Analize

Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.

Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“.  Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.

Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi  Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.),  a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju  Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.

Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.

Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo  na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi:  (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija  katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.

Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.

Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova  nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.

Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma.  Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma.  Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.

Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji  tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”,  zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičan Komšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.

Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.

Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.

Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.

Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Ministar za medijski mrak: Konaković bi BHRT i FTV pretvorio u svoj RTRS

Najavili su da će svanuti. A ono se smračilo do te mjere da se politika projekta Trojka s pravom može posmatrati kao lokomotiva kojoj su otkazale kočnice i nesumnjivo nas vuče u ambis društveno – političke crne rupe.

Kriza je bilo i ranije, ali posmatrano iz današnje perspektive to ranije bilo je onaj sivi prolaz između tame i svjetlosti. S tom razlikom da je civilno društvo u vremenu onih ranijih bilo potpuno slobodno da proaktivno djeluje, ukazuje na sve anomalije i sprječava klizanje u ambis.

Danas to društvo tek sporadično reaguje i u toj činjenici leži uzrok koji dodatno ubrzava lokomotivu na putu za ambis. Samo zamislite da je neko od političkih aktera ranijih sastava vlasti rekao izabrat ćemo menadžment javnih rtv sistema kada budemo sigurni da će taj menadžment pratiti naše politike.

Ubijeđen sam da bismo u tom trenutku imali takvu reakciju nevladinih organizacija koje su preplavile državu, a zbog te reakcije Bosna i Hercegovina ličila bi na Sjevernu Koreju u kojoj se javni mediji postavljaju po političkim željama i strategijama.

Civilno društvo Bosne i Hercegovine danas šuti, a jasno vidi i čuje kako akteri državne vlasti namjeravaju rješavati probleme javnih servisa BHRT i FTV. I zato ću prvo ponuditi razloge u kojima je sadržana šutnja civilnog sektora.

Većina tog sektora finansira se iz grant sredstava koja uglavnom dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država. Politički projekat Trojka nastao je na koordinatama administracije i diplomatije SAD-a i još nije otišao dovoljno duboko u diktaturu da ga se kreatori odreknu.

A sve dok se američki kreatori ne odreknu tog projekta, neće ga se usuditi kritikovati ni civilni sektor. Jer, američka politika i grant sredstva uveliko idu ruku pod ruku. Dobro, bit će onih među nevladinim organizacijama koji će reagovati, ali ni blizu kao što se reagovalo na one ranije.

A sada o čovjeku poznatom po sintagmi “mi smo”. Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i šef diplomatije Bosne i Hercegovine očito je u ozbiljnoj panici svojstvenoj političarima koji prepoznaju gnjev javnosti zbog loših poteza i rada, pa u toj panici skreću ka diktaturi i režimskim poslovima.

Pravdajući se za optužbe o izdaji, nije nudio argumente, već pokazivao strah od gubitka vlasti, svjestan da ono što je obećao i mora isporučiti Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću javnost prepoznaje kao izdaju. Nudio je priču o paritetu u vođenju institucija, pa razotkriven. Hvalio se da je vratio fokus internacionalne zajednice na BiH, pa žuti karton dobio od javnosti, a posljednju opomenu od američkog emisara Jamesa O’Briena. Čović je otkrio da je pristao na plutajući treći entite u Izbornom zakonu i izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda s certifikatom HDZ-a.

I nesumnjivo je da Konaković zna da ono što je američkom projekcijom političke zbilje u Bosni i Hercegovini dobio nesnošljivo brzo gubi i da bi 2026. godine mogao okončati samostalnu političku djelatnost. Samostalnu od SDA, ovisnu od SAD, da budem jasan!

A šta je uradio Milorad Dodik kad je počeo da labavi američki učkur. Postao je radikalan, pa radikalniji, pa diktator! Elmedin Konaković dao je ovih dana naznake da kad olabavi uže američke kontrole možemo računati da je to i njegov put.

“Dugoročno rješenje očekujemo kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a , budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže”, izreče Konaković i konačno otvori karte.

A kako to biva kada u menadžmentu javnog emitera sjede ljudi koji slijede politike, vidimo na primjeru RTRs-a. Taj RTRs nije samo politički, već i lični sljedbenik Milorada Dodika, koji je omogućio da se u Rs forsira sjevernokorejska demokratija.

To bi i Konaković, jer Dodik je zahvaljujući tom RTRs-u na vlasti dvije decenije, a sarajevskom trikoloru NiP-a vlast ubrzano izmiče.

U informaciji koju je BHRT objavio nakon što su lideri Trojke bili na sastanku s rukovodstvom te kuće i FTV-a kaže se: ”predsjednik stranke Narod i Pravda Elmedin Konaković kazao je da je Trojka danas ponudila neka rješenja generalnim direktorima BHRT-a i Federalne televizije”.

Nakon ove Konakovićeve o dvosmjernom odnosu politika Trojke i menadžmenta ta dva emitera možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti šta je Trojka ponudila upravama BHRT i FTV.

Posmatrajući RTRs vrlo jasno možemo prepoznati kako bi izgledalo kada bi šefovi javnih servisa bili Trojkini poslušnici, ali možete li zamisliti kako bi bilo uposlenicima BHRT-a?

Da pomognem, sjetite se odnosa Konakovića prema novinarima Klixa, Hayata, Istrage, Patrije, Faktora… Jasno je, zar ne!

(NAP)

Analiza posjete američkog zvaničnika: Šta nije rekao Jim O’Brien?

Svakako je rekao više nego što se očekivalo, a manje nego što je trebalo. Dosta stvari koje su nama u BiH poznate, ali kad ih izgovori neko sa strane, tog političkog ranga, pa još i Amerikanac, onda to dobija posebnu specifičnu težinu. U odnosu na blijedunjave, ubuđale, zakukuljene i zamumuljane političke frazetine, koje smo imali prilike slušati godinama unazad od O’Brienovih prethodnika, ovo izgleda kao udarac maljem u glavu.

O’Brien je, zapravo, više govorio kao domaći politički akter nego međunarodni diplomata. Ili, što je još preciznije, kao analiticar i hroničar ovdašnjih prilika, a ne kao “decision maker” sa značajnim ovlaštenjima u kreiranju politike prema regiji. U toj politici bilo je puno lutanja, pa i pogrešaka, koje nisu izostale ni u ovom, već čuvenom, O’Brienovom obraćanju.

Prije svega, lako je uočljiva zaostavština i inercija od Gabriela Escobara i Dereka Choletta koji su djetinjasto vjerovali da je korupcija glavni problem na zapadnom Balkanu i ako se ona suzbije mnogi politički problemi će nestati.

O naivnosti, a slobodno možemo reći i gluposti, ovakvog stava izlišno je i govoriti. Iz aviona je vidljivo da je nacionalizam i glavni problem i glavno pokriće za kriminal i korupciju.

Nacionalizam je taj koji spriječava društva da izgrade uređenu državu sposobnu da se bori protiv svih vidova korupcije.

Nesređena država je istovremeno i slaba država, a samim tim i lak plijen za političke protuhe i sjecikese.

O’Brien je, čini se, više govorio o posljedicama (korumpirani političari) nego o stvarnim uzrocima krize u BiH, pa i čitavoj regiji.

Političke, a bogami i teritorijalne aspiracije Beograda i Zagreba prema Bosni su ključni faktor za njenu permanentnu nestabilnost. Svi ostali problemi su izvedeni iz te proste činjenice.

O tome O’Brien nije progovorio nijednu riječ. A bez toga nema mirne Bosne.

Dodik i Čović bez podrške Beograda i Zagreba su samo oružje bez municije ili tenkovi bez goriva.

Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku.

Ne postoji političar, a kamoli državnik koji sa takvim prezirom govori o čitavom jednom narodu kao što to Milanović čini prema bosanskim muslimanima. Ne postoji nijedan premijer na svijetu koji ne poštuje institucije druge države kao što to radi Plenković prema zvaničnom Sarajevu.

A šta tek reći za ponašanje Vučićeve Srbije čiji zvaničnici više i ne kriju da rade na stvaranju “srpskog sveta”. Otuda i često ponavljanje Ivice Dačića da je Rs glavni srpski nacionalni interes.

Do skoro je to bilo Kosovo.

Vučić  više govori o potrebi naoružavanja Srbije nego o svim drugim temama i problemima koji postoje u toj zemlji.

Tragikomično zvuče njegova objašnjenja da je to u svrhu odbrane i odvraćanja potencijalnih napadača. Samo još da kaže ko su ti “agresori” i pretendenti na srpsku teritoriju. Da nije to možda velika Crna Gora, moćna Sjeverna Makedonija ili Kosovo sa 5.000 vojnika?

O svemu tome od O’Briena nismo mogli čuti ništa.

Ali smo zato čuli i vidjeli vještačku raspodjelu krivice na sve tri strane. Svi su podjednako krivi: i SNSD i HDZ i SDA. Izetbegović, Dodik i Čović su braća po kriminalnoj liniji i među njima nema nikakve razlike. Ova teza je opasna, baš  onoliko koliko je netačna i nemoralna.

Ako je i tačna, a kako to da je, između ostalog, i voljom američkog ambasadora,  samo Izetbegović od spomenute trojice ostao bez vlasti?

Zar je moguće da se za kriminal osuđuju samo bošnjački politicari (Novalić), dok se žmuri, ne na krađu, već čistu otimačinu i pljačku od strane Čovićeve i Dodikove družine. Tri strane, o kojima je govorio O’Brien, ne samo da ne možete smjestiti u isti koš, već one nipočemu nisu ravnopravne.

Demografska većina (Bošnjaci) postali su politička manjina zahvaljujući interesnom savezništvu Srba i Hrvata. Beograd i Zagreb su u političkom smislu jednako udaljeni kao i devedesetih godina, ali su jednako blizu jedino po pitanju Bosne. Baš kao i za vrijeme Miloševića i Tuđmana, odnosno, Bobana i Karadzica.

Jedina je razlika što nema direktnog dogovora Beograda i Zagreba, već to rade suptilnije, ali jednako očigledno, preko svojih izvođača Dodika i Čovića. Sve dok to neko otvoreno ne kaže neće biti političkog pomaka u Bosni. Niti će biti neke koristi od oštrog govora američkog diplomate.

Doduše, nije realno ni nadati se da neko sa strane, pa makar to bio i zvanični Vašington, ispravi sve naše krive Drine.

Aktuelna “bošnjačka reprezentacija”, bar za sada, pokazala se potpuno nedorasla u ionako kompliciranim unutrašnjim i međunarodnim prilikama. Servilnost koju Trojka pokazuje prema strancima može se mjeriti samo sa servilnošću koju demonstriraju prema Dodiku i Čoviću. SDA nije bila ništa uspješnija u artikulaciji interesa BiH, ali je spolja izgledalo da se radi o ravnopravnoj borbi.

Ni vlast ni opozicija ne rade baš ništa na dodatnoj internacionalizaciji ovdašnjih problema i mogućih opasnih scenarija koji prijete BiH. Tome više doprinosi Dodikova glupost nego pamet bošnjačkih političara. Dok je tako ni svijet neće reagirati i preduzimati konkretne akcije. Možda nas O’Brien iznenadi, pa recimo stavi Dragana Čovića na crnu američku listu. Pravi čovjek na pravom mjestu.

(politicki.ba)

Šta je u pozadini priče o južnoj i istočnoj interkonekciji: Ruski plin za Republiku Srpsku i HDZ-ova kontrola plinovoda kojim bi se snabdijevalo Sarajevo!

U četvrtak, u 11 sati Vijeće ministara BiH bi trebalo bi odlučivati o pokretanju procedure za sklapanje međunarodnih ugovora koji se odnose  na izgradnju  istočne interkonekcije  kojom bi se na teritoriju BiH (preko Srbije) dopremao plin iz Rusije i  južne interkonekciju kojom bi se, preko jadransko-jonskog plinovoda, u BiH dopremao gas iz Azerbejdžana. U pitanju su dva strateška projekta od kojih može ovisiti i energetska i politička stabilnost Bosne i Hercegovine. No, prođu li ova dva projekta u formi koju zagovaraju Milorad Dodik i Dragan Čović, dio Bosne i Hercegovine u kojem većinski žive Bošnjaci mogle bi dugoročno pogoditi nesagledive posljedice. Čitajte pažljivo nastavak. Detalji u ovoj priči su vrlo bitni. Ranije smo ih Istrazi objavljivali, ali sada, kada je čaln Predsjedništva BiH Željko Komšić saopćio da neće potržati ove projekte bez usvajanja zakona o gasu na nivou BiH, podsjetit ćemo na ključne činjenice.

Šta je južna interkonekcija?

Južna interkonekcija je dio Jadransko-jonskog plinovoda kojim bi se iz Azerbejdžana dopremao plin za balkanske države. Izgradnjom ovog plinovoda bila bi smanjena ovisnost o ruskom plinu.

Prema zvaničnim dokumentima institucija EU, cilj ovog plinovoda, koji bi prolazio kroz Hrvatsku, Crnu Goru, BiH i Albaniju je obezbjeđivanje novog transportnog pravca snabdijevanja prirodnim gasom iz Azerbejdžana. BH krak bi išao preko Posušja, Mostara do novog Travnika. Plinovod Zagvozd-Novi Travnik, inače, nalazi se na listi prioriteta Evropske energetske zajednice, a nosilac ovog projekta je BH Gas. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) odobrila je 101 milion eura za realizaciju ovog projekta, dok je USAID također odobrio 500 hiljada dolara za izradu projektne dokumentacije.

Šta je istočna interkonekcija?

Nova istočna interkonekcija je zajednički projekat Srbije i Republike Srpske koji je pokrenut bez saglasnosti institucija Bosne i Hercegovine. Sporazum o izgradnji ovog plinovoda u martu su prošle godine potpisali zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije. Magistralni gasovod iz Srbije ka Republici Srpskoj, saopćeno je tada, trasom Inđija – Mačvanski Prnjavor – Bijeljina – Doboj – Banjaluka – Prijedor – Novi Grad trebalo bi da bude završen u narednih pet godina. Bila bi to druga gasna interkonekcija između Srbije i Republike srpske, odnosno, BiH. S obzirom na to da se radi o međudržavnom projektu, potrebna je saglasnost institucija BiH.

SBiH: NOVA ISTOČNA GASNA INTERKONEKCIJA-ENERGETSKI UDAR NA BIH - Stranka za Bosnu i Hercegovinu

Ovim trasom bi bio dopreman plin iz Rusije koji je Balkan dolazi Turskim tokom. Planirano je da dužina gasovoda na teritoriji Republike Srbije bude 90 kilometara, a na teritoriji Republike Srpske oko 320 kilometara. Nosilac poslova je – preduzeće iz Reublike Srpske – Gas Res.

Međudržavni sporazumi

Nijedan od ova dva gasovoda nije dobio saglasnost institucija Bosne i Hercegovine koje su jedine ovlaštene za potpisivanje i davanje saglasnosti za međudržavne sporazume. U početku su projekat južna interkonekcija opstruirali zvaničnici iz Republike Srpske, a kasnije se u opstruiranje uključila i Hrvatska demokratska zajednica. O razlozima ćemo nešto kasnije. Sada ćemo, ukratko, objasniti šta je sve potrebno da bi Predsjedništvo BiH dalo saglasnost za potpisivanje međunarodnog ugovora sa Srbijom koji se odnosi na izgradnju nove istočne interkonekcije kojom u u BiH bio dopreman ruski plin.

Kako se potpisuju međudržavni sporazumi?

Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora propisana je je procedura zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i Hercegovina.

“Inicijativu za pokretanje postupka za zaključivanje međunarodnih ugovora mogu dati institucije Bosne i Hercegovine, entiteti, kantoni i druge regionalne i lokalne zajednice, te preduzeća, ustanove, nevladine organizacije i druga pravna lica iz područja svoga djelovanja. Inicijativa iz stava 1. ovog člana dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine preko ministarstva Bosne i Hercegovine u čiji djelokrug rada spadaju pitanja koja se uređuju međunarodnim ugovorom. Kada nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ocijeni da je inicijativa iz stava 1. ovog člana opravdana, dostavlja je Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sa nacrtom prijedloga za pokretanje postupka i osnovom za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora čiji je sastavni dio osnova iz stava 3. ovog člana”, navedeno je u ovom Zakonu.

U konkretnom slučaju (nova istočna interkonekcija), Vlada Republike Srpske bi inicijativu za zaključivanje sporazuma sa Srbijom trebala prvo dostaviti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ako MVTEO ocijeni da je projekat opravdan, materijali se dostavljaju Vijeću ministara koje usvaja prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora. Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora, u skladu sa članom 6 ovog Zakona, donosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U pregovorima za zaključivanje međunarodnog ugovora Bosnu i Hercegovinu zastupa delegacija koju je odredilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno, po njegovom ovlaštenju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Nakon završenih pregovora delegacija za pregovore Bosne i Hercegovine dostavlja Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o pregovorima, a Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine i tekst međunarodnog ugovora. Predsjedništvo BiH, potom,donosi odluku o potpisvanju sporazuma sa usaglašenim tekstom. Nakon toga ide ratifikacija sporazuma. Sporazum ratifikuju oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju sve, opet, ide u Predsjedništvo BiH koje odlučuje o ratifikaciji međunarodnog ugovora.

 

Južna interkonekcija: HDZ želi izbaciti BH-gas

Više od godinu dana čelnici HDZ-a BiH u federalnom Domu naroda blokirali su usvajanje Zakona o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”. Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati nacrt ovog blokiranog zakona  čije povlačenje je zatražila novoformirana Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.

“Ovim zakonom se ureduju pitanja od značaja za realizaciju projekta izgradnje gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” na pravcu Zagvozd (Republika Hrvatska) — Posušje (Bosna i Hercegovina) — Tomislavgrad — Šuica — Kupres — Bugojno — Novi Travnik/Travnik s odvojkom za Mostar (u daljnjem tekstu: Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uključujući infrastrukturu projekta, tačku interkonekcije, investitora, način finansiranja, javni interes i provedbu eksproprijacije nekretnina, korištenje zemljišta, upravne postupke izdavanja dozvola i uključenost vlada kantona, nadležnih ministarstava i drugih organa uprave, institucija i privrednih društava i druga pitanja od značaja za realizaciju projekta”, navedeno je u članu 1 predloženog Zakona.

U članu 4 ovog zakona piše da se “za nositelja investicije projekta gasovoda Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska odreduje se Privredno društvo za proizvodnju i transport gasa BH-Gas d.o.o. Sarajevo. 

nosilac posla – BH-gas

Kadrovi HDZ-a BiH u institucijama BiH i Federacije BiH ne žele podržati ovaj projekat, ukoliko kontrolu nad transportom gasa iz južne interkonekcije bude kontrolisalo federalno javno preduzeće BH-gas. Stoga oni traže da se ova kompanija, kao jedina federalna kompanija zadužena za transport gasa, izbaci iz zakona.    HDZ-ovi delegati su, stoga, predložili osnivanje novog preduzeća koje bi osnovali Zapadnohercegovački,  Kanton 10 i Srednjobosanski kanton. U junu prošle godine, delegati HDZ-a u Domu naroda FBiH dostavili su amandmane na Zakon o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”.

amandmani HDZ-a BiH

Oni precizno navode da se BH-gas mora izbaciti iz zakona, te da kantoni osnuju kompaniju koja bi bila zadužena za transport gasa južnom interkonekcijom. HDZ BiH predlaže Federacija bude garant za podizanje kredita u iznosu od 200 miliona KM, a da plinovodom upravljaju preduzeća kojima upravljaju kantoni u kojima vlada HDZ BiH.

Nakon što je Vlada FBiH odbila prijedlog da se iz južne interkonekcije izbaci BH-gas, HDZ je odlučio da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona osnuje kompaniju koja bi se bavila distribucijom gasa.

“Vlada Zapadnohercegovačkog kantona utvrdila je na sjednici u utorak tekst Prijedloga Odluke o osnivanju Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koji je upućen u skupštinsku proceduru. S obzirom na to da plinovod Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska većim dijelom prolazi kroz teritorij Županije Zapadnohercegovačke pokreće se procedura osnivanja Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koje će obavljati djelatnost od javnog društvenog interesa Županije Zapadnohercegovačke iz područja energetike, stvaranja pretpostavki i uvjeta za realizaciju projekata plinofikacije izgradnje distributivne mreže plinovoda i priključenja na plinsku mrežu u Županiji Zapadnohercegovačkoj”, saopćeno je 30. avgusta 2022. godine iz Vlade ZHK.

Na ovaj način, HDZ BiH pokušava preuzeti kontrolu nad transportom gasa iz Azerbejdžana. Tako bi Sarajevo, faktički, unatoč “alternativnom načinu snabdijevanja”, postalo zarobljenik Širokog Brijega i Banja Luke koji bi kontrolisali plinovode prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vlasti u Sarajevu bi, faktički, samo bile garant prilikom zaduživanja. O svemu ostalom bi odlučivale vlade ZHK i Vlada RS.

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

IZBORNI ZAKON

“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne  intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

  • Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
  • Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

  1. Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
  2. Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
  3. Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
  4. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  5. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  6. Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
  7. Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

USTAVNI SUD BIH

“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

Paravosuđe na respiratorima: Selektivna pravda!

Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!

Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.

U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.

Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.

Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.

Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.

Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.

I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!

Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!

Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.

Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.

Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.

A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.

Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.

Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.

Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.

Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.

Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!

„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.

Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.

Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!

Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.

I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.

Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.

Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.

(NAP)

Kako su Dodik i Čović, potpomognuti dijelom Međunarodne zajednice, koordinisali poteze oko Ustavnog suda BiH: Valerija Galić izbrisala odredbu koja nije ni blokirala rad Suda, da bi HDZ i SNSD, uz podršku NiP-a, postavili identične zahtjeve za rješavanje ustavne krize!

Brišući jednu odredbu svojih Pravila, Ustavni sud BiH, faktički, nije promijenio ništa. Jer, ako su brisanjem člana 39 Pravila Ustavnog suda BiH sudije iz Republike Srpske onemogućene da blokiraju rad ove institucije, kako je odluka o brisanju donesena bez sudija iz Republike Srpske?

Brisanje “sporne odredbe” Pravila Ustavnog suda BiH inicirala je predsjednica Valerija Galić, koja je bliska HDZ-u BiH. Za svoju akciju dobila je i podršku dijela Međunarodne zajednice s kojom je koordinirala Sevima Sali Terić, registrarka Ustavnog suda BiH. No, u pozadini je, zapravo, usaglašeni plan Milorada Dodika i Dragana Čovića koji na ovaj način namjeravaju riješiti dva ključna pitanja – međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH i imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH.

“Sjednica Ustavnog suda u plenarnom sazivu kojoj ne prisustvuju najmanje trojica sudija koje je izabrao Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i najmanje jedan sudija kog je izabrala Narodna skupština Republike Srpske se odlaže s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati”, piše u izbrisanoj odredbi Pravila Ustavnog suda BiH.

izbrisana odredba nije blokirala rad Ustavnog suda BiH

Dakle, sudije iz RS-a (ali i iz Federacije) su svojim odsustvom mogle blokirati održavanje najviše jedne sjednice. I to samo na jedan dan. Jer Ustavni sud je mogao novu sjednicu zakazati odmah sutradan i nije bitno “entitetsko” prisustvo sudija. Bitno je samo da bude kvoru.

Evo, još jednostavnije. Da bi plenarna sjednica Ustavnog suda BIH bila održana, mora joj prisustvovati najmanje petero sudija. Federacija daje četvero sudija, Republika Srpska dvoje, dok je troje međunarodnih sudija koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Prema izbrisanoj odredbi Pravila Ustavnog suda BiH, osim “kvoruma”, bilo je nužno prisustvo troje sudija iz Federacije i jednog sudije iz RS-a. No, ako bi, recimo, sve sudije iz RS-a bojkotovale sjednicu, bilo je dovoljno zakazivanje nove sjednice (čak i istog dana) na kojoj nije bilo nužno prisustvo sudija iz RS-a ili troje sudija iz Federacije. Što znači da brisanje ove odredbe uopće nije deblokiralo rad Ustavnog suda BiH. Stoga se samo nameće pitanje motiva donošenja odluke o brisanju ove odredbe.

Nakon što je Narodna skupština RS usvojila Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji tog entiteta, reagirao je Hrvatski narodni sabor sa Draganom Čovićem na čelu.

“HNS BiH se zalaže za hitno ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta koji podrazumijevaju reformu izbornoga zakonodavstva i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudija i provođenje svih njegovih odluka. HNS BiH poziva na hitno imenovanje nedostajućih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine”, navedeno je u saopćenju Čovićevog HNS-a.

Obratimo pažnju na dva detalja. HNS poziva na “ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta” i “rješavanje pitanja međunarodnih sudija”.

Narodna skupština RS u svojim zaključcima koristi identične riječi i zahtijeva da se “u okviru 14 prioriteta” “hitno treba riješiti pitanje Ustavnog suda BiH i odnosno odlaska stranih sudija”.

Još jedno kratko podsjećanje na ključne događaje. Prvo je NSRS pozvala jedinog sudiju iz RS Zlatka Kneževića da podnese ostavku. Onda je Valerija Galić, predsjednica Ustavnog suda BiH koja je bliska HDZ-u, donijela odluku o brisanju jedne odredbe Pravila koja, suštinski, ne mijenja ništa. Nakon toga NSRS (Milorad Dodik) donosi Zakon kojim suspenduje odluke Ustavnog suda BiH na području RS i traži protjerivanje stranih sudija, pozivajući se na 14 prioriteta na bh. putu ka EU. Potom HNS (Dragan Čović) saopćava da je nužno riješiti pitanje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH.

Istina, HDZ dodaje još jedan zahtjev – imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Sličan stav je, odmah po izbijanju krize izazvane brisanjem “sporne” odredbe Pravila Ustavnog suda BiH, saopćila je stranka Elmedina Konakovića Narod i Pravda.

“Pozivamo su sve političke aktere da omoguće nesmetano funkcioniranje Ustavnog suda BiH kao i popunu svih upražnjenih mjesta u ovoj instituciji koja je od vitalnog značaja za državu Bosnu i Hercegovinu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, njegova uloga, sastav i ovlast jasno su propisane Dejtonskim mirovnim sporazumom i ova institucija obavlja vitalnu funkciju za cjelokupno bosanskohercegovačko društvo”, navedeno je u saopćenju NiP-a.

Predsjednik NiP-a Elmedin Konaković se već otvoreno zalagao imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Marin Vukoja je kadar HDZ-a BiH.

Janusz Bugajski’s Washington View: Belgrade Manufactures Another Balkan War

All evidence indicates that the Serb militia attack in northern Kosova on September 24 was orchestrated by Belgrade. The killing of a Kosova policeman and the use of an Orthodox monastery is part of a recurring pattern of provocations designed to achieve three goals: burying the talks for “normalization” between Serbia and Kosova, testing the international response to organized violence, and preparing the conditions for forcible secession.

Dozens of well-armed Serb gunmen dressed in combat uniforms provoked the gunbattle with Kosova’s police near the border with Serbia. The immediate objective was to demonstrate that the government in Prishtina does not control the territory and that armed gangs can operate with impunity. The killing of three of the gunmen will also create martyrs for Serbian nationalists, with

President Aleksandar Vučić claiming they were local Serbs no longer willing to tolerate “Kurti’s terror.” Belgrade is painting a mythical picture of repression and suffering among the Serbian minority even though Serbs in Kosova benefit from more collective rights than any minority in the Balkans.

By creating numerous incidents, Belgrade hopes to destabilize the country and demonstrate that Prishtina is not a genuine partner. Over the past year, a number of incidents have been staged, including road blockades, election boycotts, attacks on municipal buildings, and violent assaults on policemen and NATO troops. The response of Washington and Brussels to each incident has assisted Vučić because “both sides” are blamed for the conflict and thereby reinforce the false narrative of minority repression.

Regular provocations serve to delay and ultimately derail any talks mediated by the EU. Indeed, the onus has been placed on Prishtina to enable the formation of a Serbian “municipal association” before talks can proceed. In other words, the Albin Kurti government is expected to create the very structure that will partition Kosova. EU envoy Miroslav Lajčák and his US counterpart Gabriel Escobar together with the US and EU ambassadors act deaf whenever Vučić declares that he will never recognize Kosova and therefore never “normalize” relations. There is little point for dialogue if one party refuses to accept the existence of the other, as we are also witnessing in Russia’s attack on Ukraine.

The second objective of the Serbian paramilitary attack is to test the response of Washington and Brussels and the reaction of the limited NATO contingent in Kosova. If NATO forces do not take strong measures to help Kosova’s police by patrolling the border and searching and disarming all criminal and militia formations in northern Kosova then Belgrade will conclude that it can pursue more intensive violence. If the Kosova Armed Force is not bolstered into a more sizeable and well-equipped regular army that can defend the country’s borders and launch the process of NATO accession then Belgrade will continue to send, fund, and arm Serbian militia groups with impunity. US and EU officials have failed to learn the crucial lesson of the wars in the 1990s – you only deter and defeat the aggressor by demonstrating superior force and willpower.

The third Vučić objective is to develop a potential Donbas or Crimean scenario for Kosova. The plan for Kosova’s partition between Serbia and Albania floated during the Trump presidency and largely supported by Belgrade and Tirana has been shelved. Hence, Belgrade’s objective has shifted to disabling Kosova from functioning as an integrated state and controlling part of its territory. This is the underlying purpose of establishing a Serbian entity cloaked as a municipal association. However, because the government in Prishtina resists such suicidal moves despite international pressure, Vučić is now opting for outright violence. By staging armed clashes, he calculates that Western powers will lean even more heavily on Prishtina to allow for the creation of an autonomous Serb entity to prevent escalation.

At the same time, Serbia’s security services are preparing for a broader rebellion in the northern municipalities. An attempted crackdown by Kosova’s police would then justify a direct Serbian military intervention. Belgrade has periodically paraded its military along Kosova’s northern borders and threatened to intervene to “protect” the Serbian population. These are evidently practice runs for infiltration, invasion, and occupation to enable the creation of a local Serbian security force and puppet administration. To deter such a scenario, NATO forces need to be significantly increased and armed with heavier equipment to confront any Serbian intrusions.

The attack on Kosova would most likely be closely coordinated with the Serb entity in Bosnia-Herzegovina and with Russia. The Dodik government in Banja Luka can simultaneously pursue the separation agenda through a snap referendum, withdrawal of all Serb officials from Bosnian state institutions, the creation of a patrolled border with the Bosnian Federation, the deployment of armed militias, and the formal declaration of independence. The calculation would be to dissipate Western reactions by presenting a fait accompli in both Kosova and Bosnia. Provocations and acts of violence can also be staged in Montenegro to further distract Western attention. While Milošević picked off one target at a time during the 1990s, his pupil Vučić may decide to act concurrently on several fronts.

This Greater Serbia scenario will also require the green light from Moscow, as the Kremlin seeks retaliation against the West for its massive military losses in Ukraine. Russia would provide political support, diplomatic cover, an information war justifying Belgrade’s intervention, finances, weapons, and volunteers, if any can be spared from the war in Ukraine. It will also bank on the naivety of Western officials currently managing the Balkans. For Belgrade, if the EU and US cannot deliver Serbia’s regional dominance and expand its territories then Moscow will be eager to assist especially as this serves Russia’s anti-Western strategic interests.

 

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)

“Reforme” Nikišićeve Vlade: Hoće li Neko ponovo zapaliti Federaciju?

Ovi prije nas su predugo bili i svašta su vam lošeg uradili, mi ćemo to otkriti. Otprilike je moto aktuelne vlasti u Federaciji i iz Federacije na nivou BiH. Nećete tu nametnutu i projektovanu vlast nikada čuti kako će oni popraviti to za šta optužuju one prijašnje. Već svoje greške pravdaju propagandom o katastrofičnosti prethodne vlasti.

A sama Vlada Federacije je greška i to prilično fatalna za ovaj entitet, pa s obzirom na utjecaj ekonomije tog entiteta na cijelu državu, možemo je posmatrati fatalnom i po Bosnu i Hercegovinu.

Najavljivali su da će svanuti dan u kojem će bh. radnicima minimalna plata biti milju maraka, pa se prali kako fali ovo i ono i na kraju odlukom, aktom koji poslodavce ne obavezuje, tu minimalnu platu povećali za čak 2.300 feninga. Cirkus, 23 markice ponegdje će, ukoliko se poslodavac odobrovolji, biti povećana plata radnicima u Federaciji. Prosječni građevinar tu će povišicu utrošiti za hranu i tekuće potrebe na poslu za jedan dan.

Dakle, povišica minimalca koju je radnicima poklonila nametnuta Vlada Nermina Nikšića može biti za obrok građevinaru koji radi 8 do 10 sati tokom dana.

A kada dođe kući tako sit od povišice Nermina Nikšića i u njega mu Vlade, čekat će ga 4 posto skuplji plin. Od povišenog minimalca možda će i uštedjeti da plati poskupjeli plin, ali kad upali tv da malo odmori vidjet će stručnjake SDP-a, NiP-a, Naše stranke kako pričaju da i struja mora poskupiti. I tad će mu svanuti, pa će glavom bez obzira spakovati porodicu i otići u Sloveniju, Njemačku, na kraj svijeta gdje mu plata može biti i da ode na more, a ne samo za obrok na poslu i račune.

Ovdje će s druge strane ostati penzioneri, jer niti imaju snage niti mogu pobjeći. Njima će penzije porasti za pet posto, pa će nekako moći nadoknaditi ono poskupljenje plina. Kada struja poskupi, umjesto svanuća smračit će im se, jer će morati da se odreknu hljeba i lijekova da ih kasnije ne bi progonili za neplaćene račune.

Sve to gledat će studenti i mladi i čekati priliku da im svane jutro u kojem će se zvati dijasporom, ali nostalgiju za domovinom liječit će novcem kojeg su zaradili i od kojeg pristojno mogu živjeti.

A nama koji ostanemo, jer srećom ne ovisimo o trojkaškom svanuću sljeduje da slušamo Nikšića, Konakovića i Fortu kako je sve prije bilo loše. Kao eto sada je dobro i ide na bolje. To što dvije trećine populacije entiteta i države koju vode ne može živjeti od zarađene penzije i plate, to je do svjetskih tokova.

Jasno je svima, pa i onima koji su projektovali Trojku i HDZ kao vlast u Federaciji da kola nezaustavljivo jure nizbrdo i da Federaciji prijeti socijalni haos pokrenut nedomaćinskim rukovođenjem.

Nikada ono što je počelo greškom ne može proizvesti dobar rezultat. Naročito se to odnosi na vlast u Federaciji, koju kao grešku sve više čini mi se vidi i njen kreator ambasador SAD Michael Murphy. Nikšić je već jednom na kraju svog mandata zapalio Federaciju BiH i nema većeg centra u tom entitetu da u njemu plamen nezadovoljstva nije zapalio neku instituciju.

Način na koji nametnuta Vlada FBiH djeluje i poskupljenja koja nameće građanima bude, istina još tiho, nezadovoljstvo građana. No, kada se ugriju na skupom plinu i naelektrišu na skupljoj struji, plamen nezadovoljstva zasigurno će spaliti iluzije nametnutih sarajevskih trikolora da vladaju lošije a duže od svojih prethodnika.

Jer, ko dva puta preživi Nikšića znat će da je mrak ma koliko taman bio, mnogo bolji od crvene zore!

(NAP)

Ampak (reformski) zamah lijevom rukom: Kako su Konaković, Nikšić, Forto i Murphy ojačali Milorada Dodika opozicionim SDS-om

Prije nego što su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, uz pomoć američkog ambasadora Michaela Murphya, započeli proces relaksacije odnosa, Milorad Dodik je separatističke akcije provodio isključivo sa svojim koalicijskim partnerima. Otkako je relaksacija stupila na scenu – Dodiku se pridružila i opozicija. Pa sada nema razlike u javnim istupima između vladajućeg SNSD-a i opozicionog SDS-a.

Opoziciju iz Republike Srpske više ništa ne veže za državni nivo vlasti. SDP BiH, odnosno Nermin Nikšić i Vojin Mijatović su, ponavljajući SDA-ovu grešku iz 2018. godine, predali Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. I sada više ne postoji nikakva šansa za smjenu aktualnog saziva Vijeća ministara BiH, jer bez Dodika nema entitetske većine u Domu naroda koji ne imenuje, ali razrješava Vijeće ministara BiH. Dakle, Vijeće ministara će i ubuduće funkcionisati onako kako Milorad Dodik želi.

Sve do ove godine SDS je na nivou Bosne i Hercegovine upravljao Službom za poslove sa strancima BiH. Dodik je kontrolisao Vijeće ministara BiH i tokom mandata 2018.-2022., ali nije uspio preuzeti ovu Službu zaduženu za migracije. Elmedin Konaković je, u samo jednom reformskom zamahu predao Dodiku Službu za strance. I Agenciju za lijekove. I operacije OSA-e. I sve krim istrage u SIPA-i. Šta je dobio zauzvrat? Stranke Trojke su pristale da ovaj novi, “reformisani” saziv Vijeća ministara BiH, postavi sve srpske i hrvatske kadrove u sigurnosne agencije BiH. Istovremeno, osim Almira Džuve, nijedan Bošnjak nije postavljen nigdje. U Službi za strance je postavljen direktor SNSD-ov direktor Žarko Laketa. Zamjenik Bošnjak – nije postavljen. U Direkciji za koordinaciju policijskih tijela je postavljen zamjenik direktora Đuro Knežević. Direktor DKPT Bošnjak nije postavljen. U Graničnoj policiji je postavljen direktor Mirko Kuprešaković. Zamjenik direktora Bošnjak nije postavljen. I postavljenja bošnjačkih kadrova neće biti moguća bez SNSD-a, jer za sve konačne i izvršne odluke mora glasati najmanje jedan Srbin iz Vijeća ministara. A svi Srbi u Vijeću ministara su Dodikovi.

Sjetimo se novembra 2019. godine. Tada je, naime, Predsjedništvo BiH imenovalo Zorana Tegeltiju iz SNSD-a za mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH. Nakon izbora 2018. godine Vijeće ministara BiH nije formirano u rekordnom roku. Ali je, zato, uslovljavanjem Željka Komšića i Šefika Džaferovića usvojen historijski Program reformi koji je i NATO preveo kao Godišnji nacionalni program ili skraćeno ANP. Milorad Dodik je glasao za to, jer je želio, po svaku cijenu, u vlast na nivou BiH. I platio je cijenu ulaska u Vijeće ministara BiH. NATO je ubrzo počeo vježbati sa pripadnicima Oružanih snaga BiH na Manjači.

Onda se pojavila Trojka sa svojom politikom “ustupaka”. Dobili su izravnu podršku američkog ambasadora Michaela Murphya. Dobili su fotelje u Vijeću ministara, ali su izgubili Ministarstvo sigurnosti  BiH. Izgubili su kakvu-takvu podršku opozicije iz RS-a koju su, zajedničkim snagama, izdali i lideri Trojke i Ambasada SAD-a. Izgubili su šansu da vježbaju sa NATO jedinicama.

Dali su Dodiku četvrtog delegata. I sada oni Milorada Dodika ne mogu izbaciti iz Vijeća ministara BiH, a Milorad Dodik može izbaciti njih.

U situaciji kada Milorad Dodik najavljuje izvođenje policije na entitetsku liniju, situacija u sigurnosnom sektoru je ovakva:

  1. Federalna uprava policije koja je u nadležnosti federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare – nema direktora. Trojka je na poziciju federalnog ministra unutrašnjih poslova namjeravala postaviti Bošnjaka. Što znači da bi pozicija direktora FUP-a trebala pripasti Hrvatima – odnosno “relaksiranom HDZ-u”.
  2. Upravom policije Kantona Sarajevo upravlja v.d. komesar, jer je Vlada KS kojom upravlja Trojka do posljednjeg trenutka čuvala Čamparinog komesara Nusreta Selimovića.
  3. Direkcijom za koordinaciju policijskih tijela upravlja Mirsad Vilić kojem je davno istekao mandat i koji bi uskoro trebao biti penzionisan. Ako Dodik ne pristane da imenuje novog direktora, Direkcijom će upravljati zamjenik Đuro Knežević
  4. Kriminalističko-istražnim odjelom SIPA-e upravlja Žarko Kalem, nakon što je pod pritiskom dijela NiP-a i Ambasade SAD-a Vahidin Šahinpašić uklonjen s te pozicije
  5. Zamjenik direktora Granične policije BiH Fahrudin Halač je van mandata, tako da Bošnjaci, suštinski, nemaju nikoga u rukovodstvu Granične policije BiH.
  6. Nakon deset godina BiH je napokon popustila i riješila problem kontakt tačke s EUROPOL-om. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH, iako je stav Direkcije bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).

Milorad Dodik je ponovo pokrenuo priču o secesiji. To što su njegovi motivi zaduženja Republike Srpske, ne umanjuje posljedice. A posljedice bi mogle biti nesagledive. Jer prvi put od 2015. godine SDS kao najveća opoziciona stranka počela je pratiti  politiku SNSD-a.

 

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...