Vijeće ministara BiH danas je imenovalo novo rukovodstvo OSA-e BiH, direktora Almira Džuvu, zamjenika direktora i šefa operacija Ristu Zarića kao i glavnog inspektora Damira Bevandu, ali bez svih uslova koje propisuje Zakon o OSA-i.
Još uvijek nije formirana Komisija za nadzor nad radom OSA-e (Sigurnosno-obavještajna komisija) koja vrši parlamentarni nadzor nad radom OSA-e i daje svoje mišljenje oko imenovanja direktora i zamjenika, a nisu izvršene ni sigurnosne provjere za novo rukovodstvo te u ovom trenutku novoimenovani direktor OSA-e nema pristup podacima sa oznakom ‘tajno’ i ‘vrlo tajno’.
Ovakvim postupanjem je otvoreno i pitanje pravne nesigurnosti ali i ko će imati pristup tajnim podacima koji se tiču nacionalne sigurnosti BiH. U ovom trenutku je nejasno i ko je sada nadležan da naredi sigurnosnu provjeru za Džuvu i Zarića. S obzirom da bi dužnost novom direktoru trebao predati prethodni direktor Osman Mehmedagić pitanje je kako ispoštovati član 3. Zakona o zaštiti tajnih podataka u kojem se navodi “svaka osoba kojoj se povjeri tajni podatak ili se na drugi način upozna sa sadržajem tajnog podatka odgovorna je za njegovo čuvanje i zaštitu njegove tajnosti”. U ovom slučaju Mehmedagić će biti “kriv” ako Džuvi omogući uvid u tajne podatke za koje nema sigurnosnu dozvolu.
Prema Zakonu o zaštiti tajnih podataka jasno je precizirano ko ima pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, ali među tim izuzecima nema direktora, ni zamjenika direktora OSA-e. Prema istom zakonu Džuvo i Zarić imaju pristup tajnim podacima stepena ‘interno’ i ‘povjerljivo’, a jasno je da većina podataka kojom OSA raspolaže je stepena ‘tajno’ i ‘vrlo tajno’.
Zakonom o OSA-i je precizirano da se imenovanje direktora i zamjenika direktora OSA-e vrši uz konsultacije sa Zajedničkom komisijom koju čini po šest članova iz oba doma Parlamentarne skupštine BiH.
Na današnjoj sjednici Predstavničkog doma PS BiH predsjedavajući Doma Denis Zvizdić najavio je zastupnicima vanrednu sjednicu između 7. i 9. marta na kojoj će se završiti konstituisanje zajedničkih komisija PS BiH. Jedna od njih je upravo za nadzor nad radom OSA-e. Na čelu te Komisije nalazi se predsjedavajući koji je izabran iz reda članova Komisije i on mora biti član stranke zastupljene u jednom od domova Parlamentarne skupštine BiH koja nije dio vladajuće koalicije. Članovi Komisije se kandiduju u skladu sa principom proporcionalne zastupljenosti političkih stranaka u Predstavničkomu domu. U Komisiji su zastupljena sva tri konstitutivna naroda.
Član 19. Zakona o OSA-i jasno precizira nadležnosti Komisije i to:
1. vrši nadzor nad zakonitošću rada Agencije;
2. održava rasprave o imenovanju generalnog direktora i zamjenika generalnog direktora Agencije i daje mišljenja o tom imenovanju;
3. razmatra izvještaje predsjedavajućeg o pitanjima iz njegove nadležnosti, uključujući mjere preduzete u cilju rješavanja svih problema u Agenciji utvrđenih prilikom provođenja inspekcijske kontrole, revizije ili istrage;
4. razmatra izvještaje generalnog direktora o radu i troškovima Agencije, te posebno analizira način trošenja budžetskih sredstava;
5. razmatra izvještaje glavnog inspektora, u skladu sa članom 33. ovog zakona;
6. zatraži od zaposlenih u Agenciji da, putem predsjedavajućeg osiguraju stručne savjete kada je potrebno u cilju vršenja funkcije nadzora;
7. daje mišljenje o detaljnom prijedlogu budžeta Agencije;
8. provodi istragu o radu Agencije, u skladu s članom 20. ovog zakona.
Ova Komisija ima nadležnosti da provede istragu tokom koje može ispitivati zaposlene u Agenciji te imati pristup relevantnoj dokumentaciji Agencije.
„Ukoliko Sigurnosno-obavještajna komisija utvrdi da je rad Agencije nezakonit, Komisija može pozvati predsjedavajućeg, odnosno generalnog direktora da preduzme potrebne mjere i pokrene ispitivanje odgovornosti. Predsjedavajući, odnosno generalni direktor je obavezan da obavijesti Sigurnosno-obavještajnu komisiju o rezultatima tog ispitivanja.
U izvršavanju svojih funkcija, Sigurnosno-obavještajna komisija može od predsjedavajućeg, generalnog direktora, svakog zaposlenog u Agenciji ili u Obavještajno-Sigurnosno-savjetodavnoj službi tražiti informacije o radu Agencije. Sigurnosno-obavještajna komisija može također narediti predsjedavajućem, odnosno generalnom direktoru da izađu pred Komisiju i daju usmeni izvještaj o aktivnostima Agencije.
Članovi Sigurnosno-obavještajne komisije su pod obavezom čuvanja tajnosti informacija koje se tiču službenih tajni, a u koje su imali uvid u svojstvu članova Komisije. Ova obaveza ostaje na snazi i nakon prestanka njihovog članstva u Komisiji.
Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.
U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.
Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.
Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.
Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.
Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.
Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.
Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.
Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.
„Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.
Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.
Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.
Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.
Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.
Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.
Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.
Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.
Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.
Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.
U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“
Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).
Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.
Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).
U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.
Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.
Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).
Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.
Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.
Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.
Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.
Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.
Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.
Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.
Svako zlo za neko dobro, najnovija je mudrost Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji se prošle sedmice odlučio obračunati sa vlastitim izjavama. U te je svrhe iskoristio Facebook (mada mi je nekako više za TikTok) i brutalno napao kolegu Amira Zukića, urednika i voditelja N1, i mene. Krivi smo! Kolega Zukić je intervjuirao lidera SDA u svojoj emisiji Pressing, a ja sam pažljivo gledala njegov dvostruki nastup (noć ranije je dao intervju BIR TV-u) i analizirala ga. Sramotno! I nedopustivo!
Selam i luzerima zakrvavljenih očiju …
Zato je Bakir Izetbegović odlučio da nas pouči, usput nas grubo optužujući jer se njemu nisu dopala ni Zukićeva pitanja ni vlastiti odgovori, koje sam ja, drznica, brižljivo iscitirala. I kako to obično u vizuri SDA biva, nije kriv Izetbegović što se razotkrio u intervjuu, krivi su novinari. A da bi se krivnja dokazala i nas poučilo, da ne kažem ušutkalo, tu je armija esdeaovskih botova koja je orkestrirano nasrnula na nas svojim već prepoznatljivim manirom prijetnji, psovki, uvreda i svega potrebnog i već viđenog u operaciji radikalizacije Bošnjaka koju vrh SDA provodi s ciljem da po svaku cijenu ostane u nekoj kombinaciji za vlast. To je to dobro, za koje se Izetbegović bori, protiv zla – kolege Zukića i mene. Pa da vidimo šta ga to najviše boli.
”Unatoč pokušajima voditelja da me upornim upadicama i prekidanjima omete”, veli Izetbegović, “cijeni” da je uspio “demantovati i niz neutemeljenih tvrdnji koje je voditelj uporno unosio u pitanja kao gotovu konstataciju”. Nažalost, kaže, jednu nije: “Radi se o tezi voditelja da je moja supruga, parafrazirajući izjave Amora Mašovića, prijetila glasačima da će završiti u masovnim grobnicama ako budu glasali za druge, a ne za SDA.” Po Bakiru, “i Mašović i Sebija Izetbegović su upozoravali da nejedinstvo i konflikti unutar bošnjačkog korpusa mogu narod povesti stazama koje vode u nova stradanja”, pa zato nudi i link koji to dokazuje. “Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i luzere zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli groznim putevima koji će ponovo ako uspiju, kako reče naš Amor, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, rekla je Sebija Izetbegović (dokaz: Bakirov link). I kad smo već kod tog čuvenog snimka – ne samo Mašović i supruga već listom kandidati i govornici SDA jednako ponavljaju parolu “Izetbegovića za predsjednika”, uprkos činjenici da nije riječ o stranačkim, SDA izborima, već o općim izborima u BiH, koja po Ustavu nema predsjednika. Ni CIK, niti bilo koji promatrači kampanje i samih izbora, nisu reagirali na ovo grubo kršenje pravila, zakona i Ustava BiH.
No, ostanimo malo kod nejedinstva i konflikta unutar bošnjačkog korpusa, koje Izetbegović fakturiše novinarima, naročito meni, jer sam reagirala na njegovu (samo)hvalu kako je on inicijator pospremanja paradžemata u BiH. I opet ću: neukusno je, bahato i arogantno zloupotrebljavati Islamsku zajednicu u političke svrhe. To sam oduvijek tvrdila i opet ću. A lider SDA to redovito radi, upravo na taj način atakujući na jedinstvo bošnjačkog korpusa, podvaljujući tezu kako su Bošnjaci bez članske karte SDA nelegitimni otpadnici svog naroda i izdajnici. Pritom se SDA, uz pomoć svojih botova, bacila na radikalizaciju Bošnjaka, pa jednako prijeti haosom i nemirima ako izostane iz vlasti. Istu armiju je upregla i u obračun sa OHR-om i Zapadom, naročito ciljajući SAD, koje Izetbegović na BIR-u nije štedio, da bi kod kolege Zukića reterirao, valjda zbog publike. Srećom i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, upravo je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović – i prošle sedmice, prilikom susreta sa američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem – nedvosmisleno iskazao privrženost američkoj politici u BiH, podsjećajući na značaj podrške i pomoći SAD-a našoj zemlji. Ne kažem da se Rijaset uspio u potpunosti ograditi od zloupotreba IZBiH od strane SDA, samo ukazujem na činjenicu da je u vrhu IZBiH očito osviješten problem beskrupulozne političke manipulacije za kojom sve češće poseže SDA u svojim obračunima sa neistomišljenicima. A dokle dobacuje potreba Bakirovih radikalnih botova da u pomami za SDA vlašću ne biraju sredstva, pokazuje i nedavno priopćenje Rijaseta koji se ogradio od “anonimnog pamfleta kojim se pozivaju ‘svi patrioti, borci, studenti, rudari, klubovi, službenici, svi Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci’ na proteste protiv ‘nametanja aparthejda kroz ustavna rješenja na račun Bošnjaka’. Na pamfletu se nalazi i ime reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, što je gruba zloupotreba imena najvišeg duhovnog autoriteta Bošnjaka.” Anonimni pamflet je samo jedan od mnogih iz radionice izvjesnog Jasmina Mulahusića, neskrivenog mrzitelja svega što nije iz SDA i podstrekača obračuna Bošnjaka kako sa Srbima i Hrvatima u BiH, tako i sa Bošnjacima koji ne dijele Bakirove svjetonazore.
Propuštena lekcija
”Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je”, objašnjavao je svojevremeno osnivač SDA i Bakirov otac Alija Izetbegović. Njegov je sin očito propustio ovu lekciju, pa danas – kao primjer luzera zakrvavljenih očiju – ne preza ni od sile koju u ime SDA provodi potpredsjednik FBiH, general Refik Lendo. Usuđujem se ustvrditi da to čak i nije najveći problem, već poistovjećivanje ovdašnjih Bošnjaka, mahom muslimana, sa onom istočnom praksom koja znači nesmjenjivost s vlasti. To je teret koji ovoj zemlji i njezinim Bošnjacima nameće Izetbegović sin, trošeći pritom posljednje mrvice vjerodostojnosti stranke koju je osnovao njegov otac. No, to je već problem SDA, a problem BiH će biti ukoliko SDA zaista posegne za haosom i mrakom kojim prijeti. Da nailazi na plodno tlo, svjedoči i podatak da su samo kolege iz Avaza reagirale na Izetbegovićev napad na novinare. Hvala im. I hvala svima koji su – neki javno, većina privatno – izrazili podršku Amiru i meni, ističući vlastito zalaganje u borbi protiv medijskog i svakog drugog mraka kojim lider SDA maše.
Predstavnici SNSD-a imenovani u Upravni odbor Centralne banke BiH na sve načine pokušavaju izbaciti Razvojnu banku FBiH iz sistema izdvajanja obavezne rezerve u kojem je od 2008. godine.
To suštinski znači pretvaranje Razvojne banke FBiH u fond, na isti način kako je u Rs-u organizirana IRB koja radi preko komercijalnih banaka.. To dalje znači da bi Razvojna banka izgubila svoj SWIFT kod, ne bi mogla plasirati povoljne kreditne linije direktno korisnicima (prije svih malim i srednjim preduzećima), a ako bi to išlo preko komercijalnih banaka značajno bi utjecalo na korisnike. Ujedno dovelo bi se u pitanje kompletno poslovanje Razvojne banke koje je nepromijenjeno od 2008. godine.
Navodno, kako otkrivaju naši izvori iz CBBiH razlog tome krije se u namjeri predstavnika iz Rs-a da ospore finansiranje poljoprivredne proizvodnje u FBiH, investicijskih projekata i svih koji koriste povoljne kreditne i garantne linije Razvojne banke FBiH.
Pitanje statusa Razvojne banke povlači se od kako su u Upravni odbor CBBiH imenovani Dragan Kulina i Radomir Božić, a predloženi od strane Milorada Dodika.
Pitanje Razvojne banke na sjednicama Upravnog odbora u posljednjih dva do tri mjeseca se intenziviralo, pritisci jačaju, pa se u pitanje rješavanja ovog problema uključila i Agencija za bankarstvo FBiH, a i sama Razvojna banka FBiH.
Nakon pribavljenih mišljenja, nastavljeni su pritisci, a navodno ima i izgovorenih teških riječi od strane jednog člana UO CBBiH imenovanog od strane SNSD-a.
Inače, jačanjem ovih pritisaka, intenzivira se i pritisak medija iz Rs-a na guvernera Senada Softića i njegovog ostanka na čelu Centralne banke BiH.
Softić u svom mandatu radio je na uspostavljanju registUra računa fizičkih lica na nivou BiH, a čemu se Rs protivila žestoko. Ti registri pomažu transparentnosti ukupnog bankarskog sistema i sprečavanja raznih nezakonitosti kao što je pranje novca i drugo.
Dodatni pritisak Softiću stvara priča oko kupovine dijela parka Hastahana, čiji se epilog tek očekuje, ali i pritisak za kupovinu objekta na Palama zaustavljen upravo od strane Softića.
Vlada Crne Gore zaobišla je institucije Bosne i Hercegovine prilikom međudržavnih pregovora o “ekološkom uticaju” hidrocentrale Buk Bijela. Otkriva to dokument Sekretarijata Evropske energetske zajednice od 14. februara ove godine u kojem je navedeno da je Crna Gora formirala “ekspertni tim” sa Republikom Srpskom.
Institucije BiH bile su samo u “cc-u” dokumenta Sekretarijata Energetske zajednice upućenog Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske kojim je zatraženo izjašnjenje o gradnji hidrocentrale Buk Bijela.
U dokumentu se navodi da je Sekretarijat Evropske energetske zajednice jo 2021. godine zatražio informacije od nadležnih institucija u “Crnoj Gori i Republici Srpskoj”.
“Nadležna tijela izvijestila su da su ministarstva (Crne Gore i Republike Srpske, o.a.) osnovala zajedničko prekogranično stručno vijeće („Stručno vijeće”) sa zadaćom procijene i dogovora svih otvorenih pitanja u vezi s provedbom projekata, uključujući tačnu lokaciju i prekogranične utjecaje na okoliš ( s posebnim osvrtom na projekt Buk Bijela), do kraja 2021. godine. Nadalje, nadležna tijela su izvijestila da će o ishodu rada Stručne komisije obavijestiti Sekretarijat. Prema saznanjima Sekretarijata, prvobitni rok je odgođen za 2022. godinu zbog pandemije Covida 19, a zatim je ponovo odgođen zbog sajber napada u Crnoj Gori”, navedeno je u dopisu Sekretarijata Evropske energetske zajednice.
Da će ovaj tim biti formiran, najavljeno je još 2021. godine kada je tadašnji državni sekretar Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Crne Gore, Danilo Mrdak posjetio Trebinje gdje je razgovarao sa čelnicima Elektroprivrede Republike Srpske i Vlade RS. Tada je saopćeno da će “ekspertski tim” imati sedam članova. No, više od toga nikada nije objavljeno. Međutim, sada Sekretarijat Evropske energetske zajednice navodi da je tim već formiran i da institucije Bosne i Hercegovine nisu uključene, iako se radi o “međudržavnim pregovorima”.
“Svako tehničko-tehnološko i inženjersko rješenje koje garantuje da buduće vještačko jezero neće imati negativnih uticaja na rijeku Taru i da neće doći do potapanja ni jednog dijela rijeke Tare, za nas je u potpunosti prihvatljivo”, izjavio je 2021. godine Danilo Mrdak.
Crnogorski zvaničnik Danilo Mrdak koji je je postao državni sekretar nakon što su stranke okupljene oko prosrpskih partija i URA-e Dritana Abazovića formirale Vladu te države, poznat je kao jedan od zagovornika litija koje je u Crnoj Gori organizovala SPC.
“Neka naša sloga bude poraz vragu”, govorio je 2020. godine profesor Mrdak, “ekološki aktivista” i “litijaš”.
Podsjećamo, vlasti Republike Srpske su, bez saglanosti institucija Bosne i Hercegovine, započele projekat “Buk Bijela”. Hidrocentralu su, kršeći odluke Ustavnog suda BiH koje su se odnosile na državnu imovinu, počele graditi elektroprivrede Republike Srpske i Srbije. Projekat će, međutim, trenutno u fazi mirovanja.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine (BiH) je u julu prošle godine podni prijavu Tužilaštvu BiH, jer Komisija za koncesije BiH nije provela njihovu odluku koja se tiče gradnje tri hidroelektrane na rijeci Drini. U pitanju je, rekosmo, zajednički projekat Republike Srpske i Srbije vrijedan oko 520 miliona evra, a čiji je većinski većinski vlasnik Srbija.
Kamen temeljac za prvu od tri hidroelektrane Buk-Bijela je položen polovinom 2021. godine. skoro svi zvaničnici iz Sarajeva oštro su se usprotivili realizaciji projekta na ovakav način. Jedini koji je direktno podržavo “enegretkske projekte na Drini” je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.
No, kako se sklapaju međudržavni sporazumi? Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora propisana je je procedura zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i Hercegovina.
“Inicijativu za pokretanje postupka za zaključivanje međunarodnih ugovora mogu dati institucije Bosne i Hercegovine, entiteti, kantoni i druge regionalne i lokalne zajednice, te preduzeća, ustanove, nevladine organizacije i druga pravna lica iz područja svoga djelovanja. Inicijativa iz stava 1. ovog člana dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine preko ministarstva Bosne i Hercegovine u čiji djelokrug rada spadaju pitanja koja se uređuju međunarodnim ugovorom. Kada nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ocijeni da je inicijativa iz stava 1. ovog člana opravdana, dostavlja je Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sa nacrtom prijedloga za pokretanje postupka i osnovom za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora čiji je sastavni dio osnova iz stava 3. ovog člana”, navedeno je u ovom Zakonu.
U konkretnom slučaju Vlada Republike Srpske bi inicijativu za zaključivanje sporazuma sa Srbijom trebala prvo dostaviti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ako MVTEO ocijeni da je projekat opravdan, materijali se dostavljaju Vijeću ministara koje usvaja prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora. Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora, u skladu sa članom 6 ovog Zakona, donosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U pregovorima za zaključivanje međunarodnog ugovora Bosnu i Hercegovinu zastupa delegacija koju je odredilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno, po njegovom ovlaštenju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Nakon završenih pregovora delegacija za pregovore Bosne i Hercegovine dostavlja Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o pregovorima, a Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine i tekst međunarodnog ugovora. Predsjedništvo BiH, potom,donosi odluku o potpisvanju sporazuma sa usaglašenim tekstom. Nakon toga ide ratifikacija sporazuma. Sporazum ratifikuju oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju sve, opet, ide u Predsjedništvo BiH koje odlučuje o ratifikaciji međunarodnog ugovora.
Suprotno svim ovim odredbama, vlasti Republike Srpske su započele dogovore i projekte sa Srbijom. No, nakon što je Drtian Abazović preuzeo kontrolu nad Vladom Crne Gore i institucije te države su preskočile institucije BiH.
Sarajevsko naselje Ciglane, 16. marta 1999. godine, potresla je snažna eksplozija: pod službeni automobil Joze Leutara, doministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, podmetnuta je bomba. Teško su povrijeđeni Leutar i njegov vozač, a 12 dana kasnije, u Kliničkom centru, Leutar je podlegao. Istraga atentata na Leutara traje gotovo 24 godine. Bez rezultata.
Opet atentat!
Istoga dana prošle godine, na drugom kraju grada, na Dobrinji, opet atentat: ovaj put meta je bio prof. Matej Živković, dopredsjednik Komisije za vrijednosne papire FBiH. Teške povrede prof. Živković je srećom preživio, ali je učinkovitost istrage identična: ona traje bez rezultata.
Da priča o našoj policiji i pravosuđu bude kompletna, valja joj dodati i podatak da je na prof. Živkovića, na istom mjestu, nadomak stana u kojem živi, mjesec prije također pokušan atentat. MUP Kantona Sarajevo, naime, u svom je izvještaju zabilježio kako je “nepoznata osoba 15. februara u Ulici Miroslava Krleže do broja 12 iz vatrenog oružja pokušala ubiti Živkovića”.
Ako je, u vrijeme atentata na Leutara, u federalnoj javnosti postojao politički konsenzus o imperativu pronalaženja ubica (ostala je upamćena izjava Alije Izetbegovića, tada člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kako su ubice “ili njihovi ekstremisti ili naše budale”), (dvostruki) atentat na Živkovića pratila je upadljiva nezainteresiranost. Jedini političar koji je pokušao reagirati zahtjevima za intenziviranjem istrage bio je tadašnji predsjednik FBiH Marinko Čavara. Federalna Vlada izdala je šturo saopćenje, a Komisija za vrijednosne papire se, najblaže rečeno, nije ni interesirala. Što je višestruko sumnjivo: em je prof. Živković jedini član prethodnog KVP-a, što je zakonska obaveza zarad kontinuiteta rada, em je u vrijeme oba pokušaja ubistva bio svjedok/suradnik Tužiteljstva BiH na slučajevima istrage kriminala usko povezanog s angažmanom Hasana Ćelama i klike koja je dirigirala finansijskim tokovima Federacije (ne)zakonitim odlukama zbog kojih je, uostalom, KVP djelovao i tako što je Ćelam potpisivao odluke o plaćama iz zatvorske ćelije?!
KVP je za privredu Federacije ono što je MUP za bezbjednost, što bolno razotkriva ne samo stepen moći i razloge zbog kojih su Ćelam i prethodna družina srasli sa institucijom rušeći je iznutra, već upućuje i na značaj (zlo)upotrebe položaja u slučajevima kakav je Bosnalijek. Prof. Živković bio je jedan od rijetkih u KVP-u koji se protivio različitim aršinima KVP-a, koji se zalagao za zakonitost u radu institucije i koji je – iznenađenje? – u vrijeme vlastite golgote pomagao istrage Tužiteljstva BiH u slučajevima koji su razotkrivali hobotnicu čije su krakove činili razni blekići, uzunovići i jahići. Slučajevi Profit (Hasan Ćelam, Zijad Blekić i dr.) i Bosnalijek (Nedim Uzunović i ostala bulumenta) bili su ne vrući, nego vreli prije godinu, a valjda je i vrapcima na grani jasno u kojim su fazama sada, najprije i najviše zato što je prof. Živković eliminiran iz istrage. Prof. Živković je, naime, neko ko razumije materiju, umije pokazati i dokumentirati zloupotrebe KVP-a, pa je automatski i nepoželjan svjedok za svoje kolege, pomagače iz samog KVP-a. Valjda niko nije toliko naivan da povjeruje kako je Ćelam bio sam svoj majstor!
Protiv kriminala i kriminalaca
Šta se danas dešava s optužnicom za Bosnalijek, povremeno čujemo od samog glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Milanka Kajganića. Koji nas obavještava šta se čeka, koliko je slučaj kompliciran i kako je tražena međunarodna pravna pomoć. Direktor Bosnalijeka je u dva navrata hapšen pa puštan, pojavila se i polujavna, skrivana informacija o navodnim pripremama za nagodbu (čim se pojavi optužnica), ali i iste takve informacije o nesebičnoj pomoći aktuelnog saziva KVP-a u odbrani Uzunovića i Ćelamovih (podrazumijeva se i Blekićevih) malverzacija. Adnan Zukić, Ćelam novog saziva, i njegova desna ruka Romeo Zelenika, za koga Tužiteljstvo Kantona Sarajevo nikako da utvrdi je li se lažno predstavljao, odnosno da li zbog toga uopće može biti član KVP-a, umjesto da Komisiji vrate vjerodostojnost, zakonitost u radu i u konačnici povjerenje privrede i privrednika, nastavljaju utabanim stazama svojih prethodnika i (njihovih) suradnika iz KVP-a. Nije nikad bila tajna – i Ćelam i Uzunović i Blekić svojim (ne)djelima nisu samo izdašno finansijski profitirali, za njih su imali i nedvosmislenu političku podršku koja se na razne načine isplatila. Upravo zato Zukić i Zelenika, uz pravnu podršku sekretara KVP-a Dejana Davidovića, nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Usuđujem se reći, još i žešće, potaknuti uvjerenjem o nekažnjivosti i nedodirljivosti onih koji su KVP i doveli u ovakve faze.
Stoga je bjelodano jasno zašto je eliminacija prof. Živkovića iz KVP-a jednako trebala osumnjičenicima vezanim za rad prethodne Komisije, kao i aktualnim gospodarima federalnih finansijskih tokova. Matej Živković je svojim principijelnim angažmanom ustao protiv kriminala i kriminalaca. Zato je u dva navrata bio izložen pokušajima ubistva. Zato istrage o atentatu na njega nemaju rezultata. Zato je umalo prošao kao Leutar. A za sve one nevjerne tome, da ne kažem istražitelje koji istim intenzitetom guraju pod tepih razloge atentata na Leutara nekad i prof. Živkovića danas, jedno podsjećanje: upravo je na Ciglanama, davne 2002. godine, izvršen prvi napad na jednog člana KVP-a. Dvadeset godina kasnije, napadi su prerasli u atentat. Hoće li policija i pravosuđe čekati da neki naredni atentat uspije, pa da se pozabave KVP-om?
Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjeniv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovog dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.
Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budimo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.
Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan. Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.
Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjitu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.
I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti undedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.
Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.
Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.
Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.
Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.
Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.
Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.
Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.
Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.
Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.
Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.
Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.
Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.
Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).
To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.
Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.
Sada se situacija iz korijena mijenja.
Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.
I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.
Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.
Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.
Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.
Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.
Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.
Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.
Ali ko za to još mari.
Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.
Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.
Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.
Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.
Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.
Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.
Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.
Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
(Politicki.ba)
Umjesto pripadnika državnih policijskih agencija, pripadnik MUP-a Republike Srpske Aleksandar Stjepanović bit će predstavnik Bosne i Hercegovine u EUROPOL-u. Umjesto u Direktciji za koordinaciju policijskih tijela BIH, kontakt tačka EUROPOL-a bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH.
Nakon deset godina BiH će napokon riješiti problem kontakt tačke s EUROPOL-om, pohvalio se ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH.
Nešić je čak rekao da je BiH jedina zemlja u Evropi koja nije imala potpunu saradnju s EUROPOL-om te da će na ovaj način BiH napraviti iskorak prema EU.
To, naravno nije tačno (komunikacija i saradnja sa nadležnim tijelima u BiH i Ureda Evropske policije odvija se bez problema u smislu postupanja i dostavljanja informacija preko DKPT-a zemljama članicama uz izuzetak MUP-a Republike srpske).
Imajući u vidu nadležnosti Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH koje su propisane zakonima, uz uvažavanje međunarodnih standarda, stav Direkcije je bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).
No, odmah se tražio taj kompromis, jer iz Rs-a ne pristaju ni po koju cijenu da kontakt tačka ostane u DKPT-u!?
Podsjećamo, Aljoša Čampara, ministar unutrašnjih poslova FBiH, ranije je povukao svoj potpis sa Sporazuma o uspostavi Zajedničke kontakt tačke za BiH kao Nacionalne tačke kontakta za BiH koja će djelovati kao centralna tačka između EUROPOL-a i ostalih nadležnih organa BiH.
Sporazum iz maja 2018. godine nije nikada potpisan od strane svih nadležnih organa za provođenje Sporazuma i operativnoj i strateškoj saradnji između BiH i Ureda Evropske policije, te samim tim nikada i nije stupio na snagu, čime nisu ispunjeni uvjeti za njegovu provedbu.
Također Sporazumom je predviđeno da ministar sigurnosti BiH u roku od 90 dana od dana zaključivanja ovog Sporazuma podnese Instrukciju prethodno usaglašenu sa nadležnim organima.
„Instrukcijom nije vidljivo kakav je pravni status ‘zajedničke kontakt tačke’, kome je odgovorna, da li ona ima pravni subjektivitet, odnosno da li se radi o samostalnom pravnom entitetu koji će biti uspostavljen ili on djeluje u okviru drugog pravnog subjekta“, navedeno je tada u dopisu u koji je Patria imala uvid.
Kako smo ranije upozoravali ovim činom doći će do razdvajanja kanala za međunarodnu saradnju s INTERPOL-om i EUROPOL-om. Takvo rješenje je u suprotnosti sa Smjernicama za jedinstvenu kontakt tačku (SPOC) za međunarodnu razmjenu informacija koje su dio EU Aquisa i obaveza BiH u pridruživanju EU.
Prema smjernicama EU svi kanali za međunarodnu razmjenu informacija (INTERPOL, EUROPOL, SELEC, policijski oficir za vezu) moraju biti smješteni na jednom mjestu.
Kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH Marin Vukoja 2019. godine je bio na jednoj od listi HDZ BiH za Dom naroda PS BiH. Vukoja je bio na listi koju je predvodio predsjednik HDZ BiH Dragan Čović. Upravo je Čović i izabran 2019. godine u Dom naroda. Na istoj listi bila je i Borjana Krišto, Renata Paškalj i Danijel Nikolić.
I dok Čović tvrdi da Vukoja nije član stranke nesporno je da je povezan za HDZ-om, jer se 2019. godine našao na listi za Dom naroda PS BiH.
Vukoja je 2014. godine bio predavač na Političkoj akademiji HDZ-a zajedno sa Robertom Vidovićem, nekadašnjim ministrom prometa i komunikacija iz HDZ-a. Vukoja je držao predavanje na temu „Rad biračkih odbora“ i „Aspekti izbornog zakonodavstva“. Tada je bio sekretar Doma naroda PS BiH. I pred Opće izbore 2010. godine Vukoja je održao predavanje na Političkoj akademiji i to na temu „Ustavno-pravni poredak BiH“, u svojstvu sekretara Doma naroda PS BiH.
Da uživa veliku podršku predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića pokazalo se i u posljednjim izjavama oko izbora ustavnog sudije. Čović je kazao da očekuje da upravo Vukoja bude imenovan za ustavnog sudiju, te da je takav dogovor postignut sa predstavnicima međunarodne zajednice.
“Puna potpora Vukoji, a on nije član stranke niti se ikada prikazivao kao član stranke. Vidite ko čini sudije Bošnjake u Ustavnom sudu. To su dopredsjednici SDA. Mi smo to izbjegli. Da neko kaže da će se sud dati HDZ-u ili Čoviću, odgovorio sam da smo i do sada imali dva predstavnika Hrvata u tom sudu”, kazao je Čović prošle sedmice.
U biografiji Marina Vukoje nema ni dana radnog iskustva u pravosuđu niti pravosudnim institucijama, a ukoliko bude izabran u Ustavnom sudu BiH trebao bi odlučivati o najsloženijim pitanjima i usklađenosti s Ustavom BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
