Analize

Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

U ime morala i reda

Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

“Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

Haram para

Ko će, na koncu, po

zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

Stan u Turskoj

Je li i to pitanje “morala i reda”?

Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

(radiosarajevo.ba)

Protiv je Povorke, novinare naziva frustriranim, zlonamjernim i bolesnim, druži se s kriminalcima i poručuje kritičarima: Dolazimo po vas

U novembru ove godine navršit će se tačno šesnaest godina otkako je akademik Rešid Hafizović upozorio na pošasti vehabizma, naslovljavajući svoj čuveni tekst u Oslobođenju rečenicom: „Oni dolaze po našu djecu“. Kasnije je došla Gornja Maoča, došle su Ošve, došao je Mevlid Jašarević, Bilal Bosnić, došao je Nusret Imamović i nekoliko naše, bosanske djece odveo je u samoubilačke akcije u Siriji i Iraku. Došao je, potom, i napad na učesnike Queer Sarajevo Festa, kada su selefije, pojačane huliganima, skoro pa linčovali pripadnike LGBT zajednice i one koji su došli da ih podrže.

Tridesetak dana prije nego što se navrši šesnaest godina od čuvenog teksta profesora Hafizovića, u BiH će biti održani Opći izbori na kojima će svoje kandidate imati stranka Narod i Pravda.

„DOLAZIMO PO VAS“, napisat će velikim štampanim slovima predsjednik te stranke Elmedin Konaković, obračunavajući se na društvenim mrežama ove sedmice sa anonimnim, fiktivnim i stvarnim kritičarima.

FB post Elmedina Konakovića od 23. juna 2022. godine

Dan kasnije, a noć uoči sarajevske Povorke ponosa, Konaković će, rječnikom onih koji su prije četrnaest godina napali i njegovog koalicijskog partnera Predraga Kojovića,  na Facebooku napisati kako je on protiv promovisanja seksualnosti i kako je jasno protiv šetnje LGBT zajednice ulicama Sarajeva.

On dolazi i po novinare

Da ne bi suštinski bio protiv, Konaković je u duhu bošnjačke tradicionalne porodice otišao na (ne)službeni  put, odakle je, sa pristojne udaljenosti, nastavio „DOLAZITI PO NEISTOMIŠLJENIKE“. Osim što bi gušio slobode LGBT zajednice, predsjednik Naroda i Pravde proteklih se godina „naročito isticao“ i u dolasku po novinare. Kolega iz Avaza, Danijal Hadžović posljednji je u nizu. Nakon njegovog, na kraju će se ispostaviti, „teksta satiričnog karaktera“ o stavovima NiP-a, Elmedin Konaković je krenuo u napad.

„Biješ neke svoje bitke i liječiš frustracije neistinama“, napisat će Konaković u direktnom obraćanju novinaru Avaza koji ga je, prethodno, kritikovao zbog stavova o Povorci.

poruka Elmedina Konakovića novinaru Avaza – liječiš frustracije

Ali kada predsjednik jedne stranke, sa stavovima istoka, a podrškom zapada, novinara nazove „frustriranim“, to ne znači da je on ugrozio medijske slobode. To on samo PO NEKOGA DOLAZI.

Novinar Avaza frustriran, novinar Klixa zlonamjeran

U martu ove godine, Konaković je „DOŠAO PO“ Senju Mahinića, novinara portala Klix koji je, prethodno, doslovno prenio i detaljno pojasnio tvit predsjednika Naroda i Pravde o „domovima naroda“ i pregovorima o Izbornom zakonu.

„Zlonamjeran pokušaj novinara Klixa da kaže da nisam za reduciranje nadležnosti Doma naroda i da držim stranu HDZ-u je samo dio laži koje čitam ovih dana o dešavanjima tokom pregovora. Ne znam da li je namjeran, Klixu nanosi štetu jer je previše svjedoka na pregovorima“, napisao je Konaković na Twitteru, da bi, malo kasnije, na Facebooku rekao da je tekst na Klixu u službi „režimske mašinerije“.

Konakovićev obračun sa novinarom Klixa Senjom Mahinićem

„Hoćete li njegovo ime“, reći će predsjednik NiP-a nekoliko dana kasnije, gostujući na N1 televiziji, gdje je nastavio hajku na novinara Klixa čiji mu se tekst nije dopao.

Novinarki N1: Pipni mi puls

U istom će gostovanju Konaković (in)direktno optužiti urednicu i voditeljicu sa N1 Emelu Burdžović da radi za SDA, jer se usudila da mu postavi pitanja koja mu se ne sviđaju. A kada je novinarka upitala predsjednika NiP-a zašto se uzbuđuje zbog pitanja, on će uzvratiti nuđenjem svoje ruke i prijedlogom da mu „opipa puls“ i da se uvjeri da „nije uzbuđen“.

Konaković nije bio „uzbuđen“ ni u julu 2019. godine. On je samo DOŠAO PO one koji su se drznuli da pišu o NiP-u i nepotizmu. Na udaru se našla i generalna sekretarka Udruženja BH novinara Borka Rudić koja je na Facebooku komentirala kadrovsku politiku Elmedina Konakovića i njegove stranke.

 Poruka Borki Rudić: „Učestvujete u bolesnoj kampanji“

 Nakon što se u medijima pojavila informacija da Konaković želi postaviti svoju kumu na poziciju ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo, dio medija i javnosti je počeo kritizirati politiku stranke. Među kritičarima je bila i Borka Rudić.

Konakovićeva poruka generalnoj sekretarki BH novinara: “bolesna kampanja”

„Borka Rudić i Faktor u akciji zajedno. Narod i pravda povezuje do sada nepovezivo. Informacija je nastavak BOLESNE KAMPANJE, ali mi i u tome tražimo dobru stranu. Borka i Faktor, drago nam je zbog vas“, napisao je Konaković, ilustrujući svoj post jednim srcem.

U aprilu ove godine Konaković je, po drugi put, DOŠAO PO novinarku Sunčicu Šehić. Ona ga je, u svojstvu reporterke N1, upitala o ugovorima o utrošku novca za EXPO Dubai.

„Nemojte svoju frustraciju ovdje“, reći će Konaković novinarki Šehić, konstatirajući da je ona „ljuta što je napustila TV SA“ kojom upravlja NiP-ova kantonalna vlast.

 Kritikovala Konakovića, pa ostala bez Interneta

 Te 2017. godine Elmedin Konaković je još uvijek bio blizak porodici Izetbegović i, kao SDA-ov premijer Kantona Sarajevo „borio“ se sa čestim nestašicama vode u glavnom gradu BiH. S obzirom na to da je i tada, kao i sada, kontrolirao uređivačku politiku Televizije Sarajevo, naredio je da se zabrani objavljivanje informacije o redukcijama. On je, naime, držao konferenciju za medije, a na njegove istupe reagirali su iz opozicionih stranaka. No, novinarki Sunčici Šehić je zabranjeno da emitira kritike na račun Elmedina Konakovića.

“Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima uputili su 22. jula 2017. godine protestno pismo direktoru JP TVSA Elviru Resiću jer je novinarki zabranio da objavi vijest o nestašici vode u Sarajevu”, navedeno je u saopćenju BH novinara.

Kada se novinarka „pobunila“ zbog toga što ne može objaviti kritiku na račun tadašnjeg premijera Konakovića, direktor je odlučio da joj ukine Internet. Danas, pet godina kasnije Konaković pred kamerama likuje što je upravo ta novinarka napustila TV Sa, čestitajući joj na „napretku“ zbog čega je naziva „frustriranom“.

Udruženje BH novinari: Zbog kritika Konakovića, novinarka ostala bez Interneta

Slične probleme, tokom Konakovićevog premijerskog mandata, imala je i novinarka TV Sa Lejla Kurbegović koja je odbijala da „koriguje“ svoje izvještaje.

 Zbog kuma vrijeđao novinara

 Kada je u junu prošle godine u blizini kuće Konakovićevog kuma Gordana Memije (hapšen zbog trgovine opojnim drogama) postavljena eksplozivna naprava, predsjednik Naroda i Pravde je odlučio, prvo na Facebooku, a potom i u medijima, za „bombaški napad“ optužiti autora ovog teksta.

„Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, piše laži o Gordanu“, napisao je Konaković na Facebooku, zbog čega je reagiralo i Udruženje BH novinari, konstatirajući da time predsjednik crta metu na čelu prozvanom novinaru.

Konaković optužuje Avdića zbog bombašog napada na kuma Memiju

Konaković će se braniti riječima da „cijeni novinarsku profesiju“, ali da ne dopušta da se „neko iživljava nad njim“.

Uletio u „Faćinu raju“

Amir Pašić Faćo, sarajevski kriminalac u čijem je dosjeu evidentirano najmanje počinjenih krivičnih djela, godinama se iživljavao nad slabijim od sebe. Ali Elmedin Konaković je u njemu vidio svog uzora, s kojim je često posjećivao ugostiteljske objekte. Kada su mu prigovorili zbog toga, on je otišao na javni servis i promovisao svog prijatelja.

„Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Evo vidio sam da mi neki prigovaraju. Ti sarajevski žestoki momci od mene nisu nikada tražili ništa nezakonito”, rekao je Konaković na javnom servisu Federacije BiH.

Lider Elmedin Konaković i višestruki osuđenik Amir Pašić Faćo

Kasnije će se, zbog nerealiziranih poslova, Faćo i Konaković i „ideološki razići“. Predsjednik NiP-a nastavio je svojim putem, kako bi što prije „DOŠAO PO“ neistomišljenike.

Tjedna heftarica Senada Avdića: Strah, panika, šok i nevjerica u sarajevskom vjerinjaku!

Jučerašnje održavanje Parade ponosa u Sarajevu više od svega bio je test principijelnosti, doisljednosti, političke odgovnosti, pa i hrabrosti Edina Forte, premijera Kantona Sarajevo i lidera Naše stranke. I konstatujem odmah: Forto je taj test, taj riskantni izazov na kojem se bilo lako spotaknuti položio na najbolji i politički najdostojanstveniji način. On je pokazao vrlinu, kakva je odavno zaboravljena i prezrena od ostatka ljigave, oportunističke političke klase, pa i one sa kojom je Forto i njegova stranka primoran dijeliti vlast: pokazao je, naime, hrabrost u odbrani svojih principa i dosljednost u pormociji vlastitog sistema vrijednosti. Stavio je, bez kalkulacije i šićardžijskog „pragmatizma“ na kocku svoju političku karijeru i političku budućnost svoje stranke.

Paradigma ponosa

Edin Forto ostao je sam u ovoj borbi za pluralni, liberalni, nedogmatski, inkluzivni identitet glavnog grada. Parada ponosa jeste bila kamen u cipeli, ili još više-prst u oko dominatnom kleronacinalisitčkom diktatu i teroru zatučanog jednoumlja. Ona je bila otresita poruka onima koji preziru manjinska prava, proganjaju individualni identitet, svako malo pokreće hajke do istrebljenja, osporavaju slobodu ličnog izbora izvan rigidnih vjersko-ideoloških matrica.

Samo nekoliko dana prije Paradu ponosa izvršen je primitivni pogromaški atak na jednu članicu Naše stranke, zastupnicu u Federalnom parlamentu, likovnu umjetnicu nakon što je ona, ili nekoj njoj blizak, u privatnoj korespodenciji kritički problematizirala ezane, glasne pozive na molitvu. Privatno se može biti nevjernik, ali u javnosti se mora biti vjernik, poručio je tokom rata tadašnjih vjerskih poglavica, reis-ul-ulema Islamske zajendice Mustafa Cerić. Sada se otišlo korak dalje: kontolira se, osporava se i kastrira i privatnost. U hajci koja je uslijedila, tražen je politički linč dotične članice Naše stranke, uz kolektivno kvazimoralističko zgražavanje da neko, makar i privatno, može drugačije misliti o svemu pod Bogom milim, pa io vjerskim molitvama i pozivima na njih.
Svojevremeno, prije 10-15 godina veliki pisac Abdulah Sidran otišao je iz Sarajeva živjeti u Goraždu. Javno je govorio i pisao da su ga otjerali preglasni ezani iz mjesne, nakon rata sagrađene džamije u njegovom sarajevskom naselju. Niko mu to nije ni zamjerio ni zahator, nije bio žrtva hajke: i dalje je ostao, kako mu tepaju čak i oni koji ga ne čitaju, a takvi vladaju i hajke aktiviraju, najveći živući bošnjački pisac.
Edin Forto i Naša stranka nisu prihvatili svirepu logiku hajke, niti su se odazvali pozivima za odstrel članica svoje stranke i time su sa uspjehom položili malu maturu političke kulture.
Veliku maturu položili su jučer, čvrsto stojeći uz ranu vlastitu odluku da učine sve, uključujući financijsku i drugu logističku podršku, da se parada ponosa održi, ne osvrćući se na predvidljive rizike, prijetnje, opstrukcije. Čak ni na one izdaje, odnosno posebno njih, koje su došle iz redova koalicijskih partnera u Kantonalnoj Vladi.
Elmedin Konaković, lider Naroda i stranke pravde koja ima većinu u Vladi Kantona, uoči održavanja LGIBT parade naručio je da on ne može podržati taj skup iz moralnih, političkih, a naročito vjerskih razloga. To je vjerojatno prisiljen stranačkom inicijativom i demokratskim centralizmom, poručio je Adnan Delić, ministar priveo Kantonu u privatnom postu objavljenom na službenoj stranici ministarstva. „Svima su poznata moja vjerska uvjerenja“, napisao je Delić, previđajući da nikom na pogovotovo vjerska uvjerenja nisu bili poznati sve dok ga Konaković nije izvukao iz nekog kadrovskog budžaka i promovirao u „uglednog privrednika“. Mnogo bi bilo moralnije, čestitije da su se Konaković, Delić i drugi protivnici Parade ponosa iz njihove stranke priključili mizoginom, ali nedvosmislenom kontramitingu koji je održan pod naslovom „Vratite nam dugu“ u organizaciji jedne islamske organizacije koja se bori za tradicionalne vrijednosti. Po svemu što su rekli, napisali io Paradi Ponosa Konakovićevim muminima je mjesto uz tu konzervativnu strukturu.

Selefijski “fahd-idioti”

Nisu bez osnova stanoviti zlonamjerni cinici Konakovićevoj strani prikačili dodatni naziv. „Mufijin amanet“, referirajući se na sličnu družinu u Sandžaku. Uostalom, oni se zajedno okupljaju i druže u slobodnom vremenu tijekom vjerskih rituala, primjerice iu džamiji Kralja Fahda gdje se rado zalaze istaknuti NIP-ovci i selefijski pravovjernici i misionari. Mogli su Konaković i Dedić, ili Hairs Zahiragić i koji dinar zaraditi na kontramitingu „Vratite nam dugu“ : kako je rekao organizator Sanjin Musa svi sudionici će dobiti i konkrentu hediju, nagradu, koja će biti pojačana „dječijim doplatkom“ ukoliko su polaznici poveli sa sobom i djecu.
Izostala je podrška premijeru Kantona Edinu Forti i od slabijeg koalicijskog partnera, ubogoga, dubinski provincijaliziranog SDP BiH. Oni su, izmislili vlastiti stranački hinjski sastanak, kako bi se pravili mrtvi tijekom održavanja Parade. Kukavički, što će reći u svom prepoznatljivom pehlivanskom maniru, Paradu ponosa je prespavala gradonačelnica Benjamina Karić; vjerojatno je nakon prisustva na stranačkom plenumu pripremala bureke od mesa u kućno-porodičnom dućanu, smišljajući nove patetično-bljutave fraze, i faze.
Pričao mi je ovih dana jedan ugledni sarajevski Hrvat, da je nedavno svoje goste iz inozemstva odveo na trebevićki Vidikovac. Kad su u kafani naručili, vino, pivo, ili neku drugu „vatrenu“ vodu, konobari su ih gledali sa nevjericom kao da su sa Marsa sletjeli.

Kakvo biračko tijelo Benjamina ima

Kafana Vidikovac je u vlasništvu Grada Šarjeva, dakle javno dobro iz kojeg je talibanizirana gradska vlast predvođena bivšim gradonačelnikom Abdulahom Skakom protjerala alkohol i druge ćafirske sadržaje. Nova vlast, predvođena opreznom, au suštini kvarnom gradonačelnicom, ne želi promijeniti tu civilizacijsku sramotu, jer se, čujem, plaši mogućih posljedica na vlasi uboge izborne rezultate. U oktobru je Benjamina Karić nositeljica lista SDP-a na izborima za Kanton Sarajevo i možemo poželjeti i njoj i stranačkim lijekovima koji računaju i bore se, Skakin, Konakovićev i Hadžibajrićev birački bazen, udvarajući mu se i prilagođavajući, da nastavi slobodan, zaslužen i konačan pad te stranke u politički ambis.
Edin Forto i Naša stranka podržavaju od početka od kraja Paradu ponosa, odbili su se prilagođavati navodno većinskom, a uvjeren sam samo najglasnijem i najbezobraznijem dijelu javnosti u Sarajevu. Izgledi da će ih birači u oktobru zbog toga kazniti, nisu ništa veći od onih da će Forti i NS biti nagrađeni za principijelnost i odvažnost. Dosljednost i principijelnost su dvije etičke i političke vrline koje su aktuelni SDA-ovci i njihovi proksi ratnici iz Naroda i pravde, te kenjkavi mufljuzi iz SDP-a odavno prognali iz političke arene.

(Slobodna Bosna)

Nakon što je EU odbacila Zapadni Balkan: U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin

Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS

Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.

U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.

Ne lipši magarče!

No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k’o babin zub. I jeste i nije ispunjen.

Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.

Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!

Džaferović je rekao ono što je trebao reći.

Prije i poslije njega – ništa.

Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.

Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.

Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.

Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.

Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…

Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva.  Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.

Šta dalje?

U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!

Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.

i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.

To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.

Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.

Ispit za stranke iz Sarajeva: Četiri Hrvata iz probosanskih stranaka u Skupštini SBK za potpunu deblokadu Federacije

Da biste upravljali Federacijom i državom BiH, ne morate imati nijednog zastupnika u predstavničkim domovima FBiH i BiH. Dovoljno je da imate većinu zastupnika u pet “ključnih” kantonalnih skupština i postat ćete nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti na nivou Federacije BiH, dok Vijeće ministara BiH bez vaše podrške neće moći ništa.

Nakon što je bivši saziv CIK-a donio Uputstvo kojim je određeno koliko koji kanton daje delegata, situacija se dodatno zakomplicirala. O čemu se radi? Ovo Uputstvo je posljedica odluke Ustavnog suda BiH donesene po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredaba Izbornoz zakona BiH.  Ustavni sud BiH, poznato je, predusudio da odredba Izbornog zakona koja se odnosila na popunjavanje Doma naroda FBiH nije u skladu sa Ustavom. Ukratko, U Izbornom zakonu je pisalo da svaki kanton „mora dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda“, dok, recimo, u Ustavu Federacije BiH piše da će svaki kanton dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda, pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu. Suština je, dakle, da u kantonalnim skušštinama moraju već biti izabrani zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda, da bi taj kanton mogao delegirati za Dom naroda delegata iz reda tog konstitutivnog naroda. Nakon odluke Ustavnog suda BiH, bivši saziv CIK-a je donio Uputsvo kojim je propisao koliko koji kanton daje delegata i iz kojeg naroda. Ono što je, možda, bilo od presudnog značaja je to što je CIK koristio popis iz 2013. godine, pa je, tako, Zeničko-dobojskom kantonu oduzeo jednog „hrvatskog delegata“ kojeg je prebacio u Zapadnohercegovački kanton. Tako su kantoni, u kojima presudnu ulogu ima HDZ BiH, dobili šansu da izaberu 12 od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. A kada imate 12 delegata, u ovom slučaju Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, bez vas nije moguće formirati Vladu Federacije BiH, jer niko osim vas ne može ni predložiti predsjednika ili potpredsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Osim toga, sa 12 delegata u Klubu Hrvata Domu naroda FBiH direktno odlučujete koja će četiri delegata sjediti u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. A četiri delegata iz Federacije BiH vam daju potrebnu entitetsku većinu prilikom izglasavanja odluka u Domu naroda BiH. Pojašnjenja radi, kada je na posljednjoj sjednici Doma naroda PS BiH usvojen HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona, suzdržani glas Mladena Bosića bio je presudan za postizanje opće većine. Tako je zakon usvojen sa sedam glasova za, od čega su četiri za bila iz FBiH bila za, a tri iz Republike Srpske. Da je kojim slučajem, iz RS-a bilo četvero “za”, a iz Federacije troje, Zakon ne bi prošao iako je ima potrebnu prostu većinu. Razlog tome je što entitetska većina iz Federacije podrazumijeva četiri glasa za. Dakle, četiri HDZ-ova delegata u Klubu Hrvata, uz suzdržani glas Mladena Bosića,  su bila ključna za prihvatanje Zakona. A ta četiri Hrvata HDZ BiH ima zato što u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH kontrolira najmanje dvanaest delegata. Tih dvanaest delegata su bobili zahvaljujući odluci prethodnog saziva CIK-a da drugog Hrvata iz Ze-Do Kantona prebaci u Zapadnohercegovački kanton. Zbog tih 12 (kasnije i 13) delegata u Domu naroda Federacije BiH, HDZ BiH je kontrolirao i izbor Vlade Federacije BiH. Pojednostavljeno, predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH predlažu Vladu, a predsjednika i potpredsjednike Federacije mora predložiti po najmanje šest delegata iz Klubu konstitutivnog naroda koji predlaže kandidata. Kada HDZ BiH u Klubu Hrvata ima 12 delegata, to znači da svi ostali zajedno nemaju potrebnih šest. A to, opet, znači da bez HDZ-a nema formiranja Vlade Federacije BiH i da je ključ u njihovim rukama. Da bi se deblokirala Federacija BiH, nužno “spustiti” HDZ BiH na 11 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

Kantonalne liste za predstojeće izbore pokazat će koje su to stranke, uistinu, probosanske. Zašto? Proteklih godina, a naročito tokom ovog mandata uvjerili smo se da, zapravo, kantonalni zastupnici, pored članova Predsjedništva BiH, direktno ili indirektno utiču na funkcionalnost Vlade Federacije, državnog parlamenta, Vijeća ministara BiH, a samim tim i na fiskalnu i sigurnosnu politiku Bosne i Hercegovine. Pokušat ćemo, ukratko, da pojasnimo o čemu se radi. Kantonalni zastupnici međusobno odlučuju o tome ko će određeni kanton predstavljati u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno ko će biti delegat u jednom od četiri kluba Doma naroda FBiH. Upravo ti delegati imaju presudnu ulogu prilikom imenovanja predsjednika i potpredsjednika Federacije, koji, potom, direktno odlučuju ko će biti premijer Federacije BiH. Dakle, od kantonalnih zastupnika ovisi izbor Vlade Federacije. Dalje, delegati iz Doma naroda Federacije BiH direktno odlučuju o imenovanju deset delegata, pet Bošnjaka i pet Hrvata, u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Opet da pojednostavim, kantonalni zastupnici direktno odlučuju o popunjavanju dvije trećine državnog Doma naroda od kojeg, kasnije, izuzmemo li proces formiranje Vijeća ministara BiH, ovise svi zakoni i budući budžeti.S obzirom na Uputsvo CIK-a zasnovano na popisu iz 2013. godine, HDZ ima šansu da opet obezbijedi dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ali, ipak, postoji rješenje.

Ključni kanton je SBK. Evo i zbog čega. Prema Uputstvu CIK-a TK, USK, BPK, KS i Ze-Do daju ukupno pet hrvatskih delegata u Dom naroda FBiH. Čak i da svih pet delegata budu iz, nazovimo ih, probosanskih stranaka, to neće riješiti pitanje blokade HDZ-a BiH. Ali ako bi se iz SBK-a imenovao jedan hrvatski delegat koji dolazi iz „probosanskih stranaka“, HDZ, izvjesno je, ne bi više mogao blokirati procese formiranja vlasti na nivo Federacije BIH. SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega su čak tri hrvatska delegata. U Skupštini SBK HDZ BiH i HDZ 1990 trenutno imaju 10 zastupnika. Probosanske stranke imaju 20. To znači da bi probosanske stranke sve dileme riješile ukoliko bi od 20 zastupnika u Skupštini SBK, izabrali četvero iz reda hrvatskog naroda. Ta četiri zastupnika bi, potom, mogla izabrati jednog delegata za Dom naroda FBiH. Time bi se broj delegata u Domu naroda FBiH koje ne kontrolira HDZ BiH povećao na šest, što znači da HDZ BiH više ne bi mogao blokirati proces formiranja vlasti na nivou Federacije BiH. Da bi se došlo do ovog rješenja, nužno je da sve političke partije vode računa o pozicioniranju kandidata (koji nisu Bošnjaci) na kantonalnim listama. O tome će direktno ovisiti da li će i naredne četiri godine biti blokiran proces formiranja vlasti na nivou Federacije, te da li će biti funkionalan državni nivo vlasti. Nikome ne smije biti cilj izbacivanje hrvatskog naroda iz bilo kojeg organa vlasti na bilo kojem nivou. Cilj mora biti funkcionalnija Federacija BiH i BiH. A funkcionalni ste onoliko koliko imate „alternativnih rješenja“.

Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

Igor Sečin na sastanku sa Putinom

Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

„U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

„Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

“PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

Prednosti i mane Bećirovićeve kandidature: Kraj dinastije Izetbegovića ili vraćanje u život Dragana Čovića?

U javnim istupima ga nećete vidjeti. Ali šef Delegacije EU u BiH Johan Sattler je, zapravo, najbitniji vezni igrač “opozicije” u takozvanom bosansko-bošnjačkom korpusu. On je, ustvrdit će izvori Istrage iz diplomatskih krugova, posljednjih sedmica održao nekoliko neformalnih sastanaka sa predsjednicima “opozicijskih” stranaka koje će, u konačnici, u subotu i formalno podržati kandidaturu Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.  Sattlerov cilj je, prije svega, poraziti SDA kako bi se iz vlasti izbacila “barem jedna nacionalna stranka”.

Bećirovićeva pobjeda – konačni pad dinastije Izetbegovića

Istina je da je široka koalicija stranaka sa sjedištem u Sarajevu prevashodno uspostavljena na motivima da se porazi SDA. I, s obzirom na loš imidž predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, Bećirović u utrku ulazi kao favorit. Pobjeda Bećirovića bi značila da prvi put, uslovno rečeno, ljevičarke stranke sa sjedištem u Sarajevu imaju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Pobjeda Bećirovića bi, sigurno, značila i početak kraja ere Izetbegovića u “bošnjačkom korpusu”. To su, ukoliko gledate iz perspektive lijevih birača, prednosti široke koalicije usmjerene protiv predsjednika SDA. Jer poretkle tri decenije, uglavnom vlasti SDA, obilježene su korupcijskim aferama. Na stranu sada što su se kao glavna alternativa Stranci demokratske akcije nametnuli oni koji su bili među najbitnijim igračima te stranke – od ASD-a sa Rifatom Hozanovićem u Krajini, preko Fuada Kasumovića u Zenici, Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Denisa Zvizdića i Semira Efendića u Sarajevu, pa sve do Mirsada Kukića u Tuzlanskom kantonu. Ako se pogleda iz tog ugla, porazom Izetbegovića se, zapravo, ne mijenja ideologija. Mijenjaju se, isključivo, kadrovi. No, to je već pitanje za neke druge analize.

Bećirovićeve prednosti

Vratimo se Denisu Bećiroviću, SDP-ovcu sa dugogodišnjim stažom koji iza sebe nema korupcijskih afera i koji, izuzmemo li glasanje za Zakon o prebivalištu, ulazi u kampanju poprilično čist, za razliku od Izetbegovića koji na plećima nosi “respiratore”, diplome supruge Sebije i opće nezadovoljstvo u društvu. Iako je godinama  u institucijama, Bećirović je, uglavnom, djelovao iz opozicije i parlamentarnih kupa. Upravo je to njegova najveća prednost, jer mu tokom kampanje, SDA i protivnici neće moći spočitavati da je korumpiran niti će ga moći vezati za bilo kakve afere koje se odnose kurupciju.

Međutim, kada se zađe u sferu politike, Bećirović će se, objektivno, suočiti sa ozbiljnim problemima

Kandidat za predsjednika SDP-a

S obzirom na to da aktualnom predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću ističe mandat na čelu stranke i da više nema pravo da se kandidira, predstojeći Opći izbori su, zapravo, i izbori za predsjednika SDP-a. Ukoliko Denis Bećirović postane član Predsjedništva BiH imat će otvoren put da postane i predsjednik SDP-a BiH, jer u tom trenutku neće postojati nijedan stranački kadar sa većim izbornim legitimitetom. S obzirom na to da u SDP-u postoji ne tako mali broj kandidata za šefa partije, a koji su poprilično jaki lokalni igrači (Jasmin Imamović, Zukan Helez, Aner Žuljević), to bi Bećiroviću moglo predstavljati problem. Podrškom Denisu Bećiroviću svi oni koji sebe vide na mjestu predsjednika SDP-a BiH bi sebi zatvorili vrata u utrci za stranačkog šefa koji će, evidentno je, u konačnici odlučivati o najbitnijim pozicijama u državi ukoliko SDP ostvari dobar rezultat. Drugi problem Denisu Bećiroviću može predstavljati činjenica što će on, ukoliko izgubi izbore, sasvim sigurno ostati bez svih bitnih pozicija. Naime, predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić će, izvjesno je, nositi listu za Parlament BiH iz izborne jedinice 2A (HNK). Nikšić sigurno nema nikakve šanse da osvoji direktni mandat iz te izborne jedinice koja daje tri zastupnika (do sada je HDZ osvajao 2, a SDA 1). Nikšić će, sigurno, biti nosilac i kompenzacijske liste, ali ni to mu ne bi garantiralo ulazak u Parlament. Podrška SDP-u BiH će, sigurno, porasti i, s obzirom na sukobe u HDZ-u Livno, SDP BiH bi mogla dobiti direktni “državni” mandat iz izborne jedinice 1A (USK i Livno). To bi SDP-u smanjilo “višak glasova” koji donose kompenzaciju, tako da bi zbog tog mandata Nermin Nikšić mogao ostati bez mandata u Predstavničkom domu PS BiH. U tom bi slučaju lider SDP-a ušao u Dom naroda BiH, a Bećirović bi izgubio pozicije na državnom nivou. To je, naravno, sve pod uslovom da izgubi u utrci za člana Predsjedništva BiH u kojoj je favorit.

“Sukob” Bećirovića i Izetbegovića otvara vrata HDZ-u

Opasnost “velikog” rata bošnjačkih kandidata možda je najbolje detektovao lider Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić koje se pridružio opozicijskim strankama u podršci Bećiroviću.

“Mislim da ta vrsta naše odluke znatno utiče i na izbornu kampanju SDA, koja je do sada imala taj komoditet da s nekim drugim institucijama, da im ne spominjem ime, može da se bavi manipulacijom glasova, pa ih prebacuje gospodinu Komšiću, da će se sada i ljudi u SDA zapitati da li tome ima više prostora. Mislim da neće imati prostora, ali naše je da vodimo kampanju i mi ćemo je raditi zajedno, pravi se jedna nova politička priča, ta politička priča može izgledati, mada je tu nevažan pojedinac, kao jedno veliko objedinjavanje opozicije koje će biti sada prva stepenica na kandidatu zajedničkog tipa, a druga pravljenju postizborne koalicije na bazi postignutog rezultata svakog političkog subjekta”, kazao je Radončić.

Prebacivanje fokusa na bošnjačkog kandidata sigurno će smanjiti šanse Željka Komšića u utrci sa kandidatom Čovićevog HNS-a. Prema zvaničnim podacima, Komšić je 2018. godine osvojio 225 hiljada glasova. Draga Čović je osvojio 154 hiljade. Međutim, Čović ili njegov kandidat sada može računati i na oko 26 hiljada glasova koje je 2018. godine osvojila Diana Zelenika kao kandidat HDZ-a 1990. U zbiru bi, dakle, kadndidat Čovićevog HNS-a imao najmanje 180 hiljada glasova. S obzirom na kampanju iz sudsjedne Hrvatske, HNS-ov bi kandidat mogao osvojiti oko 200 hiljada glasova, što je već na rubu ugrožavanja Željka Komšića. Prođe li, u tom slučaju kadar HNS-a u Predsjedništvo BiH to bi moglo predstavljati ozbiljan problem za budućnost države. Naime, nakon afere beogradski stanovi Mirka Šarovića, opozicija u Republici Srpskoj izgubila “borbu protiv korupcije” kao jedini preostali argument u borbi protiv Milorada Dodika, Stoga je lider SNSD-a apsolutni favorit u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS.  U kombinaciji sa Dodikom i HNS-ovim kandidatom, potpuno bi svejedno bilo bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH pobijediti.

U “sveopćoj podršci” Bećiroviću svoju šansu vide i mediji pod kontrolom Čovićevog HNS-a koji su već počeli likovati, ističući, pritome, da su Komšićeve šanse da ponovo pobijedi znatno umanjene.

Bećirovićev teret “izbornog zakona”

Ostvari li se, za lijevo orjentirane birače, najbolji scenarij, prema kojem Denis Bećirović i Željko Komšić ulaze u Predsjedništvo BiH, SDP BiH će se naći u velikom “ideološkom” procjepu. S obzirom na to da je široku podršku dobio isključivo na koaliranju protiv SDA i Bakira Izetbegovića, od Bećirovića će koalicijski partneri očekivati odluke prema kojima će SDA biti eliminirana iz vlasti. Prva prepreka je imenovanje mandatara. S obzirom na rotaciju na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ta funkcija bi u narednom mandatu trebala pripasti Hrvatima. Bez adekvatnog pozicioniranja Hrvata na kantonalnim listama “ljevičarskih partija”, i “sigurnih” šest (anti HDZ) Hrvata u Domu naroda FBiH bez Dragana Čovića neće biti moguće formirati ni Vladu Federacije  niti Vijeće ministara BiH. Čović će, izgubi li on ili njegov kandidat u utrci za člana Predsjedništva BiH spas tražiti na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Mandatara za novi saziv VM imenuje Predsjedništvo BiH. Željko Komšić, prođe li u Predsjedništvo, sigurno neće podržati HDZ-ovog šefa Vijeća ministara BiH u kojem neće biti SDA ili DF-a. To znači da bi Denis Bećirović morao preglasati Komšića i glasati sa članom Predsjedništva BiH iz RS-a (vjerovatno Dodik) da Čović ili neko HNS-ov bude šef Vijeća ministara BiH. Ukoliko to, pak, odbije, Bećirović bi se mogao naći na udaru koalicijskih partnera iz SBB-a Fahrudina Radončića i Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji, za sada, nemaju ništa protiv koaliranja sa HDZ-om BiH (bez SDA) i koji su zagovornici izmjena Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH i “legitimnog predstavljanja”. Denis Bećirović će se, tako, naći između ideologije vlastite stranke koju će, u tom slučaju, sigurno preuzeti, i koalicijskog pritiska Konakovića, Radončića i dijela međunarodne zajenice okupljene oko Johanna Sattlera koji je zagovornik izmjena Izbornog zakona u skladu sa željama HDZ-a BiH.  Istina, Denis Bećirović nije imao tih dilema kada je kao šef Predstavničkog doma Paralementarne skupštine BiH prije tačno deset godina glasao za izmjene Zakona o prebivalištu BiH, izmjene Zakona o sukobu interesa, kao i Zakona o javnim nabavkama koje su, u potpunosti, unazadile demokratske procese u BiH.

Demokratske tuče: Pesnicama do mjesta u SDA

U najdužem danu ove godine i prvom danu ljeta iz Tuzle je stiglo urnebesno osvježenje. Ne s Panonice, tamo Tuzlaci istinski uživaju, već sa sjednice Kantonalnog odbora SDA na kojoj je – a šta će drugo – tema svih tema bila sastavljanje izborne liste.

Ko će koga zapamtiti

Da ne bude zabune, sastanak KO SDA TK-a održan je veče prije, no jedan od učesnika tek je nepun dan kasnije odlučio podijeliti svoj videozapis koji nedvojbeno svjedoči naguravanje između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Portal istraga.ba je ovaj snimak učinio medijskom top-pričom koju je ekspresno, s obzirom na to da su ga prenijeli skoro svi portali u zemlji, vidjelo skoro tri miliona ljudi.

Teži fizički obračun spriječili su članovi KO koji su uspjeli razdvojiti zaraćene strane, Mandžić je i priprijetio Zildžiću “Zapamtit ćeš me”, ali većina je uspjela slavno okončati i obračun i sjednicu. Liste nisu usaglašene.

Mandžić je u Skupštinu TK-a ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića, a već u oktobru 2019. je ispao iz Kukićeve igre jer “nije poštovao odluke stranačkih organa”. Bio je kratko nezavisni zastupnik pa se upisao u SDA. Međutim, Zildžić ga je, kao predsjednik Gradskog odbora SDA Tuzla, u julu 2021. isključio iz SDA, no viši stranački nivoi su poništili odluku. Što očito nije uticalo na njihovu miroljubivu koegzistenciju.

U međuvremenu je Zildžić podnio ostavku na sve funkcije unutar stranke, ali ipak se – tvrdi istraga – poželio uplesti u liste, pa je na sjednici KO SDA i započeo vruću debatu sa Mandžićem. Istraga podsjeća da je raspravu manjeg fizičkog intenziteta Zildžić imao i sa Dževadom Mahmutovićem, aktuelnim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Zildžiću je tuča profesija, bio je kick bokser, a prije mandata u Parlamentu FBiH i savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra policije Aljoše Čampare, koji je tada bio u SDA (danas je NiP). Mandžić je pak blizak prijatelj Nasera Orića. I sam iz Srebrenice, Mandžić je bio borac ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom i Zlatnim ljiljanom sa zlatnim vijencem, a nakon rata osnovao je zaštitarsku agenciju BH sigurnost.

I počelo je u Srebrenici

Ovaj sukob Zildžić nije želio komentirati, neće, kaže, da dolijeva ulje na vatru. Mandžić se na telefon i ne javlja. Kako god, dilema nema: vijest da je BiH ušla u NATO ili dobila kandidatski status za EU ne bi imala ni blizu odjeka kao klip koji je podijeljen sa tuzlanskog sastanka SDA. Sad je do onih viših stranačkih nivoa da procijene štetu od novonastale popularnosti. Da li je važnija bruka zbog ponašanja na sjednici KO ili krajnji cilj koji može biti i slogan “Pesnicama do mjesta u SDA”?

Vrijedi podsjetiti da je SDA imala priliku davno raščistiti sa fizičkim obračunima, još onda kada je zamjenika predsjednika SDA i tada državnog ministra Adila Osmanovića ekipa okupljena oko Hamdije Fejzića, smijenjenog lokalnog partijskog šefa, brutalno napala i izbacila sa sjednice partijskog Povjereništva Srebrenice, a Sadika Ahmetovića – koji ga je branio – i fizički povrijedila. No, i tada je sjednica prekinuta, komisija sačinila izvještaj, a kazne izostale. Što se onda protumačilo kao novi vid političke borbe. Kad nema sile argumenata, zavladaju argumenti sile.

Kolumna Senada Avdića: Zašto SDA mudro ne zaćuti?

Dragan Vikić, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Jusuf Pušina , ratni ministar MUP-a RBiH, te Nermin Uzunović i Mladen Čivčić, nepravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine oslobođeni su odgovornosti za zločin koji je prije 30 godina počinjen nad osam pripadnika JNA u sarajevskom Velikom Parku.

Presuda Sudskog vijeća koju je pročitao predsjedavajući Zoran Božić bila je za svakoga ko je pratio suđenje tokom proteklih šest godina logična, očekivana i jedina moguća. Tužiteljica Tužiteljstva BiH Vesna Ilić nije podastrla niti jedan relevantan dokaz koji bi teretio Dragana Vikića na koga je prvenstveno optužnica bila fokusirana. Niti jedan svjedok Tužiteljstva za sve to vrijeme nije doveo Vikića u neposrednu, pa čak i indirektno-komandnu vezu sa svirepom likvidacijom osam pripadnika rezervnog sastava JNA 22. aprila 1992.godine. Tužiteljstvo je insistiralo na komandnoj odgovornosti Vikića, odnosno Pušine, iz prostog razloga što su svi neposredni akteri i počinitelji tog zločina i njihovi šefovi odavno mrtvi.

SVJEDOCI LIKVIDACIJE MRTVE VOJSKE

Davor Mišo Matić koji je doveo zarobljene vojnike u Dom policije ubijen je u kriminalnom obračunu tokom rata. Likvidiran je tokom rata, u Belgiji, i Jusuf Juka Prazina , komandant Specijalne jedinice Armije BiH, koja je bila smještena u Domu policije. Među živima odavno nije Nedžad Ugljen , jedan od čelnika Službe državne bezbjednosti BiH, koji je ubijen u krvavom obračunu bošnjačkog obavještajnog podzemlja 1996. godine. Nekoliko godina prije početka suđenja umro je Asim Dautbašić, siva eminencija SDA-ovskog policijsko-obavještajnog paralelizma, neposredni „utemeljitelj“ parapolitičke jedinice „Ševe“. Dautbašić je odmah na početku agresije na Sarajevo iz centrale RMUP-a „izmješten“ u Dom policije. Kao čovjek od najvišeg povjerenja vrha Stranke demokratske akcije, a to je značilo Alije Izetbegovića, Hasana Čengića i Omera Behmena imao je pored ostalog zadatak da „drži na oku“ Dragana Vikića u kojem čelništvo SDA nikad nije imalo bezrezervno povjerenje. To potvrđuje i Vikićeva nikada obrazložena smjena polovinom 1994. godine. Veći su ugled i povjerenje među bošnjačkom stranačkom vrhuškom imali oficiri JNA koji su neposredno prije rata pisali optužnicu protiv komandanta Specijalne jedinice. Da, mislim na Fikreta Muslimovića, predratnog regionalnog šefa KOS-a koji je teretio pred vojnim sudom Vikića i tadašnjeg pomoćnika ministra policije Avdu Hebibe zbog zaustavljanja konvoja oružja kojeg je JNA slala srpskim paravojnim grupama u istočnoj Hercegovini.

Sudija Zoran Božić, predsjedavajući Sudskog vijeća, tokom svog 40-minutnog obrazlaganja oslobađajuće presude precizno, nedvosmisleno i pregledno je složio mozaik događaja od 22. aprila 1992. godine, objasnio njihovu pozadinu, utvrdio pojedinačnu ulogu i odgovornost svih optuženih uz zaključak da njihova krivica za zločin nad pripadnicima JNA nije dokazana.

TROSTRUKA LINIJA ZAPOVIJEDANJA

Unutar Doma policije koji je bio poprište tog pokolja, objasnio je sudija Božić, djelovale su tri vojno-policijske formacije. Specijalna jedinica MUP-a RBiH sa komandantom Draganom Vikićem bila je podređena ministarstvu policije, u to vrijeme Aliji Delimustafiću . Specijalna jedinica Armije BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine samo je fizički bila smještena u istu zgradu. Sudija Božić je citirao Prazinu koji je u jednom intervjuu objasnio da je njegova jedinica samostalna, da je on član Vrhovne komande Armije BiH i da se „Vikićevim specijalcima“ ponekad zajedno djeluje u oružanim akcijama. Treću oružanu formaciju „Ševe“stacioniranu u Domu policije formirala je Služba državne bezbjednosti BiH, odnosno njen čelnik Asim Dautbašić. Na njenom čelu bio je Nedžad Herenda .

Nedžad Herenda

Predsjedavajući Sudskog vijeća Zoran Božić je rekao da nije bilo na njemu i kolegama sudijama da otkriju počinitelje zločina u Velikom Parku, nego da utvrde odgovornost optužene četvorice, Vikića, Pušine, Uzunovića i Čavčića. No, unatoč tome, dakle što mu to nije bio posao, Božić je na temelju svih dokaza, stotina svjedoka koji su se prodefilovali kroz posljednjih šest godina utvrdio da je zarobljene vojnike likvidirao Nedžad Herenda, komandant „Ševa“. Također je utvrđeno da je jedini efektivnu kontrolu nad tom jedinicom imao Asim Dautbašić, šef SDB-a BiH. Dautbašićeva sekretarica je tokom suđenja posvjedočila da je nakon zločina unezvijereni Vikić utrčao u Dautbašićevu kancelariju da mu kaže da je Herenda pobio zarobljenike, riječima: „Šta mi ovo radite“, ali da to ovoga nije previše dojmilo. Ratni komandant policije Novi Grad Malik Krivićkoji je proslijedio zarobljene vojnike JNA u Dom policije (pod pratnjom Davora Miše Matića) kazao je kako je narednog dana otišao do Jusufe Pušine, pomoćnika ministra RMUP-a, da se raspita za sudbinu zarobljenika. Pušina je u njegovom prisustvu nazvao Dautbašića koji mu je rekao da su „zarobljenici razmijenjeni“ , na šta je Pušina rekao „da mu je drago da je tako“ . Istu formulaciju „da su zarobljenici razmijenjeni“ mjesec dana kasnije će koristiti Jerko Doko , ministar odbrane, i Hasan Efendić, komandant Štaba TO BiH, u informaciji koju su uputili Kriznom štabu Srpske demokratske stranke koja se raspitivala za sudbinu zarobljenih mladića. I Doko i Efendić, koji su i sami bili među optuženima za Veliki park, tvrdili su da su im tu laž podmetnuli njihovi suradnici, a da su oni samo stavili svoje potpise, te da nisu raspolagali nikakvim informacijama o zločinu u Velikom parku. No, kao što smo vidjeli, Ministarstvo odbrane niti komanda Teritorijalne obrane BiH nisu bili komandno odgovorni za parapolicijsku formaciju „Ševe“.

SIJAČ SMRTI, „BRKO SA HEKLEROM“

U brojnim svjedočenjima očevidaca, neposrednih svjedoka pogubljenja ponavljano je da je zarobljenike strijeljao „Brko sa heklerom“ . Ubica je identificiran kao Nedžad Herenda, komandant parapolicijske jedinice „Ševe“. Sudija Božić je u svom obrazloženju presude kazao da je državni tužitelj Oleg Čavka svjedočio da je sa Herendom razgovarao 2015. u Holandiji. Čavka je prioritetno s njim razgovarao vezano za istragu o ubistvu supruge Sefera Halilovićai i njenog brata, a uz odobrenje postupajuće tužiteljice Vesne Ilić ispitao ga je i o zločinu u Velikom parku. „Brko sa heklerom“ priznao je svoju umiješanost u taj zločin. Holandsko tužiteljstvo odbacilo je zahtjev Tužiteljstva BiH za Herendino izručenje, jer bi to, tvrdila je tamošnja tužiteljica, ugrozilo njegov život. Obrazloženje za to našla je u činjenici da je Herenda bio kidnapiran i pokušao njegovo ubojstvo od države, odnosno ovlaštenih ubica iz Agencije za istrage i zaštitu, bošnjačke tajne policije. Herendin status u Holandiji je, tvrde izvori iz nekadašnjeg Tužiteljstva u Hagu, učvršćen njegovim prihvaćanjem da svjedoči na suđenju Aliji Izetbegoviću.

Da zaključimo, Dragan Vikić i Jusuf Pušina su oslobođeni jer nisu imali efektivnu nadležnost nad „Ševama“ i njihovim komandantom-ubicom Herendom, a Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, jer su bili pripadnici jedinice Jusufa Prazine, a ne „Ševa“.

Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon oslobađajuće presude Draganu Vikiću i Jusufu Pušini, svakako treba izdvojiti onu koja je stigla iz Stranke demokratske akcije. Ona pokazuje da se odnos te stranke prema ratnim zločinima počinjenim od pripadnika Oužanih snaga BiH nije mijenjao niti kvalitativno sazrijevao tijekom proteklih trideset godina. Ni kada je riječ o zločinima 10. brdske brigade nad srpskim i drugim civilima, ni prema drugim sličnim nedjelima, poput ubistava familija Ristović, Krajišnik…

„Postupak protiv Vikića i Pušine jedna je u nizu potvrde postojanja očigledne namjere da se masovnim podizanjem optužnice protiv starješina Armije BiH i MUP-a RBiH pokušava izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršena na BiH, dok je presuda još jedan poraz kreatora takvih pokušaja“ , navodi se u saopćenju SDA.

Uz malo više pažnje, lako je uočiti da reakcija SDA nije fokusirana na oslobađajuću presudu i konačnu pravdu za oslobođenje čelnika policije i vojnike Armije BiH. Najveća bošnjačka stranka manje-više eksplicitno pokušava osporiti samo krivično djelo za koje se sudilo, odnosno zločin nad zarobljenim vojnicima masakriranim u Velikom parku.

Tužiteljstvo BiH nije krivo, kako mu to podlo, antidržavnički podmeće Stranke demokratske akcije, za to što je podizanjem optužnice za nesumnjivo počinjeni zločin, „kušao izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršenu na BiH“. Odgovornost državnog Tužiteljstva je u tome što je to učinilo na površan, šeprtljav i tenedenciozan način. Suđenje za ratni zločin kojeg su nad ratnim zarobljenicima počinile parapolitske formacije nije čin pokušaja izmjene karaktera rata, nego je karakter rata i izjednačavanje „zaraćenih strana“ mijenjao, da budemo blagi, neodgovarajući odnos države prema tom zločinu. Zataškavanje zločina, odbijanje da se provere pravovremena, profesionalna istraga i kazne ubice išlo je na ruku agresorima na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je tijekom rata imalo sasvim dovoljno policijskih, istražiteljskih i pravosudnih kapaciteta da ovaj zločin sankcionira. Imalo je i javnost spremnu da se ogradi od „naših zločina“ i osudi ih. Što to nije učinjeno, može se samo objasniti činjenicom da su „Ševe“ i njihov komandant Nedžad Herenda, kao i njihov nadređeni Asim Dautbašić, imali zaštitu vrha bošnjačke vlasti, da su bili favorizirani parapolicijski kileri i da je u njihovim zločinima, ma kako bili odvratni, bilo nekog sistema i „višeg“ cilja.

I NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN

U ratu se dešavaju zločini, ali država postoji da bi ih sankcionirala, ako ona to ne čini, tada je ono ubistvo zarobljenika u Velikom parku izjednačila sa masakrima koje je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute činila nekažnjeno nad zarobljenim Bošnjacima Hercegovine, ili „Crvene beretke“ , Arkanovi „Tigrovi“, Škorpioni… sa nesrpskim stanovništvom na svakom pedlju Republike Srpske.

Da je istragu zločina u Velikom parku spriječila i na sve načine opstruirala tzv „politička volja“, stranačka politika pravilno raspoređena po zarobljenim institucijama, policiji, vojsci, pravosuđu, govori i jedan primjer kojeg je jučer uzgredno pomenuo sudac Željko Božić. Citirao je izjavu sudije Milorada Potparića koji je nedugo nakon masakra u Velikom parku kao istražni sudija na poziv građana otišao na fatalnu Darivu gdje se nalazilo sedam leševa. Potparić nije uspio privesti kraju uviđaj jer se na njega zapucao sa armijsko-policijskih položaja: nekome nije odgovaralo da se proveo istraga, a pogotovo da to radi sudija „četnik“. Inače, taj je „četnik“, čuveni sarajevski sudija Potparić, nekoliko godina ranije presudio prvog „zvaničnog“ četnika u bivšoj državi, Vojislava Šešelja, na osam godina robije.

Na tragu reakcije vrha Stranke demokratske akcije, u čijem se krilu, ponovimo to, stvorila zlikovačku formaciju „Ševe“, glatko su se nadovezali i neki ugledni članovi i simpatizeri te stranke. Tako je Jusuf Nurkić , povremeni NBA košarkaš i međunarodni ekspert za komparativno pravo (šerijatsko, plus anglosaksonsko), safarija po Africi dao svoje viđenje ovog predmeta. „Snagom dokaza i argumenata ovom presudom je uništen pokušaj izjednačavanja krivice“ .

Ništa ovom presudom nije uništeno niti negirano, osim što je maratonsko suđenje značajno urušilo zdravlje nedužno optuženog Dragana Vikića. Sudsko vijeće predvođeno sudijom Zoranom Božićem presudilo je „samo“ da Vikić i Jusuf Pušina nisu učinili niti su mogli spriječiti, kao ni sankcionirati jedan težak zločin. Oni koji su to mogli, a nisu učinili, već trideset godina „izjednačavaju krivicu“, kriminaliziraju državni aparat, svoje privatne zločine i kriminal pokušavaju (i uspijevaju) natovariti na leđa svim borcima i onima koji se nisu žrtvovali za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu: nego za demokratsku, pravnu i slobodnu.

(Slobodna Bosna)

Analiza Senada Avdića: Da li je Narod i pravda samo “Omikron soj” Stranke demokratske akcije?

Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikanskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka našeg svekoliko propasti.

Forte i fazoni

Izjava Edina Forte na koju se ustremila jata strvinarskih pseudopatritoskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuje, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.

I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbano, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjaninniti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da su prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.

Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrtog vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez Jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja, u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.

Guardian i zaštitnici privatizacije

Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela “Igman” na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjave koju je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujednjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je na EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .

Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela “Igman” neposrednom pogodbom firme “The Place” zastupane po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja “Akta portal” je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme “The Place” (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme “My place” doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma “Granoff”). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group.doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela “Tito &Dino”. Ovih dana je portal “Istraga” objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Naroda i pravde, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.

Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnjim prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o “seljacima”, mislio je zapravo na “papke” što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.

A pravi i jedini relevatan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela “Igman” bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je na muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne I popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznicima tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom“Kraftwerk” koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.

U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel “Igman”. No načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao I opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela- poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu Ali” Zabranjenog pušenja). Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić-Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.

Kada SDA osporava zakonitost

Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela “Igman”. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja “Igmana” izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, odlučio je da se ide na neposrednu pogodbu”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Uopćeni u odnosima među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.

Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba “Bosna”. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NIP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”.  Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NIP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.

Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanju i(li) nametanju kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…

Što reče negdje u ratu tadašnjih svemoćnih vjerskih poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u sazu: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše.. Ne mogu ja to podržavati…”

To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...