Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.
Izeta Građević
Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.
Hu iz ju? Maca Diskrecija
Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.
Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”
Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.
Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.
Maca Diskrecija na crvenom tepihu
Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.
Prema informacijama iz medija visoki predstavnik je posjetio Abraham grupu i njegovog lidera Amira Gross Kabiria prilikom Davis Cup turnira u Mostaru. Ništa ne bi bilo čudno da je Christian Schmidt posjetio Aluminijski kombinat i njegove protjerane radnike, te im dao podršku u borbi za njihova prava na rad.
Visoki predstavnik je izabrao bogataša Kabirija koji na ruinama mostarskog Aluminija diže svoje carstvo za koje mu još treba nekoliko detalja i zato se desio ovaj susret.
Abraham grupa, u svojim razvojnim planovima, zacrtala je izgradnju solarnog parka, plinske elektrane i sada nastoji da obezbijedi saglasnost za učešće u finansiranju i izgradnji Južne interkonekcije. Prirodni gas nije problematičan za ovu interkonekciju jer bi se isti dopremao preko LNG Terminala KRK i to iz Izraela. Plinska elektrana je neophodna za balansiranje na sistemu kako za potrebe Aluminija tako i za EPHZHB. Ovo je početak stvaranja energetskog dijela nekadašnje HZHB.
Ujedno, regulator za energiju sa sjedištem u Mostaru je dobio u ingerenciju regulaciju svih energetskih djelatnosti uključivo i za prirodni gas.
Da sada vidimo stanje na terenu:
Južna i Istočna gasna interkonekcija su umrtvljene i osim priča drugih aktivnosti nema. Niti jedna, niti druga ne mogu proći Predsjedništvo BiH bez Zakona o gasu na nivou BiH. To je stav članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Zakon bi trebao da unese novosti u pravni sistem ovog dijela energetske djelatnosti putem regulatora za gas. Ovaj regulator bi trebao biti nadležan za oblast transporta gasa, trgovine, razvojnih projekata itd.
Kako je teško očekivati da zakon prođe parlamentarnu proceduru to znači da vrijeme nije saveznik niti Abraham grupi niti planovima te grupacije. Električna energija je potrebna što prije, a s njom i širenje kapaciteta Aluminija.
Zagovornici ideje, imamo ih u grupi za fizičko vaspitanje, pustili bi sve ono sto traži ova grupa, ali sa druge strane imamo one koji razumiju šta su intencije i zašto je potreban državni zakon o gasu kao i to da samo BH-Gas mora biti taj koji će obezbijediti sredstva i izgraditi Južnu interkonekciju.
Schmidt je sada pogodan za lobiranje u razvoju Abraham grupe u energetsku oblast proizvodnje električne energije i trgovine i transporta gasa.
Upamet Bošnjaci, a i Bosanci i Hercegovci, energetika je jedan od stubova države i stoga razvoj u oblasti energetika DA, ali putem državnih kompanija koje će doprinijeti jednakom pristupu energentima.
(Almir Bečarević, stručnjak je za energetiku i savjetnik bivšeg direktora BH-Gasa)
„Balkanska međa“ Mihaila Polikarpova dokazuje za čije interese i protiv koga su se početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini borili ruski dobrovoljci. Polikarpov je bio jedan od njih. Nakon rata će napisati knjigu „Balkanska međa“ koja je, zapravo, skup svjedočenja i sjećanja ruskih dobrovoljaca koji su ratovali u BiH.
„Imao sam 25 godina i 1994. godine sam sjeo u voz za Beograd. Mađarski graničari me zamalo nisu zadržali, ali na kraju je sve prošlo dobro i stigao sam u Srbiju, a odatle sam autobusom otišao u Sarajevo, u reon Jevrejskog groblja gdje se nalazila baza ruskog dobrovoljačkog odreda. Bilo nas je malo. Ukupno 17 ljudi. Ali Srbi su to veoma cijenili i osjećali našu podršku“, prisjetit će se prije dvije godine u intervjuu za portal Russia Beyond autor knjige i dobrovoljac Mihail Polikarpov.
Knjiga je objavljena 2017. godine i isključivo je posvećena ruskim dobrovoljcima koji su se borili u BiH i na Kosovu. Najpoznatiji ruski dobrovoljac u BiH zvao se Igor Girkin. Njegov nadimak je Strelkov i svjetskoj je javnosti postao poznat po tome što je vodio proruske separatiste u Ukrajini. Optužen je za rušenje malezijskog civilnog aviona u ukrajinskoj oblasti Donjeck, kada je poginulo 298 putnika.
Igor Girkin Strelkov u Višegradu 1992. godine
Girkin se borio u Višegradu, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini gdje su srpski vojnici, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, na živim lomačama spaljivali zarobljene bošnjačke civile među kojima su, uglavnom, bile žene i djeca. Igor Girkin, dobrovoljac povezan sa državnim obavještajnim službama Rusije, bio je saborac Lukićevih ubica.
Milanov rođak, Sredoje Lukić, učestvovao je u akcijama spaljivanja zarobljenika u Višegradu. Haški tribunal je 1998. godine podigao optužnicu protiv njega. Sredoje Lukić se godinama skrivao u Moskvi. Predao se 2005. godine, iste one godine kada je u Argentini uhapšen njegov rođak Milan. Sredoje je osuđen na 27 godina zatvora. Milan je dobio doživotnu. Igor Girkin Strelkov, ruski borac iz Višegrada, ostao je na slobodi i danas vodi proruske separatiste u Ukrajini.
„Junaci su ostali sahranjeni u zemlji“, kazao je 2019. godine Mihail Polikarpov, govoreći o ruskim dobrovoljcima u BiH, u intervjuu naslovljenom: „Htio sam da pokažem Srbima da nisu sami“.
Ruski „mirotvorci“: Zločin na Markalama počinili muslimani
„Naši mirotvorci na Balkanu“ naslov je zbornika objavljenog 2007. godine u Moskvi.
„To je“, piše bivši ambasador BiH u Rusiji Enver Halilović, „ u suštini zbornik proizvoljnosti, neistina, konstrukcija i laži o ratu u Bosni i Hercegovini“.
Među osobama čije je svjedočenje objavljeno u zborniku su Jelena Guskova i Andrej Demurenko. Guskova je, kao akademik Ruske akademije nauka bila svjedok-ekspert u procesu protiv Stanislava Galića pred Haškim tribunalom, dok je Demurenko, kao bivši komandant ruskog bataljona UNPROFOR-a u BiH, svjedočio u korist Radovana Karadžića i nekoliko oficira Vojske Republike Srpske, tvrdeći da je granata koja je na sarajevskoj pijaci Markale ubila 43 osobe ispaljena sa „muslimanskih položaja“.
U Rusiji su, nakon rata, utočište pronašla najmanje dvojica haških optuženika. Jednog od njih, Sredoja Lukića, već smo pomenuli na početku teksta, dok je Dragan Zelenović godinama živio u Sibiru, gdje je uhapšen 2005. godine. U Haagu je priznao da je u Foči učestvovao u masovnom silovanju Bošnjakinja nakon čega je osuđen na 15 godina zatvora.
Kada je 2008. godine, nakon više od decenije skrivanja, u Srbiji uhapšen Radovan Karadžić, zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije saopćili su kako ne vjeruju u „nepristrasnost“ Haškog tribunala.
Haški tribunal „antisrpski“ u BiH – građanski rat
“Haški tribunal je više puta pokazivao pristrasnost pristupa. Dobro su poznati slučajevi pravdanja i oslobađanja niza Bošnjaka i kosovskih Albanaca prije svega Ramuša Haradinaja čije učešće u organizaciji ratnih zločina jeste van svake sumnje. Istovremeno podsjećamo na neophodnost forsiranja realizacije strategije završetka rada Haškog tribunala te prenosa svih nezavršenih predmeta u istraživačke i sudske organe zemalja bivše Jugoslavije, koji u ovom trenutku jesu dovoljno razvijeni te sposobni da samostalno donose odluke po pitanju ratnih zločina”, saopćeno je tada iz Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu.
Nije ovo bila jedina izjava ruskih zvaničnika koji su tražili zatvaranja Haškog tribunala pred kojim su najviši zvaničnici Republike Srpske osuđeni za genocid u Srebrenici. Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov je 2016. godine, nakon sastanka sa tadašnjim srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem, ustvrdio da je „Haški tribunal pristrasan i politički motiviran“ te da taj sud „prikriva zločine koje nisu počinili Srbi“. I glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacija Marija Zaharova govorila je nekoliko puta o radu Haškog tribunala.
„Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji 90-tih godina je tragična stranica svetske istorije, ali Haški tribunal još uvijek pokušava da predstavi svoju jednostranu antisrpsku interpretaciju tih događaja”, rekla je Zaharova na konferenciji za novinare u novembru 2017. godine.
Ruski naučnici negiraju identitet Bošnjaka i bosanski jezik
U udžbenicima historije i lingvistike, primijetio je bivši ambasador BiH u Moksvi Enver Halilović, u slavističkim naučnim krugovima Akademije nauka Ruske Federaciji, na univerzitetima i institutima u Rusiji, negira se ime i identitet bosanskog jezika i nacionalno ime Bošnjak. Tako šef Odsjeka za slavistiku na Filološkom fakultetu državnog univerziteta Lomonosov, V.P. Gudkov, u svojoj knjizi: Slavenski svijet, problemi historije i savremenosti (2007. godina), negira postojanje bosanskog jezika.
„Muslimani u Bosni i Hercegovini su u etničkom smislu potomci jugoslovenskih hrišćana, koji su u vrijeme osmanske vladavine napustili svoju i prihvatili vjeru osvajača“, napisao je profesor Gudkov.
Dalje u knjizi profesor sa državnog ruskog univerziteta u Moskvi navodi da su muslimani sami sebe nazvali Bošnjacima.
Profesor Enver Halilović u svojstvu tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji uputio je otvoreno pismo profesoru Gudkovu u kojem ga upozorava ga na nelogičnosti i grube propuste prilikom „istraživanja“ BiH i Bošnjaka.
No, nije ovo jedini slučaj negiranja identiteta Bošnjaka u ruskim naučnim krugovima. Tako u dvotomnoj knjizi „Historija južnih i zapadnih Slavena“ koju je izdao Univerzitet u Moskvi (izdanja 1998. i 2005.) i koja se, prema preporuci Ministarstva obrazovanja Ruske Federacije, koristi kao udžbenik na univerzitetima, piše da su Bošnjaci, zapravo, „takozvani bosanski muslimani“.
Skoro identične stavove ima i Srpska akademija nauka i umetnosti koja je, u Memorandumu II, koji je 2012. godine objavila Slobodna Bosna, jedan dio posvetila identitetu Bošnjaka.
„Treba izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali vjeru pradjedova i privatili islam“, navedeno je u Memorandumu II SANU-a.
To je, zapravo, bila tema emisije Most u kojoj su problematizirane izjave Milorada Dodika, člana Predsjedništva iz Republike Srpske koji sve češće u svojim javnim istupima koristi termin – „muslimani“.
“Šezdesetih godina prošlog vijeka oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose sa Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos sa muslimanima… E onda su oni počeli nešto da se homogenizuju, da bi do 1993. godine kao muslimani, sa malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integriše i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik”, kazao je Milorad Dodik 3. avgusta 2021. godine, gostujući na Radio televiziji Republike Srpske.
Ruska podrška Miloradu Dodiku i njegovom separatizmu
Milorad Dodik godinama slovi za najodanijeg ruskog političara na Balkanu. U posljednjih sedam godina, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin najmanje pet puta se sreo sa liderom Saveza nezavisnih socijaldemokrata RS-a Miloradom Dodikom.
Dvije godine kasnije, opet tokom predizborne kampanje za Lokalne izbore 2016. godine, ruski je predsjednik ugostio Milorada Dodika u Moskvi.
“Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je nakon sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi da je razgovor bio veoma uspješan, da je prošao u najboljoj mogućoj atmosferi, te da je razgovarano o važnim političkim i ekonomskim pitanjima”, objavio je RTRS 22. septembra 2016. godine.
Naredni susret Milorada Dodika i Vladimira Putina organiziran je u junu 2017. godine u Sankt Petersburgu, gdje su se ova dvojica zvaničnika susrela i godinu kasnije, 25. maja 2018. godine, o čemu je javnost, na službenoj stranici, izvijestio i Kremlj.
U junu 2020. godine Dodik se u Moskvi, nakon Parade pobjede, susreo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, zatim ministrom odbrane Ruske Federacije Sergejom Šojguom, kao i „predsjednikom Južne Osetije Antolijem Bibolovim.
Veze Južne Osetije i Republike Srpske
„Mi smo Južna Osetija na Kavkazu“, rekao je u intervjuu za ruski Sputnjik Anatolij Bibilov, predsjednik proruske paradržavne tvorevine koja se nalazi na teritoriji Gruzije, a koju niko, osim ruskih vlasti i njima bliskih režima ne priznaje.
Iako, kako kaže Sputnjik, Bibilov ne putuje često izvan svoje (para)države, on je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje dana Republike Srpske kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.
Anatolij Bibilov i Milorad Dodik
“Faktički se ispostavilo da je istorija osnivanja Republike Srpske i Južne Osetije istovjetna. A to se čak i dešavalo u istom historijskom trenutku. To jest, to je raspad SSSR-a, odnosno raspad Jugoslavije, to su ratovi, borba za nacionalni identitet, za sopstvenu slobodu, to je momenat opredeljenja kuda narod želi dalje. To su sve historijski periodi koji su apsolutno povezani, faktički imamo istu godinu rođenja, blizanci smo. Nas povezuje i pravoslavlje, prijateljski odnosi sa Ruskom Federacijom, kao i sa Srbijom. Zato se sve složilo i to bi moralo, uvjeren sam, da od nas da napravi pouzdane prijatelje i partnere. Mislim da se to može ostvariti”, kazao je Bibilov u “ekskluzivnom” intervjuu za Sputnjik, medij koji sarađuje sa vladom Ruske Federacije.
Bibilov je tada kazao da je došao u Republiku Srpsku, a ne u Bosnu i Hercegovinu.
Sergej Lavrov – čovjek koji je volio Dodika i Čovića
Sergej Lavrov i Milorad Dodik
„Danas je u Republici Srpskoj, sutra ide u posjetu Bosni i Hercegovini“, kazao je Milorad Dodik nakon što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, 14. decembra 2020. godine, posjetu Bosni i Hercegovini u Istočnom Sarajevu, na teritoriji entiteta Republika Srpska.
“Daytonski sporazum je osnova i temelj za funkcioniranje BiH i nema alternativu, izričit je bio Lavrov, čime je jasno dao do znanja da će se suprotstaviti najavama o Daytonu 2, istaknuvši da “rušenje i revizija Daytona može izazvati najozbiljnije posljedice i implikacije”, indirektno je zaprijetio ruski ministar vanjskih poslova nakon sastanka sa Dodikom.
Iste večeri Lavrov se u Sarajevu, van institucija BiH, susreo i sa liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, koji je početkom iste, 2020. godine boravio u službenoj posjeti Moskvi gdje je kazao kako je ruski uticaj u Bosni i Hercegovini mali i da bi trebao biti značajniji.
Sergej Lavrov i Dragan Čović u Sarajevu (decembar 2020)
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posljednjih dvanaest mjeseci najmanje se tri puta razgovarao sa Miloradom Dodikom. Svaki put je dao bezrezervnu podršku lideru SNSD-a i članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.
Valentina Matvijenko – Rat u BiH građanski, pravosuđe BiH nije u Dejtonu
U aprilu 2018. godine, u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je predsjednica Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko, političarka koju smatraju jednom pet najmoćnijih osoba u Ruske Federacije.
„U BiH je bio građanski rat“, kazala je Matvijenko u obraćanju delegatima Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Ona je u Parlamentu Bosne i Hercegovine kazala da „Ruska Federacija smatra da treba prestruktuirati Ustavni sud BiH i da se Sud BiH i Tužilaštvo ne pominju u Ustavu Bosne i Hercegovine.
Ove teze ruske zvaničnice danas koristi Milorad Dodik koji je započeo proces „vraćanja nadležnosti“ na Republiku Srpsku, tvrdeći da pravosudne institucije BiH nisu definirane Ustavom Bosne i Hercegovine.
Nakon što je posjetila Bosnu i Hercegovinu, Matvijenko je u Moskvu pozvala lidera Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. U februaru 2020. godine Čović je boravio u Moskvi gdje je na konferenciji za medije koju je održao sa Valentinom Matvijenko izjavio da se na ovaj način poboljšavaju bilateralni odnosi Ruske Federacije i BiH. Prije samog polaska u Moskvu, Čović je dao intervju za „Rossiyske Gazete“.
Dragan Čović i Valentina Matvijenko
“Uloga Ruske Federacije nezamjenjiva je i temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema. U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina (BiH), za koju privilegija imati partnera Ruske Federacije, želi proširiti sveobuhvatnu suradnju s Moskvom, uključujući jačanje međuparlamentarne suradnje”, kazao je Čović.
Od 2017. godine Dragan Čović i kadrovi HDZ-a gaje dobre odnose sa Ruskom Federacijom, a bivši ruski ambasador u BiH Petr Ivancov je u intervjuu za HDZ-u blizak Večernji list izjavio da je nužno riješiti „hrvatsko pitanje u BiH“.
Ruska ambasada podržava Milana Tegeltiju i Gordanu Tadić
Nakon što je u junu prošle godine Vijeće za implementaciju mira (PIC) pozvalo na nužne reforme Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, reagirala je Ambasada Ruske Federacije koja je „izuzela svoje mišljenje“, a podom pružila otvorenu podršku VSTV-u i Tužilaštvu BiH kojim su, u tom trenutku, rukovodili Milan Tegeltija i Gordana Tadić.
“Upravni odbor PIC-a primio je k znanju potrebu da se izvrši reforma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) kako bi se rješavala pitanja sukoba interesa i druga pitanja vezana za integritet, ojačala neovisnost, disciplinska i profesionalna odgovornost i omogućili pravni lijekovi protiv odluka VSTV-a, pozivajući sve organe vlasti da što prije osiguraju donošenje izmjena i dopuna Zakona o VSTV-u”, glasilo je saopćenje PIC-a.
Nekoliko sati kasnije, 3. juna 2020. godine, Ambasada Ruske Federacije je izdala saopćenje kojim je podržala VSTV i pravosuđe.
“Ambasada Rusije sa zabrinutošću prati razvijanje situacije u oblasti pravosuđa, posebno u kontekstu nedavnih dešavanja u Federaciji BiH. Istovremeno smatra neprihvatljivim pokušaje vršenja političkog pritiska na organe suda i tužilaštva, kojima mora biti obezbjeđena mogućnost nezavisne, nepristrane i profesionalne djelatnosti u skladu sa zakonom. Slučajevi prijetnje sudskim i tužiteljskim radnicima moraju biti ozbiljno shvaćeni i hitno procesuirani”, saopćeno je iz Ambasade Ruske Federacije, čiji se bivši šef, Petr Ivancov, službeno susretao sa tadašnjom glavnom tužiteljicom Tužilaštva BiH Gordanom Tadić.
bivša glavna tužiteljica Tadić sa Petrom Ivancovim
Prijetnje Bosni i Hercegovini zbog NATO-a i podrška Miloradu Dodiku
Dan nakon što je konstitusana Komisija Bosne i Hercegovine za saradnju s NATO-om, Ambasada Ruske federacije u BiH je poslala upozrenje bh. vlastima da će “u slučaju praktičnog približavanja BiH NATO-u, Rusija morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”.
“Pozivamo prijatelje u BiH da dobro razmisle, da izvažu sve “za” i “protiv”, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”, upozorila je ambasada Ruske Federacije u martu ove godine.
Igor Kalabuhov, aktualni ruski ambasador u BiH, gostujući nedavno na BHRT-u, kazao je da ne vidi ništa sporno u potezima čelnika Republike Srpske koji nastoje da brojna pitanja koja su u nadležnosti BiH vrate na taj entitet.
“To je stvar političara, stvar demokratskih odluka i ako do realizacije te ideje dođe u dijalogu, onda će je Ruska Federacija to podržati”, kazao je Kalabuhov, stavljajući se, tako, na stranu čelnika Republike Srpske koji žele nove “balkanske međe” o kojima su, u svojim ispovijestima, govorili ruski dobrovoljci koji su devedesetih godina ratovali u okviru vojske Republike Srpske i pod komandom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Na pitanje ko se boji Schmidta još, odgovor je prilično jednostavan – samo se još Bošnjak boji visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Jer, Hrvati, u Zagrebu i Mostaru, Schmidta su “završili” i prije nego je kročio na teritoriju Bosne i Hercegovine, pa su nakon toga dobili instancu koja umjesto provođenja Dejtona provodi aparthejd pretvarajući manjinsku hrvatsku politiku u vođe aparthejd institucija. Istovremeno je Schmidt poništio Bošnjake kao konstutitivne i kao građane, pa iako ih ima najviše u državi oni se više ne pitaju ni za trasu nekog puteljka.
U manjem entitetu Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je prvo najavio hapšenje i progon visokog predstavnika, pa potom to preinačio u nedobrodošlicu. Schmidt je, u pokušaju da nešto dokaže, najavio sastanak s potpredsjednikom Ćamilom Durakovićem (Bošnjak), ali i opozicijom u Rs, koja mu je vrlo brzo odgovorila da se neće odazvati. A onda je Schmidt još jednom poništio Bošnjake, otkazavši susret s Durakovićem, iako razloga za razgovor ima mnogo, prije svega oko kontinuirane učestalosti napada na povratnike u Rs.
Dakle, Schmidt ne smije u Palatu predsjednika Rs, jer mu je tamo zabranjen ulaz. I već sam jednom napisao da je Milorad Dodik zabranama uvedenim visokom predstavniku urušio Dejton iz temelja, a kada znamo za poništavanje dejstva odluka Ustavnog suda BiH, jasno je da država Bosna i Hercegovina funkcioniše u nekom paranormalnom sistemu u kojem se samo još Bošnjaci boje i u tom strahu drže do mišljenja međunarodne zajednice.
I srpska i hrvatska politika očigledno je shvatila da je najbolji put za njihove ciljeve odbiti sve što ta međunarodna zajednica nudi a što nije u skladu s njihovim ciljevima. HDZ BiH kao predvodnik hrvatske politike odbio je svako rješenje koje nije išlo u pravcu legitimnog predstavljanja i virtualnog/faktičkog trećeg entiteta. Sve su blokirali, razvlačeći pamet i domaćoj i međunarodnoj političkoj sviti.
Dodik je istovremeno paralisao institucije Bosne i Hercegovine, gradeći čvrste odnose sa Beogradom i Kremljom i opstajući na politici separatizma.
Sve je to glatko prolazilo pored OHR-a i kako bivših, tako i sadašnjeg visokog predstavnika. Jedina razlika je u tome što bivši visoki predstavnici nisu zbijali jednu etničku skupinu u geto, za razliku od Schmidta koji je svojim djelovanjem poništio političku volju Bošnjaka i njihovu institucionalnu zastupljenost.
Stoga pomalo paranormalno djeluje da Bošnjaci bivaju oni koji štite Schmidta od politika Milorada Dodika. Onog Schmidta koji ne samo da nije visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego nije ni za cijelu Federaciju. Schmidtova misija je, sve očitije, isključivo vezana za discipliniranje i getoizaciju Bošnjaka.
A sve to posljedica je isključivo činjenice da se još jedino Bošnjaci u ovoj državi boje Schmidta. Uzrok tome je nespremnost političkog vodstva i intelektualne misli Bošnjaka da se odrekne komoditeta i uđe u borbu kako sa antidržavnim elementima tako i Schmidtom usmjerenim samo na Bošnjake/muslimane.
I sve dok je tako, Bošnjaci će biti getoizirani etnos čija će prava s vremena na vrijeme i po potrebi poništavati visoki predstavnik kojeg oni bez oklijevanja brane od separatiste Milorada Dodika.
A sve zarad očuvanja dejtonskog kolovoza u pakao, kojeg Bošnjaci zbog straha ne vide i ne shvataju.
Zavjese na njegovim prozorima su se zatresle i znao sam da nas posmatra dok montiramo stativ i kameru na makadamskom putu koji prolazi pored njegove kuće. Bio je to mart 2009. godine i kolega Refik Vejsilagić i ja dali smo se u potragu za pripadnicima Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Noć ranije smo bili ispred kuće Zijada Žigića u Bijeljini. Živio je pod lažnim imenom – Živko Mičić. Bio je pripadnik Desetog diverzantskog odreda i kao uzoran vojnik dobio je pištolj od generala Ratka Mladića. Upravo je Mladić formirao taj Odred sačinjen od hladnokrvnih ubica. Jedan Slovenac bio je niži oficir u toj jedinici. Ime mu je Franc Kos, a u Novom Selu kod Bijeljine skrivao se pod imenom Brano Manojlović. Žiga nam je otkrio gdje živi “limar Brano” i kolega Refik i ja otišli smo da ga potražimo.
Zavjese su se, rekoh, zatresle, ali iz kuće niko nije izlazio dok sam iz sveg glasa dozivao Franca. Tu je živio čovjek koji je svoj 29. rođendan, 16. jula 1995. godine, proslavio na Vojnoj ekonomiji kod Branjeva, pucajući cijelog dana na zarobljene Srebreničane. Oko 1200 ljudi ubijeno je tada na Branjevu. Sateliti su dan kasnije zabilježili fotografije na kojima se vide tijela strijeljanih Bošnjaka. Sve su ih pobili pripadnici Desetog diverzantskog odreda koji je bio pod direktnom komandom Ratka Mladića.
Zavjese su se, nakon što smo Kiko i ja otišli, ubrzo smirile. Franc Kos je shvatio da je lociran i dao se u bjekstvo. Kasnije će ga na Bajakovu uhapsiti hrvatski graničari dok je pokušavao preći u Srbiju. Osuđen je na 35 godina robije. Njegov šef Ratko Mladić dobio je doživotnu.
Zavjesa u haškom sudu, kada su u pitanju zločini u BiH, polako se spušta. Ostalo je još da čujemo presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću koji su pozvani na “bis”. Kakve god presude bile – pravda neće biti zadovoljena. A evo i zašto.
Ratko Mladić bio je komandant Vojske Republike Srpske. Osuđen je za genocid, četiri udružena zločinačka poduhvata i brojne zločine protiv čovječnosti. To što će biti u zatvoru do smrti, ne znači da će s njim umrijeti njegov “poduhvat” i njegove “genocidne namjere”. U Banja Luci su mu izrazili podršku velikim transparentom. U Podrinju se skupljaju njegove pristalice da veličaju Generala, u Beogradu se organizuju TV emisije u kojima ih “sve ljubi deda Ratko”. U institucijama Republike Srpske negiraju i presude i počinjene zločine, a u Bosni i Hercegovini postoji entitet zvani Republika Srpska. Entitet nastao na četiri presuđena udružena zločinačka poduhvata kojim je rukovodio vojni i politički vrh Republike Srpske, jednom genocidu počinjenom nad Bošnjacima Srebrenice, istrebljenjenjima nesrpskog stanovništva i zločinima protiv čovječnosti. Objektivnim historičarima i naučnicima ove presude će značiti mnogo kada budu provodili svoja istraživanja. Ali na terenu, u BiH, ostat će sve isto. Ratko Mladić je kriv za genocid u Srebrenici. Taj genocid negira velika većina naroda kojem je pripadao. Ratko Mladić je osuđen za istrebljenja i zločine protiv čovječnosti. Taj Ratko Mladić je heroj za većinu srpskog naroda na Balkanu. Kompletan ratni vojni i politički vrh Republike Srpske je presuđen za UZP. Taj UZP i danas postoji. Ugraviran je u Ustav BiH.
Adolf Hitler, formalno-pravno, nikad nije osuđen. Ali sve što je radio nazvano je zločinačkim i sve što je imalo veze s njim je ili ugušeno ili prigušeno. Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera ostalo je vječno kajanje njemačkog naroda.
Ratko Mladić je, formalno-pravno, pred UN-ovim sudom osuđen za genocid i udružene zločinačke poduhvate. Ali sve što je svojim djelovanjem Ratko Mladić stvorio i danas živi. Iza osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ostalo je veličanje njegovih zločina. Bez imalo kajanja.
Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera nije ostala nacistička Njemačka. Iza pravosnažno osuđenih Ratka Mladića i Radovana Karadžića je ostala Republika Srpska. Sedam decenija nakon holokausta, nijedan zvaničnik bilo gdje na svijetu nema hrabrosti da negira te strašne zločine. Dvadeset godina nakon rata u BiH vlasti Republike Srpske ne priznaju zločine koje su počinili oni koje i danas smatraju herojima.
Jednom kada sve haške zavjese budu spuštene, naučnici i historičari će u miru listati presude i konstatirati u svojim knjigama ko je počeo rat i ko je počinio genocid.
Ali iza brojnih bosanskih zavjesa uvijek će vrebati neki Franc Kos. I duh Ratka Mladića.
U četvrtak, u 11 sati Vijeće ministara BiH bi trebalo bi odlučivati o pokretanju procedure za sklapanje međunarodnih ugovora koji se odnose na izgradnju istočne interkonekcije kojom bi se na teritoriju BiH (preko Srbije) dopremao plin iz Rusije i južne interkonekciju kojom bi se, preko jadransko-jonskog plinovoda, u BiH dopremao gas iz Azerbejdžana. U pitanju su dva strateška projekta od kojih može ovisiti i energetska i politička stabilnost Bosne i Hercegovine. No, prođu li ova dva projekta u formi koju zagovaraju Milorad Dodik i Dragan Čović, dio Bosne i Hercegovine u kojem većinski žive Bošnjaci mogle bi dugoročno pogoditi nesagledive posljedice. Čitajte pažljivo nastavak. Detalji u ovoj priči su vrlo bitni. Ranije smo ih Istrazi objavljivali, ali sada, kada je čaln Predsjedništva BiH Željko Komšić saopćio da neće potržati ove projekte bez usvajanja zakona o gasu na nivou BiH, podsjetit ćemo na ključne činjenice.
Šta je južna interkonekcija?
Južna interkonekcija je dio Jadransko-jonskog plinovoda kojim bi se iz Azerbejdžana dopremao plin za balkanske države. Izgradnjom ovog plinovoda bila bi smanjena ovisnost o ruskom plinu.
Prema zvaničnim dokumentima institucija EU, cilj ovog plinovoda, koji bi prolazio kroz Hrvatsku, Crnu Goru, BiH i Albaniju je obezbjeđivanje novog transportnog pravca snabdijevanja prirodnim gasom iz Azerbejdžana. BH krak bi išao preko Posušja, Mostara do novog Travnika. Plinovod Zagvozd-Novi Travnik, inače, nalazi se na listi prioriteta Evropske energetske zajednice, a nosilac ovog projekta je BH Gas. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) odobrila je 101 milion eura za realizaciju ovog projekta, dok je USAID također odobrio 500 hiljada dolara za izradu projektne dokumentacije.
Šta je istočna interkonekcija?
Nova istočna interkonekcija je zajednički projekat Srbije i Republike Srpske koji je pokrenut bez saglasnosti institucija Bosne i Hercegovine. Sporazum o izgradnji ovog plinovoda u martu su prošle godine potpisali zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije. Magistralni gasovod iz Srbije ka Republici Srpskoj, saopćeno je tada, trasom Inđija – Mačvanski Prnjavor – Bijeljina – Doboj – Banjaluka – Prijedor – Novi Grad trebalo bi da bude završen u narednih pet godina. Bila bi to druga gasna interkonekcija između Srbije i Republike srpske, odnosno, BiH. S obzirom na to da se radi o međudržavnom projektu, potrebna je saglasnost institucija BiH.
Ovim trasom bi bio dopreman plin iz Rusije koji je Balkan dolazi Turskim tokom. Planirano je da dužina gasovoda na teritoriji Republike Srbije bude 90 kilometara, a na teritoriji Republike Srpske oko 320 kilometara. Nosilac poslova je – preduzeće iz Reublike Srpske – Gas Res.
Međudržavni sporazumi
Nijedan od ova dva gasovoda nije dobio saglasnost institucija Bosne i Hercegovine koje su jedine ovlaštene za potpisivanje i davanje saglasnosti za međudržavne sporazume. U početku su projekat južna interkonekcija opstruirali zvaničnici iz Republike Srpske, a kasnije se u opstruiranje uključila i Hrvatska demokratska zajednica. O razlozima ćemo nešto kasnije. Sada ćemo, ukratko, objasniti šta je sve potrebno da bi Predsjedništvo BiH dalo saglasnost za potpisivanje međunarodnog ugovora sa Srbijom koji se odnosi na izgradnju nove istočne interkonekcije kojom u u BiH bio dopreman ruski plin.
“Inicijativu za pokretanje postupka za zaključivanje međunarodnih ugovora mogu dati institucije Bosne i Hercegovine, entiteti, kantoni i druge regionalne i lokalne zajednice, te preduzeća, ustanove, nevladine organizacije i druga pravna lica iz područja svoga djelovanja. Inicijativa iz stava 1. ovog člana dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine preko ministarstva Bosne i Hercegovine u čiji djelokrug rada spadaju pitanja koja se uređuju međunarodnim ugovorom. Kada nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ocijeni da je inicijativa iz stava 1. ovog člana opravdana, dostavlja je Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sa nacrtom prijedloga za pokretanje postupka i osnovom za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora čiji je sastavni dio osnova iz stava 3. ovog člana”, navedeno je u ovom Zakonu.
U konkretnom slučaju (nova istočna interkonekcija), Vlada Republike Srpske bi inicijativu za zaključivanje sporazuma sa Srbijom trebala prvo dostaviti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ako MVTEO ocijeni da je projekat opravdan, materijali se dostavljaju Vijeću ministara koje usvaja prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora. Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora, u skladu sa članom 6 ovog Zakona, donosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U pregovorima za zaključivanje međunarodnog ugovora Bosnu i Hercegovinu zastupa delegacija koju je odredilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno, po njegovom ovlaštenju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Nakon završenih pregovora delegacija za pregovore Bosne i Hercegovine dostavlja Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o pregovorima, a Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine i tekst međunarodnog ugovora. Predsjedništvo BiH, potom,donosi odluku o potpisvanju sporazuma sa usaglašenim tekstom. Nakon toga ide ratifikacija sporazuma. Sporazum ratifikuju oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju sve, opet, ide u Predsjedništvo BiH koje odlučuje o ratifikaciji međunarodnog ugovora.
Južna interkonekcija: HDZ želi izbaciti BH-gas
Više od godinu dana čelnici HDZ-a BiH u federalnom Domu naroda blokirali su usvajanje Zakona o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”. Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati nacrt ovog blokiranog zakona čije povlačenje je zatražila novoformirana Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.
“Ovim zakonom se ureduju pitanja od značaja za realizaciju projekta izgradnje gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” na pravcu Zagvozd (Republika Hrvatska) — Posušje (Bosna i Hercegovina) — Tomislavgrad — Šuica — Kupres — Bugojno — Novi Travnik/Travnik s odvojkom za Mostar (u daljnjem tekstu: Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uključujući infrastrukturu projekta, tačku interkonekcije, investitora, način finansiranja, javni interes i provedbu eksproprijacije nekretnina, korištenje zemljišta, upravne postupke izdavanja dozvola i uključenost vlada kantona, nadležnih ministarstava i drugih organa uprave, institucija i privrednih društava i druga pitanja od značaja za realizaciju projekta”, navedeno je u članu 1 predloženog Zakona.
U članu 4 ovog zakona piše da se “za nositelja investicije projekta gasovoda Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska odreduje se Privredno društvo za proizvodnju i transport gasa BH-Gas d.o.o. Sarajevo.
nosilac posla – BH-gas
Kadrovi HDZ-a BiH u institucijama BiH i Federacije BiH ne žele podržati ovaj projekat, ukoliko kontrolu nad transportom gasa iz južne interkonekcije bude kontrolisalo federalno javno preduzeće BH-gas. Stoga oni traže da se ova kompanija, kao jedina federalna kompanija zadužena za transport gasa, izbaci iz zakona. HDZ-ovi delegati su, stoga, predložili osnivanje novog preduzeća koje bi osnovali Zapadnohercegovački, Kanton 10 i Srednjobosanski kanton. U junu prošle godine, delegati HDZ-a u Domu naroda FBiH dostavili su amandmane na Zakon o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”.
amandmani HDZ-a BiH
Oni precizno navode da se BH-gas mora izbaciti iz zakona, te da kantoni osnuju kompaniju koja bi bila zadužena za transport gasa južnom interkonekcijom. HDZ BiH predlaže Federacija bude garant za podizanje kredita u iznosu od 200 miliona KM, a da plinovodom upravljaju preduzeća kojima upravljaju kantoni u kojima vlada HDZ BiH.
Nakon što je Vlada FBiH odbila prijedlog da se iz južne interkonekcije izbaci BH-gas, HDZ je odlučio da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona osnuje kompaniju koja bi se bavila distribucijom gasa.
“Vlada Zapadnohercegovačkog kantona utvrdila je na sjednici u utorak tekst Prijedloga Odluke o osnivanju Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koji je upućen u skupštinsku proceduru. S obzirom na to da plinovod Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska većim dijelom prolazi kroz teritorij Županije Zapadnohercegovačke pokreće se procedura osnivanja Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koje će obavljati djelatnost od javnog društvenog interesa Županije Zapadnohercegovačke iz područja energetike, stvaranja pretpostavki i uvjeta za realizaciju projekata plinofikacije izgradnje distributivne mreže plinovoda i priključenja na plinsku mrežu u Županiji Zapadnohercegovačkoj”, saopćeno je 30. avgusta 2022. godine iz Vlade ZHK.
Na ovaj način, HDZ BiH pokušava preuzeti kontrolu nad transportom gasa iz Azerbejdžana. Tako bi Sarajevo, faktički, unatoč “alternativnom načinu snabdijevanja”, postalo zarobljenik Širokog Brijega i Banja Luke koji bi kontrolisali plinovode prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vlasti u Sarajevu bi, faktički, samo bile garant prilikom zaduživanja. O svemu ostalom bi odlučivale vlade ZHK i Vlada RS.
Zbog čega je neizvršavanje odluka OHR-a krivično djelo, a neizvršavanje presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura nije?
Ako je za izvršavanje strazburške presude nužan “politički konsenzus”, kako to tvrdi Ambasada SAD-a, zašto je, onda, pozdravljeno podizanje optužnice protiv Milorada Dodika zbog neprovođenja odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta?
Dakle, jedno krivično djelo se može pokriti kompromisom, a drugo krivično djelo – ne može. Tako, otprilike, izgleda i zvuči “međunarodno” pravo zapadnih ambasada smještenih u Sarajevu koje su, prije par mjeseci, zagovarale i dobile suspenziju Ustava Federacije BiH na jedan dan.
Visoki predstavnik Christian Schmidt je 1. jula ove godine nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH. Tim izmjenama je uvedeno novo krivično djelo – neizvršavanje odluka visokog predstavnika.
“Službena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem tijelu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, piše u odredbama Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo Christian Schmidt.
Po ovom članu Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika u slučaju “Ukaz”.
““Poštivanje zakonskog i ustavnog okvira te podržavanje vladavine prava je od suštinskog značaja za svako demokratsko društvo. To je obaveza za svakoga jer niko nije iznad zakona. OHR poziva sve građane i zvaničnike da poštuju zakone”, glasio je komentar OHR-a nakon optužnice protiv Dodika.
“Optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Dodika i Lukića važan su korak u provođenju vladavine prava, koja je temelj svake demokratije. Zakoni BiH vrijede za sve građane. Nijedan pojedinac ne stoji iznad zakona. Očekujemo od institucija BiH i svih građana da poštuju relevantne procese uključene u poštivanje tih zakona”, naveli su iz Ambasade SAD u BiH povodom optužnice protiv Milorada Dodika.
A sada da vidimo kakve su reakcije na odluku Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Slaven Kovačević protiv BiH. Prvo, većina vladajućih zvaničnika, od SDP-a, preko SNSD-a, do HDZ-a dovela je u pitanje provođenje presude u slučaju Kovačević. Evo šta piše u odredbama Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo
“Službena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem tijelu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje konačnu i obvezujuću odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući i odluku o privremenoj mjeri, konačnu i izvršnu odluku ili privremenu mjeru Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine ili Europskog suda za ljudska prava, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u Krivičnom zakonu BiH.
“Ako Bosna i Hercegovina želi budućnost unutar euroatlantskih institucija, presude Evropskog suda za ljudska prava će se morati implementirati, ali se ove presude mogu provesti samo ako se lokalni političari pojačaju i urade težak posao pregovaranja, stvaranja konsenzusa i kompromisa“, navedeno je u reakciji Ambasade SAD-a nakon odluke u slučaju Kovačević protiv BiH.
Dakle, za neprovođenje odluka OHR-a se mora odgovarai, a provođenje odluka Evropskog suda u Strazburu nužan je “konsenzus i kompromis”.
Harisa Bavčić, v.d. zastupnice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava čini se spremna je poslati žalbu na presudu ‘Kovačević protiv BiH’, uprkos činjenici da je ona na ovoj funkciji tek vršilac dužnosti, što znači da nije u mandatu i da bi to moglo polučiti pravne posljedice po nju samu, odnosno mogućnost krivične odgovornosti za takvo djelovanje.
Čak više ona je već podložna krivičnoj odgovornosti zbog načina na koji se izjasnila Evropskom sudu za ljudska prava, a gdje je ona bez imalo ustezanja podržala etničko čišćenje u BiH, pa kazala da Slaven Kovačević može ostvariti svoje aktivno birčako pravo na način da se preseli u drugi dio BiH.
Etničko čišćenje čin je u pravilu, psihološki i fizički, nasilan prema ciljanoj ‘neodgovarajućoj’ etničkoj grupi, ali ne nužno uvijek i manjinskoj, na određenom području.
A, Bavčić je svojim izjašnjenje stvorila temelj za tiho etničko čišćenje, koje znamo kada i na koji krvav način je počelo 90-tih godina, a slanjem žalbe i definitivno bi potvrdila da zastupa etnonacionalističko cijepanje BiH, a što opet podupire u svom izjašenjenju pogrešno tvrdeći da je BiH nacionalno podijeljena vijekovima!?
Ne znamo koju je historiju učila v.d. agentice Harisa Bavčić, ali Bosna i Hercegovina nikada, do agresije, nije bila etnički podijeljena. Stoga je važno istaći da Bavčić, i ako pošalje žalbu, to čini nelegalno i nikako u ime BiH, jer stav Vijeća ministara ne postoji, a ona radi van mandata. Jednako kao i druga dva agenta koji su v.d.
Kako Patria nezvanično doznaje Bavčić Harisu kontroliše Monika Mijić, također v.d. agentice, a koja je i član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a koja je imenovanje Harise Bavčić na poziciju zastupnice Vijeća ministara BiH pred ESPLJ uvjetovala glasanjem za smjenu Milana Tegeltije!? Upravo je ona bila 10. neophodni glas za smjenu bivšeg predsjednika VSTV-a.
Potpuno je onda jasno zbog čega će Bavčić po političkom nalogu uputiti žalbu, no pitanje je da li će resorni ministar Sevlid Hurtić reagirati, pa eventualno pismom informirati Sud u Strazburu da Bavčić nije u mandatu.
Zvuči nevjerovatno da Bavčić prihvata taj teret slanja žalbe, jer presuda jasno ukazuje da etničko predstavljanje podriva demokratiju, a gdje je aktivno biračko pravo jedan od stubova demokratije.
Analogija kaže da i ona nije legalno izabrana, jer su je izabrali oni koji su birani u procesu za koji i Evropski suda kaže da je diskriminatoran. Dakle, ovdje se radi o političkom nadmetanju autokratije sa demokratijom i njenim temeljnim vrijednostima.
Sada Bavčić treba da odluči sa koje strane te političke borbe je.
Jer, presude Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, imaju prednost u odnosu na sva druga prava i zakone, posebno ako su pojedine odluke Ustavnog suda BiH u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, kao što je to na primjer u slučaju odluke „Ljubić.
Institucije Bosne i Hercegovine, politički akteri i predstavnici internacionalne zajednice trebaju učiniti sve na provođenju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, a ne trošiti energiju u lobiranju da se uputi žalba Sudu, koji je po šesti put utvrdio diskriminaciju, nadajući se da će Veliko vijeće poništiti presudu.
Svi koji žele (posebno apelanti) normalnu demokratsku državu, nisu tužili svoju zemlju iz obijesti i mržnje, već želje da se BiH iz diskriminatornog sistema vladanja usmjeri u istinsku demokratiju, vladavinu prava i zaštitu svih ljudskih prava.
A, sve to zapravo je identično onome što podrazumijeva evropski put Bosne i Hercegovine jer svi stručnjaci u ovoj oblasti jasno su ukazali da Bosna i hercegovina ne može biti dio Evropske unije sa postojećim Ustavom i pravilima.
Tako da bi žalba Bosne i Hercegovine na presudu ‘Kovačević protiv BiH’ kojom se uklanja ozbiljna diskriminacija velikog broja građana značila direktno suprotstavljanje naše države vlastitom evropskom putu.
Jesu li Harisa Bavčić i oni koji je kontrolišu spremni za takvo djelovanje?
Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje. I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.
Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.
Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eliminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije ili asimilacije.
Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.
Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:
„Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.
Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu’“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.
Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.
Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.
Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.
Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.
Fokalna tačka pravaške ideologije, kako kaže Mirjana Gross, bila je „teza da hrvatska nacija ima pravo na vlastitu, nezavisnu državu izvan habsburške monarhije utemeljenu na političkoj i zakonskoj tradiciji srednjevjekovne hrvatske države“; Kvaternik je pravo na Bosnu i Hercegovinu obrazložio teorijom „prvobitne stečevine“, izvodeći iz nje i nacionalnu pripadnost tamošnjeg stanovništva.
Mjesto BiH i njenih muslimana u hrvatskom nacionalnom narativu bez sumnje je definisano u kontekstu međusobne borbe hrvatskog i srpskog nacionalnog – i nacionalističkog tabora – u devetnaestom vijeku za pridobijanje muslimana kao potencijalnih sunarodnika. I pored toga što je pravaštvo danas lako otpisati kao marginalni i desničarski fenomen, ne smije se izgubiti iz vida da je riječ o jednom od dva glavna pravca u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji u devetnaestom vijeku. Mirjana Gross navodi da je istorijski gledano pravaštvo jedan od pet „kompletnih ideoloških sistema kod Hrvata“: „Ilirizam, jugoslovenstvo (između ilirizma i moderne); ideologija Stranke prava (u originalnom obliku); ideologija seljačkog pokreta pod vođstvom braće Radić; i ideologija socijaldemokratije“.
Važnost pravaštva leži u tome što je formulisalo ideološki i politički okvir za kooptaciju muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvatska „zamišljena zajednica“ je i ranije uključivala dijelove ili cjelinu teritorija BiH; sa Starčevićem, odnosno pravaškom ideologijom, zajednica se prvi proteže na njeno muslimansko stanovništvo i, izuzmu li se hrvatska socijaldemokratska ideologija i tradicija na jednoj i klerikalna na drugoj strani, taj stav ostaće zajednički svim strujama unutar hrvatske nacionalne ideologije kroz dva svjetska rata, sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka.
Krajnji cilj i rezultat tuđmanizma kao ideologije i kao političke prakse bila je Herceg-Bosna: to, naime, nije bio izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego instrument provedbe hegemonističke politike rukovodstva hrvatske države. Svaka pojedinačna konceptualizacija rješavanja „hrvatskog pitanja“ kako u austrougarskoj, tako i u jugoslovenskoj monarhiji uključivala je pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.
Herceg Bosna u tom smislu nije devijacija i ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke istorije. Štaviše, u njoj se stiče nekoliko različitih, ali vrlo važnih struja glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa. Ideologija na kojoj se temeljila Herceg Bosna, a njena nedvojbena glavna pogonska i ideološka snaga bio je predsjednik hrvatske države, nalazi se na mjestu susreta svih najvažnijih vrela hrvatske nacionalne misli.
Hrvatski rat počeo je malo nakon srbijanskog i srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je i u onoj mjeri u kojoj je to inicijalno bila za nezavisnost Bosne i Hercegovine bila zainteresovana isključivo sa ciljem da prenese rat na njenu teritoriju.
Hrvatska je putem Herceg Bosne primjenjivala mjere koje su nedvojbene bile zločinačke u karakteru, odnosno oslanjala se na zločin kao temeljnu politiku ostvarenja Banovine Hrvatske: masovno ubijanje, internaciju civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita, silovanje.
Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bosanskohercegovačka teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: „Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku“. Tamo u ovom slučaju znači u Bosni i Hercegovini.
Izgradnja Herceg Bosne bila je inkrementalna. Umjesto jednog brutalnog i opšteg napada, strategije koju je izabrao srpski projekt u Bosni i Hercegovini, hrvatski projekt je izabrao strategiju inkrementalnog podizanja nivoa nasilja. U javnoj i opšteprihvaćenoj percepciji, zvanični početak hrvatske agresije se veže za početak maja 1993. i uistinu brutalni napad hrvatskih snaga na Mostar.
Istina je, međutim, da su do tada hrvatske snage napale u Prozoru, čemu je uslijedila internacija i brutalna deportacija muslimanskog stanovništva praćena silovanjima i ubijanjima, u Gornjem Vakufu je eskalacija trajala od januara do aprila, zločin u Ahmićima počinjen je polovinom aprila, dok je napad na Mostar počeo tek u maju 1993. Bila je to puzajuća agresija. Uzrok sukoba prije proljeća 1993. bio je nelegalno, a gdje je bilo potrebno i nasilno preuzimanje vlasti; puzajućoj agresiji prethodio je puzajući puč čiji je glavni instrument u okviru hrvatskog projekta u BiH bila Hrvatska demokratska zajednica.
Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicipi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.
Tuđman, i ostatak rukovodstva Republike Hrvatske, je za razliku od potpisnika dokumenta bio svjestan štete koju bi pretprila u slučaju tako otvorenog nasrtaja na BiH, čime bi između ostalo nesumnjivo oslabila vlastiti ionako ranjiv međunarodni položaj u tom trenutku. Ali, nema nikakve sumnje da je hrvatsko rukovodstvo dijelilo njihovu namjeru i cilj. Tuđman je na već u ljeto 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, u junu 1991. artikulisao stav da je podjela Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje dijelova bosanskohercegovačke teritorije jedan od ciljeva hrvatske nezavisnosti.„Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“
Na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, u decembru 1991., Tuđman je iznio viđenje da je nestanak Bosne i Hercegovine hrvatski državni imperativ:
„Da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod to je sva povijest pokazala. Prije svega, ona je nastala kolonijalnim osvajanjem jedne azijske sile, gospodo, ne zaboravimo to, od 15. od 18. stoljeća na štetu hrvatskog naroda, na štetu hrvatskog teritorija. Sve te kolonijalne tvorbe su pale u povijesti i u Aziji i u Africi. Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi, samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u obrambenom itd…“
Trideset godina kasnije, ponovo smo na početku.
(autor teksta Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.
Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.
Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.
Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.
Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke
Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.
Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić
Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.
Mirela Bubalo
Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.
Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva
I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.
Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.
Seid Masnica I Jasna Duraković
“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.
Amer Tikveša
Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.
Ervin Mušinović sa ministrom Isakom
Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...