Ime Hariza Halilovića je dobro znano u akademskim krugovima. Doktor je nauka, socijalni antropolog u Centre for Global Research na RMIT University, u Melbourneu, u Australiji i gostujući profesor na američkom University of California iz Los Angelesa (UCLA). Nama, domaćima, Hariz je naprosto drag jer je iznimno posvećen obnavljanju života u Srebrenici. Iako svoje radove redovito objavljuje u referentnim naučnim časopisima, neki su i nagrađeni, Hariz nađe vremena da u svojoj domovini organizira ljetnu akademiju, druženja, kampove i osmisli sadržaje koji će mladim ljudima pomoći da shvate zašto je lekcija iz Srebrenice važna za naučiti i to na način da ponudi život u mjestu planetarno poznatom po najvećem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici, u kojoj je rođen, stubokom je promijenio i njega, i odredio i njegov put, ali svoje uspjehe i postignuća dr. Halilović razumije i kao obavezu da pomogne gradu u kome je proveo djetinjstvo i u kome su njegovi mladalački dani brutalno prekinuti najstrašnijim iskustvom. Priznajem, nikada nisam imala dovoljno snage da ga pitam koliko je članova njegove porodice stradalo u Srebrenici
Dobrota i vjera u budućnost
Ovoga ljeta, povodom 11. jula, ispisao je svoja sjećanja na Fakira Mustafića, vršnjaka i bliskog rođaka s kojim je rastao kao brat: iz teksta saznajemo da je Čole, kako su zbog sličnosti sa Zdravkom Čolićem prozvali Fakira, bio uzoran mladić, kome je nerijetko zavidio na popularnosti kod djevojaka, “sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko”, a imao je i lijep glas i dobar sluh. Iako su im se ukusi razlikovali, one godine – sjeća se Hariz – kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, njih su dvojica postali srednjoškolci, a Čole je već tad bio riješen da ostane u svojoj Srebrenici – zato je upisao srednju rudarsku, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, kao maturant odslužio vojsku (bivšu JNA), a pred sami rat “i oženio svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara”, koju će Hariz upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu. Čole je tokom rata, kao svoje pazio i Harizove roditelje, dobio sina, a potom i kćer. No, poruke koje mu je slao – ko zna kakvim putevima – razlikovale su se od ostalih po nadi i humoru, kojima je Čole i plijenio sve koji su ga poznavali. Onda je sve stalo pa nestalo: Srebrenica je pala 11. jula 1995. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi u Srebrenici.
Sticajem životnih okolnosti, ispostavilo se da poznajem njegovu sestru: i Alma je lijepa, šarmantna kao i Čole, obrazovana žena koja beskrajno vjeruje u djecu. Svoje dvoje – sina Ibrahima i kćerku Elmu – odgojila je da već sad s ponosom može reći da će stasati u divne ljude. Oboje su pametni, dobri đaci, kćerka se ističe u svojoj generaciji na Medicinskom fakultetu, sin je šarmantan i čitajući Harizov tekst shvatila sam koliko podsjeća na daidžu koji mu, nekako vjerujem, jako nedostaje iako ga nije upamtio. No, ono zbog čega sve ovo pišem jeste fascinantna spoznaja da ni Alma ni njezina djeca, a duboko vjerujem ni djeca njezinog brata Čole, ne govore o smrti, već o životu, nikoga ne mrze, već su puni one iskrene ljudske dobrote i vjere u budućnost. I bore se za nju, školovanjem, obrazovanjem, svjetonazorom. Kao i Hariz, kao i brojne druge porodice srebreničkih žrtava koje – kako to tako često naglas kažu žene okupljene u udruženja Majki Srebrenice – samo žele da njihovi ubijeni očevi, muževi, braća, sinovi nađu posljednji smiraj. A to za njih znači samo jedno – da se lociraju sekundarne i tercijarne grobnice u koje su, sa željom da sakriju razmjere počinjenog zločina genocida, pripadnici Vojske i MUP-a RS-a rasipali posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana. Posljednji smiraj u Potočarima onih za kojima se još traga i briga o Memorijalnom centru – kako god to zvučalo – siguran su putokaz za budućnost i iskaznica za život. Onaj u kome neće biti dolijevanja soli na rane, što je nesumnjivo svako negiranje genocida kojem sve češće pribjegavaju političari i iz RS-a i iz Srbije.
“Ukopavanje praznih lijesova”
Anu Brnabić ne vrijedi citirati, ona u političkom životu Beograda i služi za zabavljanje širokih narodnih masa dok Aleksandar Vučić ne izađe na scenu, ali baš zbog Srbije vrijedi istaći neuobičajeno jasan stav visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i povjerenika za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija, koji su u zajedničkoj izjavi istakli kako “Europa nije zaboravila svoju odgovornost zbog nemogućnosti da spriječi genocid u Srebrenici”, te dodali: “U Europi nema mjesta za nijekanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca. To je protivno temeljnim europskim vrijednostima, a pokušaji prekrajanja povijesti su neprihvatljivi.” Za razliku od nekih ranijih izjava, ova je diljem regiona protumačena kao jasna poruka srbijanskom i vođstvu bosanskih Srba, kako Milorada Dodika i njegov prvi saf tituliraju mediji iz Hrvatske, koji nisu propustili s gnušanjem prenijeti najnoviju provokaciju predsjedatelja Predsjedništva BiH o “ukopavanju praznih lijesova” u nedostatku žrtava. Ovaj Dodikov istup konačno je u cijeloj regiji dobio tretman kakav zaslužuje (s izuzetkom Vučićevih marića), ali i pokazao da je krajnje vrijeme da se i ovdje, u Bosni i Hercegovini otvore teške teme poput one zašto i ove godine 11. juli – koji se zbog Srebrenice komemorira diljem svijeta – nije Dan žalosti u BiH. Zato nisu krivi samo Zoran Tegeltija i družina iz SNSD-a već i ostali članovi Vijeća ministara. Tegeltijina zamjenica i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković brutalno je zloupotrijebila Srebrenicu praveći cirkus od svog odlaska na Dubrovnik forum, sve pravdajući se komemoracijom. To što je ipak otišla, ne amnestira je krivice što je svojim neradom saučesnik u odluci Vijeća ministara zbog koje zapravo nema izuzetaka kada se govori o političkoj zloupotrebi Srebrenice. Zloupotrebi koja vrijeđa i žrtve i njihove porodice i sve one koji, poput Hariza, širom planete ulažu vlastite angažmane nastojeći da udahnu život Srebrenici upravo zato da se genocid više nikom i nigdje ne ponovi.
The next three months will be crucial in Ukraine’s war of independence from imperial Russia. The results will have profoundimplications for global security, Europe’s development, and trans-Atlantic relations. Not least, the consequences will have a direct impact on the future of the Western Balkans.
There are three possible outcomes of Russia’s invasion of Ukraine – a Russian victory, a Ukrainian victory, or a prolonged stalemate inside Ukraine. Russia has already lost several battles in its failure to capture the capital Kyivandthe second largest city Kharkhiv, or to dislodge and replace the Ukrainian government. However, Russian forces have expanded their control over the Donbas regionin eastern Ukraine and captured large sections of two other regions in southern Ukraine. Despite massive losses of troops and equipment, the Kremlin does not admit its weaknesses and Putin could still use substantial military reserves in the intensifying war.
A victory for Russia could be declared after the seizure of the entire Donbas. Putin could claim that his “limited military operation” had been achieved while disguising Russia’s inability to take any major cities He may calculate that the West would support a ceasefire even if that benefits Russia because it would ease pressures on European economies and prevent a direct confrontation with NATO. Moscow would then expect sanctions to be eased so that it could restore its own economy and rebuild its military.
The notion that the Kremlin is seeking diplomatic exit strategies in Ukraine is based on a delusion. Having staked so much on victory any retreat from captured territories is a defeat for Putin that will hasten regime collapse. Conversely, any settlement that leaves Putin in possession of territories gained through aggression is a defeat for the West, as it will encourage future military conquests once sanctions are eased. The surrender of territory in Donbas would also capsize the Biden democracy agenda, as it would effectively give a green light to carving out autocratic entities from democratic states.
The wider impact of a Russian victory in seizing a chunk of Ukraine would be to encourage other imperial powers such as China to actmore aggressively. In the broader Europe, it can embolden Moscow to expand its influence and encourageits partners, particularly Serbia, to pursue a more aggressive regional agenda. The Kremlinmay calculate that the West will be more willing to make compromises and push countries to surrender some of their territory or elements of their sovereignty to prevent another war. Western war-weariness in Ukraine could then translate into wider appeasement.
A prolonged stalemate in the current war suits neither Russia nor Ukraine. It would deeply drain their resources, destroy theireconomies, and deplete their militaries. International sanctions would not be lifted and Europe’s moves toward energy independence from Russia would continue. For some Western policymakers, a prolonged but low-intensity war may seem like a safer option, as Russia’s gradual military and economic declinewould reduce the risk of Putin resorting to nuclear weapons.
In stark contrast, a Ukrainian victory in the war would be ground-breaking, with positive effects throughout Europe, including the Western Balkans. Victory could be achieved in stages. First, Ukrainian troops better armed with long-range artillery, multiple-rocket launchers, tanks, and other heavy weapons would push back Russian forces from newly occupied territories to their pre-February positions. Second, as more military equipment is assimilated from abroad and new troops enter the battlezones the Ukrainian counter-offensive would liberate all of Donbas and destroy military infrastructure in neighboring regions of Russia that feeds the war.
A third offensive would be aimed at liberating Crimea, at a time when the Russian economy enters a severe contraction later in the summer and its military is incapable of replenishing troops and equipment to effectively defend the captured peninsula.
When it becomes clear that Russia has not only lost numerous battles but the entire war in Ukraine, Moscow’s global standing will plummet. Instead of a superpower, the country will be increasingly perceived as a weak state, an imperial impostor, and an unreliable ally. Russia’s current partners such as Serbia and the Serb entity in Bosnia-Herzegovina will then face a clearer choice – whether to support the loser or to acknowledge the winner. Moscow would be in a much weaker position to provide military assistance or diplomatic support for the“Serbian World”agendaalthough it may still try to stir conflicts to try and disguise its own failures.
One fascinating development will be Serbia’s domestic reaction to a Russian defeat, where much of the population still harbors illusions about its allegedly great “Slavic brother.” No doubt, denial and anger will take time to dissipate, with the glaring reality that Belgrade can no longer rely on Moscow to promote irredentism and deprive Kosova of membership of international organizations. Serbs in Bosnia will also feel more naked after Putin loses his emperor’s clothes in a failing Russian state. This will provide new opportunities to consolidate the integrity of Bosnia-Herzegovina and move toward NATO membership.
In the bigger picture, a comprehensive Ukrainian military victory that liberates its occupied territories would send a powerful signal that attacks on independent states end in failure, that war crimes will be punished, that NATO is united in confronting aggressors, and that the West is prepared for Russia’s implosion. Ukraine must therefore be supplied with allnecessary weapons that will hasten its victory. Ukraine’s triumph will constitute a strategic victory for the West, as it would help demolish the last empire that threatens European security. The entire Balkan peninsula would benefit from Russia’s imperial defeat and face improved prospects for EU integration and economic development.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova.His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in June)
Izabrana je 43. Vlada Crne Gore. Poslije polugodišnjih mukotrpnih i zakulisnih pregovora, Dritan Abazović je u četvrtak pred parlamentom predstavio svoj ekspoze i novi ministri su se na čelu sa njim fotografisali u novin odijelima. Ono što je jako iznenađujuće i neobično za Crnu Goru je to što nikad nijedna vlada nije dočekana u crnogorakoj javnosti sa manje euforije i entuzijazma.
Razlog tome treba tražiti u činjenici da u ovu vladu ne vjeruju ni oni koji su postali njen dio. Po istraživanjima, preko 60% ljudi u Crnoj Gori je bilo za raspisivanje novih izbora. Glasači dva bloka iz avgusta 2020. godine, kada su održani posljednji parlamentarni izbori, nisu glasali za ovakav rasplet situacije. Abazovićevi glasači i glasači pro-srpskog i pro-ruskog SNP-a nisu glasali za saradnju sa DPS-om, bez koga ne bi bilo ove vlade.
Sa druge strane, glasači tzv. suverenističkih partija nisu glasali da im miloševićevski SNP vodi parlament i da ima 6, tj. najviše ministara u vladi, uključujući strateški važne pravdu i prosvjetu. Abazović je ovim potezom napravio nevjerovatan salto mortale, kako je to odlično primjetio Jasmin Mujanović. Čovjek koji je sebe vinuo u zvijezde regionalne politike forsirajući narativ o nužnosti smjene Đukanovića po svaku cijenu, pa i po cijenu saradnje sa Vučićevcima i Putinovcima iz crnogorske politike, sada odjednom potpuno mijenja ploču i sa Đukanovićevim DPS-om sklanja iste te putinovce i vučićevce.
Ali da li je baš tako?
Prvo, Abazović nikad nije smijenio Đukanovića, koji je i danas predsjednik. A sada nije smijenio ni ove druge, jer u novoj većini dominira SNP, partija pod direktnom kontrolom Vučića, partija koja nije htjela da glasa za Rezoluciju o Srebrenici i koja ne osuđuje invaziju na Ukrajinu. Kako Mujanović odlično primjećuje, Abazović ovim stavlja tačku na svoju karijeru populiste-reformatora i ulazi u utabane staze karijernih političara, koji će sve učiniti samo da održe moć i pozicije.
Ova vlada ima ograničen rok trajanja. I treba prije svega da stvori uslove za održavanje izbora i da odblokira neke od procesa bitnih za naš put ka EU. Rizici za njen opstanak i za uspjeh su brojni.
Pretjerana revnosnost u slijeđenju antikoruptivne agende, koja bi ciljala isključivo nekadašnje funkcionere iz redova DPS-a, značila bi uskraćivanje podrške u parlamentu, ili blokadu procesa. Sa druge strane, SNP Vladimira Jokovića insistira na potpisivanju ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i na ulasku u Otvoreni Balkan. Odluke o ovim strateškim i kontroverznim pitanjima donosile bi se dvotrećinskom većinom na sjednicama vlade.
Crna Gora se izborom nove vlade nedvosmisleno pomjerila sa mrtve tačke, ali Abazović-Joković vlada nosi velike rizike, možda i veće nego bivša vlada Krivokapić-Abazović. Rizik je razbijanje, ili bolje rečeno razvodnjavanje pro-zapadnog suverenističkog bloka koji su činile partije dojučerašnje opozicije – DPS, SDP, SD i partije manje brojnih naroda.
Drugi rizik predstavlja činjenica da strateška mjesta u vladi zauzimaju partije koje pod krinkom zaštite interesa srpskog naroda u Crnoj Gori, služe interesima srpskog predsjednika i države Srbije. Uz eventualno skretanje Srbije ka Zapadu, priznanje Kosova i prekid veza sa Rusijom, Crna Gora može postati utješna nagrada za Beograd. To bi i Bosnu trebalo da plaši.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u srijedu će suspendirati Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Republike Srpske, saznaje Istraga.ba. Odluka o suspenziji ovog Zakona ostat će na snazi do septembra ove godine, kada bi Ustavni sud trebao donijeti odluku o meritumu, odnosno da li je Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Republike Srpske u skladu sa Ustavom BiH.
Predsjednik Ustavnog suda BiH Mato Tadić za srijedu je zakazao Plenarnu sjednicu sa samo jednom tačkom reda – Razmatranje zahtjeva za donošenje privremene mjere po Zahtjevu Šefika Džaferovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 118/21,) i Zakona o dopunama Zakona o republičkoj upravi („Službeni glasnik RS“ broj 15/22).
“Sudije Ustavnog suda su postigle konsenzus u vezi sa Zakonom o lijekovima. Privremena mjera bit će donesena i ovaj Zakon se neće moći primjenjivati sve dok Ustavni sud ne donese odluku o meritumu. Za sada je planirano da odluka o meritumu bude donesena u septembru”, kazao je za Istragu sagovornik iz Ustavnog suda BiH.
Šta to znači u praksi?
Iako je 28. juna Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima RS formalno stupio na snagu, on se, nakon odluke Ustavnog suda BiH neće primjenjivati sve dok se ne odluči o njegovoj suštini. Dakle, sve dok ustavne sudije ne utvrde da li je ovaj Zakon krši Ustav BiH, on neće biti na snazi.
Podsjećamo, u oktobru prošle godine, nakon izbijanja afere u vezi sa nabavkom kisika, Narodna skupština RS usvojila je Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima RS. Ovaj Zakon, usvojen po hitnom postupku, predviđeno je osnivanje Agencija za lijekove i medicinska sredstva Republike Srpske, kao ovlaštenog organa nadležnog za oblast lijekova i medicinskih sredstava koji se proizvode i upotrebljavaju u medicini u RS.
““Djelokrug Agencije u oblasti lijekova obuhvata: izdavanje dozvole za stavljanje lijeka u promet, obnovu dozvole za stavljanje lijeka u promet, odnosno njeno ukidanje i izmjene, poslove laboratorijskog ispitivanja kvaliteta lijekova i davanje stručne ocjene kvaliteta lijekova, izdavanje certifikata o primjenih dobrih opraksi”, navedeno je u članu 8 spornog Zakona.
Nakon što je izglasan, Zakon je 29. decembra 2021. godine objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske. Predvođeno je da na snagu stupi šest mjeseci kasnije, odnosno 28. juna 2022. godine.
No, prije neko što je Zakon stupio na snagu, ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Alen Šeranić (SNSD Milorad Dodik), završio je na crnoj listi SAD-a. Kao razlog za sankcionisanje, Amerikanci su naveli Šerenićevu ulogu u pripremi i izglasavanju Zakona o lijekovima kojim je vlast Milorada Dodika započela takozvani prenos nadležnosti na nivoa države BiH na nivo entiteta Republika Srpska.
“Šeranić je nastavio promovirati secesionističke aktivnosti RS jer je vodio proces usvajanja Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS koji je njegovo ministarstvo uputilo Narodnoj skupštini RS na razmatranje. Ovaj zakon, koji još nije stupio na snagu, predviđa uspostavu nove agencije samo u okviru RS što bi poremetilo ovlaštenja državne Agencije za lijekove i medicinska sredstva”, saopćile su vlasti SAD-a 6. juna ove godine.
Dvadesetak dana kasnije, Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima RS je stupio na snagu. Istog dana, predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović dostavio je Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti ovog Zakona. Džaferović je zatražio i donošenje privremene mjere, odnosno mjere kojom će zakon biti suspendiran do Ustavni sud ne donese odluku o meritumu.
Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.
Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.
Rosensaft:
“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju
Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.
Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.
“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”
Danas se sjećamo. Danas tugujemo.
Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.
Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.
Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.
Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.
Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.
Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.
Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.
Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.
Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.
Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.
U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.
Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.
Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.
Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.
A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.
Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.
Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.
I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.
Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.
Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.
I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.
Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)
Reis Kavazović:
Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu
mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih
procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.
Protekle nedjelje bile su pune napetosti na sjeveru Kosova, gdje su se lokalni Srbi, potaknuti mafijom i obavještajnim službama iz Beograda, odupirali promjeni registarskih tablica na one iz Republike Kosovo.
U početku su to bili gradonačelnici četiri opštine koji su ponudili ostavke na pozicijama u institucijama Republike Kosovo, a poslije njih policajci sa skidanjem uniformi. Na kraju su došli poslanici Srpske liste koju kontroliše Aleksandar Vučić.
Počeli su svojim uobičajenim ucjenama, gdje povlačenjem iz institucija žele da pokažu svoju političku moć. Odgovor iz Vlade Kosova je da će oni biti zamenjeni drugim poslanicima koji čekaju na listi CIK-a.
Zahtjev je upućen Srpskoj listi i ako odbiju, onda poziv upućuju drugim strankama koje su učestvovale na poslednjim parlamentarnim izborima.
Jedna od njih je bila i stranka Rade Trajković, kao i stranka Nenada Rašića, koji su učestvovali na prošlim izborima, ali oni nisu uspjeli da uđu u Skupštinu Kosova poslije velikog pritiska Srbije i kriminalnih struktura sa sjevera Kosova.
U strahu da će drugi Srbi ući u Skupštinu Kosova i nakon dogovora u Briselu da se smanje tenzije na sjeveru, ostalih devet poslanika Srpske liste koji su čekali u registru CIK-a pristali su da smijene poslanike u ostavci i blokiraju one koji nisu u njihovom taboru.
U pozadini se igra velika igra, jer je karakteristika ostalih devet poslanika koji su ušli u Skupštinu Kosova da su većina i članovi SPS-ovog ogranka na Kosovu.
Predsjednik Srbije Vučić ovim činom pokušava da otkloni pritisak međunarodne zajednice te da krivicu za naredne korake Srpske liste, i u drugim dijelovima Kosova, usmjeri prema Ivici Dačiću, koji je svojom politikom bliži Rusiji. Istovremeno, eventualni pritisak za dešavanja na sjeveru Kosova bi bio usmjeren ka Milanu Radoičiću, koji je na crnoj listi američkog Ministarstva finansija.
Politika Srpske liste je podijeljena na onu koju na jugu vodi Milan Joksimović, predsjednik SPS-ovog ogranka na Kosovu, tačnije u Gračanici, dok na sjeveru upravlja Goran Rakić, koji je predsjednik ogranka Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS).
To će biti još veći izazov za Kosovo i međunarodni faktor, znajući za Dačićev zvanični stav u odnosu na Rusiju i njegove veze sa Putinom.
Srbija, kao glavna geostrateška tačka Rusije na Balkanu, i dalje izaziva Zapad u strateškom, energetskom i bezbjednosnom smislu.
Ulazak Kosova i Bosne i Hercegovine u NATO bi Zapadu olakšao da konačno prekine ovu doktrinu koja je dominirala Balkanom posljednjih 100 godina.
Koliko je Srbija spremna da uvede sankcije Rusiji i okrene se Zapadu? To je karta na koju Aleksandar Vučić igra od 2011. godine
Ajmo ovako – dok mi ovdje razgovaramo o peticama mog sina, u BiH počinje izborni proces. To je ono o čemu sam pričao dok sam bio u Madridu, slavodobitno je objavio, usred Vukovara, hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Vrijedi ga i dalje citirati: “Postoji šira slika. To što se događa u BiH je kao visoki tlak. Pa Alijina stranka (SDA) ima Hrvate kao kandidate za Dom naroda. Kako se to zove? Let iznad kukavičjeg gnijezda. Guske! Neka mi netko objasni što rade Hrvati kao kandidati bošnjačke SDA? Kako se to zove?” Ni tu se čak nadahnuti Milanović nije mogao zaustaviti: “’Ajmo dalje… Bundestag radi na deklaraciji o BiH. Sponzor, odnosno autor te deklaracije se ne zove ni Hrvoje ni Jovan, nego vjerojatno Muhamed. Znate me, nemam ništa protiv Bošnjaka. U toj deklaraciji se BiH zaziva kao građanska država. To je ustvari državna politika Njemačke. Što bismo mi trebali napraviti? Imamo Bošnjaka koji glumi građanina, penetrirao je u njemački SPD… Gdje su tu Hrvati? Kukavičje gnijezdo. Što radi Hrvatski sabor? Pripremamo li neku svoju deklaraciju? U kojoj ćemo reći – sikter! Ovo je izdaja, ljudi!”
Šok i nevjerica mame prve dame
Ne, neću se baviti tumačenjem eksplozivne predsjedničke retorike niti njegovim jezikom mržnje u hrvatskom Gradu Heroju. Shodno predsjedničkim preporukama, posegnut ću za širom slikom, za koju je očito Madrid bitan. Tamo je, naime, hrvatski predsjednički par boravio na samitu NATO-a, a sudeći po izvještajima, Milanović je i fizički bio prilično usamljen.
Na njegove prijetnje koje su prethodile susretu članica Alijanse, niko nije imao ni potrebe reagirati, i na marginama je bio ignoriran, a medijsku i svaku drugu pažnju pobrao je sporazum turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana postignut sa Švedskom i Finskom, nakon kojeg su ove dvije zemlje pozvane u članstvo NATO-a (Bosna i Hercegovina je, nazovimo to tako, dobila poseban tretman, što je za našu zemlju jako važno). Prva dama Hrvatske je, pak, puno bolje prošla. Zagrebačka Glorija, magazin Hanza medije, iscrpno je izvijestila o utiscima sveučilišne profesorice Sanje Musić Milanović sa protokolarnih večera, akcentirajući kako je na onoj koju je organizirala španjolska kraljica Leticia i sjedila preko puta nje. Ne krijući ponos, Gloria se divi odabiru haljina prve dame, koja je u Madridu bila Varteksova promotorica, a značajnu pažnju posvećuje i njezinom nakitu, također hrvatske proizvodnje. Na slikama se ne vidi, ali nema razloga za sumnju: prof. dr. Musić Milanović je koristila prvo sapun pa parfem, a njezina ushićenost posjetom muzeju Prado i probi opere “Nabucco” u Teatru Real svjedoči i o rafiniranom umjetničkom ukusu. Istina, novinarima je priznala da je prvo slobodno vrijeme iskoristila da vidi Plazu de Tores, najveću arenu za borbu s bikovima u Španiji, što se može tumačiti i kao potreba da zadovolji vlastiti borbeni duh, s obzirom na impresioniranost koju nije krila.
Gloria se na kioscima našla dva dana nakon što je predsjednik države Hanza mediju preimenovao u Handžar mediju. Znamo ga, nema ništa protiv Bošnjaka, pa evo zašto se to dogodilo. Jutarnji list, uzdanica Hanza medije, obznanio je početkom prošle sedmice aferu koja je u Hrvatskoj dobila ime “Daj mi 5”. Sanja Musić Milanović je, naime, nakon kraja nastave, ravnateljici Klasične zagrebačke gimnazije koju pohađa njezin mlađi sin, poslala mail s primjedbama na zaključenu četvorku iz matematike. U mailu se zaboravila osvrnuti na podatak da je njezinom sinu, kao i nekolicini njegovih kolega, prije kraja školske godine ponuđeno da odgovara gradivo za višu ocjenu. On je to odbio i zaključena mu je četvorka, nakon čega je – sedam dana nakon zaključenih ocjena – uslijedio mamin mail. Iako se mama žalila samo na četvorku iz matematike, predsjedničkom mlađem sinu su ekspresno popravljene dvije četvorke – iz matematike i iz latinskog. Tako da je prosjek njegovih ocjena postao čista petica. Jutarnji je, pripremajući objavu detalja mamine intervencije, kontaktirao i mamu i tatu (tatu, doduše, preko predsjedničkog Ureda). No, mama se prvo nije javila, da bi – nakon što su novinari poslali mail, a onda ga dodatno čekirali WhatsAppom, pa kada su vidjeli da je poruku pročitala i ne reagira, obratili se i predsjedniku tati – mama žurno okrenula telefonski broj vlasnice Hanza medije Ane Hanžeković Krznarić. Vlasnica se nije odazvala, a kada je uzvratila poziv, mama prva dama molila ju je da nešto učini da tekst ne izađe. Ova ju je pak posavjetovala da odgovori na pitanje novinara. Mogu samo zamisliti šok i nevjericu mame prve dame na ovu neviđenu drskost vlasnice Hanza medije koja njoj, sveučilišnoj profesorici, mami, supruzi i prvoj dami, predlaže da odgovori na neko novinarsko pitanje koje joj se, za razliku od Glorijinih, nije dopalo.
Onda se morao umiješati tata. Predsjednik Republike Hrvatske, zgranut ovakvim odnosom prema majci svojih sinova (ispostavilo se, u međuvremenu, da je mama žicala petice na isti način i za starijeg sina), nazvao je novinare bandom i propalicama, Hanza mediju kriminalnom organizacijom, a vlasnicu Hanžeković Krznarić optužio za “lopovsku navlakušu”, tvrdeći kako je ona prva zvala njegovu suprugu. Jutarnji je ekspresno pokazao i dokazao ko je koga zvao i usput dokumentirao laži predsjednika države, koji je pak svoju tiradu uvreda i kleveta završio konstatacijom kako je njegov Ured, na kraju tog dana krcatog pozivima, “poslao Sanjin mail Handžar mediji”. Od tada tata svaku priliku – kao i ovu vukovarsku – koristi da Hanza mediju zove Handžar medijom, te da ustvrdi kako ni on ni njegova supruga ne osjećaju ni trunku kajanja zbog svega što se dogodilo. Što će reći da je Zoranu Milanoviću posve normalno – šta normalno, poželjno – da njegova supruga intervenira kod ravnateljice Gimnazije da bi sin imao sve petice. Jer, sin je i stipendist Grada Zagreba! Valja zaslužiti stipendiju i za narednu godinu, u kojoj – već je pala odluka – predsjedničkom mlađem sinu neće ni predavati matematiku drznica koja mu je dala četvorku. Već onaj profesor kod koga je imao sve petice. Što pokazuje da i škola daje maksimalan doprinos kako bi se afera umrtvila, a komentatori u Hrvatskoj – uz isticanje trgovine utjecajem, u koju nedvojbeno spada pritisak mame na ravnateljicu – otvaraju pitanje morala prve dame, i same sveučilišne profesorice.
Viša kasta
Davno jednom, dok je još na čelu Rijaseta IZBiH bio onaj što danas sebe zove reisom emeritusom, Mustafa ef. Spahić je odbio da primi novčanu nagradu koja mu je, shodno zakonima i propisima IZBiH, pripala zbog godina revnosne službe. Nije moralno sve što ti po zakonu pripada, obrazložio je Mujki. Živa je istina da su moral i politika paralelni pojmovi, udaljeni svjetlosnim godinama, no još je življa istina da ovdje, na ovom našem balkanskom komadu, političari sebe doživljavaju kao viša bića. Kojima je sve dozvoljeno, da interveniraju gdje god požele – od ocjena do tendera – i još se time ponose. I njihove su porodice viša kasta, u ogledalima predsjedničkih parova zaslužuju kraljevski tretman, iako ga kraljevi u svojim evropskim zemljama baš i nemaju. Na ovaj naš balkanski način, predsjednici – svejedno čega – to i postaju da bi se namirili. U svakom pogledu. I sve dok je tako, pričat ćemo o korupciji, populizmu i uvredama i valjati se u vlastitom blatu, uz opaske “znate mene, nemam ništa protiv Bošnjaka”. Šaljivdžija bi dodao – efikasno. Suštinski, Milanović je samo dobar primjer, ilustracija onoga čega se čestit čovjek, čak i kad je političar, treba stidjeti. U onom istom Vukovaru divio se Čoviću zato što živi u BiH. A zapravo mu zavidi jer bi on rado mijenjao tok Save za porodični pogled. Hrvatska je u EU i samo zato ne može. Mi još nismo i imamo milanovića na svakom koraku. ‘Ajmo dalje… Bit će nam bolje kad kažemo sikter svojim milanovićima. Jer, to je izdaja, ljudi, izdaja je njihovo umišljanje da su naše škole, naši tenderi, naši poreski novci, njihove prćije, a svi mi njihove i sluge njihovih supruga.
The glaring hypocrisy of EU leaders in their criticisms of the United States is compounded by their failure to resolve the expanding conflicts in the Balkans. Following the signing of a trilateral security pact between the U.S., Australia, and the UK, the voices of “European strategic autonomy” are again echoing in the EU. Led by an angry French government, whose submarine contract with Australia was aborted, Europeans are told that the U.S. is unreliable. Meanwhile, conflicts in the Balkans are expanding, the EU is powerless, and America will again become essential in resolving them.
French verbal attacks on the U.S. are both mendacious and hypocritical. While America’s military muscle holds NATO together and deters any direct Russian military aggression against EU states, Germany conspires with Russia on energy deals over the heads of its EU neighbors and France has outraged all NATO allies along the eastern front by pushing for closer relations with Moscow.
Although French governments regularly complain about Washington’s role in Europe, in reality it was France that created one of the most notable crises in NATO history by unilaterally removing itself from NATO’s integrated military command between 1966 and 2009. And the notion of “strategic autonomy” and the creation of a “European army” has been parroted by successive French administrations even though the concepts lack substance, practicality, resources, and pan-European support. They also undermine NATO cohesion and threaten its military capabilities.
France is not viewed as a reliable ally in the Central and East European capitals that directly face military threats from Moscow. Paris has tried to punch above its weight since the UK departure from the EU, but President Emanuel Macron’s attempts to replace Chancellor Angela Merkel as Europe’s primary leader are widely dismissed as arrogant. If France is to gain support among the most pro-American countries such as Poland, the Baltic states, and Romania, then it must cease its gullible approaches toward the Kremlin and demonstrate that it will defend its allies as resolutely as the U.S. does. Its contribution to NATO defenses is dwarfed by Washington and it has still failed to reach the required 2% of GDP on defense spending.
Since the collapse of the Soviet bloc, Paris has consistently demonstrated its disdain for the new democracies. It did not initially support their NATO membership, fearful of upsetting Moscow. It wanted NATO to wind down its operations at the end of the Cold War in the belief that Russia would become a partner for Europe. And in 2019, Macron dismissed the Alliance as “brain dead.” Moreover, France did not support EU enlargement and it continues to oppose the inclusion of West Balkan countries, as evident in the failure to launch accession talks with Albania and North Macedonia. An internal document released on the eve of the October 6th summit between EU and Balkan leaders asserts that membership for the six West Balkan countries can no longer be guaranteed because of fears of a political backlash in member states.
France’s proposal that the EU should reassess its relationship with the U.S. also plays into Vladimir Putin’s hands. The Kremlin tries to leverage the larger EU states against Washington and counts on France to be a persistent troublemaker. French delays in forging trade pacts damage trans-Atlantic relations and also undermine the emergence of a common Western front toward a resurgent China. Washington is eager to align U.S. and EU regulatory and trading positions toward Beijing to contain its penetration of Western economies. The more Paris sabotages EU-U.S. cooperation, the more it will reinforce the view in othermember states that France not America is untrustworthy in promoting trans-Atlantic security.
EU hypocrisy extends beyond France. The Union failed to censure Berlin for its collusion with Russia over the Nord Stream II gas pipeline, despite intense opposition from Central Europe and Ukraine. The pipeline project undermines Europe’s energy securityand weakens its political independence. If the EU follows the French agenda to limit links with Washington, then it will be engaged in strategic suicide by helping forces who seek to dismantle the Union. The uncertain policies of the next German Chancellor and government coalition will ensure further stress tests for trans-Atlantic relations.
The looming failure of EU policy in Europe has been on display along the Serbia-Kosova border where President Vučić is exploiting the license plate dispute to stir conflict and threaten a new war. Meanwhile, EU leaders and diplomats issued the customary appeals for restraint that everyone in the Balkans remembers from the 1990s when the anti-civilian wars erupted. Although an interim deal ended the blockade of border crossings by Serb protesters, the EU seems unable to impose the only lasting solution – mutual recognition of vehicle license plates. No doubt, the U.S. will again be needed to extinguish any ensuing fires.
The EU’s underlying failure in the Balkans is an unwillingness to recognize that Vučić is manufacturing disputes with Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina in his pursuit of a mini empire dressed as the “Serbian world.” The less resistance he encounters in Brussels the more emboldened he will become. With Germany distracted by coalition negotiations, the UK absent, and the U.S. focused on a host of global and domestic crises, French disputes with Washington will simply encourage the Greater Serbia offensive.
EU leaders play into Vučić’s hands by claiming that relations between Belgrade and Prishtina can be “normalized” without bilateral inter-state recognition. By failing to counter Belgrade’s subversion of Montenegro’s independence and strengthening the integrity of Bosnia-Herzegovina, Brussels is inadvertantly preparing the ground for a new regional conflagration. And while Vučićclosely coordinates his increasingly assertive regional policy with the Kremlin, EU leaders seem incapable of comprehending how a new Balkan war would benefit Moscow’s neo-imperial and anti-Western agenda.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Moscow’s “special military operation” in Ukraine has developed into a war between Russia and the United States. Although the war is currently in the warm stage it could rapidly heat up over the coming year. Russia’s non-military attacks on the West began over two decades ago when Putin became President, especially in its information offensives, political corruption, and energy dependencies. And because of Washington’s weak response to the seizure of Crimea in 2014 the Kremlin is escalating the war against the West through Ukraine.
Putin issued a warning to Washington on the eve of the expanded war in February 2022 that NATO had to reverse its decision to include Central Europe in the Alliance and remove all weapons close to Russia’s borders. Moreover, as Ukraine aspired to NATO membership to protect itself, Moscow was determined to halt the process. It calculated that Kyiv would quickly fall, that the West would be divided in its support for Ukraine, that economic sanctions would not be imposed, that Western publics would grow tired of the war, and that Ukraine’s resolve would dissipate. It was proved wrong in several of these estimations but it continues to push the narrative that Russia’s victory is inevitable and the West does not have the stomach for a prolonged conflict.
Putin’s propagandists regularly threaten Poland and the Baltic states with invasion and former president Dmitri Medvedev has declared that attempts to push Russia back to its 1991 borders would result in the nuclear annihilation of Washington, London, Berlin, and Paris. These bombastic statements are intended to rally Russians around the flag and to frighten Western leaders to stop arming Ukraine and allow Moscow to triumph.
The Kremlin views Ukraine’s future as decisive for Russia’s future, because without Ukraine subdued or eradicated the Russian federation will dissolve. Putin himself has issued such warnings. Paradoxically, such a juxtaposition should actually encourage Western governments to make sure that Ukraine is victorious. If the stark choice facing Washington is either Ukraine’s capitulation and Russia’s expansion or Ukraine’s victory and Russia’s rupture then the dissolution of Europe’s last empire must be the Western goal.
The first alternative – a potential Russian victory in Ukraine – has convinced several NATO members that a broader war is on the horizon. The Defense Ministers of the United Kingdom, Germany, Poland, Norway, and other NATO allies have stated that the West needs to prepare for an outright war with Russia. Their warnings are intended to draw attention to three realities – that Europe can no longer depend on the US, especially if there is a second Trump presidency; that Europe itself remains militarily unprepared and ill equipped; and that Ukraine conceding any territories to Russia will embolden Moscow to directly confront NATO militarily.
Although the threat of nuclear war stirs fears among many Western officials, Russia’s leaders will not commit national and personal suicide by using them against NATO. Alliance nuclear strikes would erase all major Russian cities within minutes. And similarly to the Soviet elite, the current clique of corrupt officials will want to survive and salvage their political futures and economic fortunes. When Russia starts to rupture, even if some emerging states acquire nuclear weapons, they will have no reason to deploy them while seeking international recognition and economic assistance. Post-Russian states are likely to pursue nuclear disarmament much like Ukraine, Belarus, and Kazakhstan after the demise of the Soviet Union. Indeed, the West will need to be closely engaged in the process of de-nuclearization and de-militarization.
A bigger danger looming ahead is Washington’s potential refusal to intervene in the event of a Russian military strike anywhere on NATO territory. The destruction of some infrastructural or military facility without Allied counterstrikes led by America would simply escalate Moscow’s ambitions. The lack of response would expose the US as an unreliable “paper tiger” – according to the old Maoist insult. Washington would then face an even starker choice – whether to abandon its allies or be drawn into another European war.
Such a losing scenario can be avoided if Ukraine is fully armed over the coming months to defeat the Russian military, especially as its forces have already demonstrated their capabilities. Recent Russian gains in parts of Donbas can be reversed if Ukraine is properly equipped with long range weapons, aviation, and artillery. At the same time, Western leaders should not be fooled by offers of settlements or ceasefires with Russia, which will seek to consolidate it conquests. The US and the EU have vastly bigger economies and resources than Russia and the only question mark is the willpower and determination of alliance leaders.
Regardless of the US elections, there is strong bi-partisan consensus on NATO and Ukraine in both chambers of the US Congress. And recent opinion polls demonstrate that an overwhelming majority of the American public continues to support Ukraine. Many senior Republicans understand the urgency and importance of Kyiv defeating one of America’s chief adversaries. Half of Russia’s professional army has already been destroyed in Ukraine and by spending less than 5% of the annual US defense budget the mission can be completed.
For the internationalists and anti-imperialists in Washington to prevail, they must convince the electorate that America will only be great again as the leader of the free world, while the isolationists are voted out in November. Simultaneously, the Biden administration must pursue bold and innovative ways to arm Ukraine, including using billions of dollars of frozen Russian state assets. It is clear that the critical battle in this US-Russia war will be Ukraine’s victory in liberating all of its territories. This will prevent a wider conflict and accelerate the rupture of the imperial Russian state.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)
Šta BiH treba biti — građanska država, ili država konstitutivnih naroda? To pitanje je bilo ključno 1. marta 1992. Ključno je i danas.
Aktuelni izazovi
Nakon svega što se desilo u protekle dvije godine postoji određena zbunjenost kada se govori o “građanskoj državi”.Najprije, SDA kao bošnjačka stranka je zadnjih godina često zagovarala građanski princip. Može li etno-nacionalna stranka podržavati građanski princip; zar se to dvoje ne isključuje?
Međunarodna zajednica je, kroz Schmidtove amandmane od 2. oktobra, dala prednost pravima konstitutivnih naroda (tačnije hrvatskog naroda) u odnosu na građanska prava. Međutim, nije ni u tome ostala dosljedna, pa je kroz drugu Schmidtovu intervenciju (od 27. aprila), potkopala princip konstitutivnosti naroda, oduzimajući pravo Klubu Bošnjaka i bošnjačkom potpredsjedniku Federacije da utječe na proces imenovanja Vlade.
DF kao građanska stranka je, u tom trenutku, tražio da se poštuje volja Kluba Bošnjaka, odnosno bošnjačkog potpredsjednika FBiH pri izboru Vlade FBiH. Mnogi su otvarali pitanje: može li se građanska stranka voditi takvom, nacionalnom logikom?
Na koncu, HDZ i stranke Trojke su podržale suspenziju „bošnjačkog veta“. HDZ je time demonstrirao da je samo za konstitutivnost Hrvata, ali ne i Bošnjaka.
A iz Trojke je poručeno da Schmidtova odluka „jača građanski princip u odnosu na etnički“ i „poštuje principe parlamentarne demokratije u kojoj konačnu odluku donosi većina u Predstavničkom domu“.
Po toj logici, zahvaljujući Schmidtu, nakon idućih izbora će prosta većina u Parlamentu moći izabrati vladu, ignorišući npr. Klub Hrvata i hrvatskog pot/predsjednika Federacije. Jedini problem s ovom ocjenom je što je neistinita.
Schmidtova odluka je, naime, omogućila da se zaobiđe bošnjački veto 2022, ali ne i hrvatski 2026.
Navedena zbrka izvire iz činjenice da Bosna i Hercegovina nije ni građanska država, niti je država konstitutivnih naroda, već mješavina. Tako je oduvijek bilo.
Ako je ne posmatramo u nekom idealnom okružju, već u konkretnoj stvarnosti (i u kontekstu konkretnih odluka), dilema „građanski princip ili konstitutivnost naroda“ postaje izuzetno problematična.
Ako danas postavljamo to pitanje, odgovor možemo naći u praksi dvije značajne ličnosti iz vremena stjecanja nezavisnosti: Alije Izetbegovića i Bogića Bogićevića.
Referendum građana BiH za člana Predsjedništva SFRJ, Srbina
Počet ću s Bogićevićem. Danas je prilično zaboravljeno da je prije 1. marta, održan već jedan referendum građana.
25. juna 1989. godine, na referendumu građana, birao se bosanskohercegovački član Predsjedništva Jugoslavije. Već tada su se otkrili izvjesni problemi, koji su ostali aktuelni sve do danas.
Naime, među onima koji su se htjeli kandidovati, bio je i Zdravko Grebo, tada član CK Saveza komunista BiH. Međutim, on se na kraju nije mogao kandidovati, jer se izjašnjavao kao Jugosloven. (Dakle, Sejdić-Finci prije Sejdić-Fincija.)
Može zvučati bizarno (da Jugoslaven nije mogao biti član Predsjedništva Jugoslavije). Ali to je bilo sasvim normalno u strukturi SR BiH, koja je još od ZAVNOBiH-a bila definisana kao republika (samo) tri naroda.
Tako je, od 1980, Savez komunista BiH svake godine delegirao bh. člana jugoslovenskog Predsjedništva, vodeći se pravilom nacionalne rotacije. Jedne godine bi bio izabran Hrvat, druge Srbin, treće Bošnjak (tada Musliman). Oni poput Grebe, čija se etnička pripadnost (ili nepripadnost) nije uklapala u tronacionalni okvir, nisu mogli biti članovi Predsjedništva.
U svakom slučaju, pošto su prethodno u jugoslovensko Predsjedništvo izabrani Hrvat Branko Mikulić i Musliman Raif Dizdarević, 89. godine je došao red da se izabere Srbin.
Kandidati, unutar Saveza komunista, za tu poziciju bili su: Nenad Kecmanović, Bogić Bogićević, Dragan Kalinić, Živko Radišić, Neđo Miličević i Marko Ćeranić.
Na kraju je sa 609 hiljada glasova izabran Bogićević, kao Srbin. Ali izabran je glasovima svih građana BiH (a ne samo Srba). Dakle, nije bio „legitimni predstavnik“. Nešto kao Željko Komšić danas.
Legitimni predstavnik Muslimana u Predsjedništvu SFRJ
Nakon Bogićevićevog izbora, nekada u maju 1990. godine, u bošnjačkim, tada muslimanskim intelektualnim krugovima su se javljali glasovi, koji su dovodili u pitanje izborni sistem, pa i sam Bogićevićev legimitet.
Njihova argumentacija je glasila: „Kako je moguće da treći po brojnosti narod u SFRJ (dakle, Muslimani) nema svog predstavnika u kolektivnom predsjedništvu države?“
Kada je, na historijskoj sjednici u martu 1991. godine, Bogićević odbio glasati za prijedlog JNA o proglašenju stanja neposredne ratne opasnosti na području cijele SFRJ (“vanrednog stanja”) — pokazalo se da on bolje štiti interese Bosne i Hercegovine, a samim time i Bošnjaka/Muslimana, nego što bi to činio neki Bošnjak. Nego što je to činio npr. njegov prethodnik, Raif Dizdarević. Ili nego što bi to činio npr. Bošnjak Fikret Abdić.
Tada se Karadžićev SDS okrenuo protiv Bogićevića, tvrdeći da, iako je Srbin, on nije „predstavnik srpskog naroda“.
Poenta navedene epizode bi mogla biti — da je bilo besmisleno osporavanje Bogićevićevog legimiteta, bilo da je dolazilo s bošnjačke, bilo da je dolazilo sa srpske strane.
Međutim, takva poenta zvuči previše lijepo da bi bila dovoljno dobra.Zato ću kazati sljedeće: sreća pa je Bogić Bogićević izabran za člana Predsjedništva Jugoslavije.
Šta bi se desilo da je, recimo, izabran Nenad Kecmanović? Ili Dragan Kalinić (poznat po tome što je kasnije zagovarao granatiranje sarajevskih bolnica)? Ili Živko Radišić?
Treba podsjetiti da je Kecmanović, na izvjestan način bio favorit, ali je odustao od kandidature, nakon što mu je Muhamed Berberović zaprijetio da će objaviti informacije o njegovim vezama sa britanskim tajnim službama, koje je prikupila Državna bezbjednost SR BiH.
Šta da nije došlo do navedene intervencije? Šta da je Kecmanović bio izabran i omogućio usvajanje prijedloga JNA, koji bi značio svrgavanje novoizabrane vlasti u BiH?
„Dogovor naroda“ ili građanska BiH
Najvećih strah bošnjačkih političkih krugova 1989, 1990. i 1991. je bio da bi ključne odluke o sudbini Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Bošnjaka mogle biti donesene sporazumom između srpskog i hrvatskog političkog faktora, po ugledu na sporazum Cvetković-Maček.
Dogovor u Karađorđevu će, kasnije, potvrditi opravdanost tih strahova.
(Stjepan Mesić je mnogo puta svjedočio da mu je Franjo Tuđman kazao kako se lako dogovorio s Miloševićem o podjeli Bosne. Kad ga je Mesić pitao „šta o tome misli Alija Izetbegović“, Tuđman je kazao: „Kad se srpske i hrvatske škare slože, Alija tu nema šta tražiti.“)
Kako primjećuje jedan komentator tadašnjiih zbivanja, Tuđman i Milošević su u martu 1991. dogovorili sve pojedinosti sporazuma o podjeli BiH, ali „u Skupštini Republike BiH, Srbi i Hrvati zajedno nisu raspolagali zahtijevanom dvotrećinskom većinom za promjenu ustava. Sa stanovišta rukovodstva SDA, najgore što se moglo da se dogodi jeste da njihova stranka ostane u opoziciji — budući da su dvije druge etničke stranke mogle bez njih obrazovati vladu.“ (Tarik Haverić, Ethnos i demokratija)
Zamislimo da je Bosna i Hercegovina, nakon sporazuma u Karađorđevu, u 1992. godinu, ušla sa vladom u kojoj bi bili samo SDS i HDZ.
Strah od srpsko-hrvatskog dogovora o ponovnoj podjeli BiH, bio presudni motiv, koji je opredijelio bošnjačku političku elitu da 1990. godine insistira na principu „nacionalnog konsenzusa“, tj. potrebe da se uvaži glas Bošnjaka, tada Muslimana, kada se budu donosile odluke o „reformi Jugoslavije“.
To je od ključnog značaja. Te 1990. postoji apsolutni međunarodni konsenzus da se Jugoslavija treba očuvati.
Tada još uvijek nema govora o nezavisnosti republika.
U maju 1990. godine, Alija Izetbegović kaže: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike narodamogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima.“ (Moje podvlačenje)
„Istinski“ ili, što bi se danas reklo, „legitimni“ predstavnici naroda.
Nakon izbora, u prvoj polovini ’91, Alija Izetbegović, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, počinje ići na proširene sastanke saveznog Predsjedništva, a zatim i na sastanke republičkiih rukovodstava koje organizira Evropska zajednica.
Povodom jednog od tih sastanaka, u martu ’91, Izetbegović u svojim Sjećanjima kaže: „Razgovori u Splitu demonstrirali su novu političku realnost u Jugoslaviji. Za razliku od stare Jugoslavije, kada su relevantne bile samo dvije strane, Srbi i Hrvati, sada su se i Bošnjaci pojavili kao faktor, bez kojeg se više ne mogu donositi odluke.“
Sve se mijenja u ljeto 1991. godine, kada nakon što pregovori nisu uspjeli, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost.
11. septembra 1991, Predsjedništvo BiH usvaja Platformu za ostvarenje suverenosti.
14. oktobra 1991, Skupština BiH usvaja Deklaraciju o suverenosti BiH.
Obje odluke su usvojene, uz protivljenje SDS-a. Ali nigdje u Ustavu nije postojala odredba da je za odluke potreban konsenzus „predstavnika sva tri naroda“. To znači da su odluke bile legalne.
Princip „konsenzusa naroda“ koji je bio sredstvo za sprečavanje srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH, u novom kontekstu, postaje prepreka za nezavisnost. Ali ne legalna, već politička.
Alija Izetbegović nakon proglašenja slovenačke i hrvatske nezavisnosti počinje naglašenije zagovarati građanski princip, nauštrb „dogovora naroda“.
Na Kongresu SDA 1. decembra 1991. godine, Izetbegović kaže: „Srbija i Hrvatska su nacionalne države. BiH to nije i zato može biti samo građanska republika. Jer u BiH ne žive Srbi, Hrvati i Muslimani, nego nacionalna mješavina tih naroda.“
„U BiH“, veli on, „pravo pitanje ne glasi da li i kako samoopredijeliti narode, nego kako samoopredijeliti njihovu mješavinu. Odgovor za to postoji, a to je historijska formula Bosne kao multikonfesionalne, multinacionalne, multikulturne zajednice.“
Kada je Evropska zajednica postavila građanski referendum (a ne konsenzus tri nacionalne stranke) kao uslov za sticanje nezavisnosti BiH, za nas tada dileme nije bilo. S „dogovorom naroda“ ili bez njega, BiH je morala ići ka nezavisnosti.
Naše, probosanske političke elite su od ranije zauzele jasan stav da je za BiH prihvatljiva samo cjelovita Jugoslavija, u kojoj su Slovenija i prije svega Hrvatska. Bez njih to ne bi bila Jugoslavija, već Velika Srbija.
Ako bi ostali u Velikoj Srbiji, „Bošnjaci bi“, piše Izetbegović, „bili iskorišteni da ratuju za račun dva zavađena susjeda“. Riječju, Bošnjaci bi bili u poziciji kakvoj su sada Čečeni ili Tatari, čija omladina je regrutovana i ratuje po Ukrajini uime velike Rusije.
U tradicionalnim, moralistički intoniranim priručnicima za vladaoce, hvaljena je dosljednost kao takva. Nasuprot njima, Machiavelli ističe da dosljednost vladaoca, tj. nesposobnost da se prilagođava novim okolnostima, može odvesti državu u propast.
Uloga međunarodne zajednice
Referendum o nezavisnosti svakako nije bio kraj, nego početak. Da „građanski princip“ nije nikakav čarobni štapić za očuvanje BiH pokazalo se vrlo brzo nakon referenduma.
Naime, Radovan Karadžić i Mate Boban su 6. maja 1992. u austrijskom Gracu postigli sporazum o prekidu neprijateljstava i o podjeli BiH, čime se pokazalo da je podrška HDZ-a nezvisnosti BiH samo privremena.
Kako piše Zijad Šehić u knjizi Eksperiment u svjetskoj laboratoriji — Bosna, 8. maja 1992. reaguje State Depratment saopćenjem, u kojem se iznose stav da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka, tada Muslimana, i legalno izabrane vlade BiH.
Oslobođenje je, recimo, dan kasnije prenijelo saopćenje uz naslov: „SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez Muslimana“.
State Department je podsjetio da se dvije trećine građana s pravom glasa na refrendumu izjasnilo za nezavisnu i cjelovitu BiH, te se pozivaju sve strane da se kroz razgovore dođe do rješenja krize.
To je, u konačnici, ostvareno kroz Dejtonski sporazum, kojim je potvrđena nezavisnost BiH, na osnovu odluke od 1. marta, ali je uspostavljeno uređenje, koje nije građansko, već princip „dogovora naroda“ ima značajno mjesto u njemu. Takvo, dejtonsko uređenje ima apsolutnu podršku međunarodne zajednice i danas.
Zaključak: građansko-bošnjačka koalicija
Ako uzmemo u obzir navedena iskustva, jasno je da je početna binarna opozicija „građanski princip ili konstitutivni narodi“ — neadekvatna da odgovori na izazove u političkoj praksi.
U borbi za Bosnu i Hercegovinu, treba se koristiti i jednim i drugim principom. Jer po Dejtonu BiH nije posve ni građanska niti je posve tronacionalna država, već nešto između. Mješavina.
Kako se, dakle, nositi s aktuelnim izazovima u borbi za bh. nezavisnost?
S jedne strane, glasovima svih građana u Predsjedištvo i druga mjesta na kojima se odlučuje birati ljude kao što su Bogić Bogićević i Željko Komšić, koji će štititi interese države bolje nego dobar dio bošnjačkih funkcionera. To je egzistencijalni interes BiH, jednako kao i očuvanje sadašnje strukture Ustavnog suda u kojem nema „dogovora naroda“, te se odluke donose većinom koja je pro-državna zahvaljujući prisustvu evropskih sudija.
Nadalje, uz Predsjedništvo i Ustavni sud, treba u što većoj mjeri koristiti Predstavnički dom Parlamenta BiH (po modelu izbora CIK-a u proteklom mandatu); treba se suprotstaviti trenutnoj tendenciji da se u izbor CIK-a uključi Dom naroda.
S druge strane, čuvati bošnjački veto, kojim se sprečava da SNSD i HDZ sami donose odluke u Domu naroda gdje imaju većinu. Treba, primjera radi, pružiti podršku Klubu Bošnjaka u odluci da ne dolazi na sjednicu, ako se na dnevnom redu nađe HDZ-ov Izborni zakon kojim bi se dalje razgradila država.
Također, ne smijemo se pomiriti sa suspenzijom volje Kluba Bošnjaka i bošnjačkog potpredsjednika Federacije, s obzirom da OHR nije spreman uraditi isto Klubu Hrvata i hrvatskom potpredsjedniku FBiH (što je pokazao period 2018–2022. kada je HDZ blokirao formiranje vlade). Nedopustio je da međunarodna zajednica ima senzibilitet prema konstitutivnosti samo jednog naroda, Hrvata, a da nema prema konstitutivnosti Bošnjaka.
Na koncu, u raspravama o reformi Izbornog zakona i ustavnog sistema, a s obzirom da međunarodni faktor ne podržava skoru transformaciju BiH u striktno građansku državu, potrebno je više i češće isticati princip proporacionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda.
Po tom principu, koji je važeći princip Dejtonskog ustava, HDZ-u ne može pripadati 33% državne vlasti, jer pretenduje da predstavlja populaciju koja čini samo 15%. Ne može biti pravedno da 50% i 15% stanovništva dobiju isti komad vlasti. Konstitutivnost ne podrazumijeva nužno paritet, već i — proporcionalnost.
Da bi se navedena politika efikasno vodila potrebna je jedna široka građansko-bošnjačka koalicija, koja će koristiti navedene dvije vrste argumentacije, ne u svrhu međusobne prepirke bošnjačkih i građanskih stranaka, već u korist zajedničkog cilja — jačanja nezavisnosti države BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
