Analize

Od Memoranduma do Deklaracije: Vučić na Slobinom putu!

Puno toga je rečeno o nedavnom Svesrpskom saboru u Beogradu. Analogije sa dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji pred njen raspad su neminovne. Milošević je po svaku cijenu htio da zaštiti navodno ugrožene Srbe ma gdje živjeli. Sada to isto radi i Vučić. Bivši haški optuženik je organizirao tzv “događanja naroda” vodajući plaćene i ucjenjene mitingaše od Kosova Polja, preko Knina, pa sve do Ljubljane.

Za sada ih Vučić još nigdje ne vodi, već ih po potrebi dovodi u Beograd.

Ali, kao što rekosmo, ZA SADA. I tada i sada cilj je isti: ohrabriti i homogenizirati svoje i uplašiti i demoralizirati one druge.Milošević je tada imao svoje Martiće, Babiće, Karadžiće, Bulatoviće, a aktuelni srbijanski predsjednik kao svoje instrumente unutrašnje destabilizacije susjednih država koristi Dodika, Mandića, Kneževića i druge dajkoviće i stanivukoviće.

Kako bez djevera svadba ne biva, tu je, u oba slućaja, SPC koja daje moralnu, duhovnu, ideološku i objediniteljsku platformu za čitav velikodržavni projekat. Naravno, neizostavni dio cjelokupnog plana je medijska priprema i indoktrinacija već sluđenog i prepariranog puka.

Milošević je u tom pogledu bio malo dijete u odnosu na Vučića. Doduše, tehnološki napredak mu je omogućio da koristi više sredstava komunikacije nego što se to moglo prije više od 30 godina.

U trenucima kada je zvanična politika Beograda pripremala svoj ratni pohod na bivše jugoslovenske repulike, na međunarodnom planu se rušio Berlinski zid, a samim tim i bipolarni poredak koji smo to tada poznavali.

Sada, također, prisustvujemo promjeni međunarodne paradigme, sa jačanjem Kine i Rusije i slabljenjem SAD i EU, sa porastom autoritarizma i krizom liberalne demokratije, sa čestim ekonomskim i finansijskim krizama i vrlo rijetkim, novim političkim idejama i konceptima. Ako tome dodamo rat u Ukrajini i genocid koji se sprovodi nad Palestincima, onda je slika globalnog svijeta, pa i međunarodnog poretka više nego sumorna.  Ruku na srce, u tom vaktu imali ste zvučna politička imena na čelu mnogih država, od Helmuta Kola, preko Mejdžora i Miterana do Klintona.

Danas imate dva starca koja se takmiče na američkim predsjedničkim izborima, blijedunjave i politički oslabljene Šolca i Makrona, a mislim da 95% građana u BiH i regiji i ne znaju ko je premijer Velike Britanije. Dakle, kada sve poslažete, jasno je da su prilike, u mnogo čemu gore nego što su bile devedesetih godina.

Srazmjerno tome i rastu opasnosti za reprizu tog scenarija, naravno, u nesto drugačijem i reduciranijem obliku.

Međutim, jedna meta je ostala ista. To je Bosna i Hercegovina.

I Milošević je najviše svojih vojnih snaga skincetrirao upravo u Bosni, kao što je sve svoje političke i druge resurse Vučić trenutno uperio prema nama. Miloševiću je dio Bosne bio potreban kao teritorijalna kompezacija za evidentni vojni poraz u Hrvatskoj, baš kao što je i Vučiću potrebna Rs kao kompezacija za izgubljeno Kosovo.

Svesrpski sabor je samo potvrdio da Rs, a ne Kosovo, postaju pitanje svih pitanja za zvanični Beograd. Jedino šta je opasnije od usvojene Deklaracije na spomenutom saboru je njeno minimiziranje i krivo čitanje. Ili pak, svođenje cijelog performansa na jeftinu nacionalističku predstavu, folklorni performans ili Vučićevu potrebu za dodatnom ličnom propagandom.

To su samo sporedni i nus-efekti, jednog jako opasnog scenarija u najavi. Pažljivo čitanje Deklaracije, između redova, jasno pokazuje da Srbija želi biti mala Rusija na Balkanu od koje zavise i mir i stabilnost u regiji.

Ili će biti onako kako Srbija hoće ili će Balkan biti zona permanentne nestabilnosti i potencijalnih sukoba.

Drugo, Vučićeva Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema susjedima,prije svih prema Bosni, dok će se Crna Gora uglavnom baviti sama sobom zbog unutrašnjih podjela podstaknutih iz Beograda, a Kosovo će tražiti svoje mjesto pod suncem zbog neriješenog statusa i nemogućnosti dogovora sa Srbijom. I tako dobijamo ono što smo kroz historiju imali, jedan neuralgični i potencijalno opasni region. Baš onakav kakav odgovara Vučićevoj Srbiji, da bi mogla izigravati regionalnog policajca. I da Srbija u očima svijeta izgleda bolje i stabilnije od njenih komšija.

Njena elita, a i veći dio javnosti, ne žele vidjeti  zemlju u EU, ali zato neće ni drugima dozvoliti, izazivajući stalne tenzije i podjele, da postanu punopravni članovi tog saveza.

Treće, Deklaracija je svim nevjernim Tomama, po ko zna koji put, dokazala da je Vučić izašao iz Radikala, ali radikal iz njega nikad!

Ne trebamo se više zavaravati, već prihvatiti kao činjenicu da Šešelj nije na vlasti u Srbiji, ali jeste njegova ideologija srpskog nacionalizma. Koju sprovodi njegov učenik koji obnaša i funkciju predsjednika Srbije. Ni manje ni više.

A sada mu je i to malo, pa je po uzoru na svog političkog oca krenuo da svoj uticaj širi i van granica Srbije.

Za to je potrebno nekoliko preduslova.

Da Rusija pobjedi u Ukrajini, Tramp u Americi i sada Le Pen u Francuskoj. Što gore u Evropi to bolje po Vučića. I njegov plan u 49 tačaka poredanih u Deklaraciji.

Milošević je imao Memorandum koji je bio platforma za stvaranje Velike Srbije, Vučić ima Deklaraciju kao novo Načertanije za stvaranje “srpskog sveta”.

(politicki.ba)

Duška Jurišić, Adis Deljković, Jasenka Isović-Tica, Fadil Mandal, Amer Tikveša, Mirela Bubalo …: Kako su “nezavisni” novinari i “analitičari” popunili savjetnička i ambasadorska mjesta u “režimu” sarajevske Trojke

Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.

Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.

Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.

Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.

Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke

Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.

Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić

Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.

Mirela Bubalo

Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.

Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva

I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.

Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.

Seid Masnica I Jasna Duraković

“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.

Amer Tikveša

Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.

Ervin Mušinović sa ministrom Isakom

Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.

Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.

Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“.  Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.

Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi  Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.),  a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju  Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.

Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.

Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo  na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi:  (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija  katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.

Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.

Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova  nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.

Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma.  Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma.  Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.

Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji  tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”,  zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičan Komšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.

Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.

Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.

Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.

Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Rudnici u Federaciji ispunili samo 63 posto plana: Bez povećanja cijene struje za stanovništvo elektroenergetskom sektoru u BiH prijeti kolaps

Umjesto planiranih 1,9 miliona tona uglja, rudnici koncerna Elektroprivreda BiH za prvih su pet mjeseci ove godine iskopali 1,2 miliona tona. Što u procentima znači da su rudari sedam rudnika Koncerna realizirali svega 63 posto plana. Na tabeli su precizniji podaci o proizvodnji uglja u Federaciji.

Upravo zbog drastičnog pada proizvodnje u rudnicima, Elektroprivreda BiH je primorana nabavljati ugalj na slobodnom tržištu. Taj ugalj je znatno skuplji, što znači da se time povećava i proizvodna cijena električne energije. Istovremeno, cijena električne energije na svjetskim berzama je sve manja, pa prihodi Elektroprivrede BiH od izvora drastično padaju. Prema zvaničnim podacima, izvoz električne energije iz Bosne i Hercegovine u prva tri mjeseca ove godine bio je 171,8 miliona KM, što je za 53,3 posto manje nego u istom periodu prošle godine.

Da bismo pojasnili situaciju u elektroenergetskom sektoru, u nastavku ćemo se pozabaviti proizvodnim i prodajnim cijenama električne energije u BiH i u inostranstvu.

Proizvodna cijena električne energije u Elektroprivredi BiH je oko 62 eura po megavat satu (MWH). Elektroprivreda BiH preko 70 posto proizvedene energije prodaje stanovništvu. Trenutna cijena električne energije za stanovništvo je do 35 eura. To znači da Elektroprivreda BiH najmanje 70 posto proizvedene energije prodaje po cijeni koja je za 30 eura manja od proizvodne cijene. Pojednostavljeno, Elektroprivreda BiH proizvede jedan megavat sat za 65 eura, a proda ga stanovništvu za 30 eura. Upravo niska cijena električne energije koju plaća stanovništvo u Federaciji BiH proizvodi ogromne gubitke Elektroprivrede BiH pa je, stoga, povećanje cijene struje svim korisnicima neminovno.

Dok je cijena električne energije na svjetskim berzama bila visoka, Elektroprivreda BiH je mogla prodajom viškova (preostalih 30 posto proizvedene energije) po tržišnim cijenama pokriti gubitke koje prouzrokuje niska cijena struje za stanovništvo. Evo, konkretnih pokazatelja.

Na fotografiji iznad je dnevna cijena električne energije na mađarskoj berzi Hupx za 23. avgust 2022. godine. Na momente je tog dana berzanska cijena električne energije (dnevna prodaja) bila skoro 800 eura po megavat satu. Elektroprivreda BiH je tada proizvodila struju po 65 eura, a mogla je, na momente da je prodaje po dvanaest puta većoj cijeni. Upravo to je i bio uzrok pozitivnog poslovanja Elektroprivrede BiH. Dobit EP BiH za 2022. bi bila i veća da, recimo, Parlament Federacije BiH, na prijedlog Anera Žuljevića i Elmedina Konakovića, nije usvojio izmjene Zakona o električnoj energiji kojim su ograničene cijene električne energije za privredne subjekte u FBiH. Tako je, recimo, Arcelor Mital željezo prodavao po berzanskim cijenama (maksimalne cijene), a struju je dobivao minimalno pet puta jeftinije od berzanske cijene. Na taj način se dobit Elektroprivrede BiH prelila na račune indijskih milijardera iz porodice Mital.

Danas je, pak, situacija na berzi drugačija.

Ovo je cijena električne energije na berzi Hupx za 14. juni 2024. godine. Kako se može vidjeti, maksimalna cijena jednog megavat sata je 140 eura. što je skoro šest puta manje nego u istom periodu 2022. godine.

Pad cijene električne energije na svjetskim berzama smanjilo je prihode Elektroprivrede BiH na osnovu izvoza. Istovremeno, cijena za stanovništvo je ostala ista. Upravo zog toga ugroženo je poslovanje Elektroprivrede BiH. Stoga je povećanje cijene struje za stanovništvo neminovno. I to ne samo za 12 posto. U protivnom, elektroenergetskom sektoru BiH prijeti kolaps.

On preuzima odgovornost: Nije kriv Ramo Isak već Elmedin Konaković

To što mašete glavom je vaš stav, obratio se ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković novinarki Patrije koja je u nevjerici okretala glavu lijevo-desno dok je slušala svojevrsni omaž šefa NIP-a o Rami Isaku, tadašnjem kandidatu za ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH. U pitanju koje je bilo upućeno Konakoviću druga novinarka je pobrojala sva (ne)djela Rame Isaka, da je činio nasilje, da je presuđen i izbačen iz policije.

Bilo je to jutro 28. aprila kada je bilo jasno da će zahvaljujući Schmidtovoj intervenciji nametnuta Vlada FBiH koju će voditi Nermin Nikšić imati dovoljnu većinu.

Preko noći je Ramo Isak zamijenio ranijeg kandidata NES-a Anela Kljaku koji je u posljednjem momentu sa Strankom za BiH odbio učešće u ovoj Vladi.

Tako je Ramo zahvaljujući jednoj (ali vrijednoj) ruci svog sina Arnela Isaka postao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH.

Danas više nego ikad odzvanjaju riječi Konakovića koji je tada samouvjereno tvrdio kako stoji iza svakog kadra koji predloži Narod i Pravda, pa tako i Rame Isaka.

“Ramo Isak može iznijeti dio posla uz sve mane koje mu se prigovaraju, slažem se da one nisu bezazlene i da ih ne treba zanemarivati. Odgovornost za kadrove preuzimamo mi, ako sutra Ramo Isak bude kriv ili uradio loše posao, odgovorni smo mi. Ja preuzimam odgovornost za imenovanje Rame Isaka i dajem prostor da vidimo može li čovjek raditi ovaj posao. Svaku mrlju, svaki tender, svaki skandal koji napravi ja ću stati pred vas i reći tad šta imam”, kazao je Konaković.

Prolazili su mjeseci, a Ramo je svojim potezima izazivao reakcije. Različita je lepeza tih reakcija od podsmijeha, do pune podrške šefa NIP-a i “građana koji u redovima čekaju da se slikaju sa ministrom za Instagram.

Nije sporno da je Isak najvidljiviji ministar u Vladi FBiH. Aktivni je korisnik društvenih mreža i neumorno objavljuje sve svoje aktivnosti i putovanja. Zahvaljujući helikopteru koji mu je redovno prijevozno sredstvo stiže sa kraja na kraj Federacije BiH, ali i Rs-a. Tako primjerice u podne reže tortu s Nikšićem slaveći godišnjicu nametnute vlasti, a popodne obilazi nanu Fatu u Konjević Polju. Ali šta od toga imaju građani Federacije BiH?

Obračunavao se Ramo sa internet ratnicima, prijetio im hapšenjima u roku od nekoliko sati, najavljivao Dodikov kraj, a najmanje se bavio svojim poslom. Isak je zadržao iste saradnike koje je imao i bivši ministar Aljoša Čampara. Poručio je i kako je za nekoliko mjeseci uradio više posla nego oni prije njega 20 godina. A od toga trećina je mandat Čampare.

I dok smo procesuirali činjenicu da je Ramo Isak prvi čovjek sigurnosnog sistema Federacije BiH, njegov drugi sin postavljen je za direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici. Ramo se izuzeo prilikom glasanja na Vladi FBiH, ali niko drugi nije ni pomislio osporiti ovo imenovanje.

O tome da Ramo Isak u medijskim nastupima ne zna precizirati kako mu se zove fakultet na kojem je doktorirao već govori o imenu univerziteta, ili o tome kako uporedo čita dokument u emisiji Istraga sedmice i prati upute s mobilnog telefona ne treba trošiti riječi. Jer ako slika kaže više od 1000 riječi, onda video govori puno više.

Tolerisalo se Isaku mnogo toga, ali izjave oko operativne akcije ‘Black tie 2’ u kojoj su uhapšeni direktor FUP-a Vahidin Munjić, komandant Specijalne policijske jedinice Mustafa Selmanović i još trojica policijskih službenika (Adin Ćatić, Emir Druškić i Senad Kadić) za koje je u ponoć u ponedjeljak 22. aprila pred Parlamentom Federacije BiH tvrdio da niko nije uhapšen, a na koncu i svečani doček osumnjičenih pred zgradom FUP-a jer im sada nije određen pritvor bila je kap koja je prelila čašu.

No, ne treba zaboraviti da je Konaković istog dana dok je trajala akcija hapšenja i pretresa govorio o “pakovanju” degradio rad Tužilaštva BiH i postupajućeg tužioca. Umjesto da kao legalista podrži akciju i pozove na što efikasniju istragu, Konaković se u ovoj priči pronašao lično pogođen te se postavio kao vrhovni sudija.

Nakon svečanog dočeka pred zgradom FUP-a, ali i press konferencije koju je Konaković održao u zgradi Ministarstva vanjskih poslova govoreći isključivo o ovom slučaju, u petak je uslijedila reakcija Ambasade SAD koja je glavni protagonista ove vlasti.

Bez obzira što Konakovića nisu imenovali, ni oni nisu zaboravili poruku šefa NIP-a da stoji iza Rame Isaka te bi i Konaković trebao više puta analizirati poruku američke administracije čije su dvije agencije FBI i DEA dostavile određene podatke bh. institucijama i dale podršku u ovoj operativnoj akciji.

“U suprotnosti je s opredjeljenjem za vladavinu prava da Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH policijskim službenicima, koji su pod istragom zbog zloupotrebe položaja, dozvoli da se vrate na posao.

Javni funkcioneri protiv kojih se vodi istraga zbog zloupotrebe položaja treba da budu suspendovani do okončanja istrage”, poručili su iz Ambasade SAD u BiH.

(NAP)

Šta uistinu znači “otvaranje pregovora”: Jedan od hiljadu koraka koji čekaju BiH na putu ka EU!

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

IZBORNI ZAKON

“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne  intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

  • Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
  • Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

  1. Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
  2. Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
  3. Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
  4. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  5. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  6. Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
  7. Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

USTAVNI SUD BIH

“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

Srebrenica između East Rivera i West Banka: Da rezolucije UN-a išta vrijede, danas ne bi bilo potrebno usvajati rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici!

Da rezolucije Ujedinjenih nacija išta vrijede u pravnom sistemu, danas ne bi bilo potrebe za usvajanjem rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid počinjen u, rezolucijom UN-a zaštićenoj zoni UN-a, Srebrenici.

Ali da nije bilo UN-ove rezolucije kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom UN-a, pitanje je da li bi genocid nad srebreničkim Bošnjacima ikada bio “internacionaliziran”. Jer genocid bi, sigurno, bio počinjen. Samo je pitanje da li bi međunarodnim aktima i presudama bio okarakterisan kao genocid da međunarodna zajednica nije morala prati svoju savjest. Prijedor nam može poslužiti za nauk.

Dakle, bolje je da najavljena rezolucija o Srebrenici bude usvojena, nego da ne bude. Bez obzira na to što od usvajanja rezolucije nikakvu suštinsku korist Bošnjaci neće imati. Kao što njenim usvajanjem nikakvu štetu neće pretrpjeti srpski narod. Bit će to samo jedan u nizu suštinskih bezvrijednih dokumenata koji će, opet, poslužiti vlastima zapadne “civilizacije” da dokazuju kako nisu protiv muslimana, dok se pred njihovim očima događa genocid nad Palestincima.

Ovako, ukratko, izgleda stanje u svijetu. Amerikanci podržavaju rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a opstruiraju rezolucije o genocidu u Gazi. Istovremeno se zalažu za osudu zločina nad Ujgurima u Kini. Kinezi su za osudu genocida u Gazi, dok istovremeno negiraju zločine nad Ujgurima.Na Balkanu podržavaju Srbe, a uz Bošnjake su  tenderski deklarativno. Rusi podržavaju Palestince i rezolucije o Gazi, ali protiv su osude genocida u Srebrenici. Plus u Siriji pomažu Bašera Al Asada u njegovoj namjeri da se riješi sunita. Iran podržava Asadove zločine nad sirijskim sunitima, ali su “uz Palestince” na Bliskom Istoku. Na Balkanu su istovremeno i za Bošnjake i za Srbe. Saudijska Arabija okreće glavu od Palestine, podržava izgladnjivanje šiitske djece u Jemenu, ali su za usvajanje rezolucije o Srebrenici. Turska je za sve muslimane širom svijeta, ali samo riječima …

Sve svjetske i regionalne sile se vode svojim interesima, a ne emocijama. I to je ono što bi Bošnjaci konačno trebali shvatiti. Da li se Bošnjaci trebaju solidarisati sa Palestincima? Da. A da li Palestince trebaju staviti ispred svojih interesa? Ne.

Da li Bošnjaci trebaju upasti u euforiju zbog rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a? Ne. Jer upravo eskalacija na relaciji Bošnjaci – Srbi odgovara službenom Zagrebu koji progovara kroz X objave Ivice Puljića i gostovanja Nevenke Tromp.

Nevenka Tromp ponovo je zakotrljala priču o “reviziji” i otvorila vrata priči o novoj tužbi protiv Srbije zbog genocida Srebrenici. Taj razlog pronalazi u rezoluciji Generalne skupštine UN-a koja, faktički, ne znači ništa.

Njujorška euforija Ivice Puljića i sarajevske analize Nevenke Tromp mogu samo donijeti štetu i rezoluciji i Bošnjacima. Jer da je “mister Puljiću” i gospođi Tromp stalo do međunarodnog prava  i Bošnjaka, izgovorili bi barem po jednu rečenicu osude Schmidtovih amandmana iz aprila prošle godine kojima je, faktički, Bošnjacima oduzeto pravo glasa. A nisu. Niti će. Jer je to suprotno interesima službenog Zagreba.

Onako kako Zagreb preko Ivice Puljića i Nevenke Tromp zamajava Bošnjake “historijskom” rezolucijom, tako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik zamajavaju Srbe pričom da je rezolucija usmjerena protiv srpskog naroda.

Predimenzioniranje značaja rezolucije o Srebrenici odgovara i službenom Zagrebu i službenom Beogradu. Jedino ne odgovara Bošnjacima koji moraju shvatiti da će se i nakon usvajanja rezolucije suočavati s istim prijetnjom. Prijetnjom biološkog nestanka i gubitka države.

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.

Izeta Građević

Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.

Hu iz ju? Maca Diskrecija

Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema  mladencima, učio Kur'an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.

Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”

Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.

Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović  samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.

Maca Diskrecija na crvenom tepihu

Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.

Andrej Nikolaidis Dragi Bojiću: “Evo zašto odbijam bošnjački i crnogorski nacionalizam izjednačiti sa srpskim i hrvatskim…”

O, sveta prostoto

Rasprava između mene i gospodina Draga Bojića ilustrativan je primjer nemoći dijaloga. Što god da se desi, bez obzira na snagu argumenata, nakon dijaloga svaka strana ostane na svome stanovištu. Ako bi se, pak, iz te rasprave izrodila otvorena i intelektualno poštena šira javna rasprava o nacionalizmu koja je nužna bosanskohercegovačkom društvu, ni njegovo ni moje vrijeme ne bi bilo protraćeno.

Dakle: ja nakon „dijaloga“ još tvrđe mislim da je gospodin Bojić u krivu. Kao što i on, usudiću se pretpostaviti, misli da sam u krivu ja.

Osvrnuću se, ipak, na samo jednu krivu tezu gospodina Bojića. Učiniću to zato što mislim da je to tačka u kojoj se najjasnije vide naše razlike.

Ponoviću: crnogorski nacionalizam broji 0 žrtava. Gospodin Bojić tvrdi da nije tako i crnogorski napad na  Dubrovnik pripisuje crnogorskome nacionalizmu.

Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.

U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.

Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.

Sa mojim stavom, prećutno i svojim prisustvom, složili su se Ministarstvo branitelja te Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Otkrivanju spomen ploče u Morinju kod Kotora, gdje su u logor odvođeni zarobljeni hrvatski branitelji,  prisustvovali su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda.

Tekst na ploči, koji su, it goes without saying, usaglasile hrvatska i crnogorska strana, glasi: „Tokom velikosrpskeagresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branioce.

Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”

Što se toga čiji je nacionalizam, crnogorski ili srpski napao Dubrovnik, I Rest My Case.

Uzgred, najodvratnija strana CG nacionalizma, prisutna kod malog dijela crnogorskih nacionalista, jeste očijukanje sa hrvatskim nacionalizmom, njegovom ustaškom frakcijom. “Ista nas je odgojila mati, Crveni smo mi Hrvati”, Sekula Drljević, Štedimlija i taj đir. O tome sam pisao i to jasno osudio. Izvolite dokaz. https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360

Tu, između ostalog, pišem: “Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko”. Toliko o mojoj podršci crnogorskome nacionalizmu.

Iz očitih razloga, međutim, ne pristajem na izjednačavanje crnogorskog i srpskog nacionalizma. Ne samo zbog nejednakog broja žrtava koje stoje iza tih nacionalizama, nego i zbog toga što je srpski nacionalizam imperijalan, dok je crnogorski antiasimilatoran i antikolonijalan. Taj se nacionalizam, koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, iscrpljuje u odbijanju asimilacije kojoj su Crnogorci od 1918. naovamo izloženi. Taj nacionalizam staje u iskaz: “Mi smo Crnogorci, ne Srbi”. Što je u očitoj suprotnosti sa stavom velikosrpskoga nacionalizma o tome da su svi i svuda Srbi, a sve okolne zemlje “srpske”.

Crnogorski nacionalizam, koji su kao sredstvo oslobodilačke i emancipatorne borbe koristili i komunisti, ne da nije “isti” kao velikosrpski, nego mnogo više sličnosti ima sa alžirskim antikolonijalnim nacionalizmom, ili nacionalizmom koji je u svojoj borbi koristio marksistički revolucionar Thomas Sankara, koji će postati predsjednik Burkine Faso.

Dio argumentacije koju sam koristio za crnogorski, važi i za bošnjački nacionalizam. U BiH, srpski i hrvatski nacionalizam su centrifugalne, dok je bošnjački (još uvijek) centripetalna sila. Ukoliko bi bošnjački nacionalizam postao asimilatorna ili imperijalna sila, u meni bi imao posvećenog neprijatelja. Dok ne bude tako, odbijam bošnjački nacionalizam izjednačiti sa velikosrpskim i (veliko)hrvatskim. Tvrdim da teza o “istovjetnosti nacionalizama” aktivno radi za imperijalne nacionalizme.

Kada je katolička crkva spaljivala Jana Husa, pobožna je žena bacila cjepanicu u plamen na kojem je ovaj gorio pa se prekrstila. Tako, iz očitog neznanja, i gospodin Bojić baca drvo u vatru velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Šta reći, osim ponoviti ono što je tom prilikom rekao Hus: O, sancta simplicitas! O sveta prostoto!

Ovim je, što se mene tiče, “dijalog” između mene i gospodina Bojića završen.

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...