Neshvatljivo je da u jednoj od najtežih situacija za Bosnu i Hercegovinu od agresija pa ovamo, dok je suverenitet naše zemlje ozbiljno ugrožen najviši dužnosnici naše zemlje se bave lokalnom zajednicom i opozivima načelnika!?
Usporedbe radi važno je podsjetiti da su prošle godine opozivi načelnika u Višegradu i Bratuncu prošli skoro neopaženo u javnosti, a čak su bili organizirani i protesti ispred CIK-a, no političari iz Republike srpske nisu se previše bavili ovim dešavanjima, dok su mediji simbolično davali vijesti o borbi vijećnika i građana za opoziv ovih načelnika.
U Sarajevu potpuno obratna situacija!? Zbog opoziva načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića zapaljen je vatromet (!?), a nakon vijesti da je usvojena inicijativa za opoziv načelnika Općine Centar Srđana Mandića od jučer se smjenjuju analize, reakcije, kao da je riječ o smjeni člana Predsjedništva BiH.
Valja zabilježiti da su lideri Trojke pokazali više spremnosti da brane načelnika Mandića nego Ustavni sud BiH, kojeg je Milorad Dodik faktički ukinuo u Republici srpskoj, jer ekspresne reakcije Nermina Nikšića i Edina Forte nisu tako zabilježene u danu kada je Narodna skupština Rs-a izglasala nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH u tom bh. entitetu.
Sada se postavlja pitanje je li Trojci ova trakavica u vezi opoziva Mandića dobro došla kako bi se rasteretili priče o ugroženosti države BiH, popunjavanju Vijeća ministara BiH, zaustavljanju partnera Dodika na putu koji vodi ka secesiji manjeg bh. entiteta, ili je i njima Kanton Sarajevo važniji od države Bosne i Hercegovine.
I nakon što niko do sada nije uspio izgurati inicijative za gašenje kantona kao mini državica, sada nas Trojka spušta još niže. Bave se općinama razvlačeći nam pamet izjava i procedurama, pri tome uredno trošeći stotine hiljada budžetskih-građanskih maraka na referendume, a prikazujući sebe kao velike političare i mislioce. No pokazuju da im je i upravljanje mjesnom zajednicom krupan zalogaj, a ne rukovođenje državom!
S obzirom da je u svom pohodu na apsolutnu vlast Trojka prvo zavladala Kantonom Sarajevo, prikazujući to kao uspjeh i recept za više nivoe vlasti i danas kada jesu vlast po vertikali, možemo vidjeti da je kompletna priča samo dobro osmišljeni PR, spinovanje i kupovina intelektualaca koji su takve priče pronosili kroz medije.
Sada je više nego očigledno da u ovoj državi pozicija i opozicija od vajkada imaju jedan zajednički interes – uhljebiti na budžet, stranačke činovnike i poslušnike ili obrnuto riješiti se pojedinih koji im na tom putu eventualno smetaju.
Najjači su na lokalnim nivoima, jer Dodiku i Čoviću ništa ne mogu. Zato ćemo se načekati vatrometa za Dodikov poraz, jer dok se predsjednici vladajućih stranaka bave Mandićem i Hadžibajrićem Milorad Dodik u Hrvatskoj sa Zoranom Milanovićem već kuje paklene planove!
I na to niko nije reagirao osim Andreja Plenkovića, koji je i otkrio da je Dodik bez znanja Hrvatske ušao u ovu zemlju!
Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova morao bi se zanimati tom pričom, a ne Srđanom Mandićem, jer ako nestane BiH, neće biti ni kantona, a Boga mi ni općina!
Ali dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!
Dok je Sabina Ćudić iskazivala fascinaciju cvijetnim aranžmanom, lideri opozicijskih partija iz Sarajeva i Banja Luke pomno su slušali svoje domaćine – Matthew Palmera i Angelinu Eichhors.
Lider SDP-a Nermin Nikšić je, tvrde sagovornici Istrage, bio poprilično direktan na sastanku sa visokim američkim i evropskim zvaničnicima.
“Mi ne možemo pristati na asimetrična rješenja”, kazat će Nikišić zamjeniku pomoćnika državnog sekretara SAD Matthewu Palmeru i izvršnoj direktorici za Zapadnu Evropu, Zapadni Balkan, Tursku i Veliku Britaniju pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) Angelini Eichhorst koji su stigli u Sarajevo da pomognu rješiti “izborno zakonodavstvo”.
I Palmer i Eichorst su rekli su da ni oni ne bi bili baš sretni “asimetričnim rješenjima”, ali ako postoji dvotrećinska većina u Parlamentu BiH, onda je takvo rješenje, u konačnici, prihvatljivo.
Nakon tradicionalnog selfija, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, prema informacijama Istrage, nije bio decidan da li će prihvatiti asimetrična rješenja. Za razliku od njega, predsjednik SDS-a Mirko Šarović je svojim domaćinima rekao da prihvata prijedloge koji bi na različite načine, u dva entiteta, riješili pitanje izbora članova Predsjedništva BiH. Nije to krio ni kada je izašao pred okupljene novinare.
“Asimetričan model ima šanse za uspjeh”. kazao je Šarović.
Ali sta podrazumijeva taj model? Ukratko, dva člana Predsjedništva BiH koja daje Federacija bila bi izabrana indirektno, odnosno kroz parlamente. Jedan član Predsjedništva BiH, onaj iz RS-a, bio bi izabran direktno, odnosno na izborima. Čelnici stranaka iz RS-a nemaju problem da se, kada je u pitanju izbor člana Predsjedništva iz RS-a, izbriše nacionalna odrednica što bi značilo da se na taj način rješava “diskriminirajuća” odredba koja je osporena pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetima Sjedić-Finci i Pilav. Na koji način bi to bilo riješeno u Federaciji za sada nije poznato. Jedino što je poznato je da HDZ BiH nastoji na svaki način eliminirati bilo kakvu mogućnost da u Predsjedništvo BiH zasjedne neko ko nije član te stranke.
Međutim, da bi se izmijenio izbor članova Predsjedništva BiH, nužne su izmjene Ustava, što znači da najmanje 28 zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH mora podržati takav prijedlog. Bez Denisa Zvizdića SDA sada ima osam zastupnika. HDZ BiH ima pet zastupnika, dok SNSD za Klubom Nenada Stevandića ima također osam zastupnika. Dakle, SNSD, HDZ i SDA u Predstavničkom domu imaju ukupno 21 zastupnika. Glasaju li za taj prijedlog i zastupnici iz kluba SDS-PDP, opet će nedovoljnih 26 zastupnika. S druge strane, SDP Nermina Nikšića ima četiri zastupnika i oni sigurno neće podržati asimetričan izbor. Dodamo li im još četiri zastupnika iz Kluba DF-a, imamo osam sigurnih ruku protiv takvog rješenja. Treba tome pridodati i četiri glasa iz Naše stranke, što znači da bi protiv bilo sigurnih 12 zastupnika. PDA ima jednog zastupnika, Nezavisni blok jednog, SBB jednu zastupnicu, A-SDA jednog zastupnika, a treba im pritodati i Denisa Zvizdića. Dakle, zastupnici “manjih” stranaka mogli bi odigrati presudnu ulogu, jer bi s njima u zbiru SDA, SNSD, HDZ i SDS imali potrebnu dvotrećinsku većinu. No, da li će SDA podržati takav model?
Prema informacijama Istrage, isto kao i liderima opozicije, i Bakiru Izetbegoviću je na sastanku Delegaciji EU u nedjelju ujutro prezentirana mogućnost “asimetričnog rješenja”. Teško je očekivati da će SDA prihvatiti takvo rješenje jer bi, ionako oslabljena stranka, zbog toga vjerovatno doživjela krah na narednim izborima.
“SAD i EU nemaju konkretna rješenja, ali imaju volju i želju da pomognu i podstaknu konverzaciju kako bi dali osjećaj i injekciju hitnosti koliko je bitno da se ova pitanja rješavaju što prije. I da se rješava izborna reforma i ograničena ustavna reforma”, izjavio je Matthew Palmer.
I američki diplomata, dakle, pominje ustavnu reformu, za koju je potrebna dvotrećinska većina u oba doma Paralementarne skupštine BiH. Bakir Izetbegović i Dragan Čović, ma šta dogovorili, nemaju potrebne ruke za provođenje svog dogovora. a upravo Palmer i američka administracija, prema informacijama Istrage, insistiraju da se Izetbegović ne povlači iz pregovora s Čovićem. Oslabljeni predjednik SDA ne smije zbog budućih izbora pristati na ustupke Draganu Čoviću. A svako drugo rješenje koje ne ide u prilog Draganu Čoviću ne bi moglo dobiti potrebnu podršku u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Osim u slučaju da Milorad Dodik ne izda svog partnera iz HDZ-a BiH.
Koliko god američki i evropski zvaničnici ispoljavali optimizam, izmjene izbornog zakonodavstva su skoro pa nemoguća misija. Prvo, zato se ovim izmjenama nastoji riješiti “hrvatsko pitanje”, a drugo, zato je SDA dovoljno oslabljena da bi, godinu pred Opće izbore 2022., pristala na “asimetrična rješenja” zbog kojih bi, evidentno, doživjeli debakl.
Matematički gledano, u ovom trenutku ne postoje dvije trećine zastupnika koji bi podržali izmjene ustava koje bi podrazumijevale da se članovi Predsjedništva BiH biraju na različite načine.
Sve do četvrtka ujutro, uprkos sili informacija o ruskom kidisanju na Ukrajinu, vjerovala sam u dogovor u posljednji čas, bolje rečeno nadala sam se da će Evropa izbjeći novi rat na svome teritoriju. Zašto i to ne reći, uzdala sam se u silu onih važnih državničkih imena, koji su svoje evropske karijere krunisali angažmanima za Rusiju – od nekadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera koji od 2005. radi za Gazprom, preko bivše austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissel angažirane u Rosneftu (na čijem je vjenčanju Vladimir Putin s mladom plesao valcer, kako je podsjetila prošli vikend naša suradnica Nada Zdravič), do Françoisa Fillona, francuskog premijera u tri mandata koji je odustao od predsjedničke kandidature na izborima što ih je dobio Emmanuel Macron, zbog afere nazvane Penelopa Gate.
Sličice mozaika
Mediji su se pozabavili Fillonovom imovinskom karticom pa se ispostavilo da nedostaje pokrića, naročito na imovini supruge, zbog kojih su i bračni par i najbliži suradnici 2020. godine u Parizu osuđeni na (različite) kazne zatvora i vraćanje milion eura, no u junu 2021.
Fillon je postao član Uprave Zaroubejnefta u Moskvi. Naravno, ovo su samo najzvučnija imena (javnosti poznata) elitne zapadne družine na platnom spisku ruske države. Schrödera novinari zovu i kumom Sjevernog toka II, evropsko-ruskog projekta zaustavljenog s početkom agresije na Ukrajinu, no analitičari su godinama upozoravali na to da je upravo ovaj projekat Putinovo ulaganje u zatvaranje oba oka Angele Merkel na njegov nimalo europski odnos kako prema ljudskim pravima vlastitog stanovništva, tako i prema svim onim ruskim uplitanjima u tuđe poslove, istovremeno podsjećajući na to kako Evropa nema ništa protiv kapitala ruske oligarhije. Upravo su tako, uostalom, ruske državne kompanije – dakle, Rusija – osvajale Evropu, ali i naše prostore – sjećamo se afere Agrokor koja je potresla Hrvatsku i cijeli Balkan, a nakon koje su dvije ruske državne banke postale gotovo stopostotni vlasnici nekadašnjeg Todorićevog carstva. Ovdje zaista vrijedi napraviti digresiju: od početka invazije na Ukrajinu, Bosanci i Hercegovci su se (neopravdano) uspaničili zbog Sberbank BH, koja je u procesu transformacije vlasništva, ali i bez toga je bila pod evropskom kapom matične firme u Beču, a zapravo mnogo više razloga za brigu ima zbog Raiffeisen banke, koja je na brdovitom Balkanu u vlasništvu RB International. Problem je zapravo u podatku da 40 posto prihoda RBI nastaje na prostoru Rusije i Ukrajine, što se – i bez najnovijih sankcija – mora odraziti na poslovanje.
No, to su tek sličice mozaika koji potvrđuje onu staru narodnu da para vrti gdje burgija neće, ali i ilustrira uzroke već poslovične inertnosti Evrope i njezina ignoriranja problema čak i kada su do bola razgolićeni. Što nije slučaj samo Ukrajine već i Balkana. Mjesecima, da ne kažem godinama Ukrajinci sanjaju evropsku budućnost i to su pokazivali i impozantnim okupljanjima, dok se Rusija tome vrlo konkretno suprotstavlja: krenulo je okupacijom Krima 2014, a ovih dana se nastavlja invazijom na teritorijalno najveću evropsku zemlju. Kijev je oslobođen, objavili su ruski mediji u petak ujutro, no Kijev odolijeva, a kako se da čuti, čak je počela stizati i pomoć borcima protiv agresije. Mi, koji ovih dana obilježavamo 30 godina nezavisnosti i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, jako dobro razumijemo jezik laži agresora jednako kao i silne apele da se rat zaustavi te najave pregovora i očekivanja da će civilizirani slobodarski svijet ustati u zaštitu svojih i naših ljudskih vrijednosti. I iz iskustva možemo posvjedočiti da su to teške tlapnje (SAD i NATO neće braniti Ukrajinu, jasni su bili i američki predsjednik Joseph Biden i generalni sekretar NATO-saveza Jens Stoltenberg). Kao i uvijek, čeka se Evropa, da makar sankcijama poput američkih da do znanja ruskom predsjedniku da ne može baš sve što je naumio: za sada, na širokoj listi sankcionisanih je i Putinov kuhar, a posljednji su na listu dodani sam Vladimir Vladimirovič i ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov (od koga je, vjerovali ili ne, odustala i naša čuvena Bisera Turković, koja mu se ničice bacala pod noge onomad u Sočiju). Za sada, bliski savjetnik ruskog predsjednika, onaj isti Dmitrij Medvedev koji mu je čuvao stolice dok nije potpuno preinačio državni ustav po vlastitoj mjeri, cijelom svijetu prijeti “recipročnim sankcijama”, a po ruskim društvenim mrežama agilno objašnjava kako Rusiji više nisu ni potrebni diplomatski odnosi sa Zapadom. “Vrijeme je da zaključamo ambasade i nastavimo kontakte gledajući jedni druge kroz dvoglede i preko nišana”, poručio je Medvedev u subotu. Svaki komentar je suvišan, no poslije ovog ona izjava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake međunarodno priznate države (što tako često govori i o BiH), uz zaključak da Srbija neće stati uz ostatak svijeta i uvesti sankcije Rusiji, zahtijeva budnu pažnju ne samo u našoj zemlji i u ostatku regiona već i u evropskim i svjetskim institucijama moći.
Otplata političkih političkih kredita
Zapravo, baš takav stav je, po svemu sudeći, i očekivao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je i prije Vučićevog jasnog zauzimanja za rusku agresiju, u Bruxellesu upozorio na to da ni na Balkanu nije sjajno jer bi regionalni hegemoni mogli po istom ruskom modelu napasti neku zemlju bez ikakvog razloga. Predsjednik Hrvatske je promptno reagirao u već prepoznatljivom jalijaškom stilu (čime će napasti, pištoljima na vodu, koga će napasti – Kosovo, Srbija i Dodik su slabi), pa se tek onda zaputio na vanredni NATO-samit. Zoran Milanović i tako otplaćuje svoje političke kredite, no koliko god se Hrvatska sve više zgražavala njegovom odanošću savezu SNSD-a i HDZ-a u BiH, jasno je da je i ovakvim istupom pokazao koliko mu je stalo do onoga čega se sav razuman svijet plaši: ako se, naime, u ovom vremenu rata za Ukrajinu zanemare balkanski problemi, oni zagovornici strategija iz devedesetih, u koje se zaklinje Dragan Čović, dobit će šansu za konačan obračun. Crna Gora ima razloga za strah, Kosovo i Makedonija također, no nema nikakvih dilema – Bosna i Hercegovina bi mogla biti nova Ukrajina. To bi, uostalom, ubrzalo stupanje na snagu već donesenih secesionističkih odluka u Narodnoj skupštini Republike Srpske i izvadilo iz ladice ostale pripremljene, kako to ima običaj reći Milorad Dodik. Uostalom, ruski ambasador u našoj zemlji već otvoreno prijeti: nakon što je onako dodikovski izvrijeđao zamjenicu američkog ambasadora u BiH, okrenuo se medijima pa nam još i poslao saopćenje s uputama kako da izvještavamo?!
Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.
Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?
Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:
S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.
Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.
Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.
Tumačenje i primjena
Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.
Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.
Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.
Šta i kako dalje?
Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…
Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.
Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.
(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)
Nakon što je u javnost dospio NON PAPER koji se odnosi na crtanje novih granica na Balkanu, a čiji su autori slovenački i mađarski zvaničnici koji su nedavno podržali NON PAPER čiji je autor diplomatcija Republike Hrvatske, Istraga.ba podsjeća na tekst iz marta prošle godine koji je na portalu zurnal.info objavio urednik Istrage Avdo Avdić. U tekstu se dokumentovane veze HDZ-a BiH, SNSD-a, Mađarske, Hrvatske i Slovenije. U nastavku slijedi tekst iz marta 2020. godine.
Predizborna kampanja tog maja 2018. godine još nije bila ozvaničena, ali lider bosanskohercegovačkog HDZ-a BiH Dragan Čović već je vodio bitku za novi mandat u Predsjedništvu BiH.
“Hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine prof. dr. Dragan Čović izabran je za redovnog člana na redovnoj konvenciji jedne od najuglednijih evropskih institucija iz područja tehničkih nauka Međunarodne inženjerske akademije. Ta prestižna Akademija trenutno ima 1300 članova iz preko 40 zemalja svijeta, među kojima su premijeri i predsjednici država, istaknuti naučnici. Uspješan rad članova Akademije stekao je veliko međunarodno priznanje i zbog toga je ta Akademija jedna od vodećih u svijetu”, saopćeno je 21. maja 2018. godine iz Kabineta hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.
Drugi detalji o ovoj Akademiji nisu navedeni u saopćenju Predsjedništva. Ali dvije rečenice bile su sasvim dovoljne za pretragu koja nas je odvela na stranicu sa ruskom domenom /info-iae.ru/. To je, zapravo, oficijelna web stranica Međunarodne inženjerske akademije čiji je redovni član postao Dragan Čović.
“Krajem februara na osnovama Tehničke akademije SSSR-a stvorene su inženjerske akademije zemalja Zajednice nezavisnih država /država članica bivšeg Sovjetskog saveza/. Te su akademije postale zvanični osnivači Međunarodne inženjerske akademije. Akademiju je registrovalo Ministarstvo pravosuđa kao međunarodnu javnu organizaciju. Predsjednik Akademije od osnivanja je Boris Vladimirovič Gusev”, navedeno je na stranici Akademije.
POČASNI POTPREDSJEDNIK ČOVIĆ
Boris Vladimirovič Gusev, piše u njegovoj službenoj biografiji, dobitnik je nekoliko državnih nagrada Ruske Federacije za svoj rad. Na stranici Akademije inženjerskih nauka Srbije piše da je Gusev aktivno učestvovao u predizbornim kampanjama ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Dragan Čović i Boris Vladimirovič Gusev službeno su se upoznali u oktobru 2013. godine. Večernji list tada objavljuje izvještaj sa svečanosti održanoj na Sveučilištvu u Zadru.
“U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru jučer je održano osnivanje Srednjoevropskog odjeljenja Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Beču. U nazočnosti predstavnika međunarodne akademske i znanstvene zajednice, predsjednik Međunarodne tehničke akademije prof. Boris Vladimirovič Gusev i predsjednik Srednjoevropskog odjela Branko Katalinić primili su prvih 13 članova iz različitih dijelova svijeta kojima su dodijeljene diplome i medalje. Među novim članovima je izabran i predsjednik HDZ-a BiH prof. dr. Dragan Čović”, navedeno je u tekstu objavljenom 25. oktobra 2013. godine.
Pet godina kasnije, Dragan Čović će postati počasni potpredsjednik ruske Akademije inženjerskih nauka.
“Bez ikakvog osnova je primljen. Nije ispunjavao nikakve uslove. U pitanju je čista politika”, reći će za Žurnal jedan od članova te Akademije, inače univerzitetski profesor iz oblasti mašinstva koji je svoj razgovor uslovio anonimnošću.
Prema Scopusu, najvećoj bibliografskoj i citatnoj bazi za istraživanje recenziranih objava u naučnim časopisima, Dragan Čović kao naučnik nikad nije citiran. No, to nije bila prepreka da se 26. septembra 2018. godine, svega deset dana prije Općih izbora, u Beču upriliči svečanost povodom promovisanja lidera HDZ-a BiH kao “redovnog člana” Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Moskvi. Svečanost je organizovao austrijski profesor Heinz Brandl, dugogodišnji saradnik Borisa Vladimiroviča Guseva, dopunskog člana Ruske akademije nauka i umjetnosti i predsjednika Međunarodne inženjerske akademije.
Sve se, dakle, zbivalo u jeku predizborne kampanje tokom koje se Dragan Čović borio za novi mandat u Predsjedništvu BiH. No, nije ga dobio. Predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić 7. oktobra je postao hrvatski član Predsjedništva BiH. Priznajući poraz, Čović je optužio bošnjačke birače da su izabrali Komšića.
“Ne mogu Bošnjaci Hrvatima birati legitimne predstavnike. To je put nazadovanja, to nije evropski put. To je poruka predstavnicima međunarodnih institucija”, kazao je Čović.
APELACIJA USTAVNOM SUDU
Dvije sedmice kasnije, prije nego će predati dužnost Komšiću, Dragan Čović se u Mostaru sreo sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.
“Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović informirao je ovom prigodom veleposlanika Ruske Federacije o plebiscitarnoj potpori koju je Hrvatski narodni sabor osvojio među Hrvatima u BiH. Sugovornici su se složili kako je nužno nastaviti potporu očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Deytonskog mirovnog sporazuma i cjelovite i suverene Bosne i Hercegovine”, saopćeno je 24. oktobra 2018. godine.
Bio je to samo još jedan u nizu Čovićevih susreta sa ruskim ambasadorom u BiH. Tokom 2016. godine tadašnji hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović susreo se sa Petrom Ivancovim dva puta. U aprilu 2016. godine sreli su se na Jahorini gdje je razgovarano o mogućnostima “ulaganja Ruske Federacije u BiH”. Tri mjeseca kasnije, 26. jula 2016. godine, Čović se ponovo susreo sa ambasadorom Ruske Federacije.
“Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović i ruski ambasador u BiH Petar Ivancov izrazili su namjeru za intenzivnim angažovanjem s ciljem daljeg unapređenja bilateralnih odnosa na svim poljima, posebno u oblasti privredne saradnje”, saopćeno je u julu 2016. godine iz Čovićevog kabineta.
Iste godine kada Čović počinje intenzivno druženje sa ruskim diplomatama, njegova prva saradnica Borjana Krišto upućuje apelaciju Ustavnom sudu BiH kojom traži stavljanje van snage pojedine odredbe Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agencije BiH. Apelacija je podnesena 7. decembra 2016. godine, a o njoj nisu mogle odlučivati ustavne sudije iz reda bošnjačkog naroda Mirsad Ćeman i Seada Palavrić, jer su ranije učestvovali u donošenju tog Zakona. Sjednicom Ustavnog suda tada je predsjedavao Mato Tadić, sudija iz reda hrvatskog naroda koji je u sudskom predmetu Lijanović i drugi, zajedno sa Draganom Čovićem, bio optužen za visoku korupciju. Ustavni sud BiH 1. juna 2017. godine donosi presudu.
“Usvaja se apelacija Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma u vrijeme podnošenja zahtjeva. Utvrđuje se da odredbe člana 78 st. 3, 4, 5 Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH nisu u skladu sa odredbama Ustava BiH”, navedeno je u odluci obljavljenoj 16. juna 2017. godine.
Osporene odredbe davale su mogućnost Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH mogućnost tehničkog snimanja telekomunikacija na 60 dana plus dodatnih 30, kada “u opravdanim slučajevima, sudija može produžiti važnost naloga”, kao i mogućnost da “upotrebu ovih mjera može odobriti generalni direktor uz saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ukoliko bi odgađanje prouzrokovalo nepopravljivu štetu po sigurnost BiH”, s tim da “direktor mora odmah obavijestiti i sudiju”.
Presudom je naloženo Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od 6 mjeseci, odnosno do kraja 2017. godine izmijeni ove odredbe. Borjana Krišto, u međuvremenu, postaje predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH, a prije nego je istekao rok za promjenu odredaba Zakona o OSA-i, ona se sastaje sa ruskim ambasadorom Petrom Ivancovom koji joj uručuje “pozivno pismo Predsjednika Državne Dume Federalne Skupštine Ruske Federacije Vječaslava Volodina za sudjelovanje na konferenciji u Moskvi”.
Za to vrijeme, stranački šef Borjane Krišto Dragan Čović održava redovne sastanke za ruskim ambasadorom. U februaru 2017. godine Čović i Ivancov se usaglašavaju da je “potrebno izgraditi ambijent ravnopravnosti konstitutivnih naroda”. Novi susret ponovo se desio u 7. jula 2017. godine.
“Čović je pozitivnim ocijenio kontinuitet odgovorne i konstruktivne komunikacije predstavnika Ruske Federacije unutar Vijeća za implementaciju mira”, izvijestila je 7.7. 2017. godine Radio televizija Republike Srpske.
U to vrijeme, ali i kasnije, predstavnik Ruske Federacije BiH u Vijeću za implementaciju mira uvijek je izdvajao mišljenje u odnosu na druge članice PIC-a. Ruski ambasador Ivancov uglavnom je podržavao secesionističke poteze lidera Republike Srpske Milorada Dodika čiji je ključni partner u tom trenutku bio – Dragan Čović. Nakon sastanka 7. jula 2017. godine, Čović je javno pohvalio stavove i djelovanje Ruske Federacije u BiH.
“Zajednička je ocjena kako je važno nastaviti njegovati dobre odnose u interesu obje zemlje, ali i kako bi se izbjegli pogubni učinci procesa globalne polarizacije koja je u BiH nedopustiva iz razloga što može pojačati prijetnju miru, stabilnosti i privrednom prosperitetu”, navedeno je u Čovićevom saopćenju poslije susreta sa Ivancovom.
PRIVREDNI PROSPERITET IZ KONOBE
Baš u to vrijeme Čovićevi izaslanici dogovarali su “privredni prosperitet”, a prvi bitan sastanak održan je u februaru 2017. godine u zagrebačkom restoranu Konoba. Obavještajne agencije zabilježile su da je tada održan sastanak kojem su prisustvovali Josip Jurčević direktor firme Luka Ploče Energija d.o.o. Ploče, Ivan Vukadin, načelnik Općine Tomislavgrad, Branko Bago, načelnik Općine Posušje i nepoznata osoba ruskog porijekla. Prema informacijama Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, na sastanku se razgovaralo o privatizaciji Rudnika boksita Posušje, kojeg bi novcem Sberbanke trebali kupiti ruski investitori. Također je razgovarano o ruskom preuzimanju mostarskog Aluminija.
Josip Jurčević je, inače, bivši zamjenik ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije Hrvatske, poznatije kao SOA, i blizak je saradnik također bivšeg visokopozicioniranog službenika SOA-e i tada zamjenika predsjednika hrvatskog HDZ-a Milijana Vase Brkića, čije je ime bitno za nastavak priče. Jurčević se, dakle, na sastanku u Konobi pojavio u svojstvu predstavnika kompanije Prvo plinarsko društvo (PPD), koje će kasnije postati glavni saradnik ruske kompanijen GAZPROM.
Zajedno sa Čovićevim kadrovima iz HDZ-a BiH, u februaru je razgovarao o preuzimanju mostarskog Aluminija. Četiri mjeseca kasnije, odnosno 28. juna 2017. godine u Vanjsko-trgovinskoj komori BiH održan je sastanak kojem su prisustvovali zamjenik ruskog ambasadora u BiH Petr Frolov i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio. Razgovaralo se o investiranju u mostarski Aluminij, a na službenoj stranici aluminij.ba je objavljeno da se razgovaralo o ukidanju carine na nelegirani aluminij, što bi dovelo do “udvostručavanja postojeće vanjskotrgovinske razmjene sa Rusijom”. Dogovoreno je još da će “ruski ambasador Petr Ivancov upoznati službenu Moskvu o toj argumentaciji”.
Nedugo nakon toga, Aluminij je Vladi Federacije poslao molbu da se ukine carina na nelegirani aluminij, što je krajem iste godine i učinjeno.
Uporedo s tim, ruska Sberbanka je potpisala bankovnu garanciju Aluminiju za nabavku struje od Elektroprivrede BiH, prije nego će to mostarsko preduzeće struju početi kupovati od kompanije Erdal d.o.o. Sarajevo, koju je osnovala kompanija iz Hrvatske Prvo plinarsko društvo, odnosno Energija naturalis u kojoj je jedan od direktora bio bivši zamjenik direktora SOA-e Josip Jurčević.
Sve se, dakle, podudarilo sa saznanjima Obavještajno-sigurnosne agencije BiH dobivenim nakon februarskog sastanka u zagrebačkom restoranu Konoba. Nakon što je priča dospjela u javnost, uslijedio je odgovor.
“Ekskluzivni dokument”, pisalo je na naslovnici zagrebačkog Nacionala od 19. septembra 2019. godine, “špijuni iz BiH prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike”.
U tekstu je objavljen dokument Obavještajno sigurnosne agencije BiH u kojem su navedena saznanja o ruskim namjerama da se preuzme mostarski Aluminij. Kako je dokument bh. obavještajne agencije završio u Zagrebu nikad nije utvrđeno… Internu istragu o curenju dokumenta iz OSA-e trebao je provesti glavni inspektor Damir Bevanda, inače kadar Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. Dakle, da ukratko ponovimo – u periodu kada su ruski investitori, preko kadrova HDZ-a BiH i bivših obavještajaca Hrvatske dogovarali preuzimanje Aluminija, hrvatski mediji su objavili priču da OSA BiH prisluškuje političare i poduzetnike u Hrvatskoj.
SIGURAN IZBOR ČOVIĆA
Istovremeno, na osnovu apelacije HDZ-ove državne zastupnice u BiH Borjane Krišto, Ustavni sud BiH je neustavnim proglasio odredbe Zakona o OSA-i kojima je bilo regulisano prisluškivanje. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović u istom periodu intenzivno se sastajao sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovom. Posljednji sastanak koji smo pomenuli bio je onaj održan 7. jula 2017. godine kada je Čović, zapravo, saopćio da BiH mora izbjeći globalnu polarizaciju. Svega pet dana nakon susreta sa Ivancovom, Čović se u Mostaru susreo sa Miloradom Dodikom, tada predsjednikom Republike Srpske koji je ne krije da zastupa geopolitičke stavove Ruske Federacije.
“OSA je neprijateljska organizacija”, rekao je Dodik 12. jula u Mostaru, dok je Čović kazao da ta sigurnosna agencija “ne radi dosljedno i da kreira neke parasisteme”.
Istovremeno, Dodik je pohvalio sve hrvatske kadrove na državnom nivou, uključujući i one u sigurnosnom sektoru, te je obećao nastavak saradnje sa HDZ-om BiH. Nedugo nakon mostarskog sastanka, u bh. izdanju Večernjeg lista oglasio se Petr Ivancov. Uglavnom je podržao stavove SNSD-a i HDZ-a BiH, te je, u skladu sa ranijim izjavama lidera HDZ-a BiH, kazao da u Federaciji postoji neriješeno hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti.
“Neophodno izmijeniti izborni zakon”, glasio je naslov saopćenja za javnost izdatog 7. marta 2018. godine nakon novog susreta Čović-Ivancov.
HDZ-ovi prijedlozi izmjena Izbornog zakona koncipirani su bili tako da bi omogućili siguran izbor Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Na taj bi se način riješilo “hrvatsko pitanje” o kojem je u svom intervjuu govorio ruski ambasador Petr Ivancov. No, izborni zakon BiH nije izmijenjen prije nego je Centralna izborna komisija BiH raspisala Opće izbore 2018. Čović je morao promijeniti plan.
Maj je 2018. godine. Obavještajne agencije dobile su informaciju da se bivši šef ruskog FSB-a u jednom hotelu kod Trogira susreo sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, zamjenikom predsjednika HDZ-a Hrvatske i bivšim visokopozicioniranim djelatnikom SOA-e Milijanom Vasom Brkićem te zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Dragan Čović (dole lijevo), Milan Bandić (u sredini) i Milijan Brkić (desno)
Na sastanku je dogovarano na koji način pomoći Draganu Čoviću da ponovo postane hrvatski član Predsjedništva BiH, gdje bi mu se trebao “pridružiti” u ime srpskog naroda -Milorad Dodik. Nakon tog sastanka, Milijan Brkić je u ime HDZ-a Hrvatske potpisao “naputak za rad na terenu za pripremu i provedbu izborne kampanje za predstojeće izbore u BiH”. U tom naputku precizno su podijeljeni zadaci hrvatskim zvaničnicima o načinu registracije HDZ-ovih birača koji bi bili registrirani za glasanje u inostranstvu. Na adresama u Hrvatskoj masovno su registrovani birači iz BiH kojima bi Centralna izborna komisija poslala materijale za glasanje.
Ti glasovi kasnije bi bili iskontrolisani. Žurnal je u više navrata dokumentovao da su uglavnom u pitanju fiktivni birači koji, zapravo, nikad nisu ni boravili na pomenutim adresama u Hrvatskoj. Prema zvaničnom spisku Centralne izborne komisije BiH za Opće izbore 2018. godine na teritoriji Hrvatske bilo ih je prijavljeno čak 24 hiljade.
Identično se dešava i sa registracijom birača u u Srbiji, a ta država u diplomatsku misiju u BiH neposredno pred izbore šalje svoje obavještajce bliske Ruskoj Federaciji.
BIA U AMBASADI
U septembru 2018. godine, mjesec pre Opće izbore u BiH, u Ambasadi Srbije u Sarajevu počinje raditi Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora srbijanske obavještajne službe BIA. U javnosti je Živaljević poznat kao diplomata koji je 27. aprila 2017. godine dijelom koordinirao akcijom u makedonskom parlamentu, kada su proruski političari izazvali fizičke incidente i zajedno sa maskiranim osobama napali Zorana Zaeva, lidera prozapadnog Socijaldemoktarskog saveza Makedonije.
“Živaljević se prije incidenta u Sobranju sastajao sa kriminalcima iz Skoplja. Također se sastajao i sa novinarima na koje je pokušao izvršiti uticaj”, kazao je za Žurnal makedonski novinar koji iz sigurnosnih razloga nije želio da mu otkrijemo identitet.
Goran Živaljević je, prema informacija Žurnala, u Makedoniji održavao kontakte sa ruskim obavještajcima. On je u BiH, kako smo već naveli, doputovao u septembru 2018. godine. Mjesec dana prije Živaljevića u BiH je pokušao ući i Jevgenij Zahar Prilepin, ruski pisac koji je poznat po svojim paravojnim aktivnostima u Ukrajini. No, odlukom Obavještajno-sigurnsne agencije BiH Prilepinu je zabranjen ulazak u BiH, pa je vraćen sa granice. Zbog toga je reagirala i Ambasada Ruske Federacije BiH.
“Ambasada izražava zabrinutost i duboko razočarenje zbog ovog incidenta”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.
Uslijedile su osude i iz SNSD-a, ali to u konačnici nije promijenilo odluku o Prilepinu koji je trebao pružiti podršku Miloradu Dodiku tokom predizborne kampanje. Uglavnom, izbori su održani u oktobru 2018. godine i ruska akcija imala je polovičan uspjeh. Milorad Dodik je postao član Predsjedništva BiH, ali Dragan Čović – nije. Utjehu mu je, petnaest dana nakon izbora, a prije inauguracije novog saziva Predsjedništva pružio ruski ambasador Petr Ivancov.
“Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović i ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivanvoc usaglasili su se tokom sastanka u Mostaru da je neophodno nastaviti podršku očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Dejtonskog mirovnog sporazumai cjelovite i suverene BiH”, saopćeno je 4. oktobra 2018. godine iz Čovićevog kabineta.
ORBAN KAO INSPIRACIJA
Nakon što je formalno predao dužnost u Predsjedništvu BiH, Dragan Čović je u decembru 2018. godine otputovao u Budimpeštu gdje se susreo sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom koji ne skriva svoje dobre veze sa Ruskom Federacijom. Čović je Orbana informisao o izborima u BiH.
“Uprkos plebiscitarnoj potpori koju su Hrvatski narodni sabor i HDZ osvojili među Hrvatima u BiH, zbog neustavnog i nedemokratskog izbornog zakona Hrvatima je i ovaj put oteta pozicija člana Predsjedništva BiH. Time je nepotrebno stavljen pritisak na političke odnose u BiH, te nužnost izmjena izbornog zakona i Ustava kako bi se BiH konačno stabilizirala”, kazao je Čović mađarskom premijeru.
Dragan Čović i Viktor Orban
“Vladimir Putin mi je izvor inspiracije”, jedna je od najpoznatijih izjava mađarskog premijera Viktora Orbana.
A Viktor Orban je izvor inspiracije liderima Zapadnog Balkana. Tako, barem, u svom intervjuu za Slobodnu Evropu tvrdi Alijaksej Kazarski, istraživač Comenius Univerziteta u Bratislavi. Uistinu, lideri zemalja bivše Jugoslavije vole Orbana. Jedan od njih je i aktualni slovenački premijer Janez Janša, lider desničarske slovenačke partije SDS.
Viktor Orban i Janez Janša
Dijana Đuđić je bosanskohercegovačka državljanka porijeklom iz Prijedora. Krajem 2018. godine mediji u Sloveniji su objavili da je “posudila” Janšinom SDS-u 450 hiljada eura za predizbornu kampanju. Nakon izbijanje te afere, novac je vraćen, a ključnu ulogu u svemu je imao osuđivani slovenački perač novca Rok Snežič, koji je, dok je bio u zatvoru, dijelio ćeliju sa Janezom Janšom.
Janez Janša
Nakon izlaska na slobodu, Snežič je veči dio svog života provodio u Banja Luci, gdje je, prema dokumentaciji sigurnosnih službi koje su u posjedu Žurnala, poslovao sa osobama bliskim SNSD-u Milorada Dodika. Između ostalog je zabilježeno da je Snežić više puta prelazio granicu sa Srbijom, a jedanput je s njim u autu bila Dijana Đuđić, donatorka Janšine partije.
PRANJE NOVCA
Na zahtjev slovenačkih istražnih organa, Državna agencija za istrage i zaštitu BiH – SIPA provjerila je poslovanje Dijane Đuđić, te je protiv nje u maju 2019. godine podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu pranje novca i utaja poreza. Žurnal je uspio doći do najbitnijih detalja ovog izvještaja.
Istragom je utvrđeno da je Dijana Đuđić preko svojih računa “oprala” najmanje 14 miliona eura. Novac joj je uplaćivan sa računa iz Mađarske, Austrije i Slovačke. Preko kompanije Romis Slovakia uplaćeno joj je 9,4 miliona eura. Sa računa firme Varteck Szolgaltato bila je uplata u iznosu od 2,8 miliona eura. Novac je dalje prebacivan u Sloveniju i njime je, sumnjaju policijske agencije, vjerovatno raspolagao Janšin prijatelj Rok Snežič. Novinar Žurnala zatražio je intervju od Roka Snežiča, ali je on zauzvrat tražio novac, poručivši na kraju da mu u Republici Srpskoj niko ništa ne može. Unatoč tome što je povezan sa pranjem novca i nelegalnim djelovanjem, Snežič nikad nije protjeran iz BiH. Također, Tužilaštvo BiH nikad nije podiglo optužnicu protiv Dijane Đuđić i njenih saradnica – Jelene Sladojević i Tanje Subotić-Došen. Ni istraga o donaciji 450 hiljada eura za stranku Janeza Janše u BiH nije rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH kojim rukovodi bosanskohercegovačka i hrvatska državljanka Gordana Tadić koja je u rodbinskim vezama sa potpredsjednikom HDZ-a BiH – Mijom Krešićem, koji je bio akter afere SOA.
VRBOVANJE SELEFIJA
Naime, bosanskohercegovačke sigurnosne agencije su sredinom 2019. imale na raspolaganju informaciju da su službenici hrvatske SOA-e vrbovali pripadnike selefijskog pokreta u BiH da rade za tamošnju obavještajnu službu, a od jednog od njih je traženo da eksploziv i oružje prebaci u blizini jednog mesdžida u Zenici. Kontakte sa slefijom iz BiH Harunom Čelenkom, od kojeg je traženo prebacivanje oružja u Zenicu, potvrdio je i sam direktor SOA-e, Daniel Markić.
“Mi smo sa H.Č. razgovarali. Mi znamo ko je on”, kazao je Markić nakon izbijanja afere.
direktor SOA-e Daniel Markić (lijevo) i pater Ivan Tolj (u sredini)
Međutim, Tužilaštvo BiH je ekspresno odbacilo sve te navode, te donijelo naredbu o neprovođenju istrage. U kompletnu priču bili su se uključili u slovenački mediji, a priču koju su pripremali novinari POP TV-a pokušao je zaustaviti pater Ivan Tolj, vlasnik Večernjeg lista i blizak prijatelj direktora SOA-e Danila Markića i potpredsjednika HDZ-a Hrvatske Milijana Vase Brkića.
“Vlada pita možete li to riješiti. Isplatit će vam se”, kazao je Pater Tolj u teleonskom razgovoru sa jednim od direktora multinacionalne medijske kompanije.
U telefonskom razgovoru kojeg je u proljeće 2019. godine emitovala slovenačka POP TV Ivan Tolj navodi da su priče o djelovanju SOA-e plasirane iz BiH, preko portala Žurnal. Hrvatski zvaničnici i dio tada slovenačke opozicije okupljene oko Janše u medijima su počeli iznositi podatke da je Paterov razgovor snimila slovenačka obavještajna služba SOVA. Nakon toga, u medijima bliskim Janezu Janši se objavljuje afera “Lijepa N”, tokom koje mediji bliski desničarskom SDS-u optužuju slovenačkog premijera da je zloupotrebljavao obavještajnu službu SOVA. Tada na scenu stupa parlamentarna Komisija za nadzor javnih službi Slovenije kojom je predsjedavao Janšin prijatelj i politički saveznik Matej Tonin.
Tzv. KNOVS započinje kontrolu u SOVA-i, te konstatiraju da je slovenačka obavještajna služba nezakonito djelovala tokom arbitraže Hrvatske i Slovenije u vezi Piranskog zaljeva. Iako je izvještaj tajnog karaktera, 22. novembra 2019. godine ga objavljuje zagrebačko izdanje Večernjeg lista koji je u vlasništvu Ivana Tolja, bliskog HDZ-ovima Hrvatske i BiH.
Prije same objave Izvještaja u Večernjem listu, Tonin je, u svojstvu predsjednika Nove Slovenije boravio u Hrvatskoj, na kongresu Evropskih pučkih stranaka, kojem su prisustvovali i visoki zvaničnici HDZ. Upravo su slovenački mediji u Toninovom boravku u Zagrebu vidjeli zavjeru, navodeći da postoji visok stepen vjerovatnoće da je on izvještaj o radu SOVA-e predao Večernjem listu.
“SOVA okrivila Tonina za otkrivanje slovenskog varanja u arbitraži”, odgovorio je Večernji list u svom izdanju od 26. novembra 2019. godine, navodeći i da slovenačka služba ruši Janeza Janšu.
Upravo je Paterov Večernji list bio glavni medij koji je radio na diskreditaciji ključnog svjedoka i u slučaju SOA, odnosno bh. selefije Haruna Čelenke koji je svjedočio da su hrvatski obavještajci od njega tražili da prebaci eksploziv u mesdžid u BiH.
“Ključni svjedok za optužbe iz BiH – radikalni islamist iz Zenice”, objavio je Večernji list 27. aprila 2019. godine.
OBUSTAVE ISTRAGA
Tužilaštvo BiH, već smo naveli, istragu u ovom slučaju nije željelo voditi, Na čelu Tužilaštva je Gordana Tadić koja se netom prije izbijanja afere SOA- susrela sa – Petrom Ivancovom. Ambasador Ruske Federacije u BiH nakon izbijanja afere SOA, pružao je podršku radu pravosuđa, a ključna podrška je pružena i predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, nakon afere“potkivanje” koju je objavio Žurnal, a čiji je glavni akter bio šef bh. pravosuđa zbog čega je tražena njegova smjena.
“Vidio sam snimak. Nisam istražilac niti sudija. Koliko znam Tegeltija je dao objašnjenje šta se vidi na snimku, i njegovo objašnjenje je prihvaćeno na Disciplinskoj komisiji. Imam neke sumnje što se tiče izvora ovog snimka. Upoznat sam sa izvorima Žurnala. Što se mene tiče, portal Žurnal nije kredibilan. Jednostavno, bilo je nekoliko situacija kada se gospodin Avdić, novinar Žurnala, upleo u unutrašnje političke postupke i procese. Sjećate li se afere sa hrvatskom obavještajnom agencijom. On je nekako uspio da pomiješa sve i kaže da se ovaj slučaj desio nekoliko sedmica nakon što se ruski ambasador sastao sa Gordanom Tadić i da smo isplanirali ovo. To je glupost. Kako ja sada mogu vjerovati tom portalu”, kazao je ruski ambasador Petr Ivancov, gostujući 10. juna 2019. godine na televiziji N1.
Tri dana ranije, Ambasada Ruske Federacije u BiH je izdala saopćenje za javnost u kojem je iskazala “neprijatno iznenađenje izjavom OHR-a u vezi s pokušajima potkopavanja ugleda pravosudnih tijela BiH, odnosno VSTV-a i njegovog predsjednika. OHR je, podsjećamo, kritikovao rad pravosuđa nakon izbijanja afere potkivanje u kojoj Milan Tegeltija u kafani dogovara rješavanje krivičnih predmeta, nakon čega posrednik uzima novac od oštećenog.
“Umjesto da podrži nezavisnost ovih institucija, OHR je odlučio da izvrši pritisak na organe vlasti suverene BiH putem bahatog miješanja u njihov rad i nametanja vlastitog viđenja kako da se riješi pitanje. Pozivamo pravosudna tijela BiH da na odgovoran, profesionalan i nezavisan način, bez straha i uplitanja izvana, obavljaju svoju djelatnost propisanu Ustavom”, navedeno je u saopćenju ruske Ambasade, objavljenom 7. juna 2019. godine.
Osim Ambasade Ruske Federacije, podršku VSTV-u i pravosuđu pružili su zvaničnici Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH. Zauzvrat, od dolaska Gordane Tadić nije procesuiran nijedan predmet u vezi sa kriminalom koji se dovodi za zvaničnicima ove dvije političke partije. Slučaj – ilegalno prijavljivanje birača u Hrvatskoj, odnosno izborna krađa.
“Imali smo dva predmeta, jedan je okončan”, reći će Gordana Tadić novinarima Žurnala.
Na pitanje – kako su okončani ti predmeti koji se odnosi na izbore, Tadićeva je odgovorila: obustavom istrage.
VRLO MALO UTICAJA, NA ŽALOST
Izborne krađe, odnosno fiktivne registracija birača, dakle, neće biti procesuirana. Iza tog procesa, već smo naveli, bili su zvaničnici dva HDZ-a Dragan Čović i Milijan Vaso Brkić. Oni su, zajedno sa Milanom Bandićem, bili na sastanku u Trogiru gdje su dobili upute od ruskog obavještajca Nikolaja Patruševa.
Iako hrvatska SOA sve negira, događaji koji su uslijedili nakon majskog sastanka 2018. godine u Trogiru govore mnogo toga.
Milan Bandić je u novembru iste godine u Kremlju od Vladimira Putina dobio odličje – čuvar odnosa sa Rusijom. Brat Milijana Brkića, Jozo Brkić, pozivan je kao gost na biznis forume u Rusiju.
Vladimir Putin odlikuje Milana Bandića
Dragan Čović je u februaru ove godine bio gost Valentine Matvijenko, predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije. Nakon toga je gostovao na Državnom moskovskom institutu za međunarodne studije u svojstvu akademika Međunarodne inženjerske akademije iz Moskve, čiji je član postao bez ijednog relevantnog naučnog rada.
Tokom posjete Rusiji, Čović je za dnevni list Rossiyskaya Gazeta dao intervju u kojem je kazao: “Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”.
Iako su na snagu stupila nova pravila visokog predstavnika, koja tretiraju izborni proces i ponašanja u kampanji, ne čini se da ikoga naročito zanimaju. Naprotiv, upravo je ova, nazovimo je djelimična Schmidtova odluka o(p)stala kao najjači poligon za međunacionalne obračune, naročito u Federaciji. S naglaskom na onaj nenametnuti dio Schmidtova paketa oko koga se koplja i dalje lome, mada bošnjački i probosanski partijski lideri, koji su bili u OHR-u na sastanku uoči same Schmidtove odluke nikako da se usaglase: jesu li ili nisu dobili rok za dogovor o izmjenama Izbornog zakona BiH, ako jesu – je li taj rok šest sedmica ili briselskih šest mjeseci nakon izbora, te ono najvažnije, kako zamišljaju provođenje rezultata izbora s obzirom na to da su zdušno i zajednički odbili Schmidtovu ambiciju da u sklopu ustavnih izmjena definira i precizne rokove za uspostavu vlasti. Istina, iz kuloara se čuje kako – s obzirom na to da se nikakav dogovor ne može očekivati – svi i dalje čekaju da visoki predstavnik ponovo posegne za bonskim ovlastima i nametne i taj dio paketa, da ih spase muka. Jer nema sumnje da s prebrojavanjem (ne Bošnjaka, već glasačkih listića) stiže i otrežnjenje iz Bruxellesa: ko god da pobijedi, uz čestitke će dobiti podsjećanje na potpis kojim se obavezao na to da će pristupiti famoznim izmjenama, jednako kao što baš svi i znaju da od vlasti neće biti ništa dok se dogovor ne okonča. I ne implementira.
No, s obzirom na to da domaća (politička) pamet u ovom času dalje od 2. oktobra i ne seže, ako i seže, to se jedino odnosi na šest ruku u klubovima Doma naroda Parlamenta FBiH, koje omogućuju pravo predlaganja, kampanja bazirana na debati o tri posto ne jenjava. Bošnjačke i građanske partije, ne samo protestante pred OHR-om već i ostatak dunjaluka nastoje ubijediti u to da im temeljni demokratski princip daje mogućnost da Husu, Seju ili Mustafu smjeste u fotelje Doma naroda samo zato što su se za potrebe izbora izjasnili kao Hrvati. Još nam to prodaju kao vlastitu bitku za građansku Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su – poput mene – pokušali racionalno (pro)govoriti o Schmidtovim najavljenim izmjenama, dobili su salve uvreda i prijetnje smrću. Jurišnici s obje (zaraćene) strane operiraju emocijama, bez grama argumenata, izuzev ako se argumentima zove odijum spram Dragana Čovića. Koji je, objektivno, razumljiv, no to i dalje ne mijenja činjenicu upisanu u Dejtonski ustav BiH, onu o konstitutivnosti tri naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) i građana BiH. Nekadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je 2002, uostalom, nametnuo amandmane na ustave entiteta koji su konstitutivnost zabetonirali (ovu riječ danas najviše koriste Schmidtovi oponenti), a ustvari su bili provedba presude Ustavnog suda BiH nakon apelacije nekadašnjeg lidera SDA Alije Izetbegovića. Prava građana i Ostalih – tretirana presudama iz Strasbourga – nikako da dođu na red, ali od SDA, HDZ-a i SNSD-a niko i ne očekuje da ove presude stavi na listu prioriteta, no tužno je i razočaravajuće što to nije učinio ni građanski SDP kada je vladao, već sebi u zasluge može upisati i brisanje pluralizma među hrvatskim biračkim tijelom (pogledati pod slučaj Živko Budimir). Godinama zapravo Ostale i građane združeno svi tješe kako će prava ostvariti ulaskom BiH u Evropsku uniju, no malo ko hoće i da priupita koliki je stepen suglasja vodećih nacionalnih elita o zaustavljanju euroatlantskih integracija i zbog želje da ostanemo na privilegijama konstitutivnih naroda. Koje nedvojbeno postoje, no očito problem nastaje kada ih sva tri naroda žele podjednako konzumirati. Otuda možda i najveća podvala aktuelnom visokom predstavniku u svjetlu najavljivanih izmjena jeste ona o manje vrijednom bošnjačkom glasu: svi koji su htjeli pročitati papire što su procurili iz OHR-a, mogli su se uvjeriti u to da Schmidtove izmjene tretiraju isključivo federalni Dom naroda dajući priliku i Bošnjacima da – tamo gdje su većina, kao npr. u Sarajevu – delegiraju više predstavnika.
Ne, ne hvalim Schmidta, on je debelo kriv za atmosferu linča i progona koju trenutno živimo i koja najviše i pogoduje partijama na vlasti. Na njegovoj nedorečenosti tinjaju nove vatre podjela, ali i ozbiljna lomača OHR-u za koji se usuđujem ustvrditi da još treba ovoj zemlji, ma koliko ga lider SNSD-a ne priznavao skupa s Rusijom. HDZ-u BiH, bez sumnje, puno više odgovara da izmjene Izbornog zakona koordinira i vodi Angelina Eichhorst, ne samo zato što je ova briselska vedeta bila orbanovski protiv da EU preuzme američke sankcije za Milorada Dodika već mnogo više zato što je Hrvatska članica EU i može preko nje ostvariti daleko veći utjecaj. SDA se, pak, stavila na čelo bošnjačkih i probosanskih stranaka koje zdušno znaju protiv čega su, ali nikako da kažu kako vide rješenje problema. Izuzev ako rješenjem ne smatraju frontalnu akciju protiv Sjedinjenih Američkih Država koje im odani botovi diljem društvenih mreža optužuju i za Dayton i za najnovije Schmidtove planove i nakon što je od njih odustao. A napose su ljuti što je Ambasada SAD-a, kao i svaki put u posljednjih 27 godina, na izjave o oružju i prebrojavanju reagirala osudama! Pa je opet stari problem: očas zaboravimo ovacije kad se reagira na Dodikove i Čovićeve izjave, no zato objektivnoj sarajevskoj javnosti uzavre krv kad reagiranje stigne i Izetbegovića.
Slabost na porodicu Izetbegović je možda i jedina konstanta bošnjačkih (pa i probosanskih) stranaka. No, za to zasluge ne nose ni aktualni partijski lider SDA, niti njegova supruga, od koje se očekuje da Kanton Sarajevo vrati pod stranačko okrilje. U pitanju je opet Alija Izetbegović, na koga se nerijetko pozivaju i lider SBB-a i lider NiP-a, a nije netačno zaključiti da je ideološki uzor i dobrom dijelu SDP-a, ako ćemo suditi po partijskim potezima. Problem ove izborne sezone je u jasnoj razdjelnici: SDA svog lidera istura kao kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, a sve druge partije (izuzev Koalicije s Mirsadom Hadžikadićem na čelu) imaju zajedničkog protukandidata Denisa Bećirovića. Kadar SDP-a iz Tuzle nije ni ranije krio svoju opredijeljenost za prvenstveno bošnjačko biračko tijelo. Što izbornu utrku čini znatno neizvjesnijom, a Bošnjake pluralnijim. Zna to i Izetbegović Sin, pa se ne štedi na zapaljivoj retorici: prebrojavanje mu se toliko dopalo da ga sad i objašnjava. No, tumačenje prebrojavanja, da ne kažem pravdanje od strane reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića i učestala polemička aktivnost Rijaseta, daju prostora debati o izbornoj opredijeljenosti najvažnije institucije vjerskog života Bošnjaka muslimana. Niko ne kaže da članovi Rijaseta i njegovih uprava, imami i alimi ne trebaju izaći na izbore i svima je jasno da i ulema ima svoje biračke preferencije, no baš zato od reisu-l-uleme svi imaju i pravo očekivati da se u javnom prostoru – a džamija to jeste – suzdrži od političkog svrstavanja. Dr. Kavazović je, dolaskom na čelo Rijaseta, predstavljao upravo ovu vrstu promjene u odnosu na svog višemandatnog prethodnika, a za razliku od njega, pokazivao i daleko veći senzibilitet i za druge i drugačije. Baš zato od reisa Kavazovića, mudrog, odmjerenog i dovoljno širokog svi očekuju da onako kako je onomad spriječio incident u Srebrenici, danas – zarad cijele Bosne i Hercegovine – reaguje u korist njezina zajedništva, suživota i budućnosti. A političari, ako ne umiju drugačije, neka se tuku.
Diplomatski rat u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira demantovao je sve priče koje posljednjih dana čujemo o tome kako je aktuelni rušilački pohod Milorada Dodika njegov posljednji.
Nisu mogli da se dogovore šta da napišu – Evropa ne da da se Dodik ruži, Amerika očito tražila to uz pohvale sarajevske Trojke. Na kraju su napisali nešto i potpisali se kao ambasadori UO PIC-a u zajedničkoj izjavi.
Ono što su uspjeli da usaglase je odbrane visokog predstavnika Schmidta, ali je problem što u izjavi nema suštine, niti jednog argumenta i dokaza da visoki predstavnik ima legalitet. To što mu PIC daje podršku neće piti puno vode ako se uđe u pravne i sudske analize Schmidtovog legaliteta.
Dodik je očigledno uz pomoć EU uspio uzdramti internacionalnu zajednicu u BiH, koja više ne govori istim jezikom ni razborito kao nekada.
Jasno je to i iz poziva u zajedničkoj izjavi Miloradu Dodiku da “odmah prekine sa svojom politikom nepriznavanja visokog predstavnika i nesaradnje sa visokim predstavnikom, što je štetno po interese Rs”.
Da imaju snagu argumenata i dokaza, ambasadori najmoćnijih svjetskih država u UO PIC-a jasno bi pred Dodika stavili izbor da Schmidta prihvati ili ode, odnosno da će u suprotnom biti smijenjen.
Činjenica da EU prioritet daje nekom prividu o napretku vezanom za evropske integracije a ne odbrani Schmidta, jasno je da polako dolazi do polarizacije koja bi u konačnici mogla ugroziti ne samo OHR, već i stabilnost BiH.
S druge strane, postavlja se pitanje zašto UO PIC-a poziva Dodika da prizna Schmidta zbog interesa Rs? Nisu li ambasadori u Upravnom odboru tu da provode Mirovni sporazum? Otkud onda zabrinutost za interese Rs, a recimo nema zabritnutosti za opstojnost države Bosne i Hercegovine.
No, to će objasniti posljednje dvije rečenice zajedničke izjave ambasadora: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira poziva sve stranke u Bosni i Hercegovini da dosljedno rade na ostvarivanju evropske perspektive ove države i da pritom ne štede truda na provedbi reformi koje su neophodne kako bi BiH napredovala na svom evroatlantskom putu, a ne da dižu nepotrebne tenzije”, kažu iz UO PIC-a.
Koje stranke to pozivaju ambasadori? Koje stranke dižu tenzije da bi ih se dovelo u ravan sa separatistom i ključnim destabilizatorom regiona? Već smo zaključili da je polarizacija nastupila i da su zarad kakvog takvog saopštenja ambasdori UO PIC-a odlučili da nas lažu i prave budalama.
Priča o strankama koje dižu tenzije je još jedan pokušaj odavno viđenog balansiranja i solomonskih rješenja da krivicu prebacuju na sve strane. Lažu iz svojih razloga, jer očigledno se PIC ne smije obratiti samo Miloradu Dodiku.
Lažete gospodo ambasadori da je iko, osim Dodika, dizao tenzije. Dodik je zabranio djelovanje Ustavnom sudu BiH i visokom predstavniku na prostoru Rs, uveo klevetu kao krivično djelo, vađe udruge će proglasiti tajnim agenturama, spremio novi zakon o državnoj imovini i najavio secesiju momentalno u slučaju Schmidtove odluke o državnoj imovini.
Koja je to još stranka ili lider učinila nešto slično?
Osim ako ne mislite na poruke Dodiku da mu secesija neće proći, ma šta njegovo zaustavljanje podrazumijevalo. Ili možda mislite na tenzije u državnoj vladi, koju ste vi predvođeni Murphyijem pravili? Ako je tako, pa tamo Dodik diže najviše tenzija, blokira te evropske zakone, NATO je već blokirao, najavljuje povlačenje SNSD-ovih kadrova…
Ne prolazi više gospodo PICovci ta spin priča kako su svi krivi. Pa vi, predvođeni Murphyijem ste u Sarajevu pronašli tri lika koja su napravila koalliciju i počela govoriti da je Dodik sada neki drugi, evropski, reformski. Ovo je vaša vlast, gospodo PIC-ovci, vi ste je pravili na državnom, Schmidt u Federaciji a Dodik uz pomoć Schmidta u Rs.
Ah, da, pa vi mislite na one koje su se otele vašem planu i nisu u Dodiku vidjele evropskog reformatora, nego ono što on jeste već predugo. Ne mogu biti krive, poništio ih Schmidt, kojeg će sada poništiti Dodik.
I ne može više prolaziti ona sve su stranke krive, nije samo Mile!
Kao što ne može proći ispod radara to da ste u zajedničkom saopćenju naveli: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira također ponovo potvrđuje da je međunarodna zajednica u potpunosti posvećena i da zadržava potrebne instrumente za podržavanje GFAP-a, uključujući teritorijalni integritet BiH”.
Jeste li suverenitet zaboravili zbog žurbe i svađe? Jer, bez suvereniteta nema ni teritorijalnog integriteta. A taj suverenitet je dio međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ili ste ga možda izostavili da odobrovoljite babarogu iz Banja Luke.
Potpuno ste gospodo u UO PIC-a omanuli ovim saopćenjem, Schmidta niste i nećete odbraniti, jer Dodik neće stati dok ga ne sruši. Taj proces počeo je njegov šef Putin, a završit će Dodik.
A ovo je ko zna koja po redu kriza u Bosni i Hercegovini i epicentar je uvijek bio Milorad. I internacionalna zajednica mu nikada nije mogla ništa, ne zbog toga što je Dodik moćan, već zbog činjenice da su ga moćni napravili i očigledno nemaju interes da ga sruše.
Zato svakom građaninu i političaru ove države mora biti jasno da nije mirno zbog PIC-a, već zbog bosanskih oštrica, kojih se Dodi jedino boji. U suprotnom, davno bi on krenuo i ne bi mario ni za PIC, ni za Schmdta, ni za bilo koju drugu internacionalnu podvalu!
Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Ona je institucionalizovana nepravda.
Dok je sve i svuda tek nepravda, postoji nada da pravda će jednom doći. Selektivna pravda ništi tu nadu. Ona je, selektivna pravda, posljednji čin u normalizaciji nepravde. Nakon nje, ljudi nepravdu prihvataju kao nužnu, kao prirodno i nepromjenjivo stanje.
Odmazda je pravda slabića. Tako bijednik zamišlja pravednost: kao glave koje se kotrljaju ulicama. Kao rituale javnog sramoćenja.
Hoće to, kad od naroda tražiš bilo šta: naročito vlast. Od tamo gdje te prime aklamatornim dizanjem ruku, izbaciće te udarcem nogom u stražnjicu. No o svemu tome vrijedi misliti samo prije nego što odlučiš da želiš biti kralj. Kasnije ti niko ne može pomoći: pa ni ti sam sebi.
Čemu ovaj uvod?
Zato što američka politika selektivne pravde u regionu u ovom trenutku proizvodi toliko nepravde da je to duboko uznemirujuće.
Čini li se vama da je nacionalizma manje otkako je Gabriel Eskobar saopštio da je pravi neprijatelj nas građana korupcija? Čini li se vama da se Dodik „promijenio“ i „transformisao“ otkako je „političko Sarajevo“ odlučilo da mu pruži drugu šansu? Ima li đe kakve korupcije u bosanskohercegovačkom HDZ-u? A kod Vučića? Taj je izgleda uspio u idealu bezgrješne vladavine: stvorio je coruption free sistem.
A šta mislite: zašto se korupcija najbolje primila kod vladajućih Bošnjaka i Crnogoraca? Jel’ to nešto kulturološki? Jer vjerski očito nije: jedni muslimani, drugi pravoslavci, a tako korumpirani… Kažem, mora da postoji neki takozvani “dubok” razlog, nešto kulturološko-mentalitetsko.
Jer… Jasno je. Da su prije 30 godina negdje na vlast došli apostoli Petar i Pavle, odavno bi već bili zreli za smjenu a vlast bi im srdila do neba. DPS u Crnoj Gori i SDA u BiH predugo su vladali: svačega se tu nakotilo. Ali zar jednako dugo Hrvatskom ne vlada HDZ? Zar jednako dugo Srbijom ne vlada osovina Miloševićevih socijalista i Šešeljevih radikala, odnosno partija koje su nastale njihovim ribrendiranjem? Je li tridesetogodišnja vlast preduga i po društvo odveć destruktivna samo u Sarajevu i Podgorici, dočim je njen učinak posve suprotan u Zagrebu i Beogradu?
Američka se administracija na Balkanu igra vatrom. Podrškom beogradskom diktatoru iznevjerili su sve istinski prozapadno u Srbiji. Dugotrajnom primjenom dvostrukih standarda alijenirali su Bošnjake i Crnogorce. Blizu dobrom su putu da to učine i sa kosovskim Albancima.
Nema nikakve sumnje da će Imperija uspjeti u onome što je naumila. Otvoreni Balkan će biti stvoren. Federacija će biti pod kontrolom Zagreba, Crna Gora već jeste pod kontrolom Beograda. Balkan podijeljen na tri interesne sfere – srpsku, hrvatsku i albansku – je takoreći tu.
No tu postoji ozbiljan problem. Koji ću vam pokušati objasniti na primjeru Crne Gore.
Kada ga je Amfilohije u manastiru Ostrog postavio za premijera Crne Gore, Zdravko Krivokapić saopštio je da je pobijedio naaaaarod. Baš je tako otegao to „a“.
Imam nekoliko jednostavnih pitanja na koja svi znaju odgovor. Ali je lakše biti licemjer.
Budući da je u Crnoj Gori pobijedio naaaaaaaaarod te stigle sloboda i demokratija, možda je vrijeme da naaaaarod bude konsultovan glede javnih (a zašto ne i tajnih?) politika.
Na fer i slobodnom referendumu, da li bi se naaaaarod izjasnio za sankcije Rusiji? Ne bi. Naaaaarod je za Rusiju. Na Cetinju su hrabri ljudi mjesecima šetali u znak podrške Ukrajini. Obilazile su ih ambasadorke i fotografisale se sa njima. To je u svijet poslalo lijepu sliku. Ali ta slika nije istina o Crnoj Gori.
U ratu u kojem je Rusija izvršila zločinačku agresiju na Ukrajinu, naaaaaaaarod je na strani Rusije. Kao što je 1993. bio na strani onih koji su u opsadi držali Sarajevo i snajperom ubijali sarajevsku djecu.
Kad smo već kod Bosne… Na fer i slobodnom referendumu – sigurni ste da bi se većina građana Crne Gore izjasnila da se u Srebrenici desio genocid? Mogli biste se iznenaditi.
Članstvo Crne Gore u NATO-u, referendum o tome? To ne bi prošlo. Ni blizu.
Na fer i slobodnom referendumu, građani Crne Gore bi glasali za istopolne brakove? Stvarno? A ako bi postavili pitanje: da li Lgbtiqcapgngfnba populaciji treba dozvoliti Parade ponosa? Da pitate narod o političkim praksama rodne ravnopravnosti i transgender politici? Stigla je demokratija, valjda se sad naaaaarod nešto pita? Ili ipak ne?
Da se sutra održi novi referendum o crnogorskoj nezavisnosti? Sigurni ste da bi većina glasala “Da”? A ako ne bi? Koji je onda smisao te nezavisnosti?
A šta mislite: koji bi bio rezultat referenduma o priznanju Kosova? Recimo da pitanje bude: “Da li ste za to da Crna Gora povuče priznanje Kosova”? Koliko posto građani bi odgovorilo sa “Da”? Šezdeset? Ili znatno više?
Progresivne politike o kojima je ovdje riječ su bile oktroisane: dakle nametnute. Moje je mišljenje da su te odluke bile prosvijećene, ispravne i korisne. Ja sam bio za njih i opet bih bio. Ali ja se ne pozivam na naaaaarod niti od naaaaaaroda tražim mandat da ga vodim u slobodu i bolje sutra. Šta o tome misle sadašnje i buduće vođe?
To o čemu je riječ, doduše, nije ništa neobično u predstavničkoj demokratiji. Predstavnici građana katkada donose odluke sa kojima se njihovi birači ne slažu. Do sljedećeg izbornog ciklusa, biračima se baci nešto što će učiniti da opet glasaju za svoje “predstavnike”. Hapšenja starih vlasti i trobojka, recimo: to će u Crnoj Gori naaaaarod dobiti ovoga puta.
Ovo je moja teza: spoljna politika Crne Gore usklađena je sa politikom Evropske unije, ali nije sa mišljenjem crnogorskih građana. I to je problem. To je problem koji se može retuširati, gurati pod tepih. O tom problemu može se ne govoriti. Ali taj problem neće nestati. Kad-tad, ovako ili onako, nesklad između crnogorskih progresivnih i dobrosusjedskih politika i mišljenja naaaaaaroda doći će na naplatu.
Tim brže ako se i nove vlasti, kao stare, umjesto za edukaciju, u saradnji sa ambasadama Kvinte, opredijele za manipulaciju. Što je praktično izvjesno.
Notorno je da je Fukuyama 1992, u knjizi „Kraj istorije i Posljednji čovjek“ proglasio – kako naslov veli – kraj historije i pobjedu liberalne demokratije.
Trideset godina kasnije, jasno je da liberalna demokratija nije pobijedila. Ne samo da ostatak svijeta za nju nije zainteresovan, nego su se neliberalne demokratije lijepo primile i na zapadu – od Orbanove Mađarske do Trumpove Amerike.
Kao što je 1992. pobijedila liberalna demokratija, tako je danas na Balkanu pobijeđen nacionalizam i došlo je vrijeme regionalne saradnje te posvećenosti ekonomiji i izgradnji pravne države. Pred nama je Balkan visokih plata, pravne sigurnosti, ekonomske i kulturne saradnje, Balkan sa kojega ljudi više neće bježati, je li se tako kaže, „trbuhom za kruhom“.
U novembru ove godine navršit će se tačno šesnaest godina otkako je akademik Rešid Hafizović upozorio na pošasti vehabizma, naslovljavajući svoj čuveni tekst u Oslobođenju rečenicom: „Oni dolaze po našu djecu“. Kasnije je došla Gornja Maoča, došle su Ošve, došao je Mevlid Jašarević, Bilal Bosnić, došao je Nusret Imamović i nekoliko naše, bosanske djece odveo je u samoubilačke akcije u Siriji i Iraku. Došao je, potom, i napad na učesnike Queer Sarajevo Festa, kada su selefije, pojačane huliganima, skoro pa linčovali pripadnike LGBT zajednice i one koji su došli da ih podrže.
Tridesetak dana prije nego što se navrši šesnaest godina od čuvenog teksta profesora Hafizovića, u BiH će biti održani Opći izbori na kojima će svoje kandidate imati stranka Narod i Pravda.
„DOLAZIMO PO VAS“, napisat će velikim štampanim slovima predsjednik te stranke Elmedin Konaković, obračunavajući se na društvenim mrežama ove sedmice sa anonimnim, fiktivnim i stvarnim kritičarima.
FB post Elmedina Konakovića od 23. juna 2022. godine
Dan kasnije, a noć uoči sarajevske Povorke ponosa, Konaković će, rječnikom onih koji su prije četrnaest godina napali i njegovog koalicijskog partnera Predraga Kojovića, na Facebooku napisati kako je on protiv promovisanja seksualnosti i kako je jasno protiv šetnje LGBT zajednice ulicama Sarajeva.
On dolazi i po novinare
Da ne bi suštinski bio protiv, Konaković je u duhu bošnjačke tradicionalne porodice otišao na (ne)službeni put, odakle je, sa pristojne udaljenosti, nastavio „DOLAZITI PO NEISTOMIŠLJENIKE“. Osim što bi gušio slobode LGBT zajednice, predsjednik Naroda i Pravde proteklih se godina „naročito isticao“ i u dolasku po novinare. Kolega iz Avaza, Danijal Hadžović posljednji je u nizu. Nakon njegovog, na kraju će se ispostaviti, „teksta satiričnog karaktera“ o stavovima NiP-a, Elmedin Konaković je krenuo u napad.
„Biješ neke svoje bitke i liječiš frustracije neistinama“, napisat će Konaković u direktnom obraćanju novinaru Avaza koji ga je, prethodno, kritikovao zbog stavova o Povorci.
Ali kada predsjednik jedne stranke, sa stavovima istoka, a podrškom zapada, novinara nazove „frustriranim“, to ne znači da je on ugrozio medijske slobode. To on samo PO NEKOGA DOLAZI.
U martu ove godine, Konaković je „DOŠAO PO“ Senju Mahinića, novinara portala Klix koji je, prethodno, doslovno prenio i detaljno pojasnio tvit predsjednika Naroda i Pravde o „domovima naroda“ i pregovorima o Izbornom zakonu.
„Zlonamjeran pokušaj novinara Klixa da kaže da nisam za reduciranje nadležnosti Doma naroda i da držim stranu HDZ-u je samo dio laži koje čitam ovih dana o dešavanjima tokom pregovora. Ne znam da li je namjeran, Klixu nanosi štetu jer je previše svjedoka na pregovorima“, napisao je Konaković na Twitteru, da bi, malo kasnije, na Facebooku rekao da je tekst na Klixu u službi „režimske mašinerije“.
Konakovićev obračun sa novinarom Klixa Senjom Mahinićem
„Hoćete li njegovo ime“, reći će predsjednik NiP-a nekoliko dana kasnije, gostujući na N1 televiziji, gdje je nastavio hajku na novinara Klixa čiji mu se tekst nije dopao.
Novinarki N1: Pipni mi puls
U istom će gostovanju Konaković (in)direktno optužiti urednicu i voditeljicu sa N1 Emelu Burdžović da radi za SDA, jer se usudila da mu postavi pitanja koja mu se ne sviđaju. A kada je novinarka upitala predsjednika NiP-a zašto se uzbuđuje zbog pitanja, on će uzvratiti nuđenjem svoje ruke i prijedlogom da mu „opipa puls“ i da se uvjeri da „nije uzbuđen“.
Konaković nije bio „uzbuđen“ ni u julu 2019. godine. On je samo DOŠAO PO one koji su se drznuli da pišu o NiP-u i nepotizmu. Na udaru se našla i generalna sekretarka Udruženja BH novinara Borka Rudić koja je na Facebooku komentirala kadrovsku politiku Elmedina Konakovića i njegove stranke.
Poruka Borki Rudić: „Učestvujete u bolesnoj kampanji“
Nakon što se u medijima pojavila informacija da Konaković želi postaviti svoju kumu na poziciju ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo, dio medija i javnosti je počeo kritizirati politiku stranke. Među kritičarima je bila i Borka Rudić.
„Borka Rudić i Faktor u akciji zajedno. Narod i pravda povezuje do sada nepovezivo. Informacija je nastavak BOLESNE KAMPANJE, ali mi i u tome tražimo dobru stranu. Borka i Faktor, drago nam je zbog vas“, napisao je Konaković, ilustrujući svoj post jednim srcem.
U aprilu ove godine Konaković je, po drugi put, DOŠAO PO novinarku Sunčicu Šehić. Ona ga je, u svojstvu reporterke N1, upitala o ugovorima o utrošku novca za EXPO Dubai.
„Nemojte svoju frustraciju ovdje“, reći će Konaković novinarki Šehić, konstatirajući da je ona „ljuta što je napustila TV SA“ kojom upravlja NiP-ova kantonalna vlast.
Kritikovala Konakovića, pa ostala bez Interneta
Te 2017. godine Elmedin Konaković je još uvijek bio blizak porodici Izetbegović i, kao SDA-ov premijer Kantona Sarajevo „borio“ se sa čestim nestašicama vode u glavnom gradu BiH. S obzirom na to da je i tada, kao i sada, kontrolirao uređivačku politiku Televizije Sarajevo, naredio je da se zabrani objavljivanje informacije o redukcijama. On je, naime, držao konferenciju za medije, a na njegove istupe reagirali su iz opozicionih stranaka. No, novinarki Sunčici Šehić je zabranjeno da emitira kritike na račun Elmedina Konakovića.
“Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima uputili su 22. jula 2017. godine protestno pismo direktoru JP TVSA Elviru Resiću jer je novinarki zabranio da objavi vijest o nestašici vode u Sarajevu”, navedeno je u saopćenju BH novinara.
Kada se novinarka „pobunila“ zbog toga što ne može objaviti kritiku na račun tadašnjeg premijera Konakovića, direktor je odlučio da joj ukine Internet. Danas, pet godina kasnije Konaković pred kamerama likuje što je upravo ta novinarka napustila TV Sa, čestitajući joj na „napretku“ zbog čega je naziva „frustriranom“.
Udruženje BH novinari: Zbog kritika Konakovića, novinarka ostala bez Interneta
Slične probleme, tokom Konakovićevog premijerskog mandata, imala je i novinarka TV Sa Lejla Kurbegović koja je odbijala da „koriguje“ svoje izvještaje.
Zbog kuma vrijeđao novinara
Kada je u junu prošle godine u blizini kuće Konakovićevog kuma Gordana Memije (hapšen zbog trgovine opojnim drogama) postavljena eksplozivna naprava, predsjednik Naroda i Pravde je odlučio, prvo na Facebooku, a potom i u medijima, za „bombaški napad“ optužiti autora ovog teksta.
„Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, piše laži o Gordanu“, napisao je Konaković na Facebooku, zbog čega je reagiralo i Udruženje BH novinari, konstatirajući da time predsjednik crta metu na čelu prozvanom novinaru.
Konaković optužuje Avdića zbog bombašog napada na kuma Memiju
Konaković će se braniti riječima da „cijeni novinarsku profesiju“, ali da ne dopušta da se „neko iživljava nad njim“.
Uletio u „Faćinu raju“
Amir Pašić Faćo, sarajevski kriminalac u čijem je dosjeu evidentirano najmanje počinjenih krivičnih djela, godinama se iživljavao nad slabijim od sebe. Ali Elmedin Konaković je u njemu vidio svog uzora, s kojim je često posjećivao ugostiteljske objekte. Kada su mu prigovorili zbog toga, on je otišao na javni servis i promovisao svog prijatelja.
„Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Evo vidio sam da mi neki prigovaraju. Ti sarajevski žestoki momci od mene nisu nikada tražili ništa nezakonito”, rekao je Konaković na javnom servisu Federacije BiH.
Lider Elmedin Konaković i višestruki osuđenik Amir Pašić Faćo
Kasnije će se, zbog nerealiziranih poslova, Faćo i Konaković i „ideološki razići“. Predsjednik NiP-a nastavio je svojim putem, kako bi što prije „DOŠAO PO“ neistomišljenike.
Hapšenje Jerka Lijanovića, hapšenje Živka Budimira, hapšenje Fadila Novalića, hapšenje Fahrudina Radončića, hapšenje Predraga Kurteša i hapšenje Osmana Mehmedagića. U sva ova hapšenja, direktno ili indirektno, bili su uključeni Oleg Čavka te braća Dubravko i Aljoša Čampara. U dva predmeta Aljoša Čampara je bio svjedok, u dva predmeta postupajuči tužilac je bio Oleg Čavka, a u četiri predmeta “tužilac iz sjene” je bio – Dubravko Čampara. U četiri od šest navedenih predmeta uhapšena osoba je bila u određenom “sukobu” sa porodicom Čampara. U četiri od šest navedenih slučajeva uhapšeni je bio smetnja HDZ-u BiH. U dva od četiri takva slučaja postupajući tužilac je bio – Oleg Čavka.
tužilac Oleg Čavka sa analitičarkom Ivanom Marić
Dubravko Čampara nije bio uključen u hapšenje Živka Budimira i Jerka Lijanovića jer su oni tada bili povezani sa političkom partijom SDA čiji je kadar bio Aljoša Čampara. Čavka je indirektno imao veze čak i sa slučajem Radončić.
Jerko Ivanković Lijanović
Policijska akcija kodnog naziva “Meso”, provedena po nalogu Tužilaštva BiH, možda je najbolji primjer političkog djelovanja bh. pravosuđa. Bila je to 2014. godina i predizborna kampanja je službeno počinjala. Jerko Ivanković Lijanović je bio federalni dopremijer i ministar poljoprivrede. Mada formalno nije bio predsjednik obiteljske Narodne stranke radom za boljitak, koja je bila jedna od dvije ozbiljnije hercegovačke alternative HDZ-u BiH, Jerko Lijanović je bio stvarni lider te stranke. Godinama je bio na radaru pravosudnih i policijskih organa. Ne ulazeći uopće u suštinu optužbi protiv njega, nije baš moguće ne uočiti da je Lijanović uhapšen dan uoči početka predizborne kampanje za Opće izbore 2014. godine.
hapšenje Jerka Lijanovića
“Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Jerko Ivanković Lijanović i federalni ministar trgovine Milorad Bahilj uhapšeni su jutros u sklopu jedne od najvećih akcija u BiH u borbi protiv organizovanog kriminala i višemilionskih poreskih utaja”, objavili su svi mediji 10. septembra 2014. godine.
Lijanović je pritvoren i iza rešetaka je proveo cijelu predizbornu kampanju. Pušten je nakon 45 dana, odnosno desetak dana nakon Općih izbora održanih 12. oktobra 2014. godine na kojima je njegova stranka doživjela debakl. Postupajući tužilac bio je Ismet Šuškić, aktualni zamjenik glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. U predmet je posredno bio uključen i državni tužilac Oleg Čavka.
Živko Budimir
Spektakularna akcija odvijala se u zgradi Predsjedništva. Državni tužilac Oleg Čavka lično se pojavio na pretresu u kancelarija tadašnjeg predsjednika Federacije BiH Živka Budimira. Nekoliko sati kasnije, tog 26. aprila 2013. godine, u živom TV prijenosu Budimir je izveden iz zgrade Predsjedništva BiH.
hapšenje predsjednika Federacije Živka Budimira
Oleg Čavka je predložio pritvor, Sud BiH je odredio. Mjesec kasnije sudije Ustavnog suda BiH su konstatovale da je predsjednik Federacije BiH pritvoren iako nije postojao ni najniži stepen osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Budimir je pušten na slobodu. Čavka će ga kasnije optužiti zbog toga što mu je tokom pretresa pronađen pištolj koji je dobio na poklon. Pravosnažno je oslobođen svake vrste odgovornosti, ali njegova politička karijera je – ugašena. Prije toga njegova stranka HSP, uz Lijanovićevu NSRzB, bila je jedina ozbiljna opozicija HDZ-u BiH.
Predrag Kurteš
Po nalogu državnog tužioca Saše Sarajlića, u prisustvu novinara bliskih Aljoši Čampari, 9. novembra 2017. godine uhapšeni su Predrag Kurteš i Dragan Mioković. Bivši SDP-ov ministar Kurteš i njegov prvi saradnik Dragan Mioković uhapšeni su zbog sumnje da su zloupotrebili položaj i ovlaštenja. Iz Tužilaštva BiH je tada saopćeno da se uhapšeni “terete se da su sebi pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu blizu pola miliona eura i za taj iznos oštetili budžet Federacije BiH”. U pitanju je bio ugovor za nabavku računarske opreme radi uspostavljanja Jedinstvenog sistema centralnog matičnog registra Federacije BiH. Naredbe Tužilaštva BiH realizirala je Federalna uprava policije kojom je tada, preko Dragana Lukača, rukovodio još uvijek aktualni ministar unutrašnjih poslova Federacije Aljoša Čampara. Njegov brat, državni tužilac Drubavko Čampara, u tom je slučaju imao veliki uticaj na postupajućeg tužioca Sašu Sarajlića koji je, zapravo, bio samo potpisnik njegovih naredbi.
hapšenje Predraga Kurteša
Noć prije hapšenja, donesena je odluka da neće biti zatražen pritvor za osumnjičene u ovom predmetu, pa zato nije bilo jasno, zbog čega je uopće naređeno hapšenje osumnjučenih, ako će postupajući tužilac predložiti njihovo oslobađanje nepunih 48 sati nakon akcije. Naime, Tužilaštvo BiH je dan nakon hapšenja, u petak u 16 sati, poslalo Sudu BiH prijedlog za određivanje mjera zabrane uhapšenima u akciji Registar, nakon čega je izdato i saopćenje za javnost.
Dva sata kasnije, sudija za prethodni postupak Suda BiH je poslao formalnu obavijest Federalnoj upravi policije u kojoj je navedeno da „nema više osnova da se uhapšeni zadržavaju u pritvoru“, jer je Tužilaštvo tražilo samo mjere zabrane. Istu obavijest Sud je poslao i braniocima uhapšenih Alenu Nakiću i Vasviji Vidović. Advokati su se, potom, pojavili ispred zgrade FUP-a čekajući svoje klijente, ali ih riukovodsvo Federalne uprave policije nije željelo pustiti unatoč naredbi Suda BiH. Advokati su se, potom, obratili Sudu BiH, čiji su službenici, također, kontaktirali FUP gdje im je rečeno da tužilac nije izdao naredbu za puštanje osumnjičenih. A postupajući tužilac Saša Sarajlić bio je nedostupan.
tužilac Saša Sarajlić
„Želim da se izvinim, jer sam mislio da je drugačija procedura“, izjavio je dan kasnije na ročištu u Sudu BiH Saša Sarajlić iza čijeg se imena skrivao tužilac Dubravko Čampara čiji je brat Aljoša Čampara naslijedio tada uhapšenog Kurteša na poziciji ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH.
Fahrudin Radončić
Bio je 26. januar 2016. godine kada su na naplatnim kućicama na ulasku u Sarajevu iz pravca Mostara pripadnici SIPA-e presreli automobil i uhapsili lidera SBB-a Fahrudina Radončića.
SIPA u Avazu prilikom hapšenja Fahrudina Radončića
Formalnu naredbu za lišenje slobode potpisao je državni tužilac Božo Mihajlović, ali je i iza ovog predmeta stajao državni tužilac Dubravko Čampara koji je dužio predmet “Lutka”. Prvu svjedokinju, na osnovu čijeg je iskaza i “formiran predmet”, prema Čampari i Muhajloviću je usmjerio državni tužilac Oleg Čavka. U telefonu svjedokinje pronađena je prepiska sa tužiocem Čamparom zbog čega je on i disciplinski kažnjen.
Zbog ovih poruka, Prvostepene disciplinska komisija kaznila je tužioca Tužilaštva BiH Dubravka Čamparu smanjenjem plate „u iznosu od 30 posto u trajanu od tri mjeseca“. A da se kratko vratimo na sam slučaj hapšenja Fahrudina Radončića. Nakon što je uhapšen 25. januara 2016. godine državni tužioci su na ročištu za odreživanje pritvora satima čitali transkripte presretnutih telefonskih razgovora Fahrudina Radončića, što nikada prije ni poslije nije zabilježeno u bh. pravosuđu. Jednomjesečni pritvor je određen, ali je Radončić 17. februara pušten na slobodu. No, kada je došao u zgradu Avaz Twist Towera liftom se odvezao na “pogrešni sprat”, čime je prekršio mjere zabrane jer se približio svjedocima na bliže od 50 metara. Čampara i Mihajlović su, potom, predložili vraćanje u pritvor što je Sud i prihvatio. U maju 2018. godine Fahrudin Radončić je oslobođen po svim tačkama optužnice.
Fadil Novalić
Dva sata iza ponoći, 29. maja 2020. godine, po nalogu državnog tužioca Džermina Pašića pripadnici SIPA-e su uhapsili federalnog premijera Fadila Novalića zbog slučaja “Respiratori”. I u ovom predmetu Dubravko Čampara je bio “tužilac iz sjene” jer je on blizak prijatelj postupajućeg tužioca Džermina Pašića. Većim dijelom “medijske operacije” u ovom slučaju koordinirao je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Upravo je on, kako se mohlo pričitati iz stenograma sa sjednice Vlade Federacije bio zagovornik kršenja Zakona o javnim nabavkama.
federalni premijer Fadil Novalić nakon hapšenja
“Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji Zakon sada o javnim nabavkama, nego život građana. Mi to, jednistavno, danas moramo presjeći”, rekao je tada ministar Čampara.
No, prijatelj njegovog brata, postupajući tužilac Džermin Pašić, odlučio je da ministar Čampara bude samo svjedok “kriminala Fadila Novalića i drugih”.
Aljoša Čampara svjedok protiv Novalića
Inače, prije nego je u javnost “dospio” slučaj Respiratori, ministar Čampara je imao žestok obračun sa prvim saradnicima federalnog premijera Fadila Novalića, ali i sa samim premijerom.
Osman Mehmedagić
Četiri krivična predmeta za svega dvije godine pokrenuto je protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Sve predmete dužio je državni tužilac Oleg Čavka, dok je u jednom od tih predmeta svjedok tužioca Čavke bio – ministar Aljoša Čampara.
Kada je Vlada Republike Srpske u maju prošle godine nezakonito uputila Ujedinjenim nacijama Izvještaj Republike Srpske, u poglavlju nazvanom “Političke zlouptrebe SDA i Željka Komšića”, zvaničnici RS-a su kao dokaze ponudili izjave “insajdera iz SDA” Aljoše Čampare.
izvod iz Izvještaja Vlade RS-a
Ministra Čamparu Vlada RS citirala je kao izvora informacije da Obavještajno sigurnosna agencija BiH sa Osmanom Mehmedagićem na čelu plasira laži o Republici Srpskoj i HDZ-u BiH.
hapšenje direktora OSA-e Osmana Mehmedagića
Nakon što su im propala tri predmeta protiv Mehmedagića, Oleg Čavka je odlučio uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije zbog slučaja diploma. Akciju lišavanja slobode povjerio je MUP-u Kantona Sarajevo kojom rukovodi komesar Nusret Selimović, još jedan kadar i blizak prijatelj porodice Čampara. Nakon što je Sud BiH odbio prijedlog za pritvor, medij koji je osnovao kabinet ministra Čampare započeo je satanizaciju sutkinje Suda BiH Tatjane Kosović.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
