Slučajan

    Analize

    Analiziramo rezultate za Parlament BiH: SDA osvaja najmanje osam zastupnika, SNSD šest, HDZ i SDP po najmanje četiri, DF tri, NiP najmanje dva, NES dva, SDS dva, PDP jedan

    Piše:
    Redakcija
    -

    Rezultati su neslužbeni, pa su izmjene moguće. Ali ako projiciramo trenutno dostupne rezultate, SDA će imati najviše zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine. Slijedi, potom, SNSD koji je osvojio duplo više direktnih državnih mandata od opozicije. SDA će imati najmanje osam zasupnika, SNSD, za sada, ima sigurnih šest, HDZ BiH četiri, SDP BiH četiri, DF tri, NiP dva, SDS dva, PDP jedan, NES jedan, Naša stranka jedan i HDZ 1990 jedan.

    Evo, ukratko, projekcije. Krećemo sa Federacijom.

    Izborna jedinica 1. A (3 mandata)

    Ova izborna jedinica obuhvata Livanjski i Unsko-sanski kanton. Iz te izborne jedinice se direktno biraju trojica zastupnika u Zastupničkom domu PS BiH. Prema trenutnim rezultati,a, SDA je osvojila 14400 glasova za državnu listu, NES 11 hiljada, dok je SDP osvojio 5959. Ove tri partije bi trebale osvojiti po jedan mandat. Državni mandat je osigurao Šemsudin Dedić (SDA), Jasmin Emrić (NES) dok će Albin Muslić iz SDP-a, ukoliko ne bude većih promjena, biti treći zastupnik iz ove izborne jedinice. SDP trenutno bježi DF-u za oko 300 glasova.

    Izborna jedinica 2A (3 mandata)

    Ova jedinica obuhvata Zapadnohercegovački i Hercegovačko-neretvanski kanton i daje tri direktna mandata u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. HDZ BiH je trenutno prvorangirana partija u ovoj izbornoj jedinici sa 64 hiljade glasova. SDA je druga sa 16 hiljada glasova. To znači da će HDZ BiH osvojiti dva direktna mandata, a SDA jedan. U ime HDZ-a BiH će državna zastupnica postati Darijana Filipović, kao i Predrag Kožul. SDA-ov mandat pripada Šerifu Špagi.

    Izborna jedinica 3A (4 mandata)

    Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Kanton Sarajevo i Bosansko-podrinjski kanton.  Iz ove jedinice biraju se četiri državna zastupnika. Narod i Pravda je, za sada, prvorangirana sa 38 hiljada glasova, dok SDA, za sada, ima 36 hiljada glasova.  Trećeplasirana je Naša stranka sa 25 hiljada glasova, a na četvrtom mjestu je SDP BiH sa 21 hiljadu glasova. Upravo ove stranke su, izvjesno je, osvojile po jedan državni mandat. U Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH ulaze Denis Zvizdić (NiP), dok bitku za jedan SDA-ov mandat vode Amor Mašović i Alma Čolo. Mandat Naše stranke pripada Sabini Ćudić, a Saša Magazinović je opet biti državni zastupnik SDP-a.

    Izborna jedinica 4A (6 mandata)

    Zeničko-dobojski kanton i Srednjobosanski kanton čine ovu izbornu jedinicu koja daje šest državnih zastupnika. SDA je, za sada, osvojila 68 hiljada glasova, SDP 25 hiljada, HDZ 24 hiljade, DF 22500, BHI Fuada Kasumovića 14.600. Primjenjujući formulu za obračun mandata, dolazimo do toga da SDA osvaja dva mandata, a SDP, HDZ, DF i BHI po jedan. Zastupnici SDA će biti Šemsudin Mehmedović i Nermin Mandra, dok će DF-ov zastupnik biti Vlatko Glavaš. U državni Parlament, za sada, ulazi i Marinko Čavara (HDZ), Aida Baručija (BHI FK) i Zukan Helez iz SDP-a.

    Izborna jedinica 5A (5 mandata)

    Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Tuzlanski i Posavski kanton, te birači u Brčko distriktu sa opcijom Federacija. Izborna jedinica daje pet direktnih mandata. Prema posljednjim podacima CIK-a, SDA je prvorangirana sa 34 hiljade glasova, SDP je drugi sa 20 hiljada, DF treći sa 13 hiljada, a HDZ BiH četvrti sa oko 10 hiljada glasova. Izvjesno je da će SDA iz ove izborne jedinice imati dva mandata, a SDP, HDZ i DF po jedan mandat. SDA-ovi zastupnici će biti Denijal Tulumović i Midhat Čaušević, SDP-ov je Jasmin Imamović, HDZ-ov Mijo Krešić, a DF-ov Zlatan Begić

    Ovo su, dakle, direktni mandati. Cenzus u Federaraciji BIH za PArlamentarnu skupštinu BiH su prešli SDA, HDZ, SDP, DF, NiP, NES i HDZ 1990. Ove partije će podijeliti sedam kompenzacionih mandata. S obzirom na velike brojčane zalihe, skoro je pa izvjesno da će najmanje po jedan kompenzacioni mandat dobiti DF, NES i NiP. U ovom trenutku, bez kompletnih rezultata, nije moguće procijeniti kome će pripasti preostale četiri kompenzacije.

    Iz Republike Srpske se ukupno bira četrnaest državnih zastupnika, od čega se njih devet bira direktno kroz tri izborne jedinice.

    Izborna jedinica 1B (3 mandata)

    Ova izborna jedinica se nalazi na području Banja Luke i Prijedora. SNSD je prvorangirana stranka sa preko 90 hiljada glasova, dok PDP i SDS imaju po 36, odnosno 37 hiljada glasova. To znači da SNSD dobija dva direktna mandata, a PDP jedan mandat u Predstavničkom domu PS BiH. U Parlament BiH ulaze Zoran Tegeltija i Nebojša Radmanović, dok će PDP-ov mandat pripasti Branislavu Borenoviću.

    Izborna jedinica 2B (3 mandata)

    Od većih gradova, ovoj izbornoj jedinici pripadaju Doboj i Biljeljina. I u ovoj izbornoj jedinici je SNSD prvorangirana stranka, dok je SDS na drugom mjestu. SNSD-u pripadaju dva mandata, a SDS-u jedan. Državni zastupnici iz SNSD-a će biti Obren Petrović i Nedeljko Čorić, dok je SDS-ov zastupnik Mladen Bosić.

    Izborna jedinica 3B (3 mandata)

    Ova izborna jedinica se prostire od Zvornika do Trebinja. SNSD je i ovdje prvorangirana partija, a SDS je druga stranka po broju osvojenih glasova. Dva mandata SNSD-a idu Radovanu Viškoviću i Miroslavu Vujičiću, dok SDS-ov mandat pripada Darku Babalju. 

    Republici Srpskoj pripada pet kompenzacionih državnih mandata. Cenzus su prešli SNSD, SDS, PDP, lista Nebojše Vukanovića, Demokratski savez, Ujedinjena Srpska i SDA. S obzirom na to da još uvijek nisu pristigli glasovi iz inostranstva, trenutni podaci ne pokazuju realno stanje. Kompenzacioni mandat je skoro izvjestan za SDA, a ovu listu nosi Edin Ramić.

    Tako, u konačnici, dolazimo do osam SDA-oih mandata, šest SNSD-ovih, po četiri SDP-ova i HDZ-ova, tri DF-ova, dva NiP-ova ….

    Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidtova polovina paketa

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt prošle je srijede odustao u korist političara: namećući izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje će tehnički unaprijediti sam proces, kazao je da neće intervenirati u Ustav Federacije BiH jer želi dati još jednu priliku političarima da se dogovore. Upravo se tako mogu formulirati i zahtjevi koje su, protestujući protiv očekivanih izmjena, iznijeli poklonici šest političkih partija ispred OHR-a. Trebalo bi da je u skladu s onom narodnom – i vuk sit i ovce na broju, pa nije baš najjasnije otkuda toliko strasti u nastavcima, da ne kažem ružnih prijetnji i retorike koja je – na svim stranama – zaslužila reagiranja međunarodne zajednice. Kako god, s obzirom na to da su protestanti i njihovi lideri dobili što su tražili, možemo se hladne glave pozabaviti onim što neće. Tim prije što je nekako u zapećku ostala teza kako su izmjene zamišljene kao otvaranje mogućnosti onim građanskim i probosanskim snagama koje su se među prvima i pobunile.

    Oko jednog su se ipak svi složili: cilj najavljenih izmjena koje su trebale tretirati izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH bio je da se osigura u većoj mjeri zastupljenost područja s hrvatskom većinom i to na dva načina – povećanjem izbornog praga u procesu formiranja vlasti i onim famoznim procentom od 3 posto. Trenutno svaki od tri kluba delegata u Domu naroda PFBiH s najmanje šest od ukupno 17 delegata predlaže kandidata za funkciju u izvršnoj vlasti Federacije, a taj bi se broj povećao na osam. Oko ovih brojki su se lomila politička koplja tvrdnjama kako bi HDZ bio zacementiran u vlasti, ali se jednako zanemarivala činjenica da HDZ i sada predstavlja izbornu volju oko 75 posto biračkog tijela Hrvata. Dodaju li se tome podaci da po popisu iz 2013. godine Bosansko-podrinjski kanton Goražde broji 0% Hrvata (slovom i brojem 24), Unsko-sanski 1,02%, Kanton Sarajevo 3,52%, Tuzlanski kanton 4,74%, Srednjobosanski kanton 6,5%, a Zeničko-dobojski kanton 8,8%, ispada zapravo da ovih šest kantona, odnosno njihovi izabrani delegati zastupaju manje od 25% hrvatskog stanovništva u Federaciji. Podizanjem broja sa šest na osam, čak i ako se zanemari zloupotreba nacionalne pripadnosti kakvoj smo svi svjedočili i o kojoj smo pisali na primjeru BPK-a, dobio bi se veliki iskorak u vraćanju povjerenja, jer bi hrvatske predstavnike u izvršnoj vlasti predlagale političke partije sa minimumom od 40 posto osvojenog biračkog tijela. To i dalje nije natpolovična većina, ali jeste doprinos reprezentativnijem predstavljanju, odnosno ustupak konstitutivnosti ugrađenoj u Dejtonski ustav BiH. To je vjerovatno i ponukalo Schmidtove kritičare da govore o betoniranju nacionalnih partija, ali ne može se baš toliko zanemariti stvarnost i zaboraviti da upravo na ovoj matrici HDZ i blokira Federaciju već dosta dugo. Pomicanje praga zapravo bi izbilo najjači Čovićev, ali i Dodikov argument o stvaranju unitarističko-bošnjačke BiH pod krinkom građanske. Što također znači i relaksaciju prvenstveno hrvatskog biračkog tijela, kad je već riječ o Federaciji, i zašto i to ne reći – podsticaj za razvijanje političkog pluralizma među Hrvatima u BiH. Ako bismo ovaj slučaj pogledali kroz drugu prizmu, ispostavilo bi se da podizanje izbornog praga za imenovanje kandidata ide u prilog opozicionim i građanskim strankama. U ovom času, naime, SDA ima šest delegata u Klubu bošnjačkog naroda, dakle ne trebaju joj partneri za predlaganje, ali ako bi se prag podigao na osam, Klub delegata bošnjačkog naroda bi vjerovatno morao biti raznolika koalicija kako bi se došlo do glasova potrebnih za predlaganje. Još je veća šansa u Klubu delegata srpskog naroda, gdje recimo SDP ima 6 u Klubu, pa bi sa DF-om (1) i Liberalnom strankom (1) mogao imati potrebnu kvotu.

    U onom dijelu reformi o kojima je visoki predstavnik pričao sa političarima, a koje se uopće nisu pominjale, osim rokova koji bi potpuno onemogućili blokadu formiranja vlasti u Federaciji, ima još jedna zanimljivost. Odnosi se na ukidanje partijskog veta za predlaganje kandidata. Trenutno, ako jedna stranka daje dvije trećine delegata kluba, ona može blokirati postupak predlaganja kandidata za funkcije u izvršnoj vlasti i formiranje nove vlade, budući da nijedna druga stranka u tom slučaju ne može predložiti kandidata. Paket je predviđao i uvođenje silaznog izbornog praga, koji niko nije ni pomenuo. U praksi to bi značilo da – ako bilo koja stranka odbije predložiti kandidata, izborni prag se spušta na 5, a zatim na 2 delegata, čime se onemogućuje i ova blokada, ali se također onemogućuje bilo kojem konstitutivnom narodu da stavi veto na prijedlog kandidata iz reda nekog drugog konstitutivnog naroda – što je opet u skladu s principima Daytona.

    Uvođenje izbornog praga od 3% jeste u skladu s presudom Ustavnog suda u predmetu Ljubić, ali od nečeg se mora krenuti u relaksaciji odnosa u Federaciji. Prema važećim odredbama, Zapadnohercegovački kanton daje jednog delegata u Klub delegata bošnjačkog naroda, iako u tom kantonu živi svega 718 Bošnjaka, odnosno 0,05% bošnjačkog stanovništva u FBiH. Sa druge strane, Kanton Sarajevo ima tri delegata koji zastupaju 346.575 Bošnjaka ili 22,18% bošnjačke populacije. U Klubu delegata hrvatskog naroda, BPK ima onog jednog delegata koji zastupa 24 Hrvata, dok Hercegovačko-neretvanski kanton ima tri delegata koja zastupaju 118.297 Hrvata, odnosno 23,76% hrvatskog stanovništva u FBiH. Da ne računamo disparitet, da vidimo šta bi se izgubilo izmjenama: s obzirom na to da bi USK i BPK pali ispod izbornog praga, njih bi zajedno predstavljao jedan delegat u Klubu Hrvata koji bi se birao u tim kantonima. U stvarnosti, taj 1% hrvatskog stanovništva bi imao jednog delegata i moglo bi se reći da su i dalje prekomjerno zastupljeni u Domu naroda PFBiH.Ovo bi također mogle iskoristiti opozicione partije. S obzirom na to da bi sve kantone koji padnu ispod izbornog praga u svakom klubu zastupao jedan zajednički delegat, druga delegatska mjesta, koja popunjavaju ti kantoni, bila bi preraspodijeljena. O tome bi odlučivao CIK, ali logičnim se doima da bi ta delegatska mjesta pripala najmnogoljudnijim kantonima u kojima su opozicione i građanske stranke najjače. Recimo, u Klubu delegata bošnjačkog naroda četiri kantona bi pala ispod izbornog praga od 3%: Posavski, opet BPK, Zapadnohercegovački i Kanton 10. Tri delegatska mjesta bi se preraspodijelila, najvjerovatnije na USK, TK i Kanton Sarajevo. U Klubu delegata srpskog naroda tri kantona bi pala ispod izbornog praga: (opet) Posavski, opet BPK i (opet) Zapadnohercegovački. Dva delegatska mjesta bi se preraspodijelila eventualno Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, no ako uzmemo u obzir i dosadašnju nepopunjenost srpskog Kluba, čini se da je vjerovatnije da bi CIK morao popuniti upražnjena mjesta delegatima iz drugih kantona. Ali bi konkurencija bila zagarantirana.Ustvari, moj je dojam da konkurentnost i pluralizam malo koga i zanimaju. Prevladao je odijum spram HDZ-a BiH, emocije su ustupile mjesto političkoj logici i pragmatizmu, a nastavak dolijevanja ulja na vatru ide u pravcu lomače za OHR. Pravo je pitanje kome ona najviše treba. Schmidtova polovina paketa sada je pobjeda, no šta ćemo ako se sutra pretvori u Pirovu? Uostalom, već čujemo da su male šanse za dogovor, a ako ćemo suditi po Schmidtovoj ljutnji, još manje da on uskoro opet posegne za bonskim ovlastima.

    Osvrt Seada Numanovića na saopćenje Ambasader Ruske Federacije: “Nemojte poslije da niste znali”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ambasada Ruske Federacije ponovo je imala cirkusku tačku. U najnovijoj objavi na svom Facebook profilu zaprijetili su “mogućom destabilizacijom” Bosne i Hercegovine “ukoliko pojedini članovi Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira nastave popuštati samovolji Christiana Schmidta”.

    I svašta su nešto još napisali.

    Čuj, “moguća destabilizacija”.

    A šta ruska ambasada u BiH radi već godinama?Šta Ruska Federacija radi već godinama na Balkanu, u Evropi, Zapadu, svom susjedstvu… gdje god može.

    Valjda je Alepo u Siriji višekratno ravnan sa zemljom, sa sve svojim civilnim stanovništvom u njemu, zarad “stabilizacije”?! Valjda se u Ukrajni provode sistematski, masovni zločini i genocid “u najboljoj namjeri”?!

    U kom svojstvu se Ambasada Ruske Federacije uopće obraća i Vijeću za provedbu mira i Uredu visokog predstavnika i njegovom šefu, a i javnosti Bosne i Hercegovine?

    Ruska Federacija nema niti jednog svog službenika u OHR-u. A (odavno) su prestali plaćati svoj dio doprinosa za rad OHR-a.

    I naravno da se ponašaju kao slon u staklarnici. Ruše sve pred sobom, niko ko ne misli kao oni i neće se povinovati, doživjet će sudbinu Sirije, Čečenije, Afganistana, Ukrajine, Gruzije…

    Umjesto da prvo počiste u svom dvorištu, da izvrše obaveze koje su sami prihvatili, poštuju vlastite potpise na dokumentima reformi u Bosni i Hercegovini, iz Ambasade Ruske Federacije ne prestaju s rovarenjima, prijetnjama i pokušajima prepadanja.

    Platite članarinu, poštujte Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima, budite gosti vrijedni gostoprimstva…

    Da parafraziramo poruku njima drage Dušanke Majkić: “Nemojte poslije da niste znali”.

    (politicki.ba)

    Matthew Palmer neformalno predložio Fileov model bez etničkog prefiksa: Imaginarna treća izborna jedinica i garancije HDZ-u za člana Predsjedništva

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Fileov model bez etničkog predznaka. To je ono što je, prema informacijama Istrage, specijalni  izaslanik SAD-a zadužen za izbornu reformu u BiH Matthew Palmer neformalno predložio pojedinim liderima političkih partija s kojima se ove sedmice susreo u Sarajevu.

    Nije, dakle, u pitanju klasični “Fileov model” načina izbora članova Predsjedništva BiH, koji je podrazumijevao ukidanje nacionalnih odrednica prilikom izbora uz uslov da iz istog naroda ne mogu biti više od dva člana Predsjedništva. Mada se, na prvi pogled, čini da je u pitanju isti model koji je ove sedmice neformalno ponuđen liderima političkih partija, to u praksi nije isto. Evo i zbog čega.

    Ako bi se, recimo, na rezultatima  iz 2018. godine primijenio klasični “Fileov model” u Predsjedništvu BiH danas bi sjedili Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. No, ako bi se primijenio model koji zagovara američki zvaničnik Matthew Palmer, “Fileov model” bez etničkog predznaka i bez ograničenja broja članova Predsjedništva BiH iz istog naroda, u Predsjedništvu bi, gledajući rezultate iz 2018. godine, sjedili Željko Komšić, Dragan Čović i Milorad Dodik.

    Fileov model

    Bila je 2013. godina kada je evropski povjerenik za proširenje Štefan File liderima u Sarajevu ponudio rješenje izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona  prema kojem se u Federaciji formiraju dvije “imaginarne” izborne jedinice. Za početak bi bila izmijenjena odredba Ustava BiH (član V) prema kojoj se “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske”. Na taj bi se način provele presude Evropskog suda za ljudska prava te bi se svim građanima BiH omogućilo pravo da budu birani. Nakon izmjena Ustava, morao bi se promijeniti i Izborni zakon. Fokusirat ćemo se sada na Federaciju.

    Fileov model predviđa da prvi član Predsjedništva BiH bude kandidat koji je u Federaciji BiH dobio najveći broj glasova. Uz njegov rezultat bi se jasno definisalo u kojih je pet kantona osvojio najviše glasova. Drugi član Predsjedništva BiH bio bi kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio veći dio glasova. I tu je postojao još jedan bitan uslov – članovi Predsjedništva ne bi mogli biti iz istog naroda. Evo kako bi to izgledalo u praksi?

    Željko Komšić je na izborima 2018. godine osvojio najviše glasova u utrci za člana Predsjedništva BiH, ukupno 225 hiljada. On bi, po automatizmu, postao član Predsjedništva BiH. Veći dio svojih glasova Komšić je osvojio u Tuzlanskom kantonu, Kantonu Sarajevo, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Drugi po broju glasova je Šefik Džaferović. No, kako on nije osvojio većinu svojih glasova u preostalih pet kantona, privremeno bi bio “isključen” iz utrke. Ista bi sudbina, potom, zadesila i Denisa Bećirovića, SDP-ovog kandidata koji je bio treći po broju glasova, ali više od polovine svojih glasova nije osvojio u kantonima u kojima Komšić nije trijumfovao. Na red bi, potom, došao Dragan Čović, koji je ispunio jedan od propisanih uvjeta. On je, naime, većinu svojih glasova osvojio u kantonima u kojima nije pobijedio Željko Komšić. Tu bi, međutim, nastao novi problem. Prvorangirani Komšić i Dragan Čović su iz istog naroda, što bi značilo da Čović, ipak, ne može biti član Predsjedništva. U tom bi slučaju članovi Predsjedništva BiH postali Željko Komšić i Šefik Džaferović.

    Kada je u pitanju Fileov model, tu se pojavljuje još jedan problem. Recimo, ukoliko bi u Federaciji i u RS-u najviše glasova osvojili kandidati srpske nacionalnosti, jedan od njih bi morao biti eliminisan, jer u Predsjedništvu ne bi mogla biti dva člana iz istog naroda.

    Fileov model po Palmeru

    Američki izaslanik Matthew Palmer je, rekosmo, nekim od bh. zvaničnika s kojima se sreo u u Sarajevu kao rješenje neformalno ponudio takozvani Fileov model bez nacionalnih odrednica i ograničenja broja članova Predsjedništva iz istog naroda.

    Da bi se izbacile nacionalne odrednice, nužno je da se promijeni Ustav, odnosno da najmanje dvije trećine zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH glasa za nove izmjene. Ukoliko bi se ukinule nacionalne odrednice, Federacija bi, kao i do sada, birala dva člana Predsjedništva, dok bi RS birala jednog člana, s tim da etnička pripadnost ne bi bila bitna. Osim toga, ne bi bilo propisano ograničenje broja članova Predsjedništva iz reda istog naroda. Na ovaj način bi se riješile i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, od Sejdić-Finci, preko slučajeva Pilav i Pudarić, pa sve do predmeta Zornić. Ali šta bi to značilo u praksi?

    Opet, kao osnov, uzimamo rezultate iz 2018. godine. Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Ali ko bi bio drugi član? Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZKH i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade  glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.

    Ukidanjem ograničavanja broja članova u Predsjedništvu BiH bila bi zacementirana pozicija kantona sa hrvatskom većinom koji bi, uvijek, bez obzira na broj glasova, birali jednog člana Predsjedništva. Formalno to ne bi bila treća izborna jedinica, ali suštinski bi Federacija bila podijeljena na dvije izborne jedinice.

    Ovako to izgleda u praksi.  Ovaj model predviđa jedinstvenu listu kandidata za člana Predsjedništva u Federaciji. U Predsjedništvo BiH bi uvijek ulazio kandidat sa najvećim brojem osvojenih glasova, dok bi drugi član uvijek bio kandidat koji je više od pola svojih glasova osvojio u ZHK, Livanjskom kantonu, SBK, Posavskom i HNK.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: Među zapadne vrijednosti spadaju i asimilacija i imperijalizam – Vučić baštini oboje

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Crnogorska će posluga Aleksandra Vučića suludi zakon o predsjedniku usvojiti ne uprkos tome što je neustavan; nego baš zato. Usvojiće ga ne uprokos tome što je Venecijanska komisija zatražila da ne bude usvojen; nego baš zato. Ne uprkos tome što Crnu Goru ustavna i politička kriza udaljava od Evropske unije; nego baš zato.

    Vučićevi će crnogorski batleri, sobarice i stajski radnici načiniti svaki korak koji ovu državu gura dalje ka praznoj suverenosti i dublje u političku, kulturnu, duhovnu i ekonomsku ovisnost o Srbiji. Ako to obesmišljava – a obesmišljava – ideju nezavisne Crne Gore, nema tog kreveta koji neće rado pospremiti; nema tog obroka koji neće ponizno servirati; nema te balege koju neće gordo prevrnuti.

    Protivljenje rečenom zakonu koju izražavaju podgoričke ambasade “naših zapadnih prijatelja” ne znači ništa. U pitanju je tek predstava, tek performans. “Ne” je upućeno crnogorskim vlastima; ali je “da” upućeno vlasniku crnogorskih vlasti. Aleksandar Vučić destabilizuje Balkan zato što mu je to dopušteno. Zato što su “naši zapadni prijatelji”, umjesto da obuzdaju balkanske nacionalizme, odlučili da te nacionalizme nahrane. U središte njihove arhitekture novog Balkana postavili su trougao Zagreb-Beograd-Tirana, a ostatak Balkana podijelili na interesne zone toga trougla. Crna Gora je interesna zona Beograda, jednim dijelom Tirane. To ima i ime: “srpski svet”. Ima i formu: “Otvoreni Balkan”.

    Ta se politika odvija pod parolom: “glavni problem regiona je korupcija”.

    Tvrdim vam: na fakultetima će se izučavati predmet “Uticaj antikorupcijske borbe na stvaranje Velike Srbije – od “Afere Agrokomerc” do danas”.

    Osamdesetih godina XX. vijeka Bosna je rušena i u njoj pripreman rat kroz “korupcionaške afere”: od Agrokomerca do “vikendica u Neumu”. U to vrijeme, na sličan način velikosrpski nacionalizam rušio je i crnogorsku vlast: ljude koji su bili svetitelji u odnosu na one koji će ih naslijediti na čelu države. Proces stavljanja Crne Gore pod kontrolu Aleksandra Vučića takođe je tekao u znaku “antikorupcijske borbe”.

    Dritan, recimo, kaže kako iza svakog nacionalizma stoji korupcija.

    Možda. Ali ne i iza velikosrpskog nacionalizma – toliko je očito. Jeste li primijetili da jedino u Srbiji nema korupcije? U Hrvatskoj hapse premijera i ministre, padaju vlade… U Bosni hapse premijere, ministre i direktore… U Crnoj Gori hapse na buljuke, Dritan zatvorom prijeti polovini zemlje…

    Samo u Srbiji nema korupcije. Samo Vučićevi naprednjaci ne kradu. Tamo je borba protiv korupcije već trijumfalno završena.

    Viktor Ivančić je briljantno primijetio da je Evropska unija muzej napuštenih evropskih vrijednosti. Problem je djelimično u vrijednostima koje su napuštene. A dijelom u onima kojih se EU (pa i SAD) još uvijek drži.

    Asimilacija, recimo, nije nelegalna: ona nije pitanje kojim se bavi takozvana “pravna država”. Naprotiv: od migranata se očekuje da budu asimilovani, da prihvate Leitkultur.

    Za borbu protiv asimilacije na zapadu je teško naći saveznika. Borba protiv asimilacije ima dobre šanse da bude proglašena za “nacionalizam”.

    Kada govorimo o “zapadnim vrijednostima”, treba biti oprezan. Zato što u te vrijednosti, između ostalog, spadaju i asimilacija te imperijalizam. Vučićeva Srbija baštini te vrijednosti.

    “Naši zapadni prijatelji” imaju dugu istoriju podržavanja autoritarnih, pa i fašističkih režima. Prisjetite se, recimo, Južne Amerike. Podržavajući Vučića, oni ne čine ništa što već nisu činili podržavajući Pinočea.

    Ono o čemu valja voditi računa je sljedeće: naša politika ne smije biti oblikovana resentimanom. Ne smije postati antizapadna. Jer zapad jeste imperij: ali je i riznica veličanstvenih ideja i ideala.

    To znači samo jedno: za Crnu Goru zapadnih vrijednosti moraćemo se izboriti ne uz pomoć “naših zapadnih prijatelja”, nego uprkos njima.

    Ne dešava se to prvi put – ništa se ne dešava po prvi put.

    Oni među Evropljanima koji u Crnoj Gori i ostalim zemljama sa istoka što još vjeruju u EU vide tek barbare, trebali bi se prisjetiti… Kažu da su, onda kada je carstvo bilo odveć umorno, a Rimljani odveć dekadentni da bi ga mogli odbraniti, barbari bili posljednji koji su vjerovali u veličinu Rima. Na izvjestan način, to ih je činilo posljednjim Rimljanima.

    (kolumna je uz saglasnost autora preuzeta sa portala CDM)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Bakire, pazi, snima se!

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sutra, na sjednici Zastupničkog doma, Federacija će dobiti predsjednika i potpredsjednike. Refik Lendo, SDA-ov mehanizam za blokade, održao je obećanje i potrošio vrijeme, svjestan da tek nakon raspodjele pozicija na federalnom vrhu počinju teći rokovi za izbor Vlade. SDA će – osim generala, obećao je i generalisimus – istrajati u blokadi.

    “Naser heroj” i “kuhana žaba”

    Džaba je, dakle, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podsjećao da izabrani dužnosnici predstavljaju Federaciju, na snazi ostaje rješenje Bakira Izetbegovića o Lendi koji 101 posto izdati ne zna, jer on – pazi sad! – u vrhu Federacije predstavlja SDA, a SDA je patriotsko jezgro Bošnjaka tradicionalista posvećenih vlastitom identitetu i svojoj vjeri. Da ne bi bilo zabuna, lider SDA to nam je nadugo i naširoko objasnio u dva intervjua prošle sedmice, jednom na BIR-u, namijenjenom vjerski nastrojenoj publici, i drugom na N1, za širu upotrebu.

    Iz oba je kristalno jasno da Bošnjaci izvan kontrole SDA i dokaza u vidu članske partijske karte ne samo da nisu patriote ni vjernici, oni su vazali Milorada Dodika i Dragana Čovića, lidera SNSD-a i HDZ-a, jer jedini koalicioni sporazum o vlasti koji priznaje SDA jeste onaj SNSD-HDZ-SDA. Upravo zato svi koji su glasali za “odmetnike od SDA” i zaslužuju prijetnje kakve su u izbornoj kampanji čuli od Amora Mašovića i u reinterpretaciji Sebije Izetbegović – da će završiti u masovnim grobnicama. Izetbegović nije htio ili nije smio ograditi se od ovakvih uvreda.

    No, da ni sam nije daleko od sličnih stavova, pokazao je na primjeru Kemala Ademovića. Neću zaista komentirati koji je stepen bahatosti, arogancije i neukusa neophodan da se naš heroj, kako ga u uvodu svoga napada titulira (i) lider SDA, upoređuje s kuhanom žabom, to zapravo sve govori o Izetbegovićevom stavu spram heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata vođenog u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Ključna optužba protiv jednog od rijetkih nositelja najviših priznanja Armije i MUP-a RBiH je – vjerovali ili ne – što su za njega glasali Srbi i Hrvati. Tako govori zagovornik građanske države, lider cijelog probosanskog bloka, onaj isti Izetbegović koji nije želio u Dom naroda Parlamenta BiH jer su tamo visoke plaće. Zadovoljan je penzijom, vilom na Poljinama i životom skromno bošnjačkim, kako je i stekao sve što ima. No, zato svima ostalima tumači da njegova SDA ima tapiju na dio parcele BiH na kome će odlučiti o nositeljima građevinske dozvole. Ovu prijetnju valja uistinu ozbiljno shvatiti, jer SDA tri decenije ovdje odlučuje o građevinskim dozvolama i hvala Bakiru što nam je to konačno i priznao.

    Da su njegov problem vlastite vizure, jasno je kao dan, jer od njih pobjeći ne može: Demokratsku frontu hvali dok ne prizna da priželjkuje vlast SDA, SDP i HDZ sa “pratećim satelitima”. Željko Komšić je pobijedio na izborima zato što su se Bošnjaci, tradicionalisti i vjernici, bojali Čovića – koji se nije ni kandidirao – u Predsjedništvu BiH, ali nam je otkrio i kako: “Ljudi su govorili – ja ću glasati za Bakira, a hanumi sam rekao da glasa za Željka”. Bošnjaci, dakle, imaju hanume, kojima treba narediti i kako će glasati, samo Bakir ima suprugu koja će nastaviti političku karijeru. One koje nisu ni hanume ni supruga, prolaze kao Mirjana Marinković-Lepić za koju je lider SDA javno pitao ko je ona da saziva vrh Federacije? Pa red je da mu se kaže: predsjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, prva u njegovoj historiji, biće i zato što se SDA nije pitala. Gospođa Marinković-Lepić je pravnica, koja je magistrirala i doktorirala na FPN-u u Sarajevu i o tome postoje svi relevantni dokumenti, a u politici je, kao članica Naše stranke, već bila jedan mandat u državnom Parlamentu i aktivno se zalagala za jednakost svih u BiH, naročito žena koje ne ispunjavaju Izetbegovićeve kriterije da se kvalificiraju za politički angažman.

    Još su dvije teme beskrajno važne lideru SDA, jedna je odnos naše zemlje spram Zapada i(li) Istoka, druga je odnos prema vjeri. I dok na BIR-u koketira s Istokom, na N1 je posvećen Zapadu i euroatlantskom putu BiH. Nije ga niko pitao, valjda zato što nema šta suvislo ni reći o toj temi – koliko je i šta SDA učinila na ispunjavanju već famoznih 14 prioriteta na putu zemlje ka kandidatskom statusu za Evropsku uniju. Šta o tome i može reći lider stranke koja ne priznaje demokratsko pravo formiranja koalicije za vlast? I još prijeti tehničkim mandatom Vlade Fadila Novalića dokle god on to hoće? Dat će, veli, Fadilu vitamina da izdrži, ionako je planinar! To je SDA-ov doprinos euroatlantskom putu BiH: dalje blokade i nastavak cyber divljanja u kreiranju haosa.

    Nagradno pitanje

    S obzirom na to da o zemlji govori fokusirajući se samo na parcelu koju smatra bošnjačkom i svojom, Izetbegović ne štedi riječi kritike spram Zapada koji ipak Bošnjacima treba. No, problem Zapada su – ne krije to – visoki predstavnik Schmidt i SAD, jer on zna da u PIC-u vlada drugačije raspoloženje s obzirom na to da je tamo i Turska. Schmidtu je zaprijetio i povlačenjem, zaboravljajući silne zahtjeve ponajprije bošnjačkih i probosanskih političara da OHR o(p)stane. Kad je o SAD-u riječ, sigurna sam da nisam jedina koju je put Joea Bidena u Ukrajinu vratio u ratne sarajevske godine, kada je kao senator osvanuo u glavnom gradu naše zemlje. Dajući punu podršku našem otporu tada, kao što ju je pružio sada Ukrajini, Biden je i 2009. godine, kao potpredsjednik SAD-a, dolazio u Sarajevo i u svom govoru, uz punu podršku suverenitetu BiH, pomenuo samo jednog političara, Sulejmana Tihića: tadašnjeg lidera SDA današnji američki predsjednik pohvalio je za hrabrost da otvoreno istupi pred Narodnom skupštinom RS-a i ponudi ruku suradnje u ime Bošnjaka. Nagradno pitanje za aktuelnog lidera SDA glasi: ko je promijenio politiku, Biden ili SDA?

    Bakirova SDA danas neprijatelje traži i među Bošnjacima, a posebno cilja one Srbe i Hrvate koji su nesumnjivi zagovornici zajedničkog života. Poput Igora Stojanovića, Lendinog kolege u vrhu FBiH, kadra SDP-a i dokazanog Bosanca, krivog što ne pristaje na Izetbegovićevo mjerenje snage Bosne punim džamijama. Istovremeno se lider SDA hvali kako je on bio nalogodavac reisu-l-ulemi u zatvaranju paradžemata u BiH! No, to je valjda već u domenu odnosa muslimana Bakira sa svojim IZBiH i stranačkog lidera sa zemljom u kojoj pretenduje da bude neprikosnoveni vladar. O toj bi se politici i SDA morala izjasniti. Od mene tek podsjećanje na istup njegova oca Alije u Džedi 1994. godine: islam jeste najveći, ali muslimani nisu. Upravo zbog ovakvih manira.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Jer su Izetbegovići to zaslužili

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Denis Bećirović će na megdan Bakiru Izetbegoviću u bici za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Oko njegove kandidature okupio se širok front – uz Trojku, koju čine Narod i pravda, Naša stranka i Bećirovićev matični SDP, tu su još Narodni evropski savez BiH i Savez za bolju budućnost, podršku obećava i novoosnovani pokret Za nove generacije Damira Marjanovića, a nema uopće sumnje da će – kako to opozicija obećava – biti još zainteresiranih da se ova bitka iznese. Kao što i nema sumnje da je to bitka protiv dominacije SDA, koliko god to u izjavama iz vodeće bošnjačke partije i samog njezina lidera Izetbegovića zvučalo optužujuće.

    Favorit

    Šta je sporno u političkoj ambiciji da se pobijedi na izborima? Pa valjda zato izbori postoje, čak i u ovakvim zemljama u kojima se ne krije ambicija da se i ne održe. No, uz nadu da ćemo – makar uz pomoć visokog predstavnika – dobiti praznik demokracije, da vidimo šta nudi Bećirović, a na šta se poziva Izetbegović.

    Obojica su dosta dugo na političkoj sceni: Denis je skoro dvije decenije mlađi, no u politici je još od srednjoškolskih dana, kao aktivista SDP-a u ratnoj Tuzli, što u ovom slučaju nije nimalo nevažno. Crvena Tuzla je u vrijeme njegovih početaka predstavljala oazu građanskog društva i nudila prepoznatljivu toleranciju spram drugih i drugačijih, a Bećirović je – ostajući svih ovih godina odan i svome gradu i svojoj partiji – pokazao onu vrstu postojanosti koja je na ovdašnjoj političkoj sceni odavno već raritet. Potpredsjednik je svoje partije, a čim se pojavio kao mogući kandidat, počela su podsjećanja kako je već jednom izgubio i to od “lošijeg” SDA-ovog kandidata, aktualnog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića. Bilo je to na prošlim općim izborima, na koje je izašao kao kandidat SDP-a, partije čije urušavanje traje od pobjede na izborima 2010. godine, no najmanje zahvaljujući Bećiroviću, a najviše liderima stranke koji su u svojim bitkama za vlastita dobra pogubili i partiju i njezin identitet i doveli je do današnje pozicije – najneprepoznatljivijeg člana Trojke. I zato je, između ostalog, neumjesno prigovarati Bećiroviću poziciju broj 2 iz 2018. godine, tim prije što je i tada osvojio 194.688 glasova, a SDA-ov pobjednik 212.581. Najvažnija razlika je u broju kandidata – 2018. ih je bilo šest, a u ovoj zemlji valjda više niko nije toliko naivan da ne vidi kako brojnost kandidata pogoduje samo vodećim nacionalnim strankama. Zbog toga je iznimno važno okupljanje opozicije oko Bećirovića, kako zbog koncentracije glasova tako i zbog raščišćavanja terena – svi koji se ove sezone priključe utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva direktni su partneri SDA (iz sjene).

    No, to i dalje ne znači da je Bećirović favorit. Opozicioni lideri, kada izlaze sa ovakvim tvrdnjama, oslanjaju se na rast glasača na prošlim lokalnim izborima, na kojima je – kako se tješio Bakir Izetbegović – SDA izgubila Sarajevo, a pobijedila u Bosni i Hercegovini. Što je startno netačno, jer SDA nije dobila nijednu načelničku poziciju u Republici Srpskoj, a osim Sarajeva je zabilježila znatan pad glasova u velikim gradovima, što je podatak koji se itekako može pokazati važnim upravo ove sezone. Da i ne pominjem Zenicu, iz koje već gradonačelnik Fuad Kasumović poručuje da će podnijeti ostavku ukoliko Bećirović ne pobijedi. Drugi, također važan podatak jeste da je SDA na lokalne izbore izašla i bez koalicije sa SBB-om koji danas punim podržava Bećirovića. Treće, i možda najvažnije za ovu izbornu sezonu, jeste sama SDA i postavka njezina lidera i očekujućeg kandidata.

    Bakir Izetbegović je na čelo stranke došao 2015. godine. U SDA je od samog njezina osnivanja, najviše kao sin. Alija Izetbegović je, što se danas u SDA ne voli ni spomenuti, za svoga nasljednika izabrao Sulejmana Tihića, a da li je Tihiću u amanet ostavio da njegova sina sprema za svog nasljednika, nikada nećemo saznati. Odgovor na to pitanje Tihić je ponio u mezar, iako mu je i Adil Osmanović, koji je slovio za najbližeg Tihićevog suradnika i projiciranog budućeg predsjednika, više puta slikovito objašnjavao kako je u poziciji da se na biciklu utrkuje s Mercedesom. Bakir je u toj priči Mercedes ne po kvaliteti, već po naslijeđu. Prezime Izetbegović je, zahvaljujući Aliji, među Bošnjacima, naročito deklariranim muslimanima imalo i ima ogromnu težinu, uprkos svemu onome što Izetbegović mlađi radi otkako je došao na čelnu stranačku poziciju. On je taj koji od prvog dana gumicom briše period Tihićevog vođenja stranke, iako je Alijin nasljednik na čelu SDA proveo više godina od samog osnivača i utemeljitelja partije. I niko nema dileme – najveća ambicija Izetbegovića Sina jeste da partiju do te mjere izjednači sa svojim prezimenom da nema uopće sumnje koliko dugo planira ostati na vodećoj stranačkoj poziciji. Za društvo je, pak, daleko važnije od bitke za partijsko liderstvo to što Bakir Izetbegović SDA vodi u posve suprotnom pravcu od onog kojim je gurao Tihić. Umjesto dijaloga, razgovora, političkih pregovaranja, koji su bili osnova Tihićevih pomaka naprijed, njegova inaćenja, odbijanja i potpuno odsustvo svih iole preciznih stavova (barem u javnosti) od SDA su napravili desnu partiju prepoznatljivu po radikalizmu i isključivosti njihova podmlatka. Ni njemu samom nije mrsko pozicionirati se usred muslimanskog povijesnog kruga, kojim se nekada legitimirala SDA, čuli smo to uostalom i tokom prošlog ramazana kada je objašnjavao kako se za Bosnu i Hercegovinu ne boji dok su pune džamije. Ako su pune džamije mjera SDA za BiH, onda nije nikakvo čudo što i Srbi i Hrvati, čak i oni koji ništa lijepo ne misle ni o Miloradu Dodiku ni o Draganu Čoviću, ne vide sebe u takvoj zemlji. Sekularizam po Izetbegovićevoj mjeri staje u njegovu rečenicu: Spremni smo im (HDZ-u BiH) dati… O nepotizmu sve zna, zar nam nije osobno hvalio menadžerske sposobnosti vlastite supruge objašnjavajući njezine dobre veze? Teret korupcije SDA dijeli sa koalicionim partnerima, a što bi rekao reis Kavazović, “naši ljudi daju snažan doprinos”. No, najveći Izetbegovićev problem, koji on danas pokušava predstaviti kao svoju prednost, jeste što se prema svim političkim subjektima u kantonima, entitetima i na državnom nivou – svejedno, odnosi kao i prema Čoviću u pregovorima: spreman im je dati… Nije važno šta, jer sam početak nimalo ne obećava, zapravo prijeti, naprosto zato što definira poziciju koju Izetbegović priskrbljuje sebi i SDA kao vlasnicima i vladarima svega. Stoga i ne čudi što su političke partije, bilo da su bošnjačke ili probosanske, HNS-ove ili pak dolaze iz Republike Srpske, davno odbacile svaku vrst razumijevanja za SDA i njezinog lidera. Niko neće da mu se njegovo poklanja, da ne kažem (verbalno) otima.

    Bitka sa spas BiH

    Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države Bosne i Hercegovine. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije. Jer nam želi reći da su Dodik, Čović i Bećirović protiv njega i SDA, a samim tim i protiv države BiH. Tako nam pokazuje da zapravo njegova najveća snaga na ovim izborima i nije SDA, već su to ataci Dodika i Čovića na BiH, pa ko biva – ko god nije s njim, protiv je države BiH. Upravo je zato Bećirović, koji je godinama za lijevi i građanski ukus bio odveć probošnjački orijentiran, idealan za obračun na bošnjačkoj desnici. Bit će i da je očekivao ovakav Izetbegovićev nastup jer je unaprijed poručio da je dobro da SDA, HDZ i SNSD budu poraženi. I još važnije: da je ovo bitka za spas Bosne i Hercegovine, ali ne sistemom zamjene mjesta u foteljama, već smjenom politika. Što je bolno tačno.

    Pravosudni progon u režiji SNSD-a i HDZ-a: Kako su padali Budimir, Lijanović, Mihajlović, Mektić, Novalić, Mehmedagić …

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Na periferiji svih portala i novina 14. oktobra ove godine objavljena je vijest pod naslovom – bivši predsjednik Federacije BiH Živko Budimir pravomoćno oslobođen. Za sat-dva vijest je potpuno uklonjena iz vidokruga i spuštena u neke duboke arhive.   Baš kao i politička karijera bišeg predsjednika Federacije BiH.

    “Uhapšen Živko Budimir”, pisalo je na naslovnicama svih domaćih i regionalnih medija  23. aprila 2013. godine.

    Danima su se mediji natjecali da saznaju “ekskluzivne informacije” iz istrage koju je provodio “istražiteljski tim” Tužilaštva BiH sa Olegom Čavkom na čelu. Tog 23. aprila, državni tužilac Čavka lično se pojavio u zgradi Predsjedništva BiH gdje su inspektori SIPA-e hapsili predsjednika Federacije BiH. Kamere su bile obaviještene na vrijeme i Budimir je mogao biti sproveden u zgradu SIPA-e. Kasnije mu je određen pritvor, uslikan je u zatvoru, pa je nakon mjesec dana pušten.

    Čavka se osobno pojavio na pretresu u Predsjedništvu

    Godina je, dakle, 2013. bila i HDZ je bio “opozicijska” partija na nivou Federacije BiH. Živko Budimir je bio predsjednik Federacije, HDZ-a nije bilo u Vladi Federacije, a koaliciju su činile SDP, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak Jerka Lijanovića. SDP se, nakon ulaska u koaliciju 2011. godine, predomislio, pa je stupio u novu koliciju sa Fahrudinom Radončićem i Draganom Čovićem. No, smetnja za rekonstrukciju Vlade Federacije bio je predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. Ubrzo je uhapšen. Postupajući tužilac bio je Oleg Čavka.

    Dva dana pred početak predizborne kampanje 2014. godine pripadnici SIPA-e uhapsili su Jerka Ivankovića Lijanovića. Naredbu je izdalo Tužilaštvo BiH. Pritvor mu je određen prvog dana predizborne kampanje. Na slobodu je pušten odmah nakon oktobarskih izbora. Njegova Narodna stranka Radom za boljitak je doživjela debakl. Baš kao i stranka Živka Budimira. Od tada HDZ BiH Dragana Čovića više nema opoziciju u Hercegovini. Lijanović je, kasnije, pravosnažno oslobođen optužbi zbog kojih je hapšen 2014. godine.

    Hapšenje Jerka Lijanovića u septembru 2014. godine (foto: bljesak.info)

    Dragan Mektić je mandat ministra sigurnosti BiH proveo kritizirajući rad pravosuđa. Odmah nakon što je “izgubio” poziciju  u Vijeću ministara i ostao samo državni zastupnik opozicijskog SDS-a Tužilaštvo BiH ga je optužilo za “visoku korupciju”. Suđenje je u toku.

    “Uhapšen Fadil Novalić”, glasila je vijest ove godine objavljena 28. maja.

    Federalni premijer je uhapšen zbog sumnjive nabavke respiratora. S njim su još uhapšeni Fikret Hodžić i Fahrudin Solak. U istom predmetu naknadno je osumnjičen i Aleksandar Zolak, direkor Agencije za lijekove BiH. On nije hapšen. Tužilaštvo BiH je, dva dana nakon hapšenja, tražilo jednomjesečni pritvor za Novalića i druge. Sud BiH je odbio prijedlog. Prije nego je uhapšen, Novalić je promijenio način odlučivanja u Kriznom štabu FBiH u kojem su smanjene ovlasti Jelke Milićević, ministrice finansija i članice HDZ-a BiH.

    Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH i njenog direktora Osmana Mehmedagića Milorad Dodik i Dragan Čović nastoje srušiti od 2016. godine kada su tu Agenciju proglasili – neprijateljskom. Kasnije im se u svemu pridružio i Aljoša Čampara i Tužilaštvo BiH je, na kraju, podiglo optužnicu protiv direktora OSA-e zbog “nezakonitog izuzimanja snimka iz Pošte”. Postupajući tužilac – Oleg Čavka.

    Državni tužilac Oleg Čavka i njegov prijatelj Dubravko Čampara bili su glavni svjedoci i u predmetu protiv Bože Mihajlovića, suspendovanog šefa Odjela za privredni i organizovani kriminal Tužilaštva BH. Mihajlović je optužen da nije spriječio svoju saradnicu da “otuđi” novac iz depoa Tužilaštva. Predmet je formiran na osnovu iskaza Saše Milakovića protiv kojeg je Oleg Čavka odmah obustavio istragu zbog organizovanog kriminala. Kasnije je i Čavka zajedno sa Dubravkom Čamparom postao svjedok otužbe. Mihajlovićeva saradnica koja je uzela novac nije optužena u Tužilaštvu BiH. Bez obzira na to, Božo Mihajlović je osuđen na 5 godina zatvora. U svojoj karijeri izdavao je naloge za hapšenje Nasera Keljmendija, Fahrudina Radončića, Darka Eleza, Đorđa Ždrale, Tasima Kučevića, Milorada Milakovića i drugih.

    Objava presude Boži Mihajloviću

    Osim navedenih, ima i drugačijih primjera koji dokazuju pod čijom je kontrolom bh. pravosuđe.

    U februaru 2009. godine Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA prijavila je Milorada Dodika i biznismena Slobodana Stankovića da su izvukli i oprali javni novac prilikom izgradnje zgrade Vlade Republike Srpske. Nijedan od navedenih nije priveden, saslušan ili optužen u ovom slučaju. Predmet je “iščezao” iz Tužilaštva BiH.

    Transportujući 2010. godine dokazne materijale iz zgrade Tužilaštva BiH u zgradu Kantonalnog tužilaštva Sarajevu “nepoznate osobe” iz pravosuđa izgubile su ključne dokumente u predmetu prelevmani u okviru kojeg je prvoosumnjičeni bio  lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Kasnije je “nestao” i cijeli predmet donošenjem naredbe o obustavi istrage.

    U velikoj policijskoj akciji kodnog naziva Pandora, u junu 2014. godine uhapšene su 53 osobe koje su dovođene u vezu sa organizovanim kriminalom.

    Osumnjičeni u predmetu Pandora

    Među uhapšenima su bili Kemal Čaušević, Zdravko Cvjetinović, Goran Marinković, Radovan Đurić, Nedeljko Milovanović i drugi. Od 53 uhapšena, na optuženičkoj klupi završila su samo trojica Bošnjaka – Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić. Svi drugi su i danas uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom upravlja HDZ BiH. Postupajući tužioci su bili Oleg Čavka i Dubravko Čampara. Pred njima je Kemal Čaušević  dao iskaz u kojem je direktno optužio Dragana Čovića za kriminal u UIO. Čović, međutim, nikad nije saslušan. Čak ni kao svjedok.

    U februaru 2016. godine uhapšen je, i odmah na slobodu pušten, biznismen Slobodan Pavlović. Osumnjičen je da je preko njegove banke Milorad Dodik oprao novac kojim je kupio vilu u Beogradu. Istragu u ovom predmetu vodi tužilac Mirza Hukeljić. Šest godina kasnije, Milorad Dodik nije optužen ni priveden.

    Slobodan Pavlović (foto: BN TV)

    “Obustavljena istraga protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović”, saopćeno je 13. jula 2017. godine iz Tužilaštva BiH.

    Državni tužitelji nisu našli elemenata krivičnog djela kada je rukovodstvo RS organiziralo referendum o danu RS-a čije je održavanje  prethodno zabranio Ustavni sud BiH. Krešenje odluke Ustavnog suda BiH nije ocijenjeno kao inkriminiriajuće za Dodika i rukovodstvo RS. Da bi zataškali cijeli slučaj Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv članova izborne komisije, ali je Sud BiH nije potvrdio.

    To što u vlasti RS-a tokom pandemije koronavirusa na sumnjiv način nabavile maske od turističke agencije, nije zasmetalo državnim tužiteljima. Istina, “predmet je formiran”, ali tužilac Ćazim Hasanspahić nije saslušao nijednog zvaničnika iz RS-a u vezi sa ovom sumnjivom nabavkom. Niko nije saslušan niti optužen zbog summnjive nabavke “poljske bolnice” u RS-u.

    U maju 2019. godine godine objavljen je snimak “potkivanje” na kojem se vidi kako predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija obećava u kafani “ubrzavanje” rješavanja krivičnog predmeta u kojem je oštećeni bio biznismen iz Velike Kladuše Nermin Alešević. Sastanak Aleševića i Tegeltije organizovao je pripadnik SIPA-e Marko Pandža.

    Nakon objave snimka, Milan Tegeltija je dobio status svjedoka. Biznismen Nermin Alešević osumnjičen je za krivično djelo – neovlašteno snimanje. Inspektor Marko Pandža nikad nije optužen.

    Niko nije priveden niti optužen zbog toga što je RTRS u saradnji sa portalom banjaluka.net objavio identitet zaštićenog svjedoka protiv premijera RS Radovana Viškovića. Od momenta objave identiteta zaštićenog svjedoka prošlo je 30 dana.

    U brojnim haškim dokumentima pominje se ime premijera Republike Srpske Radovana Viškovića. On je u julu 1995. godine bio u Srebrenici, organizovao transport zarobljenika na mjesta masovnog strijeljanja, ali nikad nije saslušan u Tužilaštvu BiH.

    Ime Nenada Stevandića, predsjednika Ujedinjene Srpske se pominje i u presudama Haškog tribunala. Označen je kao vođa paravojne formacije SOS koja je djelovala na području Krajine. Snimljen je kako maltretira zarobljene Bošnjake u Kotor Varoši. U Tužilaštvu BiH nikad nije ni saslušan, a ni optužen.

     

     

     

    Washington View: Moscow’s Campaign Against U.S. Democracy

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Moscow’s election interference is not simply an attack on U.S. democracy but a means to weaken America’s global role. Russian intelligence agencies are engaged in disinformation offensives crafted to exploit rifts in American society and depict the U.S. as an ailing power. The Kremlin favors the re-election of Donald Trump because he is seen as a disruptive force and a potentially valuable partner. But even if Joe Biden wins the presidency, Moscow will promote domestic conflicts to challenge the legitimacy of the U.S. system.

    Polarization between Republicans and Democrats is so pronounced in the U.S. that foreign actors have space to infiltrate disinformation whether to help or discredit either presidential candidate. Partisan rifts are also reflected in a deeply divided electorate, which is susceptible to a range of conspiracy theories. This has become most evident in the growing popularity of the Q-Annon movement, reminiscent of medieval witchcraft accusations, in which the Democrats are believed to be Satan worshippers, pedophiles, and cannibals who will be unmasked and imprisoned by Trump. Delusion, unrest, and mayhem in the U.S. works to Moscow’s advantage in the escalating struggle for global influence. Disinformation is not an end in itself – it serves at least three geo-strategic goals, which the Kremlin magnifies through official channels and an army of digital disinformers.

    First and foremost, Moscow seeks to discredit American democracy as a failing and fraudulent system. It highlights supposedelection rigging, illicit campaign financing, voter suppression, media bias, or whatever exploitable controversies emerge during the U.S. election campaign. It can also include more active measures by hacking or fabricating Emails or some other texts at opportune moments, as witnessed with Hilary Clinton during the 2016 U.S. elections. For several months, Russian intelligence has been active in supplying Trump’s advisors and allies with scandalous disinformation to defame Biden and his family. The purpose is to help Trump win the elections or to undermine the legitimacy of the incoming Biden administration.

    Unlike in communist times, Moscow no longer trumpets its own system as idyllic but primarily seeks to widen any fissures in Western democracies so they are no longer models for Russia’s neighbors and allies. Democratic systems can be depicted and discredited as facades for racism, xenophobia, and class division. The U.S. is portrayed as having irreconcilable social fractures, whether based on class, wealth, ethnicity, color, religion, region, or sexual identity, and with deepening rifts between “red” and “blue” states that no administration will be able to bridge. It may even intensify its promotion of separatism in the American south or a more comprehensive disintegration of the United States.

    A second related Kremlin goal is to discredit U.S. officials as hypocrites for criticizing crackdowns on dissent and other civil rights abuses in authoritarian countries. Russia’s government revels in the portrayal of America as a country on the brink of civil war and impending collapse, thereby justifying its own allegedly successful handling of domestic opposition and unrest that ensures stability.

    Third, and most critically, Moscow is eager to diminish the U.S. role in the world not only as the beacon of individual freedom but also as a trusted ally. Trump has unwittingly helped Putin on various occasions by openly questioning NATO’s purpose and threatening to withdraw U.S. troops from various key regions, including Europe. Ongoing domestic unrest supposedly underscores that Washington will be too preoccupied with its internal problems to assist any of its allies in a time of crisis. Moscow also promulgates the notion of America’s growing weakness, as evident in its inadequate handling of the COVID-19 pandemic. This can bolster arguments that the U.S. is a fading power, that national sovereignty has prevailed over American globalization, and that “liberal democracies” are on the decline.

    The lesson is that all states should curtail their alliances with the U.S. and instead look toward Moscow and Beijing as models and leaders. This theme also has a domestic component in the U.S. by tapping into brewing sentiments among the American public that Washington should scale back its global involvement and curtail its international alliances and focus on rebuilding the U.S. economy and ensuring health care in the wake of the pandemic.

    Ultimately, political polarization, domestic unrest, and civil conflict in the United States are not the key objectives for the Kremlin. They are the primary means to achieve strategic victory. The main goal is to restrict the U.S. to its own hemisphere, diminish America’s international alliances, and enable authoritarian states to carve up the world into spheres of influence.

    Putin calculates that if Trump is re-elected he will feel more unrestrained in applying his version of “America First.” No longer dependent on the U.S. Congress for his political survival, Trump would have a freer hand to disregard Republican lawmakers and his national security team, which has maintained a pro-NATO orientation. Ideally for Moscow, such a scenario could result in reducing America’s role in Western institutions, removing all American troops from Europe, lifting economic sanctions for Russia’s invasion of Ukraine, forging a strategic partnership with Putin, and even sacrificing much of Europe’s east to Moscow in a new Yalta-like grand bargain.

    A Biden victory is less welcome in Moscow, as it would refocus Washington on intensifying transatlantic cooperation and could presage a tougher policy toward Russia, including more effective strategic pushback for its ongoing attacks on neighboring states. Biden could also capitalize on pledges to reform America’s law enforcement institutions by pursuing a wider campaign in support of individual liberty and ethnic equality. This would mean greater attention to Moscow’s subjugation of political opponents and the numerous nations that are politically imprisoned in the Russian Federation. And there could also be an element of retribution from the new administration for persistent Kremlin attempts to besmirch the Biden family and the Democratic Party.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Dodik nije samo primitivac, on je prijetnja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.

    Pobjednio je

    Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”

    Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.

    Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.

    Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.

    I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.

    Kockanje HDZ-a

    To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.

    (oslobodjenje.ba)

    123...41Stranica 1 of 41

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    Istraga.ba ·
    @IstragaB
    Nekoliko hiljada građana ispred zgrade @OHR_BiH na protestima usmjerenim protiv novih nametanja visokog predstavnika https://t.co/BJZ2Tkj7CM
    View on Twitter
    14
    180
    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj