Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Jer su Izetbegovići to zaslužili

Denis Bećirović će na megdan Bakiru Izetbegoviću u bici za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Oko njegove kandidature okupio se širok front – uz Trojku, koju čine Narod i pravda, Naša stranka i Bećirovićev matični SDP, tu su još Narodni evropski savez BiH i Savez za bolju budućnost, podršku obećava i novoosnovani pokret Za nove generacije Damira Marjanovića, a nema uopće sumnje da će – kako to opozicija obećava – biti još zainteresiranih da se ova bitka iznese. Kao što i nema sumnje da je to bitka protiv dominacije SDA, koliko god to u izjavama iz vodeće bošnjačke partije i samog njezina lidera Izetbegovića zvučalo optužujuće.

Favorit

Šta je sporno u političkoj ambiciji da se pobijedi na izborima? Pa valjda zato izbori postoje, čak i u ovakvim zemljama u kojima se ne krije ambicija da se i ne održe. No, uz nadu da ćemo – makar uz pomoć visokog predstavnika – dobiti praznik demokracije, da vidimo šta nudi Bećirović, a na šta se poziva Izetbegović.

Obojica su dosta dugo na političkoj sceni: Denis je skoro dvije decenije mlađi, no u politici je još od srednjoškolskih dana, kao aktivista SDP-a u ratnoj Tuzli, što u ovom slučaju nije nimalo nevažno. Crvena Tuzla je u vrijeme njegovih početaka predstavljala oazu građanskog društva i nudila prepoznatljivu toleranciju spram drugih i drugačijih, a Bećirović je – ostajući svih ovih godina odan i svome gradu i svojoj partiji – pokazao onu vrstu postojanosti koja je na ovdašnjoj političkoj sceni odavno već raritet. Potpredsjednik je svoje partije, a čim se pojavio kao mogući kandidat, počela su podsjećanja kako je već jednom izgubio i to od “lošijeg” SDA-ovog kandidata, aktualnog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića. Bilo je to na prošlim općim izborima, na koje je izašao kao kandidat SDP-a, partije čije urušavanje traje od pobjede na izborima 2010. godine, no najmanje zahvaljujući Bećiroviću, a najviše liderima stranke koji su u svojim bitkama za vlastita dobra pogubili i partiju i njezin identitet i doveli je do današnje pozicije – najneprepoznatljivijeg člana Trojke. I zato je, između ostalog, neumjesno prigovarati Bećiroviću poziciju broj 2 iz 2018. godine, tim prije što je i tada osvojio 194.688 glasova, a SDA-ov pobjednik 212.581. Najvažnija razlika je u broju kandidata – 2018. ih je bilo šest, a u ovoj zemlji valjda više niko nije toliko naivan da ne vidi kako brojnost kandidata pogoduje samo vodećim nacionalnim strankama. Zbog toga je iznimno važno okupljanje opozicije oko Bećirovića, kako zbog koncentracije glasova tako i zbog raščišćavanja terena – svi koji se ove sezone priključe utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva direktni su partneri SDA (iz sjene).

No, to i dalje ne znači da je Bećirović favorit. Opozicioni lideri, kada izlaze sa ovakvim tvrdnjama, oslanjaju se na rast glasača na prošlim lokalnim izborima, na kojima je – kako se tješio Bakir Izetbegović – SDA izgubila Sarajevo, a pobijedila u Bosni i Hercegovini. Što je startno netačno, jer SDA nije dobila nijednu načelničku poziciju u Republici Srpskoj, a osim Sarajeva je zabilježila znatan pad glasova u velikim gradovima, što je podatak koji se itekako može pokazati važnim upravo ove sezone. Da i ne pominjem Zenicu, iz koje već gradonačelnik Fuad Kasumović poručuje da će podnijeti ostavku ukoliko Bećirović ne pobijedi. Drugi, također važan podatak jeste da je SDA na lokalne izbore izašla i bez koalicije sa SBB-om koji danas punim podržava Bećirovića. Treće, i možda najvažnije za ovu izbornu sezonu, jeste sama SDA i postavka njezina lidera i očekujućeg kandidata.

Bakir Izetbegović je na čelo stranke došao 2015. godine. U SDA je od samog njezina osnivanja, najviše kao sin. Alija Izetbegović je, što se danas u SDA ne voli ni spomenuti, za svoga nasljednika izabrao Sulejmana Tihića, a da li je Tihiću u amanet ostavio da njegova sina sprema za svog nasljednika, nikada nećemo saznati. Odgovor na to pitanje Tihić je ponio u mezar, iako mu je i Adil Osmanović, koji je slovio za najbližeg Tihićevog suradnika i projiciranog budućeg predsjednika, više puta slikovito objašnjavao kako je u poziciji da se na biciklu utrkuje s Mercedesom. Bakir je u toj priči Mercedes ne po kvaliteti, već po naslijeđu. Prezime Izetbegović je, zahvaljujući Aliji, među Bošnjacima, naročito deklariranim muslimanima imalo i ima ogromnu težinu, uprkos svemu onome što Izetbegović mlađi radi otkako je došao na čelnu stranačku poziciju. On je taj koji od prvog dana gumicom briše period Tihićevog vođenja stranke, iako je Alijin nasljednik na čelu SDA proveo više godina od samog osnivača i utemeljitelja partije. I niko nema dileme – najveća ambicija Izetbegovića Sina jeste da partiju do te mjere izjednači sa svojim prezimenom da nema uopće sumnje koliko dugo planira ostati na vodećoj stranačkoj poziciji. Za društvo je, pak, daleko važnije od bitke za partijsko liderstvo to što Bakir Izetbegović SDA vodi u posve suprotnom pravcu od onog kojim je gurao Tihić. Umjesto dijaloga, razgovora, političkih pregovaranja, koji su bili osnova Tihićevih pomaka naprijed, njegova inaćenja, odbijanja i potpuno odsustvo svih iole preciznih stavova (barem u javnosti) od SDA su napravili desnu partiju prepoznatljivu po radikalizmu i isključivosti njihova podmlatka. Ni njemu samom nije mrsko pozicionirati se usred muslimanskog povijesnog kruga, kojim se nekada legitimirala SDA, čuli smo to uostalom i tokom prošlog ramazana kada je objašnjavao kako se za Bosnu i Hercegovinu ne boji dok su pune džamije. Ako su pune džamije mjera SDA za BiH, onda nije nikakvo čudo što i Srbi i Hrvati, čak i oni koji ništa lijepo ne misle ni o Miloradu Dodiku ni o Draganu Čoviću, ne vide sebe u takvoj zemlji. Sekularizam po Izetbegovićevoj mjeri staje u njegovu rečenicu: Spremni smo im (HDZ-u BiH) dati… O nepotizmu sve zna, zar nam nije osobno hvalio menadžerske sposobnosti vlastite supruge objašnjavajući njezine dobre veze? Teret korupcije SDA dijeli sa koalicionim partnerima, a što bi rekao reis Kavazović, “naši ljudi daju snažan doprinos”. No, najveći Izetbegovićev problem, koji on danas pokušava predstaviti kao svoju prednost, jeste što se prema svim političkim subjektima u kantonima, entitetima i na državnom nivou – svejedno, odnosi kao i prema Čoviću u pregovorima: spreman im je dati… Nije važno šta, jer sam početak nimalo ne obećava, zapravo prijeti, naprosto zato što definira poziciju koju Izetbegović priskrbljuje sebi i SDA kao vlasnicima i vladarima svega. Stoga i ne čudi što su političke partije, bilo da su bošnjačke ili probosanske, HNS-ove ili pak dolaze iz Republike Srpske, davno odbacile svaku vrst razumijevanja za SDA i njezinog lidera. Niko neće da mu se njegovo poklanja, da ne kažem (verbalno) otima.

Bitka sa spas BiH

Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države Bosne i Hercegovine. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije. Jer nam želi reći da su Dodik, Čović i Bećirović protiv njega i SDA, a samim tim i protiv države BiH. Tako nam pokazuje da zapravo njegova najveća snaga na ovim izborima i nije SDA, već su to ataci Dodika i Čovića na BiH, pa ko biva – ko god nije s njim, protiv je države BiH. Upravo je zato Bećirović, koji je godinama za lijevi i građanski ukus bio odveć probošnjački orijentiran, idealan za obračun na bošnjačkoj desnici. Bit će i da je očekivao ovakav Izetbegovićev nastup jer je unaprijed poručio da je dobro da SDA, HDZ i SNSD budu poraženi. I još važnije: da je ovo bitka za spas Bosne i Hercegovine, ali ne sistemom zamjene mjesta u foteljama, već smjenom politika. Što je bolno tačno.

Zemljo moja: Praznični vodič za početnike o funkcionisanju BiH

Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.

Predsjedništvo BiH

Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.  I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.

Vijeće ministara BiH 

Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge  agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH 

Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH

Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.

Predsjednik Federacije BiH

U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.

Dom naroda FBiH

Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.

Vlada Federacije BiH

Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke   prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.

Porezna politika

Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije  u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.

Pravosuđe

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.

 

 

 

Bitka za Dom naroda FBiH je ključna: Briselski Sporazum ne može biti proveden dok HDZ BiH kontroliše dvanaest federalnih hrvatskih delegata

Sve dok HDZ BiH kontroliše dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, provedba “Političkog sporazuma o principima koji će osigurati funkcionalnu BiH i i ubrzati evropski put BiH” bit će nemoguća. Prvo, lider HDZ-a BiH Dragan Čović, uz opozicione lidere iz Republike Srpske, ne prihvata tekst Sporazuma sve dok u njemu ne bude navedeno “legitimno predstavljanje”. A to, opet, znači da se ova stranka ne želi obavezati da će provesti tačku 5 Sporazuma u kojoj je navedeno da će politički lideri “konstruktivno će sarađivati ​​nakon izbora kako bi osigurali brzo formiranje nove zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima vlasti u skladu sa zakonom propisanim rokovima”.

Šta to, zapravo, znači u praksi?

Otkako je prošli saziv Centralne izborne komisije BiH donio  Uputstvo o rasporedu delegata HDZ BiH dobio je šansu za apsolutnom kontrolom svih procesa i na Federalnom i na nivou Bosne i Hercegovine.

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat hrvatske nacionalnosti. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 skoro sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

S obzirom na to da Dragan Čović nije prihvatio briselski Sporazum, to znači da HDZ BiH nema obavezu da učini sve kako bi, nakon izbora, vlast bila konstituisana. A da bi, recimo, bila formirana Vlada Federacije BiH, nužno je, prethodno, izabrati predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije BiH. Njih, pak, predlažu Klubovi naroda u Domu naroda FBiH. Recimo, najmanje šest delegata, od ukupno 17 u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, moralo bi potpisati kandidaturu Hrvata koji želi biti predsjednik ili potpredsjednik Federacije BiH. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nije moguće imenovati Vladu Federacije. Tako ulazimo u začarani krug koji u potpunosti kontroliše HDZ BiH koji, trenutno, kontrolira dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Upravo zbog toga Federacija BiH i četiri godine nakon izbora nema novu Vladu. Teoretski, HDZ BiH ne mora imati nijednog zastupnika u Predstavničkom domu FBiH, da bi mogao blokirati izbor Vlade Federacije BiH. Dovoljno im je da iskontrolišu izbor hrvatskih delegata u kantonalnim skupštinama i postaju nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti.

Da li postoji rješenje?

U pet kantona Federacije BiH HDZ nema ključnu ulogu. U pitanju su Sarajevski, Zeničko-dobojski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Tuzlanski kanton. Ali, prema Uputstvu CIK-a, ti kantoni daju ukupno pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH (pod uslovom da su oni izabrani u kantonalne skupštine). Tih  pet delegata nedovoljno je za rješavanje HDZ-ove blokade, jer ta stranka ima skoro pa sigurnih 12 delegata. No, ipak, postoji rješenje i za tu situaciju.  Idemo u Srednjobosanski kanton. Prema uputstvu CIK-a, SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega tri Hrvata, te po jednog Bošnjaka, Srbina i delegata iz reda ostalih. Skupština SBK broji 30 delegata. Prema rezultatima iz 2018. godine, probosanskim strankama (SDA, SDP, SBB, DF i NB) pripada 20 mjesta, dok dva HDZ-a imaju deset zastupnika.

Ako se pogleda nacionalna struktura delegata, može se vidjeti da se njih deset izjasnilo kao Hrvati. Oni, dakle, između sebe biraju tri delegata Hrvata koji će SBK predstavljati u Domu naroda  FBiH. Svih deset zastupnika su kandidati, a nakon  glasanja, njih troje, sa najvećim brojem glasova postaju delegati. E, sada dolazimo do rješenja. Ukoliko bi, recimo, probosanske stranke od svojih dvadeset zastupnika u SBK imale četvero koji se izjašnjavaju kao Hrvati, to znači da bi, sasvim sigurno, iz tog kantona mogao biti izabran jedan delegat u Dom naroda FBiH koji nije od kontrolom HDZ-a BiH. Sa tim delegatom iz SBK-a, a u zbiru sa preostalih pet delegata iz drugih kantona (Ze-Do, TK, USK, BPK i KS), probosanske stranke bi došle do ukupno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. To bi značilo da HDZ BiH više ne može ucjenama blokirati formiranje Vlade FBiH. Osim toga, HDZ BiH u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH ne bi više imao četiri delegata, već bi bio “sveden” na tri. Time bi im se oduzela i “entitetska” većina koja je potrebna za izglasavanje odluka u Domu naroda BiH.

No, za realizaciju ove mogućnosti, nužno je zajedničko djelovanje svih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. A sve te stranke su prihvatile Politički sporazum u Briselu.

O pregovorima i koalicijama: Šta hoće Bošnjaci?

“Mi ćemo ući sa onima koji će, prije nego što uđemo u strukture vlasti prihvatiti da se deblokiraju projekti u Rs, vezano za plinovod, aerodrom u Trebinju i za Buk-Bijelu i sa onima koji budu spremni da to učine i prije formiranja vlasti jer imamo kapacitete – oni će biti naši partneri”, rekao je jučer lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik.

U sasvim očito koordiniranom istupu, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, poručio je ubrzo nakon Dodika, da je “legitimno predstavljanje” jedan od ključnih preduslova za koaliranje.

“Do sada je normalno bilo da predsjednik Vlade i Zastupničkog doma budu iz istog naroda, a sada to više nije moguće”, rekao je čelnik HDZ-a.

A znamo li šta hoće Bošnjaci i probosanske stranke?

Ko je čuo ili pročitao jasne zahtjeve iz Sarajeva? Šta je to što je interes probosanskog/bošnjačkog bloka? Koji zakon? Koji propis? Koji uslov? Koja stranka? Bilo šta!? Ako se pogledaju slike prije početka današnjih razgovora Trojke i HDZ-a u Mostaru, jasno se vidi da koncepta nema! Da ima, barem bi jedan od trojice lidera koji su se suočili sa Čovićem danas, u ruci imao papir, piše politicki.ba.

I ne zanosite se, ista bi slika bila da je Čoviću na noge danas otišla delegacija SDA!Je li vlast zarad vlasti (čitaj pozicioniranja “svojih ljudi”) vrhunski domet bošnjačke politike?

Naravno da jeste. Već odavno.

Bošnjački lideri nemaju čak ni koncept niočemu!Sve je ad hoc, ili – još češće – post festum. Posljedice idenja u politiku grlom u jagode već dugo konzumiramo!

Živimo vrijeme kada je temelj formiranja vlasti u Sarajevu postavljen tako da li će je činiti SDA ili Trojka. To što se oko nas dešavaju tektonske promjene, nikoga ne tangira. Svako se o sebi zabavio.

Bosna i Hercegovina bi polovinom decembra trebala dobiti kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji.

I tačno se zna šta je potrebno uraditi da bi se šanse za pozitivan ishod poboljšale. Naravno da niko “od naših” ne radi ništa da se par preduslova ispuni.

Zna se i koje države unutar EU nisu naklonjene davanju zelenog svjetla na sjednici Evropskog vijeća. Nema ih puno.

Nađite mi bošnjačkog – probosanskog lidera koji je obišao Hag, Kopenhagen ili Pariz. Lično ću ga na leđima odnijeti od Sebilja do Terminala na Ilidži!

Šta hoće Bošnjaci?! Koji su dometi njihovih sve brojnijih lidera?! Zar je bitka za vlast toliko bitna da se ne može izdvojiti kredibilan pojedinac koji bi razmatrao nešto malo više od podjela fotelja i plijena?!

A kredibilni se pojedinci mogu naći!

U Berlinu je prošle sedmice potpisan i sporazum kojim se građanima šest država zapadnog Balkana osigurava putovanje regionom samo s ličnim kartama. Taj, kao i druga dva sporazuma trebaju se što prije ratificirati u parlamentima zapadnobalkanskih država, kako bi se počeo primjenjivati. Je li iko iz Sarajeva rekao – ‘naš predusov za formiranje vlasti je da ovaj parlament BiH u ovom sazivu ratificira dokumente iz Berlina. Nećemo čekati novi parlamnet’.

Naravno da nije.

Podrazumjeva se da BiH i tu mora biti izvor problema, a ne dio konstruktivnog rješenja. A zašto se podrazumijeva? I ko je rekao da se treba podrazumijevati?!

Američka ambasada u Sarajevu više je nego agilna u oblikovanju novih vlasti u entitetu F BiH.

Legitimno! I svi znamo šta tišti bosanskohercegovačke Hrvate.

Zašto nema nikoga od tih brojnih i sve brojnijih bošnjačkih-probosanskih lidera koji bi ponudio smisleni koncept – osnov za rješavanje bošnjačko-hrvatskih odnosa ne samo u većem bh. entitetu, već i cijeloj Bosni i Hercegovini?!

Pa da od nečega krenemo. A ne da se stalno vrtimo u krugu u vječnoj ulozi objekta, a ne subjekta. I mogao bih ovako navoditi primjere i pisati do u beskonačnost.

Strahobalna je odustnost istinske inicijative bošnjačkog-probosanskog vodstva.

A počesto i neobjašnjiva!

Jer, nismo mi baš toliko glupi. Pogotovo nismo toliko nesposobni. Imamo mi toliko toga čime se trebamo hvaliti. Toliko je ljudi iz našeg miljea čije pominjanje zahtijeva da prethodno ustanemo. I punim ustima ga izgovorimo.

Šta se dešava?!

Naravno da unutar bošnjačkog-probosanskog miljepa postoje postulati koji se podrazumijevaju. I postoje principi koji se ne smiju pogaziti. Ali moraju biti ispisani, nešto kao 10 Božijih zapovijesti (i nije nimalo slučajno da su u kamen uklesane!) moraju se izgovarati radi podsjećanja i opominjanja. Ali i radi ozbiljnosti.

Dodik i Čović to neprestano rade.

A nama se “podrazumijeva”. Pa kad nam se dese nepravde danima se ibretimo, neartikulirano gunđamo i galamimo i onda se okrećemo jedni protiv drugih.

To nije politika. To je kolektivno samoubistvo!

U sudnici kao na Kočićevom zboru: Dodik pred Sudom!

Politički lider bosanskih Srba Milorad Dodik našao se na optuženičkoj klupi, pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Konačno!

Iako svi imamo razloga i argumenata biti krajnje oprezni u cijelom ovom predmetu, a pogotovo kada je u pitanju njegov ishod, dobro je da je Dodik sjeo gdje je trebao davno biti – na mjestu gdje sjede optuženi.

Bosna i Hercegovina je država u kojoj je rastući broj ljudi uvjeren da pravde nema! Da su pravosudne ustanove u raljama politike.

I da sistem ne funkcionira, pa su svakojaki negativni, loši, pogrešni… raspleti ne samo mogući, već i mnogo puta do sada viđeni.

Pravosuđe Bosne i Hercegovine zakoračilo je u – s jedne strane – rizičan teren.Dodiku se ne sudi zbog stalnog negiranja genocida. A to radi već godinama.

Dodiku se ne sudi ni zbog pokušaja rušenja ustavnog poretka BiH. A i to već godinama ne radi.

Dodiku se ne sudi ni zbog kriminala. A optužbe o tome čitamo bezmalo svakodnevno i već godinama i godinama.

Sudi mi se zbog nepoštivanja visokog predstavnika. To je nova, relativno maglovita kvalifikacija Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Nametnuo ju je sam visoki predstavnik koristeći Bonske ovlasti.

Kada pogledamo šta sve Dodik radi, ovo za šta mu se sudi je “smiješno”. Kao i propisana kazna. Na kraju dugog sudskog procesa od kojeg će politički lider bosanskih Srba praviti cirkus, biti “žrtva” i dalje bildati svoj politički imidž, razočarenje je prilično moguće.

Prosto bi bilo čudo da Dodik na kraju završi u zatvoru zbog ovoga. Formalno-pravno on do sada nije osuđivan. To je već bitna činjenica koja mu ide u prilog. Propisana kazna je relativno mala i on se može lahko suočiti sa nekom vrstom “uslovne kazne”. Rešetke mu ne slijede. A davno, davno ih je zaslužio.

Ako se pogleda njegovo ponašanje u Sudu BiH, ono neodoljivo podsjeća na to kako se Vojislav Šešelj ponašao u Tribunalu u Hagu. Psovke, uvrede, bahatost, nadmenost, bijes, protkan dubokim ličnim, lukrativnim interesom, suština su i današnjeg njegovog performansa.

Sudinica je svoj posao odradila profesionalno.

Bez nervoze, nije upala u Dodikov modus operandi jalovog naduravanja, malo je izdurala performans političkog vođe bosanskih Srba i – završila pripremno ročište.

Dodik je bio nestrpljiv da iznese svoje “argumente”, da politizira i ovo i pretvori u svoju korist.

Pravosuđe jeste bilo pred vrlo teškim zadatkom. I oni su svjesni da će suđenje Dodik koristiti kako bi sebi priskrbio što više. Svega!

Optužiti ga bio je jedan rizik.

Ne optužiti – drugi.

Optužnica i današnje ročište oborilo je ustaljeni princip nekažnjivosti za bilo šta što moćnik, ala Milorad Dodik, uradi. Vrata su otvorena i sada su nove optužnice i protiv Dodika, ali i protiv drugih, nužne. Ako ih ne bude, onda je šteta višestruka, a Dodik apsolutni pobjednik.

I tu dolazimo do potencijalno najtanjeg dijela optužnice – Tužilaštva BiH.

Nakon toliko katastrofalnih poteza iz ove institucije, svako ko čita, makar to bio “samo horoskop”, morat će držati dah kada Tužilaštvo bude nastupalo.

Jer, Sud će svoj stav donijeti vagajući argumente branitelja i tužilaštva.

Dodik će, u svom stilu, voditi odbranu i zagorčavati život svom advokatu. To je najtipičniji primjer ponašanja siledžije. I svi smo to mogli vidjeti danas u Sudu BiH. Kada je počeo izjašnjenje o krivici, on je krenuo s “političkim manifestom”. Sudinica ga je prekinula, a on se nije drznuo da joj protivurječi. Prije suđenja on nije birao riječi vrijeđajući sudinicu. U Sudu nije ni pomislio da takvo nešto ponovi. (Još!).

Proces Dodiku jeste, dakle, historijski događaj. Bit će tu svega.

Znajući Dodika, on će se potruditi da napravi dar-mar.

Kako će se sudske službe nositi sa time, to niko ne zna.

Iako će politički lider bosanskih Srba nastaviti “srpstvo” isticati u prvi plan svoje odbrane, portretirajući sebe kao žrtvu “mrzitelja Srba”, treba imati samo jednu činjenicu na umu – broj bosanskih Srba koji su se iselili za vrijeme njegove vlasti.

(politicki.ba)

Žuljevićev i Konakovićev populizam iz 2021. godine stigao na naplatu: Cijena struje na svjetskoj berzi pada, a Elektroprivreda BiH mora povećati cijenu da bi uopće opstala!

Vlada FBiH proglasila je stanje ugrožene sigurnosti snabdijevanja električnom energijom kako bi povećala cijene električne energije za oko 60 posto, saznaje Istraga.

Naime, prema Zakonu o električnoj energiji, član 16a, povećanje cijene električne energije može iznositi maksimalno 20 posto. S obzirom na to da ovogodišnja cijena električne energije za privredne subjekte u Federaciji iznosi 72 eura, maksimalna cijena  tokom 2024. bi mogla iznositi 85 eura. Prosječna berzanska  cijena električne energije u ovoj godini iznosi oko 140 eura. Ukoliko Elektroprivreda BiH ne poveća cijenu više od propisanih 20 posto, poslovanje ovog preduzeća će sigurno biti ugroženo.

Evo koji su glavni razlozi.

Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.

“Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.

Tako je, zahvaljujući Konakoviću i Žuljeviću, cijena električne energije u BiH tokom 2022. godine iznosila 72 eura za privredne subjekte. I ništa tu ne bi bilo sporno da najveći potrošači električne energije, ArcelorMital Zenica i cementare u Lukavcu i Kaknju, nisu dobijali struju dva puta jeftiniju od berzanske, dok su svoje proizvode na berzi prodavali znatno skuplje. Zato u izvještaju za 2021. i 2022. godinu ArcelorMital prikazao dobit u iznosu od oko 240 miliona maraka. Istovremeno, to je smanjilo prihodfe Elektroprivrede BiH koja se uspjela pokriti prodajom viškova električne energije. Naime, balansna cijena, ona koja se prodaje na dnevnoj osnovi, dosezala je čak i 1000 eura po megavatu. No, kada je ove godine došlo do pada cijene električne energije na berzi, prihodi od prodaje viškova su se znatno počeli smanjivati. Evo šta je Istraga.ba objavila 30.12.2021. godine.

“Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.

No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, prošlog su mjeseca smanjili proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.

Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.

Cijena ugalj, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH prošle godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja odn Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.

Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom Anera Žuljevića i Elmedina Konakovića koji su svojim amandmanima iz 2021. godine ugrozili kompletan elektroenergetski sistem BiH.

Analiza Petera Maassa za The Intercept: Rat u Ukrajini i lekcije Bosne

On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).

Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja”, piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.

On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.

“Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.

To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.

Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru  u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.

Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).

Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.

Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).

Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima”, piše Maas dalje.

Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.

“Putin nema kraj”, napisao je prošle nedelje.

“Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad”.

Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.

Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.

Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.

“Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba”, rekao mi je Laslo. “Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti”, prenosi Maas riječi svog sagovornika.

Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.

“Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.

Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.

Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji “personalistička diktatura”. Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim “da” muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.

Vladao je sam.

Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.

“Mogao je ili iznenada proglasiti ‘antiteroristička operacija uspjela’ ili dramatično eskalirati”, napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.

“U zavisnosti od toga šta misli da je u tom momentu dobro za njega, on je sposoban prekinuti ofanzivu ili čitavu ekonomiju kakvu poznajemo ostaviti u masovnoj eskalaciji”.

Obrazloženje za nastavak ratovanja je to što on vezuje više Rusa za Putina nego što bi proizašlo iz priznanja njegove greške i povlačenja njegovih snaga. Povlačenje, čak i ako je upakovano kao pobjeda tako što će Ukrajinci izvući ustupak ili dva, moglo bi završiti kao veći udarac njegovoj moći. Matematika bi se lako mogla promijeniti, a Putin je računao da bi povlačenje bolje služilo njegovim interesima; ovo bi se moglo dogoditi bilo kada. Ali do tada će se nasilje nastaviti. Ratni zločini koji užasavaju mnoge od nas teško da će uzeti u obzir u svojim kalkulacijama, jer je to radio ranije, u Čečeniji kao i u Siriji, bez posljedica kod kuće.

Svjedoci, na primjer, novinski izvještaji u kojima obični Rusi poriču da njihove snage bombardiraju gradova u Ukrajini uprkos tome što su im pokazani dokazi o tome. Da, ovo su rani dani, ali poricanje ove vrste nije neuobičajeno godinama nakon ratova.

Pomaže prisjetiti se da je 1990-ih samo mali broj Srba vjerovao da su njihove snage u Bosni krive za ratne zločine uprkos poplavi dokaza.

I još uvijek se tako osjećaju.

Uprkos presudi međunarodnog suda u više procesa gdje su bosanski Srbi počinili genocid, sadašnji predsednik Srbije je niko drugi do Aleksandar Vučić, ministar u poslednjoj Miloševićevoj vladi.

Za Ukrajinu ima dobrih vijesti iz Bosne, a odnose se na oružje.

Rat u Bosni počeo je nakon što je većina birača glasala za nezavisnost od Jugoslavije u kojoj su Srbi dominirali. Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje Jugoslaviji, koristeći obrazloženje da bi više oružja značilo više borbi kako se zemlja raspada. U stvari, Srbi su imali dosta oružja jer su kontrolirali Jugoslovensku narodnu armiju i imali otvorene granice sa ostatkom svijeta da bi nabavili sve što već nisu posedovali.

S druge strane, bosanska vlada nije imala oružje u startu i ograničena sredstva da ga nabavi čak i ilegalno, jer je uglavnom bila okružena svojim srpskim neprijateljem i suočavala se sa svojim nestalnim hrvatskim saveznicima drugdje.

Embargo je značio samo da Srbi, koji su započeli rat, nikada neće izgubiti prednost u naoružanju. Na kraju jednog od mojih zimskih izvještajnih putovanja u Sarajevo, ostavio sam svoje čizme kod prevoditelja jer je njegov brat bio na snježnoj liniji fronta u patikama.

Armija BiH je držala i spriječila srpske snage da pregaze Sarajevo i druge dijelove zemlje koji nisu bili osvojeni u prvim mjesecima rata, kada su Srbi ostvarili većinu svojih dobitaka. Ovo je pokazalo šta se može postići motiviranom vojskom čak i ako je nadmašena u vatrenoj moći.

Srpski borci su bili kukavice: na početku rata napadali su gradove koji nisu imali odbranu, pucajući u ljude kako im se ćefne, a kada su linije fronta bile postavljene, čučali su na brdima i pucali na civile iz daljine.

Posjetio sam srpske vojnike u njihovim planinskim bunkerima; rado su ubijali, ali su se plašili da stave svoje živote na kocku. Kada su konačno razbili izgladnjele branitelje Srebrenice 1995. godine, pogubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka.

Paralela sa Ukrajinom je zapanjujuća, sa ključnom razlikom.

Ukrajinci brane svoje domove i svoju nezavisnost. Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore.

Ruska armija je ogromna u poređenju sa ukrajinskom, zbog čega je Putin bio toliko siguran da će prevladati za nekoliko dana, kao što Milošević nije očekivao da će se godinama boriti u Bosni (planirao je da brzo podijeli Bosnu između Srbije i Hrvatske).

Ali Ukrajinci, kao i bosanske snage, brane svoje domove i svoju nezavisnost.

Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore; mnogima navodno nije čak ni rečeno da će izvršiti invaziju na Ukrajinu. Baš kao što su slabe srpske snage pribjegle neselektivnoj vatri na civilne ciljeve, Rusi se vraćaju na tu sumornu strategiju u Ukrajini.

Ali evo ključne razlike: dok je bosanskoj armiji bilo nestalo oružja zbog embarga UN-a, Ukrajina se pripremala za ovaj rat otkako je Rusija zauzela Krim 2014. godine; dobija podršku u ovom nastojanju od SAD i njenih saveznika iz NATO-a.

Štoviše, sada je na udaru masovne infuzije oružja u milijardama dolara i to očigledno raste iz dana u dan. Mislim da prevodioci u Kijevu ne smatraju potrebnim da traže donacije zimskih čizama za svoju braću i sestre.

Novinarka iz Bosne je prije neki dan iznijela ovu uporednu tačku:

“Ne potcjenjujte Ukrajinu”, napisala je Melina Borčak na Twitteru . “Bosna je bila nezavisna, ali nije imala vojsku kada je napadnuta. … Postojao je embargo na oružje, tako da nismo mogli kupiti ni šaku oružja. Svi su mislili da ćemo brzo iskrvariti. Odupirali smo se 4 GODINE”.

Otpor je imao strašnu cijenu. Ne samo 100.000 mrtvih, već i fizičkih i psihičkih ožiljaka koje milioni preživjelih nose do danas, kao i unutrašnje granice koje još uvijek dijele Bosnu, zahvaljujući mirovnom sporazumu, dogovorenom u američkoj vojnoj bazi, koji je dao pola zemlje genocidnim Srbima.

Nadajmo se, ovoga puta, da će se SAD i njeni saveznici ponašati na način koji pomaže Ukrajini da dođe do pravednijeg i bržeg kraja”, zaključio je Maas.

Janusz Bugajski’s Washington View: Putin’s Post-Summit Offensives

Summits with U.S. Presidents have never dissuaded Russia’s President Vladimir Putin from launching new attacks against Western democracies and snatching territories from independent neighbors. For the Kremlin, the purpose of the Geneva summit on June 16 was to gain Joe Biden’s recognition of Russia as a great power with global interests. And it has calculated that without persistent attacks on the West or its neighbors, Russia would widely be viewed as a declining power with limited global relevance.

For Biden, the Summit was an opportunity to place Moscow on notice that any further violations of Western security, including cyberattacks on America’s critical infrastructure, will trigger a strong counterattack. While Biden has called for a “stable and predictable” relationship with Russia, this is exactly what Putin does not want, as it would limit his country’s significance. The stage is now set for Putin to test Biden’s resolve after concluding that the White House is so preoccupied with other challenges that it wants to avoid any conflict with Russia.

The Kremlin may temporarily desist from interfering in the U.S. but it can always stir fresh conflicts along Russia’s long borders and gauge Washington’s reactions. Until now the Kremlin has been careful in its interventions not to provoke a major NATO response. But it will become more emboldened where it meets little resistance or may miscalculate and overreach in its ambitions.

There are several scenarios of new aggression beginning with Ukraine. The Russian navy can blockade Ukrainian ports along the Black Sea, including Odesa, while using Crimea as a bridgehead. Having built up its maritime capabilities, Moscow is in a strong position to ward off any countermeasures by NATO to reopen sea-lanes. Moscow’s goal would be to strangle Ukraine economically, weaken the government in Kyiv, and increase its vulnerabilities in conceding to Russia’s territorial and political demands.

A provocation involving ethnic Russians or Russian speakers in Estonia or Latvia could be staged to justify an incursion to protect allegedly endangered national minorities. Undercover Russian agents and disinformation outlets can provoke or inject separatism, similar to the Ukrainian Donbas model, in Russian speaking areas of eastern Estonia (Narva) and eastern Latvia (Latgale) or stir ethnic conflicts in Riga and Tallinn. This would test whether there is sufficient Alliance cohesion to subdue Russian proxies short of a military intervention.

Several developments could destabilize Belarus. Moscow may seek to replace President Alyaksandr Lukashenka with a more compliant leader. It can push toward a closer union between Russia and Belarus and a permanent presence of Russian troops. This would raise fears along NATO’s eastern flank that Moscow was preparing to link up with its forces in the Kaliningrad exclave and cut off the Baltic states. Having incorporated Belarus into a single state, Moscow would also be in a better position to threaten Ukraine from the north as well as the east.

In the Western Balkans pan-national movements will be exploited by the Kremlin to advance its presence. Under President Aleksandr Vučić the “Serbian World” agenda, mimicking that of Putin’s “Russia World,” is intended to dominate neighboring states and eventually incorporate territories with large Serbian populations. Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally. Moscow may not start armed conflicts in the region but it is certainly prepared to incite and exploit them to its geopolitical advantage.

Moscow also manages conflicts in the South Caucasus to increase its influence and prevent the development of closer ties between the three South Caucasian states and the West. Its new peace-keeping mission in Nagorno-Karabakh gives Moscow a military foothold in all three states – Georgia, Armenia, and Azerbaijan. In September 2020, war reignited between Armenia and Azerbaijan over Nagorno-Karabakh and adjacent territories. Russia used the war as a pretext to inject its troops as “peacekeepers” and apply more pressure on both states not to stray from a Moscow orbit. Both Baku and Yerevan remain dissatisfied with the results of the war and one can expect new conflicts over borders, territories, and transportation routes which Russia will try to steer to its advantage.

Another option for the Kremlin to help mobilize support for Putin at a time of falling domestic support is the outright annexation of separatist territories, including Abkhazia and South Ossetia from Georgia, Transnistria from Moldova, and the Donetsk and Luhansk from Ukraine. Alternatively, the curtailment of economic subsidies to these entities during Russia’s economic decline could lead political instability, power struggles, factional wars, and even collapse, as they remain heavily dependent on Moscow for their survival.

The unfreezing of conflict zones will also encourage fractured states to try and regain their lost territories through economic pressure or outright military intervention. They may calculate that Moscow is focused on other disputes and not be in a position to wage several simultaneous wars. In the case of Abkhazia and South Ossetia the conflicts could also spill over the border into Russia’s North Caucasus, with different republics and militias supporting South Ossetian and Abkhaz independence in order to buttress their own claims to statehood.

NATO will need to calculate how to respond to numerous potential crises, many of which do not directly involve Allied members but could spill over their borders, impact on their ethnic kindred, and test their security. When planning for potential threats NATO must be imaginative. Few policy makers imagined the rapid disintegration of the Soviet bloc and the collapse of the Soviet Union over thirty years ago, or the violent implosion of Yugoslavia. Western governments should not be taken so starkly by surprise again, as that would drastically reduce the effectiveness of any responses. NATO planners and military forces must be better prepared for the unexpected – psychologically, politically, and militarily.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Kritika soukbunarskog uma: Konaković i Kant

Mnogo je pitanja u historiji ljudske misli na koja nikada nećemo dobiti odgovor. Jedno od njih nije pitanje o motivima koji su naveli ministra vanjskih poslova BiH da, uz link svog gostovanja na jednom podcastu, navede i jedno (po svemu sudeći apokrifno) zapažanje Imanuela Kanta o tračevima & istini. Naime, posve je jasno kako je došlo do te neobične situacije.

Svako ko je (barem krajičkom oka) pratio političku karijeru Elmedina Konakovića, u proteklih desetak-petnaest godina, mogao je uvidjeti da se radi o inteligentnoj osobi sa vrlo oskudnim općim znanjem. Kažem – inteligentnoj, jer se, s obzirom na raskošno neznanje (bar kada je u pitanju opća kultura), prilično dobro snalaziu politici.

Budući takvim, Konaković mi se nekoliko puta učinio sličnim glavnom junaku posljednjeg romana Thomasa Manna – Felixu Krullu, koji se, za relativno kratko vrijeme, čudesno uspinje na socijalnoj ljestvici, te od lakeja postaje ni manje ni više nego markiz, a sve zahvaljujući svojoj visprenosti i odvažnosti.

U brojne vještine, koje krase ovog književnog junaka, spada i to što umije na pravi način koristiti svoju oskudnu naobrazbu. Tako u jednoj epizodi, on fascinira svoje poznanike iz visokog društva pričajući im nešto (kontekstualno motivisano) o grčkom bogu Hermesu, pri čemu im ne odaje da je za to antičko božanstvo čuo samo koji minut ranije.  Ostavljajući dojam polihistora, Krull svakako vara, jer nije polihistor. Ali prevara u ovom slučaju ne čini se toliko prevarom koliko ishodom čudesnog djelovanja slučaja-komedijanta i Krullove okretnosti.

Iako ga u naslovu svog romana Mann naziva varalicom (tj. hochstaplerom), Felix Krull se ne doima kao negativan junak. Njegove manipulacije su simpatične, a smisao im nije u tome da unesreće druge, već da pomognu samom Krullu da preživi, pa čak i da uživa u surovom svijetu u kojem se zatekao. On nije kriv što nije rođen kao plemić i što, osim nekoliko rečenica o Hermesu, ne zna ništa o grčkoj mitologiji. Ništa od toga nije ni važno samo po sebi. (Obrazovan čovjek može biti i zločinac). Važno je tek kao funkcija Krullove ličnosti: on postaje markiz zahvaljujući svojoj okretnosti.

Jedna od poenti Mannovog romana – ako dobri romani imaju poente – jeste da ljudi ne egzistiraju u vakuumu, pa se ni njihovo ponašanje ne može prosuđivati a priori. Lako je reći da je varanje loše, ali je (čak i ako pođemo od tog principa svejedno) nemoguće zaključiti da je varalica Felix Krull negativan junak. Naprotiv: on se čini kao pozitivan.

U navedenom smislu, Mannov roman se može shvatiti i kao polemika protiv etičkog formalizma, čiji je možda i najslavniji proponent u filozofiji upravo spomenuti Kant, sa svojim kategoričkim imperativom („djeluj tako da maksima tvog djelovanja može postati opći zakon“).

Prema Kantu, nedopustivo je ciljano iznositi neistinu (pa i obmanjivati), čak i ako imamo plemenitu namjeru i vjerujemo da ćemo lažući pomoći nekome. Kant primjećuje u polemici protiv Benjamina Constanta (O navodnom pravu na laž) da je sveta i bezuslovna dužnost govoriti istinu, u svim prilikama, pa čak i ako ćemo time nanijeti štetu sebi ili drugima.

Ako lažemo kako bismo učinili nešto dobro, i branimo takvo postupanje, time nanosimo veću štetu od koristi koju smo imali na umu, veli Kant, jer moralni princip da se govori istina iz bezuslovnog („treba uvijek govoriti istinu“) pretvaramo u uslovni („treba govoriti istinu, ako…“). Riječju, uništavamo ono što princip čini principom: univerzalnost njegove primjene.

Ako neko dobronamjerno laganje pretvori u vlastiti princip, onda će zasigurno lagati često, te će se svaki put kada nešto kaže stvoriti sumnja: da li govori istinu ili laže? Jednostavno, izgubljeno je povjerenje. „Taj čovjek je već lažov (in potentia), stoga što pokazuje da istinoljubivost ne smatra dužnošću po sebi“, veli Kant. I dodaje: laž je odbacivanje vlastitog dostojanstva.

Na koncu, kada bi društvo potkopalo bezuslovnost zapovijesti da se govori istina, ono bi se našlo u velikom problemu. Teško je zamisliti da bi uopće moglo postojati, jer niko više ne bi imao povjerenja ni u koga (čak ni u bližnje). U poređenju s ovom štetom, svaka korist koju smo imali na umu, braneći princip dobronamjernog laganja, posve je ništavna.

Felix Krull nam se može činiti simpatičnim, kada obmanjuje druge, koristeći se slučajnim saznanjima i ostavljajući dojam da poznaje grčku mitologiju. Međutim, kada bismo se našli oči u oči s njime, teško da bismo imali povjerenja u njegove riječi, bez obzira što su njegove obmane dobrohotne. Društvo, koje bi smatralo ponašanje poput njegovog dopustivim ili ga čak promovisalo, brzo bi se raspalo. Krull nam se sam po sebi ne čini kao negativan junak, ali izgleda kao monstrum, ako bi svi ljudi bili kao on.

Konaković liči na Felixa Krulla, jer se, uprkos svom oskudnom znanju, a zahvaljujući okretnosti, probio na sami vrh društvene ljestvice. Kao što Mannov junak slučajno čuje ko je Hermes, pa se već u narednoj situaciji okoristi time, tako je i Konaković, nema dileme, slučajno naišao na Kantov citat i odmah se okoristio njime, koristeći ga u svojoj objavi na društvenim mrežama da ostavi dojam (obrazovanog? mudrog?) čovjeka.

Nije ovo prvi put da se Konaković u ozbiljnim situacijama koristi svojim „slučajnim obrazovanjem“. Dovoljno se sjetiti slučaja u kojem je otkrio da se za pregovore o Izbornom zakonu spremao čitajući o „legitimnom predstavljanju“ na Wikipediji. Po svemu sudeći, ministar uopće nije bio svjestan da Wikipedia nije kredibilan izvor ni u manje ozbiljnim kontekstim (npr. prilikom izrade diplomskog rada), a kamoli kada je riječ o pregovorima o zakonu na osnovu kojeg se bira vlast.

Da ne bude zabune, političar (pa i onaj koji pregovara o nekom konkretnom zakonu), ne mora biti pravni ekspert. Mnogo je pravnih eksperata koji su loši u pregovorima. Ali najmanje što jedan ozbiljan političar treba uraditi jeste da se prije pregovora konsultuje sa pravnim savjetnicima, a ne da se sam obrazuje na nepouzdanim internet stranicama.

Koliko je Konaković na prvi pogled simpatičan, jer se kao i Felix Krull „dobro snalazi u životu“, toliko mi, kako vrijeme prolazi, gubimo povjerenja u njega. Ako se ministar obrazuje na Wikipediji i fejsbuk stranicama, koje objavljuju mudre citate, onda ćemo se zapitati kako se priprema za sastanke na kojima se donose odluke koje se tiču svih u društvu. Da li uvijek improvizuje? Njegova amaterska snalažljivost može biti simpatična sve dok je njegova, odnosno dok svi građani nisu njene žrtve (in potentia). Po tome se Krull razlikuje od Konakovića: nije vlast. Jedno je biti spretna varalica kao privatno lice, a posve drugo kao javni dužnosnik.

Na koncu, dotaknimo se i konteksta u kojem je ministar naveo Kantov navodni citat („Imajte malo strpljenja – tračevi nisu dugog vijeka. Istina je dijete vremena – zato će se prije ili kasnije pojaviti i stati u vašu odbranu“). Konaković je, naime, uz pomoć autora Kritike čistog uma, uvjeravao javnost da medijski izvještaji o njegovim vezama sa kriminalnim krugovima nisu istiniti, te je (u podcastu čiji je link podijelio) čak branio presumpciju nevinosti nekih od lica, koje je tužioci terete da su bili dio narko kartela. Nešto ranije je otvoreno napao tužioce, koji vode ovaj slučaj, kao i medije koji su dokumentovali njegove veze sa optuženima.

Riječ je o pritisku izvršne vlasti na pravosuđe i medije, na što se u demokratiji s razlogom pale alarmi. Valja podsjetiti i na to da je Konaković došao na vlast upravo tako što je bezuslovno podržavao medije i pravosuđe, kada su progonili njegove političke protivnike. Ministar se nije sjetio presumpcije nevinosti kada je Fadil Novalić bio optužen (i osuđen i prije početka procesa), ali mu je ona,  kako vidimo, od neprocjenjivog značaja kada je riječ o licima koja su, prema optužnici, saradnici narko kartela. Tako smo došli do toga da jedan dan važi presumpcija krivice, a drugi – presumpcija nevinosti, sve u ovisnosti od ministrovih političkih potreba.

Ništa od svega ovoga zapravo ne bi bilo toliko sporno da Konaković nije spomenuo Kanta, o kojem očigledno ne zna mnogo, jer bi, u protivnom, znao da je Kant  možda i najgora moguća osoba za spomenuti u ovakvoj situaciji. Po autoru Kritike čistog umu, ovo što radi Konaković je najgore što može biti činjeno s pozicije na kojoj se nalazi i, ako ne naiđe na otpor, vodi ka nestanku povjerenja u institucije i raspad samog društva.

 

Nakon terorističkog napada na Kosovu: Zašto je Zapad popustljiv prema Srbiji?

Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“

Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.

Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“

Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.

Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.

 

Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.

Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.

Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.

Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.

Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.

U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.

Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.

U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.

Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.

U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.

Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.

Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.

Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.

U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“

Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.

Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“

Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).

Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.

Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...