Šta BiH treba biti — građanska država, ili država konstitutivnih naroda? To pitanje je bilo ključno 1. marta 1992. Ključno je i danas.
Aktuelni izazovi
Nakon svega što se desilo u protekle dvije godine postoji određena zbunjenost kada se govori o “građanskoj državi”.Najprije, SDA kao bošnjačka stranka je zadnjih godina često zagovarala građanski princip. Može li etno-nacionalna stranka podržavati građanski princip; zar se to dvoje ne isključuje?
Međunarodna zajednica je, kroz Schmidtove amandmane od 2. oktobra, dala prednost pravima konstitutivnih naroda (tačnije hrvatskog naroda) u odnosu na građanska prava. Međutim, nije ni u tome ostala dosljedna, pa je kroz drugu Schmidtovu intervenciju (od 27. aprila), potkopala princip konstitutivnosti naroda, oduzimajući pravo Klubu Bošnjaka i bošnjačkom potpredsjedniku Federacije da utječe na proces imenovanja Vlade.
DF kao građanska stranka je, u tom trenutku, tražio da se poštuje volja Kluba Bošnjaka, odnosno bošnjačkog potpredsjednika FBiH pri izboru Vlade FBiH. Mnogi su otvarali pitanje: može li se građanska stranka voditi takvom, nacionalnom logikom?
Na koncu, HDZ i stranke Trojke su podržale suspenziju „bošnjačkog veta“. HDZ je time demonstrirao da je samo za konstitutivnost Hrvata, ali ne i Bošnjaka.
A iz Trojke je poručeno da Schmidtova odluka „jača građanski princip u odnosu na etnički“ i „poštuje principe parlamentarne demokratije u kojoj konačnu odluku donosi većina u Predstavničkom domu“.
Po toj logici, zahvaljujući Schmidtu, nakon idućih izbora će prosta većina u Parlamentu moći izabrati vladu, ignorišući npr. Klub Hrvata i hrvatskog pot/predsjednika Federacije. Jedini problem s ovom ocjenom je što je neistinita.
Schmidtova odluka je, naime, omogućila da se zaobiđe bošnjački veto 2022, ali ne i hrvatski 2026.
Navedena zbrka izvire iz činjenice da Bosna i Hercegovina nije ni građanska država, niti je država konstitutivnih naroda, već mješavina. Tako je oduvijek bilo.
Ako je ne posmatramo u nekom idealnom okružju, već u konkretnoj stvarnosti (i u kontekstu konkretnih odluka), dilema „građanski princip ili konstitutivnost naroda“ postaje izuzetno problematična.
Ako danas postavljamo to pitanje, odgovor možemo naći u praksi dvije značajne ličnosti iz vremena stjecanja nezavisnosti: Alije Izetbegovića i Bogića Bogićevića.
Referendum građana BiH za člana Predsjedništva SFRJ, Srbina
Počet ću s Bogićevićem. Danas je prilično zaboravljeno da je prije 1. marta, održan već jedan referendum građana.
25. juna 1989. godine, na referendumu građana, birao se bosanskohercegovački član Predsjedništva Jugoslavije. Već tada su se otkrili izvjesni problemi, koji su ostali aktuelni sve do danas.
Naime, među onima koji su se htjeli kandidovati, bio je i Zdravko Grebo, tada član CK Saveza komunista BiH. Međutim, on se na kraju nije mogao kandidovati, jer se izjašnjavao kao Jugosloven. (Dakle, Sejdić-Finci prije Sejdić-Fincija.)
Može zvučati bizarno (da Jugoslaven nije mogao biti član Predsjedništva Jugoslavije). Ali to je bilo sasvim normalno u strukturi SR BiH, koja je još od ZAVNOBiH-a bila definisana kao republika (samo) tri naroda.
Tako je, od 1980, Savez komunista BiH svake godine delegirao bh. člana jugoslovenskog Predsjedništva, vodeći se pravilom nacionalne rotacije. Jedne godine bi bio izabran Hrvat, druge Srbin, treće Bošnjak (tada Musliman). Oni poput Grebe, čija se etnička pripadnost (ili nepripadnost) nije uklapala u tronacionalni okvir, nisu mogli biti članovi Predsjedništva.
U svakom slučaju, pošto su prethodno u jugoslovensko Predsjedništvo izabrani Hrvat Branko Mikulić i Musliman Raif Dizdarević, 89. godine je došao red da se izabere Srbin.
Kandidati, unutar Saveza komunista, za tu poziciju bili su: Nenad Kecmanović, Bogić Bogićević, Dragan Kalinić, Živko Radišić, Neđo Miličević i Marko Ćeranić.
Na kraju je sa 609 hiljada glasova izabran Bogićević, kao Srbin. Ali izabran je glasovima svih građana BiH (a ne samo Srba). Dakle, nije bio „legitimni predstavnik“. Nešto kao Željko Komšić danas.
Legitimni predstavnik Muslimana u Predsjedništvu SFRJ
Nakon Bogićevićevog izbora, nekada u maju 1990. godine, u bošnjačkim, tada muslimanskim intelektualnim krugovima su se javljali glasovi, koji su dovodili u pitanje izborni sistem, pa i sam Bogićevićev legimitet.
Njihova argumentacija je glasila: „Kako je moguće da treći po brojnosti narod u SFRJ (dakle, Muslimani) nema svog predstavnika u kolektivnom predsjedništvu države?“
Kada je, na historijskoj sjednici u martu 1991. godine, Bogićević odbio glasati za prijedlog JNA o proglašenju stanja neposredne ratne opasnosti na području cijele SFRJ (“vanrednog stanja”) — pokazalo se da on bolje štiti interese Bosne i Hercegovine, a samim time i Bošnjaka/Muslimana, nego što bi to činio neki Bošnjak. Nego što je to činio npr. njegov prethodnik, Raif Dizdarević. Ili nego što bi to činio npr. Bošnjak Fikret Abdić.
Tada se Karadžićev SDS okrenuo protiv Bogićevića, tvrdeći da, iako je Srbin, on nije „predstavnik srpskog naroda“.
Poenta navedene epizode bi mogla biti — da je bilo besmisleno osporavanje Bogićevićevog legimiteta, bilo da je dolazilo s bošnjačke, bilo da je dolazilo sa srpske strane.
Međutim, takva poenta zvuči previše lijepo da bi bila dovoljno dobra.Zato ću kazati sljedeće: sreća pa je Bogić Bogićević izabran za člana Predsjedništva Jugoslavije.
Šta bi se desilo da je, recimo, izabran Nenad Kecmanović? Ili Dragan Kalinić (poznat po tome što je kasnije zagovarao granatiranje sarajevskih bolnica)? Ili Živko Radišić?
Treba podsjetiti da je Kecmanović, na izvjestan način bio favorit, ali je odustao od kandidature, nakon što mu je Muhamed Berberović zaprijetio da će objaviti informacije o njegovim vezama sa britanskim tajnim službama, koje je prikupila Državna bezbjednost SR BiH.
Šta da nije došlo do navedene intervencije? Šta da je Kecmanović bio izabran i omogućio usvajanje prijedloga JNA, koji bi značio svrgavanje novoizabrane vlasti u BiH?
„Dogovor naroda“ ili građanska BiH
Najvećih strah bošnjačkih političkih krugova 1989, 1990. i 1991. je bio da bi ključne odluke o sudbini Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Bošnjaka mogle biti donesene sporazumom između srpskog i hrvatskog političkog faktora, po ugledu na sporazum Cvetković-Maček.
Dogovor u Karađorđevu će, kasnije, potvrditi opravdanost tih strahova.
(Stjepan Mesić je mnogo puta svjedočio da mu je Franjo Tuđman kazao kako se lako dogovorio s Miloševićem o podjeli Bosne. Kad ga je Mesić pitao „šta o tome misli Alija Izetbegović“, Tuđman je kazao: „Kad se srpske i hrvatske škare slože, Alija tu nema šta tražiti.“)
Kako primjećuje jedan komentator tadašnjiih zbivanja, Tuđman i Milošević su u martu 1991. dogovorili sve pojedinosti sporazuma o podjeli BiH, ali „u Skupštini Republike BiH, Srbi i Hrvati zajedno nisu raspolagali zahtijevanom dvotrećinskom većinom za promjenu ustava. Sa stanovišta rukovodstva SDA, najgore što se moglo da se dogodi jeste da njihova stranka ostane u opoziciji — budući da su dvije druge etničke stranke mogle bez njih obrazovati vladu.“ (Tarik Haverić, Ethnos i demokratija)
Zamislimo da je Bosna i Hercegovina, nakon sporazuma u Karađorđevu, u 1992. godinu, ušla sa vladom u kojoj bi bili samo SDS i HDZ.
Strah od srpsko-hrvatskog dogovora o ponovnoj podjeli BiH, bio presudni motiv, koji je opredijelio bošnjačku političku elitu da 1990. godine insistira na principu „nacionalnog konsenzusa“, tj. potrebe da se uvaži glas Bošnjaka, tada Muslimana, kada se budu donosile odluke o „reformi Jugoslavije“.
To je od ključnog značaja. Te 1990. postoji apsolutni međunarodni konsenzus da se Jugoslavija treba očuvati.
Tada još uvijek nema govora o nezavisnosti republika.
U maju 1990. godine, Alija Izetbegović kaže: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike narodamogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima.“ (Moje podvlačenje)
„Istinski“ ili, što bi se danas reklo, „legitimni“ predstavnici naroda.
Nakon izbora, u prvoj polovini ’91, Alija Izetbegović, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, počinje ići na proširene sastanke saveznog Predsjedništva, a zatim i na sastanke republičkiih rukovodstava koje organizira Evropska zajednica.
Povodom jednog od tih sastanaka, u martu ’91, Izetbegović u svojim Sjećanjima kaže: „Razgovori u Splitu demonstrirali su novu političku realnost u Jugoslaviji. Za razliku od stare Jugoslavije, kada su relevantne bile samo dvije strane, Srbi i Hrvati, sada su se i Bošnjaci pojavili kao faktor, bez kojeg se više ne mogu donositi odluke.“
Sve se mijenja u ljeto 1991. godine, kada nakon što pregovori nisu uspjeli, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost.
11. septembra 1991, Predsjedništvo BiH usvaja Platformu za ostvarenje suverenosti.
14. oktobra 1991, Skupština BiH usvaja Deklaraciju o suverenosti BiH.
Obje odluke su usvojene, uz protivljenje SDS-a. Ali nigdje u Ustavu nije postojala odredba da je za odluke potreban konsenzus „predstavnika sva tri naroda“. To znači da su odluke bile legalne.
Princip „konsenzusa naroda“ koji je bio sredstvo za sprečavanje srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH, u novom kontekstu, postaje prepreka za nezavisnost. Ali ne legalna, već politička.
Alija Izetbegović nakon proglašenja slovenačke i hrvatske nezavisnosti počinje naglašenije zagovarati građanski princip, nauštrb „dogovora naroda“.
Na Kongresu SDA 1. decembra 1991. godine, Izetbegović kaže: „Srbija i Hrvatska su nacionalne države. BiH to nije i zato može biti samo građanska republika. Jer u BiH ne žive Srbi, Hrvati i Muslimani, nego nacionalna mješavina tih naroda.“
„U BiH“, veli on, „pravo pitanje ne glasi da li i kako samoopredijeliti narode, nego kako samoopredijeliti njihovu mješavinu. Odgovor za to postoji, a to je historijska formula Bosne kao multikonfesionalne, multinacionalne, multikulturne zajednice.“
Kada je Evropska zajednica postavila građanski referendum (a ne konsenzus tri nacionalne stranke) kao uslov za sticanje nezavisnosti BiH, za nas tada dileme nije bilo. S „dogovorom naroda“ ili bez njega, BiH je morala ići ka nezavisnosti.
Naše, probosanske političke elite su od ranije zauzele jasan stav da je za BiH prihvatljiva samo cjelovita Jugoslavija, u kojoj su Slovenija i prije svega Hrvatska. Bez njih to ne bi bila Jugoslavija, već Velika Srbija.
Ako bi ostali u Velikoj Srbiji, „Bošnjaci bi“, piše Izetbegović, „bili iskorišteni da ratuju za račun dva zavađena susjeda“. Riječju, Bošnjaci bi bili u poziciji kakvoj su sada Čečeni ili Tatari, čija omladina je regrutovana i ratuje po Ukrajini uime velike Rusije.
U tradicionalnim, moralistički intoniranim priručnicima za vladaoce, hvaljena je dosljednost kao takva. Nasuprot njima, Machiavelli ističe da dosljednost vladaoca, tj. nesposobnost da se prilagođava novim okolnostima, može odvesti državu u propast.
Uloga međunarodne zajednice
Referendum o nezavisnosti svakako nije bio kraj, nego početak. Da „građanski princip“ nije nikakav čarobni štapić za očuvanje BiH pokazalo se vrlo brzo nakon referenduma.
Naime, Radovan Karadžić i Mate Boban su 6. maja 1992. u austrijskom Gracu postigli sporazum o prekidu neprijateljstava i o podjeli BiH, čime se pokazalo da je podrška HDZ-a nezvisnosti BiH samo privremena.
Kako piše Zijad Šehić u knjizi Eksperiment u svjetskoj laboratoriji — Bosna, 8. maja 1992. reaguje State Depratment saopćenjem, u kojem se iznose stav da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka, tada Muslimana, i legalno izabrane vlade BiH.
Oslobođenje je, recimo, dan kasnije prenijelo saopćenje uz naslov: „SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez Muslimana“.
State Department je podsjetio da se dvije trećine građana s pravom glasa na refrendumu izjasnilo za nezavisnu i cjelovitu BiH, te se pozivaju sve strane da se kroz razgovore dođe do rješenja krize.
To je, u konačnici, ostvareno kroz Dejtonski sporazum, kojim je potvrđena nezavisnost BiH, na osnovu odluke od 1. marta, ali je uspostavljeno uređenje, koje nije građansko, već princip „dogovora naroda“ ima značajno mjesto u njemu. Takvo, dejtonsko uređenje ima apsolutnu podršku međunarodne zajednice i danas.
Zaključak: građansko-bošnjačka koalicija
Ako uzmemo u obzir navedena iskustva, jasno je da je početna binarna opozicija „građanski princip ili konstitutivni narodi“ — neadekvatna da odgovori na izazove u političkoj praksi.
U borbi za Bosnu i Hercegovinu, treba se koristiti i jednim i drugim principom. Jer po Dejtonu BiH nije posve ni građanska niti je posve tronacionalna država, već nešto između. Mješavina.
Kako se, dakle, nositi s aktuelnim izazovima u borbi za bh. nezavisnost?
S jedne strane, glasovima svih građana u Predsjedištvo i druga mjesta na kojima se odlučuje birati ljude kao što su Bogić Bogićević i Željko Komšić, koji će štititi interese države bolje nego dobar dio bošnjačkih funkcionera. To je egzistencijalni interes BiH, jednako kao i očuvanje sadašnje strukture Ustavnog suda u kojem nema „dogovora naroda“, te se odluke donose većinom koja je pro-državna zahvaljujući prisustvu evropskih sudija.
Nadalje, uz Predsjedništvo i Ustavni sud, treba u što većoj mjeri koristiti Predstavnički dom Parlamenta BiH (po modelu izbora CIK-a u proteklom mandatu); treba se suprotstaviti trenutnoj tendenciji da se u izbor CIK-a uključi Dom naroda.
S druge strane, čuvati bošnjački veto, kojim se sprečava da SNSD i HDZ sami donose odluke u Domu naroda gdje imaju većinu. Treba, primjera radi, pružiti podršku Klubu Bošnjaka u odluci da ne dolazi na sjednicu, ako se na dnevnom redu nađe HDZ-ov Izborni zakon kojim bi se dalje razgradila država.
Također, ne smijemo se pomiriti sa suspenzijom volje Kluba Bošnjaka i bošnjačkog potpredsjednika Federacije, s obzirom da OHR nije spreman uraditi isto Klubu Hrvata i hrvatskom potpredsjedniku FBiH (što je pokazao period 2018–2022. kada je HDZ blokirao formiranje vlade). Nedopustio je da međunarodna zajednica ima senzibilitet prema konstitutivnosti samo jednog naroda, Hrvata, a da nema prema konstitutivnosti Bošnjaka.
Na koncu, u raspravama o reformi Izbornog zakona i ustavnog sistema, a s obzirom da međunarodni faktor ne podržava skoru transformaciju BiH u striktno građansku državu, potrebno je više i češće isticati princip proporacionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda.
Po tom principu, koji je važeći princip Dejtonskog ustava, HDZ-u ne može pripadati 33% državne vlasti, jer pretenduje da predstavlja populaciju koja čini samo 15%. Ne može biti pravedno da 50% i 15% stanovništva dobiju isti komad vlasti. Konstitutivnost ne podrazumijeva nužno paritet, već i — proporcionalnost.
Da bi se navedena politika efikasno vodila potrebna je jedna široka građansko-bošnjačka koalicija, koja će koristiti navedene dvije vrste argumentacije, ne u svrhu međusobne prepirke bošnjačkih i građanskih stranaka, već u korist zajedničkog cilja — jačanja nezavisnosti države BiH.
