Ruske snage regrutuju srpske borce za rat u Ukrajini, objavio je Generalštab Vojske Ukrajine u svom dnevnom, izvještaju dostupnom na službenoj Facebook stranici.
“U svrhu hitne dopune gubitaka okupacionih trupa oružanih snaga Ruske Federacije, angažovan je i dio “mirovnog” kontigenta iz Nagorno Karabaha (Azerbejdžan). Također, prema dostupnim informacijama, uključen je i veliki broj militanata iz drugih zemalja (Sirija, Srbija), piše u saopćenju Generalštaba Vojske Ukrajine.
saopćenje Generalštaba Vojske Ukrajine
Nekoliko sati nakon ovog saopćenja, reagirao je srbijanski mimnistar odbrane Nebojša Stefanović.
“Čista je laž da se iz Srbije regrutuju borci za dopunu ruskih vojnih snaga u Ukrajini. Ovo je opasna dezinformacija koju je lansirao Generalštab Ukrajine i zahtevamo da je odmah povuku”, napisao je Stefanović na svom Twitter nalogu.
Чиста је лаж да се из Србије регрутују борци за допуну руских војних снага у Украјини. Ово је опасна дезинформација коју је лансирао Генералштаб Украјине и захтевамо да је одмах повуку.
Ministar odbrane Srbije dalje navodi da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prije nekoliko dana potvrdio da biti kažnjavani svi oni koji odu da se bore u Ukrajini, bez obzira na kojoj strani.
Međutim, svega tri dana nakon što je ruska vojska započela široku ofanzivu na Ukrajinu, jedan srbijanski državljanin se na Facebooku pohvalio da se pridružio Vojsci Ruske Federacije.
Dejan Vujić je, naime, objavio fotografije na kojima se vidi kako na granici između Rusije i Ukrajine pozira u maskirnoj uniformi i sa poškom u ruci. Osim toga, objavio je i fotografiju sa nepoznatog vojnoj položaja.
Nakon što je kosovski portal The Geopost objavio Vujićeve fotografije, on ih je uklonio. Na Vujićevom profilu bile su i fotografije sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, te sa njegovim prethodnikom Tomislavom Nikolićem.
Otkako je 2014. godine započela ukrajinska kriza, veliki broj Srba iz BiH i Srbije otišao je da se bori u paravojnim formacijama Luhanjska i Donjecka koje je podržavala Ruska Federacija.
Jedan od najpoznatijih srpskih dobrovoljaca bio je pripadnik Četničkog ravnogorskog pokreta Bratislav Živković. On je, pisala je Slobodna Evropa, u stanju pripravnosti od početka oktobra prošle godine kada je Ruska Federacija počela raspoređivanje svojih jedinica na ukrajinskoj granici. No, nakon posljednjih zbivanja, Živković je, umjesto u ukrajinskih ratišta, počeo obilaziti studije srbijanskih televizija gdje je svakodnevno hvalio rusku operaciju u Ukrajini.
Podsjećamo, prije nego je Rusija pokrenula ofanzivu u Ukrajini, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov saopćio je kako se na ukrajinskoj strani bore državljani BiH, Kosova i Albanije, aludirajući na povratnike sa sirijskog ratišta. Konkretne podatke, međutim, Lavrov nije saopćio. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tada je najavio da će u Srbiju uskoro doći Nikolai Patrušev, prvi Putinov savjetnik za obavještajne poslove i da će razgovarati o dobrovoljcima iz BiH, Albanije i sa Kosova. Međutm, nakon izbijanja rata u Ukrajini, Patrušev nije došao u Srbiju.
On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).
Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja”, piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.
On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.
“Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.
To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.
Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.
Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).
Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.
Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).
Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima”, piše Maas dalje.
Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.
“Putin nema kraj”, napisao je prošle nedelje.
“Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad”.
Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.
Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.
Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.
“Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba”, rekao mi je Laslo. “Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti”, prenosi Maas riječi svog sagovornika.
Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.
“Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.
Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.
Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji “personalistička diktatura”. Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim “da” muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.
Vladao je sam.
Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.
“Mogao je ili iznenada proglasiti ‘antiteroristička operacija uspjela’ ili dramatično eskalirati”, napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.
“U zavisnosti od toga šta misli da je u tom momentu dobro za njega, on je sposoban prekinuti ofanzivu ili čitavu ekonomiju kakvu poznajemo ostaviti u masovnoj eskalaciji”.
Obrazloženje za nastavak ratovanja je to što on vezuje više Rusa za Putina nego što bi proizašlo iz priznanja njegove greške i povlačenja njegovih snaga. Povlačenje, čak i ako je upakovano kao pobjeda tako što će Ukrajinci izvući ustupak ili dva, moglo bi završiti kao veći udarac njegovoj moći. Matematika bi se lako mogla promijeniti, a Putin je računao da bi povlačenje bolje služilo njegovim interesima; ovo bi se moglo dogoditi bilo kada. Ali do tada će se nasilje nastaviti. Ratni zločini koji užasavaju mnoge od nas teško da će uzeti u obzir u svojim kalkulacijama, jer je to radio ranije, u Čečeniji kao i u Siriji, bez posljedica kod kuće.
Svjedoci, na primjer, novinski izvještaji u kojima obični Rusi poriču da njihove snage bombardiraju gradova u Ukrajini uprkos tome što su im pokazani dokazi o tome. Da, ovo su rani dani, ali poricanje ove vrste nije neuobičajeno godinama nakon ratova.
Pomaže prisjetiti se da je 1990-ih samo mali broj Srba vjerovao da su njihove snage u Bosni krive za ratne zločine uprkos poplavi dokaza.
I još uvijek se tako osjećaju.
Uprkos presudi međunarodnog suda u više procesa gdje su bosanski Srbi počinili genocid, sadašnji predsednik Srbije je niko drugi do Aleksandar Vučić, ministar u poslednjoj Miloševićevoj vladi.
Za Ukrajinu ima dobrih vijesti iz Bosne, a odnose se na oružje.
Rat u Bosni počeo je nakon što je većina birača glasala za nezavisnost od Jugoslavije u kojoj su Srbi dominirali. Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje Jugoslaviji, koristeći obrazloženje da bi više oružja značilo više borbi kako se zemlja raspada. U stvari, Srbi su imali dosta oružja jer su kontrolirali Jugoslovensku narodnu armiju i imali otvorene granice sa ostatkom svijeta da bi nabavili sve što već nisu posedovali.
S druge strane, bosanska vlada nije imala oružje u startu i ograničena sredstva da ga nabavi čak i ilegalno, jer je uglavnom bila okružena svojim srpskim neprijateljem i suočavala se sa svojim nestalnim hrvatskim saveznicima drugdje.
Embargo je značio samo da Srbi, koji su započeli rat, nikada neće izgubiti prednost u naoružanju. Na kraju jednog od mojih zimskih izvještajnih putovanja u Sarajevo, ostavio sam svoje čizme kod prevoditelja jer je njegov brat bio na snježnoj liniji fronta u patikama.
Armija BiH je držala i spriječila srpske snage da pregaze Sarajevo i druge dijelove zemlje koji nisu bili osvojeni u prvim mjesecima rata, kada su Srbi ostvarili većinu svojih dobitaka. Ovo je pokazalo šta se može postići motiviranom vojskom čak i ako je nadmašena u vatrenoj moći.
Srpski borci su bili kukavice: na početku rata napadali su gradove koji nisu imali odbranu, pucajući u ljude kako im se ćefne, a kada su linije fronta bile postavljene, čučali su na brdima i pucali na civile iz daljine.
Posjetio sam srpske vojnike u njihovim planinskim bunkerima; rado su ubijali, ali su se plašili da stave svoje živote na kocku. Kada su konačno razbili izgladnjele branitelje Srebrenice 1995. godine, pogubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Paralela sa Ukrajinom je zapanjujuća, sa ključnom razlikom.
Ukrajinci brane svoje domove i svoju nezavisnost. Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore.
Ruska armija je ogromna u poređenju sa ukrajinskom, zbog čega je Putin bio toliko siguran da će prevladati za nekoliko dana, kao što Milošević nije očekivao da će se godinama boriti u Bosni (planirao je da brzo podijeli Bosnu između Srbije i Hrvatske).
Ali Ukrajinci, kao i bosanske snage, brane svoje domove i svoju nezavisnost.
Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore; mnogima navodno nije čak ni rečeno da će izvršiti invaziju na Ukrajinu. Baš kao što su slabe srpske snage pribjegle neselektivnoj vatri na civilne ciljeve, Rusi se vraćaju na tu sumornu strategiju u Ukrajini.
Ali evo ključne razlike: dok je bosanskoj armiji bilo nestalo oružja zbog embarga UN-a, Ukrajina se pripremala za ovaj rat otkako je Rusija zauzela Krim 2014. godine; dobija podršku u ovom nastojanju od SAD i njenih saveznika iz NATO-a.
Štoviše, sada je na udaru masovne infuzije oružja u milijardama dolara i to očigledno raste iz dana u dan. Mislim da prevodioci u Kijevu ne smatraju potrebnim da traže donacije zimskih čizama za svoju braću i sestre.
Novinarka iz Bosne je prije neki dan iznijela ovu uporednu tačku:
“Ne potcjenjujte Ukrajinu”, napisala je Melina Borčak na Twitteru . “Bosna je bila nezavisna, ali nije imala vojsku kada je napadnuta. … Postojao je embargo na oružje, tako da nismo mogli kupiti ni šaku oružja. Svi su mislili da ćemo brzo iskrvariti. Odupirali smo se 4 GODINE”.
Otpor je imao strašnu cijenu. Ne samo 100.000 mrtvih, već i fizičkih i psihičkih ožiljaka koje milioni preživjelih nose do danas, kao i unutrašnje granice koje još uvijek dijele Bosnu, zahvaljujući mirovnom sporazumu, dogovorenom u američkoj vojnoj bazi, koji je dao pola zemlje genocidnim Srbima.
Nadajmo se, ovoga puta, da će se SAD i njeni saveznici ponašati na način koji pomaže Ukrajini da dođe do pravednijeg i bržeg kraja”, zaključio je Maas.
Nepoznata osoba ili više njih pucale su u srijedu popodne na Mateja Živkovića, člana Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH, saznaje Istraga.
Živković je teško ranjen i prebačen je na Klinički centar u Sarajevu. Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo ogradili su mjesto zločina i uskoro bi trebao početi uviđaj. Napad se desio u sarajevskom naselju Dobrinja.
Da je ranjen Matej Živković potvrđeno nam je i iz policijskih izvora.
Živković je, prema informacijama Istrage, jedan od ključnih svjedoka u predmetu Profit, u okviru kojeg je optužen Zijad Blekić, trgovac dionicama, i bivši član Komisije za vrijednosne papire Hasan Ćelam.
Prema nezvaničnim informacijama, Živković je napadnut i nekoliko dana ranije.
Sud Bosne i Hercegovine oslobodio je odgovornosti Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti BiH koji je bio optužen za krivično djelo zloupotrba položaja i ovlasti.
Odgovornosti su oslobođeni i Igor Golijanin, Samir Agić i Edin Garaplija. Tužilaštvo BiH je teretilo Mektića i druge za zloupotrebu položaja pri realizaciji projekta prekogranične saradnje u oblasti vatrogastva, koji je Evropska unija (EU) finansirala sa 198.454 eura u periodu 2015–2017. godine.
Ova optužnica je podignuta u periodu dok je glavna tužiteljica Tužilaštva BiH bila Gordana Tadić. Sud BiH je, prvobitno, zbog tehničkioh nedostataka nije potvrdio, ali je na kraju postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović dostavila izmijenjenu optužnicu koja je potvrđena.
ektić je optužen da je nakon iskazanih potreba entitetskih civilnih zaštita pokrenuo javnu nabavku opreme za vatrogasce i zaključio ugovor sa dobavljačem iz Rijeke, firmom “Teh-Projekt inžinjering” u vrijednosti od 124.000 KM.
Kako se navodi u optužnici, firma “Teh-Projekt inžinjering” je 28. juna 2017. obavijestila da nije u mogućnosti izvršiti ugovorene obaveze, nakon čega je Mektić, iako je ugovor bio ništavan zbog nedostavljenih bankarskih garancija, zaključio aneks kojim je rok isporuke produžen, te se saglasio za izmjenu specifikacije za veličinu vatrogasnih rukavica.
Prema optužnici, Mektić je pogodovao dobavljaču, kojem je uplaćeno 124.940 KM – iznos protivpravne imovinske koristi koji je ostvarila firma.
No, od početka je bilo jasno da je u pitanuju montaža Tužilaštva BiH.
“Prema navodima optužnice, navedene osobe su zloupotrebom položaja i ovlasti počinile krivično djelo visoke korupcije koja šteti međunarodnom ugledu BiH”, navedeno je u žurnom saopćenju za javnost koje je danas upućeno medijima nakon što je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH optužnicu protiv Mektića, Igora Golijanina, Samira Agića i Edina Garaplija.
No, da vidimo šta piše u optužnici Tužilaštva BiH, prema kojoj je Dragan Mektić optužen u četiri tačke.
Prvom tačkom optužnice Tužilaštvo BiH tereti Dragana Mektića da je “u svojstvu službenog i odgovornog lica kojem je povjereno rukovođenje Ministarstvom bezbjednosti Bosne i Hercegovine na osnovu člana 20. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine, iskoristio svoj službeni položaj i ovlaštenja, u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi, tako što je postupio protivno Zakonu o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine”.
Međutim, u istoj optužnice se ne navodi da je Mektić pribavio ikakvu imovinsku korist, ali je navedeno da je Mektić prekršio Zakon o javnim nabavkama BiH jer je firmi Teh Projekt Inžinjering d.o.o. Rijeka produžio rok isporuke košulja, hlača, rukavica i metlica za gašenje požara. Tužilaštvo BiH smatra da je Mektić morao raskinuti ugovor onog trenutka kada je istekao rok isporuke, te da nije imao pravo da potpiše aneks kojim je omogućeno produžavanje roka isporuke navedene opreme. Vrijednost ugovora je bila 124 hiljade maraka i sva roba je, čak i prema optužnici Tužilaštva BiH – isporučena. Tužilaštvo, međutim, problematizira izmjenu konfekcijskih brojeva rukavica za vatrogasce.
“Ministar sigurnosti je uputio saglasnost dobavljaču Teh-projekt Inžinjering d.o.o.Rijeka u kom je navedeno da je Ministarstvo saglasno sa izmjenom u specifikaciji za veličinu rukavica i to: veličina 8-10 pari, veličina 9-68 pari, veličina 10-48 pari i veličina 11-54 para, na koji način je pogodovao dobavljaču Teh-Projekt Inžinjering d.o.o. Rijeka, jer je navedenom dobavljaču omogućio da izvrši isporuku po osnovu apsolutno ništavnog ugovora”, konstatovala je tužiteljica Mijović.
Tužilaštvo BiH smatra da je ugovor ništavan, jer firma nije u roku dostavila bankovnu garanciju za realizaciju ugovora, mada u spisima Ministarstva sigurnosti BiH bankovna garancija – postoji.
Zbog svega ovoga Sud BiH je oslobodio Mektića i druge.
I tokom subotnjih pregovora ključna tema je bio Dom naroda Federacije BiH. Delegacija SDA je, kako saznaje Istraga, tražila da se ovaj dom Parlamenta Federacije BiH svede na nivo Vijeća naroda Republike Srpske. Dakle, samo vitalni nacionalni interes. HDZ BiH bio je protiv. Oni ne žele “smanjenje ovlasti” Doma naroda Federacije BiH. Štaviše, predlagali su i drugačiji model izbora delegata u odnosu na postojeći, pozivajući se na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.
“Delegacija SDA bila je spremna prihvatiti stav HDZ-a BiH i zvaničnika EU da se samo u Federaciji primjenjuje elektorski model izbora članova Predsjedništva BiH, uz uslov da se smanje ovlasti Doma naroda FBiH”, objašnjava za Istragu jedan od učesnika sastanka.
Ali HDZ BiH je do kraja insistirao na tome da se ovlasti Doma naroda FBiH ne smanjuju.
“Ako bi se to primijenilo, od Federacije bi bila napravljena bošnjačka Republika Srpska. Hrvati bi bili na istom nivou kao u RS-u”, kazao je Istragu jedan od članova delegacije HDZ-a BiH.
Iz tog razloga HDZ BiH uopće nije želio razmatrati smanjenje ovlasti Doma naroda na čemu je inistirala delegacija SDA. Čelnici HDZ-a BiH, već smo objavili, uz pomoć međunarodnih zvaničnika su predložili da se promijeni i način izbora delegata, odnosno da se uvede sistem opće skupštine naroda. Pored toga, insistirali su na tome da ovlasti Doma naroda FBiH ostanu iste. Istina, prvog dana pregovora izašli su sa prijedlogom prema kojem odluke koje su usvojene u Predstavničkom domu FBiH ne bi išle na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko to odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. Da su prihvaćeni prijedlozi HDZ-a BiH, u praksi bi to izgledalo ovako.
HDZ BiH bira sve delegate koji preisputuju svoje odluke
Delegati Doma naroda bi se birali tako što bi svi izabrani zastupnici iz deset kandonalnih skupština formirali svoje klubove naroda koji bi, potom, izabrali po sedamnaest delegata u tri kluba konstitutivnih naroda Doma naroda FBiH. Konkretno, svi zastupnici iz reda hrvatskog naroda iz svih deset kantonalnih skupština bi međusobno izabrali sedamnaest delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH. Isto tako bi svoje delegate birali i bošnjački i srpski zastupnici iz kantonalnih skupština. No, vratimo se Klubu Hrvata. Prema rezultatima izbora iz 2018. godine, HDZ BiH u svim kantonalnim skupštinama ima izabranih 60 zastupnika. HDZ 1990, pak, ima 12 kantonalnih zastupnika, što znači da ove dvije stranke daju ukupno 72 zastupnika iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi HDZ BiH i HDZ 1990 imali apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, jer bi, izvjesno je, kontrolisali svih 17 delegata. Poređenja radi, ove stranke trenutno imaju trinaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
Ovaj omjer je, naravno, bitan za drugi korak.
HDZ je, rekosmo, predložio da odluke i zakoni usvojeni u Predstavničkom domu FBiH ne idu na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko tako odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. S obzirom na to da bi HDZ BiH imao apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata, o stavu te stranke bi ovisio proces usvajanja odluka i zakona u Federaciji, jer bi bilo dovoljno da samo devet delegata u Klubu Hrvata zatraži odlučivanje u Domu naroda FBiH i zakon bi morao doći i u taj dom Parlamenta Federacije BiH. No, tu nije kraj. HDZ BiH predlaže da na snazi ostane i vitalni nacionalni interes kojeg bi, prema njihovom novom prijedlogu, mogla pokrenuti natpolovična većina. O vitalnom nacionalnom interesu trenutno odlučuje Ustavni sud FBiH. HDZ, međutim, predlaže da o vitalnom nacionalnom interesu umjesto Ustavnog suda FBiH odlučuje – klub naroda koji je pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Zbog čega je bitan Dom naroda FBIH?
Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
Kako je stari saziv CIK-a spasio Čovića
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Pripadnici Granične policije BiH spriječili su u četvrtak Bratislava Dikića da uđe na teoritoriju Bosne i Hercegovine, saznaje Istraga.
Bivšem komandantu Žandmerije Srbije, optuženom da je u Crnoj Gori sa ruskim obavještajcima pripremao državni udar, ulazak je zabranjen zbog toga što ga je Obavještajno sigurnosna agencija BiH proglasila osobom opasnom po nacionalnu sigurnost BiH. Istraga.ba je krajem februara objavila da je Dikiću zabranjen ulazak u BiH, a tu vijest su prenijeli i srbijanski mediji. No, Dikić, očito, nije vjerovao u tačnost tih informacija, pa je u četvrtak oko podne pokušao ući na teritoriju BiH, preo Graničnog prijelaza Rača.
“Na GP Rača se pojavio oko 13.07. Njegovo ime se nalazi u sistemu osoba koje su opasnost za nacionalnu sigurnost BiH. Nije mu dopušteno da uđe u BiH”, potvrđeno je za Istragu iz Granične policije BiH.
Početkom ove godine Bratislav Dikić je bio u BiH, odnosno na obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Sredinom januara bivši šef Žandarmerije Srbije, optužen za terorizam u Crnoj Gori, posjetio pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Republike Srpske koja je smještena u Zalužanima kod Banja Luke. Prema informacijama Istrage, domaćin optuženom teroristi Bratislavu Dikiću bio je Srđan Stojaković, drugi čovjek SAJ-a MUP-a Republike Srpske.
On je u Bosnu i Hercegovinu ušao 8. januara, iz Srbije, preko Pavlovića mosta, odakle se, dalje, preko Bijeljine i Brčkog, zaputio prema Banja Luci gdje je prisustvovao obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Veći dio svog vremena, Dikić je proveo sa ratnim veteranima Republike Srpske. No, 14. januara je odlučio posjetiti bazu Specijalne antitetorističke jedinice (SAJ) gdje se sastao sa čelnicima te jedinice. Razlog i detalji Dikićeve posjete SAJ-u nisu saopćeni. Osim sa SAJ-evcima, Dikić se sastao i sa pripadnicima Žandarmerije MUP-a Republike Srpske.
Bratislav Dikić u bazi MUP-a RS u Zalužanima
Već nekoliko mjeseci Dikić izbjegava suđenje u Crnoj Gori, gdje ga pravosuđe tereti da je jedan od organizatora neuspjelog državnog udara u toj državi.
Početak novog suđenja odgađan je nekoliko puta, otkako je u februaru prošle godine Apelacioni sud Crne Gore ukinuo je presudu, kojom je 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine osuđeno na skoro 70 godina zatvora.
Prvostepenom presudom bila su osuđena i dvojica ruskih državljana. Eduard Šišmakov i Vladimir Popov su ukinutom presudom bili osuđeni osuđeni na 15, odnosno 12 godina zatvora. Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ovu dvojicu pripadnika ruske vojne obavještajne službe GRU tereti da su 2016. godine bili na čelu kriminalne organizacije koja je pripremala izvođenje terorističkih akcija na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra, te da su pripremali i likvidaciju tadašnjeg crnogorskog premijera, a današnjeg predsjednika Mila Đukanovića. Na osnovu obavještajnih informacija partnerskih agencija, crnogorske vlasti su uspjele spriječiti ovu akciju. Šišmakov i Popov su pobjegli, a za njima je raspisana Interpolova potjernica. Bratislav Dikić nije uspio pobjeći. On je uhapšen i od 2016. godine i bio je u pritvoru sve dok proruski Demokratski front nije postao dio parlamentarne većine koja je formirala novu crnogorsku Vladu. Na slobodu je pušten u februaru prošle godine, kada mu je ukinuta prvostepena presuda kojom je osuđen na osam godina zatvora.
Bratislava Dikića dovode na suđenje u Podgorici (foto: pobjeda.me)
“Osjećam se moralno krivim, ali ne mogu prihvatiti nešto što svjesno i voljno nikad ne bih uradio. Prevaren sam i uvučen u nečije igre, a da toga nisam bio svjestan. Rekao sam da se osjećam moralno krivim, jer sam bio nesmotren prema svjedoku saradniku Saši Sinđeliću i nisam pročitao njegove nečiste namjere”, kazao je Dikić 25. marta 2019. godine godine iznoseći završne riječi.
Dikić će, kasnije, promijeniti iskaz, tvrdeći da je njegova prva izjava iznuđena.
Prema uputama ruskih obavještajaca, pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta Aleksandar Sinđelić i Bratislav Dikić su trebali angažirati oko pedesetak kriminalaca iz Srbije i BiH koji bi, prema planu, kao oružana formacija, nasilno svrgnuli sa vlasti Milu Đukanovića.
Nakon što je pušten na slobodu, Dikić se vratio u Srbiju, gdje je, prema pisanju Insajdera, imenovan za pomoćnika direktora Javnog preduzeća Srbijašume.
Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
Veliki sukob u Republici Srpskoj
Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.
No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.
”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.
Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.
Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.
Konačni obračun
Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?
Even before Russia’s full-scale invasion of Ukraine, manypoorly informed Western analysts urged Kyiv to capitulate. These experts believed thatthe allegedly mighty Russian army would rapidly overrun Ukraine’s forces and they implored NATO not to“provoke”Putin by supplying desperately needed weapons to Kyiv. Over a month into its war of national liberation, Ukraine is again advised by an assortment of observers to placate Moscow by surrendering Donbas and Crimeaand disarming itself through neutrality.
Such analysts fail to understand that the post-Cold War era is over and there are no neutral states on the front line between a free Europe and an imperial Russia. A country like Ukraine, committed to its independence and territorial integrity, needs to be part of an effective security structure. Kyiv has made it abundantly clear that it seeks real security guarantees, whether inside or outside NATO, and not vague promises from the West. And Ukraine of all countries has proven through its national resilience and fighting prowess that it will defend European security as well as its own.
Any negotiations between Kyiv and Moscow should not be misconstrued. Ukraine is not negotiating from a position of weakness but of growing military strength. It has pushed back Russian forces on several fronts, killed over 16,000 Russian troops, and destroyed hundreds of tanks, armored vehicles, helicopters, aircraft, and other pieces of military equipment. Kyiv is primarily talking to Moscowto relieve pressure on civilians arbitrarily bombed by Russian troops and to ensure humanitarian aid. For Russia, the objective is to push the West into neutralizing Ukraine while pressing Kyiv to agree to the status of a disarmed vassal. As in previous “peace talks” the Kremlin engages in open blackmail, in which either Ukraine’s sovereignty is curtailed, or more Ukrainian civilians will be murdered.
The war crimes committed by Russian troops are not only acts of desperation. Moscow deliberately massacres unarmed civilians so that videos of bombed schools and hospitals will influence the West into pressuring Ukraine toward a unilateral ceasefire. However, the atrocities against civilians are having the reverse effect. They are stiffening Ukraine’s resolve and resistance, increasing Western weapons supplies, and raising support for a complete sanctions ban on Russian trade and energy. Sanctions contribute to depriving Russia of the resources it needs to execute the war and to function as a society.
Ukraine needs to triumph in this war both to deter any future attacks by Moscow and to inflict a painful lesson for Russia’s imperial ambitions. A completed victory would include the full withdrawal of Russian troops from all occupied territories, including Donbas and Crimea. At the same time, sanctions should continue to be imposed until Putin and his regime are ousted, while billions of dollars of Russia’s frozen assets in Western financial institutions are earmarked for Ukraine’s reconstruction. In his recent speech in Warsaw,President Bidenin effect called on Russia’s citizens to remove Putin’s regime or face economic devastation.
Kyiv is seekingstrong international security guarantees to deter any future military aggression. This indicates either steps toward NATO membership or a treaty with NATO or the US that would ensure Ukraine receiving all necessary weapons and other support for deterrence and self-defense. Russia itself cannot be a party to guaranteeing Ukrainian security because it remains Ukraine’s only security threat that violated the 1994 Budapest Memorandum – an agreement signed by the US, the UK, and Russia to ensure Ukraine’s security after Kyiv surrendered its nuclear weapons.
As Russia’s war against Ukraine continues, Kyiv has every right to conduct missile strikes and sabotage operations against airfields and other military targets inside neighboring regions of Russia that are hosting attacks on Ukrainian territory. Such a response will furtherraise morale in Ukraine and make it more difficult for Moscow to hide the war from its own people. Washington and Brussels cannot restrain a country that is fighting for its survival to strike wherever it can against a genocidal enemy, similarly to resistance armies during the German Nazi occupation.
Ukraine is exactly the kind of country that NATO needs as a member, one that fully understands the Russian adversary, displays remarkable military prowess, and is committed to defending a free Europe. When a country joins NATO, the chances of a Russian attack significantly diminish, as we have seen with the much smaller and weaker Baltic states. Although Moscow persistently threatens Estonia, Latvia, Lithuania, it has not intervened militarily because it clearly fears an overwhelming NATO response led by the US.
The Kremlin continues to engage in fear campaigns about nuclear annihilation and world wars to undermine Western cohesion. While any use of strategic nuclear weapons against the West is remote, given that it will mean national suicide, Moscow could use short-range tactical nuclear or chemical weapons against Ukrainian targets. Such an escalation would also provoke NATO retaliation, as Biden has indicated, and could directly involve US forces against the source of the attack.
Western governments should avoid unwittingly assisting the Kremlin’s fear campaign by warning of World War III in the event of any direct NATO involvement in Ukraine. Russia’s military is no match for NATO and will avoid any direct confrontation. In addition to the organizational inadequacies, equipment failures, andmanpower shortages exposed in Ukraine, Russia faces an unprecedented economic catastrophe that will seriously deplete its military capabilities. The country’s Gross Domestic Product (GDP) is projected to contract by at least 15% in 2022 and essential parts for its military industry will no longer be available.
In addition, Moscow has no reliable allies. Even Belarus and the Central Asian states in the Moscow dominated Collective Security Treaty Organization (CSTO) do not want to fight on behalf of Russia’s imperialism. Moreover,China will avoid being drawn into war with the US and will more likely prepare to acquire energy sources and valuable Siberian and Far Eastern territories once Russia begins to implode.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring)
“Uspješni medijski magnat”. Tako je, u svom uvodu za intervju, HDZ-u bliski novinar Zoran Krešić opisao Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnost BiH koji je, prvi put, otvoreno, podržao stavove Dragana Čovića u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH.
“Moramo biti realni i učiniti sve da se i četvrti put ne dogodi ta situacija jer bi to značilo da punih 16 godina Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”, kazao je Radončić, govoreći za Večernji list o izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Radončić je, potom, kazao da je Željko Komšić “projekt SDA”, ističući da “za dvanaest godina svog mandata nije doveo nijednog stranog investitora, nije susreo nijednog ozbiljnog svjetskog državnika, nije utjecao na harmoniziranje međunarodnih odnosa”.
Mediji i intelektualci miniraju sporazum
Predsjednik SBB-a je za “radikalizaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata” optužio SDA, a intelektualce iz Sarajeva je optužio da su “minirale dogovor”.
“U sarajevskoj javnosti i najvećem dijelu režimskih medija koji su pod kontrolom preko marketinga su slikovito rečeno posijane mine gospodinu Izetbegoviću iza leđa pa on navodno nema kud nazad s ustupcima. Time se hoće stvoriti dojam da intelektualci, nevladine organizacije, mediji, doslovno svi traže da on ne popusti. To je logika gospodina Izetbegovića. Ali tu situaciju izazvao je sam SDA tako je što je svojim političkim izjavama radikalizirala hrvatsko-bošnjačke odnose”, kazao je Radončić.
Konaković je u pravo oko Doma naroda FBiH
On je pohvalio i prijedlog lidera Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji se odnosio na “reduciranje” ovlasti Doma naroda.
“Gospodin Konaković je ponudio razmišljanje koje apsolutno ima mjesta. Zašto bismo od Doma naroda, gdje Hrvati imaju snažan nacionalni ključ kako bi zaštitili svoje legitimne interese, pravili Vijeće naroda kao u RS-u gdje su Hrvati i Bošnjaci nacionalna manjina. Bolje je inzistirati da Vijeće naroda dobije snažniju ulogu i tako jačamo poziciju Bošnjaka i Hrvata u RS-u. To je predstavljeno kao izdaja, što je poznata propaganda”, kazao je Radončić, govoreći o reduciranju ovlasti Doma naroda FBiH, preko kojeg HDZ B IH decenijama blokira Federaciju BiH.
“Je li točno”, upitat će Zoran Krešić, “da je ponuđenim i uglavnom usuglašenim rješenjima praktično provedene sve presude Europskog suda za ljudska prava od Sejdić-Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, Pudarić, ali i Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić?”
Radončić će, pak, reći da “prema njegovom dojmu, ali i mišljenju naših ekspertnih timova, to zaista jest tako”. No, ni Radončić ni ni novinar Krešić nisu razjasnili kako su riješene presude Pilav i Pudarić, ako Srbi iz Federacije i Bošnjaci iz RS-a, prema ponuđenom elektorskom modelu, opet ne bi imali pravo da budu birani za člana Predsjedništva BiH.
Ovim istupom, lider SBB-a je, faktički, podržao sve stavove HDZ-a BiH u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. No, nije samo Izborni zakon strateško pitanje oko kojeg su Radončić i Konaković bili uz HDZ BiH i Dragana Čovića.
Ishod prijevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji pokazao je još veće kretanje udesno.
U Parlament su ušli Zavetnici i Dveri, Ivica Dačić sačuvao isti broj poslanika u odnosu na prošle parlamentarne izbore 2020. godine. Srpska napredna stranka (SNS) u odnosi na isti period zabilježila je najveći gubitak – sa 188 spala je na 121 poslanika.
No, to je posljedica učešća opozicije u izborima, a ne direktnog pada popularnosti. Kada se “podvuče crta” ovaj saziv Narodne skupštine mogao bi se porediti s onim od prije nešto više od 30 godina, kada se Slobodan Milošević uspinjao na vlast, piše politicki.ba.
S tim što je ovaj još radikalno desniji od tadašnjega.
U Skupštini Srbije nema ratnog zločinca Vojislava Šešelja i njegove partije. Ali ima cijela bulumenta političkih neandertalaca koji stabilno ugrožavaju Šešeljev radikalizam.
U Parlamentu je blok Ujedinjena Srbija. Oni su druga po snazi politička grupacija sa 36 poslanika.
Koliko je to “moderan” politički blok najbolje se vidi po njihovom kandidatu za predsjednika Srbije Zdravku Ponošu koji je o ratnom zločincu koji je na doživotnoj robiji Ratku Mladiću govorio biranim riječima.
I taj blok, kao i SNS, Dačić, NADA Srbije… jednodušno su protiv bilo kakvog članstva u NATO savezu, a sve je upitnije čak i deklarativno opredjeljenje za pristupanje Evropskoj uniji.
Kada se sve sabere, najmanje 90 posto poslanika novog saziva Narodne skupštine Srbije srcem, a i jezikom, podržava Vladimira Putina i njegovo djelovanje, uključujući agresiju na Ukrajinu.
I to je realna slika Srbije, države s kojom se graničimo na istoku i države koja se stalno petlja i destruira Bosnu i Hercegovinu. Kao i Crnu Goru.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
