Visoki predstavnik Christian Schmidt se pokolebao. A izgleda i da je sasvim odustao. Iako je sve spremno za njegov izlazak u javnosti i ispunjenje obećana datog još 19. decembra prošle godine da će nametnuti izmjene Izbornog zakona, u dijelu koji se tiče integriteta izbornog procesa, od toga (za) sada nema ništa. Gotova finalna verzija teksta nametanja i danas se, već više od 10 dana, “krčka” u njegovoj ladici. Zajedno s Bonskim ovlastima. Ključ od ladice je kod nekoga. A taj nije Schmidt.
Visoki predstavnik, kako je rečeno Politicki.ba neće do kraja mjeseca intervenirati.
Osim ako ga nešto baš, baš,baš ne iznervira i opet se predomisli. Otkad je Schmidt u svom obraćanju javnosti u drugoj polovini prošlog mjeseca najavio svoje novo korištenje Bonskih ovlasti, upozoravali smo da je njegova jedina konstanta – nepredvidivost.
Iako je tog 19. decembra zaprijetio da će intervenirati, rekao da “ima jedan čovjek u ovom gradu” koji može sve… djelima je Christian Schmidt samog sebe “pomnožio s nulom”.
“Zato danas posljednji put govorim, ovo je moj posljednji poziv da urade svoj posao. Ako ne, doći ću do rokova i osigurat ću da se poštuje volja birača. To je njihovo pravo koje se mora ispoštovati”, rekao je prije nekih 35 dana visoki predstavnik.
Danas je, međutim, iz njegovog ureda emitirana (sasvim) drugačija poruka.
“Vlasti BiH imaju priliku da učvrste temelje za ključne reforme u pravcu jačanja vladavine prava i integriteta izbora, te otvore historijski proces u kojem će BiH započeti zvanične pregovore ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji”, rekao je Schmidt tokom susreta s Ursulom von der Leyen, Markom Rutteom i Andrejem Plenkovićem.
Kako god da je iz OHR-a i zapadne međunarodne zajednice interpretirali, jasno je da Schmidt nije održao riječ.
“Stoga ću insistirati da se poštuje integritet izbornog procesa. Volio bih da se sada ispoštuje volja birača. Ne u narednom mjesecu, godini… razmislio bih u naredne dvije sedmice – svi bi smo voljeli vidjeti rezultat. Ako ne – nećemo moći ovisiti o obećanjima, ne naredne ili one tamo. Ove sedmice. Ako se to ne uradi, svi znaju da ima jedna osoba u gradu koja ima ovlasti da donese odluku”, rekao je Schmidt 19. decembra.
Otad je proteklo puno mutne vode i – ništa se nije desilo.
Možda visoki predstavnik narednog mjeseca povuče potez i nametne obećane tehničke izmjene.
Ali, kredibilitet mu je već dodatno i dobrano urušen. I neće u njegovom popravljanju značiti ništa ni to što je ove sedmice razgovarao sa kancelarom Njemačke Olafom Scholzom.
Jer je bio vrlo eksplicitan i obećao da će građanima ispuniti (novogodišnju) želju. Za koga sad kaklulira? Za građane sigurno ne. Schmidt je sam postavio metu, podesio nišanske sprave i – upucao sam sebe.
Takozvane evropske integracije su ono što filmska teorija poznaje pod imenom MacGuffin – što ćemo dalje u tekstu pisati po “naški”, mekgafin.
To, mekgafin dakle, nije termin koji je smislio Hičkok, ali ga jesu proslavili njegovi filmovi. Mekgafin je narativni trik; to vam je ono „da, ali nije bitno“; to je ono o čemu se, zapravo, ne radi; priča koja treba da veže vašu pažnju, tako da, kada bude obznanjeno ono o čemu je u stvari riječ, vi budete zatečeni i iznenađeni.
U predavanju koje je 1939. održao na Kolumbiji, Hičkok je ovako objasnio šta je mekgafin:
„Moglo bi to biti škotsko ime, iz priče o dva čovjeka koji putuju vozom.
Jedan od njih kaže: „Šta ti je to u koferu“?
Drugi odgovori: „A, to je mekgafin“.
Prvi pita: „Šta ti je to“?
Drugi objasni: „To ti je sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama“.
Prvi onda veli: „Ali u škotskim gorama nema lavova“.
Drugi slegne ramenima: ‘A, pa onda to nije mekgafin’.“
Može i ovako: svi znamo za Čehovljev nauk da puška okačena o klin u prvom činu mora opaliti u posljednjem? E, pa mekgafin je puška iz prvog čina koja neće opaliti u posljednjem – ali je pomenuta baš zato da biste pomislili da hoće.
Vjerovatno najpoznatiji primjer savršene upotrebe mekgafina je Hičkokov „Psiho“. Film počinje pljačkom: pratimo Marion Krejn koja je ukrala 40 hiljada dolara. Hičkok razrađuje motiv za zločin i prilježno snima pljačku, kao i junakinjin bijeg. A onda Merion odsjedne u motelu „Bejts“ i uđe u tuš-kadu… „Psiho“, znamo, nije film o Merion, niti je film o pljački. Sve što smo vidjeli do trenutka kada Norman Bejts zarije nož u Merion bila je varka, majstorsko skretanje pažnje sa onoga o čemu se u filmu zapravo radi.
U Bosni i Hercegovini, ovo vam ne govorim kao euroskeptik, nego kao neko ko duboko žali što Bosna i Hercegovina praktično nema šanse da postane dijelom Evropske unije, ne radi se o evropskim integracijama. Radi se o partijskom zapošljavanju, namještanju poslova, krađi na javnim nabavkama, krađi na javnim radovima; radi se o beskrajnoj mreži kolonijalnih uticaja Kvinte, Rusije, Srbije i Hrvatske, o kontroli nad BH Telekomom, o južnoj interkonekciji, o kriminalnim/zavjereničkim grupama koje formalno funkcionišu kao političke stranke… O svačemu se tu radi – samo ne o evropskim integracijama.
Dakako, evropske se integracije svako malo u javnosti ukazuju kao narativ. Samo što je taj narativ, rekoh, mekgafin: priča koja treba da prikrije drugu, istinsku priču.
Isto je i u Crnoj Gori. Koja je, kako to podgorički političari rado ističu, „regionalni lider“ u famoznim EU integracijama.
Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Pregovore sa EU je zvanično otpočela 29. juna 2012. godine. I za četrnaest godina nije stigla – nigdje. Kao, prije Crne Gore, ni Turska.
Kao što, za četrnaest godina od sticanja kandidature za članstvo, pa ni 20 godina od početka pregovora, nigdje neće stići ni Bosna i Hercegovina.
Znam, znam… Sarajevski političari su puni EU optimizma, a ima i optimističkih analitičara. Ja, eto, nisam. Jer ja neću ni vaše pare ni vaše glasove. Nemam niti jedan razlog da vas lažem i da vam šupljiram. Dva su osnovna uzroka širenju optimizma u prirodi: podmuklost i glupost. Praksa, pak, uči – a recite mi da griješim: ko se kod nas kladio na katastrofu, pare nije izgubio.
Ruku na srce, evropske integracije su savršen mekgafin. Sa jedne strane, one Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode. Hoćete u EU? Morate nas slušati dok ne postignete ono što se za ulazak u taj “prestižni klub” traži. Sa druge strane, lokalnim političkim elitama obezbjeđuje “progresivnu priču”, koja neprekidno proizvodi horozont nade. Sad, što je taj horizont sve dalji i dalji…
Budući da je Crna Gora, u kojoj živim, najdalje u regionu odmakla u EU integracijama, a iz Brisela ponavljaju kako je baš Montenegro “prva sljedeća članica EU”, dozvolite da vam opišem kako to izgleda.
Najprije postaneš država-kandidat. Godinu, dvije, tri, političari drve o “istorijskom uspjehu” koji su postigli. Svuda kače zastave EU – a najviše tamo gdje najviše kradu. Onda primaju posjete iz EU. Kad god nešto govore, spominju “evropsku perspektivu” i, obavezno, “evropske vrijednosti”.
U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.
Onda otvoriš pregovore. Političari drve isto, ali je retorika još optimističnija, na momente euforična. Stičeš utisak da samo što nisi ušao u EU. Stižu neke pare iz EU fondova. Tu se malo muti i krade, pa se proevropska retorika još pojača.
U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.
Onda se, poslije deset-petnest godina, otvori neko poglavlje u pregovorima, a neko privremeno i zatvori. Svako malo stižu informacije da “EU osjeća zamor od proširenja”.
Ne da unić Orban, te ne da unić Makron. Tu i tamo pobijede naki desničari, pa se onda govori o krizi EU i obustavi procesa proširenja. Zvaničnici EU neprekidno ponavljaju kako je sve do zemalja kandidata, koje nisu odradile “domaći zadatak”. Onda stignu vedriji tonovi: članica EU moglo bi se postati već za pet godina. Onda prođe tih pet godina. Pa opet zamor od proširenja. Pa onda opet optimizam: nova vlada kao prioritet ima “EU agendu”, punopravno članstvo moguće već za pet godina.
U međuvremenu, sve ide po k.rcu, isto kao i prije.
Onda umreš.
Da rezimiram. Ako ste odlučili prodati svoju zemlju, nemojte to uraditi u ime evropskih integracija. Bolje uzet 5 eura i popit dvije pive.
Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!
Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.
U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.
Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.
Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.
Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.
Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.
I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!
Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!
Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.
Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.
Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.
A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.
Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.
Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.
Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.
Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.
Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!
„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.
Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.
Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!
Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.
I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.
Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.
Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.
Iako naizgled i površno posmatrano ništa ne povezuje austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena i Našu stranku, način na koji djeluju sa političkih pozicija jasno detektira da je najvećih broj onih koji se nazivaju liberalima i zelenim zapravo proizašao iz potrebe za političkim profitom i preuzimanjem vlasti.
Van der Bellen je bio SDP-ovac u Austriji blizu tri decenije, a onda je shvatio da mu to ne donosi ništa, da su zeleni moderniji, više in i nude mogućnost političkog napretka uz činjenicu da ne traže neminovno promjenu ranijih stavova i pogleda.
Uz populizam koji je nesumnjivo savladao u SDP-u Van der Bellen je prilično lako kupcima političkog liberalizma i ekologije prodao svoje ideje i popeo se do predsjednika Austrije. A s tog mjesta ovih dana je odlikovao je Petera Handkea najvišim priznanjem Austrije.
To što je Nobelov komitet napravio grešku i Handkeu dodijelio nagradu za književnost, Van der Bellenu je bilo dovoljno da mu uruči orden, iako je nesumnjivo znao za nečasnu prošlost Handkea.
A Handke je osim što je ljubitelj ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića kojem je išao na suđenje i falsifikator historije koji je izmišljao kako su građani Sarajeva ubijali sebe a da ih nisu ubijale granate zločinačke VRs.
“Iako dolazi iz progresivne stranke Zelenih Austrije, Van der Bellen je baštinik niza krajnje kontraverznih i rigidnih stavova”, napisat će u reakciji na dodjeljivanje nagrade direktor MC Srebrenica Emir Suljagić.
I upravo tako, fasada liberalizma mnogima poput Van der Bellena služi za fasadiranje i skrivanje rigidnih politika i stavova, koji nemaju nikakve veze s liberalizmu.
I to je zapravo najdublja poveznica Van der Bellena i Naše stranke Sarajevo.
Krenemo li redom, i predsjednik Austrije i Naša stranka ponikli su u socijaldemokratskoj partiji. Van der Bellen je svoju promjenu opisao kao razvoj “od arogantnog antikapitaliste do velikodušnog lijevog liberala”. Naša stranka s druge strane potekla je iz SDP-a, ali više kao potreba uskointeresne grupacije samoprozvanih liberala za političkom moći.
Danas se i Van der Belen, kao i Naša stranka, ali i veliki broj njima sličnih širom Evrope kriju iza političke orjentacije, dok su njihova djela sušta suprotnost.
U vrhu Naše stranke sjedi doktor u čijoj je poliklinici operisana preminula djevojčica Gadžun, a liberali nisu ni pomislili da ga smijene. Istovremeno, Našisti su u političkom životu potpuno suprotno liberalizmu digli ruke za političare i politike sa crnih listi, za štovatejle ratnih zločin i nositelje antievropskih projekata u Bosni i Hercegovini.
A onda, nakon takvih poteza su praveći privid da su opozicija unutar vlast stvarali toliku buku i dizali prašinu da bi neupućeni pomislili kako su oni stvarna opozicija iako su bili presudni faktor za imenovanje onih nikada nisu smjeli biti u institucijama BiH.
Principi liberalizma i kod austrijskog predsjednika i kod Našista su očigledno identični i koriste se po potrebi. Tako će Naša stranka zdušno i politički najoštrije da se protivi nacionalističkim strankama Bosne i Hercegovine, ali će istovremeno njihova predsjednic(a) Edin Forto poletno omogućiti da zetovi nacionalističkih stranak i njihovih lidera budu trajno direktori.
Isto tako će Našisti pričati o SDA tiraniji i režumu, pa pristati da budu dio oktroisane vlasti koju je nametnuo visoki predstavnik mimo volje naroda. A onda u toj vlasti, ti lažni nosioci libelarizma će glasati za zaključak kojim će srušiti Poslovnik da bi nacionalistima HDZ-a omogućili kontrolu Parlamenta.
Potom će dati sve od sebe da se pripremi teren za imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud. I tako bi se mogao napraviti podugačak spisak koji dokazuje da liberali Naše stranke “principijelno” neće sa bošnjačkim etničkim strankama, ali su radi s HDZ-om u sve kombinacije.
I zbog toga se ne mogu oteti utisku rečenice koju je izrekao Emir Suljagić o obnovi kršćanske Evrope. Jer, posmatrano i u EU i kod nas, ti liberali dok govore kako im nacije i vjere nisu bitne, uvijek i principijelno su na strani nacionalista s poluvidljivim predznakom kršćanstva, da budem precizniji katoličanstva!
Hrvatski narodni sabor (HNS) Bosne i Hercegovine uputio je poruku podrške Francuskoj i predsjedniku Emmanuelu Macronu u borbu, kako su naveli, protiv “islamskog terorizma s kojim se suočavaju ovih dana”
Ističu i da su Hrvati Bosne i Hercegovine “osjetili posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tokom rata u BiH 1992-1995, a naročito kroz teroristički napad auto-bombom u Mostaru 1997., ubistva hrvatskih policajaca u Srednjoj Bosni, te ubistvom članova katoličke porodice Anđelić na Badnjak 2002.”, navode iz HNS-a.
Iskoristili su priliku i da istaknu kako su “Hrvati u Bosni i Hercegovini predvodnici evropskog puta te zemlje”.
HNS je u saopćenju ispisao još nekoliko stvari.
No, naravno da je svjesno propustio napisati kako su perjanice “islamskog terorizma” uopće bile u prilici napraviti pobrojane, ali i niz drugih zločina, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
Nije ni čudo. Svi ti zločinci koji su, nije nevrijedno istaći, pobili mnogo više Bošnjaka, došli su preko Hrvatske i većina, ako ne svi, bili su saradnici hrvatskih obavještajnih službi!
I mnogi od njih došli su s obavještajnim iskaznicama iz – Francuske!
To je, zasigurno, najbolje objašnjenje kako su “mudžahedini”, bez ikakvih problema dolazili na područje BiH pod kontrolom Armije.
Za njihov prolaz bio je zadužen aktuelni direktor Sigurnosno – obavještajne agencije Hrvatske Daniel Markić.
To što ima hercegovačko porijeklo (Veljanci kod Ljubuškog), nije uopće nevažan detalj. Kao ni to da se, na primjer, školovao u Parizu.
“Saudijski državljanin Ahmed Zuhair Handala 1994. godine se pojavljuje u Zagrebu i tadašnje sigurnosne službe Republike Hrvatske mu 5. decembra 1994. godine izdaju službenu osobnu iskaznicu na njegovo ime. Tri godine kasnije, upravo će Handala organizirati prvi teroristički napad u Bosni i Hercegovini. U Splitskoj ulici u Mostaru, 18. septembra 1997. godine, dvadeset minuta pred ponoć, odjeknule su jake eksplozije. Povrijeđeno je 29 osoba.
Proces protiv Handale i njegovih pomagača Ali Ahmeda Ali Hamada i Bebila Ali Hila započeo je 1998. godine, ali je organizator terorističkog napada već bio pobjegao iz BiH. Kasnije će ga zarobiti pripadnici američke vojske u Afganistanu, nakon čega će biti prebačen u Guantanamo.
U periodu kada su francuski obavještajci intenzivno sarađivali sa bivšim legionarima u Zagrebu, preko Hrvatske je na teritoriju BiH došao Lionel Dumont, državljanin Francuske povezan sa terorističkom skupinom el-Kaida. S njim su tada došli i francuski državljani Malud Bugelan i Abdulah Bedr zvani Biniam Zeferini.
Oni su, nakon što su u ratu bili borci odreda El Mudžahid, u Zenici 1997. godine izvršili oružane pljačke benzinske pumpe i prodavnice oružja, te su ubili jednog bh. policajca i jednog zaštitara. Kasnije će, u policijskoj akciji hapšenja trojice francuskih razbojnika, smrtno stradati Biniam Zeferini, dok će Lionel Dumont nekoliko godina kasnije misteriozno pobjeći iz sarajevskog zatvora. Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, u junu 2003. godine, francuski državljanin Dumont označen je kao jedan od saradnika el-Kaide”, napisao je svojevremeno portal Žurnal.
Dokaza o vezama “mudžahedina” s ne samo hrvatskom obavještajnom službom ima napretek…
Da naglasimo, samo budala može podržavati umobolna teroristička djelovanja po Francuskoj.
Njihove akcije su u potpunoj suprotnosti s Islamom i predstavljaju apsolutnu negaciju te vjere. Istovremeno, muslimani širom svijeta su najveća žrtva ovih ludaka koji ništa ljudsko u sebi nemaju.
HNS-ovo saopćenje je bijedni pamflet koji za cilj ima upravo ono što teroristi žele.
Josip Cvitanović zvani Cviki odavno poznat policijskim agencijama. U junu 2004. godine Cvitanović je ubio svog punca Davora Knezovića. Tada je koristio pištolj. U novembru iste godine Cvitanović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Nakon izlaska iz zatvora, Cvitanović se vratio terorisanju građana Mostara.
Inače, on je bio blizak prijatelj Make Radića. Naime, Josip Cvitanović je skupa s Radićem bio jedan od optuženih za napad na Bošnjake na Bajram 10. februara 1997. godine, kada su namjeravli obići mezarje u mostarskom Liska parku.
Tog 10. februara 1997. godine je Šefik Sulejmanović, skupa sa nekoliko stotina Mostaraca bošnjačke nacionalnosti, u koloni koju su predvodili tadašnji gradonačelnik Mostara Safet Oručević i muftija mostarski Seid ef. Smajkić, i uz pratnju pripadnika IPTF-a i SFOR-a, krenuo ka Liska parku u zapadnom dijelu grada. U toj namjeri ih je, napadom vatrenim oružjem i palicama, spriječila skupina policajaca. Sulejmanović je smrtno stradao, Seid Maksumić i Safet Radoš su teško povrijeđeni, dok su lakše povrede zadobile još 22 osobe. Za napad su, pored Radića, optuženi specijalci Ivan Hrkać, Božo Perić, Željko Planinić i pomenuti Josip Cvitanović.
Marko Radić je u tom periodu bio zapovjednik Policijske uprave Mostar. Sa te ga je dužnosti smijenio visoki predstavnik i to upravo zbog napada na Bošnjake u Liska parku. Njegova je odgovornost za napad utvrđena istragom IPTF-a, u čijim je izvještajima opisivan kao “surov i opasan uvijek naoružani ekstremist”.
Od 463.811.891 KM, koliko je Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo tokom prošle godine imao na raspolaganju, čak 291.265.877 KM potrošeno suprotno zakonskim odredbama, piše politicki.ba.
Kako je utvrdil Federalna revizija, ovoliki novac potrošen je na osnovu odluka direktora ZZO KS.
Revizori su upozorili da tadašnji direktor na to nije imao pravo!Šokantni podaci revizije tu ne prestaju. Ustanovljeno je da „ušteđeno“ nešto više od 50 miliona KM tako što pacijentima nisu pružene sve potrebne informacije.
Time je „onemogućeno ostvarivanje prava osiguranika na dijagnostiku i liječenje teško oboljele djece, refundacije za usluge medicinski potpomognute oplodnje, korištenje medicinske rehabilitacije i novčanih pomoći za medicinske rehabilitacije, liječenje kroz posebne i dodatne programe zdravstvene zaštite, novčane pomoći u nabavci lijekova koji nisu dio Liste lijekova Kantona Sarajevo i za liječenje u inostranstvu, što nije u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju“, utvrdili su revizori.
Pregledom poslovanja ZZO KS utvrđeno je i da zakoni nisu poštivani prilikom javnih nabavki.
„Nije izvršen izbor dobavljača za pružanje usluga porodične medicine, za deficitarne zdravstvene usluge i usluge konsultativno-specijalističke zdravstvene zaštite (cca 26.857.800 KM), što nije u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, a imalo je uticaja na kvalitet i obim pruženih zdravstvenih usluga.
Također, prilikom izbora dobavljača za održavanje postojećih integralnih informacionih sistema, putem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja, nije osigurana aktivna konkurencija, što nije u skladu s Zakonom o javnim nabavkama“, navedeno je.
Dalje su upozorili i na neusklađenost pravilnika o plaćama:
U izvještaju je istaknuto i da „neprovođenje Plana restrukturiranja zdravstvene djelatnosti i reorganizacije zdravstvenih ustanova u Kantonu Sarajevo, na osnovu kojeg je donesen Akcioni plan kojim je definirana dinamika reorganizacije pojedinih zdravstvenih ustanova, zbog čega nije došlo do promjene u organizaciji zdravstvene zaštite. Kao neke od posljedica, ističu se i da liječenje teško oboljele djece nije dobro rađeno, jer nije bilo dovoljnog pristipa fondovima.
Zanimljiv je i detalj u vezi potpomaganja vantjelesne oplodnje.
Revizori, međutim, Zavodu zdravstvenog osiguranja nisu dali negativno, već „mišljenje s rezervom“.
Negativno mišljenje dato je 2015. godine, kada je vršena zadnja revizija ZZO KS.
U odgovorima na pitanja politicki.ba objašnjeno nam je da je tako urađeno jer „mišljenje s rezervom se daje kada revizor, na osnovu dovoljnih revizorskih dokaza, zaključi da su pogrešni prikazi značajni ali ne i prožimajući za finansijske izvještaje, odnosno kada utvrdi značajna, ali ne i prožimajuća odstupanja aktivnosti, finansijskih transakcija i informacija od utvrđenih kriterija“.
Šta god da to tačno značilo, revizori na naš upit da li je u ZZO počinjen kriminal odgovaraju da oni nisu zaduženi za to.
U Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, i pored naših ponovljenih upita, nisu nam odgovorili na pitanja u vezi nalaza revizije.
U Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo rekli su nam da im revizori nisu dostavili ovaj izvještaj.
Dodatno pitanje da li je Tužilaštvo KS po službenoj dužnosti otvorilo istragu, ostao je – zasad – bez odgovora.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske jutros je pozvalo na saslušanje Ćamila Durakovića i Sadika Ahmetovića, članove koalicije “Moja adresa-Srebrenica”. Duraković se u Policijsku stanicu u Srebrenici mora odazvati u utorak ujutro, “radi saslušanja u svojstvu svjedoka u vezi sa krivičnim djelom izborna prevara i povreda prava birača”.
“Ovaj poziv je dokaz da MUP RS oficijelno radi kampanju za Mladena Grujičića, s obzirom na to da ovaj poziv dolazi promptno nakon akcije SIPA-e i nakon što je postalo izvjesno da će izbori u Srebrenici biti poništeni”, kazao je Ćamil Duraković za Istraga.ba.
Podsjećamo, Centralna izborna komisija BiH nije potvrdila izborne rezultate u Doboju i Srebrenici, nakon što su utvrđene brojne nepravilnosti. CIK je, u međuvremenu, angažovao i vještake koji će detaljno provjeriti sve izborne prevare u Srebrenici. Istovremeno, SIPA je po nalogu Tužilaštva BiH prošle sedmice u Srebrenici uhapsila kandidate SDP-a za Skupštinu Opštine Srebrenica koji su radili za Mladena Grujičića, prijavljujući fiktivno Bošnjake na teritoriji Srbije. Nakon što su saslušani u SIPA-u, Bego Bektić i njegovi saradnici su pušteni na slobodu, a javnu podršku im je uputio i načelnik Srebrenice Mladen Grujičić za kojeg su radili u kampanji. Istraga.ba ranije je objavljivala dokaze o fiktivnom prijavljivanju birača iz Srbije na teritoriji Srebrenice. Državljani Srbije su, tako, za samo 24 sata uspijevali steći državljanstvo BiH, a neki od njih su kasnije i glasali, iako su državljanstvo stekli naknadno. U sve ove mahinacije bili su uključeni i pripadnici MUP-a RS-a zbog čega niko od navednih nije procesuiran. Međutim, nakon akcije SIPA-e, MUP RS je pokrenuo “svoju” istragu kako bi dokazao da su članovi Koalicije “Moja adresa Srebrenica” učestvovali u prevarama.
Mada suštinski ne učestvuje u radu VSTV-a, Milan Tegeltija je za narednu sedmicu zakazao sjednicu Vijeća, saznaje Istraga.ba.
“Poštovani članovi, obavještavamo vas da će se naredna sjednica Vijeća održati u utorak i srijedu, 15. i 16. decembra 2020. godine, sa početkom u 9 sati”, navedeno je u mailu koji je u srijedu dostavljen svim članovima VSTV-a
Poziv za sjedicu uputio je Odjel za pravna pitanja. Istraga.ba je kontaktirala nekoliko članova VSTV-a i rečeno nam je da “zakazivanje sjednice nije prošlo bez Milana Tegeltije”, odnosno da niko osim njega nije mogao zakazati sjednicu za narednu sedmicu, jer je on još uvijek predsjednik Vijeća.
Međutim, ono što baca sumnju je činjenica da je prema okvirnom planu redovna sjednica VSTV-a trebala biti održana 16. i 17. decembra, ali je Milan Tegeltija odlučio da je pomjeri za dan ranije. U VSTV-u nam kažu da je sjednica pomjerena zbog “pododbora zakazanih za 17. decembar”, ali da li je baš sve tako.
Nakon što je prošle sedmice sam sebe pozvao da razmisli o podnošenju ostavku zbog slučaja “Potkivanje 2”, Milan Tegeltija je za četvrtak popodne zakazao konferenciju za medije na kojoj će saopćiti svoju konačnu odluku. Podnošenje ostavke na funkciju predsjednika VSTV-a skoro je izvjesno, ali, prema informacijama Istrage, Tegeltija je na ovosedmičnom sastanku sa Željkom Cvijanović i Miloradom Dodikom razmatrao mogućnost ostanka u Vijeću. Naime, Tegeltija bi, u tom slučaju, podnio ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a, ali bi ostao član VSTV-a. U tom slučaju nekoliko članova VSTV-a bi pokrenulo inicijativu za njegovo razrješenje iz Vijeća. Međutim, kako je Tegeltija konferenciju za medije zakazao tek u 15 sati i 15 minuta, teško je očekivati da bi do kraja radnog dana pet članova VSTV-a moglo pokrenuti zahtjev za njegovo razrješenje. I tu nastaje problem sa rokovima.
Milan Tegeltija je, rekosmo, sjednicu Vijeća “pomjerio” sa 16. decembra na 15. decembar. Konferenciju za medije je zakazao za 10. decembar i to na isteku radnog dana. Prema članu 12 Poslovnika VSTV-a, dnevni red za redovne ili vanredne sjednice se “utvrđuje i dostavlja, u pravilu, elektronskim putem članovima Vijeća najmanje pet dana prije redovne sjednice”.
Poslovnik VSTV-a
Ukoliko, dakle, Milan Tegeltija u četvrtak popodne podnese ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a, a ostane član Vijeća, prema Poslovniku neće biti moguće tražiti njegovo razrješenje na narednoj sjednici VSTV-a, jer je do sjednice ostalo “manje od pet dana”. Tako bi Milan Tegeltija ostao u Vijeću do kraja godine. Ali zbog čega mu je to bitno?
Članica VSTV-a Monika Mijić bila je među onima koji su na vanrednoj sjednici Vijeća tražili Tegeltijinu ostavku. No, njen mandat ističe u decembru i trebao bi je naslijediti kadar iz reda hrvatskog naroda kojeg imenuje Vijeće ministara BiH. S obzirom na način odlučivanja u Vijeću ministata, u VSTV će, vjerovatno, biti izabran kadar blizak HDZ-u BiH i, skoro izvjesno, nasljednik Monike Mijić ne bi glasao za Tegeltijino razrješenje u Vijeću. U tom slučaju bi bila upitna dvotrećinska većina, koliko je, prema Zakonu o VSTV-u potrebno za razrješenje člana Vijeća.
“Odluku kojom člana smjenjuje s dužnosti iz razloga navedenih u stavu 1. tač. (d), (e) i (f) ovog člana, Vijeće donosi na prijedlog najmanje jedne trećine svojih članova ili na prijedlog disciplinske komisije, dvotrećinskom većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju”, piše u Zakonu o VSTV-u.
Tegeltija na svojoj strani trenutno ima Željku Radović, Jadranku Stanišić, Dragomira Vukoju i Dušku Bogojević. Iako je Mahmut Švraka pod velikim pritiskom, teško je očekivati da bi on mogao glasati da Milan Tegeltija ostane u Vijeću. Dakle, u ovom trenutku postoji dvotrećinska većina za njegovo razrješenje i iz Vijeća. Stoga je Tegeltija, opet, odlučio “kupovati” vrijeme, pa je konferenciju za medije zakazao tačno tako da se na narednoj sjednici o njemu ne može raspravljati.
Naravno, postoji i drugi scenarij u ovom slučaju i on podrazumijeva da Milan Tegeltija podnese ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a uz uslov da ga naslijedi Jadranka Stanišić, supruga advokata Slobodana Stanišića s kojim je predsjednik VSTV-a arbitrirao u nekoliko sporova u Republici Srpskoj.
“Tužbe se uvažavaju i osporeni akt se poništava”, piše u presudu Okružnog suda u Banja Luci kojim je, formalno, poništeno Rješenje Inspektorata Republike Srpske kojim je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića proglašena – nezakonitom.
Okružni sud je naložio Inspektoratu da u roku od 30 dana donese novo rješenje u ovom predmeut.
“Dakle, sve neovjerene, nepopunjene, bez datuma i bez naznake koji put se polaže isput, nejasnoće i nepravilnosti te nedostaci u datumima ili slično, jesu otklonjive stvari, koje nikako ne mogu dovesti do drastičnih mjera, kakve su izrečene tužiteljima, a bez da im je data mogućnost da dokažu suprotno, odnosno da pokušaju razjasniti ono što je inspektoratu bilo nejasno”, navedeno je u obrazloženju presude Okružnog suda u Banja Luci.
Sud konstatuje da je “inspekcijski nadzor vršen u vrijeme trajanja godišnjih odmora kada Fakultet za poslovne studije u banja Luci koristi kolektivni godišnji odmor” zbog čega je inspektor bio onemogućen da primijeni načelo istine. Prema Zakonu o inspekcijama u RS, propisano je da se inspekcijski pregled vrši uz prisustvo subjekta nadzora”. U ovom slučaju toga nije bilo.
Podsjećamo, državni tužilac Oleg Čavka izdao je naredbu Inspektoratu RS-a da poništi diplomu direktora OSA-e. Inspektorat je, prvobitno, odbio poništiti diplomu pa je Vlada RS nakon toga razeriješila direktoricu Danijelu Batu. Za novog direktora imenovan je Dragutin Škrebić koji je, odmah, donio rješenje o poništavanju diplome Osmana Mehmedagića. Nakon toga Mehmedagić je uputio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci koji je presudio da je Rješenje inspektorata – nezakonito.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Revizori su upozorili da tadašnji direktor na to nije imao pravo!Šokantni podaci revizije tu ne prestaju. Ustanovljeno je da „ušteđeno“ nešto više od 50 miliona KM tako što pacijentima nisu pružene sve potrebne informacije.
