Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjeniv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovog dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.
Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budimo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.
Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan. Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.
Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjitu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.
I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti undedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.
Kada je 17. januara 2017. godine Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) Ministarstva trezora Sjedinjenih Američkih Država stavio Milorada Dodika na “crnu listu”, buknuo je optimizam u Bosni i Hercegovini.
Dodik je tada kažnjen zbog “opstrukcija Dejtonskog sporazuma” te označen kao osoba koja “predstavlja veliku prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine”.
Danas isti taj Dodik nikad nije bio jači.
Njegove “prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu” isto – nikad jače. Sada su i sasvim konkretne. Dodik nikada nije pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a kamoli da je optužen. Nema, dakle, ni “otvorenog predmeta”.
Umeđuvremenu, američki su se zvaničnici sastajali s njim, pokušavali se umiljavati. Jednog je od njih i javno odj…ao! Nikom ništa!
Onda je 11. septembra 2018. njegov Nikola Špirić stavljen na “crnu listu” State Departmenta.
Optužen je za “ozbiljnu korupciju”.
Detalji koje je američko ministarstvo vanjskih poslova tada objavili za ovog visokog funkcionera SNSD-a odgovarali su u dobroj mjeri “javnoj percepciji” koja se veže za njega.
Špirić je danas delegat SNSD-a u Klubu Srba Doma naroda Parlamenta BiH. On je i četvrta ruka Dodika, ona koja je dovoljna da se sve blokira u državi i da se ne donese nikakva odluka.
State Department mu je zabranio ulazak u SAD. Kao i punoljetnim članovima njegove porodice. Tresla se gora, desio se abortus!
I sada možemo produžiti ovaj tekst s još nizom primjera gdje sankcije SAD nisu dale nikakav efekat. Amerikanci su iznijeli cijeli niz optužbi za osobe iz BiH koje su sankcionirali.
Većina njih napredovala je u političkoj karijeri.
“Crna lista” SAD za kadrove srpskog, ali i hrvatskog političkog bloka preporuka su za uspješnu političku karijeru. SAD jesu uradile svoj dio posla. U svijetu.
U BiH – nisu!
Ako je neko optužen za “ozbiljnu korupciju”, teške zloupotrebe, veze s organiziranim kriminalom, a da ne pominjemo antiustavno djelovanje, u svakoj državi na svijetu bio bi iza rešetaka. A ključ njegove ili njene ćelije bio bi – izgubljen.
Zašto se to ne dešava u BiH?
Zašto u BiH stranci, na čelu s Amerikancima, mogu praviti vlade, a ne mogu osigurati pošteno suđenje osobama koje su i sami prozvali?!
Kako je moguće da osobe s “crne liste” rukama poslanika Trojke/Osmorke, budu izabrane na čelne pozicije državne vlasti i da oni te odluke pravdaju “saglasnošću” i “instrukcijom” iz (američke) ambasade?
Ambasada jeste demantirala takve tvrdnje i osudila takve odluke. Ali su oni koji su glasali ne jednom tvrdili da su od njih dobili “zeleno svjetlo” i da im takve aktivnosti nisu (bile) drage, ali da su morali i uradili iz ovih ili onih razloga.
Jučer su na “crnu listu” Ministarstva trezora stavljene tri osobe – državljani BiH.
Jedna od njih je Osman Mehmedagić, bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije SAD. OFAC je iznio teške optužbe na njegov, račun SDA i BH Telecoma.
Sa sve tri adrese stigao je zahtjev da se sva saznanja predaju Tužilaštvu BiH i da institucije ove države rade svoj posao.
Istina, ambasador SAD u Bosni i Hercegovini Michael Murphy je u drugoj polovini prošle godine ove, ali i gore i oštrije optužbe iznosio na sastancima s pojedinim zvaničnicima u našoj zemlji. Pominjala se droga, mafija, svašta nešto…
Bio je i jedan više nego buran sastanak na tu temu između ambasadora i (čelnika) SDA.
I tada je od njega zatraženo da podastre dokaze, a SDA će, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, kako mu je rečeno, odraditi svoj posao i riješiti se ljudi. Zatraženo je i da iste te dokaze preda Tužilaštvu BiH. A (neki) dokazi se već nalaze tamo.
Iz tog doba, da vas napomenemo, bila je jako aktuelna priča o Sky i Anom aplikacijama. I, kažu, tamo ima svašta.
Druga osoba koju su SAD jučer stavile na “crnu listu” je još jedan “pulen” Milorada Dodika.
“U svojstvu vršioca dužnosti direktora, potom i u svojstvu direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (RUGIP), bh. državljanin Dragan Stanković bio je na čelu agencije odgovorne za Zakon o nepokretnoj imovini iz aprila 2022. kojim je direktno osporen ustavni poredak u BiH, što predstavlja podrivanje Daytonskog mirovnog sporazuma”, stoji u objavi OFAC-a.
Stanković je, dakle, optužen za “osporavanje ustavnog poretka”. Ergo, državni udar! A on je “samo” radio ono što mu “šef” – Dodik naredi.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine već je u barem tri navrata osporio aktivnosti manjeg bh. entiteta u vezi državne imovine.
Sada Dodik najavljuje da će se otcijepiti ako mu se ne da ono što mu ne pripada. A s čime već duže vrijeme mešetari.
Ne znam da li Sky i Anom imaju išta na tu temu. No, već se dugo spekulira u javnosti da je on državnu imovinu već založio na stranim berzama. Čak se “šuška” sa se zbog toga vode i neke međunarodne istrage… Ako je to tačno, onda se donekle može “razumjeti” Dodikova nervoza.
(Ima ovdje i važan detalj da se već duže vrijeme, iza zatvorenih vrata, razmatraju opcije stranaca o “dogovoru” s Dodikom. Ali to je tema za drugi tekst…)
U zadnjoj odluci Ustavnog suda BiH o državnoj imovini “opomenuto” je i Tužilaštvo BiH da treba raditi svoj posao.
No, do sada nisu!
…SAD su jučer objavile novi set sankcija protiv pojedinaca u BiH.
One su, nakon intervencije Joea Bidena predsjedničkim ukazom prošle godine, drugačije nego li su ranije bile.
A desila se i sveopća ruska agresija na Ukrajinu koja je svijet žestoko promijenila. Ukoliko SAD (i Zapad općenito) ne pokažu “mišiće”, neće se ništa nabolje promijeniti.
A “mišići” znače da se osigura da institucije Bosne i Hercegovine konačno počnu raditi svoj posao u cjelosti, a ne selektivno!
(Politicki.ba)
Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.
Izeta Građević
Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.
Hu iz ju? Maca Diskrecija
Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.
Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”
Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.
Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.
Maca Diskrecija na crvenom tepihu
Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.
Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminovićje nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.
Naida Hota-Muminović
Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojketako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.
Ako tako vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.
Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.
UTORAK, 20. DECEMBAR
Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.
Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad Gološ, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.
Mediji su šturo prenijeli dijelove Gološevog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.
Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.
Dževad Gološ i Timur Vilić na Face TV
U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad Gološ je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.
Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu Gološ susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije naroda kojem pripadaju.
Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad Gološ u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.
Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad Gološ.
SRIJEDA, 21. DECEMBAR
Na prve barikade postavljene na puteve u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.
A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.
Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.
Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.
Dejan Ilić
Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.
Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj tradiciji. Podsjeća na čuvenu pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.
No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.
Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.
ČETVRTAK, 22. DECEMBAR
Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.
Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.
Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.
Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni
Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.
Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.
O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.
To je pjesma poraženih“, zaključuje on.
PETAK, 23. DECEMBAR
Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherprimili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.
Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.
Gerhard Schroeder
Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.
Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.
U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.
Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.
SUBOTA, 24. DECEMBAR
Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.
Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.
Lana Pudar
Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.
Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!
NEDJELJA, 25. DECEMBAR
Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.
Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.
Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.
U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.
Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.
U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.
Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao. Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.
Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.
No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.
Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?
S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.
Ali neće svaki čovjek priznati grešku.
Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.
Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.
OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.
Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.
Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.
I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.
Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.
Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.
Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.
I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.
Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.
Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.
Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.
Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.
Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.
Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.
Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.
Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.
Gdje su ključne greške predsjednika SDP?
Krenut ćemo od kantonalnih skupština.
U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović. I to nije sve. Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.
U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.
Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.
Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.
Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.
Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.
Bio je 14. oktobar 1991. godine i Radovan Karadžić je izašao za govornicu Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
“Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje”, rekao je Karadžić.
Bio je 14. oktobar 2021. godine kada Milorad Dodik izašao pred novinare u Istočnom Sarajevu i zaprijetio scenarijem iz ’92. godine.
“Upućujem te na ’92. godinu”, kazao je Milorad Dodik nakon što je upitan na koji će način preuzeti kasarne Oružanih snaga BiH koje se nalaze na teritoriji RS.
Prije nego se obratio medijima, Dodik je imao niz sastanaka u Istočnom Sarajevu. Na noge su mu došli i ambasadori nekoliko članica EU.
“Dovoljno”, reći će Dodik nakon što su ga novinari upitali koliko se ambasada odazvalo njegovom pozivu za sastanak u Istočnom Sarajevu.
Koliko god mediji sa sjedištem u Sarajevu Dodikov sastanak sa predstavnicima jedanaest ambasada proglašavali debaklom, to uopće nije tako. Pokušajmo biti objektivni – jedanaest država u četvrtak je dalo legitimitet Miloradu Dodiku i njegovom rušilačkom pohodu. To što u administrativnom centru Vlade RS nije bilo predstavnika, za Sarajevo najbitnijih, pet ambasada poznatih kao Kvinta, ne znači, zapravo, ništa.
Čuli ste, vjerujem, za Južnu Osetiju. To područje koje se nalazi u granicama međunarodno priznate Gruzije niko osim Rusije ne naziva državom. De jure – Južna Osetija nije država. Ali “de facto” se radi o nezavisnoj republici. Gruzija ne priznaje Južnu Osetiju kao zaseban entitet, ali to uopće ne mijenja faktičko stanje na terenu. Niti će vječno zabrinuti Zapad ući u rat s Rusijom zbog Južne Osetije, niti Gruzija kontroliše dio svoje teritorije. Južna Osetija je provela dva neustavna referenduma o nezavisnosti koja niko nije priznao. Pa, ipak, Južna Osetija postoji. Bez legitimiteta i bez legaliteta. Ali postoji.
Milorad Dodik ide do kraja. Za razliku od Južne Osetije on ima institucije. Ima jake policijske snage, ima pravosuđe RS-a, ima autonomnu poreznu upravu, ima entitetsku vladu i ima, osim u Brčko distriktu, jasno označenu teritoriju. Ko ga može zaustaviti? Visoki predstavnik Crhristian Schmidt? To je onaj Nijemac iz CSU-a, čiji stranački šef Horst Seehofer godinama gaji dobre odnose s Putinovim režimom. To je onaj Visoki predstavnik za BiH što otvara sajmove po Srbiji, tražeći mrvicu pažnje Aleksandra Vučića. Svoje bonske ovlasti Schmidt je stavio duboko u ladicu. Ne zanima ga to što Republika Srpska u svom Službenom glasniku objavljuje ukaze i zakone kojim OHR množi za nulom. Mada, ako ćemo biti realni, svaki broj koji pomnožite sa Christianom Schmidtom za rezultat će imati – nulu.
Valentin Inzko je, barem, bio zabrinut. Christian Schmidt nije ni to. A imamo li mi razloga za zabrinutost? Imamo, itekako.
Sagledajmo stvari realno. Kada Dodik usvoji zakone o povlačenju iz Oružanih snaga BiH, kada, po uzoru na ’92., preuzme kasarne na teritoriji RS-a, ko će reagirati? Evropska unija? Hoće. Izrazit će istu onoliku zabrinutost koliku je izrazila nakon ruske okupacije istočne Ukrajine. I onda će, na kraju, recimo Njemačka, odbiti da prodaje oružje i municiju u “zonu potencijalnog konflikta”. Šta će preuzeti NATO? Raketirat će položaje MUP-a RS-a, otprilike, onako kako su raketirali snage Igora Girkina Strelkova i njegovih separatista u Dombasu i drugim “privremeno zauzetim dijelovima” Ukrajine, kojoj su obećavali NATO, pa je nikad nisu primili u NATO. Faktičko stanje na terenu. To je ono što se jedino priznaje u međunarodnoj diplomatiji i stvarnom životu. Faktičko stanje na terenu je i Sjeverni Kipar. Ne priznaju ga, ali postoji. I, mada svi listom tvrde da je nelegalna tvorevina, nikada nije poduzeta nijedna vojna ili bilo koja druga operacija da se ta paradržavna tvorevina ukoloni sa lica zemlje.
“Nikome dlaka s glave neće faliti”, reći će Milorad Dodik nakon što je najavio preuzimanje kasarni metodama iz ’92. godine.
Vjerujem mu. Jer Republika Srpska nema više potrebe da skida nesrpske glave u Foči, Višegradu, Prijedoru i Banja Luci. Taj posao je završen od ’92. do ’95. godine. Ono malo Bošnjaka i Hrvata što se vratilo u Republiku Srpsku može poslužiti za dokazivanje “otvorenosti” i “tolerancije” srpskog društva.
Desetak posljednjih godina traju napadi na skoro sve institucije BiH. No, tri su institucije na posebnom udaru – Ustavni sud BiH, Sud BiH i Obavještajno-sigurnosna agencija BiH. I, ako pažljivo pogledate medije i javne istupe, svaki put su Milorad Dodik i Dragan Čović davali signal za početak napada u koji su se kasnije uključivali sarajevski “spavači” okupljeni oko Aljoše Čampare. Od neprijavljenog dvojnog državljanstva predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca banjalučki i kratkovidi sarajevski mediji su napravili aferu “svjetskih razmjera”. Direktora Obavještajno-sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića, uz sve njegove mane, proganjali su sa pet istraga koje je uvijek provodio isti tužilac istog tužilaštva. Opet budimo realni, nisu napadi na predsjednika Suda BiH i direktora OSA-e motivisani borbom protiv korupcije. Motiv je pokušaj preuzimanja institucija koje bi baš u ovakvim situacijama u kojima se sada nalazi Bosna i Hercegovina mogle imati ključnu ulogu. Ustav, državni sud i legalna obavještajna služba obilježja su svake države. Te tri institucije Milorad Dodik i Dragan Čović ne kontrolišu. I zato ih je i bilo bitno srušiti prije nego se krene u “završnu operaciju” otcjepljenja nazvanu – “povratak izvornom Dejtonu”.
OSA je sačuvana. Sud BiH je sačuvan. Ustavni sud BiH je sačuvan. Predsjedništvo BiH ima kapacitet da odlučuje i bez Milorada Dodika. Oružane snage BiH su pod komandom i kontrolom ratnih oficira Armije Republike BiH. Ali šta, onda, fali? Fali Tužilaštvo BiH. Jer bez naredbe Tužilaštva BiH nijedna policijska agencija ne može uhapsiti Milorada Dodika i sve one koji narede ili podrže puč. Bez naredbe Tužilaštva BiH se državni udar neće moći spriječiti. A sve dok je Gordana Tadić na čelu Tužilaštva BiH – Dodik mirno može spavati. Naredne sedmice, 20. oktobra, na sjednici VSTV-a će biti razmatrana smjena Gordane Tadić. Od te sjednice direktno ovisi budućnost BiH. A glas federalnog tužioca Slave Lakića bit će presudan. I dovoljan.
Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti(BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.
Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju” pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.
SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”
Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.
Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?
Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…
U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja…
I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.
A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.
I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.
Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.
Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.
Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.
AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ
Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.
Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.
Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…
Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!
Ono što se zbiva u Crnoj Gori sudbinski je važno za Bosnu, i obratno. U oktobru 1991, u Hagu je predstavljen tzv. Evropski plan za rješenje jugoslovenske krize. Njime je zamišljeno da republike imaju pravo na nezavisnost.
Predviđen je „specijalni status za pojedine grupe i oblasti“, drugim riječima prava konstitutivnih naroda, entiteti i zajednice općina. Također, područje (bivše) Jugoslavije ostalo bi zajedničko tržište. Planom je, dakle, bio predviđen ostanak Kosova u Srbiji, zatim uspostavljanje carinske unije i specijalan status za srpski narod u susjednim državama, što su mokri snovi današnjeg beogradskog establišmenta.
Milošević je to odbio. Njemu je to bilo malo. No ubrzo se našao u problemu, jer svi ostali su prihvatili. Čak i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Evropska zajednica i SAD su zaprijetile sankcijama. Predsjednik Srbije je ostao izoliran. Tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je (proročanski) kazao da „Srbija mora da kaže hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein ili će da pregovara“.
Milošević tada kreće u protunapad. Narodna stranka Crne Gore zatražila je vanrednu sjednicu Parlamenta sa zahtjevom da se sa haškog dokumenta povuče potpis crnogorskog predsjednika. Bulatović je pokleknuo. Uoči novog zasjedanja konferencije, u novembru, Milošević i Bulatović su uputili amandmane na Evropski plan, a kojima se traži pravo na samoopredjeljenje za narode koji želu da ostanu u zajedničkoj državi.
Za razliku od država, narodi nemaju granice. Nije bilo jasno kako narodi mogu ostati u Jugoslaviji, ako je države napuste. Ili je bilo posve jasno. Naime, rukovodstvo bosanskih Srba na čelu sa Karadžićem pružilo je podršku Miloševiću u odbijanju Evropskog plana. Šest mjeseci nakon haške konferencije, 24. oktobra proglašena je Skupština srpskog naroda u BiH, na čijoj je konstituirajućoj sjednici donesena „odluka o „ostajanju srpskog naroda u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom (sic!), SAO Slavonijom (sic!), Baranjom (sic!) i zapadnim Srijemom (sic!)“.
Skupština srpskog naroda nije htjela „specijalan status za pojedine grupe i oblasti“ (entitet) unutar Bosne i Hercegovine, već nasilno uspostavljanje srpskih teritorija i njihovo priključenje proširenoj Srbiji. Riječju, ono što Moskva trenutno radi u Ukrajini. Tadašnji španski šef diplomatije Francisco Fernandes Ordones je na Milošević-Bulatovićeve amandmane reagirao sljedećim riječima: „Za Evropsku zajednicu je jasno da je u Jugoslaviji agresor federalna vojska… Jasno je da postoji i jedna agresija sa veoma preciznim opredjeljenjem, a to je da Srbija traži mijenjanje granica, što dvanaestorica [Evropska zajednica] neće nikada prihvatiti.“
Milošević bi vjerovatno insistirao na prekrajanju granica i svom velikodržavnom projektu, čak i da ga Bulatović nije podržao u tome. Ipak bi mu bilo znatno teže. Bio bi potpuno izoliran. Možda je, između ostalog, lakoća s kojom je potčinio Crnu Goru u njemu osnažila uvjerenje da će ostvariti svoje ciljeve i u Bosni i Hrvatskoj.
Paralelno sa prethodno opisanim procesom, traje još jedan, možda i važniji proces, u kojem ponovo Crna Gora ima izuzetnu ulogu. O njemu je pisao Marko Attila Hoare u svojoj (našoj javnosti slabo poznatoj) knjizi „Kako se Bosna naoružavala“.
Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i njegov crnogorski član Branko Kostić 3. oktobra 1991. izjavljuje da će preuzeti ulogu predsjedavajućeg u odsustvu Stjepana Mesića. Nadalje, krnje Predsjedništvo, koje tada, uz crnogorskog člana, čine članovi iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, preuzima ulogu vrhovnog zapovjednika JNA, iako pravo da komanduje vojskom imao isključivo kompletno osmočlano Predsjedništvo. Bio je to klasični državni udar.
Pet dana poslije, krnje Predsjedništvo SFRJ je odlukom 1/49 promovisalo Ratka Mladića u rang general-majora. U periodu nakon toga, JNA koja se nalazi pod kontrolom krnjeg Predsjedništva izvodi brutalan napad na Vukovar, a zatim izvodi manevre, premještanja ljudstva i opreme, s ciljem pripreme rata u Bosni.
Početkom decembra, srpski član krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisav Jović bilježi u svom dnevniku: „Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.“
Dvadesetak dana kasnije, Jović bilježi da je general Kadijević izvijestio Miloševića da je obavljeno 90 odsto zamišljenih premještaja. Upravo će ove dvije bilješke biti među glavnim dokazima, zahvaljući kojima je Haško tužilaštvo, u više slučajeva, uspjelo dokazati učešće Srbije u ratu u Bosni koji je okarakterizan kao međunarodni oružani sukob.
Crnogorci Kostić i Bulatović su, s Miloševićem, Jovićem i generalom Životom Panićem, bili u delegaciji koja se 30. aprila 1992. godine sastala sa Karadžićem, Koljevićem i Plavšićkom, kako bi se – što ponovo otkriva Jović u dnevniku – izvršile pripreme za uspostavu vojske bosanskih Srba i odlučeno da će njen komandant biti Mladić.
Navedena odluka, dakle, nije bila samostalna odluka rukovodstva bosanskih Srba, već odluka čelnika Srbije i Crne Gore, uz konsultacije sa Karadžićem i njegovim krugom. Nedugo nakon navedenog sastanka, 8. maja 1992, krnje Predsjedništvo SFRJ pod Kostićevim predsjedavanjem smjenjuje Milutina Kukanjaca sa mjesta komandanta 2. vojnog okruga u Sarajevu i imenuje Ratka Mladića. Ratni zločinac Mladić će, u intervjuu za NIN (28. 1. 1994.) otkriti da je, čim je imenovan, odmah počeo sa uspostavom Glavnog štaba „srpske vojske“.
Sedam dana nakon toga, dolazi do zvaničnog, a zapravo fiktivnog povlačenja JNA iz Bosne. Na teritoriju novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije prešlo je samo 14 hiljada vojnika, dok ih je više od 80 hiljada ostalo, pod novim imenom (VRS), ali su, kako je utvrdio Haški tribuna, do kraja rata ostali pod općom kontrolom Savezne Republike Jugoslavije kao agresora.
Branko Kostić i Momir Bulatović su odigrali izuzetno važnu ulogu u poduhvatu pokretanja rata u Bosni, te pokušaju njene podjele. U ključnim trenucima, pomagali su Miloševiću da održi privid legalnosti, te su mu stavljali na raspolaganje resurse crnogorske države. U konačnici, učestvovali su u imenovanju generala Mladića, koji će u julu 1995. lično nadzirati masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka.
U Crnoj Gori su uskoro predsjednički izbori. Milo Đukanović se jedini od favorita (tj. onih koji imaju izgledne šanse da prođu u drugi krug) obračunao sa naslijeđem 90-ih. Jedan je od najglasnijih kritičara Miloševićeve politike. Govori istinu o velikosrpskoj agresiji na Bosnu tokom 90-ih, te se odupire pokušajima beogradskog establišmenta da velikosrpski projekat provede mirnim sredstvima. Zahvaljujući Đukanoviću, Crna Gora je zvanično priznala genocid
u Srebrenici, postala članica NATO-a i uspostavila dobrosusjedske odnose s Bosnom. Crna Gora je sudbinski važna za Bosnu.
Naši međusobni odnosi su u proteklim godinama, za vrijeme Đukanovićeve vlasti, bili dokazni primjer da je normalan život na ovom podneblju moguć, bez obzira na vjerske i etničke razlike, kao i da je ključni preduslov za izgradnju normalne sadašnjosti zdravo suočavanje sa teretom prošlosti, naročito kada je riječ o masovnim zločinima.
Opozicija Đukanoviću, koju je prethodnih godina predvodio Dritan Abazović, revno je potkopavala odnose između Crne Gore i Bosne. Stvari bi, čini se, mogle postati još gore, ako na predstojećim izborima pobijedi neko od dvojice preostalih favorita – Andrija Mandić ili Jakov Milatović.
Mandić je transparentni četnik. Njega je, prije dvije godine, duboko uznemirilo to što se Crnogorski parlament poklonio žrtvama Srebrenice, usvojivši rezoluciju o genocidu. Siguran sam da nijedan normalan Bošnjak, građanin Crne Gore, neće glasati za njega.
Puno opasnijim se čini Milatović, koji se predstavlja kao proevropski lider, a ispod površine u njemu se krije srpski nacionalista. Vidjelo se to tokom njegove posjete Miloradu Dodiku, u Banjoj Luci. Na stolu su bile zastavice Crne Gore i Republike Srpske. Milatović je govorio o „impulsu saradnje“ i „zamajcu ekonomskih odnosa“, i to ne bilo kakvih, već onih između „Crne Gore, Republike Srpske (sic!) i Bosne i Hercegovine“.
Pakao 90-ih počeo je upravo pokušajem da se SAO Slavoniju, Krajina, a kasnije i „srpske teritorije u BiH“ uzdignu u rang država. Nijedan iskreni proevropski političar to ne bi radio. Time se vraćam na Branka Kostića (zamalo ne rekoh Kockicu, mada imajući u vidu nastavak, omaška bi imala smisla).
Kada je JNA, 2. maja 1992. godine, u okviru frontalnog napada na Sarajevo, na aerodromu uhapsila predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, tadašnji komandant JNA Blagoje Adžić pozvao je Kostića.
U trećem dijelu „Smrti Jugoslavije“, sam Kostić svjedoči o tome: „Ja sam, moram reći, bio iznenađen i, iskren da budem, nije mi to bilo neprijatno čuti. Ali sam znao da to može imati implikacije. Znajući da se naš razgovor sluša, ja sam mahinalno reagovao i kazao: ‘Pa valjda, Blagoje, nisu ga uhapsili, nego su ga zadržali radi njegove lične bezbednosti u kasarani našoj u Lukavici.’ Kaže: ‘Ne, ne, uhapsio ga je ovaj.’ Blagoje verovatno nije u trenutku shvatio šta ja želim, šta hoću time da kažem, itd.“
Jednako kao Kostić i Adžić nekada, danas su Mandić i Milatović dio jednog te istog projekta. Samo drugačije govore. Mandić glupavo iskreno, a Milatović prijetvorno, kao đavo s licem Branka Kockice.
Ako bi represivni mehanizam Otvorenog Balkana sutra hapsio ljude po Crnoj Gori zbog njihove etničke pripadnosti ili političkog stava, Mandić bi kao predsjednik kazao da su uhapšeni, dok bi Milatović, „zbog implikacija“, objasnio da su „zadržani radi lične bezbjednosti“. To je, čini se, jedina razlika među njima.
Bošnjaci u Crnoj Gori znaju sami najbolje za koga će glasati. Što se tiče nas u Bosni, nema nikakve dileme da je sve osim Đukanovićeve pobjede katastrofa.
(članak je izvorno objavljen na crnogorskom portali cdm.me)
Sutra, na sjednici Zastupničkog doma, Federacija će dobiti predsjednika i potpredsjednike. Refik Lendo, SDA-ov mehanizam za blokade, održao je obećanje i potrošio vrijeme, svjestan da tek nakon raspodjele pozicija na federalnom vrhu počinju teći rokovi za izbor Vlade. SDA će – osim generala, obećao je i generalisimus – istrajati u blokadi.
“Naser heroj” i “kuhana žaba”
Džaba je, dakle, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podsjećao da izabrani dužnosnici predstavljaju Federaciju, na snazi ostaje rješenje Bakira Izetbegovića o Lendi koji 101 posto izdati ne zna, jer on – pazi sad! – u vrhu Federacije predstavlja SDA, a SDA je patriotsko jezgro Bošnjaka tradicionalista posvećenih vlastitom identitetu i svojoj vjeri. Da ne bi bilo zabuna, lider SDA to nam je nadugo i naširoko objasnio u dva intervjua prošle sedmice, jednom na BIR-u, namijenjenom vjerski nastrojenoj publici, i drugom na N1, za širu upotrebu.
Iz oba je kristalno jasno da Bošnjaci izvan kontrole SDA i dokaza u vidu članske partijske karte ne samo da nisu patriote ni vjernici, oni su vazali Milorada Dodika i Dragana Čovića, lidera SNSD-a i HDZ-a, jer jedini koalicioni sporazum o vlasti koji priznaje SDA jeste onaj SNSD-HDZ-SDA. Upravo zato svi koji su glasali za “odmetnike od SDA” i zaslužuju prijetnje kakve su u izbornoj kampanji čuli od Amora Mašovića i u reinterpretaciji Sebije Izetbegović – da će završiti u masovnim grobnicama. Izetbegović nije htio ili nije smio ograditi se od ovakvih uvreda.
No, da ni sam nije daleko od sličnih stavova, pokazao je na primjeru Kemala Ademovića. Neću zaista komentirati koji je stepen bahatosti, arogancije i neukusa neophodan da se naš heroj, kako ga u uvodu svoga napada titulira (i) lider SDA, upoređuje s kuhanom žabom, to zapravo sve govori o Izetbegovićevom stavu spram heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata vođenog u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Ključna optužba protiv jednog od rijetkih nositelja najviših priznanja Armije i MUP-a RBiH je – vjerovali ili ne – što su za njega glasali Srbi i Hrvati. Tako govori zagovornik građanske države, lider cijelog probosanskog bloka, onaj isti Izetbegović koji nije želio u Dom naroda Parlamenta BiH jer su tamo visoke plaće. Zadovoljan je penzijom, vilom na Poljinama i životom skromno bošnjačkim, kako je i stekao sve što ima. No, zato svima ostalima tumači da njegova SDA ima tapiju na dio parcele BiH na kome će odlučiti o nositeljima građevinske dozvole. Ovu prijetnju valja uistinu ozbiljno shvatiti, jer SDA tri decenije ovdje odlučuje o građevinskim dozvolama i hvala Bakiru što nam je to konačno i priznao.
Da su njegov problem vlastite vizure, jasno je kao dan, jer od njih pobjeći ne može: Demokratsku frontu hvali dok ne prizna da priželjkuje vlast SDA, SDP i HDZ sa “pratećim satelitima”. Željko Komšić je pobijedio na izborima zato što su se Bošnjaci, tradicionalisti i vjernici, bojali Čovića – koji se nije ni kandidirao – u Predsjedništvu BiH, ali nam je otkrio i kako: “Ljudi su govorili – ja ću glasati za Bakira, a hanumi sam rekao da glasa za Željka”. Bošnjaci, dakle, imaju hanume, kojima treba narediti i kako će glasati, samo Bakir ima suprugu koja će nastaviti političku karijeru. One koje nisu ni hanume ni supruga, prolaze kao Mirjana Marinković-Lepić za koju je lider SDA javno pitao ko je ona da saziva vrh Federacije? Pa red je da mu se kaže: predsjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, prva u njegovoj historiji, biće i zato što se SDA nije pitala. Gospođa Marinković-Lepić je pravnica, koja je magistrirala i doktorirala na FPN-u u Sarajevu i o tome postoje svi relevantni dokumenti, a u politici je, kao članica Naše stranke, već bila jedan mandat u državnom Parlamentu i aktivno se zalagala za jednakost svih u BiH, naročito žena koje ne ispunjavaju Izetbegovićeve kriterije da se kvalificiraju za politički angažman.
Još su dvije teme beskrajno važne lideru SDA, jedna je odnos naše zemlje spram Zapada i(li) Istoka, druga je odnos prema vjeri. I dok na BIR-u koketira s Istokom, na N1 je posvećen Zapadu i euroatlantskom putu BiH. Nije ga niko pitao, valjda zato što nema šta suvislo ni reći o toj temi – koliko je i šta SDA učinila na ispunjavanju već famoznih 14 prioriteta na putu zemlje ka kandidatskom statusu za Evropsku uniju. Šta o tome i može reći lider stranke koja ne priznaje demokratsko pravo formiranja koalicije za vlast? I još prijeti tehničkim mandatom Vlade Fadila Novalića dokle god on to hoće? Dat će, veli, Fadilu vitamina da izdrži, ionako je planinar! To je SDA-ov doprinos euroatlantskom putu BiH: dalje blokade i nastavak cyber divljanja u kreiranju haosa.
Nagradno pitanje
S obzirom na to da o zemlji govori fokusirajući se samo na parcelu koju smatra bošnjačkom i svojom, Izetbegović ne štedi riječi kritike spram Zapada koji ipak Bošnjacima treba. No, problem Zapada su – ne krije to – visoki predstavnik Schmidt i SAD, jer on zna da u PIC-u vlada drugačije raspoloženje s obzirom na to da je tamo i Turska. Schmidtu je zaprijetio i povlačenjem, zaboravljajući silne zahtjeve ponajprije bošnjačkih i probosanskih političara da OHR o(p)stane. Kad je o SAD-u riječ, sigurna sam da nisam jedina koju je put Joea Bidena u Ukrajinu vratio u ratne sarajevske godine, kada je kao senator osvanuo u glavnom gradu naše zemlje. Dajući punu podršku našem otporu tada, kao što ju je pružio sada Ukrajini, Biden je i 2009. godine, kao potpredsjednik SAD-a, dolazio u Sarajevo i u svom govoru, uz punu podršku suverenitetu BiH, pomenuo samo jednog političara, Sulejmana Tihića: tadašnjeg lidera SDA današnji američki predsjednik pohvalio je za hrabrost da otvoreno istupi pred Narodnom skupštinom RS-a i ponudi ruku suradnje u ime Bošnjaka. Nagradno pitanje za aktuelnog lidera SDA glasi: ko je promijenio politiku, Biden ili SDA?
Bakirova SDA danas neprijatelje traži i među Bošnjacima, a posebno cilja one Srbe i Hrvate koji su nesumnjivi zagovornici zajedničkog života. Poput Igora Stojanovića, Lendinog kolege u vrhu FBiH, kadra SDP-a i dokazanog Bosanca, krivog što ne pristaje na Izetbegovićevo mjerenje snage Bosne punim džamijama. Istovremeno se lider SDA hvali kako je on bio nalogodavac reisu-l-ulemi u zatvaranju paradžemata u BiH! No, to je valjda već u domenu odnosa muslimana Bakira sa svojim IZBiH i stranačkog lidera sa zemljom u kojoj pretenduje da bude neprikosnoveni vladar. O toj bi se politici i SDA morala izjasniti. Od mene tek podsjećanje na istup njegova oca Alije u Džedi 1994. godine: islam jeste najveći, ali muslimani nisu. Upravo zbog ovakvih manira.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...