U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.
Pobjednio je
Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”
Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.
Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.
Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.
I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.
Kockanje HDZ-a
To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.
“Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona. Inicijativa “Otvoreni Balkan” na stalnom je udaru kritika.
Kancelar Njemačke Olaf Scholz je ne priznaje. Ona nije niti u jednom oficijelnom dokumentu Evropske unije.
Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, nakon što mu je onemogućena posjeta Srbiji prošle sedmice, objavio je podršku zvaničnog Kremlja toj ideji.
Vrlo brzo, podršku je ponovio i specijalni izaslanik za zapadni Balkan Sjedinjenih Američkih Država Gabriel Escobar ističući da ideja ima smisla samo ako joj se priključe sve države zapadnog Balkana. U podršci bez preduslova pridružio mu se (u svoje ime) komesar za proširenje Evropske unije Oliver Varhelyi.
“Mini Schengen”, kako je prvotno nazvan, uključuje Srbiju, Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Cilj mu je da sve države zapadnog Balkana budu u njemu. Bosna i Hercegovina i Crna Gora sve su više žrtve podjela o ovom pitanju. Oni koji podržavaju režim Aleksandra Vučića, žele mu pristupiti. Ostali su kategorički protiv.
Kosovo je, također, kategorički protiv! Jedan od krupnih kamenova spoticanja u odnosima Prištine i Tirane je upravo ova asocijacija, a “Otvoreni Balkan” generira i sve žešće političke sukobe između vlasti i opozicije u Albaniji.
Nakon što je Vučićev projekat snažno podržao Lavrov, ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije Bujar Osmani indicirao je suzdržanost Skoplja. U jednoj TV emisiji on je dipliomatski saopćio da makedonska vlada vrlo pomno prati dešavanja u vezi ove platforme. “Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona.
Zašto “Otvoreni Balkan” ima sve oštrije protivnike? Inicijativa uživa verbalnu podršku i Istoka i Zapada. Čini se da je to jedina tačka gdje se slažu Moskva, Vašington i Brisel. Ali, samo se čini.
Vašington podrškom “Otvorenom Balkanu” zaludno nastoji Srbiju istrgnuti iz ruskih kandži. Varhelyi ne govori u ime EU, već svog stvarnog i jedinog šefa – Viktora Orbana!
“‘Mini Schengen’ je lozinka za ujedinjavanje svih Srba”, objelodanio je prije više od godinu dana Aleksandar Vulin, ministar policije Srbije.Ovaj trbuhozborac Aleksandra Vučića, po svemu sudeći, brzopleto je razotkrio suštinski cilj inicijative “Otvoreni Balkan”.
“Proces je započet. Znate, proces možete usporiti, ali, u historijskom smislu, kada nešto počne kao proces, može se usporiti, može se voditi, ali se ne može zaustaviti”, rekao je 11. aprila prošle godine Vulin gostujući u emisiji jedne TV kuće Srbije s nacionalnom frekvencijom.
Nakon toga, Vulin tako eksplicitno nije pominjao, a pogotovo nije pojašnjavao “Open Balkans” ili “Mini Schengen”, kako se tada zvao.
“Srbi trebaju biti ujedinjeni.
Moramo biti i postali smo to zahvaljujući Vučiću, jedinstven politički narod.To znači da smo počeli misliti zajedno o ključnim pitanjima opstanka srpskog naroda i naravno da se ta pitanja moraju formulirati u Beogradu.
O Srbiji i Srbima mora se odlučivati u Beogradu”, istakao je Vulin.
I time razotkrio suštinu ove inicijative, te dao neoborive argumente protivnicima.
(Politcki.ba)
On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).
Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja”, piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.
On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.
“Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.
To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.
Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.
Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).
Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.
Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).
Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima”, piše Maas dalje.
Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.
“Putin nema kraj”, napisao je prošle nedelje.
“Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad”.
Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.
Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.
Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.
“Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba”, rekao mi je Laslo. “Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti”, prenosi Maas riječi svog sagovornika.
Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.
“Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.
Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.
Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji “personalistička diktatura”. Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim “da” muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.
Vladao je sam.
Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.
“Mogao je ili iznenada proglasiti ‘antiteroristička operacija uspjela’ ili dramatično eskalirati”, napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.
“U zavisnosti od toga šta misli da je u tom momentu dobro za njega, on je sposoban prekinuti ofanzivu ili čitavu ekonomiju kakvu poznajemo ostaviti u masovnoj eskalaciji”.
Obrazloženje za nastavak ratovanja je to što on vezuje više Rusa za Putina nego što bi proizašlo iz priznanja njegove greške i povlačenja njegovih snaga. Povlačenje, čak i ako je upakovano kao pobjeda tako što će Ukrajinci izvući ustupak ili dva, moglo bi završiti kao veći udarac njegovoj moći. Matematika bi se lako mogla promijeniti, a Putin je računao da bi povlačenje bolje služilo njegovim interesima; ovo bi se moglo dogoditi bilo kada. Ali do tada će se nasilje nastaviti. Ratni zločini koji užasavaju mnoge od nas teško da će uzeti u obzir u svojim kalkulacijama, jer je to radio ranije, u Čečeniji kao i u Siriji, bez posljedica kod kuće.
Svjedoci, na primjer, novinski izvještaji u kojima obični Rusi poriču da njihove snage bombardiraju gradova u Ukrajini uprkos tome što su im pokazani dokazi o tome. Da, ovo su rani dani, ali poricanje ove vrste nije neuobičajeno godinama nakon ratova.
Pomaže prisjetiti se da je 1990-ih samo mali broj Srba vjerovao da su njihove snage u Bosni krive za ratne zločine uprkos poplavi dokaza.
I još uvijek se tako osjećaju.
Uprkos presudi međunarodnog suda u više procesa gdje su bosanski Srbi počinili genocid, sadašnji predsednik Srbije je niko drugi do Aleksandar Vučić, ministar u poslednjoj Miloševićevoj vladi.
Za Ukrajinu ima dobrih vijesti iz Bosne, a odnose se na oružje.
Rat u Bosni počeo je nakon što je većina birača glasala za nezavisnost od Jugoslavije u kojoj su Srbi dominirali. Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje Jugoslaviji, koristeći obrazloženje da bi više oružja značilo više borbi kako se zemlja raspada. U stvari, Srbi su imali dosta oružja jer su kontrolirali Jugoslovensku narodnu armiju i imali otvorene granice sa ostatkom svijeta da bi nabavili sve što već nisu posedovali.
S druge strane, bosanska vlada nije imala oružje u startu i ograničena sredstva da ga nabavi čak i ilegalno, jer je uglavnom bila okružena svojim srpskim neprijateljem i suočavala se sa svojim nestalnim hrvatskim saveznicima drugdje.
Embargo je značio samo da Srbi, koji su započeli rat, nikada neće izgubiti prednost u naoružanju. Na kraju jednog od mojih zimskih izvještajnih putovanja u Sarajevo, ostavio sam svoje čizme kod prevoditelja jer je njegov brat bio na snježnoj liniji fronta u patikama.
Armija BiH je držala i spriječila srpske snage da pregaze Sarajevo i druge dijelove zemlje koji nisu bili osvojeni u prvim mjesecima rata, kada su Srbi ostvarili većinu svojih dobitaka. Ovo je pokazalo šta se može postići motiviranom vojskom čak i ako je nadmašena u vatrenoj moći.
Srpski borci su bili kukavice: na početku rata napadali su gradove koji nisu imali odbranu, pucajući u ljude kako im se ćefne, a kada su linije fronta bile postavljene, čučali su na brdima i pucali na civile iz daljine.
Posjetio sam srpske vojnike u njihovim planinskim bunkerima; rado su ubijali, ali su se plašili da stave svoje živote na kocku. Kada su konačno razbili izgladnjele branitelje Srebrenice 1995. godine, pogubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Paralela sa Ukrajinom je zapanjujuća, sa ključnom razlikom.
Ukrajinci brane svoje domove i svoju nezavisnost. Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore.
Ruska armija je ogromna u poređenju sa ukrajinskom, zbog čega je Putin bio toliko siguran da će prevladati za nekoliko dana, kao što Milošević nije očekivao da će se godinama boriti u Bosni (planirao je da brzo podijeli Bosnu između Srbije i Hrvatske).
Ali Ukrajinci, kao i bosanske snage, brane svoje domove i svoju nezavisnost.
Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore; mnogima navodno nije čak ni rečeno da će izvršiti invaziju na Ukrajinu. Baš kao što su slabe srpske snage pribjegle neselektivnoj vatri na civilne ciljeve, Rusi se vraćaju na tu sumornu strategiju u Ukrajini.
Ali evo ključne razlike: dok je bosanskoj armiji bilo nestalo oružja zbog embarga UN-a, Ukrajina se pripremala za ovaj rat otkako je Rusija zauzela Krim 2014. godine; dobija podršku u ovom nastojanju od SAD i njenih saveznika iz NATO-a.
Štoviše, sada je na udaru masovne infuzije oružja u milijardama dolara i to očigledno raste iz dana u dan. Mislim da prevodioci u Kijevu ne smatraju potrebnim da traže donacije zimskih čizama za svoju braću i sestre.
Novinarka iz Bosne je prije neki dan iznijela ovu uporednu tačku:
“Ne potcjenjujte Ukrajinu”, napisala je Melina Borčak na Twitteru . “Bosna je bila nezavisna, ali nije imala vojsku kada je napadnuta. … Postojao je embargo na oružje, tako da nismo mogli kupiti ni šaku oružja. Svi su mislili da ćemo brzo iskrvariti. Odupirali smo se 4 GODINE”.
Otpor je imao strašnu cijenu. Ne samo 100.000 mrtvih, već i fizičkih i psihičkih ožiljaka koje milioni preživjelih nose do danas, kao i unutrašnje granice koje još uvijek dijele Bosnu, zahvaljujući mirovnom sporazumu, dogovorenom u američkoj vojnoj bazi, koji je dao pola zemlje genocidnim Srbima.
Nadajmo se, ovoga puta, da će se SAD i njeni saveznici ponašati na način koji pomaže Ukrajini da dođe do pravednijeg i bržeg kraja”, zaključio je Maas.
Iako čak i advokat glavne tužiteljice Gordane TadićVlado Adamović u izjavi medijima kaže da će se “žaliti na smjenu svoje klijentice”, “Dnevni avaz” se teško miri s činjenicom da je njihova favoritkinja unutar urušenog bosanskohercegovačkog pravosuđa smijenjena. Radije se priklanja službenoj verziji VSTV-a da je Tadićka, eto, malo za promjenu, “premještena”. Kao što se u čvornatom pravosudnom jeziku ljudi “lišavaju slobode”, a ne “hapse”, tako se za one koji su prdnuli u šišu kaže da su “premješteni”, a radi zaštite njihovog dostojanstva i časti, izbjegava termin “smijenjena”. Barem dok presuda Disciplinske komisije ne bude pravomoćna, nakon čega će Tadićka biti vraćena na početni položaj, obične tužiteljice.
Kad se Tegeltija i Radončić slože
Od tri kraka Bermudskog trougla u kojem je potopljeno bosanskohercegovačko pravosuđe, jučer su se promptno oglasila dva: Fahrudin Radončić i njegov stranački bilitenčić te Milan Tegeltija, savjetnik Milorada Dodika, dugogodišnji predsjednik VSTV-a. Treći (krak) Dragan Čović i HDZ BiH, koji je glavnu državnu tužiteljicu podržavao i štitio i u dobru i u zlu, još se nije očitovao, što ne znači da neće niti da je ravnodušan prema njenom smjenjujućem “premještanju”.
Dodikov savjetnik Tegeltija i “Avazov” savjetnik Radončić godinama se slažu u svemu, poglavito u jednom: da će se Tadićkinim “premještanjem” najviše okoristiti Stranka demokratske akcije.
Tegeltija kaže: “…Posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjet će svi protivnici SDA, ona će posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj , jer SDA dobiva u ruke oružje koje im je jedino falilo za uvođenje potpune diktature.”
Radončić/”Avaz” piše: “Još jednom, bitka za izbor Gordane Tadić je bitka svih bitaka za SDA. Mjesecima je vodi i najavljuje osobno lider SDA Bakir Izetbegović.”
Godinama su Milan Tegeltija i Fahrudin Radončić, svako u granicama svojih mogućnosti, a one nisu nijednom od njih bile skromne, osobito kada udruže snage i interese, kadrovirali u pravosuđu. Posljedice takvog njihovog upliva, selekcije katastrofalnih, kompromitiranih, klijentelistički i interesno povezanih kadrova su zastrašujuće i to je precizno dijagnosticirano u (bez)brojnim izvještajima, monitorinzima o stanju u bh. pravosuđu međunarodnih institucija i neovisnih eksperata (OSCE, Reinhart Priebe, britanska sutkinja Joanna Korner).
Odlaskom Milana Tegeltije s čelne funkcije u VSTV-u nakon skandala s jednom članicom tog tijela, a potom i kasnija rekonstrukcija ovog najvišeg pravosudnog regulatornog tijela, stvorili su se izvjesni preduvjeti za kvalitativne promjene unutar okoštale i toksične pravosudne strukture. Signal da su promjene moguće i na vidiku su i dsiciplinski postupci protiv osoba koje su potpuno privatizirale svoje položaje, ne poštujući nikakve norme i zakonske forme, kakav je glavna tužiteljica Tadić. Koliko se moglo vidjeti iz procesa pred Disciplinskom komisijom VSTV-a, Gordana Tadić je praktično ispunjavala želje pojedinih formalnih i neformalnih krugova i preko klike lojalnih i podobnih tužitelja, koje je odabirala bez valjane procedure, pokretala procese koji su se najčešće raspadali u sudnici.
Kako je Fahrudin Radončić utjecao na pravosuđe? Upravo zahvaljujući političkoj poziciji, moći i utjecaju kojeg ona osigurava, a tu mu je poziciju osigurala upravo pogubna politika Stranke demokratske akcije i njenog samoživog, beskorisnog lidera Bakira Izetbegovića. Izetbegović je Radončiću, šefu jedne privatne, marginalne, nesamoodržive stranke, omogućio ulazak u vlast i stavio na raspolaganje izdašne kadrovske i materijalne resurse. Na sudskom procesu koji je protiv njega vođen u Sudu BiH, jasno se pokazalo kako Radončić vrši utjecaj na pravosuđe. Otkrilo se da je preko Bakira Izetbegovića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, osigurao ambasadorsku poziciju suprugi jednog uposlenika Ambasade Sjedinjenih Američkih Država, koji je bio zadužen za kontakte sa pravosuđem BiH. Taj ga je uposlenik, zauzvrat, nagrađivao povjerljivim informacijama iz tužiteljskih i pravosudnih krugova i spisa. Zaposlio je Fahrudin Radončić, zahvaljujući Izetbegoviću i SDA, koji su ga koalicijski prigrlili, uglavnom na čelna i izvrsno plaćena mjesta u javnim preduzećima i administraciji, članove porodice osoba visokorangiranih u pravosuđu (bračnog druga državne tužiteljice, sina članice VSTV-a, brata sutkinje Suda BiH) i na taj manje-više mafijaški način ostvarivao utjecaj na pravosuđe.
(Zlo)upotreba Memića
Fahrudin Radončić i “Dnevni avaz” posljednjih mjeseci koriste, bezdušno i manipulativno, tragediju porodice Memić i smrt mladića Dženana Memića za obračune sa svojim političkim, medijskim i pravosudnim protivnicima. Tvrdnja, makar ona dolazila i od oca ubijenog mladića, koju koristi “Avaz”, da je “uklanjanje Gordane Tadić pritisak na nju zbog rada na predmetima ‘Memić’ i ‘Dragičević’ te da su pravosudna mafija i njeni politički pokrovitelji i dalje jaki”, besmislena je, opasna i glupa! “Uklanjanje” Gordane Tadić ne može ni na koji način utjecati na predstojeći sudski proces protiv osoba koje se sumnjiče da su prikrivale dokaze o smrti mladića Dženana Memića. Optužnica u ovom predmetu je napisana i potvrđena od Suda BiH i njena sudbina ovisi isključivo o kvalitetu dokaza i sposobnosti tužitelja da ih odbrani u sudnici. To podjednako važi i za druge procese koji se vode, poput “Respiratora”, diplome/a Osmana Mehmedagića...
Ono što “Avaz” godinama izbjegava uočiti i komentirati jeste činjenica da su se oba slučaja koja uznemiravaju bosanskohercegovačku javnost, smrt dvojice mladića Dženana Memića i Davida Dragičevića, dešavala u pravosudnom prostoru kojeg je kreiralo i reguliralo Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH, predvođeno Milanom Tegeltijom. Odlukom Tegeltije VSTV je u oba slučaja zauzeo “principijelnu” poziciju nemiješanja i prepustio oba predmeta na milosti i nemilost lokalnim pravosudnim i policijskim strukturama, njihovom znanju, interesima. Voljom Tegeltije i VSTV-a Dalida Burzić, glavna kantonalna tužiteljica koja je vodila i usmjeravala istragu o smrti Dženana Memića, nagrađena je sudačkom funkcijom u Sudu BiH. Prije tri godina, na mitinzima grupe “Pravda za Dženana” tužiteljica Burzić je označavana kao glavni krivac za pogrešno, tendenciozno vođenje istrage, što su mediji, uključujući i Radončićev, koliko god su mogli prešutkivali. U međuvremenu su mete pomjerene, Burzićku više niko ne spominje, a na udaru “Avaza” i njihovih svakodnevnih sugovornika su se našli novinari i mediji koji ne uzimaju bez zrna soli sve što rade tužitelji i što poduzima porodica Memić.
Uklanjanjem, smjenom, premještajem ili kako god se nazvala sankcija koja je izrečena Gordani Tadić, nastavljen je važan proces ozdravljenja bosanskohercegovačkog pravosuđa i njegovog izvlačenja iz klijentelističko-poltikantskog živog blata. Taj proces, otpočet odlaskom Milana Tegeltije, kojeg je “Avaz” prešutno podržavao sve dok to nije bilo nemoguće dalje činiti a da ne bude ašićare neukusno i pristrasno, nastavljen je promjenama u VSTV-u. Problemi su ogromni, pravosuđe je zapušteno, profesionalno i moralno deklasirano, politički ovisno. Njegovo ozdravljenje bit će teško i neizvjesno, ali s Tegeltijom na čelu VSTV-a, Tadićkom na čelu Tužiteljstva BiH, Radončićem i njegovom klijentelističkom hobotnicom, to bi bila nemoguća misija.
Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…
Monstruozna smaknuća
Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.
Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.
U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.
Ne pije vode …
Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.
Dan uoči izbora sarajevski taksista mi je neupitan ljubazno očitao izbornu lekciju: “Ja ću sutra glasati za Bakira, a žena za Željka. Njih dvojica čuvaju Bosnu i Hercegovinu”. Ni 24 sata nakon zatvaranja birališta, upravo je ova teza bačena u eter kao opravdanje za Izetbegovićev poraz: SDA-ov kandidat je platio osviještenost Bošnjaka za potrebom da u Predsjedništvu ne bude jedan naprema dva protivnika države.
UVJERLJIVA NADMOĆ
S obzirom na to da su obje teze rezultat političkih kampanja, čini mi se da je došlo vrijeme suočavanja s istinom, makar već uveliko traju – a možda i zato – kalkulacije oko buduće vlasti. Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću niko ne spori potrebu da budu čuvari BiH, no ova se zemlja – i prije Daytona – dakle, tokom rata i svih onih zajedničkih godina u bivšoj Jugoslaviji, a i stoljećima ranije, ponosila svojom multietničnošću, pa je jednako onako kako je Ustav RBiH i Dayton vrlo precizno definirao da pripada Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim Ostalim, što u praksi treba da znači kako je dogovor temelj zajedničke kuće.
U politici se to provodi kompromisom, a ne onako kako se to kod nas, naročito posljednjih godina, intenzivno radi – pričom o davanju Srbima i(li) Hrvatima bilo čega. Drugo, jednako važno: šta god ko (pa i SDA) mislio o Komšiću, njegovi rezultati na svim dosadašnjim izborima pokazuju i dokazuju dovoljan broj stabilnog građanskog biračkog tijela koje se ni u kojoj opciji ne bi okrenulo Izetbegoviću, pa je i prema samom Komšiću prilično nefer njegovom pobjedom objašnjavati Izetbegovićev poraz.
Još je manje fer umanjivati rezultat Denisa Bećirovića pričom o glasanju protiv Izetbegovića. Po posljednjim rezultatima CIK-a, nakon više od 95 posto prebrojanih glasačkih listića, za Bećirovića su se izjasnila 296.352 birača, a za lidera SDA 193.859. Naravno, ja ne tvrdim da nije bilo i onih, čak i iz SDA koja je u konačnici dobila više glasova od svog stranačkog predsjednika, koji su na izbore izašli da bi šaranjem listića bili protiv Izetbegovića, ne tvrdim ni da su u krivu oni koji tvrde da je Bakira pobijedila supruga Sebija, uvjerena sam, naime, da je razlika veća od 100.000 glasova transparentna poruka Izetbegovićevoj partiji šta birači misle o njegovom načinu vođenja politike. Upravo uvjerljiva nadmoć SDA u odnosu na ostale partije je argument za ovu tezu: birači su kaznili lidera SDA zbog apsolutnog manjka spremnosti na kompromise ne samo sa vodećim partijama hrvatskog i srpskog biračkog tijela već i sa političkim subjektima u bošnjačkom i građanskom spektru. Ne zaboravimo pritom da je lider SDA imao ubjedljivo najbolju kampanju do sada, čak mu se – ruku na srce – osim onog prebrojavanja Bošnjaka gotovo da nema šta prigovoriti, u ono malo debata nastojao je nuditi konkretne podatke, njegova stranka je – u odnosu na njega – imala nezamjetljivu kampanju (s izuzetkom Sarajeva, što je posebna priča), no ništa mu nije pomoglo. Doživio je debakl.
I to ne mogu saprati jadikovke tipa deset na jednog, niti sklanjanje iza rezultata SDA. U Sarajevu, gdje se SDA ipak posvetila vlastitoj kampanji (zli jezici kažu ne zbog stranke već zbog supruge), SDA je rame uz rame s Narodom i pravdom. Što je – gledajući s visina SDA – dojmljiv poraz, tim prije što je notorni zahiragić dao maksimum vlastitog angažmana da plasira svu raskoš mržnje i objeda koje (nezamislivo!) mogu stati u obraz zastupnika u skupštini. NiP je, bit će, osvojio manje glasova nego je očekivao, ali je važan dio gotovo svih parlamenata, no u NiP-ov veliki uspjeh treba upisati i Bećirovićevu pobjedu koja je njegovom matičnom SDP-u puno donijela. Iz Trojke je najlošije prošla najprincipijelnija Naša stranka, upravo zbog predominantnog okretanja bošnjačkom biračkom tijelu koje nije samo karakteristika NiP-a već i SDP-a. Nermin Nikšić, lider SDP-a, još drhti nadajući se da će s kompenzacijske liste dospjeti donekle, no birači su i njemu poslali poruku – vrijeme je za neki drugačiji, da ne kažem tuzlanski SDP, u kome neće baš sve biti podređeno interesima uskog kruga oko stranačkog šefa. SDP ima još uvijek dovoljno starih vukova koji su u stanju inicirati stranačku debatu, drugo je pitanje imaju li snage i ambicije da se bore za povratak stvarnoj socijaldemokratskoj ideji.
ČEKAJUĆI ZORU
Što se SDA tiče, Izetbegović je, umjesto čestitki pobjedniku, čestitao svojoj partiji i odmah se pohvalio o(p)stankom na predsjedničkom tronu. Kuda to vodi SDA, bit će nesumnjivo predmet unutarnjih stranačkih analiza, ako za njih bude bilo volje i snage, da ne kažem koalicijskih kapaciteta u samoj partiji. I sigurno će ovisiti o formiranju vlasti i dijelu kolača koji će ušićariti. Istina je da lider HDZ-a BiH već išareti s kim bi se najradije svađao naredne četiri godine – njegova poruka Trojci da je za njih, ako su spremni presudu Ljubić primijeniti na državnom nivou, nakon što je i visoki predstavnik Christian Schmidt upravo u Oslobođenju rekao da za to nema osnove, jasna je da jasnija ne može biti. No, upravo je Schmidt Čoviću izbio najjače adute iz ruku, pa nije bez pameti očekivati da i njemu zaigra mečka pred vlastitim vratima. Što se Milorada Dodika tiče, i ako zasluži čestitku Aleksandra Vučića koji pristojno čeka CIKBiH, ostat će mu gorak okus straha iz izborne noći kad se skrio u mišiju rupu u vlastitom štabu. Čekajući zoru. Ili, tačnije, operirajući po mraku što mu dođe kao prirodno stanište.
Kako god, Bećirović ostaje najveći pobjednik općih izbora – em je združena opozicija pokazala da može kad hoće, em su birači u konačnici dobili građanski vrh države. Uključujući i prvu ženu izabranu nakon Daytona u Predsjedništvo BiH, Željku Cvijanović, koja partijskim statutom također pripada građanskom spektru. Da nas je praksa naučila koliko se stvarnost razlikuje od dokumenata, nije potrebno naglašavati. Ali jeste važno podsjetiti na to da buduća vlast – ko god je činio – ima jasnu euroatlantsku agendu i 14 prioriteta za kandidatski status BiH u EU. Pa da ih vidimo na djelu.
Bosna i Hercegovina nikada neće postati članica EU! To je istina koju treba pogledati u oči i na osnovu nje praviti planove za budućnost BiH. Decenijama će se voditi debata oko toga šta je najvažniji uzrok propasti EU perspektive BiH, ali neosporno je da puno veću krivicu snosi Brisel nego sama Bosna i Hercegovina-posebno probosanske političke snage. Može se slobodno reći da je BiH žrtva islamofobije koja vlada u najmoćnijim krugovima u EU, i odluke Angele Merkel da Balkan uredi u saradnji s Moskvom u sklopu dugoročnog savezništva Njemačke političke elite sa Vladimirom Putinom. Crna Gora i Srbija su dolaskom Merkel preskočile BiH u vozu ka EU. Na samom začelju su ostale četiri zemlje sa značajnim procentom muslimana ili većinski muslimanskim stanovništvom. Ono što razlikuje BiH od Makedonije, Albanije i Kosova je činjenica da je gotovo potpuno okružena neprijateljski nastrojenim državama i da nije članica NATO, niti ima jake NATO snage na svom teritoriju – što je slučaj sa Kosovom. Dakle, pozicija BiH je teža i izazovnija od bilo koje druge države u regionu i na osnovu toga valja praviti planove za budućnost.
Za razliku od ranih devedesetih prošlog vijeka, BiH danas ima značajne vojne sposobnosti u vidu Oružanih snaga BiH, kao i ozbiljan domaći kapacitet u namjenskoj industriji. Nadalje, izuzetno mali procenat probosanski orijentisanih građana ima iluzije o prirodi namjera susjednih država. Uprkos činjenici da susjedne države imaju značajan uticaj na glavne medije u BiH, od šezdesetak posto građana koji su primarno lojalni Bosni i Hercegovini, većina je prema istraživanjima spremna da opet brani BiH u slučaju agresije. Dakle, kapacitet i volja za odbranu države su prisutniji nego kobne 1992. godine.
Budućnost BiH treba graditi bez straha od potencijalne propasti države zbog nestanka EU perspektive. Dugo se u javnom narativu mogla čuti tvrdnja da BiH kroz istoriju nikad nije opstajala kao nezavisna jedinka i da joj treba neki natkrovljujući državni ili multinacionalni kišobran. Istina je da je BiH bila dio Vizantije, Bugarske, Osmanskog carstva, Austrougarske i dvije Jugoslavije. Ali u hiljadugodišnoj istoriji je BiH bila i poprilično uspješno kraljevstvo u 14. i 15. vijeku i već je trideset godina članica UN i drugih medjunarodnih organizacija kao nezavisna država.
Historicistički argument kako BiH nikad nije bila uspješna kada je ostajala sama – i stoga ne može nikada biti uspješna kao takva – je netačan. Ali čak i da BiH nikad prije nije postojala, a da postojimo mi koji zadnjih trideset godina imamo nezavisnu državu o kojoj imamo svijest i koju smo spremni da branimo, opet bismo mogli da se ugledamo na današnji Izrael koji kao nezavisna država nije postojao preko dvije hiljade godina.
Način na koji je izraelska država napravljena nije od ključne važnosti za ono što mi možemo naučiti i primjeniti na sopstvenu budućnost, iako ga ne treba zanemariti kao dokaz da se države mogu praviti i održati silom. Naime, nas primarno treba da zanima kako je Izrael uspio da opstane okružen izuzetno neprijateljski nastrojenim susjedima? Fokus na vojnu moć, jak kapitalistički sistem uz otvorenu ekonomiju, integracija dijaspore u društvo i odnos sa SAD su ono što BiH treba da prepiše od Izraela. Naša elita konačno treba da shvati da medjunarodno pravo, koje je neosporno na našoj strani, ne znači ništa ako nema sile koja ga garantuje. Probosanska elita treba da shvati da sigurnost BiH više nikada ne smije da primarno ovisi o stranom faktoru, i post-EU period BiH istorije treba da bude vrijeme razvoja dodatnih vojnih kapaciteta, uz integraciju u NATO pakt kada to bude moguće. Iluzije o integraciji u EU su danas jednako opasne kao što su bile opasne iluzije o radničkoj klasi koja neće dozvoliti nacionalističke genocidne pohode devedesetih, a čije smo krajnje domete mogli vidjeti u srazu golorukih i dobronamjernih demonstranata sa SDS-ovim u Sarajevu snajperima u aprilu 1992. godine. Tolerancija koja je od Kulina Bana krasila našu kulturu je snaga samo u onoj mjeri u kojoj je štiti oružana sila koja joj je predana.
Apeli na civilizacijske, posebno europske, vrijednosti treba da postanu dio naše komunikacijske strategije, nikako nešto što smatramo glavnim adutom za odbranu države. Gorka istina je da živimo na kontinentu koji je kroz istoriju progonio i protjerivao nehrišćanske narode. Od juga Španije, preko Holokausta, pa do Srebrenice se formiralo iskustvo nehrišćanskih naroda u Europi. To što današnja europska liberalno-demokratska društva tolerišu milione radnika iz islamskog svijeta ne znači da EU želi kao člana državu u kojoj muslimani imaju presudan uticaj na donošenje odluka. Prava mjera odnosa liberalne Europe prema muslimanima jeste činjenica da nikada niti jedan musliman ili muslimanka nisu imali bitnu izvršnu funkciju u EU birokratskoj mašineriji. Makron nam je napravio veliku uslugu zaustavljajući neiskreni proces integracije država europskih muslimana u EU, posebno to važi za BiH koja je objektivno jedina sigurnosno ugrožena. Bošnjaci, i oni koji nisu Bošnjaci a osjećaju lojalnost prema BiH, imaju šansu da u idućih nekoliko godina otklone sumnje o sopstvenom opstanku preuzimajući odgovornost za svoju budućnost. Ako se desi da nekada u bliskoj budućnosti u ključnim državama EU – posebno Njemačkoj i Francuskoj – na vlast dođu simpatizeri neofašizma ili neostaljnizima, biće kasno da se od BIH napravi tvrdi orah po uzoru na Izrael. Imajući u vidu trenutne (čak i demografske) trendove koji idu u korist probosanskih snaga, sve je do političke elite koja donosi odluke o BiH. Za tridesetak godina bismo mogli imati normalnu i uspješnu državu u kojoj demokratska većina nije taocem želje demografske manjine. Zašto da ne radimo na tome da 2043. vratimo republikansko uredjenje BiH? Taj cilj je dostižan ako se u političkoj i društvenoj eliti napravi koncenzus oko toga!
Nema svaki narod kapacitet da izbori i zaštiti sopstvenu državu. Naroda je najmanje tri puta više nego nezavisnih država i mi ako budemo nastavili da se fokusiramo na politiku na nivou kantona i da sav svoj politički život svodimo na provincijske sukobe oko upravnih i nadzornih odbora, završićemo kao mnogi narodi koji su pokoreni od strane jačeg susjeda i nakon toga asimilacijom uništeni. Imati državu zahtijeva stalnu budnost, to je zadatak buduće generacije donosilaca odluka u ime BiH.
Kada smo, negdje u drugoj polovini septembra, krenuli u realizaciju našeg projekta Ja bih BiH, politički lideri u našoj zemlji čekali su Matthewa Palmera, specijalnog izaslanika State Departmenta zaduženog za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini. Palmer je došao i otišao, spominjali su se tobožnji pomaci pa su ga ovdašnji politički lideri tobože s nestrpljenjem ponovo očekivali, onda se uoči njegova drugog dolaska pojavio tobožnji plan međunarodne zajednice koji je potpuno obesmislio takozvanu novu rundu razgovora, pa smo danas tobože u nerazrješivom političkom čvoru. Istom onom kojem svjedočimo godinama, ali zbog kojeg Federacija još ima Vladu iz prethodnog mandata. U međuvremenu, zemlja je tonula u sve dublju krizu: Milorad Dodik, lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva, i Palmerov je dolazak i svu posvećenost izbornim reformama koristio za svoje političke performanse, obećavajući iz dana u dan sve manje Bosne i Hercegovine i sve više nemira – da ne kažem rata – u regionu. Dragan Čović i Bakir Izetbegović ni Palmerov dolazak nisu doživjeli kao rijetku priliku da se nađu u istoj prostoriji, za takav pothvat trebalo je da se pojavi viši politički savjetnik Antonyja Blinkena, državnog sekretara SAD-a, koji je prošle sedmice uspio čak i da ih okupi za istim stolom. Jest da je povod bila večera, no ako je suditi po dužini njezina trajanja, a još i više po njihovim istupima nakon deserta, nikome nije naročito prijala. Na meniju, barem po onom što novinari znaju, nisu bile izmjene Izbornog zakona, naprosto se razgovaralo o njihovim potrebama, da ne kažem obavezi da se konačno pomaknu s mrtve tačke da bismo naredne 2022. dočekali izraze demokratske volje birača s nešto više nade da odmah po objavi rezultata upravo oni neće biti korišteni za nove blokade zemlje.
Druga priča
Da Izborni zakon BiH treba promjene, znamo još od vremena kada je donesen, a njegove diskriminatorske odredbe i obavezu njegovog reformiranja tokom godina nametnule su i presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga: pored konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka, pravo da budu birani valja obezbijediti i svim ostalim, Jevrejima, Romima, čak i Bosancima i Hercegovcima, jer ko se god ne izjašnjava kao jedan od tri konstitutivna – Ostali je. No, paradoks je da ni svi konstitutivni – uprkos zakonu koji je jasno izjednačio prava Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom teritoriju BiH – u izbornom procesu nisu jednaki. Srbi iz Federacije uopće ne dolaze u obzir za kandidaturu u državno Predsjedništvo, a ko god se iole pozabavio kantonalnim ustavima, uvjerio se u to da tamo nisu ni slovo na papiru. Zanimljivo, Srbi iz Federacije već tradicionalno najlošije stoje u onim kantonima u kojima vlast dirigira HDZBiH, inače u ovom mandatnom periodu najbliži partijski partner SNSD-a. HDZBiH se pak ne libi apsolutne blokade svih federalnih procesa upravo zbog dubokog Čovićevog nezadovoljstva da se Željko Komšić, koji ne zadovoljava niti jedan HDZ kriterij za Hrvata, ipak osjeća Hrvatom i kao takav se ne samo kandidira već i dobija izbore. Intenzitet kojim HDZBiH progoni Komšića prihvaćen je i u zagrebačkim predsjedničkim dvorima, jednako kao što Dodikov secesionizam ima trajnu i nepodijeljenu podršku srbijanskog vrha. SDA se pak ponaša kao da njezin lider Bakir Izetbegović nije dogovarao koaliciju sa Čovićem i Dodikom, čak im ustupcima pomagao da u domovima naroda dobiju realne mogućnosti realiziranja svojih prijetnji blokadama. Izetbegović se danas, kada je SDA izgubila svaki kapacitet koaliranja, sjetio građana, pa zagovara širi probosanski front u kome nikako da popuni nedostajuće praznine. Štaviše, nerijetko se doima da upravo SDA zloupotrebljava Demokratsku frontu, kojoj se sigurno ima šta zamjeriti, ali joj se nikada ne može prigovoriti temeljna građanska postavka jednakosti baš svih i na svakom mjestu.
Posve je druga priča apsolutno odsustvo svake suradnje između građanskih i lijevih partija, čak se ne može govoriti ni o suradnji opozicije jer se s godinama iskristaliziralo da je jedina ambicija opozicionih stranaka da naprosto svojim kadrovima zamijene postojeće vladare. Iz perspektive obična čovjeka to se već odavno razumije kao sjaši kurta da uzjaše murta jer niko nije toliko slijep pored očiju pa da ne vidi bahatost i razmetljivost ne samo porodičnih dinastija na vlasti već i njihovih najbližih pobočnika. Kao najlakši recept za vlastiti opstanak lideri nacija prepoznali su blokadu izbornih reformi, naprosto zato što ona ostavlja dovoljno prostora da se zaklinju u svoja nacionalna bića, da se ufaju u odbrane naroda i njihovih prava sve mantrajući o ugroženosti. Mali eksperiment lako dokazuje ovu prevaru: zna li iko od nas ijednog većeg esenesdeovca, hadezeovca ili esdeaovca koji razmišlja hoće li imati para do kraja mjeseca, kako će djecu poslati u školu i gdje će se liječiti? No, zato znamo svi da ova vrsta svađa i blokada ne bi ni bila moguća da je na stolu – recimo – reforma zakonodavstva koja bi omogućila borbu protiv korupcije. A to je ustvari ključ: izborne reforme za cilj imaju i moraju imati eliminaciju diskriminacije osnovnog ljudskog prava. Da bi svako imao pravo da bira i šansu da bude izabran. Da bismo se mogli reformirati dalje i boriti za ostala prava.
U Specijalu Oslobođenja objavljenom prošlog vikenda okupili su se eminentni stručnjaci, univerzitetski profesori, poznavatelji ovdašnjih prilika s različitim planetarnim adresama: Neven Anđelić, Dejan Jović, Armina Galijaš, Nebojša Vladisavljević, Joseph Marko, Nevenka Tromp, Eric Gordy, Francesco Palermo, Jessie Barton Hronešová, Mareike Fröhlich, Jens Woelk, Christophe Solioz, Florian Bieber, Petra Roter, Soeren Keil, Kenneth Morrison, Chiara Milan, Marika Djolai, Jelena Džankić i Mladen Mrdalj. Svi oni imaju respektabilne biografije, cijenjeni su i uvaženi od svojih kolega i niko od njih nema domaće partijske knjižice. Ali imaju – i ne kriju da imaju – empatije spram običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, naše dugogodišnje zajedničke patnje i višedecenijske blokade u kojoj nas drže naši vladari naroda i njihovi prijatelji iz međunarodne zajednice.
U svojim tekstovima oni nude rješenja, potpuno sigurni da moderna nauka ima dovoljno formula koje će omogućiti da svi budemo jednaki pred zakonom u svakom dijelu BiH. Idu i korak dalje: predlažu opcije koje će spriječiti naredne blokade i pokrenuti vlasti da se suoče sa biračima kojima su dužni isporučiti mir, stabilnost zemlje, ekonomski i svaki drugi prosperitet. I niko, baš niko od njih ne pati za našim vajnim vladarima, no ne kriju tugu što zemlja s ovakvim privrednim potencijalom i resursima za svoj najpoznatiji izvozni proizvod ima mlade i pametne ljude. Koji bježe stampedom od neprilika na domaćem tlu i traže sreću u svijetu u kome neće biti konstitutivni, već će biti obični građani, ali sigurno manje ugroženi nego što su ovdje, gdje su svi zabrinuti za nas dok nam ugrožavaju živote i goli opstanak.
Prijeko potrebna lekcija
Namjerno ne pišem o rješenjima koja nude, ostavljam ih domaćim ekspertima – a sigurna sam da ih ima, samo im nedostaje lična i partijska hrabrost – da o njima razmisle, odvagaju ih i pretoče u rješenja oko kojih se može postići zdrav konsenzus. Ostavljam ih i međunarodnim emisarima, s nadom da će razumjeti koliko su temeljna ljudska prava daleko od podrške lex Čoviću ili udvaranju Memorandumu SANU 2. Za miran Balkan neophodna je mirna Bosna i Hercegovina, a mirnoj BiH treba posve drugačiji pristup od ispraznih pogađanja s nacionalistima koji niti žele da razgovaraju niti su spremni da čuju ikoga do sebe same. Želim samo da još jednom zahvalim našim autorima, koji će se već danas zoom-okupiti, a o čijim će stavovima i tekstovima i narednih dana biti sigurno debate, s obzirom na to da ćemo ih podijeliti na našim portalima i društvenim mrežama kako na domaćim tako i na engleskom jeziku. Spremnošću da svoje znanje i stavove izlože domaćoj i međunarodnoj javnosti, intelektualnom hrabrošću da se suprotstave važećim matricama, pokazali su ne samo svoje prijateljstvo spram BiH već i svoju ljudsku riješenost da čovjeka (sa)čuvaju na pijedestalu vrijednosti. Što je prijeko potrebna lekcija koju i mi moramo naučiti.
Nekoliko prijatelja i kolega iz raznih zemalja regiona mi je skrenulo pažnju na dokument kojeg je prije dva dana na svojoj internetskoj stranici objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naslov dokumenta je kobasičasto dugačak, ukratko u njemu akademici od vlasti u Zagrebu traže da vode računa o zaštiti nacionalnih interesa prilikom pregovora u ulasku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije u Evropsku uniju. Pedantno se specificiraju uvjeti koje bi te zemlje morali spuniti u odnosu na Hrvatsku i Hrvate prije nego što joj se pridruže u EU.
Svi moji regionalni sugovornici ovaj dokument nazivaju „hrvatskim Memorandumom“, aludirajući na famozni i fatalni i Memorandum SANU iz 1986. godine koji je bio teorijska osnova za krvavi raspad Jugoslavije.
Dokument kojeg je predočila HAZU neuporedivo je manje ambiciozan od njegovog srpskog prethodnika od prije 35 godina. Pored toga, nema ni onu aromu konspirativne mističnosti koja je pratila Memorandum SANU iz 1986. godine. Hrvatski je dokument transparentan, dostupan svakom, dok smo se mi koji smo se bavili Memorandumom SANU prije 35 godina na različite načine morali snalaziti da se dokopamo teksta opasnih namjera. Memorandum je bio ilegalno distribuiran, od ruke do ruke, za njega je čak i vrh tadašnje Srbije, oličen u kompaktnom dvojcu Ivan Stambolić i Slobodan Milošević tvrdio da predstavlja Bibliju velikosrpskog nacionalizma.
HAZU
Zajedničko za oba ova dokumenta jeste što su pisana sa pozicija velikodržavnih koncepata, srpskog, odnosno hrvatskog, ali sa razmakom od 35 godina u okviru kojih se desile strašne stvari, raspad zemlje, ratovi, ratni zločini, smrti stotina hiljada i raseljavanje miliona stanovnika bivše zemlje.
To što hrvatski akademici traže da vlasti Bosne i Hercegovine ispune prije nego što ta zemlja pristupi Evrpskoj uniji je posebno zanimljivo. BiH bi se, tvrde i zahtijevaju oni, morala raspasti i samoukinuti prije nego što pristupi euroatlanskim integracijama! Kako blago karikirajući primijeti jedan kolega iz Crne Gore: Hrvatski akademici samo što od nas ne traže da se Podgorica, nakon što se decenijama zvala Titograd, ako želimo u EU mora zvati istorijskim imenom Tuđmangrad.
Gostujući danas na jednoj beogradskoj televiziji Dejan Jović, zagrebački profesor koji superiorno poznaje regionalnu političku scenu, upozorava da dokument HAZU jeste štetan, i nacionalistički, ali da mu ne bi trebalo davati preveliki značaj, niti ga preozbiljno uzimati. On konstatira da akademici u Hrvatskoj, pa i sama institucija HAZU nemaju skoro nikakav utjecaj na političku klimu i vladajuću nomenklaturu u toj zemlji. Jović, također, kaže da aktuelno rukovodstvo Srpske akademije nauka i umjetnosti ima mnogo liberalnije i progresivnije stavove u bitnim pitanjima, kakva su Kosovo, odnos Srbije prema Evropskoj unija, ratu u Ukrajini, od vladajućeg režima u toj zemlji. To pokazuje da vlast ne sluša svoje akademike, kao što ih se hladno ignorira i u Hrvatskoj.
Već vidim da će ovaj novi „izazov“ iz Zagreba naići na orkestrirane i ogorčene reakcije iz Sarajeva, od ovdašnje političke i parapolitičke elite, bez jasnog sagledavanja prave težine i dometa ovog pretenciznog nacionalističkog dokumenta. A dvije su ključne značajke dokumenta naslovljenog kao Prilog za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Hrvatske: prva, da su hrvatski akademici precijenili sebe, svoju ulogu, ugled i utjecaj u kreiranju hrvatske vanjske i unutarnje politike. A druga je falinka ta što su hrvatski akademici još mnogo više precijenili utjecaj i moć Hrvatske u međunarodnim odnosima, konkretno u Evropskoj uniji.
Hrvatski su akademici u svojoj zemlji uvažavani i utjecajni, koliko i Hrvatska u Evropskoj uniji!
UTORAK, 24. MAJ
Fadil Novalić je, doduše ne svojom, ali ni našom krivicom, sedam godina prvi čovjek Vlade Federacije BiH. Za cijelo to vrijeme u javnosti i medijima nije iskristaliziran čak ni neki načelni stav i ocjena o njegovom radu te političkom i javnom profilu. Da li je, kako tvrdi dio javnosti, Novalić smotani, neartikulkirani šarlatan koji svako malo svojim istupima zabavlja, nasmijava ili zgražava javnost, ili je riječ vještom manipulatoru, seoskoj varalici u čijim „otkačenim“ ispadima itekako ima nekog sistema. Bilo, ili ne bilo tog sistema, radio to Novalić spontano ili skontano i planski, valja se prisjetiti da svojim nespretnostima u javnoj komunikaciji, urnebesnim gafovima i retardiranim ispadima, skretao pažnju javnosti sa bitnih, nerijetko kriminalnih i problematičnih ozbiljnih poteza svoje Vlade i sebe osobno. Sjetimo se da je u prvim mjesecima pandemije javnost danima zabavljao onaj smiješni pokušaj Novalića da pred kamerama stavi masku na lice. No, samo nekoliko nedjelja kasnije, vidjeli smo da istovremeno dok se borio sa maskom, Novalić vodio vrlo ozbiljnu, složenu i netransparentnu operaciju nabavke respiratora zbog čega mu se sudi na Sudu BiH.
Kada je godinu-dvije prije toga uhvaćen u pokušaju ozbiljnog kriminala, prodaje vlastite, inače sumnjivo stečene imovine, javnom preduzeću čiji je osnivač Vlada na čijem je čelu, Novalić je opet sve okrenuo na humor i šegu, uspješno odvraćajući pažnju sa sukoba interesa u kojem se našao. Kao da Novalić po preporuci njegovih savjetnika na koje troši javni novac u medijskoj promociji, svjesno sebe predstavlja, odnosno potura kao dobroćudnog provincijskog šeprtlju, socijalno neuklopljenog tehnokratu, polučujući tako velikodušno sažaljenje umjesto kritičkog propitivanja pa i prezira javnosti.
Ovih dana na društvenim mrežama građani se zabavljaju objašnjenjem Fadila Novalića o hibridnim i električnim automobilima. „Ono auto koje ima utičnicu da možete uključiti, je li da možete uključiti se subvencionira sa deset i pet hiljada KM“.
Smijeh koji je pratio to njegovo infantilno objašnjenje premijer Novalić je popratio zupavom mimikom i gestikulacijama iz repertoara Mr. Beana koji su zaglušili i u stranu gurnuli jedino suštinski važno pitanje? A pitanje glasi: za koji će klinac Vlada Federacije sa milion maraka subvencionirati kupovinu električnih i hibridnih automobila. Obrazloženje da se time namjerava popraviti ekološka slika Federacije je smiješno, smiješnija čak i od Novalićevih izjava, jer stotinjak subvencioniranih električnih vozila ne mogu promijeniti ništa. Ova subvencija može jedino pomoći kupcima tih auta da na njih potroše manje para. A kupci električnih auta po pravilu su bogati građani, kojima, eto, Novalićeva Vlada pomaže sa deset hiljada KM. Najpopularniji električni automobil Tesla 3 košta oko 100 hiljada KM, a sa Fadilovom subvencijom bogati kupac će ga platiti 90 hiljada. Reno Zoe, drugi popopularnosti električni auto, košta oko 80 hiljada KM, a kada vas Vlada pogura sa subvencijom, cijena mu je simboličnih 70 hiljada.
Očigledno je, dakle, da ova mjera Novalićeve Vlade nema veze sa „zelenim politikama“ niti zaštitom životne sredine, ona je prilagođena lokalnim bogatašima jer jedino oni mogu sebi priuštiti ono auto koje ima utičnicu, kako je šaljivo objasnio premijer Novalić. Umjesto da se bavi robnim rezervama, da provodi mjere zaštite najšireg sloja građana, da osigurava spremnike za zalihe plina… Vlada Fadila Novalića budžetskim novcima osigurava olakšice oholoj klasi bogataša. U koje, dakakako, spadaju i Novalić i Nermin Džindić, kao i oni u čije ime obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti.
Zato treba biti budan i na oprezu: to je jedini način da se uvjerimo da iza svake šale, pošalice, gafa, klovnovskog „provaljivanja“… Fadila Novalića u pozadini stoji neka ozbiljna prevara i zavlačenje ruku u narodni džep.
SRIJEDA, 25. MAJ
Na sudu u Bihaću danas je izrečena oslobađajuća presuda grupi ljudi optuženim za ubistvo Vlade Šantića, ratnog generala Hrvatskog vijeća obrane u ovom dijelu BIH. Hamdija Abdić Tigar, ratni komandant Armije BiH i aktuelni zastupnik u Parlamentu Federacije bio je prvooptuženi u ovom predmetu. General Šantić nestao je 8.marta 1993.godine i ni 28 godina kasnije nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci, niti se zna ko je naredio i počinio njegovo ubojstvo. Sudski proces protiv osumnjičenih je trajao godinama, a vjerovatno će proteći još neko vrijeme dok presuda ne postane pravosnažna.
Likvidacija Vlade Šantića u Bihaću uporediva je sa atentatom na doministra MUP-a Federacije BiH Joze Leutarašest godina kasnije, početkom 1999.godine u Sarajevu. Nisu do dan-danas poznati počinitelji ni ovog teškog zločina. Grupa optuženih Hrvata kojima se sudilo za ubistvo Leutara oslobođena je na Sudu u Sarajevu prije dvije decenije i od tada je stavljena tačka na ovaj slučaj. Podsjetimo, atentat na Leutara, koji je bio i visoki dužnosnik HDZ-a BiH bio je povod da se hrvatski predstavnici povuku iz institucija vlasti i tako otvore jednu od najvećih političkih kriza u BiH nakon okončanja ratnih sukoba.
Vlado Šantić
Bez obzira na to koji su bili motivi ubica Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu, ta su dva zločina imala i još uvijek imaju ozbiljne političke i sigurnosne posljedice, osobito kada je riječ o odnosima između Hrvata u Bošnjaka. Tim je zločinima ozbiljno doveden u pitanje osjećaj sigurnosti hrvatskog stanovništva u sredinama u kojima su manjina, odnosno u kojima nije na vlasti Hrvatska demokratska zajednica. Naravno da su lideri te stranke često tokom svih ovih godina koristili ova dva zločina politizirajući ih i koristeći kao sredstvo pritiska na svoje bošnjačke partnere u vlasti. HDZ je ova dva zločina koristio kao poruku i opomenu svojim biračima da se ne mogu osjećati sigurno i dobrodošlo nigdje gdje na vlasti nije ova stranka. Oslobađajuća presuda optuženim za ubistvo Šantića naišla je na burne reakcije hrvatskih političara u BiH, pored ostalih je reagirao ministar pravde Josip Grubeša optužujući pravosuđe da nema isti aršin i pristup prema svim zločinima i zločincima. Istovremeno su nakon izricanja presude članovi porodice pokojnog generala Šantića rezignirano poručili da tokom svih godina borbe za istinu o njegovoj smrti nisu imali nikakvu podršku, osim deklarativne, hrvatskih političara u BiH.
Uglavnom, dva teška zločina, ubistva generala Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu vjerovatno nikada neće biti do kraja razriješena, njihovi počinitelji kažnjeni a njihove posljedice po sigurnosne, političke i međunacionalne prilike još će dugo opterećivati ionako narušene hrvatsko-bošnjačke odnose. Kao da dvije vladajuće stranke nemaju ništa protiv takve loše beskonačnosti.
ČETVRTAK, 26. MAJ
Nakon mjeseci, pa i godina tokom kojih je Bosna i Hercegovina bila u velikoj mjeri izvan fokusa i interesa glavniih svjetskih i evropskih diplomatskih centara, posljednjih se nedjelja ta praksa mijenja. Gotovo svakodnevno u posjetu nam stižu ugledni i visoki predstavnici vodećih evrpskih zemalja, razgovaraju sa domaćim liderima, šalju poruke podrške integritetu zemlje, evropskom putu zemlje, reformama. No, svaka od tih posjeta iznova pokazuje duboko nejedinstvo i podjele unutar državnog vrha oko fundamentalnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja i budućnosti BiH.
Britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss koja je danas posjetila Sarajevo i razgovarala sa članovima Predsjedništva BiH, ministrima u Vijeću ministara, izgleda da se nije dala zbuniti disonantnim tonovima koje je mogla čuti tokom susreta sa svojim domaćinima. Njen susret sa članovima Predsjedništva BiH, tvrde svjedoci, bio je praćen žestokim optužbama Milorada Dodika, na koje se ona, tvrde isti izvori, gotovo da nije osvrtala, jednostavno ih je prečula. Dodik je u ljutitoj izjavi nakon sastanka kazao da britanska ministrica nije došla da čuje argumente lokalnih domaćina, nego da prenese poruke svoje Vlade koje se njemu nisu nimalo dopale. Vlasti Velike Britanije su nedavno nametnule sankciji Dodiku i predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović. Ministrica Truss je u Sarajevu ponovila da su Dodik i Cvijanovićeva „svojim bezobzirnim ponašanjem doveli do namjerne destabilizacije teško postignutog mira“. Njihove aktivnosti dovela je u vezu sa događajima u Ukrajini i agresijom Rusije na tu zemlju. Kazala je britanska ministrica da „Putinov režim već radi na tome da posije sjeme razdora u regionu podrivanjem reformi u Bosni i Hercegovini“.
Liz Truss u Sarajevu
Dan-dva nakon posjete BiH britanska šefica diplomacije je najavila da će njena Vlada u narednom periodu pomoći Oružanim snagama BiH da se ozbiljnije suprotstave potencijalnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti i cjelovitosti zemlje. Nije ostavila dilemu ko je taj ko bi sigurnost BiH mogao dovesti u pitanje upirući prstom u Moskvu i režim Vladimira Putina.
Ovakava retorika, koja izlazi iz okvira diplomatske delikantosti i opreza može se shvatiti i doživjeti na dva načina: s jedne strane se analogijama i poređenjem BiH sa Ukrajinom, među građanima stvara atmosfera straha, zabrinutosti i nesigurnosti, a s druge strane je važno, ohrabrujuće, čuti čvrsta obećanja da će Britanija, kao velika, snažna i utjecajna zemlja uvijek stajati uz ovu zemlju. Čule su se posljednjih nedjelja slične poruke i iz Washingtona, a treba vjerovati da se neće mnogo razlikovati ni riječi koje će tokom skorašnje posjete BiH i regionu poslati njemački kancelar Olaf Sholz.
Čini se da je razlika između krize 90-ih godina i ove aktuelne ta što se prije tridesetak godina kriza nastala ratnom agresijom na BiH prelijevala na Evropu i svijet, dok je trideset godina kasnije BiH ta koja trpi posljedice globalne krize u međunarodnim odnosima uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu.
PETAK, 27. MAJ
Način na koji državni ministar financija i trezora Vjekoslav Bevanda objašnjava zašto se iz budžeta ne mogu odvojiti pare za financiranje oktobarskih izbora je koliko poiltički iritantan, toliko retorički fascinantan. Bevandino pozivanje na procedure, protokole, pravilnike, interne i eksterne dokumente.. skoro da uspijeva normalizirati i učiniti logičnom očiglednu i banalnu činjenicu da on ne želi dati pare CIK-u BiH. Bevanda, a sinhronizirano sa njim i njegov stranački lider Dragan Čović, nedjeljama ponavljaju kako financiranje izbora uopće nije problem, nego je problem kako sve to izvesti a da bude usklađeno sa zakonom i procedurama.
Danas je najoštrije do sada reagirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država koja je rašomonijadu oko financiranja oktobarskih izbora nazvala atakom na demokratska prava građana BiH i za to izravno optužila vrh Hrvatske demokratske zajednice.
Ono što je u cijeloj toj alhemiji opstrukcija fascinantno kod čelnika HDZ-a jeste vještina, umijeće da se sa maksinalnim brojem riječi i fraza, magičnim ništavilom metajezika pa i njihovim stalnim ponavljanjem naposljetku ne kaže ništa.„Mi ne opstruiramo izborni proces, dapače, činimo sve da do izbora dođe, ali na legalan i transparentan način“, ovo mjesecima papagajski ponavlja Čović, a za njim jato njegovih skutonoša. HDZ se protivi intervenciji visokog predstavnika jer smatra da sve probleme u BiH treba rješavati dogovorom domaćih aktera. Međutim, oni kompromis razumijevaju kao bespogovorno prihvatanje njihovih ultimatuma i neptomjenjivih sebičnih zahtjeva. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović najavljuje da će i ukoliko se ipak održe izbori u BiH po propozicijama koje su neprihvatljive HDZ-u Čović i njegova stranka upriličiti različite opstrukcije, blokade, paralize institucija. Dakle, imat ćemo ono čega smo već svjedoci bili nakon prethodnih izbora od prije četiri godine.
Vjekoslav Bevanda
Zapravo, ako bismo malo pogledali u prošlost i dozvolili sebi malo slobodniju intrepretaciju povijesnih događaja, cijela povijest separatističkog projekta HDZ-a u BiH, potpomognutog iz Zagreba, je hronika blokada, prekida komunikacija, sprječavanja protoka ljudi, roba… Čović, Bevanda i njihovi, što bi Milanović rekao jarani, provode politiku kakvu su u ratu prakticirali pripadnici HVO na bezbrojnim punktovima, drumskim „check pointima“. Punktovi HVO-a kao moderna verzija hajdučko-uskočke tradicije imali su složenu namjenu i ciljeve. Na njima se nije samo kontrolirao promet, usporavala i onemogućavalo prometovanje, vršile sigornosne provjere putnika, ti su punktovi bili svojevrsne paradržavne carinske ispostave na kojima je ubiran harač, prikupljan novac, milom, ili silom.
Ponašanje dužnosnika HVO, ne samo u novije vrijeme nego u kontinuitetu od nekoliko decenija, djelovanje kroz blokade, opstrukcije, paraliza insitucija, zapravo je insititucionalno, legalno birokratsko postavljanje barikada i uspostava vlastitih kontrolnih punktova kojima se sprječava, ili usporava prohodnost zakona, paraliza institucija u funkciji navodne zaštite vlastite opstojnosti.
SUBOTA, 28. MAJ
Jedan živopisno zabavan novinski prilog objavljen u nedjeljniku STAV, glasilu Stranke demokratske akcije danas je ultimativna tema brojnih medija, portala, a društvene mreže su pretrpane komentarima. O njemu se izjašnjavaju svi, ismijavaju ga, čude se, politički protivnici se naslađuju, likuju. Stranački propagandni magazin Stav, koji je nakon fianancijskog sloma ozbljnih nezavisnih nedjeljnika, kakvi su bili Dani, Slobodna Bosna, ostao jedino glasilo tog profila na tržištu BiH, u najnovijem broju je objavio 101 razlog zbog kojih Bakir Izetbegović mora biti izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima. Svaki od pobrojanih razloga je smiješniji, vulgarniji, prizemniji od prethodnog, a neki su ozbiljno zagazili u zonu sumraka i socijalne patologije. STAV piše, pored ostalog, da Bakir Izetbegović mora biti izabran jer je on predriblao svoje političke protivnike, kao što je njegov otac Alija, citiram, predriblao Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana.
Ovaj magazin nema problema sa financiranjem, iako im je tiraž ništavan, a marketing ne postoji. Tvrdi da se da novac redovno i u velikim količinama stiže iz bratske Turske, a priimaju i izdašne financijske injekcije iz javnih preduzeća pod kontrolom SDA. Novac je jedina stvar sa kojim Stav nema problema, sa svim ostalim ima i to ogromnih. Riječ je o stranačkom biltenu koji nije samo nacionalistički profiliran nego je promotor političke i medijske pornografije, prostakluka, diletantizma. Takvo glasilo je medijske standarde u BiH vratilo decenijama u nazad, u vrijeme partijskog jednoumlja, diktata i lova na neprijatelje svih boja.
To, međutim, očigledno ne smeta njihovim fianancijerima i političkim nalogodavcima iz vrha vladajuće bošnjačke političke stranke. Oni ne uviđaju da im vezivanje za takav jedan opskuran i toksičan medij nanosi tešku, nepopravljivu štetu i ruši ugled, ukoliko je išta od njega ostalo. Ali, Stav je zapravo samo transmisija i odraz sveukupne pameti, političke vizije i filozofije stranke na čijem se čelu nalazi bračni par Izetbegović, čija je kćerka sve do nedavne udaje bila dio „kreativnog tima“ toga lista. A tu političku filozofiju i poslovnu praksu karakterizira netransparentnost u poslovanju, javašluk, nepotizam, prostakluk, neprofesionalizam i podanički odnos prema braći iz Turske i islamskog svijeta. U novini kao javnom, vidljivom i provjerivom mediju koje je ipak izloženo sudu javnosti sve to se jasno zrcali i lako prepoznaje. Ali ne treba uopće imati dilemu da se na isti način i sa istim konačnim rezultatima na koji SDA kontrolira svoj sedmični bilten, ti isti ljudi, predvođeni bračnim parom sa Poljina, vode javna preduzeća, državnu upravu, ministarstva, diplomaciju. Lojalnost vladajućem bračnom paru, ma koliko bila podanička, primitivna, antihistorijska, trivijalna, neuskusna ključni je kriterijum u vođenju kadrovske, a samim tim sveukupne politike. To je samo jedan, ali sasvim dovoljan razlog da se ta stranka i njen lider uklone sa vlasti: ništa pametnije i odgovornije oni ne vode državu nego što uređuju magazin Stav.
NEDJELJA, 29. MAJ
Ismijavao je i Elmedin Konaković na društvenim mrežama način na koji se SDA i njene pristalice lobiraju i navijaju za pobjedu Bakira Izetbegovića nad Denisom Bećirovićem u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Danas se otvara zgrada Rijeseta Islamske zajednice koju je prije desetak godina započeo graditi tadašnji reisu-l ulemaMustafa Cerić, a privela kraju nova struktura Islamske zajednice predvođena reisom Huseinom efendijom Kavazovićem.
To me vrati desetak godina unazad kada je prilikom izbora za novog poglavara Islamske zajednice značajan dio vjerske i političke elite u BiH podržao Kavazovićevog konkurenta, sandžačkog muftiju Muamera ef. Zukorlića. Više od trećine glasova članova Sabora IZ osvojio je kontroverzni Zukorlić koji je prije nekoliko mjeseci preminuo, odnosno preselio.
Muamer Zukorlić i Elmedin Konaković
Među onima u politici čija je podrška Muameru Zukorliću, bila mnogo konkretnija od ličnih simpatija i afiniteta bio je i Elmedin Konaković, najprije kao istaknuti član SDA, a kasnije lider Naroda i pravde. Prije samo četri godine, uoči prošlih izbora Konaković je Zukorlića, odnosno njegovu fantomsku, para-naučnu Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti počastio sa 60 hiljada maraka koje je prethodno zagrabio iz budžeta Kantona Sarajevo. Nikakva procedura nije provedena, kao ni kada je Konaković samovoljno skršio tih dana sto hiljada maraka poreskih obveznika na kupovinu stana izvjesnom efendiji u Sarajevu.
Ali, ostavimo sada to po strani. Postavit ću jedno hipotetičko pitanje koje mi se ne čini sasvim promašenim? Šta bi se dešavalo sa Islamskom zajednicom BiH da je prije 10 godina na izborima za reisa rahmetli Muamer Zukorlić pobijedio Huseina Kavazovića? Zukorlić jeste bio harizmatičan, elokventan, sugestivan, ali i manipulativan čovjek, ogromne energije i ništa manjih ambicija. Kandidirao se za predsjednika Srbije, pa se zadovoljio poslaničkim mandatom u Narodnoj Skupštini susjedne zemlje. Cijelo vrijeme njegovog djelovanja na javnoj sceni, u Srbiji i BiH, pratile su ga kontroverze, optužbe za kršenje zakona. Njegov privatni univerzitet, prava tvornica novca, radio je izvan zakonskih normi, ali to mu je Vučičeva vlast tolerirala, čak ga izabrala za šefa skupštinskog Odbora za obrazovanje.
Nakon njegove smrti na otvorila se prava mala Pandorina kutija, ili hazna, brojnih nesavršenosti, na naplatu je došla sklonost ka improvizaciji, antisistemskom djelovanju, neumjerenosti, javnosti su postale dostupne osobne hedonističke slabosti i aferimi rahmetli Muamera Zukorlića. Njegovi nasljednici se otimaju za impresivnu imovinu, svaki dan u medijima se pojavljuje neka nova atraktivna hanuma koja tvrdi da je bila u šerijatskom braku sa muftijom koji je ašićare bio široke ruke prema ženama iz svog harema. Reklo bi de da mu ništa ljudsko, a pogotovo žensko, nije bilo strano. Sve skupa što se može pratiti u medijima koji nedjeljama prate ovu reality sapunicu djeluje mučno, ružno, nedostojno vjerskog poglavara i lidera dijela Bošnjaka u Sandžaku kojeg se predstavlja kao prebogatog tajkuna i nezasitog alfa mužjaka.
I još jedno, malo zlobno, ali legitimno pitanje: da li je nešto od onih narodnih para što ih je Elmedin Konaković donirao rahmetli Zukorliću otišlo (i) na skupa i egzotična putovanja, markiranu garderobu, skupocjene „belenzuke“ njegovih brojnih šerijatskih partnerica?!
Iako je njegova stranka protekle četiri godine rukovodila Vijećem ministara BiH, Milorad Dodik nije uspio preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH i Službom za poslove sa strancima BiH, niti je uspio svoj čovjeka postaviti za šefa svih operacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. No, trideset dana od potpisivanja Sporazuma sa SDP-om, NiP-om i Našom strankom Dodik će dobiti sve ono što je želio, a što tokom proteklog mandata nije uspio preuzeti.
SNSD će, tako, ako sa Trojkom formira Vijeće ministara BiH, dobiti direktora Službe za poslove sa strancima kojom od osnivanja do danas Dodikovi ljudi nisu rukovodili. Dobit će direktora Agencije za lijekove BiH koju su protekle četiri godine željeli srušiti usvajajući neustavne zakone o lijekovima Republike Srpske. I, dobit će zamjenika direktora OSA-e kojeg nisu imali osam godina, iako su, formalno, posljednje četiri godine bili vlast na nivou BiH. Dakle, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda pristali su da oni dobiju sve bošnjačke pozicije, uz uslov da funkcije koje su najmanje proteklih sedam godina pripadale opoziciji iz Republike Srpske prepuste SNSD-u Milorada Dodika.
Agencija za lijekove BiH
Direktor Agencije za lijekove BiH proteklih sedam godina bio je Aleksandar Zolak. On je, prvo, u decembru 2015. godine, nakon što je SNSD izbačen iz državne vlasti, imenovan za vršioca dužnosti direktora Agencije koja je nadležna za kontrolu lijekova i medicinske opreme u BiH. Zolak je imenovan u martu 2018. godine za generalnog direktora. Iako je SNSD preuzeo vlast godinu kasnije, Zolak nije razriješen, jer bošnjački ministri u Vijeću ministara BiH nisu podržali njegovu smjenu.
“Zolak ne zaslužuje ostati direktor Agencije za lijekove BiH”, govorio je u martu 2022. godine predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD).
Otkako je SNSD preuzeo vlast na nivou BiH, ova stranka je pokušavala preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH. Jedan od razloga je bilo i to da su namjeravali olakšati uvoz ruskih lijekova. Najveći pritisak na Aleksandra Zolaka bio je tokom afere “kisik” u Republici Srpskoj kada je utvrđeno da su tokom pandemije koronavirusa pacijenti liječeni tehničkim kisikom.
“Zolak je državni neprijatelj broj 1, Agencija za lijekove BiH više neće moći djelovati u RS”, kazao je u oktobru 2021. godine Milorad Dodik, najavljujući, tako, napad na ovu državnu Agenciju.
Deset dana kasnije, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o lijekovima RS koji je podrazumijevao osnivanje Agencije za lijekove na nivou tog entiteta. Zbog rušenja Agencije za lijekove BiH i osnivanja entitetske agencije za lijekove na crnoj američkoj listi završio je ministar zdravlja RS Alen Šeranić, dok je zbog istog slučaja Velika Britanija uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.
U decembru prošle godine, Ustavni sud BiH je, na osnovu zahtjeva bivšeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Zakon o lijekovima RS proglasio neustavnim i stavio ga van snage. Milorad Dodik i čelnici SNSD-a su najavili da će nastaviti djelovati u istom pravcu, odnosno da neće poštovati Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine.
U januaru 2023. godine, Edin Forto, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković odlučili su Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine prepustiti Miloradu Dodiku i kadrovima njegovog SNSD-a.
Služba za poslove sa strancima BiH
Služba za poslove sa strancima (SPS) je nezavisno administrativna jedinica unutar Ministarstva sigurnosti BiH, a nadležna je za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini. Nadležna je, također, za migracije i za azil. Zakon o Službi za poslove sa strancima usvojen je 2005. godine, a sama Služba počela je sa radom 2006. godine. Prvi direktor Službe je postao kadar SDS-a Dragan Mektić. On je rukovodio ovom Službom sve dok 2015. godine nije imenovan za državnom ministra sigurnost. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Ujić, također kadar SDS-a. Iako je SNSD postao vlast na nivou BiH nakon izbora 2018. godine, Ujić je ostao direktor Službe za poslove sa strancima, jer bošnjački kadrovi (SDA i DF) nisu podržali prijedlog SNSD-a za Ujićevu smjenu. Ujić se posebno našao na udaru Milorada Dodika nakon što je srbijanskom profesoru Milošu Koviću, advokatu Goranu Petronijeviću i bivšem šefu Žandarmerije Srbije Bratislavu Dikiću zabranjen ulazak u BiH. U pitanju su proruski kadrovi koji su proglašeni osobama opasnim po nacionalnu sigurnost BiH.
“Kada je profesor Miloš Ković vraćen onda smo se zapitali kako se to radi, na žalost to radi Služba za poslove sa strancima čiji je direktor Srbin i koji je u nekim tijesnim vezama sa Mirkom Šarovićem, mislim nekim kumovskim, i da on odlučuje o tome. To nikada ne smije da bude pravo jednog pojedinca bez obzira na funkciju koju obavljaju. Sistem koji postoji u BiH dozvoljava upravo takav voluntarizam da se pojedinci mogu na takav način dodvoravati. To su prije svega zahtjevi muslimana u Sarajevu koji to traže. Mislim da profesor Ković, a ni Dikić nisu prijetnja bezbjednosti”, rekao je tada Milorad Dodik, konstatujući da za tim nije bilo potrebe.
SNSD je nekoliko puta u protekle četiri godine preuzeti Službu za poslove sa strancima, ali nisu uspjeli. No, sada Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto odlučuju ovu Službu prepustiti SNSD-u, stranci koja nikada nije upravljala Službom za poslove sa strancima BiH.
Obavještajno-sigurnosna agencija BiH
Otkako je 2015. godine Osman Mehmedagić imenovan za direktora OSA-e, a Trifko Buha iz PDP-a za njegovog zamjenika, ova agencija se nalazi pod stalnim udarom čelnika SNSD-a i Republike Srpske.
“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik 12. jula 2017. godine
“OSA ne radi svoj posao”, rekao je na istoj konferenciji za medije Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
Izjave slične Dodikovim o OSA-i su davali i čelnici Naroda i Pravde, prije svih Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Nakon dogovora sa SNSD-om, Trojka (SDP, NS i NiP) dobija poziciju direktora OSA-e koji bi trebao biti Bošnjak. No, pozicija zamjenika direktora OSA-e pripast će SNSD-u. Trifko Buha iz PDP-a bi trebao biti smijenjen. Evo kako je Dodik komentarisao ponašanje aktualnog zamjenika direktora OSA-e Trifka Buhe.
“Kada donesemo odluku o povlačenju saglasnosti za Oružane snage BiH, Srbi će to napustiti i preći u RS, 80 odsto se izjašnjava tako. Razgovaramo i sa Srbima u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a ovaj iz Obavještajno bezbednosne službe (Trifko Buha, zamjenik direktora) nije htio da dođe na sastanak”, kazao je Dodik 2021. godine nakon što je pokrenuo takozvani prenos nadženosti za nivoa BiH na nivo RS.
Godinu i po kasnije, Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković pristali su da se iz OSA-e ukloni čovjek koji “nije htio da dođe na Dodikov sastanak o prenosu nadležnosti”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
