Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Zašto nam je bitna Ukrajina: O budućnosti BiH odlučuje se na kijevskim ulicama

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bitka na Dnjepru presudna je za Bosnu i Hercegovinu. Stvar je jednostavna – ako Rusija zauzme Kijev, potčini Ukrajinu i porazi, u ovom trenutku, nikad ujedinjeniji zapadni svijet, priča o NATO putu BiH bit će zauvijek završena. Prisjetimo se sada izjave Ambasade Ruske Federacije iz marta prošle godine.

    “Eventualno približavanje BiH članstvu u NATO-u predstavljat će čin kojeg će Moskva smatrati neprijateljskim te će to stoga imati odgovarajuće posljedice”, saopćila je ruska Ambasada u BiH.

    “Odgovarajućim posljedicama” Rusija je godinama prijetila Ukrajini. Na kraju je došla agresija. I to na navodni poziv čelnika paradržava Donjecka narodna republika i Luhanjska narodna republika.

    Vojnim posljedicama, i to tokom trajanja agresije na Ukrajinu, zaprijećeno je i Švedskoj i Finskoj. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova poručila je čelnicima ove dvije države da će snositi “političke i vojne posljedice” ukoliko krenu u NATO. Ali to je tek drugi korak. Prvi je onaj u Ukrajini.

    Iako njegova ofanziva ide znatno sporije nego što je očekivao, Vladimir Vladimirovič Putin u subotu je popodne izdao naredbu za sveopći napad na Ukrajinu . Rusija je, dakako, nadmoćniji protivnik. Imaju prevlast u zraku, imaju više oklopnih vozila, imaju pogodan reljef za napredovanje ka gradovima. Ali u uličnim borbama Ukrajinci su jači. Zato što u toj ulici brane svoj dom. Prateći svakodnevne izvještaje , gledajući i one stvarne i one lažne snimke, ne možete se oteti utisku da Rusija trpi ogromne gubitke i ljudstvu i u MTS-u. Ali bitka za Kijev će biti ključna. Jer je to, napisat će pisac Faruk Šehić, glavni grad.

    “Svaki drugi izgubljeni grad se može vratiti dok postoji glavni grad”, napisao je Šehić.

    I sve dok je glavni grad slobodan, borba ima smisla. Sve dok ne zauzme Kijev, Putin ne može proglasiti pobjedu u Ukrajini. A kada ga zauzme, ako ga zauzme, Putin može proglasiti pobjedu nad zapadnim saveznicima. Na redu će onda biti Moldavija čiji je sjever Rusija već davno okupirala, proglašavajući paradržavu Pridnjestrovlje. Iako nemaju unutrašnjih političkih problema, Finska i Švedska će da strepe. Ali najveća strepnja će biti u Bosni i Hercegovini.

    “Došao sam u RS, a ne u BiH”, reći će takozvani predsjednik još jedne fiktivne Putinove države zvane Južna Osetija, kada je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske.

    Anatolij Bibilov će, potom, reći da on i Milorad Dodik imaju isti cilj i da su okrenuti ka Rusiji. Preko Južne Osetije i Abhazije, Vladimir Putin je zauvijek zaustavio Gruziju na njenom NATO putu. Gruzija danas ne kontroliše dobar dio svoje teritorije. To što zapad ne priznaje Južnu Osetiju i Abhaziju, ne znači da one ne postoje.

    Milorad Dodik je posljednjih dana “neutralan”. Iako mu je prvog dana ruske agresije na Ukrajinu i Banja Luku doputovao Igor Kalabuhov, ambasador Ruske Federacije u BiH, Dodik više otvoreno ne podržava rusku agresiju. Čak je ne podržava ni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Oni šute, i čekaju.

    Ako se ruska trobojka zaviori na kijevskom trgu Majdan, i srpska će se trobojka podići visoko. Putin će postati pobjednik, a svi oni balkanski političari zagledani u njega imat će otvoren put za akciju. U BiH neće biti Luhanjska narodna republika. U BiH će se formirati laktaška narodna republika. Neće je niko priznati, ali će postojati.

    “Amerika neće ratovati s Rusijom”, kazao je američki predsjednik Joe Biden.

    Ako neće zbog Ukrajine, zbog Bosne i Hercegovine će još manje. Zato je bitka za Kijev ključna za BiH. Putinova pobjeda u Ukrajini pokazala bi Miloradu Dodiku da samo “sila” prolazi i da NATO neće intervenirati.

    To što je EUFOR poslao 500 vojnika, naoružanih otprilike kao da su pripadnici zaštitarske agencije, neće spriječiti eskalaciju u Bosni i Hercegovini ako Putin porazi Zelenskog. Zato je bitka za Kijev bitnija Bosancima i Hercegovcima nego bilo kojim drugim narodima svijeta. Ne uključujući, naravno, Ukrajince koji se herojski bore za svaki pedalj svoje države. O njihovoj herojskoj borbi ovisi i budućnost BiH. Ako Ukrajinci odbrane Kijev, Putin će biti slabiji nego. A slab Vladimir Vladimirovič Putin znači da će i Putinovi poslušnici širom svijeta biti još slabiji. U BiH ih imamo barem dvojicu. Jedan stoluje u Banja Luci, a drugi u Mostaru. No, naše oči trebaju biti uprte u Kijev.

    Čovićev prijedlog izmjena Izbornog zakona u praksi: Omeđavanje “Herceg-Bosne”, vječni HDZ-ov član Predsjedništva BiH i diskriminacija Hrvata iz Sarajeva i Bihaća

    Piše:
    Redakcija
    -

    Kartu koju vidite u prilogu priredio je politolog Jasmin Mujanović i ona zorno prikazuje kako bi, ako se provede HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona, izgledala “izborna područja” koja bi bila presudna za izbor članova  Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.

    izvor: dr. Jasmin Mujanović

    “Ovo je HDZ-ov virtualni treći entitet u praksi”, konstatirao je Mujanović nakon što je Istraga.ba u srijedu objavila kompletan prijedlog HDZ-a BiH koji se odnosi na izbor članova Predsjedništva  BiH i delegata u Domu naroda Federacije BiH.

    Predsjedništvo BiH: izborna jedinica za HDZ 

    Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH, koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine, HDZ BiH predlaže formiranje  tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

    “Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH)”, navodi se u prijedlogu.

    U pitanju su, dakle, svi gradovi i općine iz Kantona Sarajevo, Tuzlanskog, Bosansko-podrinjskog, sve općine i gradovi, osim Žepča, iz Zeničko-dobojskog kantona, sve općine i gradovi, osim Bosanskog Petrovca, iz Unsko-sanskog kantona, dvije općine iz SBK (Bugojno i Gornji Vakuf), te Konjic i Jablanica kao dvije općine iz HNK-a u kojima većinski živi bošnjačko stanovništvo.

    “Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora”, predlaže HDZ BiH.

    “B područje”, jasno je, čine sve općine i gradovi gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, odnosno gdje dominira HDZ BiH. To područje obuhvata sve općine koje su bile pod kontrolom HVO-a, odnosno paradržavne tvorevine “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”

    “Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH”, piše u prijedlogu HDZ-a BiH.

    “C područje”, dakle, uglavnom čine takozvane mješovite općine i gradovi.

    “Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C.”, piše u ovom prijedogu.

    Kada je u potanju hrvatski član Predsjedništva, sve je isto osim odredbe da taj kandidat mora osvojiti veći broj glasova u B i C područjima nego u A i C.

    Pogleda li se nacionalna struktura stanovništva, može se zaključititi da, suštinski, postoje “dva izborna područja” u Federaciji, jer je “C područje” potuno “irelevantno” za izbor bilo kojeg od dva člana Predsjedništva. A to u praksi znači da bi Federacija bila podijeljena na dvije etničke izborne jedinice i da, recimo, nikada i niko ne bi mogao pobijediti HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH.

    Dom naroda: Hrvati iz Sarajeva i Bihaća bez Doma naroda

    Možda i očitije “omeđavanje” Herceg-Bosne bi bilo ukoliko bi se prihvatili prijedlozi HDZ-a BiH koji se odnose na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Sarajevski, bihaćki i goraždanski Hrvati, recimo, nikada ne bi mogli biti izabrani u Dom naroda Federacije BiH. Isto važi i za Bošnjake iz Livna i Posavkog kantona. Kada su u pitanju “ostali” mjesta u Domu naroda ne bi bilo za one koji dolaze iz HNK, ZHK, USK, Kantona 10, Goraždanskog i Posavskog kantona.

    Ovako HDZ namjerava popuniti Dom naroda FBiH.

    Sedamnaest delegata reda bošnjačkog naroda biralo bi se iz kantonalnih skupština Tuzlanskog (četiri B delegata),  Sarajevskog (četiri B delegata), Zeničko-dobojskog (tri B delegata) Unsko-sanskog (tri B delegata), Hercegovačko-neretvanskog (jednog B delegata), Srednjobosanskog (jednog B delegata) i Bosansko-podrinjskog (jednog B delegata). Kako se može vidjeti, za Bošnjake iz Kantona 10 (Livno) Bošnjaci ne bi imali nijednog delegata.

    “Sedamnaest izaslanika iz reda hrvatskog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Hercegovačko-neretvanska bira pet izaslanika, Srednjobosanska četiri izaslanika, Zapadnohercegovačka tri izaslanika, Herceg-bosanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska jednog izaslanika, Posavska jednog izaslanika i Tuzlanska jednog izaslanika”, navodi se u prijedlogu HDZ-a.

    Na prvi pogled je vidljivo da Hrvati iz Kantona Sarajevo u Unsko-sanskog kantona ne bi nikada mogli biti izabrani u Dom naroda FBiH. Ukoliko bi, recimo, bile usvojeni ovi prijedlozi, HDZ BiH bi u Domu naroda FBiH imao 15 od ukupno 17 delegata u Domu naroda Federacije BiH. To bi čak značilo da bi u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH HDZ imao pet od ukupno pet delegata. U tom slučaju, bez obzira na izborne rezultatate u na nivou Federacije BiH, HDZ bi bio nezaobilazna partija prilikom formiranja vlasti i na entitetskom i na državnom nivou.

    Kolumna Senada Avdića: Jesu li oni koji traže ukidanje Suda BiH i drugi, koji ne poštuju odluke tog suda, zapravo, jedni te isti!?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Prošlonedjeljna presuda Sudskog Vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je predsjedavao sudija Branko Perić da oslobodi petoro optuženih za prikrivanje dokaza i opstruiranje istrage o okolnostima smrti mladća Dženana Memića od prije skoro sedam godina, očekivano je prozvele brojne reakcije, manifestacije ogorčenog nezadovoljstva. Gotovo da su sav gnjev i nezadovljstvo porodice Memić i široke javnosti koja godinama bdije nad ovom tragedijom fokusirana na sudiju Perića unatoč tome što je on bio samo jedan od trojice članova Sudskog Vijeća koji su donijeli (prvostupanjsku) presudu.

    Ovakva personalizacija kolektivne sudske presude nikako nije slučajna nego je ciljana, podla i tendenciozna. Izdvajajući sudiju Perića kao jedini problem u ovakvom (dakle, nepravomoćnom) sudskom epilogu, presuda se svodi na najprizemniju, osobnu razinu, bezmalo na egzibicionistički hir jednog sudije, odranije poznatog po svojoj arogantnosti i problematičnoj karijeri.

    Sudija Branko Perić je po mnogo čemu atipičan član pravusudne zajednice. Tokom dugačke pravosudne prakse, tužiteljske i sudijske javno je iznosio i branio sopstveno mišljenje i stavove, ulazio u polemike, suprostavljao se dominantnim modelima djelovanja nositelja pravosudnih funkcija. U sudnici i novinskim kolumnama kritizirao je neprofesionalizam, političke utjecaje, klijentelizam i osobito, licejmjerni konformizam uljuljkan i anesteziran u svom dobro plaćenom komoditetu. Naravno da je takav javni angažman, principijelan i dosljedan, Periću prskrbio čitavu armiju neprijatelja unutar pravosudnog ceha, koji su umjesto rasprave u meritumu osporavali njegovo pravo da uopće komunicira sa javnošću na taj način.

    Ta je struktura, podla i maligna, došla na svoje nakon što se na Brana Perića zbog oslobađajuće presude podigla kuka javnosti i motika politikanata. Oglasila se bivša potpredsjednica Visokog sudskog i Tužiteljskog Vijeća BiH, provincijska sutkinja koja je u najmanju ruku bila aktivan saučesnik u urušavanju pravosudnog poretka koji je godinama vođen u režiji njenog dugogodišnjeg šefa i aktuelnog Dodikovog savjetnika Milana Tegeltije. Svoj doprinos intenzitetu linča dao je i sin bivše Glavne tužiteljice (koja je kao i njen mentor Tegeltija završila na američkoj Crnoj listi), nova akademska zvijezda kojem su sve donedavno mamini tjelohranitelji pomagali u shopping akcijama. Riječ je o osveti Periću od te rashodovane pravosudne strukture koja je odnedavno lišena nezasluženih privilegija i bahate nekontrolirane moći.

    Sudija, sviraj nešto nešto  narodno

    Reakcije političara, kakav je slučaj sa liderom Naroda i Pravde Elmedinom Konakovićem koji je sudiju Perića nazvao “slugom režima”, ne svjedoče samo o njegovom niskom nivo pravosudne (i opće) kulture nego predstavljaju i političku zloupotrebu tragedije jednog mladića i njegove familije.

    Bezobrazni vrhunac tekuće hajke na Branka Perića bio je Twitter atentat kojeg je mučki izveo jedan beskorisni idiotkoji se godinama lažno predstavlja kao novinar koji ga je optužio da je štitio zločince tokom rata kada je bio tužitelj u Tesliću. Postoji hrpa dokumenata iz tog vremena koji svjedoče da je Perić u prvim mjesecima divljanja (para)policijskih hordi po Tesliću izdavao naloge za njhovo hapšenje i sudsko procesuiranje. Postoji i serijal tekstova koje je on neposredno nakon rata objavljivao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” o zločinačkoj organizaciji “Miće” koja je sve do njihovog hapšenja sijala smrt, teror i provodila sistematične progone nad Bošnjacima i Hrvatima Doboja i Teslića. Postoje i tvrdnje pokojnog Željka Kopanje, vlasnika “Nezavisnih”, da je zbog tih tekstova automobil u kojem se nalazio odletio u zrak a on ostao teški invalid.

    Sve što treba znati o presudi koju je prošle nedjelje donijelo Sudsko vijeća Suda BiH na čelu sa Brankom Perićem može se pronaći u komentaru kojeg je tim povodom dao akademik Edin Šarčević, profesor pravnih nauka na fakultetu u Leipzigu.

    “Presuda je u ovoj fazi, prema mom mišljenju, znak kultivirane objektivnosti, sudijske neutralnosti i stručnog odnosa prema korištenju dokaza”, ocijenio je Šarčević. On, također, smatra da je izrečena presuda pokazala“nesposobnost tužitelja da ocijene izglede na uspjeh vlastite optužnice i konzekventno provedu dokazni postupak”. Osuđujući atmosferu linča koja se kreira u javnosti prema Branku Periću, Šarčević zaključuje da “ako nekoga ovdje treba kritizirati, to su tužitelji”.

    Ko će suditi “Respirstore”

    Treba se nadati da će tužitelji Tužiteljstva Bosne i Hercegovine biti prilježniji, profesionalniji u drugoj istrazi koju s pokrenuli u vezi sa ubistvom Dženana Memića. Tom istragom je obuhvaćen vrh tužiteljskog i policijskog aparata u Kantonu Sarajevo, bivša glavna tužiteljica Dalida Burzić, tužitelj Meris Ćato, Vahid Ćosić, nekadašnji komesar sarajevske policije i nekoliko policajaca, kao i sudski vještak Ševal Kovačević. Njih se sumnjiči za krivično djelo ubistvo, organizirani kriminal i pomaganje počinitelju krivičnog djela.

    Sudija Branko Perić je prije nekoliko dana zbog pritisaka i napada kojima je izložen zatražio svoje izuzeće iz Sudskog vijeća koje sudi u slučaju “Respiratori”. U tom procesu su optuženi čelni ljudi Vlade Federacije BiH Fadil Novalić i Jelka Miličević, Fahrudin Solak, bivši direktor Federalne Civilne zaštite, te biznismen Fikret Hadžić. Ovo suđenje traje dvije i pol godine, nalazi se u završnoj fazi i promjena jednog člana Sudskog Vijeća bila bi težak udarac po integritet Suda Bosne i Hercegovine. Očigledno je da je Perić tražeći svoje izuzeće želi izbjeći novi linč kakvom bi bio izložen ukoliko bi presuda koju će Sudsko vijeće donijeti bila u suprotnosti sa očekivanjima javnosti i onih koji tu javnost kreiraju.

    Svjedoci smo, dakle, jednog razornog fenomena koji nije nov, ali je intenziviran kao nikada do sada: riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se relativiziraju i bagatališu sudske presude i u kojem uopće nisu bitni argumenti, dokazi, svjedoci…, nego se presude izriču prije početka sudskih procesa. Sudovi su tu da igraju kako javnost svira, odavno je napušten standard da je bolje deset krivih osloboditi, nego jednog nevinog strpati u zatvor.

    U istom danu kada je Branko Perić pročitao oslobađajuću presudu optuženim u slučaju “Dženan Memić”, stidljivo je plasirana vijest da sudske vlasti nisu mogle privesti Sakiba Mahmuljina na izdržavanje zatvorske kazne. Penzionirani general Armije BiH osuđen ja na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Srbima tokom vojne akcije u Vozući u ljeto 1995. godine. Posljednjih mjeseci se pisalo o njegovom odlasku u Tursku, navodno na liječenje, zbog čega je javno protestirao i Milorad Dodik. Sud Bosne i Hercegovine je zatražio od INTERPOL-a da raspiše međunarodnu potjernicu za Mahmuljinom, što je ovih dana u urađeno.

    Pravda za Mahmuljina

    U reakcijama (bošnjačke) javnosti koje se mogu pratiti na društvenim mrežama prepoznatljiv je prlično visok stupanj suglasnosti u podršci bijegu Sakiba Mahmuljina od izdržavanja zatvorske kazne. Podrška mu se daje iz dva razloga: prva grupa tvrdi da nije kriv i da je presuda Suda BiH “politička”, tj. “antibošnjačka”, drugi, pak, Mahmuljinov bijeg od zakona stavljaju u konkekst brojnih srpskih i hrvatskih optuženika, ili osuđenika za ratne zločine koji su se pred pravosuđem BiH sklonili u susjedne zemlje. Pominju se slučajevi Novaka Đukića, Milomira Savčića, bjegunaca u Srbiju, odnosno Zlatana Mije Jelića, Dominika Ilijaševića Come, najpoznatIjih bjegunaca u Hrvatsku. Mahmuljinov odlazak u Tursku opravdava se tim primjerima.

    Milorad Dodik je prošle godine najavljujući povlačenje suglasnosti Republike Srpske koju je dala za osnivanje Suda i Tužiteljstva BiH proizveo jednu od najvećih poslijeratnih poltičkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Političke elite u Sarajevu i javnost koja ih podržava načelno su svom snagom uz državne pravosudne insititucije kao simbole i elemente državnosti, ali samo onda kad i dok ispunjavaju želje tih elita, interesnih grupa i te javnosti. Razlika između Dodikovog nepriznavanja Suda i zahtjeva da se on rasformira i histeričnog ignoriranja i relativiziranja presuda koji dolaze od tzv. bošnjačke “komponente”, mnogo je manja nego što se to čini!

    Duška Jurišić, Adis Deljković, Jasenka Isović-Tica, Fadil Mandal, Amer Tikveša, Mirela Bubalo …: Kako su “nezavisni” novinari i “analitičari” popunili savjetnička i ambasadorska mjesta u “režimu” sarajevske Trojke

    Piše:
    Redakcija
    -

    Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.

    Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.

    Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.

    Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.

    Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke

    Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.

    Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić

    Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.

    Mirela Bubalo

    Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.

    Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva

    I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.

    Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.

    Seid Masnica I Jasna Duraković

    “Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.

    Amer Tikveša

    Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.

    Ervin Mušinović sa ministrom Isakom

    Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.

    Nakon oslobađajuđe presude Mandiću i drugima: Završni udar u Crnoj Gori!

    Piše:
    Tamara Nikčević
    -

    Sve optužene za pokušaj u Moskvi režiranog državnog udara iz oktobra 2016. godine danas je oslobodilo Vijeće Višeg suda u Podgorici.

    Viši sud u Podgorici izrekao je jutros oslobađajuću presudu lideru Nove srpske demokratije i predsjedniku Skupštine Crne Gore Andriji Mandiću, lideru Demokratske narodne partije Milanu Kneževiću i još jedanaest lica osumnjičenih za u Moskvi režirani pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora, 16. oktobra 2016. godine. Ovu presudu izreklo je vijeće sudije Zorana Radovića.

    Obrazlažući presudu, sudija Radović je kazao da nisu dokazani navodi optužnice da je svjedok saradnik Saša Sinđelić ušao u Rusiju i da se sastao sa organizatorom kriminalne rganizacije, pripadnikom ruskog GRU-a Eduardom Šišmakovim. Pozivajući se na dopis Ruske Federacije, sudija Radović kaže da je utvrđeno da Sinđelić nije prošao pasošku kontrolu i da nije prešao rusku granicu. Sudija tvrdi i da su Mandić i Knežević u Moskvu odlazili poziv partije predsjednika Vldimira Putina Jedinstvena Rusija, ali da u tome ”nije bilo ništa konspirativno”.

    Oružje koje je pronađeno u kući u okolini Podgorice bilo je uzeto na revers iz policije, a ne za pripremu napada na Skupštinu Crne Gore, piše u obrazloženju presude Višeg suda.

    Izricanju današnje prvostepene presude nisu prisustvovali Mandić i Knežević, baš kao ni tužioci Specijalnog tužilaštva.

    PRAVNI PRESEDAN 

    Presudom koje je 9. maja 2019. izreklo Vijeće sutkinje Suzane Mugoše, ista lica su proglašena krivim i osuđena na kaznu od ukupno 70 godina zatvora.

    Prije tri godine, podgorički Apelacioni sud poništi je odluku sutkinje Mugoše i naložilo da se postupak ponovi. Zanimljivo je, pritom, da predmet ”državni udar” nije vraćen istom sudskom vijeću, tj. sutkinji Suzani Mugoši koja je izrekla osuđujuću presudu, nego je, što je presedan, on dodijeljen drugom.

    „Novo” Specijlno držvno tužilaštvo ostalo je pri prethodnoj optužnici tužioca Milivoja Katnića i Saše Čađenovića, po kojoj se okrivljenima stavlja na teret pokušaj nasilnog rušenja vlasti 2016. godine uoči prijema Crne Gore u NATO. Takođe, ista lica osumnjčena su za napad na crnogorske državne institucije, kao i za otmicu tadašnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića.

    Tokom završe riječi, Tužilaštvo zatražilo iste zatvorske kazne za sve optužene: za Mandića i Kneževića po pet godina zatvora, a za ruske državljane Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova 15, odnosno 12 godina.

    Odbrana je tražila oslobađajuće presude.

    VUČIĆEVI NEPOBITNI DOKAZI  

    Na temelju informacija dobijenih od srpskih službi bezbijednosti, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je 2016. godine potvrdio da su ”srpske službe došle do nepobitnih materijalnih dokaza da su i na teritoriji Republike Srbije pripremane različite aktivnosti za teritoriju Crne Gore”, naglašavajući da su u te radnje umiješana lica zbog kojih može da tvrdi kako ”u celom predmetu postoji element inostranosti”. Takođe, predsjednik Srbije je tada kazao ”da su određena lica koja su na dnevnom nivou, u svakom sekundu pratila putanju kretanja predsednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića, o tome obaveštavala druga lica, koja su po tim instrukcijama trebalo da postupe”.

    Ove informacije više puta su javno potvrdili i pojedini zapadni zvaničnici, uključujući bivšeg premijera Velike Britanije Borisa Džonsona, kao i nekadašneg državnog sekretara SAD Majka Pompea.

    HRABROST I SLOBODA 

    Nakon oslobađajuće presude, oglasio se predsjednik Skupštine Crne Gore, četnički vojvoda Andrija Mandić, koji je na mreži X objavio fotografiju sa liderom Demokratske narodne partije Milanom Kneževićem, na kojoj piše – “hrabrost i sloboda”.

    ”Danas smo dobili okončanje u smislu logičkog rezona. Konaćno više niko ne vjeruje u priče lažnog svjedoka saradnika, niti u nepismene konstrukte Paje Velimirovića. Zadovoljni smo”, kazao je, nakon izricanja presude, advokat odbrane Miroje Jovanović. Jovanović kaže da očekuje da će se Tužilaštvo žaliti na izrečenu presudu i dodaje da je Zapad za ovaj proces ”nezainteresovan u svakom smislu”.

    I drugi advokat odbrane Dražen Medojević tvrdi da je jedini epilog sudskog postupka mogao biti oslobađajuća presuda za njegove klijente.

    „Bila je to jedna nespretna i sluda konstrukcija bivšeg Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na čelu sa Milivojem Katnićem”, kazao je Medojević.

    CRNA GORA JE OKUPIRANA

    Predsjednik crnogorskog PEN centra Adnan Čirgić kometarisao je za podgoričku Antenu M presudu Višeg suda.

    ”Crna Gora danas je okupirana zemlja u kojoj institucije – svaka odreda – služe kao paravan za sprovođenje velikosrpske politike, čiji je cilj utapanje Crne Gore u Homogenu Srbiju. Čovjek koji je razotkrio tu zločinačku mrežu iz 2016. (Milivoje Katnić) politički je zatočenik ove okupacione vlasti, koja je – za razliku od one iz 1918. godine – bačila Crnu Goru pod noge bez ispaljenoga metka”.

    Bivši Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, koji je ”razotkrio tu zločinačku mrežu iz 2016.”, po nalogu Specijalnog tužilaštva Crne Gore, uhapšen je 14. aprila ”zbog osnova sumnje da je učinio krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebe službenog položaja”. Katnić je i dalje u pritvoru i protiv njega još nije podignuta optužnica.

    Katnićev zamjenik, bivši specijalni tužilac Saša Čađenović, koji je devetnaest mjeseci bio u pritvoru, sinoć je iznenada pušten, uz izricanje mjere nadzora zabrane napuštanja stana. Čađenović, koga Tužilaštvo sumnjiči da je dio kavačkog kriminalnog klana je, zajedno sa pritvorenim bivšim GST-om Milivojem Katnićem, procesuirao 98 pripadnika pomenutog kriminalnog klana.

    Katnićevo i Čađenovićevo hapšenje i zadržavanje u pritvoru prate brojne kontroverze, kao i ocjene da su ”žrtve političkog progona” i ”osvete prosrpske i proruske vlasti” u Crnoj Gori.

    Obojica osumnjičenih za pokušaj državnog udara u režiji Moskve – Andrija Mandić i Milan Knežević, danas su dio vladajuće strukture u Crnoj Gori. Prvi je predsjednik Skupštine Crne Gore, a drugi šef vladajuće stranke koja obezbjeđuje većinu Vladi premijera Milojka Spajića.

    (RTK)

    Šta se skriva iza projekata istočna i južna interkonekcija: Sarajevu dugovi, a kontrola nad plinovodima Širokom Brijegu i Banja Luci

    Piše:
    Redakcija
    -

    Za desetak dana, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine trebalo bi odlučivati o davanju saglasnosti za gradnju  istočne interkonekcije  kojom bi se na teritoriju BiH (preko Srbije) dopremao plin iz Rusije. Istovremeno, u institucijama Federacije i BiH se razmatra davanje potrebnih saglasnosti za južnu interkonekciju kojom bi se, preko jadransko-jonskog plinovoda, u BiH dopremao gas iz Azerbejdžana. U pitanju su dva strateška projekta od kojih može ovisiti i energetska i politička stabilnost Bosne i Hercegovine. No, prođu li ova dva projekta u formi koju zagovaraju Milorad Dodik i Dragan Čović, dio Bosne i Hercegovine u kojem većinski žive Bošnjaci mogle bi dugoročno pogoditi nesagledive posljedice. Čitajte pažljivo nastavak. Detalji u ovoj priči su vrlo bitni.

    Šta je južna interkonekcija?

    Južna interkonekcija je dio Jadransko-jonskog plinovoda kojim bi se iz Azerbejdžana dopremao plin za balkanske države. Izgradnjom ovog plinovoda bila bi smanjena ovisnost o ruskom plinu.

    Prema zvaničnim dokumentima institucija EU, cilj ovog plinovoda, koji bi prolazio kroz Hrvatsku, Crnu Goru, BiH i Albaniju je obezbjeđivanje novog transportnog pravca snabdijevanja prirodnim gasom iz Azerbejdžana. BH krak bi išao preko Posušja, Mostara do novog Travnika. Plinovod Zagvozd-Novi Travnik, inače, nalazi se na listi prioriteta Evropske energetske zajednice, a nosilac ovog projekta je BH Gas. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) odobrila je 101 milion eura za realizaciju ovog projekta, dok je USAID također odobrio 500 hiljada dolara za izradu projektne dokumentacije.

    Šta je istočna interkonekcija?

    Nova istočna interkonekcija je zajednički projekat Srbije i Republike Srpske koji je pokrenut bez saglasnosti institucija Bosne i Hercegovine. Sporazum o izgradnji ovog plinovoda u martu su prošle godine potpisali zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije. Magistralni gasovod iz Srbije ka Republici Srpskoj, saopćeno je tada, trasom Inđija – Mačvanski Prnjavor – Bijeljina – Doboj – Banjaluka – Prijedor – Novi Grad trebalo bi da bude završen u narednih pet godina. Bila bi to druga gasna interkonekcija između Srbije i Republike srpske, odnosno, BiH. S obzirom na to da se radi o međudržavnom projektu, potrebna je saglasnost institucija BiH.

    SBiH: NOVA ISTOČNA GASNA INTERKONEKCIJA-ENERGETSKI UDAR NA BIH - Stranka za Bosnu i Hercegovinu

    Ovim trasom bi bio dopreman plin iz Rusije koji je Balkan dolazi Turskim tokom. Planirano je da dužina gasovoda na teritoriji Republike Srbije bude 90 kilometara, a na teritoriji Republike Srpske oko 320 kilometara. Nosilac poslova je – preduzeće iz Reublike Srpske – Gas Res.

    Međudržavni sporazumi

    Nijedan od ova dva gasovoda nije dobio saglasnost institucija Bosne i Hercegovine koje su jedine ovlaštene za potpisivanje i davanje saglasnosti za međudržavne sporazume. U početku su projekat južna interkonekcija opstruirali zvaničnici iz Republike Srpske, a kasnije se u opstruiranje uključila i Hrvatska demokratska zajednica. O razlozima ćemo nešto kasnije. Sada ćemo, ukratko, objasniti šta je sve potrebno da bi Predsjedništvo BiH dalo saglasnost za potpisivanje međunarodnog ugovora sa Srbijom koji se odnosi na izgradnju nove istočne interkonekcije kojom u u BiH bio dopreman ruski plin.

    Kako se potpisuju međudržavni sporazumi?

    Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora propisana je je procedura zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i Hercegovina.

    “Inicijativu za pokretanje postupka za zaključivanje međunarodnih ugovora mogu dati institucije Bosne i Hercegovine, entiteti, kantoni i druge regionalne i lokalne zajednice, te preduzeća, ustanove, nevladine organizacije i druga pravna lica iz područja svoga djelovanja. Inicijativa iz stava 1. ovog člana dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine preko ministarstva Bosne i Hercegovine u čiji djelokrug rada spadaju pitanja koja se uređuju međunarodnim ugovorom. Kada nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ocijeni da je inicijativa iz stava 1. ovog člana opravdana, dostavlja je Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sa nacrtom prijedloga za pokretanje postupka i osnovom za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora čiji je sastavni dio osnova iz stava 3. ovog člana”, navedeno je u ovom Zakonu.

    U konkretnom slučaju (nova istočna interkonekcija), Vlada Republike Srpske bi inicijativu za zaključivanje sporazuma sa Srbijom trebala prvo dostaviti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ako MVTEO ocijeni da je projekat opravdan, materijali se dostavljaju Vijeću ministara koje usvaja prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora. Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora, u skladu sa članom 6 ovog Zakona, donosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U pregovorima za zaključivanje međunarodnog ugovora Bosnu i Hercegovinu zastupa delegacija koju je odredilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno, po njegovom ovlaštenju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Nakon završenih pregovora delegacija za pregovore Bosne i Hercegovine dostavlja Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o pregovorima, a Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine i tekst međunarodnog ugovora. Predsjedništvo BiH, potom,donosi odluku o potpisvanju sporazuma sa usaglašenim tekstom. Nakon toga ide ratifikacija sporazuma. Sporazum ratifikuju oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju sve, opet, ide u Predsjedništvo BiH koje odlučuje o ratifikaciji međunarodnog ugovora.

    U slučaju nove istočne interkonekcije, nijedna od navedenih procedura nije ispoštovana, zbog čega je teško očekivati da Predsjedništvo BiH na sjednici zakazanoj za 21. decembar donese odluku kojom će, faktički, dati saglasnost institucijama Republike Srpske, da bez države BiH, nastave realizaciju započetog projekta koji olakšava distribuciju ruskog plina.

    Južna interkonekcija: HDZ deli izbaciti BH-gas

    Već godinu dana čelnici HDZ-a BiH u federalnom Domu naroda blokiraju usvajanje Zakona o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”. Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati nacrt ovog blokiranog zakona.

    “Ovim zakonom se ureduju pitanja od značaja za realizaciju projekta izgradnje gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” na pravcu Zagvozd (Republika Hrvatska) — Posušje (Bosna i Hercegovina) — Tomislavgrad — Šuica — Kupres — Bugojno — Novi Travnik/Travnik s odvojkom za Mostar (u daljnjem tekstu: Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uključujući infrastrukturu projekta, tačku interkonekcije, investitora, način finansiranja, javni interes i provedbu eksproprijacije nekretnina, korištenje zemljišta, upravne postupke izdavanja dozvola i uključenost vlada kantona, nadležnih ministarstava i drugih organa uprave, institucija i privrednih društava i druga pitanja od značaja za realizaciju projekta”, navedeno je u članu 1 predloženog Zakona.

    U članu 4 ovog zakona piše da se “za nositelja investicije projekta gasovoda Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska odreduje se Privredno društvo za proizvodnju i transport gasa BH-Gas d.o.o. Sarajevo. 

    nosilac posla – BH-gas

    Kadrovi HDZ-a BiH u institucijama BiH i Federacije BiH ne žele podržati ovaj projekat, ukoliko kontrolu nad transportom gasa iz južne interkonekcije bude kontrolisalo federalno javno preduzeće BH-gas. Stoga oni traže da se ova kompanija, kao jedina federalna kompanija zadužena za transport gasa, izbaci iz zakona.    HDZ-ovi delegati su, stoga, predložili osnivanje novog preduzeća koje bi osnovali Zapadnohercegovački,  Kanton 10 i Srednjobosanski kanton. U junu ove godine, delegati HDZ-a u Domu naroda FBiH dostavili su amandmane na Zakon o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”.

    amandmani HDZ-a BiH

    Oni precizno navode da se BH-gas mora izbaciti iz zakona, te da kantoni osnuju kompaniju koja bi bila zadužena za transport gasa južnom interkonekcijom. HDZ BiH predlaže Federacija bude garant za podizanje kredita u iznosu od 200 miliona KM, a da plinovodom upravljaju preduzeća kojima upravljaju kantoni u kojima vlada HDZ BiH.

    Nakon što je Vlada FBiH odbila prijedlog da se iz južne interkonekcije izbaci BH-gas, HDZ je odlučio da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona osnuje kompaniju koja bi se bavila distribucijom gasa.

    “Vlada Zapadnohercegovačkog kantona utvrdila je na sjednici u utorak tekst Prijedloga Odluke o osnivanju Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koji je upućen u skupštinsku proceduru. S obzirom na to da plinovod Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska većim dijelom prolazi kroz teritorij Županije Zapadnohercegovačke pokreće se procedura osnivanja Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koje će obavljati djelatnost od javnog društvenog interesa Županije Zapadnohercegovačke iz područja energetike, stvaranja pretpostavki i uvjeta za realizaciju projekata plinofikacije izgradnje distributivne mreže plinovoda i priključenja na plinsku mrežu u Županiji Zapadnohercegovačkoj”, saopćeno je 30. avgusta ove godine iz Vlade ZHK.

    Na ovaj način, HDZ BiH pokušava preuzeti kontrolu nad transportom gasa iz Azerbejdžana. Tako bi Sarajevo, faktički, unatoč “alternativnom načinu snabdijevanja”, postalo zarobljenik Širokog Brijega i Banja Luke koji bi kontrolisali plinovode prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vlasti u Sarajevu bi, faktički, samo bile garant prilikom zaduživanja. O svemu ostalom bi odlučivale vlade ZHK i Vlada RS.

    Janusz Bugajski's Washington View: Revival of the greater Serbia project

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

    In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

    Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

    Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

    Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

    Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

    Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

    A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

    The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

    Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

    Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

    Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

    „Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

    saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

    Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

    „U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

    Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

    Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

    Igor Sečin na sastanku sa Putinom

    Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

    Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

    Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

    „U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

    Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

    „Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

    Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

    saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

    “PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

    To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

    Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

    Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

    Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

    Kolumna Senada Avdića: Ko je Bošnjacima poturao alkohol na svadbi decenije

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Snimke iz hotela Evropa na kojima “neogovorni pojedinci” tokom svadbe decenije između Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića nazdravljaju čašama i flašama punim alkoholnih pića duboko su potresle tankoćutni debeli sloj muslimanske političke, vjerske i poslovne elite, zakletih neprijatelja tog poroka težeg od svih poroka, kažnjivijeg od kriminala, bogohulnijeg od laži, odvratnijeg od prijetvornosti, nemoralnijeg od neumjerenosti, bahaćenja, nesolidarnosti. Burne reakcije na društvenim mrežama svjedočile su na licemjerstvo i prevarantski karakter seosko-vašarskog orgijanja na skupu na koje su, čini se, pozivnice uglednim gostima dijeljene u tijesnoj suradnji sa nadležnim tužiteljstvima svih razina.

    Svadba k'o svadba, parada pijanstva bez pića

    Ni skupljeg derneka, ni jeftinijeg događaja! Ni visočijih gostiju, niti prizemnije zabave. Ni čednijeg hardvera, ni nepodnošljivijeg i otrcanijeg softvera!

    Koliko je “svadba decenije” emanirala malograđanski prostakluk, prizemni, populistički vjerski dogmatizam i prevrtljivo puritanstvo, elitni primitivizam i odsustvo građanskog ukusa, mjere i pristojnosti nove bošnjačko-balijske klase, dokazuje niz događaja koji su je obilježili. Ali ništa tako ogoljeno, nedvosmisleno ne otkriva jad i bijedu tog tužnog spektakla kao završni komunike, post festum razmatranje za koje se pobrinuo (ili je bio formacijski, službeno zadužen) kabadahijski janjičar elektronskog-cyber carstva Jasmin Mulahusić. Iako su njegovi vjerni pratitelji na društvenim mrežama i fanatici njegovih odapetih strijela očekivali da se Mulahusić tih mubarek dana prelomnih za planetarni ummet oglasi iz Kabula, iz srca afganistanskog kalifata, on se ipak odlučio za domaću prijestolnicu islamskog čudoređa, festival izvornih islamskih vrijednosti.

    alt

    Zato je Mulahusić, stanovnik Luxemburga protiv kojeg se u Tužiteljstvu BiH vodi istraga zbog serijskih napada, uvreda prijetnji koje redovno upućuje ovdašnjim novinarima, intelektualcima, opozicionerima…odlučio svojeručno oglasiti kao portparol “svadbe” i objasniti “tajnu manastirske rakije”. To jeste, javno saopćiti preliminarne rezultate svog dubinskog šerijatsko-investitigativnog rada na utvrđivanju odgovornosti za počinjenu diverziju – “neovlašteno prisustvu vatrene vode”.

    “Po pitanju alkohola na svadbi Jasmine Izetbegović, laž je da ga je bilo, ijedna kap uopće na svadbi”, energično i strogo, nepismeno do iznemoglosti saopćava Mulahusić.

    Evo šta je još utvrdila nepogrešiva forenzika ovog nekadašnjeg međunarodno priznatog radikala kojeg se dovodilo u vezu sa terorisitičkim ćelijama u Evropi. Telegrafski je Mulahusić poredao hronologiju nenajavljenog zločina, šejtanske diverzije ljubitelja dobre kapljice-samoubica.

    Svaka ptica svom šerijatu leti

    “Predsjednik Erdogan, reis efendija Kavazović, kao i Šefik Džaferović otišli su u 17.30.

    Svadba se završila u 23.00 i na svadbi nije bilo ni kapi alkohola”, potpuno je siguran ovaj protivalkoholni ekspert, kojem su svatovi, pretpostavlja se, bili dužni u pravilnim vremenskim razmacima puhati u lice i hodati ispred njega pravo i bez ševeljanja po kredom isctanoj bijeloj liniji.

    No, opet je iskrslo ono ali, koje na šerijatskim svadbama nevjesti sreću kvari.

    Tačno je da, kako je precizirao šerijatski radar Mulahusićev da nije bilo ni kapi alkohola “na svadbi Jasmine Izetbegović”, ali su se, avaj, određene zalihe “vatrene vode” pojavile na svadbi mladoženje Ćamila Humačkića.

    Evo i završnog razmatranja šerijatsko-trezvenjačkog forenzičara Jasmina Mulahusića sročenog nakon sagledavanja svih ključnih elemenata svadbene ceremonije, kao i popratnih manifestacija.

    “Nakon svadbe, u unutrašnjosti hotela u ponoć odvijalo se ono što smo vidjeli na snimku koji objavljuju mediji”.

    Šta se desilo pod okriljem (po)noći, nestrpljivi smo da saznamo.

    “To se odvijalo privatno u krugu 15 ljudi bliskih mladoženji. Taj mi je dio odvratan i nemam namjeru braniti neodbranjivo. Neka čisti svako za sobom nered koji ostavi”, poručuje prisebni Mulausić, uz jedini logičan zaključak: “Svi ćemo naći kod Allaha ono što smo zaslužili. Bože na hajr. Amin.”

    Eto, tako, sad je sve malo, odnosno puno jasnije.

    Za kraj ne preostaje ništa drugo nego da citiramo žene Kandahara i Kabula: “Užas je naša burka”.

    Analiza Miodraga Vlahovića: Rezolucija UN o Srebrenici i sramota crnogorske Vlade

    Piše:
    Miodrag Vlahović
    -

    Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.

    Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.

    Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.

    Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.

    Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.

    Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.

    Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.

    Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.

    Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.

    Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.

    Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.

    Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.

    Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.

    Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.

    Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.

    Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.

    Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.

    Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.

    Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.

    I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.

    Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.

    (Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)

    123...59Stranica 1 of 59

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj