Analize

Kompromisi, pregovori, izbori i zakoni: Sarajevo, spremi se da budeš krivo

“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).

Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.

Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?

Hoće!

I do sada su.  Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.

Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.

Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…

Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.

Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.

Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.

Postoje dva načina:

Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…

Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.

Problem je, međutim, odgovornosti.

Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.

Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.

On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?

Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.

Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.

U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.

Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.

Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.

Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.

Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.

Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.

Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne  bi desilo – mora biti samo kako on kaže.

I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!

Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.

On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?

Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.

I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?

Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?

Kolumna Vildane Selimbegović: ZAVNOBiH iz Širokog Brijega

Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, 20. decembra rudari rudnika Kreka u Tuzli obustavili su rad. Glavnim akterima štrajka – devetnaestorici rudara – poslije se sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Jedino obećavaju gašenje svega

Ako se nekom čini da sam u prethodnom pasusu pogriješila ispisujući godinu, da odmah riješimo dilemu: nije riječ o posljednjim protestima rudara u Sarajevu, već o vikipedijskoj zabilješci o Husinskoj buni. Historija nas uči kako je završila prije gotovo pa 101 godinu, a kako će završiti rudarski neposluh ove sezone, zavisi isključivo od spremnosti ovozemaljske vlasti da se suoči sa problemom. Mnogo se toga čulo u onih tridesetak sati koliko su rudari boravili u Sarajevu, tražeći svoja prava, no najmanje o suštini, onom zbog čega, uostalom, rudari vlastima i ne vjeruju: poreski dug rudnika u Federaciji BiH, izračunat oko 100. godišnjice Husinske bune, iznosio je skoro 510 miliona maraka, dugovanja rudnika po svim osnovama 892 miliona, a ukupni gubitak u 2020. je bio oko 76,5 miliona, što prevedeno na kolokvijalni jezik znači – rudnici nestaju.

I nije riječ o planskom odnosu spram globalnih sporazuma o zagađenju, već o tipičnoj nebrizi i neodgovornosti. U vrijeme kada su rudnici postajali dio Koncerna EPBiH, ove su brojke bile upola manje, pa samim tim postaje jasno zašto su rudari kivni na EPBiH i zašto traže ostavku aktuelnog direktora Admira Andelije i svojih sedam uprava. Iz EPBiH odgovaraju prijetnjama o poskupljenju struje i domaćinstvima – privrednicima u FBiH već mjesecima stižu udvostručeni i utrostručeni prijedlozi ugovora koji jedino obećavaju gašenje svega – a iz svojih udobnih kabinetskih poljana šalju nam i upozorenja o kolapsu koji je neminovan ukoliko se rudari ne vrate u jame. Uprave rudnika su već posegnule za sudskim progonom štrajkača, a Vlada FBiH i resorni ministar nemoćno sliježu ramenima objašnjavajući da su u ovoj priči tek medijatori?! Kako god, rudari sigurno nisu krivi što je u Kreki, recimo, zaposleno čak devet novinara, niti su odgovorni što zahvaljujući rudnicima privatne firme koje rade za njih dobro i posluju i žive. Transparency International je zabilježio da je samo tokom 2018. Kreka potpisala 149 direktnih sporazuma o iznajmljivanju mehanizacije, odnosno da su privatne firme bez tendera za godinu dobile poslove od 950.000 KM.

O društvenoj odgovornosti državnih preduzeća – a to EPBiH jeste – govore samo neovisni ekonomski analitičari, oni ostali skloniji su analizi političke pozadine rudarske pobune, tako da teško i može doći na red ozbiljno hvatanje ukoštac sa restrukturiranjem rudnika, čime se busaju u prsa i Andelija i sedam patuljaka, sve sami direktori rudnika bez kojih bi – čulo se iz Vlade – mogao nastupiti kolaps. No, za kolaps koji već živimo, niko ne preuzima odgovornost, ni ličnu ni društvenu. Razlog je jednostavan – sve su ove uprave i napravljene na bazi stranačke, partijske odgovornosti, tako su posložene i zna se kome svaka odgovara: u ovom mandatu to su SDA i DF i svakako je na njima i najveći teret. Zato rudarima podršku daju SDP i Nermin Nikšić, glumeći opoziciju, a zaboravljajući da su rudnici u Koncernu EPBiH bili i za njegova premijerskog mandata i da je upravo njegova partija tada redala svoje grabljivice kao prethodnicu današnjim i(li) nastavak prethodnim. Nije ni NN lice imenovalo po sposobnostima, već po istom kriteriju na koji se danas kamenjem baca, partijskom. Što, naravno, ne amnestira ni SDA ni DF, ali zorno pokazuje da nama treba politička hrabrost koja će iznjedriti promjenu u pristupu i konačno dati sposobnima prioritet nad odanima.

Analiza Senada Avdića: Izbaci li Dodik državne insitutucije iz RS, Čović bi mogao odmah to isto uraditi u (zapadnom) Mostaru!?

Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov  iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva  smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj  turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.

Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica  za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo  u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko  naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima  prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske.  Ona je se zajedno sa starim znancem,  Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.

Dodik, zadnja ruža Hrvatska

Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog  iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer  Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže  pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću  alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog  obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom  opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim  nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.

Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih  ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način  prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak  da je Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu  sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.

U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom  rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini.  Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski  lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom  da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko  “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila  još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.

Kad tronožcu pukne noga

Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!

Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”,  hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno  podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta  jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa  Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.

Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su  dužnosnici  SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat  na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu  6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili  da između Srba i Hrvata u BiH  nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.

Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz  Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih  izjava  Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i  njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.

“Gospodin  Izetbegović  ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je  novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je  Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari  su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.

Jedan (vrlo) mogući sjenarij

Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.

Kakve poteze prognozira novinar Krešić, a kakve “radikalne” mjere najavljuje Ilija Cvitanović.

Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila   Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije  i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili  su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija,  agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…

Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi  funkcionirale na cijelom prostoru BiH)  otpočne  “spontana”  akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički  preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim,  i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.

Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji  MUP nema policijskog komesara, niti  načelnike uniformirane polcije i  kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme  (p)održava planski…

Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni  kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i  njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša.  Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.

Visoki napon u SDA: Unutarstranačka borba za poziciju direktora Elektroprivrede BiH preko rudarskih protesta

Na prijedlog SDA Kakanj, Edin Ćatić je imenovan za tehničkog direktora Rudnika mrkog uglja u tom gradu. U pitanju je, objasnit će nam izvori iz te partije, prvi rođak (tečić) Mirsada Zaimovića, SDA-ovog predsjedavajućeg Zastupničkog doma FBiH.

Iako je Ćatić jedan od najodgovornijih za loše poslovanje Rudnika mrkog uglja Kakanj, ove je sedmice došao na proteste pred zgradu Vlade FBiH tražeći ostavke čelnika Elektroprivrede BiH. Iz Kaknja je, tvrde izvori Istrage, došla kompletna logistika za nedavne rudarske proteste u Sarajevu. No, zbog čega je to bitno?

Admir Andelija

Kada je u ljeto 2019. godine istekao mandat bivšem direktoru Elektroprivrede BiH Bajazitu Jašareviću, Općinski odbor SDA Kakanj, kojim upravlja Mirsad Zaimović, na tu je funkciju namjeravao postaviti Nermina Mandru. Medijska kampanja je već bila završena, Mandra je bio predstavljen kao novi generalni direktor Elektroprivrede BiH, ali je, na kraju, došlo do obrata. Bakir Izetbegović je promijenio odluku, mjesto generalnog direktora je ustupljeno DF-u Željka Komšića pa je na tu poziciju postavljen Admir Andelija, koji jeste član SDA, ali je imenovan u ime Demokratske fronte. Protiv imenovanja Andelije bili su kadrovi SDA iz Zeničko-dobojskog kantona kojima upravlja Mirsad Zaimović. Oni su, rekosmo, na toj poziciji željeli vidjeti Nermina Mandru, aktualnog državnog zastupnika SDA i bivšeg načelnika Općine Kakanj koji je održavao dobre odnose i sa predsjednikom PDA Mirsadom Kukićem.

Nermin Sandra

Upravo su ovi odnosi bili okidač da predsjednik DF-a optuži čelnike SBB-a, PDA i dijela SDA da stoje iza protesta rudara.

“Znam da su za status rudara lažno zabrinuta gospoda Radončić, Mirsad Kukić i Mirsad Zaimović, i da se također pitaju zašto direktor Elektroprivrede ne podnese ostavku. I ja mislim da bi mu najbolje bilo da to uradi, i to odmah čim ostavku podnesu resorni ministar Džindić i premijer Novalić”, rekao je Željko Komšić.

Prozvani Mirsad Zaimović za Istragu potvrđuje da je tehnički direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj njegov rođak.

“Moj tečić je v.d. tehničkog direktora i mijenja direktora neka dva tri mjeseca. Ja kada sam u utorak čuo da je bio na protestima, nazvao sam ga i pitao kako on kao rukovodilac može biti na protestima. Ponavljam, nisam uopće znao da je on učesnik ovih protesta”, kazao nam je Zaimović.

No, saradnici ministra Nermina Džindića za Istragu tvrde da se predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić u petak pozvao na Mirsada Zaimovića, tvrdeći da je on pristao na sve njihove uslove, a to je čak i povećanje cijene uglja za 20 posto, što bi dovelo i do poskupljenja električne energije za domaćinstva u iznosu od 20 posto.

“Ja nisam u petak razgovarao sa Husićem. Tačno je da mi je prije podne zahtjeve rudara poslao Huso Lilović, sindikalista iz Kaknja koji je posrednik u mom odnosu sa Sindikatom rudara FBiH. Nisam ih još pogledao”, kazao nam je Zaimović.

Na direktno pitanje da li se on zalaže za povećanje cijene električne energije, odgovorio je potvrdno.

“U svijetu su poskupjeli energenti. I ugalj je energent. Nemam ništa protiv povećanja cijene uglja, ali niti protiv povećanja cijene električne energije”, rekao nam je Zaimović.

Upravo je povećanje cijene električne energije tačka sporenja izneđu Sindikata i Elektroprivrede. Sindikat rudara FBiH insistira da u sporazumu sa Elektroprivredom BiH samo bude navedeno povećanje cijene uglja.

 

“JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo se obavezuje nakon date saglasnosti od strane Vlade Federacije BiH Rudnicima uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine dostaviti prijedlog Ugovora o isporuci uglja za 2022 godinu po većoj cijeni za 20 % u odnosu na cijenu utvrđenu Ugovorom o isporuci uglja za 2021 godinu.Povećanje cijene uglja za 20 % se odnosi na sve vrste uglja iz svih rudarskih objekata u Rudnicima uglja u sastavu Koncerna  JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo”, navedeno je u Prijedlogu koji su dostavili čelnici Sindikata.

Prema neslužbenim projekcijama, povećanje cijene uglja za 20 posto na godišnjem bi nivou Elektroprivredu BiH koštalo 56 miliona maraka. Da bi se ispunio ovaj zahtjev, skoro pa izvjesno bi došlo do povećanja cijene električne energije za domaćinstva. Naime, proizvodna cijena jednog megavata je oko 46,5 eura. Tržišna vrijednost, po berzi HUPX (na osnovu koje se formira cijena električne energije) je oko 200 eura po megavat satu.

Cijena električne energije za domaćinstva u FBiH je oko 32 eura po megavatu, što je za za 14,5 eura manje od prosječne proizvodne cijene jednog megavata. Da pojednostavimo, svaki megavat sat isporučen domaćinstvima, Elektroprivredu BiH vuče u minus za oko 30 konvertibilnih maraka. Povećanje cijene uglja za dvadeset posto dodatno bi povećao te gubitke. Tako bi proizvodna cijena jednog megavata iznosila 56 eura, a, u slučaju da ne dođe do povećanja cijene struje za domaćinstva, jedan megavat bi stanovništvu bio prodat za 32 eura. To je gubitak u iznosu od skoro 50 maraka po megavat satu.

Istraga.ba će u narednim danima objaviti detaljnu analizu poslovanja svih rudnika u FBiH u proteklih dvadeset godina. No, za kraj samo jedna čijenica – jedan rudar u FBiH proizvede oko 600 tona uglja godišnje, dok, recimo, jedan rudar u rudnicima u Republici Srpskoj godišnje prizvede preko hiljadu tona uglja.

Uoči dolaska mađarskog premijera u Banja Luku: Viktor Orban – politički guru balkanskih proruskih nacionalista

Mađarski premijer Viktor Orban u subotu dolazi u Banja Luku. Nakon što je nekoliko puta u Budumpešti primio Milorada Dodika i Dragana Čovića, Orban je odlučio posjetiti Republiku Srpsku, da vladaru “bratske” Republike Srpske pruži podršku u danima kada ovaj poduzima konkretne korake za razbijanje Bosne i Hercegovine.

Istraga.ba je u nekoliko navrata pisala o vezama Viktora Orbana sa Dodikom i Čovićem, kao i drugim nacionalističkim liderima s Balkana. U nastavku ćemo podsjetiti na neke od ključnih detalja teksta objavljenog u aprilu ove godine.

“Mi poštujemo identitet Republike Srpske. Donijet ćemo akcioni plan koji će se odnositi i na politička i na ekonomska pitanja, kao i na saradnju u oblasti obrazovanja i kulture sa Republikom Srpskom”, prenijet će Srpska novinska agencija SRNA riječi mađarskog premijera Viktora Orbana izrečene na početku njegovog radnog ručka sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.

Tog 18. juna 2019. godine mađarski je premijer srdačno u svojoj rezidenciji dočekao Milorada Dodika za kojeg je imao samo riječi hvale.

Milorad Dodik i Viktor Orban

“U Mađarskoj uživate ozbiljan respekt. Vi ste čovjek koji je spreman da se založi za svoju zajednicu. Kritike protiv Vas su priznanje i ništa drugo. U perspektivi vidim mnogo dodirnih tačaka među nama”, reći će Orban svom gostu iz Banja Luke.

Pola godine kasnije, Dodik će ponovo razgovarati sa Viktorom Orbanom. U telefonskom razgovoru, saopćit će njegov Kabinet, Dodik je informisao Orbana o svim aktuelnim političkim pitanjima u BiH i zahvalio na podršci koju mu je mađarski premijer uputio i ovom prilikom.

“Srpski član Predsjedništva BiH i mađarski premijer i u toku ovog razgovora naglasili su značaj regionalne saradnje i s tim u vezi ponovili opredjeljenje za formiranjem srpsko-mađarskog investicionog fonda za podršku malim preduzetnicima u Republici Srpskoj i Srbiji”, objavila je u novembru 2019. godine novinska agencija SRNA.

Te iste 2019. godine, mjesec dana prije junskog susreta sa Miloradom Dodikom, mađarski premijer Viktor Orban boravio je u SAD-u gdje se susreo sa tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

“Kao što je Bijela kuća najavila 7. maja 2019., predsjednik Donald J. Trump pozvao je mađarskog premijera Viktora Orbana u Ovalni ured, u Bijelu kuću, 13. maja 2019., na bilateralni sastanak. Prepoznajući dugogodišnje veze između Sjedinjenih Država i Mađarske, predsjednik i premijer razgovarali su o načinima produbljivanja suradnje oko niza pitanja, uključujući trgovinu, energiju i cyber sigurnost. Kao čelnici NATO saveznika, također su istraživali mogućnosti za ispunjavanje mnogih odgovornosti za nacionalnu sigurnost svoje dvije zemlje”, saopćeno je nakon sastanka Trump-Orban.

Orban i Trump

Već tada je američkoj i svjetskoj javnosti bilo poznato da je Donald Trump postao američki predsjednik uz pomoć Ruske Federacije koja se duboko miješala u tamošnje izbore. Mađarski premijer godinama prije uopće nije skrivao svoje dobre odnose sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji će iste godine, pet mjeseci nakon susreta Orban-Trump, posjetiti Budimpeštu.

Orban I Putin

“Mađarska je članica NATO-a i EU-a i ostat će takva, ali to ne isključuje da u određenim pitanjima sudjelujemo u suradnji s Rusijom”, rekao je Orban na zajedničkoj konferenciji za novinare s Putinom 30. oktobra 2019. godine.

Dvadesetak dana ranije, na drugoj strani svijeta, Donald Trump namjeravao je da riješi “kosovsko pitanje”.

“Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je da je imenovao diplomatu Richarda Grenella za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova”, objavljeno je 4. oktobra 2019. godine.

Richard Grenell I Aleksandar Vučić

Američki će mediji nešto kasnije otkriti da je Richard Grenell, prije nego je imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova, radio za fondaciju koju je finansirala Vlada Mađarske sa Viktorom Orbanom na čelu.

Analitičar Edward Joseph, predavač na Univerzitetu “Johns Hopkins”, u martu će 2020. godine reći za Glas Amerike da je na sastanku predsjednika Srbije i Kosova, Aleksandra Vučića i Hashima Tačija, koji je održan u Washingtonu, bilo  “razgovora o sporazumu dvije strane zasnovanom na principu podjele Kosova”.

“Fake news”, twitao je nedugo nakon toga Richard Grenell, specijalni izaslanik Donalda Trumpa, koji će se kasnije u srpskim zajednicama u SAD-u tražiti podršku za Donalda Trumpa u njegovoj utrci za drugi mandat u Bijeloj kući.

Trumpa će tokom američke kampanje podržati upravo srpska zajednica u SAD-u, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I finansijer Grenellove fondacije – mađarski premijer Viktor Orban nije imao dilema kojeg će kandidata podržati. Osim Vučića i Orbana, Donalda Trumpa je otvoreno podržao i slovenački premijer Janez Janša, koji godinama održava dobre odnose sa mađarskim premijerom.

“Srećno, prijatelju moj”, napisat će na Facebooku Viktor Orban obraćajući se Janezu Janši koji je tog 3. marta 2020. godine u slovenačkom parlamentu izabran za novog premijera te države.

Janšin izbor za premijera bio je vrhunac Orbanove medijske operacije u Sloveniji koju je vodio mađarski biznismen Peter Schatz. Orbanov biznismen Schatz u Sloveniji je 2017. godine osnovao firmu R-POST-R d.o.o. Ljubljana.

mađarski biznismen Peter Schatz osnivač R-post-R Ljubljana

Tri mjeseca kasnije, Schatzova firma R-Post-R postaje dioničar pravnog lica Nova obzorja založništv d.o.o. Ljubljana. Jedan od dioničara Novih obzorja je i Slovenska demokratska stranka Janeza Janše. Iste godine kada je Peter Schatz ušao u medijske poslove u Sloveniji, bh. državljanka Dijana Đuđić, inače povezana sa Janšinim prijateljem Rokom Snežičem, uplatila je na račun Janšine stranke donaciju u iznosu od 450 hiljada eura. Snežičeva supruga Klavdija zajedno s Peterom Schatzem kasnije je ušla u biznis na televiziji Nova24TV koja je Janši služila za obračune sa neistomišljenicima. Istovremeno, Peter Schatz je razvijao medijski biznis u Makedoniji. Prema pisanju sjevernomakedonskih medija koristio je firmu R-Post-R za osnivanje medija u toj državi, a slovenački portal necenzurirano.si  je pisao da je novac došao direktno od mađarskih firmi, iz najužeg kruga saradnika premijera Viktora Orbana.

medijski biznis Petera Schatza: shema necenzurirano.si

Mediji koje je mađarski biznismen Peter Schatz osnovao u Sjevernoj Makedoniji proruski su orjentisani. Podsjećamo, bivši sjevernomakedonski premijer Nikola Gruevski nakon što je izgubio vlast u toj državi pobjegao je, upravo, u Mađarsku. Gruevski je, također, bio proruski političar, a Viktor Orban je nekoliko puta bio gost na predizbornim skupovima njegove partije VMRO-DPMNE. Osim toga,  Mađarska je donirala bodljikavu žicu koja je postavljena na granici s Grčkom.

Gruevski i Orban

Kasnije, 2019. godine, Mađarska je odbila izručiti Nikolu Gruevskog sjevernomakedonskim vlastima koje su ga potraživale zbog korupcije. Podsjećamo, Gruevski je slovio za proruskog političara koji je bio i organizator nereda u Sobranju (makedonski parlament) kada se nasilnim putem pokušalo spriječiti imenovanje pro NATO koalicije u Sjevernoj Makedoniji.

Viktor Orban je, tako, postao zaštitnik svih proruskih političara sa Balkana, a Budimpešta ispovjedaonica za pojedine lidere iz BiH.

“Hrvatima je oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”, reći će Viktoru Orbanu lider HDZ-a BiH Dragan Čović tokom svoje posjete mađarskom premijeru u decembru 2018. godine.

Orban je, saopćit će tada iz HDZ-a, izrazio bezrezervnu podršku evropskom putu BiH, koju razumije i doživljava kao višenacionalnu, cjelovitu i suverenu državu koju čine “tri tvorbena naroda”.

Tri godine kasnije, mađarski će premijer, zajedno sa slovenačkim kolegom Janezom Janšom, podržati NON PAPER koji je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske a koji se odnosi na izmjene izbornog zakonodavstva u BiH “kako bi se spriječilo da jedan narod drugom bira zvaničnike”. I ministar vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman upotrijebio je istu terminologiju kao lider HDZ-a BiH u vezi sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH.

“Sugovornik Zagrebu ne može biti član Predsjedništva BiH Željko Komšić jer je nametnut mimo volje tamošnjih Hrvata”, rekao je Grlić Radman na konferenciji u Neumu organiziranoj zbog izmjena Izbornog zakona BiH.

Upravo nakon poraza od Željka Komšića na izborima 2018. godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović otputovao je u Budimpeštu kako bi dobio podršku tamošnjeg premijera Orbana u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. Orban će kasnije, rekosmo, zajedno sa Janšom podržati stavove hrvatskog ministra vanjskih poslova BiH o “nužnim izmjenama izbornog zakona u BiH”. No, vratimo se, bitno je, u 2017. godine.

“Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH”, glasio je naslov u bh. izdanju Večernjeg lista objavljen 24. avgusta 2017. godine.

To je, zapravo, bio citat izjave bivšeg ruskog ruskog ambasadora Petra Ivancova iz intervjua datom tim novinama bliskim Hrvatskoj demokratskoj zajednici Dragana Čovića. Nakon gubitka izbora 2018. godine, Čović je prvo posjetio Orbana, a onda je u februaru 2020. godine otputovao u Rusku Federaciju gdje se susreo sa predsjednicom Vijeća Federacije Federalne skupštine Rusije Valentinom Matviyenko.

Čović i Matviyenko

“Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja. Zanima me postoji li barem jedna tvrtka s kapitalom iz Ruske Federacije, ruskim investicijama, ili drugim vrstama aktivnosti, koje bi nas snažnije povezale. To nam je jako potrebno. Ruska Federacija je ogromno tržište, a mudra politika unutar Bosne i Hercegovine omogućila bi nam da to razaznamo, ne obraćajući pažnju na sankcije koje je uveo bilo tko i prepreke koje su stvorene. Bosna i Hercegovina mora uložiti napore za razvoj gospodarske, kulturne i druge vrste bilateralne suradnje s Ruskom Federacijom”, reći će Čović za dnevni list Rossiyskaya Gazeta.

Nakon ovog susreta, Dragan Čović više nije skrivao svoje simpatije prema Ruskoj Federaciji. Štaviše, tokom pandemije virusa korona, on je lično u BiH pozvao pripadnike vojske Ruske Federacije da “dezinfikuju” Mostar. Prethodno su iste snage “dezinfikovale” Republiku Srpsku, koja je u aprilu prošle godine Vlada Mađarske odredila kao konačnu destinaciju za pomoć koju je uputila Bosni i Hercegovini. Nakon intervencija iz Sarajeva, prethodna odluka je promijenjena i pomoć je stigla u oba bh. entiteta. No, Mađarska je kasnije nastavila pružati političku podršku isključivo Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Što svjedoči i posljednji NON PAPER o izmjena Izbornog zakona u BiH, ali i NON PAPER koji se odnosi na podjele BiH i Kosova. U BiH onako kako to žele Dragan Čović i Milorad Dodik, a na Kosovu onako kako je to želio Richard Grenell, bivši izalanik Donalda Trumpa čija je fondacija finansirana novcem Viktora Orbana.

Janusz Bugajski’s Washington View: Moscow Plans The Next Balkan War

The Biden administration has focused its foreign policy on countering a rising China. A bi-partisan consensus has emerged in Washington that China is America’s most dangerous global adversary. And in order to zero in on confronting Beijing, the White House has been seeking more “stable and predictable” relations with Russia. In reality, fostering unpredictability and instability are Moscow’s two core strategies for undermining the West and it has no reason to relinquish them.

As the White House is preoccupied with China’s growing military power and its threats against U.S. allies in the Far East, the Kremlin can subvert other regions. Benefiting from White House distractions it can help ignite new conflicts, and the Western Balkans remain a primary target of opportunity. The recent dispute at the Kosova-Serbia border over the recognition of license plates looks like a test run for more serious confrontations. Russian officials are encouraging the government of President Aleksandar Vučić to transform Serbia into the dominant power in the Western Balkans and thereby increase Russia’s leverage with Washington and Brussels.

Belgrade organized a blockade along the frontier with Kosovo in September, placed its troops on alert, and threatened military intervention. Russia’s Ambassador Aleksander Botsan-Kharchenko accompanied Serbia’s Defense Minister Nebojša Stefanović toinspect Serbian army units. While Prishtina sent a police detachment to implement license plate requirements, Belgrade deployed military vehicles along the border and flew MiG-29 fighter jets over the area to try and intimidate its neighbor.

In another show of strength and a demonstration of Kremlin military commitments to Belgrade, Russian and Serbian air defense forces conducted joint exercises in mid-October that involved MiG-29 fighter aircraft. Moscow has also deployed a battery of Pantsir-S short-range anti-aircraft systems to Serbia and stated it was ready to sell other air defense systems to Belgrade. As Serbia’s neighbors do not possess any significant air force, the maneuvers were clearly intended as a signal to NATO that Russia will defend its key Balkan ally in the event of a regional war.

The propaganda ground is also being prepared for conflict. Belgrade and Moscow accuse the Kosova government of threatening the rights and existence of the Serbian minority. A similar narrative can be employed against the Bosnian government to justify war. The Kremlin has consistently used such claims about Russian populations in its aggressive revisionist enterprises in Ukraine, Georgia, and the Baltic states. Russia is now instructing its “younger brother” Serbia on the methodology of regional dominance and territorial partition.

In one scenario, Serbian intelligence operatives can provoke inter-ethnic confrontations inside Kosova and capitalize on the ensuing violence as a pretext for military intervention. This would place the small NATO force in Kosova in a difficult position in confronting the Serbian military. By supporting any Serb incursion and threatening to provide direct military assistance if NATO engages, Moscow would test Biden’s resolve in risking a NATO-Russia war. Putin may calculate that Washington would prefer negotiations even it means surrendering Kosova’s northern municipalities to Belgrade’s control, especially as Kosova is not a NATO member and cannot rely on its collective defense commitments.

The Kosova gamble could be part of a wider offensive by Belgrade with Russian guidance to expand Belgrade’s regional position. According to Serbian Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile powers are conspiring to eliminate. Belgrade claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to destabilizing Kosova, Belgrade’s current focus is on deepening Bosnia’s divisions and enabling the Serb entity to threaten secession. It also collaborates with Serbian nationalists in Montenegro’s coalition government to reverse Montenegro’s independence and pro-Western policies.

While Vučić is seeking glory as a uniter of “Serbian lands,” Putin manipulates him to serve Russia’s geopolitical goals. Vučić is permanently indebted to Moscow for blocking Kosova’s entry into the United Nations and Serbia’s economic dependence on Russia is expanding, particularly in the energy field where it recently joined the new Russian natural gas link via Bulgaria and Turkey.

Serbia is also being groomed as a Russian military outpost and a hub of regional subversion. It has been armed with an assortment of weaponry over the past few years, including warplanes, tanks, helicopters, and anti-aircraft systems. The Russo-Serbian “humanitarian center” close to the Kosova border serves as an intelligence gathering and special operations facility for Moscow. Serbia is also developing close links with the Russia-controlled Collective Security Treaty Organization (CSTO) intended as a multi-national counterpart to NATO.

Through a multitude of tentacles controlled by the Kremlin, Serbia is becoming Russia’s Balkan hostage. Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO accession will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić and his government. Kremlin support for assorted nationalist groups in Serbia, its extensive influence in Serbia’s information space, its intimate ties with the Serbian Orthodox Church, and its espionage penetration of key institutions in Serbia are all intended to keep Vučić in line and prevent him from developing any closer integrative links with Western institutions.

Serbia provides a valuable opportunity for Putin to stir armed conflicts in a still volatile Balkan region. This would help expand Russia’s influence, distract Western attention from conflicts that Moscow engineers in its own neighborhood, and disguise the intensifying crackdown on dissent inside the Russian Federation. At some point, Vučić could be enticed or provoked into a military confrontation with one of Serbia’s neighbors and will then appeal to Moscow for assistance. With the EU rudderless and the U.S. focused on China and other international crises, the Kremlin may calculate that the reduced risk of Western military intervention is worth taking.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Analiza Seada Numanovića: Šta nakon susreta Vučića i Dodika?

Nakon još jednog u nizu sastanaka Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije i Milorada Dodika, političkog lidera bosanskih Srba, nekoliko se stvari ističu.

“Razgovarali smo i o Vojsci Republike Srpske, i ja sam prenio važne poruke ljudi iz svijeta predsjedniku Dodiku. Drago mi je što je izrazio spremnost da sasluša mišljenje drugih ljudi, i mislim da je važno da pokušamo sačuvati mir, ali i pokušati  pokati da nije RS nikakav izvor problema, već da smo svi u regionu spremni razgovarati.

Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom, piše u analizi politicki.ba.

Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, poručio je Vučić.

S  druge strane, Dodik je prenio i spremnost da okonča blokadu institucija Bosne i Hercegovine.

Prvi korak za ulazak predstavnika entiteta RS u organe BiH, po njemu je reguliranje pitanja šuma i poljoprivrednog zemljišta.

“Mi želimo sjesti i razgovarati i ukazati im da konačno shvate da je to ozbiljno i da ne možemo popustiti u smislu da nam se oduzmu poljoprivredno zemljište i šume. Onog trenutka kada to pitanje bude regulirano, stvorit će se prvi korak za to da uđemo u organe BiH”, rekao je Dodik.

Istakao je i da će se nastaviti vraćanje “otetih” nadležnosti s nivoa Bosne i Hercegovine na njegov entitet.

O vojsci nije rekao ni riječi.

Šta to znači?

Čini se da je Dodik voljan napraviti “ustupak”.

I to je klopka kako za zvanično Sarajevo, tako – posebno – za međunarodnu zajednicu.

Objavom, koju treba očekivati, da Dodik i Narodna skupština entiteta RS neće (još) dirati Oružane snage, neće provoditi “slovenački scenarij”, zasigurno će u diplomatsko-birokratskim krugovima u Briselu, pa i Vašingtonu, izazvati olakšanje.

“Prva pobjeda”, moglo bi se opisati stanje u birokratskim krugovima u dijelovima Brisela.

Ne treba sumnjati da će se na Sarajevo, potom, pojačati pritisak da se sjedne i pregovara. A o čemu se to treba “pregovarati”? Dodik je nagomilao cijeli niz “problema” koji se moraju riješiti razgovorom i dogovorom.

U najkraćem, svi se oni svode na pitanje vladavine zakona. Ili će je biti ili je neće biti.

Za Dodika je Christian Schmidt lažni visoki predstavnik jer ga nije izabralo Vijeće sigurnosti. On traži da taj organ Ujedinjenih nacija provede postupak kakav nikada nije proveden za šefa OHR-a. Ako toga nema, Schmidt nema šta tražiti na teritoriju pod njegovom kontrolom.

Hoće li i ko će s Dodikom iz Brisela, Vašingtona, Berlina… pregovarati o tome? Kako sada stvari stoje, takav se “pregovarač” ne vidi.

Izgovor za totalnu blokadu institucija BiH Dodik je našao u odluci sada već bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da negiranje genocida, dokazanog pred nizom domaćih i međunarodnih sudova, uključujući i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu, te nagrađivanje ratnih zločinaca proglasi krivičnim djelom.

Inzko je odredbe izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine o tome jednostavno prepisao iz Odluke Evropskog vijeća od 28. novembra 2008. godine koja se odnosila na “suzbijanje određenih formi i izraza rasizma i ksenofobije”. Inzkovo posezanje za Bonskim ovlastima i nametanje ovih odredbi urađeno je usprkos protivljenju Zapada.

Niko od Zapadnjaka nije spreman javno, imenom i prezimenom, pregovarati s Dodikom o tome, ali se na Sarajevo vrši pritisak da se nađe modus za (ne)provođenje te odredbe.

U opticaju je i model po kome bi se – političkim dogovorom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika proglasio moratorij na primjenu te odluke na neki vremenski period. A onda bi se ona – valjda – provodila.

Izetbegović, ukoliko bi pristao na takav aranžman, teško da bi politički preživio.

Ne samo da bi ga razapinjala opozicija, proglašavajući ga izdajnikom, već bi mu – garantirano – neki drugi birokrata Zapada zamjerio, prije ili kasnije, zašto je to radio i čemu pregovaranja o vladavini zakona.

A vladavina zakona je ključni postulat u bilo čijoj želji da se pridruži Evropskoj uniji.

No, i na Izetbegovića se vrši sve jači pritisak da “pregovara”.

Dodik, nadalje, traži da se faktički obori presuda Ustavnog suda o šumama i poljoprivrednom zemljištu. On najavljuje i da će vode biti proglašene imovinom Bosne i Hercegovine te da će “nam oduzeti hidroelektrane”.

No, Ustavni sud o tome je već odlučio 6. februara 2020. godine naloživši donošenje i zakona o vodama na državnom nivou “jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti države BiH prema navedenim odredbama Ustava BiH”.

I?

O čemu se treba pregovarati?

O daljem potiranju vladavine zakona u Bosni i Hercegovini, e da bi se “umirio” Dodik i Vučić i “odvratili” od formiranja “srpskog sveta”?

Ko je budala koja vjeruje u to?

Dodikovim vrlo agilnim angažmanom od 2002. do 2006. godine donesen je cijeli niz odluka i zakona kojima su ojačane institucije Bosne i Hercegovine.

Niti jedna odluka – od formiranja Oružanih snaga, do Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, nije donesena bez svesrdne podrške i ruku Dodikovih kadrova u državnim institucijama – od Predsjedništva do Parlamenta BiH.

Sada se Dodik “predomislio”.

I svi mi, gonjeni zahtjevima političkih birokrata, trebamo “klepnuti ušima”. Ako to ne uradimo, mi ćemo biti krivi za rat. Jer nismo “popustili” Dodiku u njegovom pohodu za raspad Bosne i Hercegovine. I nismo bili voljni napraviti “kompromis”.

A “kompromis” ne možemo dopustiti niti ga napraviti s bilo kime kada je vladavina zakona u pitanju. Jer time samo idemo naruku i Dodiku i Vučiću i od dijela Bosne i Hercegovine pravimo čvrst “nosač aviona” pogubnih ruskih uticaja u regionu.

Sarajevo će u narednim danima i sedmicama biti mjesto gdje će se sjatiti cijeli niz zapadnih zvaničnika. Njihove javne izjave bit će – u najgorem slučaju “ok”. Iza scene će se odvijati mučni pregovori i “lomljenja” bošnjačkih i probosanskih snaga da i oni “naprave iskorak”.

Između redova ili čak i direktno će se govoriti – “eto, Dodik neće dirati vojsku, dajte mu nešto”.

Prema dosadašnjim informacijama, politički blok u Sarajevu postaje sve čvršći i ne postoji volja da se Dodiku da bilo kakav ustupak.

Razgovarati se mora i hoće.

Kompromis bi trebao biti dobar početak. Ali nikako truhli kompromis, pogotovo ne na pitanju hoće li se poštivati zakoni ili ne. Dodik sve više ponavlja laž da “mir nema cijenu” i da će radije žrtvovati sebe nego entitet RS.

Neka niko ne sumnja da su neki u Briselu, pa i Vašingtonu, poskočili od dragosti. “Dodik je popusti”, uskliknuli su i sada su vrlo raspoloženi pritisnuti gdje smatraju da je najmekše, da se počne s “popuštanjima”.

A koji to ustupak bilo ko u Sarajevu može dati na pitanju genocida u Srebrenici?

Više od dvije decenije trpimo poniženja i na tom pitanju. I evo dokle smo došli.

Jednostavno, dalje nema. Ili će se poštivati zakoni i institucije, ili će se kriza dalje produbiti. Jer, čak i ako se nađe “modus” za Inzkovu odluku, problemi neće biti riješeni. Naprotiv.

Dodik će se možda, veliko možda, “primiriti” nekoliko dana ili mjeseci, a onda naći novi povod za ono što iskreno hoće, a i ne krije – raspad države i stvaranje “srpskog sveta”.

Zapad nastoji svim političkim silama spriječiti mogućnost dalje eskalacije krize u BiH.

Sve što su do sada uradili je bilo udaranje zmije po repu.

Vučić je nakon sinoćnjeg susreta s Dodikom vrlo naglašeno govorio o sankcijama.

“Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom.

Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, rekao je.

Naravno da zna o čemu priča.

I naravno da ima razloga biti tako odlučan.

Iz ovog njegovog stava vidi se i da ima jake lične interese da osujeti uvođenje bilo kakvih ozbiljnijih sankcija, jer bi ga – očito – mogle udariti tamo gdje ga najviše boli – po džepu!

Znajući modus operandi režima u Beogradu, diplomatija Srbije, ali i lobisti, na nogama su i nastoje osujetiti bilo kakvo uvođenje ozbiljnih sankcija.

Ne treba sumnjati i da je voljan (uopće mu ne bi bilo mrsko!) žrtvovati Dodika. Ali traži “nešto” zauzvrat.

A to “nešto” lako bi moglo biti – na ovaj ili onaj način – pola Bosne i Hercegovine, kao preduslov novog “ustupka” na Kosovu.

Šta smo time dobili? Ama baš ništa! Naprotiv! Amerikanci su, nakon dolaska Joea Bidena na vlast, mehanizam sankcioniranja izmijenili. Argumenti koje za to daju djeluju lijepo i prihvatljivo za mnoge u samom vrhu Evropske unije. No, u toj se instituciji odlučuje konsenzusom, te su Mađarska, Slovenija, Poljska, ali i Francuska i još neke, prepreka.

I svaka od tih država ima u prvom redu vlastiti i/ili privatni interes iznad svega.

No, ne treba sumnjati da će – kada se jednom objave – američke sankcije za zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu – slijediti u Njemačkoj, Holandiji…

U ovom momentu mnogo je više država Evropske unije koje će provoditi svoje – neobjavljene – sankcije protiv Dodika i njegovih (i Vučićevih) satrapa.

Zadnji susret Dodika i Vučića u Beogradu je imao za cilj maksimalno zamutiti vodu.

Odaslane su neke “umirujuće” poruke, ponovo je pružena ruka prema Sarajevu, a u njoj je šaka lažnih apaurina za Zapad.

Razgovarati se treba i mora!  Bolje i hiljadu dana priče i naduravanja, nego dan ratovanja! Ali se prethodno mora jasno definirati o čemu se razgovara i pregovara.

Dosta je truhlih kompromisa!

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.

Izeta Građević

Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.

Hu iz ju? Maca Diskrecija

Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema  mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.

Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”

Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.

Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović  samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.

Maca Diskrecija na crvenom tepihu

Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.

Čovićev prijedlog izmjena Izbornog zakona u praksi: Omeđavanje “Herceg-Bosne”, vječni HDZ-ov član Predsjedništva BiH i diskriminacija Hrvata iz Sarajeva i Bihaća

Kartu koju vidite u prilogu priredio je politolog Jasmin Mujanović i ona zorno prikazuje kako bi, ako se provede HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona, izgledala “izborna područja” koja bi bila presudna za izbor članova  Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.

izvor: dr. Jasmin Mujanović

“Ovo je HDZ-ov virtualni treći entitet u praksi”, konstatirao je Mujanović nakon što je Istraga.ba u srijedu objavila kompletan prijedlog HDZ-a BiH koji se odnosi na izbor članova Predsjedništva  BiH i delegata u Domu naroda Federacije BiH.

Predsjedništvo BiH: izborna jedinica za HDZ 

Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH, koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine, HDZ BiH predlaže formiranje  tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

“Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH)”, navodi se u prijedlogu.

U pitanju su, dakle, svi gradovi i općine iz Kantona Sarajevo, Tuzlanskog, Bosansko-podrinjskog, sve općine i gradovi, osim Žepča, iz Zeničko-dobojskog kantona, sve općine i gradovi, osim Bosanskog Petrovca, iz Unsko-sanskog kantona, dvije općine iz SBK (Bugojno i Gornji Vakuf), te Konjic i Jablanica kao dvije općine iz HNK-a u kojima većinski živi bošnjačko stanovništvo.

“Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora”, predlaže HDZ BiH.

“B područje”, jasno je, čine sve općine i gradovi gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, odnosno gdje dominira HDZ BiH. To područje obuhvata sve općine koje su bile pod kontrolom HVO-a, odnosno paradržavne tvorevine “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”

“Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH”, piše u prijedlogu HDZ-a BiH.

“C područje”, dakle, uglavnom čine takozvane mješovite općine i gradovi.

“Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C.”, piše u ovom prijedogu.

Kada je u potanju hrvatski član Predsjedništva, sve je isto osim odredbe da taj kandidat mora osvojiti veći broj glasova u B i C područjima nego u A i C.

Pogleda li se nacionalna struktura stanovništva, može se zaključititi da, suštinski, postoje “dva izborna područja” u Federaciji, jer je “C područje” potuno “irelevantno” za izbor bilo kojeg od dva člana Predsjedništva. A to u praksi znači da bi Federacija bila podijeljena na dvije etničke izborne jedinice i da, recimo, nikada i niko ne bi mogao pobijediti HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH.

Dom naroda: Hrvati iz Sarajeva i Bihaća bez Doma naroda

Možda i očitije “omeđavanje” Herceg-Bosne bi bilo ukoliko bi se prihvatili prijedlozi HDZ-a BiH koji se odnose na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Sarajevski, bihaćki i goraždanski Hrvati, recimo, nikada ne bi mogli biti izabrani u Dom naroda Federacije BiH. Isto važi i za Bošnjake iz Livna i Posavkog kantona. Kada su u pitanju “ostali” mjesta u Domu naroda ne bi bilo za one koji dolaze iz HNK, ZHK, USK, Kantona 10, Goraždanskog i Posavskog kantona.

Ovako HDZ namjerava popuniti Dom naroda FBiH.

Sedamnaest delegata reda bošnjačkog naroda biralo bi se iz kantonalnih skupština Tuzlanskog (četiri B delegata),  Sarajevskog (četiri B delegata), Zeničko-dobojskog (tri B delegata) Unsko-sanskog (tri B delegata), Hercegovačko-neretvanskog (jednog B delegata), Srednjobosanskog (jednog B delegata) i Bosansko-podrinjskog (jednog B delegata). Kako se može vidjeti, za Bošnjake iz Kantona 10 (Livno) Bošnjaci ne bi imali nijednog delegata.

“Sedamnaest izaslanika iz reda hrvatskog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Hercegovačko-neretvanska bira pet izaslanika, Srednjobosanska četiri izaslanika, Zapadnohercegovačka tri izaslanika, Herceg-bosanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska jednog izaslanika, Posavska jednog izaslanika i Tuzlanska jednog izaslanika”, navodi se u prijedlogu HDZ-a.

Na prvi pogled je vidljivo da Hrvati iz Kantona Sarajevo u Unsko-sanskog kantona ne bi nikada mogli biti izabrani u Dom naroda FBiH. Ukoliko bi, recimo, bile usvojeni ovi prijedlozi, HDZ BiH bi u Domu naroda FBiH imao 15 od ukupno 17 delegata u Domu naroda Federacije BiH. To bi čak značilo da bi u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH HDZ imao pet od ukupno pet delegata. U tom slučaju, bez obzira na izborne rezultatate u na nivou Federacije BiH, HDZ bi bio nezaobilazna partija prilikom formiranja vlasti i na entitetskom i na državnom nivou.

Ruska politika u BiH u protekle tri decenije: Podržavali ratne zločince, slali dobrovoljce u rat, negirali bošnjački identitet i bosanski jezik, podržali Čovića i Dodika i zaprijetili BiH ako krene NATO putem

„Balkanska međa“ Mihaila Polikarpova dokazuje za čije interese i protiv koga su se početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini borili ruski dobrovoljci. Polikarpov je bio jedan od njih. Nakon rata će napisati knjigu „Balkanska međa“ koja je, zapravo, skup svjedočenja i sjećanja ruskih dobrovoljaca koji su ratovali u BiH.

„Imao sam 25 godina i 1994. godine sam sjeo u voz za Beograd. Mađarski graničari me zamalo nisu zadržali, ali na kraju je sve prošlo dobro i stigao sam u Srbiju, a odatle sam autobusom otišao u Sarajevo, u reon Jevrejskog groblja gdje se nalazila baza ruskog dobrovoljačkog odreda. Bilo nas je malo. Ukupno 17 ljudi. Ali Srbi su to veoma cijenili i osjećali našu podršku“, prisjetit će se prije dvije godine u intervjuu za portal Russia Beyond autor knjige i dobrovoljac Mihail Polikarpov.

Knjiga je objavljena 2017. godine i isključivo je posvećena ruskim dobrovoljcima koji su se borili u BiH i na Kosovu. Najpoznatiji ruski dobrovoljac u BiH zvao se Igor Girkin. Njegov nadimak je Strelkov i svjetskoj je javnosti postao poznat po tome što je vodio proruske separatiste u Ukrajini. Optužen je za rušenje malezijskog civilnog aviona u ukrajinskoj oblasti Donjeck, kada je poginulo 298 putnika.

 

Igor Girkin Strelkov u Višegradu 1992. godine

Girkin se borio u Višegradu, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini gdje su srpski vojnici, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, na živim lomačama spaljivali zarobljene bošnjačke civile među kojima su, uglavnom, bile žene i djeca. Igor Girkin, dobrovoljac povezan sa državnim obavještajnim službama Rusije, bio je saborac Lukićevih ubica.

Milanov rođak, Sredoje Lukić, učestvovao je u akcijama spaljivanja zarobljenika u Višegradu. Haški tribunal je 1998. godine podigao optužnicu protiv njega. Sredoje Lukić se godinama skrivao u Moskvi. Predao se 2005. godine, iste one godine kada je u Argentini uhapšen njegov rođak Milan. Sredoje je osuđen na 27 godina zatvora. Milan je dobio doživotnu. Igor Girkin Strelkov, ruski borac iz Višegrada, ostao je na slobodi i danas vodi proruske separatiste u Ukrajini.

„Junaci su ostali sahranjeni u zemlji“, kazao je 2019. godine Mihail Polikarpov, govoreći o ruskim dobrovoljcima u BiH, u intervjuu naslovljenom: „Htio sam da pokažem Srbima da nisu sami“.

Ruski „mirotvorci“: Zločin na Markalama počinili muslimani

„Naši mirotvorci na Balkanu“ naslov je zbornika objavljenog 2007. godine u Moskvi.

„To je“, piše bivši ambasador BiH u Rusiji Enver Halilović, „ u suštini zbornik proizvoljnosti, neistina, konstrukcija i laži o ratu u Bosni i Hercegovini“.

Među osobama čije je svjedočenje objavljeno u zborniku su Jelena Guskova i Andrej Demurenko. Guskova je, kao akademik Ruske akademije nauka bila svjedok-ekspert u procesu protiv Stanislava Galića pred Haškim tribunalom, dok je Demurenko, kao bivši komandant ruskog bataljona UNPROFOR-a u BiH, svjedočio u korist Radovana Karadžića i nekoliko oficira Vojske Republike Srpske, tvrdeći da je granata koja je na sarajevskoj pijaci Markale ubila 43 osobe ispaljena sa „muslimanskih položaja“.

U Rusiji su, nakon rata, utočište pronašla najmanje dvojica haških optuženika. Jednog od njih, Sredoja Lukića, već smo pomenuli na početku teksta, dok je Dragan Zelenović godinama živio u Sibiru, gdje je uhapšen 2005. godine. U Haagu je priznao da je u Foči učestvovao u masovnom silovanju Bošnjakinja nakon čega je osuđen na 15 godina zatvora.

Kada je 2008. godine, nakon više od decenije skrivanja, u Srbiji uhapšen Radovan Karadžić, zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije saopćili su kako ne vjeruju u „nepristrasnost“ Haškog tribunala.

Haški tribunal „antisrpski“ u BiH – građanski rat

“Haški tribunal je više puta pokazivao pristrasnost pristupa. Dobro su poznati slučajevi pravdanja i oslobađanja niza Bošnjaka i kosovskih Albanaca prije svega Ramuša Haradinaja čije učešće u organizaciji ratnih zločina jeste van svake sumnje. Istovremeno podsjećamo na neophodnost forsiranja realizacije strategije završetka rada Haškog tribunala te prenosa svih nezavršenih predmeta u istraživačke i sudske organe zemalja bivše Jugoslavije, koji u ovom trenutku jesu dovoljno razvijeni te sposobni da samostalno donose odluke po pitanju ratnih zločina”, saopćeno je tada iz Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu.

Nije ovo bila jedina izjava ruskih zvaničnika koji su tražili zatvaranja Haškog tribunala pred kojim su najviši zvaničnici Republike Srpske osuđeni za genocid u Srebrenici. Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov je 2016. godine, nakon sastanka sa tadašnjim srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem, ustvrdio da je „Haški tribunal pristrasan i politički motiviran“ te da taj sud „prikriva zločine koje nisu počinili Srbi“. I glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacija Marija Zaharova govorila je nekoliko puta o radu Haškog tribunala.

„Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji 90-tih godina je tragična stranica svetske istorije, ali Haški tribunal još uvijek pokušava da predstavi svoju jednostranu antisrpsku interpretaciju tih događaja”, rekla je Zaharova na konferenciji za novinare u novembru 2017. godine.

 Ruski naučnici negiraju identitet Bošnjaka i bosanski jezik

U udžbenicima historije i lingvistike, primijetio je bivši ambasador BiH u Moksvi Enver Halilović, u slavističkim naučnim krugovima Akademije nauka Ruske Federaciji, na univerzitetima i institutima u Rusiji, negira se ime i identitet bosanskog jezika i nacionalno ime Bošnjak. Tako šef Odsjeka za slavistiku na Filološkom fakultetu državnog univerziteta Lomonosov, V.P. Gudkov, u svojoj knjizi: Slavenski svijet, problemi historije i savremenosti (2007. godina), negira postojanje bosanskog jezika.

„Muslimani u Bosni i Hercegovini su u etničkom smislu potomci jugoslovenskih hrišćana, koji su u vrijeme osmanske vladavine napustili svoju i prihvatili vjeru osvajača“, napisao je profesor Gudkov.

Dalje u knjizi profesor sa državnog ruskog univerziteta u Moskvi navodi da su muslimani sami sebe nazvali Bošnjacima.

Profesor Enver Halilović u svojstvu tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji uputio je otvoreno pismo profesoru Gudkovu u kojem ga upozorava ga na nelogičnosti i grube propuste prilikom „istraživanja“ BiH i Bošnjaka.

No, nije ovo jedini slučaj negiranja identiteta Bošnjaka u ruskim naučnim krugovima. Tako u dvotomnoj knjizi „Historija južnih i zapadnih Slavena“ koju je izdao Univerzitet u Moskvi (izdanja 1998. i 2005.) i koja se, prema preporuci Ministarstva obrazovanja Ruske Federacije, koristi kao udžbenik na univerzitetima, piše da su Bošnjaci, zapravo, „takozvani bosanski muslimani“.

Skoro identične stavove ima i Srpska akademija nauka i umetnosti koja je, u Memorandumu II, koji je 2012. godine objavila Slobodna Bosna, jedan dio posvetila identitetu Bošnjaka.

„Treba izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali vjeru pradjedova i privatili islam“, navedeno je u Memorandumu II SANU-a.

„Zašto Dodik Bošnjake zove muslimanima“, upitali su se novinari Slobodne Evrope u tekstu od 7. novembra 2021. godine.

To je, zapravo, bila tema emisije Most u kojoj su problematizirane izjave Milorada Dodika,  člana Predsjedništva iz Republike Srpske koji sve češće u svojim javnim istupima koristi termin – „muslimani“.

“Šezdesetih godina prošlog vijeka oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose sa Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos sa muslimanima… E onda su oni počeli nešto da se homogenizuju, da bi do 1993. godine kao muslimani, sa malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integriše i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik”, kazao je Milorad Dodik 3. avgusta 2021. godine, gostujući na Radio televiziji Republike Srpske.

 Ruska podrška Miloradu Dodiku i njegovom separatizmu

Milorad Dodik godinama slovi za najodanijeg ruskog političara na Balkanu. U posljednjih sedam godina, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin najmanje pet puta se sreo sa liderom Saveza nezavisnih socijaldemokrata RS-a Miloradom Dodikom.

 

 

„Znam da ćete uskoro imati izbore, i želim Vam uspjeh. Znam da ste iskusan i vješt političar“, govorio je ruski predsjednik Vladimir Putin  svom gostu iz Republike Srpske kojeg je u Moskvi primio u septembru 2014. godine, odnosno tokom predizborne kampanje za Opće izbore održane te godine.

Dvije godine kasnije, opet tokom predizborne kampanje za Lokalne izbore 2016. godine, ruski je predsjednik ugostio Milorada Dodika u Moskvi.

 

 

“Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je nakon sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi da je razgovor bio veoma uspješan, da je prošao u najboljoj mogućoj atmosferi, te da je razgovarano o važnim političkim i ekonomskim pitanjima”, objavio je RTRS 22. septembra 2016. godine.

Naredni susret Milorada Dodika i Vladimira Putina organiziran je u junu 2017. godine u Sankt Petersburgu, gdje su se ova dvojica zvaničnika susrela i godinu kasnije, 25. maja 2018. godine, o čemu je javnost, na službenoj stranici, izvijestio i Kremlj.

U junu 2020. godine Dodik se u Moskvi, nakon Parade pobjede, susreo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, zatim ministrom odbrane Ruske Federacije Sergejom Šojguom, kao i „predsjednikom Južne Osetije Antolijem Bibolovim.

Veze Južne Osetije i Republike Srpske

„Mi smo Južna Osetija na Kavkazu“, rekao je u intervjuu za ruski Sputnjik Anatolij Bibilov, predsjednik proruske paradržavne tvorevine koja se nalazi na teritoriji Gruzije, a koju niko, osim ruskih vlasti i njima bliskih režima ne priznaje.

Iako, kako kaže Sputnjik, Bibilov ne putuje često izvan svoje (para)države, on je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje dana Republike Srpske kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.

Anatolij Bibilov i Milorad Dodik

“Faktički se ispostavilo da je istorija osnivanja Republike Srpske i Južne Osetije istovjetna. A to se čak i dešavalo u istom historijskom trenutku. To jest, to je raspad SSSR-a, odnosno raspad Jugoslavije, to su ratovi, borba za nacionalni identitet, za sopstvenu slobodu, to je momenat opredeljenja kuda narod želi dalje. To su sve historijski periodi koji su apsolutno povezani, faktički imamo istu godinu rođenja, blizanci smo. Nas povezuje i pravoslavlje, prijateljski odnosi sa Ruskom Federacijom, kao i sa Srbijom. Zato se sve složilo i to bi moralo, uvjeren sam, da od nas da napravi pouzdane prijatelje i partnere. Mislim da se to može ostvariti”, kazao je Bibilov u “ekskluzivnom” intervjuu za Sputnjik, medij koji sarađuje sa vladom Ruske Federacije.

Bibilov je tada kazao da je došao u Republiku Srpsku, a ne u Bosnu i Hercegovinu.

 Sergej Lavrov – čovjek koji je volio Dodika i Čovića

Sergej Lavrov i Milorad Dodik

„Danas je u Republici Srpskoj, sutra ide u posjetu Bosni i Hercegovini“, kazao je Milorad Dodik nakon što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, 14. decembra 2020. godine, posjetu Bosni i Hercegovini u Istočnom Sarajevu, na teritoriji entiteta Republika Srpska.

“Daytonski sporazum je osnova i temelj za funkcioniranje BiH i nema alternativu, izričit je bio Lavrov, čime je jasno dao do znanja da će se suprotstaviti najavama o Daytonu 2, istaknuvši da “rušenje i revizija Daytona može izazvati najozbiljnije posljedice i implikacije”, indirektno je zaprijetio ruski ministar vanjskih poslova nakon sastanka sa Dodikom.

Iste večeri Lavrov se u Sarajevu, van institucija BiH, susreo i sa liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, koji je početkom iste, 2020. godine boravio u službenoj posjeti Moskvi gdje je kazao kako je ruski uticaj u Bosni i Hercegovini mali i da bi trebao biti značajniji.

Sergej Lavrov i Dragan Čović u Sarajevu (decembar 2020)

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posljednjih dvanaest mjeseci najmanje se tri puta razgovarao sa Miloradom Dodikom. Svaki put je dao bezrezervnu podršku lideru SNSD-a i članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

Valentina Matvijenko – Rat u BiH građanski, pravosuđe BiH nije u Dejtonu

U aprilu 2018. godine, u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je predsjednica Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko, političarka koju smatraju jednom pet najmoćnijih osoba u Ruske Federacije.

„U BiH je bio građanski rat“, kazala je Matvijenko u obraćanju delegatima Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Ona je u Parlamentu Bosne i Hercegovine kazala da „Ruska Federacija smatra da treba prestruktuirati Ustavni sud BiH i da se Sud BiH i Tužilaštvo ne pominju u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Ove teze ruske zvaničnice danas koristi Milorad Dodik koji je započeo proces „vraćanja nadležnosti“ na Republiku Srpsku, tvrdeći da pravosudne institucije BiH nisu definirane Ustavom Bosne i Hercegovine.

Nakon što je posjetila Bosnu i Hercegovinu, Matvijenko je u Moskvu pozvala lidera Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. U februaru 2020. godine Čović je boravio u Moskvi gdje je na konferenciji za medije koju je održao sa Valentinom Matvijenko izjavio da se na ovaj način poboljšavaju bilateralni odnosi Ruske Federacije i BiH. Prije samog polaska u Moskvu, Čović je dao intervju za „Rossiyske Gazete“.

Dragan Čović i Valentina Matvijenko

“Uloga Ruske Federacije nezamjenjiva je i temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema. U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina (BiH), za koju privilegija imati partnera Ruske Federacije, želi proširiti sveobuhvatnu suradnju s Moskvom, uključujući jačanje međuparlamentarne suradnje”, kazao je Čović.

Od 2017. godine Dragan Čović i kadrovi HDZ-a gaje dobre odnose sa Ruskom Federacijom, a bivši ruski ambasador u BiH Petr Ivancov je u intervjuu za HDZ-u blizak Večernji list izjavio da je nužno riješiti „hrvatsko pitanje u BiH“.

Ruska ambasada podržava Milana Tegeltiju i Gordanu Tadić

 Nakon što je u junu prošle godine Vijeće za implementaciju mira (PIC) pozvalo na nužne reforme Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, reagirala je Ambasada Ruske Federacije koja je „izuzela svoje mišljenje“, a podom pružila otvorenu podršku VSTV-u i Tužilaštvu BiH kojim su, u tom trenutku, rukovodili Milan Tegeltija i Gordana Tadić.

“Upravni odbor PIC-a primio je k znanju potrebu da se izvrši reforma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) kako bi se rješavala pitanja sukoba interesa i druga pitanja vezana za integritet, ojačala neovisnost, disciplinska i profesionalna odgovornost i omogućili pravni lijekovi protiv odluka VSTV-a, pozivajući sve organe vlasti da što prije osiguraju donošenje izmjena i dopuna Zakona o VSTV-u”, glasilo je saopćenje PIC-a.

Nekoliko sati kasnije, 3. juna 2020. godine, Ambasada Ruske Federacije je izdala saopćenje kojim je podržala VSTV i pravosuđe.

“Ambasada Rusije sa zabrinutošću prati razvijanje situacije u oblasti pravosuđa, posebno u kontekstu nedavnih dešavanja u Federaciji BiH. Istovremeno smatra neprihvatljivim pokušaje vršenja političkog pritiska na organe suda i tužilaštva, kojima mora biti obezbjeđena mogućnost nezavisne, nepristrane i profesionalne djelatnosti u skladu sa zakonom. Slučajevi prijetnje sudskim i tužiteljskim radnicima moraju biti ozbiljno shvaćeni i hitno procesuirani”, saopćeno je iz Ambasade Ruske Federacije, čiji se bivši šef, Petr Ivancov, službeno susretao sa tadašnjom glavnom tužiteljicom Tužilaštva BiH Gordanom Tadić.

bivša glavna tužiteljica Tadić sa Petrom Ivancovim

 Prijetnje Bosni i Hercegovini zbog NATO-a i podrška Miloradu Dodiku

Dan nakon što je konstitusana Komisija Bosne i Hercegovine za saradnju s NATO-om, Ambasada Ruske federacije u BiH je poslala upozrenje bh. vlastima da će “u slučaju praktičnog približavanja BiH NATO-u, Rusija morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”.

“Pozivamo prijatelje u BiH da dobro razmisle, da izvažu sve “za” i “protiv”, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”, upozorila je ambasada Ruske Federacije u martu ove godine.

Igor Kalabuhov, aktualni ruski ambasador u BiH, gostujući nedavno na BHRT-u, kazao je da ne vidi ništa sporno u potezima čelnika Republike Srpske koji nastoje da brojna pitanja koja su u nadležnosti BiH vrate na taj entitet.

“To je stvar političara, stvar demokratskih odluka i ako do realizacije te ideje dođe u dijalogu, onda će je Ruska Federacija to podržati”, kazao je Kalabuhov, stavljajući se, tako, na stranu čelnika Republike Srpske koji žele nove “balkanske međe” o kojima su, u svojim ispovijestima, govorili ruski dobrovoljci koji su devedesetih godina ratovali u okviru vojske Republike Srpske i pod komandom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

"Potresan video", stoji u opisnu videosnimka koji se posljednih dana širi društvenim mrežama, a na kojem se vidi žena u crnom koja gađa konvoj...