Kažu da je prespavana noć pametnija, tačnije hladna glava bolje misli. Takvo je pravilo ustaljeno u narodu. Ali, evo noć poslije skupa nekih Bošnjaka (mahom s niskim procentom osvojenih glasova na izborima) organizatorima ‘nije svanulo’.
Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde koji jutros na društvenim mrežama pokušava objasniti da je očito ‘problem kad se Bošnjaci politički okupe da definišu prave prioritete svog naroda’.
“Da pokrenu struku da se bavi identitetskim pitanjima, da zaštite svoj jezik, svoju tradiciju, kulturu, historiju. Da se organizuju i zajedno definišu strateške pravce djelovanja, da označe i crvene linije i da to rade kontinuirano i zajedno”, istakao je Konaković.
Kasno Marko na Kosovo stiže, jer naprimjer struka, a ni akademska zajednica nisu ni pozvani!
A, Konaković koji je ujedno i ministar vanjskih poslova o svim ovim pitanjima morao je misliti ranije, prilikom formiranja vlasti s HDZ i SNSD kada je obespravio Bošnjake, kada mu je bilo prihvatljivo da se suspenzijom Ustava FBiH instalira Nermin Nikšić za premijera Federacije. Nikšić je sjeo na bošnjačku poziciju, ali na jučerašnji skup nije ni pozvan, jer je u SDP-u, pa je normalno da mu je neprihvatljivo okupljanje Bošnjaka iako je zauzeo bošnjačku poziciju!? S druge strane poziv Rasimu Ljajiću je otišao. On nije prihvatio poziv ističući da on jeste Bošnjak, ali i predstavnik svih građana.
Niz je promašaja u vezi s jučerašnjim okupljanjem, gdje se naprimjer nije spomenula dijaspora koja ima pet puta više onih koji se deklarišu kao Bošnjaci nego u zemljama iz koje su došli lideri, sa podjednako jakim bošnjačkim identitetom i političkom vizijom koja nadilazi skup!
O kakvom se okupljanju govori i šta je krajnji cilj pokazat će vrijeme. No, za sada sve liči upravo na samo obesmišljavanje tako prijeko potrebnog okrupnjavanja bošnjačko-bosanskog korpusa. Ko će nakon ovakvog debakla krenuti u novu priču organiziranja sabora ili definianja crvenih linija kada su one sve obesmišljene do te mjere da racio staje, a emocije prevladaju do te mjere da više ništa nema smisla. Ništa, osim sačuvati fotelje do kojih su se domogli poništavajući izbornu volju Bošnjaka!
Zato najviše čudi pojavljivanje čak četiri predstavnika Narodnog evropskog saveza (NES) na čelu sa predsjednikom Nerminom Ogreševićem, koji je radi države BiH, principa i političke mudrosti odbio i pozicije i vlast i kazao ‘trojci’ NE, jer je uvidio da savez sa SNSD-om i HDZ-om ne može donijeti ništa dobro državi BiH bez jasno postavljenih crvenih linija koje prije svega su značile jačanje institucija BiH. Ta mudrost je ispravila. Nisu više bitni razlozi, je li to zbog odnosa SDA prema NES-u u Krajini, ili je želja za osvetom prevladala razum, jednostavno bilo je politički pogubno odazvati se Konakoviću i hraniti njegov ego u kojem smatra da može biti lider Bošnjaka.
Jer, samo institucionalno možemo pobijediti snage koje BiH drže u dubokoj ustavnoj krizi. A, neki skup u nekom hotelu, haman guvnu kako reče prof. Senadin Lavić ne može donijeti prosperitet.
A, upravo Konaković te institucije je dao u ruke Dodika i Čovića. Čak je spreman podržati i Izborni zakon BiH po željama HDZ-a godinama ponavljajući ‘da nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnika’.
Danas kaže da je Bosanac i Hercegovac i ponosni Bošnjak. To bi moralo značiti da je bliži građanskom uređenju BiH, ali uvijek doda ono ali…
Zato je sve u vezi jučer pogrešno. Formiranje “Svebosanskog sabora” razumljiv je i prijeko potreban, ali…i ovdje ima veliko ALI.
Okupljanje “Svebosanskog sabora” nije nova ideja, za njim je davno postojala potreba, ali se nije našao neko ko bi imao snage i volje da verbalizaciju pretvori u praktičnu akciju. Pokušala je to Akademija nauka i umjetnosti BiH, u tome ih spriječio Ivo Komšić stajući na stranu Christiana Schmidta i sadašnjih dužnosnika, koji organiziraju besmislene skupove nikakvih kapaciteta.
Zato možemo sumnjati da su strane službe i osmislile ovakav skup, jer čim je Aleksandar Vučić podržao okupljanje, dva i dva nije teško bilo sabrati. Negatori civilizacijskih vrijednosti su čak spremni i na vlastitu žrtvu za rad pretpostavljenog cilja. Pa je Vučić bio spreman i finansirati skup!? Srpski svet u BiH nije ništa drugo nego pokušaj markiranja teritorija etničke odrednice srpskog prostora, a na tom putu neophodna je i pomoć Bošnjaka. Tako bi se BiH uvela u koncept sastavljene države, a što je tek prelaznica prema ostvarenju nezavisne države Republike srpske u konceptu saveza srpskih zemalja kao konačnog cilja ‘srpskog sveta’.
Cilj je zamalo ostvaren. Sreća je jer je bilo dovoljno mudrih glava da shvate da samo onda kada politiku u Sarajevu pretvore u etničku, a naročito nakon što je i Bakir Izetbegović počeo pričati o građanskoj BiH, imaju šansu podijeliti BiH na tri dijela.
Zato je neophodno proniknuti u pitanje jesu li organizatori i akteri, svjesni propasti skupa, zapravo išli da ubiju pokušaj građanskog uređenja BiH za interesa Beograda i Zagreba. Jer svi skupa su politički marginalci, naročito oni koji su u svojim državama manjine.
A marginalci znaju da bez rada za neke veće sile neće politički dugo živjeti…
Član 3. Zakona o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine propisuje: “Ovaj zakon se zasniva na načelima nediskriminacije, pravičnosti, transparentnosti, tržišne konkurencije, reguliranog pristupa treće strane, slobode kretanja robe i slobode pružanja usluga, zaštite prava krajnjih kupaca i drugih sudionika na tržištu, javnog interesa i zaštite okoliša te slobode izbora opskrbljivača električnom energijom”.
Kada pročitamo ovaj član zakona, prvo što upada u oči je da se zakon zasniva na “načelima nediskriminacije” i “pravičnosti”. Kako se prvičnost, a i načelo nediskriminacije postiže uvođenjem “blok tarifa” teško će biti objasniti u pravnom postupku pred Ustavnim sudom ako se pravnici odluče obarati tarifne stavove po kojim oni koji troše više el. energije treba i da “plate više”.
Pravičnost je zasnovana na jednakim uslovima za sve, a po ovom prijedlogu JPEPBIH sva domaćinstva koja troše više od 268 kWh treba da plate više, a oni koji troše preko 1000 kWh treba da plate najviše. Načelo nediskriminacije je opće načelo, ali ako domaćinstva razdvajate po potrošnji el. energije onda vršite diskriminaciju domaćinstava koja imaju više članova (npr. supružnici i troje djece) jer logično je da ta domaćinstva i troše više energije, a imat će ugašenu sijalicu u hodniku.
JPEPBIH uvodi “blok tarifu” prema kojem se cijena el. energije neće mijenjati za one koji troše 268 kWh, a onima koji troše između 268 kWh i 1000 kWh hoće, a onima koji troše preko 1000 kWh tek onda hoće, to jest porast će najviše.
U manjem bh. entitetu uvedena je “blok tarifa” i tarifni stavovi za javno snabdijevanje električnom energijom po kategorijama potrošnje i grupama kupaca do 500 kWh od 501-1500 kWh i preko 1501 kWh.
Već ovdje vidimo različiti pristup i različite kategorije potrošnje, što je neobično jer je BiH jedan ekonomski prostor. Ovdje neću spominjati Elektroprivredu HZHB jer ona je, kada se gledaju druge dvije elektroprivrede, kao da se nalazi u Ruandi. Pa će, tako, električna energija kupcima od Elektroprivrede BiH skuplja, dok onima koji kupuju električnu energiju od Elektroprivrede Herceg-Bosne cijena ostati ista.
Idemo sada pojasniti pojedine detalje ovih kategorija potrošnje. I kod jedne i kod druge elektroprivrede penališe se veća potrošnja el. energije. To znači da ko koristi el. energiju za grijanje ili za hlađenje, uz još veći broj članova u domaćinstvu, mora platiti višu cijenu el. energije. To što se na -15 ili +40 morate grijati ili hladiti, to će vam biti otezavajuća okolnost i vi spadate u grupu onih koji rasipaju el. energiju. Doduše, ljudi su se nekada i grijali na otvoreni plamen tako da je povratak u prošlost neminovan, a globalno zatopljenje je vaš usud što se niste rodili kada je bilo ipak malo hladnije.
Kada je Elektroprivreda RS usvajala blok tarifu priopćeno je da će 80% korisnika/domaćinstava biti zahvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 500 kWh. JPEPBIH nam priopćava da 60% domaćinstava neće biti obuhvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 268 kWh.
Da to sada vidimo po potrošnji uređaja u domaćinstvu:
kada koristite naprimjer frižider, šporet, mašinu za veš, mašinu za suđe, bojler, TV uređaj i par sijalica (sve prosječno izuzev frižidera koji koristite čitav mjesec) i imate dva člana domaćinstva potrošit ćete ovih 268 kWh. Ako uključite samo jednu grijalicu ili samo jedan klima uređaj, vi već prelazite odobrenih 268 kWh jer ste tada rasipnik el. energije. Možete pogasiti sve sijalice, ali opet ćete biti rasipnik.
Sada dolazimo do apsurda, mediji su puni uputa za ekološki čisto grijanje putem toplotnih pumpi i mnogi su krenuli da ih uvode. Kada koristite sve pomenute uređaje i imate toplotnu pumpu u decembru, u januaru i februaru sigurno ćete preći gornji limit od 1000 kWh. Ako opet imate sve iste uređaje i koristite hlađenje preko toplotnih pumpi u junu, julu i avgustu sigurni ste “sretnik” koji će dobaciti do 1000 kWh (Hercegovina neupitno).
Ono što je posebno interesantno, a gledajući najavu JPEPBIH da cca 400.000 domaćinstava neće osjetiti povećanje cijene el. energije, ne mogu da se ne upitam koliko je u ovih 400.000 domaćinstava onih u kojima niko ne živi jer su otišli u Evropu. Hiljade, desetine hiljada kuća i stanova je prazno i oni zaista i ne troše 268 kWh. Ako su oni bili reper za ovaj podatak onda imamo problem jer demografske podatke imamo javno objavljene.
Sad želim komparirati odnose u gasnom i elektro sektoru.
U gasnom sektoru Evrope cijenu kubika najviše plaćaju uglavnom oni koji najmanje i troše prirodnog gasa (samo kuhanje i topla voda), a oni koji koriste prirodni gas i za druge namjene plaćaju manju jediničnu cijenu. Razlozi su lako razumljivi jer neko za vas rezerviše kapacitete, a vi hoćete ili nećete danas kuhati. Kada npr. gas koristite za hlađenje onda koristite kapacitete više i plaćate manje. Ovaj princip, po meni, nije pravičan jer se i ovdje dijele potrošači, ali je logičniji. Logičniji je i kad kupujete 20 metara drva da imate manju cijenu od onoga ko kupuje drva na vreću. JPEPBIH se odlučila kontra ovim modelima i želi za veću potrošnju i veću cijenu.
Sve ovo nam govori da je JPEPBIH u ozbiljnim problemima i da su krenuli putem povećanja cijene el. energije koji će sada utjecati na sve one koji žele el. energiju za grijanje da se preorijentišu na ćumur ili drva. Koga briga za ekologiju kad treba namaknuti veće prihode.
Ono što treba znati je to da kakvo god povećanje cijene el. energije bude, ono neće biti dovoljno da se pokrije gubitak od 140 miliona KM. JPEPBIH će morati povećati izvoz el. energije, ali i tu je “mrka kapa” jer su cijene el. energije toliko pale na berzama, da imamo MWh i u minusu ili da danima ne prelazi 50 EUR. Još kada se uvedu takse na CO2 imat ćemo puno razloga da se sjećamo kako smo nekada imali jeftinu el. energiju, ali i kako smo sve upropastili jer nismo gradili proizvodne objekte na vrijeme.
Da bi mirili različite političke aktere i ostvarivali bilo koji oblik jedinstva, morate imati neke elementarne reference. Za početak, da posjedujete neosporni politički ili moralni autoritet ili da ste već na tom polju ostvarili vidljiv i opipljiv rezultat. Narodski rečeno, da ste to uradili u vlastitoj kući.
Elmedin Konaković nije ništa od toga.
On čak, po broju glasova, nije prvi ni u okviru vladajuće Trojke, a na nivou Federacije je tek treća stranka, iza SDA i SDP. U političkom, pa i ljudskom smislu, lider NiP-a ne može postići jedinstvo ni u vlastitoj stranci, a kamoli da ujedinjuje Bošnjake širom Balkana. Malo mačku i goveđa glava.
Da ne govorimo o njegovom odnosu sa drugim bošnjačkim strankama u samoj BiH.
“Svako živi sudbinu svog karaktera”, a Konakovićev karakter je više svađalački, nadmen i prepotentan nego što je pomiriteljski, odmjeren i dobronamjeran.
Tako da je ovo, bez ikakve dvojbe, pogrešna inicijativa, u pogrešnom vremenu i od potpuno pogrešnog čovjeka. A koliko je “ozbiljna” svjedoči i to koliko je neozbiljno pripremljena i kako je uopće do nje došlo.
Po riječima samog Konakovića, inicijativa je potekla tokom iftara u Podgorici koji je organizirao lider Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović. Na kojem nije bilo, uzgred budi rečeno, ni crnogorskog reisa Rifata Fejzića, koji je u svađi sa samim Ibrahimovićem. Posvađani lider Bošnjačke stranke i konfliktni Konaković, koji se također ne može pohvaliti dobrim odnosima sa Islamskom zajednicom u Sarajevu, došli su na ideju da umjesto iftara organiziraju radni ručak ili sijelo svih bošnjačkih predstavnika od Triglava do Đevđelije. To se nije usudio da učini svojevremeno ni Alija Izetbegović, sa nesumnjivim autoritetom koji je imao među muslimanima bivše Jugoslavije. I koji je bio pobjednik prvih višestranačkih izbora u BiH, dakle sa punim političkim legitimitetom.
Dok je postojala zajednička država, SDA je organizaciono djelovala u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Kada su formirane nove države, formirana je i nova realnost u političkom organiziranju Bošnjaka. Ta realnost korenspodira i sa brojem i procentima Bošnjaka u svakoj pojedinačnoj državi. I tu je činjenicu rahmetli Izetbegović itekako uvažavao. Održavao je kontakte i komunikaciju sa svim političkim predstavnicima Bošnjaka, ali mu nije padalo na pamet da ih okuplja na jednom mjestu radi običnog fotografiranja i stvaranja lažnog utiska da nešto radi za njih.
Čak je bio toliko iskren da je otvoreno govorio da ne očekuju veliku pomoć od Bosne, koja je u ratu, i da se sami moraju izboriti za svoja prava. Što je zapravo i najveća istina, ali i najveća pomoć. Jer takav pristup ima ljekovito djejstvo, oslobađa od zabluda i nerealnih političkih ciljeva.
Izetbegović je znao da politički zahtjevi Bošnjaka u Makedoniji ne mogu biti ni slični sa onim u Sandžaku, na primjer. Ili, kako u isti koš metnuti političko ponašanje Bošnjaka u Hrvatskoj kojih je 1% i onih u Crnoj Gori kojih je više od 10%. Kada tome dodate i krajnje specificnu situaciju u kojoj se nalazi i malobrojna bošnjačka zajednica na Kosovu, zbog činjenice da tu državu ne priznaju ni Srbija (u kojoj živi najviše Bošnjaka poslije BiH) ni zvanično Sarajevo, onda dolazimo do krajnjih razmjera besmislenosti Konakovićeve inicijative.
O čemu će se uopće složiti politički predstavnici Bošnjaka iz više država, kada djeluju u potpuno različitim okolnostima i ambijentima, koji ovise o njihovom broju ali i stepenu demokratizacije država u kojima žive.
Jasno je da taj položaj nigde nije dobar, ali oni će kukati i žaliti se pred onima koji ne mogu izaći na kraj sa Čovićem i Dodikom, a ne da im pomognu u rješavanju praktičnih problema u drugim državama.
Ovakva Bosna i Hercegovina ne može pomoći ni sebi a kamoli drugima.
I da postoji neka šansa, Konaković je sebe diskvalificirao kao posrednika i medijatora jer je direktno učestvovao i pomagao Zukorlićevu stranku na izborima u Srbiji, a sada bi da miri “zavađene strane”. Što nije, uostalom, uspjelo ni Erdoganu, koji je, za razliku od Konakovića, mogao obećati realizaciju različitih infrastrukturnih projekata u Sandžaku i koji uživa nepodijeljenu podršku tamošnjeg stanovništva.
Poređenje sa Srbijom i Vučićem je također deplasirano.
Prvo, s pravom smo kritizirali taj paternalistički odnos koji Beograd ima prema Srbima u regiji. Dok god takav odnos postoji, Srbija će destabilizirati svoje susjede. Ako je ovo Konakovićev tuk, na Vučićev utuk, onda ova inicijativa nije samo glupa, nego i opasna.
Jedan “srpski svet” je dovoljno razarajući za čitav Balkan, a Konaković, prijeteći praznom puškom(“bošnjački svijet”) samo nabacuje loptu na volej Vučiću, koji dobija kakvo-takvo opravdanje za najavljeno svesrpko uskršnje okupljanje.
Osim toga, Vučić će uvijek potegniti za argumentom da on sarađuje, na primjer, sa Dodikom kao predsjednikom Rs, a ne SNSD.
Znači, institucionalno, a ne kroz stranačka okupljanja.
Logika “kad mogu oni što ne možemo i mi”, nije samo diletantska, nego se u praksi više puta pokazala kao krajnje pogubna.
Zato će pompezno najavljeni Samit bošnjačkih lidera, među kojima ima i potpuno beznačajnih, pa i nepoznatih imena, predstavljati samo populističku i lošu predstavu Konakovića čiji će efekti trajati od uključenja do isključenja kamera.
Ni manje ni više od toga.
Doduše, možda će se lider NIP-a malo i ogrebati za neki politički poen, ali moguće štete za “bosansku stvar” nisu isključene, jer je beznačajno okupljanje podložno različitim vrstama političko-medijskih manipulacija od strane naših komšija.
Bosna će najviše pomoći Bošnjacima u drugim državama ako postane stabilna, funkcionalna i demokratska država sa jakim institucijama i značajnim međunarodnim ugledom.
Umjesto što se bavi Bošnjacima u Makedoniji i Kosovu, bilo bi daleko logičnije i korisnije da se Konaković pozabavi bošnjačkim povratnicima u Zvorniku, Srebrenici, Prijedoru, Banjoj Luci…
Na ključnom dijelu Senad Hadžifejzović je protrljao oči. Gošća je izgledala samouvjereno. Ali ako i vi, poštovani gledaoci, protrljate oči i opet pogledate taj intervju, od 44. minute na youtube kanalu Face TV-a, vidjet ćete da je to, umjesto Rata uživo, bila tek – laž uživo.
“Dobro, hajmo još jednom”, reći će Senad Hadžifejzović svojoj redovnoj gošći i prijateljici Nevenki Tromp.
Pa, dobro, hajmo još jednom da vidimo šta to priča doktorica Nevenka Tromp glede revizije presude Međunarodnog suda pravde u Haagu povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore.
“On se zaprima ( zahtjev za reviziju, op.a) na formalnoj bazi. A formalna baza je da ga treba predati agent jedne države“, kazat će doktorica Nevenka Tromp (izjava od 44.08 do 44.33) prije nego će je prekinuti njen domaćin u studiju.
Dakle, i profesorica Tromp tvrdi da “agent jedne države” formalno predaje zahtjev za reviziju. Ona dalje objašnjava kako je Sakib Softić, kao agent, “u četvrtak predao to Međunarodnom sudu pravde”.
“Sljedećeg dana, 24. 2. (2017), je petak. I taj Sud, preko Registrara, šalje tri debele koverte u Ambasadu. Svaka koverta je koverta za jednog člana Predsjedništva BiH. Vi vidite da je Sud to bio pripremio.Sve je bilo spremno, znači, za …”, kazat će Tromp, na šta će se Hadžifejzović nadovezati riječju- “odbijanje”. (pogledati od 45.49 do 46.23)
Profesorski, sa kažiprstom u zraku, Nevenka Tromp će ispraviti svog domaćina.
“To je bilo obrazloženje da se revizija ne može zaprimiti, zbog toga što gospodin Sakib Softić ne može biti agent i da se daje mogućnost da se, ili imenuje službena osoba da to preda, ili da se sva tri člana Predsjedništva očituju o tome“, objašnjava profesorica Tromp. (od 46.29 do 47.18)
Znači, i prema tumačenju profesorice Tromp Predsjedništvo BiH je moralo imenovati “službenu osobu” koja bi “predala zahtjev za reviziju”.
“Idemo dalje”, reći će Senad Hadžifejzović.
Znalo se, nastavit će Hadžifejzović iznositi činjenice, da Predsjedništvo ne može biti jednoglasno po tom pitanju, a mora biti po pravilima, po Ustavu, “i tako propada revizija”.
“A, ne, ne, ne, ne”, uskočit će profesorica Tromp, shvatajući, zapravo, da se njena priča i činjenice ne uklapaju u narativ o “izdaji”. (pogledati od 47.30 do 47.55)
Nakon što je shvatila da joj činjenice ne idu u prilog, profesorica Tromp započinje “proces manipulacije”.
“Još je nešto jako važno. Suprotno ustaljenoj praksi, u tom pismu piše da država Bosna i Hercegovina ima 48 sati da imenuje neku drugu službenu osobu da preda reviziju ili da se očituje o tom svemu. Ali ne preko vikenda. Već tek od ponedjeljka. Znači, 27., 28. i onda je u srijedu 1. mart”, objašnjava Nevenka Tromp u dijelu koji završava na 48. minutu i 27 sekundi.
Da li je, upitat će logično Senad Hadžifejzović, ambasadorka BiH u Nizozemskoj ta druga osoba koja je mogla predati zahtjev za reviziju. (48.35)
Nevenka Tromp će reći da jeste, nakon čega će je, opet logično, Hadžifejzović upitati – da li je za to morala postojati odluka Predsjedništva BiH.
“Ne. Ne, ne. Ali u tome. Tko. U. Tko može”, glasio je prvobitni odgovor na Hadžifejzovićevo pitanje. (49.02)
Onda se, opet, gospođa Trom presabrala i dala odgovor.
“Tko može predati reviziju, kao podnesak da se ona zaprimi, su, osim agenta za kojeg smo znali da ne može biti suglasnosti, da ne može Predsjedništvo uopće novog agenta imenovati, tri službena lica mogu predati reviziju. Ambasador, u ovom slučaju ambasadorica Bosne i Hercegovine u Haagu u to vrijeme. Mirsada Čolaković. Drugo, ministar vanjskih poslova BiH koji je u tom trenutku Igor Crnadak i predsjedavajući Parlamenta BiH koji je u tom trenutku Safet Softić. Znači, ne Sakib Softić koji je profesor prava koji je bio agent”, objasnila je Tromp u 50. minuti intervjua.
Ko ambasadorici treba dati nalog, upitat će Hadžifejzović.
“Ona osoba koja ju je imenovala, a nju imenuje, po prirodi te pozicije, bošnjački član Predsjedništva. Znači, Bakir Izetbegović”, odgovorit će Tromp. (od. 50.21 do 50.36)
Dakle, u 47. minuti intervjua Nevenka Tromp tvrdi da Predsjedništvo BiH (ne jedan član) imenuje “službenu osobu koja može predati zahtjev za reviziju presude”, dok četiri menute kasnije, u istom intervjuu tvrdi da je to mogao učiniti samo “bošnjački član Predsjedništva” koji, “po prirodi te pozicije” i mišljenju “ekspertice” imenuje bošnjačke ambasadore.
Koliko “ekspertica” Tromp poznaje Ustav BiH i izjava da bošnjačke ambasadore “imenuje bošnjački član Predsjedništva”. Evo šta piše u Ustavu Bosne i Hercegovine, poglavlje V, tačka 3. kojom su regulisana ovlaštenja Predsjedništva BiH.
“Predsjedništvo je nadležno za imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine“, navedeno je u Ustavu BiH.
U Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju B detaljnije je regulirano ovo pitanje.
“Svi članovi Predsjedništva, u sklopu rada Predsjedništva, podjednako su nadležni za: a) davanje doprinosa tokom utvrđivanja programa rada Predsjedništva, a to čine dostavljanjem tačaka koje treba uključiti u plan rada Predsjedništva i u dnevne redove sjednica; b) učešće u radu Predsjedništva, tako što prisustvuju sjednicama, kandiduju diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike, te dužnosnike i službenike u institucijama Bosne i Hercegovine, saglasno ovlaštenjima Predsjedništva, potom intervencijama u raspravama, čime doprinose postupku odlučivanja saglasno ovom poslovniku”, piše u Poslovniku.
Dakle, članovi Predsjedništva BiH “kandiduju”, a Predsjedništvo BiH “imenuje” diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike, te dužnosnike i službenike u institucijama Bosne i Hercegovine.
“Ekspertica Tromp” je, očito, za potrebe svog intervjua malo izmijenila odredbe Ustava BiH. Ali to nije sve. Idemo dalje.
Nakon sat vremena Senad Hadžifejzović pita svoju gošću ključno ptanje.
“Da je ambasadorica predala zahtjev za reviziju, to bi Sud prihvatio. Ušlo bi u reviziju. I, onda uopće nije bitno da li Softić ima legitimitet ili nema”, konstatirao je upitnim tonom Senad Hadžifejzović.
“On tu ne bi bio važan. Uopće ne bi imao ulogu u svemu tome”, odgovorila je Tromp. (1.00.54)
“A ko bi zastupao Bosnu i Hercegovinu”, glasilo je još jedno logično pitanje voditelja emisije. (1.01.00)
“U ovim slučajevima trebate najveća imena u međunarodnom pravu”, rekla je Tromp bježeći od odgovora.
Senad Hadžifejzović je ponovio pitanje. Ko bi imenovao te ljude i da li je potrebna jednoglasna odluka Predsjedništva BiH (1.01.20)
Nevenka Tromp je prvo potvrdno kimnula glavom. (1.01.21) Onda je, opet, shvatila da takav odgovor ne ide u prilog njenim tvrdnjama, pa je promijenila stav.
“”Ne, ne. To se trebalo raditi. Znate šta. Ne, ne. Naravno da ne. Imali ste tu Fondaciju koju je rahmetli Alija Izetbegović na jedan vrlo pametan način odvojio od državnog budžeta da sutra ne može biti, nema novca, ne možemo. Predsjednik Alija Izetbegović je bio jedan vrlo mudar čvojek …”glasio je odgovor ekspertice Nevenke Tromp na pitanje ko bi zastupnicima BiH dao ovlaštenje da zastupaju BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. (od 1.01.25 do 1.01.50)
Dakle, za samo 15 minuta intervjua “ekspertica” Tromp je uspjela pobiti sve svoje tvrdnje. U 47. minuti je tvrdila da treba jednoglasna odluka Predsjedništva BiH za imenovanje službenika koji bi zatražio reviziju, u 50. minuti je rekla da je to mogao uraditi samo “bošnjački” član Predsjedništva, dok je deset minuta kasnije rekla da je to mogla uraditi “izvjesna Fondacija”.
Dragan Vikić, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Jusuf Pušina , ratni ministar MUP-a RBiH, te Nermin Uzunović i Mladen Čivčić, nepravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine oslobođeni su odgovornosti za zločin koji je prije 30 godina počinjen nad osam pripadnika JNA u sarajevskom Velikom Parku.
Presuda Sudskog vijeća koju je pročitao predsjedavajući Zoran Božić bila je za svakoga ko je pratio suđenje tokom proteklih šest godina logična, očekivana i jedina moguća. Tužiteljica Tužiteljstva BiH Vesna Ilić nije podastrla niti jedan relevantan dokaz koji bi teretio Dragana Vikića na koga je prvenstveno optužnica bila fokusirana. Niti jedan svjedok Tužiteljstva za sve to vrijeme nije doveo Vikića u neposrednu, pa čak i indirektno-komandnu vezu sa svirepom likvidacijom osam pripadnika rezervnog sastava JNA 22. aprila 1992.godine. Tužiteljstvo je insistiralo na komandnoj odgovornosti Vikića, odnosno Pušine, iz prostog razloga što su svi neposredni akteri i počinitelji tog zločina i njihovi šefovi odavno mrtvi.
SVJEDOCI LIKVIDACIJE MRTVE VOJSKE
Davor Mišo Matić koji je doveo zarobljene vojnike u Dom policije ubijen je u kriminalnom obračunu tokom rata. Likvidiran je tokom rata, u Belgiji, i Jusuf Juka Prazina , komandant Specijalne jedinice Armije BiH, koja je bila smještena u Domu policije. Među živima odavno nije Nedžad Ugljen , jedan od čelnika Službe državne bezbjednosti BiH, koji je ubijen u krvavom obračunu bošnjačkog obavještajnog podzemlja 1996. godine. Nekoliko godina prije početka suđenja umro je Asim Dautbašić, siva eminencija SDA-ovskog policijsko-obavještajnog paralelizma, neposredni „utemeljitelj“ parapolitičke jedinice „Ševe“. Dautbašić je odmah na početku agresije na Sarajevo iz centrale RMUP-a „izmješten“ u Dom policije. Kao čovjek od najvišeg povjerenja vrha Stranke demokratske akcije, a to je značilo Alije Izetbegovića, Hasana Čengića i Omera Behmena imao je pored ostalog zadatak da „drži na oku“ Dragana Vikića u kojem čelništvo SDA nikad nije imalo bezrezervno povjerenje. To potvrđuje i Vikićeva nikada obrazložena smjena polovinom 1994. godine. Veći su ugled i povjerenje među bošnjačkom stranačkom vrhuškom imali oficiri JNA koji su neposredno prije rata pisali optužnicu protiv komandanta Specijalne jedinice. Da, mislim na Fikreta Muslimovića, predratnog regionalnog šefa KOS-a koji je teretio pred vojnim sudom Vikića i tadašnjeg pomoćnika ministra policije Avdu Hebibe zbog zaustavljanja konvoja oružja kojeg je JNA slala srpskim paravojnim grupama u istočnoj Hercegovini.
Sudija Zoran Božić, predsjedavajući Sudskog vijeća, tokom svog 40-minutnog obrazlaganja oslobađajuće presude precizno, nedvosmisleno i pregledno je složio mozaik događaja od 22. aprila 1992. godine, objasnio njihovu pozadinu, utvrdio pojedinačnu ulogu i odgovornost svih optuženih uz zaključak da njihova krivica za zločin nad pripadnicima JNA nije dokazana.
TROSTRUKA LINIJA ZAPOVIJEDANJA
Unutar Doma policije koji je bio poprište tog pokolja, objasnio je sudija Božić, djelovale su tri vojno-policijske formacije. Specijalna jedinica MUP-a RBiH sa komandantom Draganom Vikićem bila je podređena ministarstvu policije, u to vrijeme Aliji Delimustafiću . Specijalna jedinica Armije BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine samo je fizički bila smještena u istu zgradu. Sudija Božić je citirao Prazinu koji je u jednom intervjuu objasnio da je njegova jedinica samostalna, da je on član Vrhovne komande Armije BiH i da se „Vikićevim specijalcima“ ponekad zajedno djeluje u oružanim akcijama. Treću oružanu formaciju „Ševe“stacioniranu u Domu policije formirala je Služba državne bezbjednosti BiH, odnosno njen čelnik Asim Dautbašić. Na njenom čelu bio je Nedžad Herenda .
Nedžad Herenda
Predsjedavajući Sudskog vijeća Zoran Božić je rekao da nije bilo na njemu i kolegama sudijama da otkriju počinitelje zločina u Velikom Parku, nego da utvrde odgovornost optužene četvorice, Vikića, Pušine, Uzunovića i Čavčića. No, unatoč tome, dakle što mu to nije bio posao, Božić je na temelju svih dokaza, stotina svjedoka koji su se prodefilovali kroz posljednjih šest godina utvrdio da je zarobljene vojnike likvidirao Nedžad Herenda, komandant „Ševa“. Također je utvrđeno da je jedini efektivnu kontrolu nad tom jedinicom imao Asim Dautbašić, šef SDB-a BiH. Dautbašićeva sekretarica je tokom suđenja posvjedočila da je nakon zločina unezvijereni Vikić utrčao u Dautbašićevu kancelariju da mu kaže da je Herenda pobio zarobljenike, riječima: „Šta mi ovo radite“, ali da to ovoga nije previše dojmilo. Ratni komandant policije Novi Grad Malik Krivićkoji je proslijedio zarobljene vojnike JNA u Dom policije (pod pratnjom Davora Miše Matića) kazao je kako je narednog dana otišao do Jusufe Pušine, pomoćnika ministra RMUP-a, da se raspita za sudbinu zarobljenika. Pušina je u njegovom prisustvu nazvao Dautbašića koji mu je rekao da su „zarobljenici razmijenjeni“ , na šta je Pušina rekao „da mu je drago da je tako“ . Istu formulaciju „da su zarobljenici razmijenjeni“ mjesec dana kasnije će koristiti Jerko Doko , ministar odbrane, i Hasan Efendić, komandant Štaba TO BiH, u informaciji koju su uputili Kriznom štabu Srpske demokratske stranke koja se raspitivala za sudbinu zarobljenih mladića. I Doko i Efendić, koji su i sami bili među optuženima za Veliki park, tvrdili su da su im tu laž podmetnuli njihovi suradnici, a da su oni samo stavili svoje potpise, te da nisu raspolagali nikakvim informacijama o zločinu u Velikom parku. No, kao što smo vidjeli, Ministarstvo odbrane niti komanda Teritorijalne obrane BiH nisu bili komandno odgovorni za parapolicijsku formaciju „Ševe“.
SIJAČ SMRTI, „BRKO SA HEKLEROM“
U brojnim svjedočenjima očevidaca, neposrednih svjedoka pogubljenja ponavljano je da je zarobljenike strijeljao „Brko sa heklerom“ . Ubica je identificiran kao Nedžad Herenda, komandant parapolicijske jedinice „Ševe“. Sudija Božić je u svom obrazloženju presude kazao da je državni tužitelj Oleg Čavka svjedočio da je sa Herendom razgovarao 2015. u Holandiji. Čavka je prioritetno s njim razgovarao vezano za istragu o ubistvu supruge Sefera Halilovićai i njenog brata, a uz odobrenje postupajuće tužiteljice Vesne Ilić ispitao ga je i o zločinu u Velikom parku. „Brko sa heklerom“ priznao je svoju umiješanost u taj zločin. Holandsko tužiteljstvo odbacilo je zahtjev Tužiteljstva BiH za Herendino izručenje, jer bi to, tvrdila je tamošnja tužiteljica, ugrozilo njegov život. Obrazloženje za to našla je u činjenici da je Herenda bio kidnapiran i pokušao njegovo ubojstvo od države, odnosno ovlaštenih ubica iz Agencije za istrage i zaštitu, bošnjačke tajne policije. Herendin status u Holandiji je, tvrde izvori iz nekadašnjeg Tužiteljstva u Hagu, učvršćen njegovim prihvaćanjem da svjedoči na suđenju Aliji Izetbegoviću.
Da zaključimo, Dragan Vikić i Jusuf Pušina su oslobođeni jer nisu imali efektivnu nadležnost nad „Ševama“ i njihovim komandantom-ubicom Herendom, a Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, jer su bili pripadnici jedinice Jusufa Prazine, a ne „Ševa“.
Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon oslobađajuće presude Draganu Vikiću i Jusufu Pušini, svakako treba izdvojiti onu koja je stigla iz Stranke demokratske akcije. Ona pokazuje da se odnos te stranke prema ratnim zločinima počinjenim od pripadnika Oužanih snaga BiH nije mijenjao niti kvalitativno sazrijevao tijekom proteklih trideset godina. Ni kada je riječ o zločinima 10. brdske brigade nad srpskim i drugim civilima, ni prema drugim sličnim nedjelima, poput ubistava familija Ristović, Krajišnik…
„Postupak protiv Vikića i Pušine jedna je u nizu potvrde postojanja očigledne namjere da se masovnim podizanjem optužnice protiv starješina Armije BiH i MUP-a RBiH pokušava izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršena na BiH, dok je presuda još jedan poraz kreatora takvih pokušaja“ , navodi se u saopćenju SDA.
Uz malo više pažnje, lako je uočiti da reakcija SDA nije fokusirana na oslobađajuću presudu i konačnu pravdu za oslobođenje čelnika policije i vojnike Armije BiH. Najveća bošnjačka stranka manje-više eksplicitno pokušava osporiti samo krivično djelo za koje se sudilo, odnosno zločin nad zarobljenim vojnicima masakriranim u Velikom parku.
Tužiteljstvo BiH nije krivo, kako mu to podlo, antidržavnički podmeće Stranke demokratske akcije, za to što je podizanjem optužnice za nesumnjivo počinjeni zločin, „kušao izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršenu na BiH“. Odgovornost državnog Tužiteljstva je u tome što je to učinilo na površan, šeprtljav i tenedenciozan način. Suđenje za ratni zločin kojeg su nad ratnim zarobljenicima počinile parapolitske formacije nije čin pokušaja izmjene karaktera rata, nego je karakter rata i izjednačavanje „zaraćenih strana“ mijenjao, da budemo blagi, neodgovarajući odnos države prema tom zločinu. Zataškavanje zločina, odbijanje da se provere pravovremena, profesionalna istraga i kazne ubice išlo je na ruku agresorima na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je tijekom rata imalo sasvim dovoljno policijskih, istražiteljskih i pravosudnih kapaciteta da ovaj zločin sankcionira. Imalo je i javnost spremnu da se ogradi od „naših zločina“ i osudi ih. Što to nije učinjeno, može se samo objasniti činjenicom da su „Ševe“ i njihov komandant Nedžad Herenda, kao i njihov nadređeni Asim Dautbašić, imali zaštitu vrha bošnjačke vlasti, da su bili favorizirani parapolicijski kileri i da je u njihovim zločinima, ma kako bili odvratni, bilo nekog sistema i „višeg“ cilja.
I NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN
U ratu se dešavaju zločini, ali država postoji da bi ih sankcionirala, ako ona to ne čini, tada je ono ubistvo zarobljenika u Velikom parku izjednačila sa masakrima koje je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute činila nekažnjeno nad zarobljenim Bošnjacima Hercegovine, ili „Crvene beretke“ , Arkanovi „Tigrovi“, Škorpioni… sa nesrpskim stanovništvom na svakom pedlju Republike Srpske.
Da je istragu zločina u Velikom parku spriječila i na sve načine opstruirala tzv „politička volja“, stranačka politika pravilno raspoređena po zarobljenim institucijama, policiji, vojsci, pravosuđu, govori i jedan primjer kojeg je jučer uzgredno pomenuo sudac Željko Božić. Citirao je izjavu sudije Milorada Potparića koji je nedugo nakon masakra u Velikom parku kao istražni sudija na poziv građana otišao na fatalnu Darivu gdje se nalazilo sedam leševa. Potparić nije uspio privesti kraju uviđaj jer se na njega zapucao sa armijsko-policijskih položaja: nekome nije odgovaralo da se proveo istraga, a pogotovo da to radi sudija „četnik“. Inače, taj je „četnik“, čuveni sarajevski sudija Potparić, nekoliko godina ranije presudio prvog „zvaničnog“ četnika u bivšoj državi, Vojislava Šešelja, na osam godina robije.
Na tragu reakcije vrha Stranke demokratske akcije, u čijem se krilu, ponovimo to, stvorila zlikovačku formaciju „Ševe“, glatko su se nadovezali i neki ugledni članovi i simpatizeri te stranke. Tako je Jusuf Nurkić , povremeni NBA košarkaš i međunarodni ekspert za komparativno pravo (šerijatsko, plus anglosaksonsko), safarija po Africi dao svoje viđenje ovog predmeta. „Snagom dokaza i argumenata ovom presudom je uništen pokušaj izjednačavanja krivice“ .
Ništa ovom presudom nije uništeno niti negirano, osim što je maratonsko suđenje značajno urušilo zdravlje nedužno optuženog Dragana Vikića. Sudsko vijeće predvođeno sudijom Zoranom Božićem presudilo je „samo“ da Vikić i Jusuf Pušina nisu učinili niti su mogli spriječiti, kao ni sankcionirati jedan težak zločin. Oni koji su to mogli, a nisu učinili, već trideset godina „izjednačavaju krivicu“, kriminaliziraju državni aparat, svoje privatne zločine i kriminal pokušavaju (i uspijevaju) natovariti na leđa svim borcima i onima koji se nisu žrtvovali za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu: nego za demokratsku, pravnu i slobodnu.
Nema danas Brane Jakubovića i njegove Dubioze da ispred zgrade Vlade Federacije pruže podršku zeničkim rudarima. Ne piše Vojin Mijatović više srceparajuće statuse na društvenim mrežama svrstavajući se na stranu “obespravljenih rudara”. Ne javljaju se Aner Žuljević i Elmedin Konaković sa amadmanima kojima će , na štetu Elektroprivrede BiH, a za korist indijskog milijardera Mitala, ograničiti cijenu struje za privredne subjekte i domaćinstva. Ne naređuje federalni premijer Nermin Nikšić, kao onog 27. jula prošle godine, upravi Elektroprivrede BiH da nezakonito isplati plate uposlenicima Rudnika Zenica.
“Vlada FBiH prikriva svoj nerad i nesposobnost preko leđa rudara”, govorio je 2021. godine federalni zastupnik Damir Mašić.
I danas tu izjavu možete pronaći na stranici SDP-a. Ali Damira Mašića ne možete pronaći na protestima zeničkih rudara. Otkako je SDP-ov predsjednik nametnut za premijera Federacije, pitanja rudara su pala u drugi plan. Šta se, u međuvremenu, promijenilo? Ništa. Osim što je SDP-ov populizam došao na naplatu i više ih rudarskog bunta ne može spasiti ni Sinan Husić iz Sindikata rudara.
Tri godine smo na Istraga.ba upozoravali šta će se desiti sa elektroenergetskim sektorom ukoliko se ne raščisti stanje u rudnicima. Tri godine su nas žuljevići, mijatovići, mašići, nikšići i pisci iz treće smjene nazivali botovima i režimskim piskaralima. I, evo, danas, kada rudari izlaze na ulicu, opet ćemo principijelno stati na stranu uprave Elektroprivrede BiH sa Sanelom Buljubašićem na čelu.
Jer nije ovaj SDP-ov kadar kriv što su kadrovi njegove stranke prije nekoliko godina, vodeći se populizmom a ne činjenicama, organizirali proteste rudara ispred Vlade Fadila Novalića. Buljubašić danas radi ono što može.
Nije aktualni direktor Elektroprivrede BiH kriv što je na svjetskim berzama cijena električne energije drastično pala. Nije Sanel Buljubašić kriv što Elektropriveda BiH posluje s gubicima. Jer to je u ovakvim okolnostima bilo neminovno.
U novembru prošle godine smo objavili tekst pod naslovom – “Žuljevićev i Konakovićev populizam stiže na naplatu”. Pet mjeseci kasnije je stigao na naplatu.
Podsjetimo na ključne navode iz tog članka.
Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.
“Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.
Tako je, zahvaljujući Konakoviću i Žuljeviću, cijena električne energije u BiH tokom 2022. godine iznosila 72 eura za privredne subjekte. I ništa tu ne bi bilo sporno da najveći potrošači električne energije, ArcelorMital Zenica i cementare u Lukavcu i Kaknju, nisu dobijali struju dva puta jeftiniju od berzanske, dok su svoje proizvode na berzi prodavali znatno skuplje. Zato u izvještaju za 2021. i 2022. godinu ArcelorMital prikazao dobit u iznosu od oko 240 miliona maraka. Istovremeno, to je smanjilo prihode Elektroprivrede BiH koja se uspjela pokriti prodajom viškova električne energije. Naime, balansna cijena, ona koja se prodaje na dnevnoj osnovi, dosezala je čak i 1000 eura po megavatu. No, kada je ove godine došlo do pada cijene električne energije na berzi, prihodi od prodaje viškova su se znatno počeli smanjivati. Evo šta je Istraga.ba objavila 30.12.2021. godine.
“Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.
No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, smanjili su proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra 2023. godine nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.
Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.
Cijena uglja, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH 2022. godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja od Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.
Potvrda naše analize stigla je u martu ove godine objavom informacije da je izvoz struje iz BiH za prva dva mjeseca ove godine iznosio je 128,3 miliona KM, što je pad za skoro 52 posto u odnosu na isti period prošle godine, kada je taj izvoz bio 266,6 miliona maraka
Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom SDP-ovih vedeta, poput Anera Žuljevića, Vojina Mijatovića, Damira Mašića … kojima su FB statusi i fotografije na Instagramu vrhunac političkog djelovanja. Samo su jedno zaboravili – kad se zapali ugalj, onda je požar teško ugasiti.
Smail Šikalo, član narko kartel Tito i Dino, uhapšen je u ponedjeljak u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. Šikala su uhapsili pripadnici SIPA-e u njegovoj porodičnoj kući.
“Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su (20.12.2021. godine) na području Sarajeva lišili slobode jednu osobu po međunarodnoj Interpolovoj potjernici. Međunarodnu potjernicu raspisao je NCB Interpol Lima, Peru, zbog postojanja osnova sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo nezakonita trgovina drogom. Na osnovu operativnih saznanja policijski službenici SIPA-e locirali su navedenu osobu na području Sarajeva, nakon čega je lišena slobode i privedena u prostorije SIPA-e radi kriminalističke obrade.Nakon okončanja navedenih aktivnosti navedena osoba bit će predata Sudu Bosne i Hercegovine na dalje postupanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz SIPA-e.
Smaila Šikala je Istraga locirala početkom septembra i tada smo objavili da se ovaj bjegunac od peruanskog pravosuđa nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje je pobjegao nakon što je pušten iz pritvora u Peruu. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.
Objavili smo na Istraga.ba da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.
Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.
Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske. Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.
kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH
Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.
shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela
Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.
Ono na šta računa i na šta se kao pouzdanog saveznika vazda oslanja svaka vlast jeste faktor kratkog pamćenja građana i javnosti. I u toj podlosti počesto je u pravu, najčešće imaju uspjeha stari političari kada se predstavljaju i legitimiraju u novom pakovanju. Ostavljajući poput zmije svoj kompriomitrajući, ljigavi svlak, predstavljaju se kao neko novi, svježiji, čestitiji, neiskvareniji.
Strategija zaborava
No, ponekad se preračunaju, podcijene javnost ili precijene sopstvenu vještinu pretvaranja i tehnike proizvođenja zaborava. Neoprezno previde da postoje događaji koji su toliko „nezaboravni“ da se ne mogu olako, ponekad i nikako odgurnuti u stranu, što se ono kaže, u ropotarnicu povijesti. Događaji čije su su posljedice po pojedinca i urezale se u kolektivnu društvenu traumu.
Takav jedan brutalan događaj od prije sedam godina za kojeg su njegovi akteri vjerovali da je zaboravljen i potisnut, ovih je dana ponovo izronio u svom još odvratnijem sadržaju i iritantnijoj formi.
Nastavnik-pedofil iz osnovne škole u naselju Grbavica koji je nakon prijave jedne zlostavljane učenice u dugačkom sudskom procesu pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora, ponovo se ovih dana vratio na svoje radno mjesto, odnosno na mjesto svog zločina, u istu školu, među neke nove djevojčice i dječake. Prethodno je novcem poništio, posušio svoju zatvorsku kaznu i iz cijelog skandala izašao kao zakonski čist, uzoran i moralan čovjek.
U prvim komentarima za medije koji su ukazali na taj skandal uprava škole nije u tome vidjela ništa spornog. Tvrdili su da nisu pojma imali da je njihov novi-stari nastavnik imao ikakvog posla sa sudom i zakonom. A ukoliko i jeste, objasnili su, njegov povratak među djecu ne iskače iz zakonski normiranog okvira. Nadležna kantonalna ministricaNaida Hota-Muminović u prvom javnom očitovanju nije se udostojila da medijima i uznemirenoj javnosti ponudi bilo kakvo prihvatljivo objašnjenje, niti odgovor koji nije uvredljivo licemjeran. Možda bi ovaj užasni skandal vlast uspjela zataškati ili relativizirati, samo da se preko društvenih mreža nije oglasila zlostavljana djevojčica, danas već punoljetna djevojka, žrtva presuđenog pedofila. Ona je u potresnoj ispovijesti na društvenim mrežama podsjetila javnost na do sada nepoznati pakao kroz kojeg je prošla i hrabrost da o njemu odvažnim rizikom obavijesti tužilaštvo, da svjedoči i godinama čeka pravnu satisfakciju.
Zaboli ga punac
A onda se odgovorni više nisu mogli braniti šutnjom, morali su nekako reagirati. Pokazalo se da u cijelom ovom skandalu postoji jasna politička dimenzija, prepoznatljiva nit o kojoj je javnost i ranije ponešto znala. Nastavnik pedofil je, naime, zet Kemala Ademovića, jednog od čelnih, najutjecajnijih ljudi Naroda i pravde, vladajuće stranke u Kantonu Sarajevo, a uskoro i na svim drugim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Ta je stranka postavila ministricu obrazovanja Naidu Hota-Muminovića preko koje kontrolira obrazovni sistem u Sarajevu. Kada je nedavno jedan bivši političar, Stjepan Kljuić, neukusno prozvao ministricu Hota-Muminović, sva se javnost digla da je zaštiti od uvreda. Ona, međutim, uprkos sudskoj presudi koja je izrečena nastavniku, osobi, dakle, iz njene neposredne nadležnosti, nije našla ni političke korektnosti niti ljudske, ili preciznije-ženske solidarnosti da snažno stane uz zlostavljanu učenicu. Umjesto toga u sramotnom saopćenju kojeg je sročilo nekoliko sati nakon očitovanja zlostavljane učenice je trabunjala o lošim zakonskim rješenjima, registru pedofila, nezainteresirano obećala „poduzimanje mjera i koraka“.
Kao lojalna stranačka vojnikinja čuvala je ministrica obraz svog stranačkog kolege. Kemal Ademović, bivši šef bošnjačke tajne policije u čije se vrijeme desilo niz nerazrješenih zločina, pokazao se do sada kao vrlo vješt i uspješan u zataškavanju skandala sa kojim ga se povezivalo. Nesuđeni ubica Edin Garaplija, bivši pripadnik AID-a, na sudu je svjedočio da je naredbe za kidnapiranje i likvidaciju Nedžada Herende, šefa terorističke jedinice „Ševe“ dobijao od svog pretpostavljenog Kemala Ademovića. Bivši direktor AID-a obuhvaćen je istragom oko mučke likvidacije svog zamjenika Nedžada Ugljena u ljeto 1996. godine. Kolika je bila Ademovićeva moć tih godina govori izjava koju je nešto kasnije policiji i tužiteljstvima dao Hasan Muratović, tadašnji predsjednik Vlade BiH. Nakon što se zainteresirao za istragu o ubistvu Ugljena, pisao je Muratović, posjetio ga je Kemal Ademović (zajedno sa još jednim utjecajnim SDA-ovcem generalom Fikretom Prevljakom) i poručio mu da se previše ne petlja i ne raspituje. Muratović je nakon toga, ispravno prepoznajući prijeteći karakter te posjete, tražio od Alije Izetbegovića da ga izmjesti iz zemlje i pošalje u ambasadu u Hrvatsku. Prije nekoliko godina iz Tužiteljstva BiH su stizale povjerljive informacije da je rasvjetljavanje atentata na Nedžada Ugljena pri kraju, međutim od tada se ništa nije pomjerilo, niti su podignute optužnice protiv odgovornih za taj zločin. Navodno su, tvrdi se, počinitelje i nalogodavace tog zločina zaštitile i prigrlile službe jedne moćne zapadne zemlje prepoznavajući u njima zahvalne buduće partnere.
Priznao samo sud partije
No, ovoga puta zataškavanje i oslanjanja na faktor vremena/ zaborava Kemalu Ademoviću nije uspjelo. Morao se žrtvovati zet da bi se zadržala kontrola stranke Naroda i pravde nad cjelokupnim sistemom obrazovanja u Kantonu Sarajevo, od Univerziteta i njegovog rektora Rifata Škrijelja pa do posljednjeg diplomiranog fiskulturnog nastavnika kojima su premrežili škole, fakultete, ministarstva. Morao je preko stranačkog saopćenja osuditi vraćanje presuđenog pedofila na posao u školi i usput otkriti da mu ovaj već pola godine nije zet.
Ovakav neočekivan obrat na vjetrometini je ostavio predsjednika sidikata u sarajevskim osnovnim školama Saudina Sivru, jednu rijetko rigidnu, anahronu i štetočinsku u pojavu, koji je k'o razjareni sivonja izletio pred rudo i stao u zaštitu nastavnika pedofila za kojeg je rekao da ga poznaje kao časnog i uglednog nastavnika. Potom se posuo pepelom objasnivši da nije imao sve neophodne informacije, niti sudsku presudu protiv dojučerašnjeg štićenika-pedofila.
Na kraju je, jučer poslijepodne, osramoćeni i presuđeni nastavnik podnio ostavku. Nije se to desilo zato što je zakonski, moralno i ljudski neodrživ njegov boravak među učenicima, nego zato što ga je jedna poltička stranka, spašavajući sebe i svog čelnika odlučila pustiti niz vodu. Čitav ovaj skandal je strašan i uznemirujući. Možda je najgore od svega saznanje da je cijeli sistem podešen tako da postoji milion pravnih i proceduralnih okolnositi i pogodnosti koji idu na ruku počiniteljima zločina, a skoro nijedna koja bi štitila dostojanstvo žrtve. Pedofile i kriminalce, pod pritiskom javnosti, medija i roditelja na kraju je smijenila ista ona politika koja ih je tu i postavila i nekoliko godina štitila. Kada je sin Kemala Ademovića prije godinu-dvije postavljen na visoku funkciju u Gradskoj Upravi Sarajeva, lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je kazao da je to logičan izbor jer je mladić genetski predodređen za velike poslove. Sve do jučer zlatni prah genetske predodređenosti i nedodirljivost štitio je i zeta-pedofila…
Nisam znao, ali čitajući kolumnu Selvedina Avdića sam saznao da je objava skrinšotova koji dokazuju kako je Franjo Šarčević glasačima Željka Komšića “jebavao majke”, “lukavo tempirana”, te da je “iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke” na profesora matematike. Nisam znao, ali me, eto, bivši urednik sa Žurnala i vječni prezimenjak Selvedin, nauči da je za neke psovke, ako se, kao Franjo, zalažete za “laičko društvo i sekularnu državu”, bitan kontekst, dok je, recimo, za uzvratne psovke Franji, kontekst potpuno nebitan.
Jer kad Franjo psuje majke glasačima Željka Komšića, a ima ih najmanje 220 hiljada, nije isto kao kada, recimo, glasači Željka Komšića psuju majku Franji.
Franjo Šarčević je, ako ćemo pravo gledati, u ovom trenutku “režimski matematičar”. Podržala ga je, javno, Naša stranka, vladajuća politička partija na nivou Općine Centar, Kantona Sarajevo, Federacije BiH i, na koncu, države BiH. Dakle, vlast je uz Franju. I to je, sasvim ok.
A ako je vlast uz Franju Šarčevića, ko to, onda, ugrožava “režimskog matematičara”? Botovi. I to oni botovi koji se služe istim rječnikom kao profesor Šarčević kada, recimo, piše da je profesor Vahidin Preljević “nacionalistička hulja”, da je Emir Suljagić “medicinski slučaj”, da glasačima Željka Komšića “jebe majku” i kada ismijava gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njenog djevojačkog prezimena Londrc.
Nisam primijetio da su Emir Imamović Pirke, koji toliko voli Bosnu da je emigrirao u Hrvatsku, i Selvedin Avdić, koji se nepotrebno stidi svoje ratne prošlosti u Armije RBiH, i dvadesetak članova PEN Centra BiH koji su stali u odbranu Franje Šarčevića od “botovskog napada”, stali u zaštitu, recimo, Benjamine Karić kada su je “sekularni” botovi s lijeve strane vrijeđali zbog dijeljenja baklave. Koja je razlika između botovskog napada na Karićevu ili Šarčevića? Zašto Franjo zaslužuje podršku, a Benjamina ne? Zašto je seksističko iživljavanje nad Dušankom Majkić “društveno prihvatljivo” za “pisce i kolumniste” Pirketa i Sefketa, dok se svi njihovi istomišljenici odmah postrojavaju kada, naprimjer, treba braniti likove i djela Sabine Ćudić ili Mie K. Abazović.
Kada sljedbenici ideologije Franje Šarčevića poručuju da će Sebija Izetbegović završiti kao Elena Čaušesku, tada nema ni Sefketa niti Pirketa, koji je nestao kao da je “ubiven”. Jer to nije “odvratna prijetnja”. Tada niko ne potpisuje peticije. Jer nije isto psovati majke Franji i pozivati na smrt Sebije.
U Sarajevu se godinama, evo, mogu problematizirati i živa i mrtva djeca. Broj mrtve je, sjetit ćemo se, problematizirao psiholog i kurir Srđan Puhalo. Oblačenje žive je problematizirao Franjo Šarčević.
Ako je to sloboda izražavanja, ok. Ali onda je i sloboda izražavanja kada ljudi koje su povrijeđeni tim prebrojavanjem mrtve djece i problematiziranjem oblačenja žive djece psuju majke Puhalu i Šarčevićem. Sve dok ne ugrožavaju njihove živote.
Ne možete davati pravo Puhalu i Šarčeviću da psuju kome žele i preispituju što god žele, a istovremeno oduzimati pravo onima koji žele da psuju Puhalu i Šarčeviću. I njihovim istomišljenicima.
Kada sam ga sredinom ove sedmice pozvao da dođe u moju TV emisiju i obrazloži svoje stavove, Franjo Šarčević se zahvalio, kazavši da cijeni poziv, ali da ne može gostovati. Par sati kasnije će se na Facebooku pohvaliti kako mi je “lagao” i kako ne cijeni moj poziv.
Ok. Ugledni profesor javno priznaje da laže. Logično je zapitati se koliko puta nije priznao da je lagao. A laž i dosljednost ne idu zajedno.
Da nema ništa sporno u njegovim stavovima, Franjo Šarčević bi došao u emisiju i, uz sva logična pitanja, ubijedio i mene i onih 200 hiljada gledalaca da je u pravu. Argumentima. Ali zna i on da nije u pravu. I zato se boji suočavanja sa vlastitim nelogičnostima.
Jer život nisu brojke, osim u trenucima kada brojimo godine. Život nisu računske operacije, osim u trenucima kada nekom oduzimaju život. Franjo Šarčević možda zna matematiku. Ali sigurno ne zna politiku. I ne zna ništa o izbornom zakonodavstvu. I ne zna ništa o količnicima koji određuju delegate u domovima naroda. Njegova matematika, prema kojoj je prosta većina – 50 posto plus jedan glas ne vrijedi u Bosni. Ovdje mnogo manje vrijedi bošnjački glas od hrvatskog glasa. I samo ovdje 50 posto plus jedan glas ne znači da vladate. Ovdje to znači da vladaju vama. Uz pomoć glasova ponekog sefketa, pirketa, kazaza i ostatka društva nečega. Da se razumijemo, njihovo je pravo da budu šta god žele. Ali to ne znači da samo oni imaju pravo “na istinu” i “moralisanje”. Zato, za kraj – POZDRAV DOMOVINI! Jer pod tim je pozdravom, i pod zastavom ljiljankom, opstala sloboda.
U tekstu “Bosanskom nacijom” protiv ZAVNOBiH-a”, Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.
Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je “narodi BiH”; (3) navedena su imena naroda u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvati; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: “i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, koji žive u BiH.
Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građanapripadnikadrugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na Referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliki ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH.
Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih naroda, etnokulturnih zajednica, koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.
Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etniko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda.
Ivo Komšić, s jedne strane, ktitikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na Referendumu, a, s druge strane, sam priznaje tu činjenicu. “Na Referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu”, piše Komšić.
Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu Referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti je sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građanima BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima.
Evropski sud za ljudska prava donio je dvije grupe presuda građanima BiH: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH(2023.).
Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava Jevrejskog i Romskog naroda. Presuda jasno kaže da Finci i Sejdić imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici Jevrejskog i Romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani, (Bošnjaci), Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. Uskraćivanje njihovog prava da budu kandidati za Predsjedništvo zbog toga što nisu pripadnici jedne od tri tzv. konstitutivne etničke grupe je njihova građanska diskriminacija kojom im se oduzima univerzalno građansko pravo da biraju i budu birani.
U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH.
U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.
Pod sdaržaj građanskog refenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje.
HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za Referendum građana BiH, glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?” Ivo Komšić danas interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom Referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.
BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako tvrdi Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. BiH je postala članica UN-a po univerzalnim standardima. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, “etnokulturne narodne zajednice”, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH: Muslimane (Bošnjake), Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, Bosanska nacija-država.
Ivo Komšić ne razumije razliku između naroda i nacije, države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne razumije razliku između Bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica u BiH: Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata.
Vrhunac insinuacija u Komšićevom tekstu “S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a” je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da “sBosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime”. Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Komšić vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bezpogovorno prodaje.
Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv-ih nacija BiH-e o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga što on nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što želi takvu zamjenu. Njemu veoma odgovara zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac. Ono što on želi pripisuje meni, jer se tako prologira važenje i upotreba svetog nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za sprpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva se širi i nastlja. Ja sam apsolutno protiv takve ideje. Po mom viđenju, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac je nemoguća i vrlo opasna, kako za Bošnjake tako i za Bosanace, stoga taj Komšićev “prigovor” odbacujem kao zluradu insinuaciju.
Koliko je besmislena insinuacija Ive Komšića da je pojam Bosanska nacija samo “drugo ime” za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.
Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo “nacionalno ime” Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.
Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.
U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)
U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH zivi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njohovoj zajedničkoj, obuhvatnoj Bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.
Dakle, za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić. Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.
Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskihnaroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istostiljudi i na njoj utemeljenoj njihovoj građanskoj društveno-političkoj jednakosti. U konkretnom slučaju, u BiH, na prirodnoj istosti i njihovoj građanskoj pravno-političkoj jednakosti, ne samo Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, već i bosanskih Jevreja, bosanskih Roma i drugih etnokulturnih zajednica, bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.
Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog, i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, “protiv ZAVNOBiH-a”. Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove kako pozitivne tako i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.
Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznanje državnog identitet BiH; (2) niki oblik priznanja političkog identiteta muslimana (Bošnjaka); (3) priznanje da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH.
U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.
Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).
Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi do te mjere da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjacima se negira bilo kakav politički identitet; oni su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja posebne države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije i bilo kakvog Bosanstva, osporavaju mogućnost trajnog i stabilnog postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretciporicanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) (Sporazum Cvetković-Maček) negira bilo kakav historijski oblik državnog postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.
Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostatci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama: (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identitetaBosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; (3) u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanski, niti u imenu Bosanskih Srba, niti u imenu Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (4) omogućen je, a u neku ruku i legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) konstruiran jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno konstruiran jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi.
Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.
U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.
Imajući u vidu kako negativne tako i pozitivne strane ZAVNOBiH-a primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je pozitivan historijski događaj koji je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH.
Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu državnu zajednicu, SFRJ, nadređenu BiH, sličan onima kakve je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković- Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije i države BiH.
BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država internacionalnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) po standardima koji imaju opću primjenu. Tada je internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju po općevažećim standardima. Komunističko etno-kulturno trojstvo, koje Ivo Komšić naziva nacijama i pridaje mu status svetog trojstvo u BiH, dobilo je isključivo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Dokaz tome je da ni u jednoj internacionalnoj organizaciji, od onih regionalnih, preko evropskih do svjetskih, ne postoje tri stolice za “njene tri nacije” u BiH, već da postoji samo jedno jedna stolica za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju. Nije slučajno ime Generalna skupština Ujedinjenih nacija.
Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.
Dno dna “naučne” i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) “nazvanim ‘krijeposna muslimanska država” objašnjena u tuzlanskom listu “Zmaj od Bosne” (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) “zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine” “treće republike” “u paketu Unija tri republike” BiH.
Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam da Bosanska nacija nema, ama baš nikakve veze niti s navedenim oblicima muslimanske države, koje spominje Ivo Košić i zlonamjerno dovodi ih u vezu s Bosanskom nacijom, niti bilo s kojim drugim ratnim političkim projektom tzv-e muslimanske države kao tzv-im trećim entitetom, ako je uopće postojao. Bosanska nacija je s njima apsolutno nespojiva i njima totalno suprotna.
Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) građane jedne etnokulturne zajednice: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već građane svih njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu, Bosanska nacija obuhvata, ne samo građane spomenutih, već i građane svih ostalih etnokulturnih zajednica u BiH u svemu: društveno, politički, pravno; (2) ne podrazumijeva i ne odnosi se neki etnički ograničen teritorij države BiH. Bosanska nacija podrazumijeva cijelu teritoriju u međunarodno priznatim granicama BiH. Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e. Bosanska nacija je politički koncept koji ne samo da je put trajnog mira i suživota. On ljude spaja i povezuje, a ne razdvaja i međusobno ih ne sukobljava.
Na kraju, Ivo komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu “Bosanskom nacijom’ protiv ZAVNOBiH-a” (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao “etničko-kulturnu narodnu zajednicu“. Na ovoj prevaziđenoj teorije nacija, na manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., koji imaju za cilj zaštitu hrvatskog etnocentrizam u BiH naša dalja javna rasprava postaje bezpredmetna.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
