeh nametnutog rješenja nije uopće zagarantiran.
II) Premise odluke većine
Odluka većine je zasnovana na pet premisa koje mi ne možemo da prihvatimo.
Kao prvo, odluka većine je zasnovana na ideji da promjena izbornih pravila neposredno prije ili
poslije izbora ne bi bila suprotna per se članu 3. Protokola broj 1. U vezi s tim, većina se poziva na sudsku prasku Evropskog suda u predmetima Lykourezos protiv Grčke i Gruzijska laburistička partija protiv Gruzije. Međutim, smatramo da ta sudska praksa nije primjenjiva na konkretni predmet. Oba predmeta se tiču potpuno različitih situacija – predmet Lykourezos tiče se diskvalifikacije izabranog kandidata na osnovu sudske presude tri godine nakon izbora, a predmet Gruzijska laburistička partija odnosi se na dilemu oko obaveze ispravljanja očitih nedostataka u popisima birača prije izbora u vrlo kratkim rokovima u „postrevolucionarnoj“ političkoj situaciji. Načela koja su navedena u tim predmetima nisu primjenjiva na konkretni predmet.
U stvarnosti, Sud nikada nije odlučivao o miješanju u izbore za vrijeme izbornog procesa koji je u toku, tj. između neposrednih i posrednih izbora. Kao što je već spomenuto, takvo miješanje je nečuveno i ne bi se moglo desiti u pravnom sistemu u kojem zakone usvaja samo Parlament a ne visoki predstavnik.
Drugi glavni argument u odluci većine je razlika između neposrednih i posrednih izbora. Na njih se gleda kao na odvojena pitanja a ne kao na jednu cjelinu. Zbog toga, prema stavu većine, promjena pravila nakon neposrednih izbora, koja ima neposredni učinak na posredne izbore, nije relevantna. Pretpostavka je da povjerenje biračkog tijela nije poljuljano promjenom pravila usred procesa izbora, s obzirom na to da birači nisu mogli ni na koji način imati direktan utjecaj na ishod izbora u Dom naroda, te na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH. Prema toj viziji, pravo na glasanje nužno ne uključuje pravo da se zna kako će glasovi biti korišteni u propratnom procesu, a posebno koliko će predstavnika konstitutivnih naroda i Ostalih te koliko će predstavnika iz kojeg kluba biti poslano u Dom naroda na osnovu izbora u kantonalna zakonodavna tijela i koja procedura se mora slijediti u slučaju da nema delegata u kantonalnim zakonodavnim tijelima ili da nema izabranih delegata iz reda jednog ili više konstitutivnih naroda ili iz reda Ostalih.
„Pravo da znaju unaprijed“ nije uskraćeno samo biračima, nego i političkim strankama, iako one nužno moraju da razvijaju strategije za neposredne izbore nakon kojih slijede posredni izbori i moraju da uzmu u obzir cjelokupan izborni proces kako bi bile uspješne.
Naše mišljenje je, međutim, da se neposredni i posredni izbori moraju posmatrati zajedno kao cjelina. Demokratski legitimitet predstavnicima u Domu naroda, kao i predsjedniku i potpredsjedniku Federacije BiH daje se na osnovu lanca izbora – jedni zavise od drugih, neposredni i posredni izbori su neodvojivo povezani.
Izraz „slobodna volja naroda“ znači da oni koji glasaju znaju ustavna i zakonodavna pravila cjelokupne „igre“ a ne samo pravila prvog koraka u igri. Ono što se naziva „informiranim pristankom“ u drugim okolnostima primjenjuje se i na demokratske izbore.
Kao treće, iako većina prihvata, na osnovu presude u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, da je član 3. Protokola broj 1 u potpunosti primjenjiv na izbore u Dom naroda, tim članom se pravi razlika između načela primjenjivih na neposredne i posredne izbore.
Mi ne prihvatamo to tumačenje prakse Suda. Prema našem mišljenju, sva načela koja je razvio Evropski sud u odnosu na pravo na slobodne izbore primjenjuju se u potpunosti u slučaju izbora u Dom naroda u Bosni i Hercegovini, čak i ako su izbori „posredni“.
Prilikom razvoja načela izborne sudske prakse prema članu 3. Protokola broj 1, a naročito u odnosu na trenutak izmjena izbornih zakona, Evropski sud je dosljedno upućivao na Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima koji je razvila Venecijanska komisija. Ne postoji ništa u sudskoj praksi Evropskog suda ili u Kodeksu Venecijanske komisije što bi sugeriralo da se ta načela ne primjenjuju na neposredne izbore. Stoga, ne možemo se složiti s mišljenjem većine da se načela Kodeksa Venecijanske komisije „isključivo odnose na neposredne, ali ne i na posredne izbore“. To je tim više tačno u mjeri u kojoj se Kodeks odnosi na osnovna načela vladavine prava.
Kao četvrto, odlukom većine se umanjuje značaj promjena koje se uvode odlukama visokog predstavnika.
Međutim, mišljenja smo da su promjene značajne. Izmjenama i dopunama izbornih pravila, kako na ustavnom tako i na zakonodavnom nivou, mijenja se, između ostalog, broj mandata u Domu naroda Federacije BiH, broj delegata koji se biraju iz kantonalnih skupština, te se utječe na broj delegata koji su potrebni za predlaganje i postavljanje nosilaca izvršne vlasti. Takve promjene nisu tehničke prirode nego se tiču „osnovnih elemenata izbornog sistema“. U tom kontekstu potrebno je poštovanje načela stabilnosti izbornog sistema. Dakle, načelo stabilnosti izbornog zakona iz Kodeksa Venecijanske komisije, prema našem mišljenju, u potpunosti se odnosi na konkretni predmet.
Kao peto, većina smatra da Ustavni sud nema nadležnost da utvrdi rokove visokom predstavniku za donošenje obavezujućih odluka jer bi to izašlo van okvira teorije funkcionalne dualnosti. Istovremeno, Ustavni sud prihvata da analizira tvrdnju podnosilaca zahtjeva da trenutak donošenja odredbi nije u saglasnosti sa stabilnošću izbornog sistema. Prema našem mišljenju, to je nepomirljiva protivrječnost. Mišljenja smo da trenutak izmjena i dopuna izbornih zakona čini suštinski dio zahtjeva vladavine prava te tako u potpunosti spada u nadležnost Ustavnog suda.
III) Povreda stabilnosti izbornog zakona i načela vladavine prava
Prema našem mišljenju, načelo stabilnosti izbornog zakona koje je dio načela vladavine prava narušeno je odlukama visokog predstavnika, s obzirom na to da su one usvojene i da su stupile na snagu za vrijeme izbornog procesa koji je bio u toku.
Prema Venecijanskoj komisiji, „istinski demokratski izbori mogu se održati samo ako su ispunjeni određeni osnovni uvjeti demokratske države koji se zasnivaju na vladavini prava, kao što su osnovna prava, stabilnost izbornog zakona te djelotvorne proceduralne garancije“.
Evropski sud je precizirao i da miješanje u pravo na glasanje mora biti u saglasnosti s „načelom vladavine prava te općim ciljevima Konvencije“ i da je vladavina prava jedan od „temelja djelotvorne i smislene demokratije“.
Glavni elementi načela vladavine prava uključuju predvidljivost i stabilnost zakona. Ta načela su od naročite važnosti u izbornim pitanjima kao što je to naglasio Evropski sud u svojoj praksi prema članu 3. Protokola broj 1.
Podsjećamo da su osporeni ustavni amandmani stupili na snagu 2. oktobra 2022. godine, tj. nakon objavljivanja na zvaničnoj stranici Ureda visokog predstavnika, a Izmjene i dopune Izbornog zakona stupile su na snagu prvog dana nakon njihovog objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, tj. 8. oktobra 2022. godine.
Za takve promjene, na dan izbora, nenajavljene i nepredvidljive za nadležne javne institucije, političke stranke i birače, tj. za sve aktere koji su uključeni u izborni proces, ne može se smatrati, prema našem mišljenju, da su u saglasnosti s kriterijima stabilnosti izbornog zakona.
Smatramo bitnim napomenuti u ovom smislu, te kao odgovor na argument većine, da se načelo vladavine prava ne može primjenjivati u smanjenom obliku i prilagođavati konkretnim političkim okolnostima. Naprotiv, suština načela vladavine prava mora uvijek biti zagarantirana. A dio suštine jest aspekt predvidljivosti.29 Ukoliko nije moguće postići „apsolutnu predvidljivost“, kao što tvrdi većina,u slučaju kada se vrše značajne promjene Ustava i izbornih zakona u samom trenutku zatvaranja biračkih mjesta, radije bismo govorili o „apsolutnoj nepredvidljivosti“, te stoga i anatemi za vladavinu prava.
I dok se čini da je većina sklona da opravda miješanje u svjetlu konkretne situacije u Bosni i Hercegovini, mi smo mišljenja da takvo značajno odstupanje od načela vladavine prava predviđenog Ustavom i Evropskom konvencijom ne može biti opravdano u situaciji u Bosni i Hercegovini, čak je može zakomplicirati. Ne može nikada biti opravdano.
Iz ovih razloga glasali smo za utvrđivanje povrede načela stabilnosti izbornog sistema, te time i načela demokratije i vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povrede člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Na kraju posebno naglašavamo da, s obzirom na razloge zbog kojih smatramo da su odlukama visokog predstavnika učinjene navedene povrede Ustava i Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u ovom izdvojenom mišljenju se nismo osvrtali na neka druga konkretna sporna pitanja koja su podnosioci zahtjeva za ocjenu ustavnosti potencirali (npr. nedosljedna primjena rezultata popisa stanovništva iz 1991. odnosno 2013. godine itd.) jer to nije bilo neophodno.
Potpredsjednik Ćeman još dodaje da je ranije, tj. prije odluke o meritumu zagovarao i glasao za donošenje privremene mjere u ovom predmetu, međutim, to nije prihvaćeno”
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
