Na prvi pogled, sve se doima savršenim: stiglo je ljeto, Sarajevo je puno turista, a prošla sedmica je pokazala i glad za događajima, suzbijanim u vrijeme pandemije. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine proslavljen je rođendan britanske kraljice, susreta, konferencija, koncerata i događanja je bilo i više no u pretkorona dobu.

Slavljen i hvaljen, a onda … 

Izdvojit ću, ipak, samo dva, oba otvorena za sve zainteresirane: Festival slobode i History Fest. Ovaj je drugi organiziran već šesti put u aranžmanu Udruženja za modernu historiju i kao i uvijek ekipa okupljena oko dr. Husnije Kamberovića istinski se angažirala da ponudi i značajne teme i kompetentne goste iz zemlje, regiona i svijeta. Centralna tema ovogodišnjeg Festa bila je “Rat, civili, migracije: Bosna i Hercegovina i jugoistočna Evropa 1942. i 1992. godine” i ne treba zaista posebno naglašavati s kolikim užitkom su praćene izložbe, radionice, debate i predstavljanja knjiga, a da i ne pominjem poslasticu od prikazivanja filma “Zalazak stoljeća – Testament L. Z.” i razgovor s Lordanom Zafranovićem.

Dovoljno je, valjda, reći da imena poput Dubravke Stojanović, Xaviera Bougarela, Milivoja Bešlina, Sonje Biserko, Dejana Ubovića, da ne nabrajam dalje, obećavaju utemeljenu i argumentiranu raspravu o ponuđenim temama, provocirajući preispitivanja domaće, regionalne i globalne stvarnosti i propitujući i one tabu teme koje nisu uobičajene u ovdašnjoj javnosti. History Fest, kako god to zvučalo, namijenjen je i mladima i starima, ali ipak je fokusiran na – haj’mo to tako reći – stručniji i obrazovaniji svijet, lijevo orijentiran, spreman da preispituje prošlost i promišlja budućnost. Vjerovatno je i zato Jasmin Branković, jedan od promotora knjige Roka Markovine “Mostar: Kronika destrukcije (1990. – 1992.). Dolazi rat” odbio da u predgovoru izdanja, inače ispisanog rukom Dragana Markovine, našeg kolumniste i sina autora, ostane rečenica o poraženom čovjeku – i Roko i knjiga o Mostaru, koliko se god iz današnje perspektive doimali odveć utopijski, istinski su svjedoci da može i drugačije i bolje: ako ćemo suditi po autoru, dovoljno je voljeti onaj Mostar kojeg su definirali suživot, razumijevanje i život u čijem je središtu čovjek sa svim onim svojim vrijednostima koje su oduvijek donosile napredak. Ne, nije riječ o tehnološkim, industrijskim ili svemirskim dometima, u pitanju su temeljne ljudske vrijednosti, principi, svjetonazor i širina koja podrazumijeva poštivanje drugog i drugačijeg, borba za njegova stajališta i onda kada su svjetlosnim godinama udaljena od vlastitih. Zato Roko, partizan, Mostarac i svjedok koji nam dokumentira dijelove naše zajedničke prošlosti nije i ne može biti poražen, jer ideja za koju se zalaže i bori predstavlja onu vrstu civilizacijskog dometa koja znači bolji i ljepši svijet.

History Fest je trajao skoro pet dana, dr. Kamberović je bio prijatno iznenađen i odzivom i posjećenošću, a nekako u finišu preklopio se sa dvodnevnim Festivalom Sloboda narodu, koji je u Domu mladih organizirala Pro Educa, udruga na čijem je čelu Srđan Puhalo. Iako je uistinu šteta da se ovakva dva festivala događaju istovremeno, nema uopće sumnje da je upravo Sloboda narodu okrenuta daleko široj publici, a i gosti su daleko prisutniji u javnom životu kako domaćem, tako i regionalnom. Riječ je o vodećim novinarima Balkana, od glavnog urednika Nina Milana Ćulibrka, našeg beogradskog kolumniste Boška Jakšića, preko Gorana Milića, Zlatka Dizdarevića, Jelene Obućine, do svima znanih Sergeja Trifunovića, Žarka Puhovskog, Svetislava Basare i(li) našeg Dine Mustafića. I teme su bile – kako god to zvučalo – vrlo savremene i bolne: Odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, Kako živjeti s teorijama zavjere, Građanska BiH, sad, nekad ili nikad, Koga treba liječiti – LGBT osobe ili društvo, Kako pospremiti nered na Balkanu… Namjerno preskačem one koje se dotiču medija i novinarstva, s obzirom na to da znam i predobro koliki interes izazivaju naročito kod raznoraznih glasnogovornika svih radikala. Pa ipak, ništa od pobrojanog nije bilo dovoljno motivirajuće da se publika odazove?! Oba dana Festivala Sloboda narodu prošla su uz iznimno malu posjećenost, čak su na samom otvaranju najjaču ekipu činili ambasadori sa glavnim pokroviteljem Festivala Johannom Sattlerom, šefom Delegacije i specijalnim predstavnikom EU u BiH na čelu.

Da je riječ o bojkotu, razumio je i sam Puhalo, koji se našalio na vlastiti račun, objašnjavajući da se i pored napisanog govora odlučio za živu riječ, iako “u zadnje vrijeme svašta pričam”. Ne može biti direktnija aluzija na nedavnu harangu koju je preživio nakon što je postavio pitanje o tačnom broju djece ubijene u Sarajevu tokom rata devedesetih. Do dan ranije bio je slavljen i hvaljen, jer je propitivao granice moći Milorada Dodika i provocirao vodeće političare Republike Srpske, a onda je – nakon spornog tweeta – dospio na sarajevsku crnu listu moćnu, čini se, više i od američkih i od britanskih. Na Puhala se digla domaća kuka i motika, svakovrsnih provenijencija, a odmah potom i na Jasmilu Žbanić, koja je pozvala nadležne da dokumentirano odgovore na pitanje zahvaljujući Srđanu uz opasku da smo to pitanje trebali postaviti mi u Sarajevu.

Ne dopušta pitanja …

Čini se da smo odgovor na sva pitanja o propitivanju vlastite prošlosti i odnosa vlasti prema vlastitim obavezama u koje nesumnjivo spada i Knjiga mrtvih u vrijeme opsade dobili upravo na Festivalu Sloboda narodu: Sarajevo ne dopušta pitanja, a još je manje spremno za odgovore. Nekadašnja moć čaršije, ona sublimirana u čuveno pitanje Ivi Andriću – Književnik, napiše li se štogod, dobila je svoju reinkarnaciju na društvenim mrežama i ako je nekada služila da zabavi puk i nasmije raju, danas služi za širenje mržnje prema svima koji se usuđuju ne samo misliti drugačije već misliti uopće. Zato je Sloboda narodu bojkotirana u gradu u kome slobodu diktiraju vlast i moć, a s obzirom na nedavno podilaženje hejterima od strane gradskih oca i majke gradonačelnice u slučaju kratke suknje Lidije Bačić, čini se da je i premalo zainteresiranih za osvajanje bilo kakve slobode. Partijsko podilaženje širokim narodnim masama i dovelo je glavni grad BiH u stanje svijesti koje javnost mjeri izjavama u taksiju, a nauku teorijama zavjera. Zaglušujućoj mržnji sve se jadnije suprotstavljamo, potpuno nespremni na pogled u vlastito (gradsko) ogledalo. I oni džepovi otpora koji postoje – a tu zaista mislim prevashodno na nevladin sektor i one mlade ljude, poput udikovaca – bivaju izolirani s ciljem da se uguše, a što je najtužnije, u tom gušenju nesebično pomažu i kolege i koleginice iz istog sektora, nespremni da se međusobno uvežu i podrže, ali zato odveć raspoloženi da se dodvore vlastima. Mogu samo zamisliti kako bi prošao Festival slobode da je – kojim slučajem – Puhalo odlučio da ga poprati (uz strip) i izložbom radova s konkursa za spomeničko rješenje na Kazanima. Srećom, radovi su izloženi na posjećenijem History Festu, a Sarajevu ostaje gorak okus vlastitog poraza: onom boljem licu i Beograda i Zagreba spucali smo šamar i pokazali da i mi konje za trku imamo. I doslovno.