Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Uoči glasanja o povjerenju Vladi Dritana Abazovića: Bitka za srpski svet dobija se i gubi u Crnoj Gori

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Srpski ministar odbrane Aleksandar Vulin često ponavlja da će se nacionalno pitanje Srba riješiti tek kroz realizaciju projekta “srpski svet”. Njegov mentor Aleksandar Vučić toj sintagmi dao je nešto beningniji, čak i milozvučniji naziv Otvoreni Balkan, uz terciranje i asistenciju svog partnera Edija Rame. U suštini, radi se o istom sadržaju u drugom pakovanju.

    Šta je zapravo srpski svet, o kome Vulin govori, a Vučić praktično radi?

    Da se odmah razumijemo, prevashodno je ovdje riječ o teritorijama, pa tek onda o ljudima, koji u konkretnom slučaju samo služe da bi se potvdila stara maksima “čije ovce njegova je i livada”. Srpske nacionaliste ne zanima kakva je, već kolika je država, još manje ih zanima kako se u njoj živi, već kakav je njen etnički sastav. Otuda bi zamišljeni “srpski svet” obuhvatao 12% teritorije Kosova (četiri opštine na sjeveru), 49% Bosne i Hercegovine i 100% Crne Gore. Dakle, cijela država, uz Srbiju kao pijemonta ovog jednonacionalnog okupljanja. “Srpski svet” bi se tako prostirao na površini od 119.000 km2. To bi bilo manje od nekadašnjeg Dušanovog carstva (250.000km2), ali značajno više od teritorija koje su bile u sastavu Kneževine i Kraljevine, a svakako više i od današnje Srbije. Pošto je Vučić opsjednut sa svojim zapadnim susjedom, s pravom bi mogao da kaže da je “srpski svet” dva puta veći od Hrvatske (56.594). A što je njemu još i važnije, njegovi propagandisti bi ga vrlo brzo uspoređivali sa carom Dušanom. Znam da zvuči šašavo, ali samo onima koji nikad nisu gledali Pink ili Happy TV. Osim toga,Vučić je predano radio na ostvarenju ove velikodržavne ideje.

    Tako je svojevremeno sa Tačijem već dogovorio razmjenu teritorija između Srbije i Kosova, koju je Tači eufemistički zvao korekcijom granica, a koja je podrazumijevala da Kosovu pripadnu dvije opštine na jugu Srbije, a zauzvrat bi Srbija dobila 4 opštine na sjeveru Kosova. Dobar dio međunarodne zajednice je načelno podržao ovakvo rješenje, ali se tome, neočekivano, usprotivila Angela Merkel, pa su tako Tači i Vučić ostali bez Nobelove nagrade za mir, kojoj su se potajno nadali. I ovo djeluje blesavo, a ko ne vjeruje neka pita saradnike njemačke kancelarke, koji su bili uključeni u ovaj pregovarački proces. To je, inače, bila jedina pozitivna stvar koju je Merkel uradila za zapadni Balkan, jer je ona glavni krivac za minimizaranje problema i njihovo guranje pod tepih, a naročito za podršku stabilokratiji i autokratama u regionu. Bez obzira sto je dogovor sa Tačijem propao, Vučić će i dalje koristiti i instrumentalizirati Srbe na Kosovu sa ciljem da stvori tamošnju Republiku Srpsku ili kao ulog za neku buduću teritorijalnu trgovinu. Vojno osvajanje sjevera Kosova i priključenje Srbiji je malo vjerovatno, zbog prisustva KFOR-a.

    U BiH Vučić ima nešto bolju situaciju, jer je Dejton Srbima dao teritoriju, a bosanskoj državi oduzeo funkcionalnost. Dok srbijanski predsjednik ponavlja da nikada neće ljetovati u Hrvatskoj, Srbi i Hrvati u BiH se ponašaju kao rođena braća u podjeli zemlje. Na ruku im ide i međunarodna zajednica, što činjenjem, a više nečinjenjem i neznanjem. Dok god razni Eskobari tvrde da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem na Balkanu, nacionalisti svih boja mogu zadovoljno da trljaju ruke i dovršavaju svoj prljavi posao. Ali, ima nešto što im sreću kvari. Ruska agresija na Ukrajinu razotkrila je i destabilizirajuću ulogu Moskve u regiji, a kao platforma za te aktivnosti koristi se Srbija i Republika Srpska. Dodikov separatizam, u praktičnom smislu, odgođen je za neka bolja vremena, zbog promjene Putinovih prioriteta i odluke da “denacifikuje Ukrajinu”. Dodiku sada preostaje da čeka Trampa ponovo u Bijeloj kući, da se Orbani razmnože i po drugim zemljama EU, ili da se sama Bosna raspadne zbog konstrukcione nefunkcionalnosti. Zato je najrealniji status quo, Bosna na broju, ali i nacionalisti siti.

    Sa Crnom Gorom stvari stoje nešto drugačije. Sa njom, u sastavu “srpskog sveta”, Srbija dobija izlaz na more i ulaz u završnu fazu realizacije ovog velikodržavnog projekta. Bez Crne Gore on ostaje samo kao toksična ideja ljudi sa opasnim namjerama. Ali ništa više od toga. U Crnoj Gori teško je izvodljivo da se formira neka SAO ili Republika Srpska koji bi bili deo “srpskog sveta”. Samo cijela Crna Gora može biti u sastavu proširene Srbije. A to znači da na vlast mora doći neki crnogorski Lukašenko i partije za koje je Beograd i dalje glavni grad. Poslije 30.avgusta 2020. godine činilo se da sve ide na ruku kreatorima srpskog svijeta. Sto je najtragičnije, imali su i podršku većeg dijela međunarodne zajednice, koja je smatrala da je dobro za demokratiju da se jedan režim smijeni posle višedecenijske vladavine. Po cijenu da na vlast dođu okorjeli nacionalisti, klerikalci, četničke vojvode i vojvotkinje, lažni ekolozi i autentični saradnici stranih službi. Vućić je procijenio da je suviše rizično da sa Krivokapićem krene u proces institucionalnog približavanja dvije države.

    Prvo, što je on bio izbor Amfilohija, a samim tim nije mu lično blizak, a drugo što bi pod Krivokapićevim vođstvom taj proces izazvao političku reakciju suverenističkog bloka i dodatnu nacionalnu homogenizaciju Crnogoraca. Otuda je Vučic birao novog premijera u liku Dritana Abazovića.

    “Nije svoj”, a njegov je. Ima međunarodnu podršku, a nema glasove. Mrzi Đukanovića, a voli vlast više nego sebe. Ne zna šta je država, a zna koga treba da uhapsi. Za njega su Mandić i Knežević demokrate, Konjević i Krivokapić ekstremisti, a Damir Šehović crnogorski Šešelj. Fotorobot Vučićevog potrčka u Crnoj Gori, sa zadatkom da potpiše Temeljni ugovor, zaustavi zemlju na putu ka EU i uvede je u Vučićev i Ramin otvoreni Balkan, čitaj srpsko-albanski svijet.

    Bez obzira da li će pasti Abazovićeva vlada, opasnost za Crnu Goru nije prošla. Beograd ovu borbu vodi prividno političkim i demokratskim sredstvima, pomažući svoje favorite i marionete u osvajanju vlasti, pri tom koristeći medijsku, finansijsku, obaveštajnu, crkvenu infrastrukturu u drugoj državi.

    Međunarodna zajednica mrtvijem snom spava, ne želeći da prizna svoju kratkovidost iz 2020. godine. Amerikanci čak i dalje podržavaju otvoreni Balkan, iako je to drugi naziv za zatvorene Veliku Srbiju i Veliku Albaniju. Priznati svoje greske i stvari nazvati pravim imenom, značilo bi da nešto konkretno i preduzmete. A za to današnji svijet nije spreman. Najveću grešku koju može da napravi Crna Gora je da ima od takvog svijeta velika očekivanja. To ne znači da se treba konfrontirati ili, što je još gore, samo izolovati, već naprosto, realno sagledavati svoj položaj i novu normalnost u međunarodnim odnosima. A ta normalnost prednost daje samo jačima i onima koji mogu da stvaraju probleme. Ukoliko ste mala zemlja, snažni možete biti ukoliko maksimalno iskoristite demokratski potencijal društva i svakog pojedinca u njemu i stavite ih u funkciju odbrane njene nezavisnosti. Umjesto anemičnih saopštenja, praznih izjava i ratobornih objava na društvenim mrežama, potrebna je organizovana i osmišljena politička akcija primjerena vremenu.

    Da je Dritan Abazović svaki dan potpisivao po jedan Temeljni ugovor i dalje bi više ljudi bilo u jednom podgoričkom kafiću, nego na eventualnim demokratskim protestima na ulici. Dok je god tako, odnosi snaga se neće promijeniti, niti će nas svijet gledati drugačije. Čini se da ni u Crnoj Gori, ni u regiji, nisu svjesni da “srpski svet” pada ili se diže upravo u ovoj državi.

    (Tekst je izvorno objavljen na portalu Gradski.me, a prenio ja ga politicki.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: BiH ima prijetelje

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Kada smo, negdje u drugoj polovini septembra, krenuli u realizaciju našeg projekta Ja bih BiH, politički lideri u našoj zemlji čekali su Matthewa Palmera, specijalnog izaslanika State Departmenta zaduženog za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini. Palmer je došao i otišao, spominjali su se tobožnji pomaci pa su ga ovdašnji politički lideri tobože s nestrpljenjem ponovo očekivali, onda se uoči njegova drugog dolaska pojavio tobožnji plan međunarodne zajednice koji je potpuno obesmislio takozvanu novu rundu razgovora, pa smo danas tobože u nerazrješivom političkom čvoru. Istom onom kojem svjedočimo godinama, ali zbog kojeg Federacija još ima Vladu iz prethodnog mandata. U međuvremenu, zemlja je tonula u sve dublju krizu: Milorad Dodik, lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva, i Palmerov je dolazak i svu posvećenost izbornim reformama koristio za svoje političke performanse, obećavajući iz dana u dan sve manje Bosne i Hercegovine i sve više nemira – da ne kažem rata – u regionu. Dragan Čović i Bakir Izetbegović ni Palmerov dolazak nisu doživjeli kao rijetku priliku da se nađu u istoj prostoriji, za takav pothvat trebalo je da se pojavi viši politički savjetnik Antonyja Blinkena, državnog sekretara SAD-a, koji je prošle sedmice uspio čak i da ih okupi za istim stolom. Jest da je povod bila večera, no ako je suditi po dužini njezina trajanja, a još i više po njihovim istupima nakon deserta, nikome nije naročito prijala. Na meniju, barem po onom što novinari znaju, nisu bile izmjene Izbornog zakona, naprosto se razgovaralo o njihovim potrebama, da ne kažem obavezi da se konačno pomaknu s mrtve tačke da bismo naredne 2022. dočekali izraze demokratske volje birača s nešto više nade da odmah po objavi rezultata upravo oni neće biti korišteni za nove blokade zemlje.

    Druga priča

    Da Izborni zakon BiH treba promjene, znamo još od vremena kada je donesen, a njegove diskriminatorske odredbe i obavezu njegovog reformiranja tokom godina nametnule su i presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga: pored konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka, pravo da budu birani valja obezbijediti i svim ostalim, Jevrejima, Romima, čak i Bosancima i Hercegovcima, jer ko se god ne izjašnjava kao jedan od tri konstitutivna – Ostali je. No, paradoks je da ni svi konstitutivni – uprkos zakonu koji je jasno izjednačio prava Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom teritoriju BiH – u izbornom procesu nisu jednaki. Srbi iz Federacije uopće ne dolaze u obzir za kandidaturu u državno Predsjedništvo, a ko god se iole pozabavio kantonalnim ustavima, uvjerio se u to da tamo nisu ni slovo na papiru. Zanimljivo, Srbi iz Federacije već tradicionalno najlošije stoje u onim kantonima u kojima vlast dirigira HDZBiH, inače u ovom mandatnom periodu najbliži partijski partner SNSD-a. HDZBiH se pak ne libi apsolutne blokade svih federalnih procesa upravo zbog dubokog Čovićevog nezadovoljstva da se Željko Komšić, koji ne zadovoljava niti jedan HDZ kriterij za Hrvata, ipak osjeća Hrvatom i kao takav se ne samo kandidira već i dobija izbore. Intenzitet kojim HDZBiH progoni Komšića prihvaćen je i u zagrebačkim predsjedničkim dvorima, jednako kao što Dodikov secesionizam ima trajnu i nepodijeljenu podršku srbijanskog vrha. SDA se pak ponaša kao da njezin lider Bakir Izetbegović nije dogovarao koaliciju sa Čovićem i Dodikom, čak im ustupcima pomagao da u domovima naroda dobiju realne mogućnosti realiziranja svojih prijetnji blokadama. Izetbegović se danas, kada je SDA izgubila svaki kapacitet koaliranja, sjetio građana, pa zagovara širi probosanski front u kome nikako da popuni nedostajuće praznine. Štaviše, nerijetko se doima da upravo SDA zloupotrebljava Demokratsku frontu, kojoj se sigurno ima šta zamjeriti, ali joj se nikada ne može prigovoriti temeljna građanska postavka jednakosti baš svih i na svakom mjestu.

    Posve je druga priča apsolutno odsustvo svake suradnje između građanskih i lijevih partija, čak se ne može govoriti ni o suradnji opozicije jer se s godinama iskristaliziralo da je jedina ambicija opozicionih stranaka da naprosto svojim kadrovima zamijene postojeće vladare. Iz perspektive obična čovjeka to se već odavno razumije kao sjaši kurta da uzjaše murta jer niko nije toliko slijep pored očiju pa da ne vidi bahatost i razmetljivost ne samo porodičnih dinastija na vlasti već i njihovih najbližih pobočnika. Kao najlakši recept za vlastiti opstanak lideri nacija prepoznali su blokadu izbornih reformi, naprosto zato što ona ostavlja dovoljno prostora da se zaklinju u svoja nacionalna bića, da se ufaju u odbrane naroda i njihovih prava sve mantrajući o ugroženosti. Mali eksperiment lako dokazuje ovu prevaru: zna li iko od nas ijednog većeg esenesdeovca, hadezeovca ili esdeaovca koji razmišlja hoće li imati para do kraja mjeseca, kako će djecu poslati u školu i gdje će se liječiti? No, zato znamo svi da ova vrsta svađa i blokada ne bi ni bila moguća da je na stolu – recimo – reforma zakonodavstva koja bi omogućila borbu protiv korupcije. A to je ustvari ključ: izborne reforme za cilj imaju i moraju imati eliminaciju diskriminacije osnovnog ljudskog prava. Da bi svako imao pravo da bira i šansu da bude izabran. Da bismo se mogli reformirati dalje i boriti za ostala prava.

    U Specijalu Oslobođenja objavljenom prošlog vikenda okupili su se eminentni stručnjaci, univerzitetski profesori, poznavatelji ovdašnjih prilika s različitim planetarnim adresama: Neven Anđelić, Dejan Jović, Armina Galijaš, Nebojša Vladisavljević, Joseph Marko, Nevenka Tromp, Eric Gordy, Francesco Palermo, Jessie Barton Hronešová, Mareike Fröhlich, Jens Woelk, Christophe Solioz, Florian Bieber, Petra Roter, Soeren Keil, Kenneth Morrison, Chiara Milan, Marika Djolai, Jelena Džankić i Mladen Mrdalj. Svi oni imaju respektabilne biografije, cijenjeni su i uvaženi od svojih kolega i niko od njih nema domaće partijske knjižice. Ali imaju – i ne kriju da imaju – empatije spram običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, naše dugogodišnje zajedničke patnje i višedecenijske blokade u kojoj nas drže naši vladari naroda i njihovi prijatelji iz međunarodne zajednice.

    U svojim tekstovima oni nude rješenja, potpuno sigurni da moderna nauka ima dovoljno formula koje će omogućiti da svi budemo jednaki pred zakonom u svakom dijelu BiH. Idu i korak dalje: predlažu opcije koje će spriječiti naredne blokade i pokrenuti vlasti da se suoče sa biračima kojima su dužni isporučiti mir, stabilnost zemlje, ekonomski i svaki drugi prosperitet. I niko, baš niko od njih ne pati za našim vajnim vladarima, no ne kriju tugu što zemlja s ovakvim privrednim potencijalom i resursima za svoj najpoznatiji izvozni proizvod ima mlade i pametne ljude. Koji bježe stampedom od neprilika na domaćem tlu i traže sreću u svijetu u kome neće biti konstitutivni, već će biti obični građani, ali sigurno manje ugroženi nego što su ovdje, gdje su svi zabrinuti za nas dok nam ugrožavaju živote i goli opstanak.

    Prijeko potrebna lekcija

    Namjerno ne pišem o rješenjima koja nude, ostavljam ih domaćim ekspertima – a sigurna sam da ih ima, samo im nedostaje lična i partijska hrabrost – da o njima razmisle, odvagaju ih i pretoče u rješenja oko kojih se može postići zdrav konsenzus. Ostavljam ih i međunarodnim emisarima, s nadom da će razumjeti koliko su temeljna ljudska prava daleko od podrške lex Čoviću ili udvaranju Memorandumu SANU 2. Za miran Balkan neophodna je mirna Bosna i Hercegovina, a mirnoj BiH treba posve drugačiji pristup od ispraznih pogađanja s nacionalistima koji niti žele da razgovaraju niti su spremni da čuju ikoga do sebe same. Želim samo da još jednom zahvalim našim autorima, koji će se već danas zoom-okupiti, a o čijim će stavovima i tekstovima i narednih dana biti sigurno debate, s obzirom na to da ćemo ih podijeliti na našim portalima i društvenim mrežama kako na domaćim tako i na engleskom jeziku. Spremnošću da svoje znanje i stavove izlože domaćoj i međunarodnoj javnosti, intelektualnom hrabrošću da se suprotstave važećim matricama, pokazali su ne samo svoje prijateljstvo spram BiH već i svoju ljudsku riješenost da čovjeka (sa)čuvaju na pijedestalu vrijednosti. Što je prijeko potrebna lekcija koju i mi moramo naučiti.

    Wagnerovci pozvali “patriote iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske”: “Idemo da oslobodimo Jarinje”

    Piše:
    Redakcija
    -

    U novembru ove godine Srbin Damnjan Knežević je boravio u Wagner centru u Rusiji.

    “Meni je čast što sam ovdje”, govori Knežević na na snimku koji je objavljen 29. novembra povodom njegove posjete Wagner centru u Rusiji.

    Damnjan Knežević je jedan od vođa desničarske organizacije Narodna patrola iz Srbije. Na snimku iz Wagner centra pojavlju još i Zoran Lekić i Aleksandar Lisov, koji je početkom decembra predstavljen kao ideolog i voditelj  PMC Wagner centra – ANO Rusko-srpski kulturno-informativni centar prijateljstva i saradnje Orly u Beogradu.

    Nepuni mjesec nakon posjete Wagner centru, Damnjan Knežević je pozvao Srbe da krenu u oslobađanje Jarinja.

    “U ovom trenutku da vidimo koliko je ljudi spremno da ide na Jarinje i da probamo da oslobodimo  taj prolaz”, kazao je Knežević u audio poruci koju je objavio Agim Musliu, direktor Instituta za studije hibridnog ratovanja “HOBOTNICA” sa Kosova.

    Musliu za Istraga.ba kaže da je situacija na sjeveru Kosova veoma teška, dok saradnik Istrage Gynen Venhari kaže da bi određene grupacije povezane sa Ruskom Federacijom mogle organizirsati paljenje “graničnih prelaza” na Kosovu.

    Istraga.ba je u posjedu video na kojem se vidi nekoliko osoba sa automatskim oružjem. Snimak jem tvrde naši izvori, nastao na sjeveru Kosova.

    “Nedaleko od barikáda na kojima se nalaze civili, postoje i punktovi na kojima se nalaze naoružane osobe spremne da svakog trenutka zapucaju”, kazao je izvor Istrage za sjevera Kosova.

    Podsjećamo, 9. decembra ove godine na sjeveru Kosova nepoznate osobe su, pucajući iz automatskog oružja, ranile pripadnika kosovske policije. Prije sedam dana, također nepoznate osobe su bacile i šok bombu na vozilo EULEX-a koje je patroliralo na sjeveru Kosova. Sada se očekuju i veći incidenti. Za danas (nedjelja, 18. decembar) najavljeno je preuzimanje prijelaza Jarinje.

    “Srpski rodoljubi iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske pozivaju vas na zbor na Jarinju. Ne dozvolimo da braća i sestre ostanu sami u okruženju#, piše u pozivu objavljenom na društvenim mrežama desničarskih organizacija iz Srbije.

    Damnjan Knežević je, rekosmo, jedan od organizatora. On je, kako smo već naveli, krajem novembra boravio u Wagner centru u Rusiji, a nakon njegove posjete, objavljena je informacija da ce i u Beogradu biti otvoren Wagner centar.

    “Žurimo da vam predstavimo novog rezidenta PMC Wagner centra – ANO Rusko-srpski kulturno-informativni centar prijateljstva i saradnje Orly. Ideolog i voditelj Centra je Aleksander Lisov“, objavljeno je tada na platformi Telegram.

    Od 2017. godine Lisovu je zabranjen ulazak na Kosovo.

    Kolumna Vildane Selimbegović:Razbijanje BiH nije samo balkanski rat, a Escobar je, čini se, iznenadio i samog sebe…

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Gdje je Bosna i Hercegovina nakon još jednog kruga razgovora o izmjenama izbornog zakonodavstva i samim tim neophodnim ustavnim reformama? Šta nam je novo donijela diplomatska ofanziva međunarodnih predstavnika koji su se našom zemljom bavili i u Sarajevu i u Zagrebu, ali i Washingtonu? I ono najvažnije: jesmo li korak bliže ratu ili miru? Da krenemo od ovog posljednjeg: ako je suditi po intervjuu za Glas Amerike i uvodnom izlaganju Billa Keatinga, demokrate iz Massachusettsa, koji je predsjedavao Pododborom američkog Kongresa pred kojim je organizirano saslušanje o američkom angažmanu na Balkanu, SAD su uvjerene da u ovom času prijetnja još uvijek nije vojna, ali je više no jasno da se problemima koji atakuju na mir niko ne želi baviti i još jasnije da su najveća opasnost po cijeli region eskalirajuće antidejtonske akcije lidera SNSD-a Milorada Dodika, inače člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Keating vjeruje da se SAD trebaju aktivno uključiti u suprotstavljanje ne samo Dodiku već i sličnim budućim dodicima, a jedini saslušani Gabriel Escobar, američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, u odgovorima je – čini se – iznenadio i samog sebe, energičnim stavom da sa partnerima iz Evropske unije radi na uspostavljanju sankcija protiv destabilizirajućih Dodikovih akcija.

    Produženje agonije

    Escobar je samo koji dan ranije ponavljao briselsku mantru kako sankcije nisu rješenje i da je na sceni faza pregovaranja, no očito je shvatio da i sama najava pogađanja pogoduje novim eskalacijama. Uostalom, argumenata za ovu tezu ne manjka i Dodik ih daje takoreći svaki dan: i posljednju diplomatsku ofanzivu američko-evropskih izaslanika ispratio je nedvosmislenom porukom s Pala, gdje je Glavni odbor SNSD-a usvojio Deklaraciju koja ne ostavlja prostora za dileme. Najavljujući novu posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske (15, 16. i 17. novembar) za koju Vlada RS-a sprema set zakona “vraćanja nadležnosti” na entitet, Dodik je promovirao Deklaraciju svoje partije čija je poruka više no jasna – ukoliko ne dobije svoje (para)vojne formacije i pravosuđe, Republika Srpska će aktivirati pravo na samoopredjeljenje, a ako, pak, dobiju svoje vojne i pravosudne institucije, državnim organima će silom biti zabranjeno djelovanje na teritoriji RS-a. Da bi koliko-toliko ublažio vlastitu retoriku, dan kasnije se vratio na posao u Predsjedništvu BiH, susreo se s Matthewom Palmerom, američkim specijalnim izaslanikom za izborno zakonodavstvo u BiH i direktoricom pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst te ih uvjeravao kako su svi drugi krivi (samo jedan ne) i kooperativno obećavao podršku RS-a “svemu što se dogovori u Federaciji”. Istu poruku – u Dodikovo ime – i javnosti i diplomatama prenio je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, hineći da je riječ o Dodikovoj kooperativnosti i tobože ne shvaćajući da njegov partner za razbijanje zemlje i na ovaj način želi betonirati vlastiti stav o “međudržavnoj” entitetskoj suradnji.

    Ako je – a čini se da jeste – Palmer odlično razumio dodikovštinu, Angelina Eichhorst se potrudila da oživi slike Catherine Ashton, koja je svojevremeno prošetala Sarajevom i otišla u Banjaluku da Dodiku isporuči obustavu svake reforme u pravosuđu i tako produži agoniju cijele Bosne i Hercegovine. Zauzvrat je on nekoliko mjeseci šutio o otcjepljenju i u ladicu smjestio već provedeni referendum. Kao baronesa Ashton i direktorica Eichhorst je nastojala minimizirati problem, usput javno obećavajući kako sankcija neće biti. A da su sankcije zapravo jedino čega se Dodik plaši i – da budem posve precizna – da on odlično zna s koje adrese i mogu doći, pokazuje i zanimljiv dopis koji je u Bruxelles uputio još bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je, objavili su to Oslobođenje i Istraga, 17. maja ove godine zatražio od Evropske unije i Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, zabranu putovanja u EU i zamrzavanje računa nekoliko zvaničnika RS-a, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. “Duboko uvjeren”, pisao je Inzko, “da bi konkretne evropske sankcije imale ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidejtonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”, otišao je iz BiH ne dobivši odgovor. Više izvora je našim kolegama koje su provjeravale autentičnost dokumenta ne samo potvrdilo pismo već su i uz molbu da ostanu anonimni priznali da je, kad i Borrell, za zahtjeve saznao i Dodik. Nisu kazali ko to direktnom podrškom lideru SNSD-a zapravo radi na ponovnom otvaranju balkanskih frontova, no dovoljno je zaviriti u RS-ov najnoviji izvještaj upućen Generalnoj skupštini UN-a pa se sve samo kaže. Kao što već dugo znamo, iako visoki predstavnik u BiH Savjet sigurnosti UN-a redovito izvještava o stanju u našoj zemlji, od početka realizacije plana raspada BiH Dodik šalje “svoj” posebni izvještaj u ime RS-a. U posljednjem, u kome objašnjava zašto “OHR treba da se odrekne nelegalnih bonskih ovlaštenja i zatvori svoja vrata” (ispunjavanje uvjeta 5+2 ne spominje), Izvještaj se poziva na autoritet Miroslava Lajčaka i njegove izjave koje kao da je Dodik smišljao i to ne samo o OHR-u već i o optužbama na račun “političkog Sarajeva”, ali i prijedloga o pravcu izmjena Izbornog zakona BiH posuđenih iz riznice HDZ-a.

    Kako god, čini se da su sve karte i bukvalno na stolu, pa je baš zbog toga adresa koje se razbijači zemlje najviše plaše prošle sedmice bila pod žestokim napadima. Kao najistureniji igrač na terenu, političke batine dobio je Palmer, kome se izgleda omaklo da povjeruje u evropske standarde na zagrebačkom Pantovčaku, a kako je u međuvremenu procurio i dokument tituliran kao “Palmerov model” izbornih promjena, niko nikog štedio nije. Na kraju su novinari – vjerujući svojim očima – zaključivali na osnovu reakcija domaćih političkih pregovarača, pa su Čovićeva neskrivena ljutnja i odbijanje bilo kakvih izjava u dva navrata (pravilno) protumačeni kao njegovo nezadovoljstvo što nije naišao na prihvatanje zahtjeva o “dvije izborne jedinice u Federaciji samo na dan izbora”. Baš kao da u ostalim danima podjele na izborne jedinice nešto i predstavljaju. Umjesto Čovića, opet je progovorio Dodik – rezolutnim “odbacivanjem građanske države”. No, čak ni Evropa u čije ime govori direktorica Eichhorst ne može sebi dozvoliti da pljune na presude Evropskog suda za ljudska prava. Srećom po BiH, šef misije EU u našoj zemlji ambasador Johann Sattler mnogo bolje poznaje ovdašnje prilike i mogućnosti i bez sumnje zajedno s Palmerom, ali i Venecijanskom komisijom, traga za kompromisom. “Političko Sarajevo”, kako građanske partije skupa sa SDA titulira Dodik, kao da se budi iz zimskog sna: SDP je nakon dogovora sa SDA ponudio DF-u, ali i ostalim parlamentarnim strankama, prijedlog izmjena i treba vjerovati da se kakvi-takvi koraci ka traženju rješenja naziru.

    Politička egzekucija Milorada Dodika

    No, bosanskohercegovačka kriza već dosta dugo nije samo naša, a čini se da sazrijeva svijest i o tome da se njome i balkanskim buretom baruta niko, baš niko ne želi suštinski pozabaviti. SAD nagovještavaju spremnost da to ipak učine, a da se to prepoznaje na terenu, svjedok je lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošlosedmična zbivanja okarakterizirao kao ohrabrujuća upravo zbog jedinstvenog američko-evropskog stava. I Nenad Čanak slično govori, ne dvojeći ni časa da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i saučestvovati u političkoj egzekuciji Milorada Dodika, a Stjepan Mesić priziva odlučniju Evropu kao najbolji lijek i za umirivanje Milanovićevih tlapnji. No, niko, ali baš niko više nema dilemu: lider SNSD-a je krenuo stazom koja prijeti ne samo ratom na Balkanu i razbijanjem BiH već i razbijanjem Evropske unije.

    (Audio) Odbjegli Mirza Gačanin za Istragu: Tito je naručio moje ubistvo, Čampara radi za njega

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    On je lice sa crvene potjernice. Za njim traga Interpol. U Nizozemskoj su ga hapsili zbog pranja novca i on bi, formalno, trebao biti u kućnom pritvoru. Tužilaštvo BiH za njim traga zbog trgovine kokainom. Prije tri godine prijetio je autoru ovog teksta. Sada se javio iz svog skrovišta, sa nepoznate adrese. Ime mu je Mirza Gačanin i on je stric Edina Gačanina Tita, vođe moćnog narko kartela Tito i Dino.

    Otkako je za njim raspisana potjernica, razgovarali smo tri puta. Pristao je na snimanje svih razgovora. No, u ovom tekstu objavljujemo samo njegovu zvučnu poruku koju nam je poslao 11. aprila.

    Nekoliko sati prije iz Tužilaštva BiH su saopćili da je “tužilac Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju uputio je prema pravosudnim institucijama Kraljevine Holandije zahtjev za izručenje pravosuđu Bosne i Hercegovine osumnjičenog M.G., koji se duže vrijeme nalazi u Holandiji”.

    Inicijali M.G. znače – Mirza Gačanin. A “tužilac Posebnog odjela” se zove Dubravko Čampara. On je krajem marta zatražio raspisivanje Interpolove potjernice za Mirzom Gačaninom zbog sumnje da je učestvovao u krijumčarenju pištolja i kokaina iz  Slovenije, Hrvatske i Nizozemske. Čampara je ove informacije prikupio iz aplikacija Sky, tokom istrage protiv kriminalne grupe Dušana Lovrenovića, iz Gradiške. On je, naime, osumnjičen da je u maju 2021. godine organizirao krijumčarenje dvanaest pištolja iz Slovenije u Nizozemsku. Osim toga, Gačanin je, preko Lovrenovića, uspio iz Brede prebaciti kilogram kokaina na područje Splita.

    “Sve i da je tako, šta Bosna i Hercegovina ima s tim?”, pita se Mirza Gačanin.

    Za njega sve ovo ima drugu pozadinu. Već dugo je, kaže, u sukobu sa Edinom Gačaninom, sinom svoga pokojnog brata Miralema.

    “Nazvao sam ga prije nekoliko godina preko kriptovanog telefona i pitao zašto je platio moje ubistvo. On je samo rekao – ja sam boss”, tvrdi Mirza Gačanin

    Edin Gačanin je šef narko kartela Tito i Dino. Istražuju ga brojne svjetke policijske agencije. Mafijašku karijeru Edin Gačanin je počeo u nizozemskom gradu Breda. Organizirao je velike isporuke kokaina iz Perua u Evropu. Onda je preselio u Dubai, odakle sa mafijaškim organizacijama Camorra i Kinahan kontroliše evropsko tržište kokaina. Mirza Gačanin je ostao da živi u Nizozemskoj. U maju 2020. godine je uhapšen zbog optužbi za pranje novca u Bredi. Pušten je na slobodu godinu kasnije. Određen mu je kućni pritvor. No, onda je raspakovana aplikacija Sky i pronađeni su podaci o njemu i njegovim poslovima. Iako je, prema podacima iz Sky, Mirza Gačanin vodio poslove u zemljama EU, državni tužilac Dubravko Čampara se proglasio nadležim za vođenje istrage.

    “On (Čampara) hoće namjerno mene dolje da me ubiju u zatvoru, pošto će Dino platiti 200 hiljada. Pošto je platio 500 može i 200 ili 100. Za sto hiljada eura će me čuvari objesiti i reći objesio se sam. Nismo ludi. Čampara radi za Dinu”, tvrdi Mirza Gačanin.

    Početkom februara Mirza Gačanin je, putem svoje bivše braniteljice Lejle Čović, ponudio tužiocu Čampari nagodbu. Priznao bi krivicu u zamjenu za godinu dana zatvora. Evo Čamparinog odgovora.

    Dopis tužioca Dubravka Čampare

     

    “U odnosu na navedeni prijedlog Tužilaštvo BiH je saglasno da zaključi sporazum sa osumnjičenim Gačanin Mirzom na način koji je to predložila odbrana. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje zakonski uvjeti za zaključivanje sporazuma s obzirom da Tužilaštvo BiH u ovom predmetu još uvijek nije okončalo istragu”, napisao je tužilac Čampara.

    I dok je vodio pregovore sa odbranom Mirze Gačanina, tužilac Čampara je Sudu biH poslao zahtjev za raspisivanje međunarodne potjernice za njim. Potjernica je raspisana u drugoj polovini marta. Tužilaštvo BiH o tome nije obavještavalo javnost. No, kada je Mirza Gačanin stupio u kontakt sa Istragom, i kada su tu informaciju dobili pojedini pripadnici Federalne uprave policije, Tužilaštvo BiH je naprasno izdalo saopćenje o “događaju” starom nekoliko sedmica. Mirza Gačanin tvrdi da je sve ovo povezano.

    “Opće je poznato da je (Aljoša) Čampara uzeo pare od Dine (Edina Gačanina) preko Meme (Gordana Memije) za ona odijela. Onu opremu policijsku, specijalnu. Svi Dinini pratioci su iz reda Čampare. Sve ih trenirao Branimir Crnogorac koji je Čamparin savjetnik. I Čampara sada je uhapsio Aleksandra Nikolića i na osnovu njega sad gura meni nešto”, objašnjava Mirza Gačanin.

    Dokazi koje smo prikupljali proteklih godina potvrđuju Gačaninove navode. Nekoliko puta smo objavljivali izvještaj FUP-a, prema kojem je Aljša Čampara, brat tužioca Dubravka Čampare, zadužio jedan komplet uniforme koje je pripadnicima Specijalne jedinice FUP-a, preko Federalnog ministarstva unutrašnih poslova donirao Edin Gačanin Tito.

    Dalje, fotografije Edina Gačanina Tita iz Dubaija dokazuju da su bivši pripadnici FUP-a, koji su zaposleni u mandatu Aljoše Čampare, sada angažovani kao pratioci vođe ovog narko kartela.

    Edin Gačanin Tito (bijela majica – plave rukavice) sa ličnom pratnjom

    Na fotografiji su, s lijeva na desno, Ibrahim Miladin (bivši pripadnik FUP-a), Edin Gačanin Tito, Jason Woodham (trener), Dženis Kadrić (bivši pripadnik FUP-a) i Harun Sadiković (džudista porijeklom iz Bihaća).

    Ibrahima Miladina i Haruna Sadikovića trenirao je Branislav Crnogorac, savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

    Harun Sadiković i Branislav Crnogorac

    Dalje, prema informacijama Istrage, savjetnica Aljoše Čampare Mirela Bubalo nekoliko je puta, tokom posljednja tri mjeseca, boravila u restoranu u Istočnom Sarajevu čiji je vlasnik Aco Makedonac. No, o tome ćemo uskoro.

    Da li je moguća smjena predsjednika VSTV-a: Monika Mijić spašava Milana Tegeltiju?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Da bi Milan Tegeltija bio smijenjen s mjesta predsjednika VSTV-a, nužno je da za to glasa deset njegovih kolega. Izuzmemo li njegov glas, Tegeltiji treba podrška još petoro članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća kako bi i ubuduće upravljao bh. pravosuđem. Istina, postoji i drugi način za njegovo razrješenje, preko Ureda disciplinskog tužioca, odnosno Disciplinske komisije koju bi formirala potpredsjednica VSTV-a Sanela Gorušanović Butigan, ali to je u ovom trenutku neizvjesno. Uglavnom, VSTV bi naredne sedmice trebao održati vanrednu sjednicu, iako je predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija već najavio da on više neće dolaziti u Sarajevo, jer smatra da mu je ugrožen život. Istraga.ba u nastavku procjenjuje kako bi koji član VSTV-a mogao glasati ukoliko na dnevni red bude uvršten prijedlog o smjeni Milana Tegeltije.

    Sanela Gorušanović Butigan u VSTV-u zastupa sudije općinskih i kantonalnih sudova u Federaciji BiH. Trenutno obavlja funkciju potpredsjednice VSTV-a i ona bi mogla odigrati ključnu ulogu u sazivanju sjednice na kojoj će se raspravljati o Tegeltijinoj smjeni. Prema informacijama Istrage, Gorušanović Butigan bi trebala podržati smjenu predsjednika VSTV-a, jer je Milan Tegeltija lobirao protiv njenog imenovanja u Vijeće, podržavajući tada širokobriješku sutkinju Katicu Artuković.

    Biljana Simeunović je u novembru izabrana za članicu VSTV- kao predstavnik tužilaca Tužilaštva BiH. I ona će, vjerovatno, glasati za smjenu Milana Tegeltije, s obzirom na to da su upravo Tegeltija i njegov prijatelj Muhamed Ajanović pokušavali na sve načine spriječiti njeno imenovanje. Tegeltija i drugi su tada lobirali za Vedranu Mijović, ali je, na kraju, unatoč velikoj medijskoj kampanji protiv nje izabrana Biljana Simeunović, kojoj su čak tužioci Tužilaštva BiH nudili imenovanje za glavnog tužioca u Bijeljini, uz uslov da odustane od članstva u VSTV-u.

    Selim Karamehić je član VSTV-a do sredine naredne godine. Manipulacijama sa žrijebom, Milan Tegeltija mu je onemogućio reizbor u VSTV-u kao predstavniku pravosuđa Brčko distrikta. Karamehić je i tokom afere Potkivanje bio jedan od članova VSTV-a koji su insistirali na odgovornosti predsjednika VSTV-a.

    Lejlu Hadžić je u VSTV izabrao Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Ona je na dužnost stupila u oktobru ove godine i sigurno će biti među onima koji će insistirati na smjeni predsjednika VSTV-a zbog afere “Potkivanje 2”.

    Goranu Neziroviću mandat ističe u februaru naredne godine i on nema više pravo na članstvo u VSTV-u, gdje je bio predstavnik Vrhovnog suda Federacije BiH. Do sada je, uglavnom, bio opozicija Milanu Tegeltiji i teško je očekivati da će biti protiv odluke o smjeni predsjednika VSTV-a.

    Mahmut Švraka u VSTV-u zastupa  Republičko tužilaštvo Republike Srpske gdje obavlja i funkciju glavnog tužioca. Švraka će vjerovatno biti za odluku o smjeni predsjednika VSTV-a, jer je i zbog slučaja Potkivanje bio jedan od onih članova VSTV-a koji su pokrenuli pitanje odgovornosti Milana Tegeltije.

    Slavo Lakić je predstavnik Federalnog tužilaštva u VSTV-u. I on slovi za opziciju Milana Tegeltije, tako da bi mogao podržati odluku o smjeni predsjednika VSTV-a nakon izbijanja afere “Potkivanje 2”.

    Berina Alihodžić je tužiteljica Kantonalnog tužilaštva Sarajevo. U VSTV-u zastupa interese kantonalnih tužilaca iz FBiH. Mandat joj ističe u septembru naredne godine. S obzirom na to da je posljednjih mjeseci počela kritizirati rad predsjednika VSTV-a, namještenim žrijebanjem je onemogućen njen ponovni izbor u VSTV. Iako je u sukobu sa predsjednikom VSTV-a, Berina Alihodžić bi, ipak, mogla biti protiv smjene Milana Tegeltije, jer je njena prijateljica Jadranka Lokmić Misirača najveći zagovornik zadržavanja trenutnog stanja u pravosuđu. Dakle, ovisno o pritisku Jadranke Lokmić Misirače ovisit će i glasanje Berine Alihodžić o prijedlogu za smjenu predsjednika VSTV-a.

    Berina Alihodžić i Željka Radović

    Željka Radović je glavna tužiteljica Okružnog tužilaštva u Doboju i ona u VSTV-u zastupa interese okružnih tužilaca iz Republike Srpske. Proceduralnim manipulacijama Milan Tegeltija joj je omogućio drugi mandat na čelu Okružnog tužilaštva, a pritom je ostala i članica VSTV-a. Gordana Tadić je u Tužilaštvu BiH zaposlila njenu kćerku, tako da Željka Radović ima velike dugove prema Milanu Tegeltiji i njegovim ljudima u VSTV-u. Stoga je ona najsigurniji glas protiv smjene predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.

    Jadranka Stanišić je članica VSTV-a od septembra 2019. godine i zastupa sudije Vrhovnog suda Republike Srpske. Njene veze sa Tegeltijom ojačale su privatne arbitraže koje je predsjednik VSTV-a obavljao sa članovima porodice Stanišić. Ona će, vjerovatno, podržati Milana Tegeltiju.

    Duška Bogojević je predstavnica Advokatske komore Republike Srpske. Iako je na momente bila opozicija Milanu Tegeltiji, teško je očekivati da će ona glasati za njegovu smjenu.

    Dragomir Vukoje, Tegeltijin čovjek

    Dragomir Vukoje je sudija Suda BiH i njemu u februaru ove godine ističe mandat. Do sada je uvijek bio čovjek od povjerenja Milana Tegeltije, tako da je teško očekivati da bude za njegovu smjenu. Vukoje je bio protiv smjene Milana Tegeltije i prilikom afere “Potkivanje”.

    Amila-Mimica Kunosić u VSTV-u predstavlja advokate iz Federacije BiH. Ona je, barem do sada, bila među “opozicionarima” u VSTV-u. Njen mandat ističe u januaru naredne godine i ponovo može biti izabrana VSTV. Stoga je za očekivati da će ona glasati za odluku o smjeni Milana Tegeltije.

    Moniki Mijić u decembru ove godine ističe mandat, tako da će joj sjednica na kojoj će se razmatrati smjena Milana Tegeltije biti i posljednja sjednica kojoj će prisustvovati. Ona slovi za kadar HDZ-a BiH i vjerovatno će biti protiv smjene. Osim toga, Monika Mijić ima mnogo “nedorečenih” stvari kada je u pitanju njen pravosudni ispit, zbog čega je morala “odustati” od kandidature za sudiju Ustavnog suda FBiH.

    Milan Tegeltija, dakle, sigurno može računati na glasove Dragomira Vukoje, Željke Radović, Jadranke Stanišič i Duške Bogojević. Ukoliko se uračuna i njegov glas, to znači da će biti sigurnih pet glasovsa protiv. Ključnu ulogu, stoga, će odigrati glasovi Monike Mijić i Berine Alihodžić. UKoliko jedna od njih bude protiv, Milan Tegeltija će ostati predsjednik VSTV-a.

    Harizovo pismo iz Melburna o Fakiru zvanom Čole, o jednoj videotraci i prvoj dženazi u Potočarima: Tebi i meni za prošle dane

    Piše:
    Hariz Halilović
    -

    Bio je godinu dana mlađi od mene i jedini sin moje jedine tetke Šuhre, očeve sestre. I bio je najpaženiji dječak u našoj familiji, pogotovo otkada je, u sedmoj godini života, izgubio oca u prometnoj nesreći. Trojica dajdži, s majčine, i trojica amidža, s očeve strane, natjecali su se u tome kako bi dječak što manje osjetio da raste bez oca. Njemu je zato bilo dozvoljeno puno više nestašluka i slobode nego nama ostalim dječacima iz familije. Nije imao brata pa smo rasli i kao vršnjaci i kao braća, a i rivali, barem kad je borba za pažnju naše nene Nure bila u pitanju. Pošto je on imao i nenu Abidu, s očeve strane, ja sam želio biti na prvom mjestu kod zajedničke nam nene Nure. Kasnije se to rivalstvo prenijelo i na neke školske simpatije, pa smo počesto bili zaljubljeni u iste djevojčice. Ja bi im stidljivo crtao srca i pisao pjesmice, a on bi im nudio bombone i karamele – i naravno bolje prolazio od mene. A bio je sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko – i rastao je samouvjereno iz simpatičnog dječaka u atraktivnog i curama poželjnog mladića. Rano smo ga prozvali Čole, jer nam je ličio na popularnog Zdravka Čolića Čolu, koji je pjevao i danju i noću tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A moj je Čole, pored svih drugih osobnih kvaliteta, na kojima sam mu znao i pozavidjeti, imao i lijep glas i dobar sluh za pjevanje. Samo, umjesto zabavne i rock muzike, koja je mene jedino zanimala, on je puno više uživao u narodnom melosu i valu novokoponovane muzike koja je sredinom osamdesetih preplavila sve krajeve tadašnje Jugoslavije i nekako se zaglavila i našla plodno tlo u našoj srebreničkoj kotlini. Sjećam se kako je tetkina kuća na Učinoj bašči, na južnom kraju srebreničke čaršije, odjekivala Čoletovim glasom dok je on uvježbavao pjesme mlađahnog Halida Bešlića, spremajući se za takmičenje pjevača amatera u Bratuncu. Ne znam da li je ikada nastupio na tom takmičenju, jer sam bježao od takvih pjesama, muzike u Domaviji, Gradskoj kafani i Fontani, seoskih igranki i ruralnih manifestacija, kako sam ih provokativno nazivao. Ja sam se držao kultnog (i jedinog) srebreničkog kafića Olimpic, kojem bi na enterijeru i ambijentu pozavidjeli i najbolji Hard Rock cafei.

    Te godine, kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, Čole i ja smo krenuli u srednju školu. Umjesto u neku od tehničkih škola u Srebrenici (elektrotehnička, rudarska, ekonomska, turistička) ili Bratuncu (saobračajna, mašinska, građevinska), mene su upisali u srednju medicinsku u Zvorniku, jer, kako je moj otac rezonirao, budući doktor je prvo morao naučiti davati nekcije, kako mu neka nadobudna medicinska sestra kasnije ne bi osporila njegovo doktorsko umijeće. Čim sam krenuo u tu medicinsku školu, u familiji su me prozvali Doktor, a do kraja svoje srednje škole sam već davao dijagnoze, injekcije i zdravstvene savjete članovima svoje uže i šire familije. Međutim, moja najveća prednost pohađanja ove škole je bila što sam se, s nepunih 14 godina, preselio u dovoljno udaljen Zvornik i, u tim ključnim godinama svog odrastanja, ostao izvan dometa i kontrole svojih roditelja i ostale mnogobrojne rodbine od autoriteta, nešto što bi mi u Srebrenici ili Bratuncu bilo nemoguće.

    Za razliku od mene, koji sam jedva čekao da se riješim intime zavičaja i upoznam nepoznate svjetove i ljude, Čole je toliko bio dio srebreničkog kolorita da je bilo teško i zamisliti da bi se on negdje drugdje, osim u Srebrenici, mogao osjećati kao kod kuće. On se, bez ikakva predomišljanja, upisao u srednju rudarsku u Srebrenici, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, u kojem je nekad njegov otac, moj jedini tetak Nijazija, radio kao vozač dampera, onog gigantskog rudničkog kamiona. Na tetkovoj dženazi 1977, njegovi su se kamarati zarekli kako će mu pripaziti na sina pa se neko od njih tog obećanja i sjetio kada je sin njihovog kolege Nijazije trebao upisati srednju školu. Čoletu je škola, kao i svaki drugi ambijent, bila pozornica za zabavljanje vršnjaka, a pogotovo vršnjakinja. Dok sam ja nastavljao s pisanjem pjesmica (polu)imaginarnim djevojkama za kojima sam uzdisao sa sigurne distance, Čole je već imao ozbiljne veze i namjere sa stvarnim i lijepim curama.

    Fakir Mustafić Čole, (1971. – 1995.)

    Taj dio našeg odrastanja, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odvijao se u nekim paralelnim svjetovima, koji su se dodirivali, ali i izbjegavali. Ja sam Zvorniku živio kao podstanar na raznim adresama, najprije sām, a kasnije s nekim od drugih srednjoškolaca koji su, kao i ja, došli sa strane (s obje strane Drine) i koje su roditelji upisali u srednju medicinsku školu s istim ambicijama kao i mene moji. Umjesto uzornih srednjoškolaca, društvo u kojem sam se kretao je uglavnom zanimao rock’n roll, heavy metal, alternative raznih vrsta, a izgledom smo se trudili izgledati kao pankeri s ulica Londona. Sa svojom natapiranom kosom, jaknom prošaranom nitnama, farmericama suženih nogavica, ukrašen lancima i bedževima, izgledao sam kao neki mutant Rod Stewarta i Billy Idola. Kući sam znao ne dolaziti i po tri mjeseca, jer bih tada morao izdržati očeve kritike kako izgledam kao klošar i prikaza i da se trebam ošišati i izgledati kao insan i budući doktor. Jedini koji se u Srebrenici slično  odijevao i izgledao poput mene bio je problematični lokalni panker Kaluša, koji je ustvari i bio pravi panker, dok sam samo htio izgledati drugačije.

    profesor Hariz Halilović

    Za razliku od mog problematičnog stajlinga, Čole je uvijek bio lijepo počešljan i odjeven uredno i po propisu – pedantan, rekao bi moj otac. Odmah se moglo vidjeti da je to budući šef i direktor. Tih godina Čole me zezao zbog mog rokerskog imidža, a ja njega zbog slušanja narodnjaka. Kad god bih svratio do njega na Učinu bašču, kao usput, a uvijek sam išao s namjerom da se družimo, Čole bi me dočekao s pjesmama Halida Bešlića, koji bi, s Čoletovog dvokasetaša po stoti put pjevao Pjesmu samo o njoj. Ti stihovi i rime i zvuci harmonike bi mi dugo odzvanjali u glavi i trudio sam se da ih izbrišem, jer jednom rokeru mog kalibra je bio neoprostivo ikako poznavati, čak i pasivno slušati, ili ne-daj-bože propjevati neku narodnu pjesmu. Taj bi izgubio sav rokerski kredibilitet i bio izopćen iz neformalne rokerske zajednice, koja je, u to vrijeme, bila jača od svake nacije, vjere i drugih kolektivnih identiteta.

    Onda se vrijeme ubrzalo, maturirali smo, potom otišli na služenje vojnog roka, Čole u neku vozačku jedinicu, a ja u sanitetsku službu. Bio je uzoran vozač nekim JNA oficirima, uniforma mu je stajala kao salivena, a mene je ubijala kratka kosa i vojvođanska ravnica. Prije nego sam se i riješio SMB uniforme, pohitao sam u Sarajevo da upišem fakultet, samo da se dokopam Sarajeva, a Čoleta je čekao posao rudarskog tehničara u Boksitu, u Srebrenici. Bio je to odgovoran i solidan posao, kojem se Čole ozbiljno i posvetio. Dok sam ja još uvijek tražio sebe i planirao biti doživotni student, on je već bio zaposlen, fino zarađivao, uplaćivao doprinose, vozio auto…  Negdje pred sami rat, u svojoj 21. godini života, oženio je svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara (koju ću ja upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu).

    Onda je došao rat. Došao je iz Srbije. Cijela istočna Bosna je planula, Drinom su opet plutala mrtva tijela, kao iz priča o prošlom ratu o kojem nam je nekad pričala nena Nura. Srebrenica je postala enklava pa zaštićena zona UN-a. Ja sam se našao daleko od Srebrenice i s vremenom Srebrenica je bivala sve dalja. U Zagrebu sam, 1993, sasvim slučajno, posudivši telefonsku karticu jednom afričkom UN vojniku, upoznao unproforca Faidi Mohsena, Tunižanina, koji mi je u kratkom razgovoru, na obostrano lošem engleskom, objasnio da je boravio u Srebrenici i da je tamo upoznao baš mog Čoleta. To su bile prve vijesti da je neko od mojih tamo još živ. A ova slučajnost susreta se graničila s metafizičkim čudom. Pomislio sam kako je Čole našao neki način da stupi u kontakt sa mnom i uputi tog vojnika u mom smjeru, ni ne znajući gdje sam ja tada mogao biti. Nekih šest mjeseci kasnije, u Austriji, preko Međunarodnog crvenog križa sam dobio prve pisane poruke iz Srebrenice. Među njima su bile i one od Čoleta. Iz njegovih poruka sam saznao da je dobio sina, a potom i kćer. Počele su pristizati poruke i od drugih članova naše familije, u svakoj ispisana bol i patnja i briga. Ni oni, preko godinu dana, nisu znali da li sam ja živ. Čoletove poruke su se razlikovale od ostalih koje su mi stizale iz opkoljene Srebrenice, kako po njegovom lijepom rukopisu tako i po sadržaju napisanog. U svaku poruku bi ugradio neki smiješni detalj kojem sam se kroz suze smijao. Kada je naša kuća srušena haubicama iz Srbije a potom i zapaljena, moji roditelji su se uselili u tetkinu kuću u Srebrenici. Čole ih je pazio kao i rođenu majku. O tome mi je pisao otac.

    Nekoliko amaterskih video kaseta koje su se uspjele proturiti iz opkoljene Srebrenice su kružile, bile presnimavane i razmjenjivane diljem mjesta gdje su se Srebreničani izvan Srebrenice stigli naći. Bili smo svi uvezani i te rijetke kasete i vijesti su relativno brzo stizale iz Holandije do svih drugih zemalja i mjesta. Na jednoj od kaseta vidio sam i Čoleta sa svojim sinom u naručju. Slao nam je svima pozdrave, govorio kako nas je poželio i mahao sinovom dječjom ručicom u kameru. Iako mršav od pothranjenosti, njegov pogled i lice su zračili vedrinom.

    Onda je sve stalo pa nestalo. Srebrenica je pala 11. jula 1995. UN i svijet su pustili krvnika Mladića i njegove uvježbane ubojice civila da uđu u Srebrenicu i dovrše svoj genocidni plan započet u aprilu 1992. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971.-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Zato u mom sjećanju on ne stari, a svaka pomisao na Čoleta me vraća u naše djetinjstvo i mladalačke dane.

    I preko četvrt stoljeća nakon svoje smrti Čole nađe načina da mi se javi. Tu je ispred mene, u mom kompjuteru, u bezbroj puta gledanom videu na YouTube. Još uvijek mi maše iz Srebrenice. U naručju mu njegov Nino.

    U zadnje vrijeme me iznenadi dok se biciklom vraćam s posla, obično kad je već mrak i Melbourne svijetli tisućama boja. Dok jednim uhom slušam vozače kako psuju bicikliste, u drugom imam slušalicu i slušam muziku s telefona. Uglavnom se moj muzički repertoar nije bitno izmijenio u zadnjih trideset godina. Započnem Indeksima, Filmom ili Divljim jagodama, stavim na random opciju i slušam šta mi algoritam izbaci. I dok pedalam i strmoglavim se niz La Trobe Street, telefon mi sam odabere Halida Bešlića i Pjesmu samo o njoj, onu omiljenu  Čoletovu, koju me nekad tjerao slušati. Pedalam, slušam i plačem. Ne postoji tužnija pjesma na svijetu.

    Tebi i meni za prošle dane nek ova priča bar ostane, Čole moj. Znam da mi namiguješ iz nekog sazviježđa. A fališ mi svih ovih dana i godina…

     

    (autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)

    Tragom priče o Miloševićevim spiskovima smrti: Snajperisti oko Sarajeva imali su slike Đurića, Konstantinovića, Kovača…sa zadatkom da ih pobiju ako se pojave pred Skupštinom BiH

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Vidosav Stevanović, veliki srpski književnik, koji je nakon posljednjeg rata nekoliko godina živio i radio u Sarajevu, nedavno je gostujući na jednoj beogradskoj televiziji iznio zaprapašćujuće tvrdnje o spiskovima za likvidaciju protivnika i neistomišljenika, koje je formirao zločinački režim Slobodana Miloševića tokom 90-ih godina prošlog vijeka.

    Na pitanje književnika Svetislava Basare, voditelja emisije, da li je čuo za postojanje spiska za odstrel na kojem su se pored njegaa, nalazili profesor Ivan Đurić, pisac Mirko Kovač i još neki intelektualci, njih tridesetak, Stevanović je rekao da je čuo za takav spisak, ali da ga nikada nije vidio, ali sam sa više strana čuo da se njegovo ime nalazi na njemu.

    Miloševićeva knjiga mrtvih

    „Međutim 1999.godine, nakon Ćuruvijine smrti, ja sam u Parizu svojim  očima vidio, jedan advokat mi je pokazao, drugi valjda završni spisak za likvidaciju. Na prvom mjestu je bilo Ćuruvijino ime, drugi je bio advokat Srđa Popović, treći je bio Đoka Balašević, a ja sam se nalazio na četvrtom mjestu. Druga imena nisam upamtio, mnogo je godina prošlo“.

    Stevanović je rekao da ga je Miloševićev režim optuživao i teretio za najnevjerovatnije stvari koristeći se apsolutnim lažima. „Govorili su da sam prodao Kosovo Albancima, da su me Muslimani kupili za veliki stan u Parizu… A ja sam u Parizu iznajmljivao jednu sobu, uglavnom na periferiji“, kazao je u televizijskom razgovoru..

    „No, uprkos svemu kroz šta smo  prošli moja  supruga i ja smatramo da smo dobro prošli kako je mogli biti“, zaključio je Vidosav Stevanović.

    Vidoslav Stevanović otkrio jezivu tajnu kolegi Svetislavu Basari

    Kako rekosmo, Vidosav Stevanović sa suprugom Marijom dosedlio se iz Pariza početkom 2000-ih godina u Sarajevu gdje su živjeli narednih 5-6 godina. Stevanović je dobio posao kao savjetnik za kulturu sarajevskog gradonačelnika. On je u godinama prije rata imao status književnog klasika, bio je dobitnik NIN-ove nagrade i niza drugih najvećih priznanja tog vremena, bio je urednik ugledne izdavačke kuća. No, nakon što je na Osmoj sjednici Milošević porazio svoje konkurente predvođene Ivanom Stambolićem, počela je odmazda nad istaknutim kadrovima, intelektualcima, piscima, novinarima među kojima se našao i Vidosav Stevanović..

    Nakon što ga je Miloševićev režim ostavio bez posla, vršeći medijski i politički linč nad njim i njegovim djelom, posao je dobio u Sarajevu, izdavačkoj kući „Svjetlost“ sa čijim je direktorom Gavrilom Grahovcem bio veliki prijatelj i koji je cijenio njegov književni talenat i uredničko-izdavačko iskustvo.

    Tokom ratnih  godina provedenih u izbjeglištvu u Parizu Vidosav Stevanović je bio oštar i dosljedan kritičar srbijanskog režima, sudjelovao je  u brojnim manifestacijama podrške Bosni i Hercegovini i opkoljenom Sarajevu i njegovik građanima. Koautor je zapažene knjige u kojoj je opisao „lik i nedjelo“ Slobodana Miloševića. Nije isključeno da je i takav njegov dosljedan, intelektualni, antiratni i  humanisitčki angažman,  doprinijeo da ga Miloševićev režim prokaže kao narodnog neprijatelja i uvrsti na spisak za odstrel.

    Ivan Đurić o dječijoj sobi šefa KOS-a

    Priča Vidosava Stevanovića i  spiskovima za likvidaciju protivnika režima Slobodana Miloševića koju je otvorio , vraća nas na sami početak rata u opkoljeno Sarajevo. U glavnog gradu Bosne i Hercegovine godinama prije rata živio je Aleksandar Vasiljević, visoki obavještajni oficir Jugoslovenske Narodne  Armije. Kasnih osamdesetih u burnim vremenima koje je Slobodan Milošević u svojoj knjizi nazvao „godine raspleta“ Vasiljević se nalazio na čelu Kontraobjavještajne službe JNA(KOS). Sa mnogo  razloga ga se smatra jednim od  glavnih proganista pretvaranja JNA u srpsku, agresorsku i na kraju ratno-zločinačku soldatesku. Nije bilo niti jedne afere u predratnoj Jugoslaviji od „slučaja Janša“ u Sloveiniji, „afere Špegelj“ u Hrvatskoj, pa to oslobađanja Milana Martića koji  je uhapšen u Bosanskoj Krupi, u kojoj neposredno nisu bili umiješani Vasiljevićevi i prsiti negovih suradnika. Zanimljivo je da je ui prvim danima rata i opsade Sarajeva tokom posjete glavnom gradu Vasiljević predlagao svojim domaćinima Aliji Izetbegoviću i ministru polcije Aliji Delimustafića da za šefa sektora Državne bezbjednosti MUP-a BiH, umjesto odbjeglog Branka Kvesića, imenuju pukovnika JNA Fikreta Mulimovića, bivšeg bliskog Vasiljevićevog suradnika.  Nije čak ni sveznajući „Aca“ mogao pretpostaviti da će njegov dugogodišnji kolega u vojnim krugovima poznatiji kao „Fića“u budućoj bošnjačkoj vlasti, vojnoj, civilnoj, obavještajnoj, vjersko-prosvjetnoj, zauzeti mnogo odgovornije i važnije funkcije; sve do dana današnjeg!

    Aleksandar Vasiljević

    Aca, kako su Vasiljevića zvali podređeni oficiri i prijatelji, nekoliko nedjelja prije rata, iselio je svoju familiju (suprugu i kćerku) u Beograd iz vojnog stana u zgradi u Ulici Omera Maslića u Novom Sarajevu.

    Jedan od lokalnih komandanata Teritorijalne odbrane BiH tih je dana svjedočio ovom novinaru u kakvom su stanju on i njegovi vojnici zatekli stan Aleksandra Vasiljevića nakon što su ušli u njega.

    „Ničeg nije bilo, potpuno prazan stan, bez namještaja, kućanskih uređaja, sve, sve, sve je bilo odneseno. Samo u jednoj sobi na parketu stoje razbacane slike nekih meni nepoznatih  muškaraca. Jedino sam od njih prepoznao onog beogradskog profesora Ivana Đurića, gledao sam ga na televiziji, najviše na YUTELU  prije rata, a i često je dolazio u Sarajevu. Njegovih je slika bilo 5-6, raznih veličina od malih, do ogromnih formata. Baš lijep čovjek, k*o upis, kontao sam da Acina kćerka nije njegove slike skupljala k*o što su  curice skupljale tih godina  postere Čole, Loše, Bajage...“ Zatečeni fotografsko-grafički „plijen“ moj sugovornik je predao organima bezbjednosti.

    Ivan Đurić, profesor iz Beograda, bio je lider Saveza reformskih snaga Srbije (stranke posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića) i kandidat za predsjednika Srbije na izborima iz decembra 1990. godine. Nakon izbornog  poraza od Miloševića i neizdrživog ratnohaškačkog pritiska na njega, profesor Đurić je, poput pomenutog Vidosava Stevanovića, odselio u Francusku gdje je u predratno vrijeme bio angažiran kao predavač na nekoliko fakulteta. Tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Ivan Đurić je u medijima i drugim brojnim javnim istupima ukazivao na zločinački karakter i imperijalne ambicije Srbije prema susjedima, posebno naglašavajući pogibeljnu ulogu JNA.

    Srpska inteligencija i opozicija u rovovima oko Sarajeva

    Poznato mi je sve to bilo, pa ipak ostalo je neobjašnjivo zašto bi portrete takve osobe držao u svom stanu zapovjednik vojno-obavještajnog aparata JNA?!

    Nešto više svjetla i logike na tu misteriju  stiglo je mjesec dan kasnije nakon što je iseljena Komanda Druge armijske oblasti JNA. Poslije odlaska oficira i vojnika ( praćenog nasiljem u Dobrovoljačkoj ulici) napuštenu kasarnu na Bistriku „prečešljali“ su pripadnici  MUP-a i Teritorijalne odbrane BiH. U jednoj od kancelarija pronađen je određen broj  portreta najistaknutijih i tih nedjelja  naglasnijih ličnosti beogradskog opozicionog intelektualnog života: pored fotografija Ivana Đurića, nalazili su se portreti Radomira Konstantinovića, Mirka Kovača, Vesne Pešić, njenog muža Nebojše Popova…i još nekih intelektualaca.

    „Ono što je sa tim portretima bilo posebno zannimljivo jeste da su svi oni bili pogužvani i uprljani zemljom, blatom, prašinom. Jedini mogući zaključak je bio da su ti posteri već bili negdje na otvorenom , pa da su „sa terena“ doneseni, odnosno vraćeni u kancelariju u Komandi Druge Armije u kojoj je do njenog napuštanja  sjedio jedna visokopozicioinirani oficir KOS-a“, komentirao je za „SB“  Munir Alibabić, dugogodišnji šef sektora Državne bezbjednosti Sarajevo i autor, pored ostalih,  knjige „Bosna u kandžama KOS-a“.

    Alibabić objašnjava da su mu prethodno dostavljene i  ranije pominjane  fotografije iz stana Aleksandra Vasiljevića, kao  i one pronađene u Komandi Druge Armije JNA. „Moji suradnici i ja zaključili smo da su „prljavi“ plakati vjerovatno jedno vrijeme nalazili u agresorskim rovovima oko Sarajeva. Odnosno, da su bili podijeljeni snajperistima koji su sijali smrt po gradu“.

    Prema riječima ovog iskusnog obavještajca, u prvim danima opsade Sarajeva iz Beograda su stizale najave da će predstavnici tamošnjih građanskih organizacija , mirovnih incijativa doći u Sarajevo i pridružiti se građanima koji su ispred Skupštine BiH demonstrirali i zahtijevali mir i prekid agresije.  Osobe čije su fotografije „kolale“ po (napuštenim) vojnim stanovima i kancelarijama oficira JNA, Đurića, Konstantinović, Kovač, gospođa Pešić…bili si lideri antiratnih aktivnosti u Srbiji i njihov dolazak u Sarajevo bio bi ozbiljan udarac beogradskom režimu. Ali bi još strašniji udarac bila njihova likvidacija na sarajevskim ulicama. „Mnogo je indicija da su snajperisti, recimo oni sa Jevrejskog groblja,  koji su tih dana pucali po narodu ispred Skupštine BiH dobili zadatak da ukoliko vide neku od tih osoba iz Srbije  čije su fotografije dobili (od oficira JNA) da pucaju po njima bez milosti. Ne treba ni govoriti kakav bi jedan takav zločinački akt imao strašan efekat u onakvom košmaru koji se tih prvih ratanih dana odvijao na sarajevskim ulicama“, objašnjava Munir Alibabić. On na kraju kaže da nije poznavao sve ljude čije su fotografije pronađene u stanovima i kancelarijama pripadnika KOS-a:“nikad ranije, recimo, nisam vidio Vidosava Stevanovića, da bih mogao znati da li je i on bio potencijalna  meta snajperista“.,

    Sjećanje Vesne Pešić

    U vezi sa ovim događajem prije nekoliko mjeseci smo razgovarali i sa profesoricom Vesnom Pešić, koja je bila jedna od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u Srbiji tokom agresije na  BiH. Ona je, na žalost, i jedina živa od svih osoba čije su fotografije kružila po kasaranama i snajperskim gnijezdima oko Sarajeva.

    „Ne mogu da se sjetim baš svega što se u tim prvim danima rata dešavalo unutar građanskog pokreta u Beogradu kojem sam pripadala. Ipak je prošlo trideset godina od tada. Ne mogu potvrditi da li je kod nekih od ljudi, mojih suboraca postajala ideja da se ide u Sarajevo.  Mogu samo reći da smo cijelo vrijeme trajanja tog strašnog i sramotnog rata tražili i nalazili načine da se čuje naš glas, na ulici, medijima, međunarodnim konferencijama…Mogu vam reći i da je u poređenju sa današnjom kontrolom medija od strane vladajućeg režima u Srbiji, tih ratnih godina u našim medijima bilo mnogo više prostora za opoziciju i kritičke intelektualce da iznose svoje stvavove o Miloševićevom režimu i ratovima koje je pokretao“, kazala je ugledna profesorica i diplomatkinja.

    Krvava guava Ivana Stambolića

    No, tri godine kasnije u proljeće 1995.godine, na poziv Srpskog građanskog vijeća BiH u Sarajevo je iz Beograda, ali i iz nekih evropskih prijestolnica stiglo desetine uglednih srpskih intelektualaca, književnika, bivših političara, novinara, humanitaraca. Među ostalim, iz Pariza su tada doputovali Ivan Đurić, Žarko Papić, iz Beograda su preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske stigli Ivan Stambolić, Radomir Konstantinovića, Miladin Životić, Borka Pavićević…i mnogi drugi prijatelji Sarajeva BiH.Ova posjeta kao visokomoralan i hrabar čin nije obradovala samo njihove sarajevske kolege i prijatelje, nego je oduđevila najširu javnost u okpoljenom i zaboravljenom gradu.

    Njihov dolazak avionima UN-a do Sarajeva osigurala je komanda UNPRPFOR-a, no nakon završetka Skupštine Srpskog građanskog vijeća, Vojska RS je izvršila nekoliko napada na Sarajevski Aerodrom, zbog čega su na nekoliko dana bili ukinuti svi polasci i dolasci aviona.  Delegacija gostiju iz Srbije i drugih dijelova Evrope bila je prisiljena napustiti Sarajevo kroz jedinu vezu sa vanjskim svijetom, sarajevski Tunel spasa.

    Književnik Abdulah Sidran koji se vraćao u Sarajevo sa nekog putovanja, čekajući na ulazu sa druge strane, iz Butmira, svjedočio je nadrealnom prizoru. „Rečeno nam je da sačekamo jer važni ljudi izlaze kroz tunel. Očekivao sam neke naše političare, oficire, a onda ugledam raskrvavljenog Ivana Stambolića kako izlazi iz tunela!? Nisam se kako treba ni pribrao od tog šoka, a iza njega se ukaza, sav blatnjav, veliki gospodin Ivan Đurić, ona njegova divna plava kosa sva umrljana krvlju. Laknulo mi je kad sam čuo da nisu ranjeni, nego su udarali glavama u plafon tunela koji je bio pravljen po mojoj, a ne po njihovoj mjeri“..

    Ivan Đurić umro je dvije godine kasnije u Parizu u 40-oj godini života. Njegov imenjak Stambolić kidnapiran je i likvidiran u augustu 2000 godine. Njetovi posmrtni ostatci su pronađeni nepune tri godine kasnije u grobnici na Gruškoj Gori. Likvidirali su ga pripandici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, predvođeni Miloradom Ulemekom Legijom. Svi su oni, uključujući i Legiju tokom godina rata ostavljali krvave tragove širom BiH…

    Slobodna Bosna

    Bevanda ponovo blokirao odluku o finansiranju Općih izbora: HDZ namjerava predložiti budžet koji bi bio neprihvatljiv (pro)bosanskim strankama koje bi, potom, optužili za blokadu izbora!

    Piše:
    Redakcija
    -

    HDZ-ov ministar finansija Vjekoslav Bevanda nastavlja sa blokadama. On je u četvrtak glasao protiv odluke da se na dnevni red sjednice Vijeća ministara BiH uvrsti posebna odluka kojom bi se, iz akumuliranih sredstava iz prethodnih godina, obezbijedio novac za provođenje Općih izbora 2022. godine. Bevanda i dalje tvrdi da bi donošenje ovakve odluke bilo nezakonito, iako je on sam pozvao Centralnu izbornu komisiju BiH da zatraži novac u skladu sa članom 11 Zakona o finansiranju institucija BiH.

    “Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, kao i važeće podzakonske akte koji reguliraju oblast izvršenja proračuna, Ministarstvo financija i trezora Bosne i Hercegovine ne
    može odobriti dostavljeni operativni/dinamički  plan budući da je u istom iskazan novi program posebne namjene pod nazivom ,,Opći izbori“。 Slijedom navedenog, potrebno je da Središnje  izborno  povjerentsvo  BiH  izvrši  izmjene operativnog  plana za razdoblje siječanj-ožujak 2022.godine i iskaže isti kroz opće namjene isključujući program posebne namjene ,,Opći izbori“，budući da navedeni programnije bio odobren Zakonom o  proračunu institucija Bosne i Hercegovine i medunarodnih obveza Bosne i Hercegovine za 2020. godinu. Također napominjemo da je u članku 11. stavak (5) Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine (,,Službeni glasnik BiH“， br. 61/04, 49/09, 42/12 , 87/12 i 32/13): ,, U tijeku trajanja  privremenog  financiranja, Vijeće ministara  može donijeti  posebnu  odluku  o rashodima  koji nisu bili predvideni proračunom iz prethodne godine, s tim da rashodi institucija Bosne i Hercegovine koji uključuju rashode iz stavka (2) ovog članka ne mogu biti veći od zbira prihoda koji u toku trajanja privremenog financiranja budu prikupljeni od neizravnih poreza, vlastitih prihoda  i prenesenih sredstava. Rashodi po ovom  osnovu odobravaju se u skladu sa odredbama članka 17. ovog zakona kojima je propisano korištenje tekuće pričuve“, navpisao je Bevanda 14. januara ove godine.

    KAda je CIK zatražio novac u skladu s tim, Bevanda je napisao da su ga “pogrešno razumjeli”.

    “Cijenimo da Središnje izborno povjerenstvo nije na adekvatan način razumijelo sugestije Ministarstva financija i trezora koje su dane u našim prethodnim aktima u odnosu na pitanje financiranja izbora. Naime, sugerirano je da sredstva iz 2020. godine ne mogu biti stavljena na raspolaganje bez odluke Vijeća ministara BiH, a ne da ne mogu uopće biti stavljena na raspolaganje. Slijedom navedenih činjenica  u točki.2  Mišljenja, Ministarstvo financija  i trezora  Bosne i Hercegovine ne može podržati zahtjev Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine o Prijedlogu odluke o odobravanju raspodjele i korištenju dijela prenesenih sredstava akumuliranog viška prihoda iz prethodnih godina na ime rashoda programa posebne namjene u 2022. godini”, napisao je Bevanda u dopisu CIK-u 24. marta 2022. godine.

    U međuvremenu su sve relevantne međunarodne institucije objasnile da nema nikakvih smetnji za usvajanje ove odluke. No, Bevanda i dalje blokira usvajanje, insistirajući na usvajanju budžeta za 2022. godinu čiju izradu još nije ni počeo. Prema informacijama Istrage, plan HDZ-a BiH je da napravi, za probosanske stranke, neprihvatljivi budžet i da tako usvajanje budžeta fakturiše strankama sa sjedištem u Sarajevu. Unatoč usvojenim budžetskim i fiskalnim okvirima Bevandin budžet bi se, prema informacijama Istrage, najviše mogao odraziti na Oružane snage BiH. Ukratko, postoje dva plana. Prvi je da HDZ poveća sredstva za Ministarstvo odbrane BiH, zbog čega bi, onda, kadrovi SNSD-a glasali protiv usvajanja takvog budžeta. Drugi plan je da se znatno smanje izdaci za Oružane snage BiH, te da stranke sa sjedištem u Sarajevu budu prinuđene na blokadu usvajanja budžeta. U oba slučaja odgovornost bi bila skinuta sa HDZovih kadrova koji su, zapravo, sve vrijeme glavni kočničari usvajanja budžeta.

    Ministrica vanjskih poslova Kosova saopćila: Ruski zvaničnik u UNMIK-u proglašen “personom non grata”

    Piše:
    G.Venhari
    -

    Ministrica valjskih poslova Kosova Donika Gervala saopćila u petak da je na zahtjev premijera  Aljbina Kurtija donijela odluku da se ruski zvaničnik UNMIK-a na Kosovu proglasi „personom non grata“.

    Ona je dodala da je odluka donesena da se ruski zvaničnik proglasi nepoželjnim na Kosovu zbog njegovog štetnog djelovanja, kojim je narušena nacionalna sigurnost Republike Kosovo.

    „Istovremeno sam obavijestila organe za sprovođenje zakona i nadležne organe o sprovođenju ove odluke. Institucije Republike Kosovo ostaju posvećene borbi protiv malignog uticaja Ruske Federacije i njenih satelitskih predstavnika u regionu, koji imaju za cilj da podrivaju dostignuća Kosova i naših partnera, prije svega SAD, NATO-a i EU. Republika Kosovo će nastaviti još tješnju saradnju sa svojim međunarodnim saveznicima, posebno sa Amerikancima, Evropljanima i NATO-om, kako bi osujetila bilo kakve destabilizujuće napore Ruske Federacije u našem regionu“, napisala je Gervala na Fejsbuku.

    Dodala je da su odlučnost i put Republike Kosovo ka članstvu u NATO, EU, a potom i u UN su nepovratni.

    „Uvjeravamo građane Republike Kosovo da će institucije ostati budne svakog dana i odlučne da zaštite bezbjednost i ustavni poredak naše zemlje, kad god je to potrebno“, napisala je ministrica Gervala.

    (thegeopost.com)

    1...192021...195Stranica 20 of 195

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj