Predsjednik Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mladen Bošković dostavio je zastupnicima lažni izvještaj o održanoj sjednici, iako ta sjednica Komisije uopšte nije održana.
Nešto prije 23 sata u četvrtak kada je završena 3. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zastupnicima je na e-mail stigao navodni izvještaj na osnovu kojeg je predsjedavajuća doma Mirjana Marinković-Lepić zakazala nastavak vanredne sjednice prekinute tokom dana jer nije bilo uslova za rad i Komisija nije održana. Riječ je o Komisiji koja pretresa sva pitanja u vezi sa izborom, imenovanjem, postavljenjem i razrješenjem, kao i druga pitanja u vezi s tim iz nadležnosti Predstavničkog doma.
Ono što je Bošković pokušao naišlo je na odobravanje svih zastupnika trojke i HDZ BiH, jer se niko od njih nije pobunio zbog nastavka vanredne sjednice u takvim uslovima.
On je potpuno nezakonito proglasio da komisija ima devet članova iako ih ima 11 jer su dva člana podnijela ostavku. I upravo je zamjena tih članova trebala biti predmet sjednice, ali ona nije održana.
No, Bošković ide dalje pa u lažnom izvještaju navodi da je sjednici prisustvovalo pet članova i to Bošković, Damir Mašić i Aner Žuljević iz SDP-a, Dragan Mioković iz Naše stranke i Rasim Smajlović iz NIP-a.
Dalje se navodi da pojedini članovi Komisije svjesno nisu došli na sjednicu te „da se odluke donose većinom ukupnog broja članova radnog tijela, pa samim time nije postojao kvorum za odlučivanje“.
Na ovaj izvještaj burno su reagirali zastupnici opozicije, tražili su tumačenje sekretara Doma koji je potvrdio da je potrebna većina od 11 članova šest, te je nakon sjednice Kolegija odlučeno da se sjednica prekine.
Plan HDZ-a i trojke bio je da u kasne noćne sate izglasaju nove članove Komisije koji bi uputili prijedlog imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Ovaj pakleni plan za sada je osujećen, ali sigurno je da vladajuća koalicija kojoj su ruke sabirale ambasade i OHR neće odustati. A u svemu trojka je dala obećanje Draganu Čoviću.
Prijetnje u vezi sa prenosom nadležnosti su konkretizovane, između ostalog, kroz postupak jednostranog i protivpravnog povlačenja saglasnosti za formiranje nekih od najvažnijih državnih institucija i pri tome najavljeno formiranje paralelnih kvazi institucija koje bi djelovale u sklopu eniteta RS, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i važećim zakonima Bosne i Hercegovine. U krivično pravnoj teoriji prijetnja se cijeni prema tome da li je lice koje je upućuje sposobno da prijetnju i realizuje. U ovom slučaju, to je i više nego izvjesno.
Postoji osnovana sumnja da lica sa odlučujućim ovlaštenjima vrše krivično djelo napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine iz člana 156. KZ BIH u vezi sa članom 248. KZ BIH na način što osmisle plan, zloupotrijebe svoju poziciju i ovlasti i utječu na sazivanje niza posebnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, na kojima se po unaprijed utvrđenom planu i naređenju da se pripreme, te utjecajno, da budu usvojeni, donose pravni akti – Deklaracije i zaključci, koji su ništa drugo do pribavljena sredstva pogodna za izvršenje krivičnog djela.
Treba podsjetiti da je, između ostalih, usvojen i zakon kojima se propisuje “zabrana primjene zakona države Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS”, a pored toga slično postupanje može se iščitati i iz gore spomenutih pravnih akata. Takva odredba upućuje na to da će vlasti entiteta RS upotrijebiti fizičku, pa i oružanu silu kako bi spriječili nadležne organe države Bosne i Hercegovine da provode njene zakone na teritoriji entiteta RS.
Nadalje, Zaključcima NSRS se protivpravno povlače saglasnosti kojima su na osnovi člana III/5 Ustava Bosne i Hercegovine navedene nadležnosti postale dio Ustava Bosne i Hercegovine i za koje nije propisana u Ustavu Bosne i Hercegovine mogućnost da budu vraćene na niže nivoe vlasti. Dakle, pokušaj svrgavanja institucija Bosne i Hercegovine. ”Proces vraćanja nadležnosti sastoji se od nekoliko koraka – izrada izvještaja o stanju u različitim oblastima, evidentiranje zaključaka i odluka NSRS-a koje su ranije donesene, priprema novih zaključaka i, na kraju, usvajanje novog zakonodavstva. Ovaj proces, također, uključuje donošenje odluke o proglašenju ništavnim zakona o Sudu, Tužilaštvu i svim drugim aktima koje je nametnuo Visoki predstavnik i usvojila Parlamentarna skupština BiH. Nakon toga slijedi zabrana rada organa i institucija nastalih iz tih zakona na prostoru RS sa utvrđenim rokom u kojem treba same da odsele, a ako ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske“”, piše u Deklaraciji o ustavnim principima, koja je kao strateški dokument usvojena 28. oktobra 2021. godine, na sjednici Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske održanoj na Palama.
Evidentna je, dakle, namjera SNSD-a i predsjednika te stranke da “svrgne najviše institucije BiH”, kako to definiše Krivični zakon BiH. Iz takvog postupanja, a u vezi sa blokadom rada institucija Bosne i Hercegovine, te prijetnjom da će zabraniti provođenje zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS, može se jasno zaključiti ne samo postojanje plana nego i naročito podmukao način onemogućavanja institucija države Bosne i Hercegovine da na takav napad na ustavni poredak efektivno i reaguju.
Krivično djelo iz člana 156. KZ BIH je propisano u formi alternativne dispozicije, znači da je radnja učinjenja krivičnog djela alternativno određena. Odrednica “ko” znači da krivično djelo može bilo ko da učini i to ako upotrebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile pokuša da promjeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije.
Napominjemo da pojam odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela ne mora podrazumijevati formalne činjenice u pogledu nekih od konkretnih radnji, na primjer, može biti da lice nije formalno naredilo blokadu institucija, potpisalo Ukaz o objavi zakona, Deklaraciju i Zaključke, predložilo akte ili formalno nije na službenoj poziciji u vlasti entiteta, ako se van razumne sumnje može dokazati da je upravo to lice osmislilo plan, da su druga lica koja se pojavljuju kao neposredni izvršioci radili prema njegovim uputama i ako je to lice imalo de facto efektivnu komandu ili odlučujuću kontrolu nad pripremama za izvršenje krivičnog djela. Član Predsjedništva iz entiteta RS je rukovodio ovom aktivnošću, davao izjave u medijima o ideji formiranja vojnih snaga entiteta RS, zatim javno je davao ponudu svima koji žele da pristupe paravojnoj formaciji koju ima namjeru da formira, navodeći da je proveo anketu među pripadnicama oružanih snaga Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti koji su navodno u procentu većem od 80% “spremni da pristupe vojsci RS” koju ima namjeru da formira jasno i nedvosmisleno još jednom potvrđujući da postoji prethodni plan i da postoji jasna istrajnost da prouzroči posljedicu – protivzakonito formira vojne snage (što je također krivično djelo). Isti je izjavio da će svi potrebni zakoni biti spremni do kraja 2021.godine te da ima plan kako će “istjerati pripadnike oružanih snaga BiH iz kasarni i drugih vojnih objekata na teritoriji RS” i to na način “kao u Sloveniji 1991.godine” aludirajući na oružani napad i protjerivanje pripadnika OS BIH, a kasnije je kazao “isključit ćemo im vodu i struju u kasarnama”, a što jasno ukazuje na postojanje pripremljenog plana i vjerovatno neke vrste oružane sile kojom bi to i sproveo.
Kada je u pitanju odredba člana 248. KZ BIH “Pripremanje krivičnog djela” na neki način radi se o sastavnom djelu bića svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna i kažnjivost za ta krivična djela proširuje se i na pripremne radnje. Kao posljedica djela javlja se apstraktna opasnost za zaštićeno dobro Dakle, kažnjava se priprema kao stadij koji prethodi učinjenju krivičnog djela. Na primjer, usvajanje zakona kojima se oduzima nadležnost državi, zaključaka kojim se daje saglasnost za protupravno povlačenje saglasnosti i Deklaracije/zaključka kojim se najavljuje zabrana provođenja zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS je pripremna radnja za izvršenje krivičnog djela iz člana 156. KZ BiH napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Slično je i sa odredbom člana 247. KZ BIH “Dogovor za učinjenje krivičnog djela”, koja je također sastavni dio svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Ovdje se radi o kažnjivoj pripremnoj radnji u vidu samostalnog krivčnog djela, a kažnjava se priprema kao prethodni stadij u učinjenju krivičnog djela. Na primjer blokada institucija Bosne i Hercegovine na način da predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine postupajući u dogovoru sa osumnjičenim ne saziva sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ili ih saziva sporadično, „kada je to u interesu Republike Srpske“ ili da poslanici iz istog razloga i/ili na isti način opstruiraju sjednice Parlamentarne skupštine BiH.
Podsjećamo da je svako lice koje je učestvovalo u pripremi, donošenju i provođenju odluka ili je na bilo koji drugi način dalo doprinos u izvršenju navedenih krivičnih djela, krivično odgovorno u granicama svoga umišljaja i to u vezi sa članom 29. KZ BIH “Saizvršilaštvo” i članom 31 “Pomaganje”. Zastupnici i NSRS su saizvršitelji jer su dali svojim glasanjem odlučan doprinos izvršenju krivičnog djela. Svako lice koje je sa umišljanjem pomoglo učinjenju navedenih krivičnih djela kaznit će se kao pomagač. Navedena lica ne mogu se pozivati da su radila jer su bila “prisiljena”, posebno iz razloga što se u ovom slučaju radi o tzv.”odoljivoj sili” gdje su mogli da se odupru i postupe u skladu sa Ustavom i zakonima.
Isto tako može se govoriti i o “podstrekavanju“ kao posebnom obliku saučesništva iz člana 30. KZBiH koje se sastoji u umišljajnom podstrekavanju drugog da učini krivično djelo. Ko drugog podstrekava da učini krivično djelo kazniće se kao da ga je sam učinio. U stavu (2) ovog člana je propisano da ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano, kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela. Podstrekavanje postoji u slučaju kad se navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U ovom slučaju član Predsjedništva iz RS, zajedno sa drugim pojedincima, utiče, ubjeđuje, nagovara poslanike NSRS i Vladu RS da usvoje određene pravne akte (deklaracije, zaključke, zakone i sl.), čime kod istih učvršćuje odluku da izvrše neko od prethodno navedenih krivičnih dijela. Ovdje se može govoriti npr. o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela Protivzakonito formiranje vojnih snaga iz člana 162.a KZ BiH na način da se daje zadatak Vladi RS da pripremi i u parlamentarnu proceduru dostavi Zakon o odbrani kojim će formirati Vojsku RS, što je protivno Zakonu o odbrani BiH i Zakonu o službi u OS BiH. Član Predsjedništva iz RS je takvu namjeru ispoljio javno više puta rekavši da će RS formirati Vojsku Republike Srpske. Podstrekavanje je izvršeno čak i ako ne bude formirana Vojska RS ili ne bude ni pokušano njeno formiranje, jer za krivično djelo Protivzakonito formiranje vojnih snaga KZ propisuje kaznu zatvora najmanje pet godina, a podstrekavanje je kažnjivo, čak i ako krivično djelo ne bude ni pokušano, ukoliko je za to djelo zaprijećena kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
Takođe se može govoriti i o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela iz člana 156. KZ BiH, jer je član Predsjedništva iz RS u više navrata rekao da će organi RS-a spriječiti SIPA-u da provodi službene radnje na teritoriji entiteta RS. To sprečavanje implicira upotrebu sile ili prijetnju upotrebom sile jer se SIPA, kao agencija za provođenje zakona, koja ima mandat da u svojim aktivnostima primjenjuje prinudu, jedino silom može spriječiti da djeluje na cijeloj teritoriji BiH, gdje je bez ograničenja ovlaštena da poduzima odgovarajuće aktivnosti iz svoje nadležnosti. Ovakve aktivnosti se mogu smatrati pokušajem promjene ustavnog poretka što je obilježje krivičnog djela Napad na ustavni poredak. Javna izjava člana Predsjedništva da će se vojne kasarne u RS-u isprazniti na način kako je to učinjeno u Sloveniji početkom rata u bivšoj SFRJ, uz prethodno navedene činjenice u pogledu odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela, može predstavljati prijetnju upotrebom sile, a svakako jeste podstrekavanje na izvršenje navedenog krivičnog djela.
The Balkan motto might well be “another year, another crisis.” While the political impasse in Bosnia-Herzegovina and the recognition dispute between Serbia and Kosova both need urgent resolution, the stability and independence of Montenegro is also under increasing threat, with Belgrade and Moscow aiming to weaken the country’s independence.
The broad coalition government in Podgorica elected in August 2020 was widely viewed as a fresh start after three decades of rule by the Democratic Party of Socialists (DPS). Western capitals hoped that the new administration could root out corruption and enable Montenegro to make faster progress toward EU membership. But instead of a “clean hands” approach, the coalition government has demonstrated its vulnerability to the underhand Belgrade-Moscow agenda.
The dominant coalition, For the Future of Montenegro, appointed the new Prime Minister Zdravko Krivokapić; the second-placed coalition, Peace is Our Nation, installed Aleksa Bečić as speaker of parliament; and the junior coalition partner, the United Reform Action (URA) appointed Deputy Prime Minister Dritan Abazović. Even though most of the cabinet has no formal party affiliation the influence of pro-Belgrade activists remains pronounced.
At the core of the threat to Montenegro is Belgrade’s non-acceptance of the country’s distinct national identity and separate statehood. In his Greater Serbia ambitions President Aleksander Vučić is scheming for a Serbia-Montenegro Union, presumably modeled on Putin’s drive for a Russia-Belarus Union, with Montenegro as the junior partner. In such an arrangement, Belgrade would determine Montenegro’s foreign and security policy, weaken Montenegrin identity, and sideline the Albanian and Bosniak minorities.
The strongest political force in the leading coalition, the Democratic Front, is committed to reversing Montenegro’s independence. But rather than pursuing a fast-track approach that could fracture the government, it envisages a step-by-step process of forging tighter links with Serbia and using the tripartite coalition as a camouflage to maintain a parliamentary majority. Conversely, the two junior governing coalitions evidently calculated that they needed the Democratic Front to gain power and pursue their reformist platform. However, one often discovers in the Balkans that it is easier and more profitable to promote nationalism than to conduct reforms.
The Russian connection with the new government is also becoming clearer. Montenegro’s appeals court revoked the sentences of the October 2016 conspirators who sought to overthrow the previous government under the direction of Russian intelligence services. Moscow clearly applied pressure to reverse the decision and is enhancing its role in Podgorica.
Negative trends are also evident in Montenegro’s security sector regarding several problematic appointees. Milan Knežević, leader of the Democratic Front involved in the 2016 coup plot, was emplaced as chairman of parliament’s Security and Defense Committee. With other appointments in the security sector evidently coordinated with Belgrade and Moscow, NATO may need to freeze the sharing of sensitive information with Podgorica to avoid being compromised. Serbia and Russia are also targeting Montenegro’s strategic assets, including plans to purchase the port of Bar and the country’s electric company.
The more radical pro-Serbian forces cannot monopolize power but one should not discount a provocation designed to enhances their position. The local elections in Nikšić in mid-March may provide an opportunity to escalate conflicts in the country given that activists from Serbia and Bosnia’s Republika Srpska have targeted the town to enhance the pan-Serbian vote.
However, despite some early successes, including Montenegro’s general elections, Belgrade’s unification project faces several obstacles. The tripartite government coalition remains brittle and hangs by the slimmest parliamentary majority. The URA may conclude that its clean government idealism cannot be implemented with Serbian nationalists embroiled in corrupt foreign deals with Russian oligarchs and state-directed companies. The government could face charges of corruption and mismanagement that would undermine its initial public support.
The resistance and backlash of the Montenegrin majority will also become more visible during attempts to undermine their identity. The law on religious property, designed to strengthen the role of the autocephalous Montenegrin Orthodox Church, has been overturned. The Serbian Orthodox Church seeks to tighten its clerico-imperial jurisdiction over Montenegro, cognizant that the Ukrainian Orthodox Church officially gained ecclesial independence from the Russian Orthodox Church in 2019 and is reclaiming much of the property appropriated by the Moscow patriarchate. Further anti-Montenegrin maneuvers may include the introduction of dual citizenship, so that non-resident Serbs can register in the census and vote in elections, and the pursuit of cultural and educational campaigns to turn Montenegrins into Serbs.
The DPS lost power largely because of public anger with corruption and cronyism, but it still remains the largest party and has a chance of rallying Montenegrins around a program of national self-defense from assault by Belgrade and Moscow. But it will need a broader political coalition, calculating that Serbia’s assault may actually strengthen Montenegrin identity. Support for statehood and NATO membership is reportedly rising in the country, with some polls indicating that 67% of citizens now back independence and 55% support NATO membership, with only 7% wanting a common state with Serbia and 20% a loose union.
The role of the Quint embassies (U.S., Germany, France, UK, Germany) will be important in the coming months to discourage any government decisions that generate open conflict. Above all, the Biden administration must become more active to undercut Vučić’s Greater Serbia goals through a three-pronged approach. First, the Serbia-Kosova dialogue has to be given teeth in line with Biden’s recent letter to Vučić calling for mutual state recognition. Second, a multi-national initiative must be launched to implement necessary constitutional changes in Bosnia-Herzegovina and develop a fully functioning state. And third, Vučić must be warned that political interference in Montenegro’s politics will rebound negatively against a government with destabilizing foreign connections. The tentacles of Kremlin influence in Belgrade and Podgorica need to be unearthed and amputated.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture.
„Prošao sam asfaltnim putem Jadar-Petriča. Ugledao sam minaret do nebesa. Mislim da je on jutros poravnat. Trebao je biti“, reći će general Miodrag Živanović, dok je 13. jula 1995. godine, u kući Zvonka Bajagića, izvještavao vladiku Vasilija Kačavendu o akciji u Srebrenici.
Zvorničko-tuzlanski vladika samo se osmjehnuo. Kasnije tog dana Kačavenda će služiti liturgiju u vlaseničkoj crkvi.
„Ja želim da čestitam generalu i preko vas hrabroj srpskoj vojsci i vojskovođama. I mnogim našim obilićima. Koji su u svakoj prilici spremni teći i oteći, i na strašnom mjestu ostajati u odbrani vječnih ideala, vjere naše pravoslavne imena Srbinovog i otadžbine. Koji hrabro nose krst časni, da bi dobili slobodu zlatnu“, reći će vladika Vasilije.
Nekoliko sati kasnije, i svega nekoliko kilometara dalje, „obilići“ su u Kravicama započeli strijeljanje zarobljenih Bošnjaka.
„Genocid“, reći će 27 godina kasnije crnogorski premijer Dritan Abazović, „nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima“.
A taj genocid, nastavit će dalje, nije počinila vojska.
„Počinile su ga politike zla, politike smrti, politike prevara“, zaključit će Abazović i reći da se to mora mijenjati.
“Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Nisu ga počinile vojske, nego politike”, kazao je u Potočarima crnogorski premijer Dritan Abazović pic.twitter.com/SWSxj3WWXT
Srpska pravoslavna crkva nikada se nije izvinila zbog postupanja njihovog sveštenstva tokom devedesetih. Vasilije Kačavenda i danas je pod zaštitom SPC-a. Ali, crnogorski premijer Dritan Abazović je, tri dana prije komemoracije u Srebrenici, proglasio Temeljni ugovor sa SPC-om koji je usaglasio sa patrijarhom Porfirijem. U Temeljnom ugovoru se navodi odvojenost Srpske pravoslavne crkve (SPC) i države Crne Gore, SPC-u se priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet od 1219. Godine, država Crna Gora garantuje SPC-u da u njenim objektima državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, SPC se daju javno pravna ovlašćenja, država garantuje SPC nepovredivost svojine i obavezala se da uknjiži i neupisane nepokretnosti u vlasništvu eparhija SPC u Crnoj Gori.
“Ugovor nije u skladu sa Ustavom, a preambula nije saglasna sa istorijskim činjenicama. Obavještavam vas da je Vlada izgubila legitimitet i nakon konsultacija biće podnijet zahtijev za skraćenje mandata Skupštini, odnosno za održavanje vanrednih izbora”, rekao je potpredsjednik Vlade Crne Gore Raško Konjević.
Ali Dritan Abazović je nastavio istim putem. Dok su srebrenički Bošnjaci ukopavali žrtve genocida, Abazović je iz Potočara, putem Twittera, nastavio braniti „Temeljni sporazum“.
„Kao što rekoh, politički procesi nemaju veze sa Temeljnim ugovorom, nego sa pravdom. Iza svake nacionalne histerije zapravo se krije korupcija“, napisao je Abazović iz Srebrenice.
Kao što rekoh, politički procesi nemaju veze sa Temeljnim ugovorom nego sa pravdom. Iza svake nacionalne histerije zapravo se krije korupcija.
Ohrabrujem SDT da nastavi sa aktivnostima protiv lica koja su oštetila državni budžet. 🇪🇺 traži rezultate, a ne fašizam! 🇲🇪
— Dr Dritan Abazovic (@DritanAbazovic) July 11, 2022
Dan pred komemoraciju u Srebrenici, srbijanski su mediji objavi jedan drugi ugovor. Dritanov brat, Džihan Abazović pokrenuo je privatni biznis sa Milicom Đurić,. inače partnerkom srbijanske premijerke Ane Brnabić.
No, vratimo se genocidu u Srebrenici i izjavama crnogorskog premijera.
“Imao sam izjavu da su genocide počinile politike i politike stvaraju sve, i politike stvaraju zlo i ubijaju ljude, a vojske izvršavaju u ime politike”, objasnit će, nakon brojnih osuda, svoj govor Dritan Abazović.
Škorpioni i otac Gavrilo
Juni je 1995. godine. Negdje u blizini Šida, pripadnici jedinice Škorpioni došli su da zatraže blagoslov od Jeromonaha Gavrila. Tu će nastati i čuveni snimak kada u crnim uniformama, Škorpioni ljude ruku ocu Gavrilu. Dvasetak dana kasnije, Škorpioni će u Trnovu, pred kamerama, strijeljati zarobljene srebreničke Bošnjake. Otac Gavrilo je umro 2017. godine. Prozvali su ga srpskim prorokom.
vladika Amfilohije i Arkan
Tri godine kasnije, na vlast u Crnoj Gori dolazi Dritan Abazović. Zavladao je uz pomoć vladike Amfilohija, sveštenika kood kojeg su po blagoslov dolazili Arkan, Šešelj i drugi ratni zločinci. No, prije nego je Abazović formalno preuzeo vlast, vladika Amfilohije je umro.
Izražavam saučešće svim vjernicima i sveštenstvu Mitropolije crnogorsko-primorske, povodom smrti mitropolita Amfilohija.
Ljubav jedina stvara vječnost! Neka mu Bog podari vječni mir, a svima nama snagu da se izborimo za ideale koji su besmrtni.
“Izražavam saučešće svim vjernicima i sveštenstvu Mitropolije crnogorsko-primorske, povodom smrti mitropolita Amfilohija. Ljubav jedina stvara vječnost! Neka mu Bog podari vječni mir, a svima nama snagu da se izborimo za ideale koji su besmrtni”, napisao je Abazović.
Gdje je Bosna i Hercegovina nakon još jednog kruga razgovora o izmjenama izbornog zakonodavstva i samim tim neophodnim ustavnim reformama? Šta nam je novo donijela diplomatska ofanziva međunarodnih predstavnika koji su se našom zemljom bavili i u Sarajevu i u Zagrebu, ali i Washingtonu? I ono najvažnije: jesmo li korak bliže ratu ili miru? Da krenemo od ovog posljednjeg: ako je suditi po intervjuu za Glas Amerike i uvodnom izlaganju Billa Keatinga, demokrate iz Massachusettsa, koji je predsjedavao Pododborom američkog Kongresa pred kojim je organizirano saslušanje o američkom angažmanu na Balkanu, SAD su uvjerene da u ovom času prijetnja još uvijek nije vojna, ali je više no jasno da se problemima koji atakuju na mir niko ne želi baviti i još jasnije da su najveća opasnost po cijeli region eskalirajuće antidejtonske akcije lidera SNSD-a Milorada Dodika, inače člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Keating vjeruje da se SAD trebaju aktivno uključiti u suprotstavljanje ne samo Dodiku već i sličnim budućim dodicima, a jedini saslušani Gabriel Escobar, američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, u odgovorima je – čini se – iznenadio i samog sebe, energičnim stavom da sa partnerima iz Evropske unije radi na uspostavljanju sankcija protiv destabilizirajućih Dodikovih akcija.
Produženje agonije
Escobar je samo koji dan ranije ponavljao briselsku mantru kako sankcije nisu rješenje i da je na sceni faza pregovaranja, no očito je shvatio da i sama najava pogađanja pogoduje novim eskalacijama. Uostalom, argumenata za ovu tezu ne manjka i Dodik ih daje takoreći svaki dan: i posljednju diplomatsku ofanzivu američko-evropskih izaslanika ispratio je nedvosmislenom porukom s Pala, gdje je Glavni odbor SNSD-a usvojio Deklaraciju koja ne ostavlja prostora za dileme. Najavljujući novu posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske (15, 16. i 17. novembar) za koju Vlada RS-a sprema set zakona “vraćanja nadležnosti” na entitet, Dodik je promovirao Deklaraciju svoje partije čija je poruka više no jasna – ukoliko ne dobije svoje (para)vojne formacije i pravosuđe, Republika Srpska će aktivirati pravo na samoopredjeljenje, a ako, pak, dobiju svoje vojne i pravosudne institucije, državnim organima će silom biti zabranjeno djelovanje na teritoriji RS-a. Da bi koliko-toliko ublažio vlastitu retoriku, dan kasnije se vratio na posao u Predsjedništvu BiH, susreo se s Matthewom Palmerom, američkim specijalnim izaslanikom za izborno zakonodavstvo u BiH i direktoricom pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst te ih uvjeravao kako su svi drugi krivi (samo jedan ne) i kooperativno obećavao podršku RS-a “svemu što se dogovori u Federaciji”. Istu poruku – u Dodikovo ime – i javnosti i diplomatama prenio je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, hineći da je riječ o Dodikovoj kooperativnosti i tobože ne shvaćajući da njegov partner za razbijanje zemlje i na ovaj način želi betonirati vlastiti stav o “međudržavnoj” entitetskoj suradnji.
Ako je – a čini se da jeste – Palmer odlično razumio dodikovštinu, Angelina Eichhorst se potrudila da oživi slike Catherine Ashton, koja je svojevremeno prošetala Sarajevom i otišla u Banjaluku da Dodiku isporuči obustavu svake reforme u pravosuđu i tako produži agoniju cijele Bosne i Hercegovine. Zauzvrat je on nekoliko mjeseci šutio o otcjepljenju i u ladicu smjestio već provedeni referendum. Kao baronesa Ashton i direktorica Eichhorst je nastojala minimizirati problem, usput javno obećavajući kako sankcija neće biti. A da su sankcije zapravo jedino čega se Dodik plaši i – da budem posve precizna – da on odlično zna s koje adrese i mogu doći, pokazuje i zanimljiv dopis koji je u Bruxelles uputio još bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je, objavili su to Oslobođenje i Istraga, 17. maja ove godine zatražio od Evropske unije i Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, zabranu putovanja u EU i zamrzavanje računa nekoliko zvaničnika RS-a, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. “Duboko uvjeren”, pisao je Inzko, “da bi konkretne evropske sankcije imale ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidejtonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”, otišao je iz BiH ne dobivši odgovor. Više izvora je našim kolegama koje su provjeravale autentičnost dokumenta ne samo potvrdilo pismo već su i uz molbu da ostanu anonimni priznali da je, kad i Borrell, za zahtjeve saznao i Dodik. Nisu kazali ko to direktnom podrškom lideru SNSD-a zapravo radi na ponovnom otvaranju balkanskih frontova, no dovoljno je zaviriti u RS-ov najnoviji izvještaj upućen Generalnoj skupštini UN-a pa se sve samo kaže. Kao što već dugo znamo, iako visoki predstavnik u BiH Savjet sigurnosti UN-a redovito izvještava o stanju u našoj zemlji, od početka realizacije plana raspada BiH Dodik šalje “svoj” posebni izvještaj u ime RS-a. U posljednjem, u kome objašnjava zašto “OHR treba da se odrekne nelegalnih bonskih ovlaštenja i zatvori svoja vrata” (ispunjavanje uvjeta 5+2 ne spominje), Izvještaj se poziva na autoritet Miroslava Lajčaka i njegove izjave koje kao da je Dodik smišljao i to ne samo o OHR-u već i o optužbama na račun “političkog Sarajeva”, ali i prijedloga o pravcu izmjena Izbornog zakona BiH posuđenih iz riznice HDZ-a.
Kako god, čini se da su sve karte i bukvalno na stolu, pa je baš zbog toga adresa koje se razbijači zemlje najviše plaše prošle sedmice bila pod žestokim napadima. Kao najistureniji igrač na terenu, političke batine dobio je Palmer, kome se izgleda omaklo da povjeruje u evropske standarde na zagrebačkom Pantovčaku, a kako je u međuvremenu procurio i dokument tituliran kao “Palmerov model” izbornih promjena, niko nikog štedio nije. Na kraju su novinari – vjerujući svojim očima – zaključivali na osnovu reakcija domaćih političkih pregovarača, pa su Čovićeva neskrivena ljutnja i odbijanje bilo kakvih izjava u dva navrata (pravilno) protumačeni kao njegovo nezadovoljstvo što nije naišao na prihvatanje zahtjeva o “dvije izborne jedinice u Federaciji samo na dan izbora”. Baš kao da u ostalim danima podjele na izborne jedinice nešto i predstavljaju. Umjesto Čovića, opet je progovorio Dodik – rezolutnim “odbacivanjem građanske države”. No, čak ni Evropa u čije ime govori direktorica Eichhorst ne može sebi dozvoliti da pljune na presude Evropskog suda za ljudska prava. Srećom po BiH, šef misije EU u našoj zemlji ambasador Johann Sattler mnogo bolje poznaje ovdašnje prilike i mogućnosti i bez sumnje zajedno s Palmerom, ali i Venecijanskom komisijom, traga za kompromisom. “Političko Sarajevo”, kako građanske partije skupa sa SDA titulira Dodik, kao da se budi iz zimskog sna: SDP je nakon dogovora sa SDA ponudio DF-u, ali i ostalim parlamentarnim strankama, prijedlog izmjena i treba vjerovati da se kakvi-takvi koraci ka traženju rješenja naziru.
Politička egzekucija Milorada Dodika
No, bosanskohercegovačka kriza već dosta dugo nije samo naša, a čini se da sazrijeva svijest i o tome da se njome i balkanskim buretom baruta niko, baš niko ne želi suštinski pozabaviti. SAD nagovještavaju spremnost da to ipak učine, a da se to prepoznaje na terenu, svjedok je lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošlosedmična zbivanja okarakterizirao kao ohrabrujuća upravo zbog jedinstvenog američko-evropskog stava. I Nenad Čanak slično govori, ne dvojeći ni časa da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i saučestvovati u političkoj egzekuciji Milorada Dodika, a Stjepan Mesić priziva odlučniju Evropu kao najbolji lijek i za umirivanje Milanovićevih tlapnji. No, niko, ali baš niko više nema dilemu: lider SNSD-a je krenuo stazom koja prijeti ne samo ratom na Balkanu i razbijanjem BiH već i razbijanjem Evropske unije.
Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.
Žurno je žurila kući
Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.
“Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.
Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.
Otruj me, care
No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.
Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.
Zimbabve calling
Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.
“Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv”, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.
Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.
“S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.
“Pakneni” plan atentata
Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.
Olovo u srcu
Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.
“Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja. Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću. Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.
NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.
Evo ove rumen Ruže
“Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.
Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.
“Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
Fotomontaža atentata
Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.
“Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.
Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.
Trans-Pacificism is the wave of the future as the Atlantic democracies intensify their ties with the Pacific democracies to counter China’s expansionism and manage Russia’s rupture. Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism is a concept that underscores common values and mutual interests in the defense of national independence, state sovereignty, and territorial integrity. It is simultaneously an anti-imperialist and anti-colonialist forum for all the Pacific nations, including those states that emerge from a sinking Russia.
Japan is one of the linchpins of trans-Pacificism whose influence will grow as that of Russia declines. Russia is a failed imperial entity that has been unable to develop into a national state or a multi-national civic democracy. As the regime is incapable of transforming this obsolete colonial structure into a genuine multi-regional federation, the only lasting solution is Russia’s dissolution. This rupture will be generated by an accumulation of domestic failures and social grievances. When the state can no longer provide security and economic stability then citizens will reach for new solutions. And all of Russia’s neighbors must be involved in managing this historic process by working together to maintain international peace and security.
The OSCE’s Parliamentary Assembly Vancouver Declaration of 4 July 2023 underscored that Moscow is engaged in “the forceful, ongoing and deliberate subordination of indigenous and ethnic minority nations within the Russian Federation, which are denied equal rights and self-determination and subject to abuse and exploitation in violation of the Helsinki Principles and the Charter of the United Nations.”
35 republics and regions inside Russia share a land or sea frontier with 14 countries. In addition, several of Russia’s federal subjects that do not currently have common borders with foreign states have long-standing ethnic, religious, cultural, and linguistic connections either with Russia’s immediate neighbors or with nearby countries. Such linkages will encourage a number of states to play a prominent role in the nearby regions of an unstable Russia, whether to influence political developments, prevent violence, or forestall economic collapse. Some capitals may also recognize kindred peoples within the fraying Russian Federation as independent entities, contribute to state-building, and even push for unification and absorption if that is the will of the local population.
Pro-Western and pro-Eastern states freed from the Russian Federation can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. The most effective way to prevent any imperial resurgence by Moscow is to recognize the independence of all republics and regions that seek statehood. Emerging states can become new allies for Western and Eastern democracies, whether across the Atlantic, Pacific, or Arctic Oceans. Western and Eastern leaders should not fear the collapse of a failed empire but embrace it as an opportunity to combat imperialism, intensify multi-national cooperation, open new markets, and help emerging democracies to develop.
Japan is a pivotal state in the broad Pacific region that can play a constructive strategic role as Russian ruptures. At the beginning of August, Tokyo is hosting the 7th Free Nations of Post Russia Forum with the participation of experts and representatives from numerous subjugated nations and regions. To ensure that Russia’s demise does not destabilize the Far East, the US and other Western democracies must work closely with Japan, Canada, South Korea, Taiwan, Mongolia, Philippines, Australia, New Zealand, and other East Asian and Pacific states, as well as the EU and the UK, to open up avenues for diplomatic, political, and economic cooperation with embryonic post-Russia states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek political connections, state recognition, and economic investment from abroad and similarly to the East European and Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire.
China will prove a challenge for all Pacific states, but its ambitions can be blocked by a coalition of the anti-imperial Pacific nations. Beijing will seek to benefit from Russia’s rupture by expanding its presence among emerging entities in Siberia and the Far East, or even by seeking to reclaim territories that were seized by the Russian empire during the 19th century. China’s expansionist aspirations will be rejected by the new states who will not want to replace subordination to Moscow with subjugation by Beijing.
Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism can embrace all emerging state entities, including Primorsky, Khabarovsk, Amur, Sakha, Siberia, Buryatia, Irkutsk, Tuva, Sakhalin, Kamchatka, Chukotka, and other republics and regions seeking close and independent diplomatic, political, economic and institutional ties with the states of the Pacific rim. And in this unfolding historical process, Japan’s Northern Territories or the Kurile islands seized by Stalin’s regime at the end of World War Two, will return to Japan.
Japan's Prime Minister Fumio Kishida attended the recent NATO summit in Vilnius and announced that Japan and NATO agreed on a new partnership program that will involve deeper cooperation as NATO increases its engagement with the broader Indo-Pacific region. This will be an important deterrent against an expansionist China that is heavily building up its military and an aggressive North Korea with its threatening nuclear and missile program. Although Japan has no plans to become a NATO member, the Alliance is preparing to open an office in Tokyo, the first in Asia, in order to facilitate consultations throughout the region. NATO chief Jens Stoltenberg has asserted that “no other partner is closer to NATO than Japan,” and that “Asia matters to Europe just as much as Europe matters to Asia.”
China has expressed its opposition to any strengthening of NATO’s role in the Asia-Pacific. But Beijing’s opposition, similarly to Moscow’s, is actually a strong endorsement of NATO as an effective security organization. All the independent states of the Pacific rim, especially strong democracies like Japan and South Korea, need a similar trans-Pacific structure that can fully defend their security and independence.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.)
I tokom subotnjih pregovora ključna tema je bio Dom naroda Federacije BiH. Delegacija SDA je, kako saznaje Istraga, tražila da se ovaj dom Parlamenta Federacije BiH svede na nivo Vijeća naroda Republike Srpske. Dakle, samo vitalni nacionalni interes. HDZ BiH bio je protiv. Oni ne žele “smanjenje ovlasti” Doma naroda Federacije BiH. Štaviše, predlagali su i drugačiji model izbora delegata u odnosu na postojeći, pozivajući se na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.
“Delegacija SDA bila je spremna prihvatiti stav HDZ-a BiH i zvaničnika EU da se samo u Federaciji primjenjuje elektorski model izbora članova Predsjedništva BiH, uz uslov da se smanje ovlasti Doma naroda FBiH”, objašnjava za Istragu jedan od učesnika sastanka.
Ali HDZ BiH je do kraja insistirao na tome da se ovlasti Doma naroda FBiH ne smanjuju.
“Ako bi se to primijenilo, od Federacije bi bila napravljena bošnjačka Republika Srpska. Hrvati bi bili na istom nivou kao u RS-u”, kazao je Istragu jedan od članova delegacije HDZ-a BiH.
Iz tog razloga HDZ BiH uopće nije želio razmatrati smanjenje ovlasti Doma naroda na čemu je inistirala delegacija SDA. Čelnici HDZ-a BiH, već smo objavili, uz pomoć međunarodnih zvaničnika su predložili da se promijeni i način izbora delegata, odnosno da se uvede sistem opće skupštine naroda. Pored toga, insistirali su na tome da ovlasti Doma naroda FBiH ostanu iste. Istina, prvog dana pregovora izašli su sa prijedlogom prema kojem odluke koje su usvojene u Predstavničkom domu FBiH ne bi išle na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko to odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. Da su prihvaćeni prijedlozi HDZ-a BiH, u praksi bi to izgledalo ovako.
HDZ BiH bira sve delegate koji preisputuju svoje odluke
Delegati Doma naroda bi se birali tako što bi svi izabrani zastupnici iz deset kandonalnih skupština formirali svoje klubove naroda koji bi, potom, izabrali po sedamnaest delegata u tri kluba konstitutivnih naroda Doma naroda FBiH. Konkretno, svi zastupnici iz reda hrvatskog naroda iz svih deset kantonalnih skupština bi međusobno izabrali sedamnaest delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH. Isto tako bi svoje delegate birali i bošnjački i srpski zastupnici iz kantonalnih skupština. No, vratimo se Klubu Hrvata. Prema rezultatima izbora iz 2018. godine, HDZ BiH u svim kantonalnim skupštinama ima izabranih 60 zastupnika. HDZ 1990, pak, ima 12 kantonalnih zastupnika, što znači da ove dvije stranke daju ukupno 72 zastupnika iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi HDZ BiH i HDZ 1990 imali apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, jer bi, izvjesno je, kontrolisali svih 17 delegata. Poređenja radi, ove stranke trenutno imaju trinaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
Ovaj omjer je, naravno, bitan za drugi korak.
HDZ je, rekosmo, predložio da odluke i zakoni usvojeni u Predstavničkom domu FBiH ne idu na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko tako odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. S obzirom na to da bi HDZ BiH imao apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata, o stavu te stranke bi ovisio proces usvajanja odluka i zakona u Federaciji, jer bi bilo dovoljno da samo devet delegata u Klubu Hrvata zatraži odlučivanje u Domu naroda FBiH i zakon bi morao doći i u taj dom Parlamenta Federacije BiH. No, tu nije kraj. HDZ BiH predlaže da na snazi ostane i vitalni nacionalni interes kojeg bi, prema njihovom novom prijedlogu, mogla pokrenuti natpolovična većina. O vitalnom nacionalnom interesu trenutno odlučuje Ustavni sud FBiH. HDZ, međutim, predlaže da o vitalnom nacionalnom interesu umjesto Ustavnog suda FBiH odlučuje – klub naroda koji je pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Zbog čega je bitan Dom naroda FBIH?
Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
Kako je stari saziv CIK-a spasio Čovića
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Even before Russia’s full-scale invasion of Ukraine, manypoorly informed Western analysts urged Kyiv to capitulate. These experts believed thatthe allegedly mighty Russian army would rapidly overrun Ukraine’s forces and they implored NATO not to“provoke”Putin by supplying desperately needed weapons to Kyiv. Over a month into its war of national liberation, Ukraine is again advised by an assortment of observers to placate Moscow by surrendering Donbas and Crimeaand disarming itself through neutrality.
Such analysts fail to understand that the post-Cold War era is over and there are no neutral states on the front line between a free Europe and an imperial Russia. A country like Ukraine, committed to its independence and territorial integrity, needs to be part of an effective security structure. Kyiv has made it abundantly clear that it seeks real security guarantees, whether inside or outside NATO, and not vague promises from the West. And Ukraine of all countries has proven through its national resilience and fighting prowess that it will defend European security as well as its own.
Any negotiations between Kyiv and Moscow should not be misconstrued. Ukraine is not negotiating from a position of weakness but of growing military strength. It has pushed back Russian forces on several fronts, killed over 16,000 Russian troops, and destroyed hundreds of tanks, armored vehicles, helicopters, aircraft, and other pieces of military equipment. Kyiv is primarily talking to Moscowto relieve pressure on civilians arbitrarily bombed by Russian troops and to ensure humanitarian aid. For Russia, the objective is to push the West into neutralizing Ukraine while pressing Kyiv to agree to the status of a disarmed vassal. As in previous “peace talks” the Kremlin engages in open blackmail, in which either Ukraine’s sovereignty is curtailed, or more Ukrainian civilians will be murdered.
The war crimes committed by Russian troops are not only acts of desperation. Moscow deliberately massacres unarmed civilians so that videos of bombed schools and hospitals will influence the West into pressuring Ukraine toward a unilateral ceasefire. However, the atrocities against civilians are having the reverse effect. They are stiffening Ukraine’s resolve and resistance, increasing Western weapons supplies, and raising support for a complete sanctions ban on Russian trade and energy. Sanctions contribute to depriving Russia of the resources it needs to execute the war and to function as a society.
Ukraine needs to triumph in this war both to deter any future attacks by Moscow and to inflict a painful lesson for Russia’s imperial ambitions. A completed victory would include the full withdrawal of Russian troops from all occupied territories, including Donbas and Crimea. At the same time, sanctions should continue to be imposed until Putin and his regime are ousted, while billions of dollars of Russia’s frozen assets in Western financial institutions are earmarked for Ukraine’s reconstruction. In his recent speech in Warsaw,President Bidenin effect called on Russia’s citizens to remove Putin’s regime or face economic devastation.
Kyiv is seekingstrong international security guarantees to deter any future military aggression. This indicates either steps toward NATO membership or a treaty with NATO or the US that would ensure Ukraine receiving all necessary weapons and other support for deterrence and self-defense. Russia itself cannot be a party to guaranteeing Ukrainian security because it remains Ukraine’s only security threat that violated the 1994 Budapest Memorandum – an agreement signed by the US, the UK, and Russia to ensure Ukraine’s security after Kyiv surrendered its nuclear weapons.
As Russia’s war against Ukraine continues, Kyiv has every right to conduct missile strikes and sabotage operations against airfields and other military targets inside neighboring regions of Russia that are hosting attacks on Ukrainian territory. Such a response will furtherraise morale in Ukraine and make it more difficult for Moscow to hide the war from its own people. Washington and Brussels cannot restrain a country that is fighting for its survival to strike wherever it can against a genocidal enemy, similarly to resistance armies during the German Nazi occupation.
Ukraine is exactly the kind of country that NATO needs as a member, one that fully understands the Russian adversary, displays remarkable military prowess, and is committed to defending a free Europe. When a country joins NATO, the chances of a Russian attack significantly diminish, as we have seen with the much smaller and weaker Baltic states. Although Moscow persistently threatens Estonia, Latvia, Lithuania, it has not intervened militarily because it clearly fears an overwhelming NATO response led by the US.
The Kremlin continues to engage in fear campaigns about nuclear annihilation and world wars to undermine Western cohesion. While any use of strategic nuclear weapons against the West is remote, given that it will mean national suicide, Moscow could use short-range tactical nuclear or chemical weapons against Ukrainian targets. Such an escalation would also provoke NATO retaliation, as Biden has indicated, and could directly involve US forces against the source of the attack.
Western governments should avoid unwittingly assisting the Kremlin’s fear campaign by warning of World War III in the event of any direct NATO involvement in Ukraine. Russia’s military is no match for NATO and will avoid any direct confrontation. In addition to the organizational inadequacies, equipment failures, andmanpower shortages exposed in Ukraine, Russia faces an unprecedented economic catastrophe that will seriously deplete its military capabilities. The country’s Gross Domestic Product (GDP) is projected to contract by at least 15% in 2022 and essential parts for its military industry will no longer be available.
In addition, Moscow has no reliable allies. Even Belarus and the Central Asian states in the Moscow dominated Collective Security Treaty Organization (CSTO) do not want to fight on behalf of Russia’s imperialism. Moreover,China will avoid being drawn into war with the US and will more likely prepare to acquire energy sources and valuable Siberian and Far Eastern territories once Russia begins to implode.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring)
Nakon prijevremenih izbora zaključak je jedan – iste stranke upravljat će istim gradovima u Federaciji BiH. PoMAK je imao gradonačenika Bihaća Šuhreta Fazlića. Na prijevremenim izborima pobijedio je PoMAK-ov Elvedin Sedić. Tuzlom je upravljao SDP-ov gradonačelnik Jasmin Imamović. I nakon prijevremenih izbora Tuzlom će upravljati SDP-ov Zijad Lugavić. Srebrenikom je upravljao NiP-ov Nihad Omerović. Ubuduće će upravljati NiP-ov Adnan Bijelić. Načelnik Vogošće je bio SDA-ov Edin Smajić. Nakon prijevremenih izbora Vogošćom će upravljati SDA-ov Migdad Hasanović. Međutim, evidentno je da je euforija oko stranaka Trojke (SDP, Naša stranka i NiP) u padu. Evo detalja.
Bihać
Gradonačelnik Bihaća bit će Elvedin Sedić iz PoMAK-a. On je uspio iskoristiti infrastrukturu koju je izgradio bivši gradonačelnik Šuhret Fazlić koji je, nakon Općih izbora, prihvatio funkciju zastupnika u Skupštini USK. Drugoplasirani kandidat je Hamdija Abdić Tigar koji je za Sedićem zaostao skoro 2000 glasova. SDA je, tako, platila cijenu zbog kandidovanja ratnog komandanta opterećenom krivičnim procesom za ubistvo (slučaj generala Šantića) i brojnim presudama za nasilničko ponašanje. Trećeplasirani kandidat je SDP-ov Adnan Habibija koji je osvojio skoro duplo manje glasova od PoMAK-ovog Sedića. Četvrti je nezavisni kandidat Amarildo Mulić. Ono što treba naglasiti, stranke Trojke (SDP, NS i NiP) nisu nastupali jedinstveno u Bihaću. SDP je imao svog kandidata koji je doživio debakl, Naša stranka je podržala Amarilda Mulića koji nije mogao osvojiti ni 10 posto glasova, a NiP se naslonio na talas PoMAK-ovog kandidata Sedića. Poređenja radi, Šuhret Fazlić je 2020. godine osvojio skoro 10 hiljada glasova, dok je SDA bila tek treća. SDP je, u odnosu na 2020. doživio rast, dok NiP sada nije ni imao kandidata.
Tuzla
Pobjeda SDP-ovog kandidata Zijada Lugavića nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. No, izbori za gradonačelnika Tuzle ne mogu biti nikakav pokazatelj. Prvo, SDP nikad nije izgubio izbore u Tuzli. Drugo, SDA nije imala svog kandidata za gradonačelnika niti su se uključivali u kampanju. Treće, kandidat Naše stranke Omer Berbić koja je dio Trojke bio je tek trećeplasirani i osvojio je skoro duplo manje glasova od Mirnesa Ajanovića (BOSS) koji je sa oko 7000 glasova postigao iznenađujuće dobar rezultat. Lugavić je osvojio oko 10 hiljada glasova. Dakle, u Tuzli su se nadmetale stranke Trojke međusobno i izborni rezultati u tom gradu ne mogu biti pokazatelj bilo čega.
Srebrenik
Do Općih izbora, gradonačelnik Srebrenika je bio Nihad Omerović iz NiP-a. U pitanju je bivši SDA-ov kadar koji je, u međuvremenu, prešao u NiP. On je, recimo, na lokalnim izborima 2020. godine kao nezavisni kandidat kojeg je podržao NiP, osvojio 10.335 glasova. SDA-ov kandidat je tada osvojio 6630, PDA-ov kandidat 1600, a SDP-ova kandidatkinja 1010 glasova. Nakon što je Omerović podnio ostavku, raspisanu su prijevremeni izbori. Stranke Trojke (NiP, SDP, NS) i PDA su podržali Adnana Bijelića. SDA je kandidovala Nermina Tursića. Treba napomenuti da je, gledajući 2022. godinu, kapacitet stranaka Trojke bio skoro 13 hiljada glasova. Međutim, prema nepotpunim rezultatima, glasovi stranaka Trojke su prepolovljeni (6400), dok je SDA pala za oko 400 glasova. Ipak, treba uzeti u obzir manju izlaznost, odnosno tradicionalnu nezainteresiranost birača za prijevremene izbore.
Vogošća
Načelnik Općine Vogošća bit će Migdad Hasanović. On je osvojio oko 5300. Kandidat Trojke (SDP, NS i NiP) Adnan Šerak je osvojio 2900 glasova. Ono što je primjetno, razlika između SDA-ovog i NiP-ovog kandidata je znatno veća u odnosu na 2020. godinu, iako je izlaznost znatno manja. Na lokalnim izborima 2020. godine kandidat stranaka Trojke je osvojio 4673 glasova, dok je kandidat SDA osvojio 6159. Sada su, faktički, ista dva bloka imala svoje kandidate i SDA je napravila veću razliku.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
