Ivana Stradner writes for Istraga: How will American Presidential Elections Reflect on Balkans

Despite the fact that the Balkans are being used as an arena for great power competition, and that ensuring a peaceful and prosperous Balkan peninsula is in America’s best interests, it is most likely that US involvement in the Balkans will not change, no matter who wins the election next week.

The future US president will have to deal with many domestic challenges before him: the pandemic, an economic crisis, and social unrest in cities around the nation. This will leave very little room for global challenges other than those already at the top of America’s international agenda.

Despite the many pressing issues today in the Balkans — the Serbia-Kosovo dialogue, the future of Bosnia and Herzegovina, Russian and Chinese malign influence in the region, and democracy backsliding — recent US involvement in the Balkans has been contingent on the region aligning with its foreign policy or domestic goals. Classic US liberal internationalism, including traditional support for alliances, democracy promotion, and an open global economy is in retreat. Although the US-led interventions in Bosnia and Kosovo brought peace in the Balkans in the 1990s, the recent Kosovo-Serbia deal in Washington, was seen as just another one of Trump’s tactics to boost votes before November.

The Trump administration’s isolationism, has influenced the US foreign policy agenda. This is seen in the “America First” trade wars, a skepticism and distrust of international organizations and multilateralism, and calls to reduce U.S. troop deployments overseas. Should Trump win a second term, it is likely that his aversion to “endless wars” and pledges to bring troops would continue.

Joseph Biden, who has been a US politician for more than 40 years, has pledged that the US will rejoin the Paris (climate) Agreement, pursue new trade deals, uphold human rights standards across the globe, strengthen the transatlantic partnership, revive faith in multilateralism, and discipline Russia and China. In other words, Biden is promising to be Trump’s opposite but whether his words will mirror his deeds is yet to be seen.

What does this all mean for the Balkans?

Russia is eroding Western influence in the Balkans through disinformation, particularly in Croatia, Montenegro, North Macedonia and Albania — all NATO members — in order to gain economic and political influence in the region. Though its loyalties are somewhat divided, Serbia’s government remains a key Moscow ally in the region. As Russia uses its bond with Serbia to undermine the EU and this Moscow-Belgrade relationship is the biggest obstacle to countering Russian pressure in the region. In Montenegro, Russian disinformation, aided by repeated cyberattacks on government institutions, was instrumental in the election of a new pro-Russian government. This pro-Russian government gives Moscow an ally not just within NATO, but potentially within the European Union. In North Macedonia, Russia spread disinformation prior to the name-change referendum that finally enabled North Macedonia to join NATO. In Croatia, the Kremlin is investing in critical sectors, while exploiting internal conflicts in Albania by fomenting political divisions. Bosnia is very vulnerable, and Russian disinformation campaigns have sown ethnic and religious discord in the country, in addition to promoting the secession of ethnic Serb regions from Bosnia. Moscow is challenging the status quo by trying to return Bosnia to the unrest of the 1990s.

It is unlikely that Trump will counter Russian influence in the Balkans. Biden has promised to be tough on Putin, but does not suggest that he will impose more sanctions than the Trump administration. It is possible that he will replicate Obama’s apathy towards the Kremlin. Russia’s troubling actions in Europe’s own backyard are not primarily America’s problem, and the EU should be more active in countering Russian influence in the region.

China has recently emerged as a significant actor in the Western Balkans, making the region more strategically important. China’s “mask diplomacy” was very successful as President Vucic was seen kissing the Chinese flag and calling European solidarity a fairy tale. Given that China is viewed as a threat by the US administration as seen in its National Security Strategy, we could expect more American involvement in the region to halt Chinese influence. For instance, the most recent Serbia-Kosovo agreement emphasized that “Both parties will prohibit the use of 5G equipment in their mobile communication networks, which is delivered by an unverified seller.” This was a direct referral to the Chinese company, Huawei, which has a strong presence in Serbia. Serbia is purchasing a modern Chinese air defense missile system despite US sanctions threat, and tested Chinese military drones in October. Instead of brandishing sticks, however, Washington offered carrots by opening a US International Development Finance Corporation (DFC) office in Belgrade to increase American investments and improve the region’s economy. No matter who wins in November, the DFC office is here to stay.

Today, it’s up to Serbian President Vucic to follow through on the commitments he made in the Washington agreement. The ball is in Serbia’s court, and the US will be closely monitoring President Vucic’s delicate balance between the EU, Russia, China and the US. Given the strained relations between Beijing and Washington, Serbia’s current nonaligned politics will not be acceptable to America.

Whether US democracy is in crisis is questionable, but democracy across the globe is certainly declining. A new report from Freedom House describes Serbia and Montenegro as “hybrid regimes” rather than democracies. The Trump administration sees US foreign policy towards the Balkans as purely transactional, and the admirable goal of democracy promotion is slowly fading in the US. Whether under Biden or Trump, the intensity of democracy promotion and fighting against authoritarian regimes in the Balkans will not change.

In terms of NATO enlargement, Trump has been critical of the alliance, arguing that many members do not spend enough on defense to fully meet their commitments under the agreement. In 2017, on the occasion of Montenegro’s NATO accession, he infamously warned that defending a tiny NATO ally like Montenegro could lead to World War III. Biden signaled that he would recommit to NATO and its allies. Biden should support Bosnia’s commitment to NATO though he needs to be careful that it might trigger a reaction from Moscow, which has been opposing NATO’s enlargement. Because a pro-Russian government is now in Montenegro (now a NATO member), Biden should work with European allies to make sure that Russia does not have access to sensitive NATO information. Serbia is unlikely to join “[…]Western structures anytime soon, and holding out hope for a massive change in the nation’s trajectory is naïve” as Luke Coffey and Daniel Kochis argue.

Given that the international liberal order is declining across the globe, nations in the Balkans cannot count on the US democracy promotion in the region as they did in the 1990s. Instead, countries should put their differences aside and find common ground, cooperating to avoid becoming collateral damage in Russia’s and China’s great power competition with the West.

(Ivana Stradner is Jeane Kirkpatrick Fellow at the American Enterprise Institute (AEI), where her research focuses on the intersection of international law and security)

Ruska propaganda dostupna u BiH: Russia Today u ponudi Telemacha, N1 objavio kartu prema kojoj je Krim u Rusiji

Dok skoro cijeli svijet zabranjuje i blokira ruske državne kanale Sputnjik i Russia Today, Telemach d.o.o. i dalje u svojoj ponudi ima propagandne kanale Ruske Federacije.

Na broju 603, među informativnim kanalima, i danas, 1. marta 2022. godine, šest dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu,možete pronaći kanal Russia Today na kojem se, cjelodnevno, emitiraju vijesti na englesleskom jeziku. U pitanju je, naravno, ruski propagandni kanal čije je emiritanje još početkom februara ove godine zabranila i Njemačka.

Russia Today u ponudi Telemacha

“Komisija je 1. februara zvanično zabranila organizovanje i emitovanje programa RT DE u Njemačkoj, jer za to ne postoji potrebna dozvola u skladu sa medijskim zakonodavstvom”, navedeno je u saopćenju za javnost njemačke komisije zadužene za regulaciju medija.

Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, njemački primjer slijedila je i Evropska unija.

“Zabranićemo medijsku mašinu Kremlja u EU. Državni mediji RT i Sputnjik, kao i njihove filijale, više neće moći da šire svoje laži, da opravdaju rat (predsjednika Rusije Vladimira) Putina i da siju podjele u našoj Uniji. Razvijamo alate za zabranu njihove otrovne i štetne dezinformacije u Evropi”,  kazala je krajem prošle sedmice Ursula von der Leyen.

Koliko su relevantni ruski mediji, dokazuje i odluka regulatorne komisije u Rusiji-Roskomnadzor da prošle subote naloži nacionalnim medijima da iz svog sadržaja uklone svako spominjanje civila koje je ubila ruska vojska u Ukrajini, kao i izraze “invazija”, “ofanziva” ili “objava rata”.

Odluke Brisela, međutim, nisu promijenile stav Telemacha, kompanije iza koje stoji srbijanski biznismen Dragan Šolak. Tako ste u utorak ujutro, 1. marta, od 7.30 do 8 sati, putem Telemacha, na Russia Today mogli gledati reportažu o navodnim zločinima “nacističkih ukrajinskih jedinica” nad ruskim stanovništvom u Donbasu.

Reportaža RT-a o “ukrajinskim nacistima” u ponudi Telemacha

Telemach je, kao što je poznato, dio iste grupacije kojoj pripada i N1 televizija. Od početka ruske agresije na Ukrajinu, u programu N1 Sarajevo nekoliko puta su gostovali proruski analitičari, među kojima se posebno izdvaja izvjesni profesor Anis Bajraktarević. U petak, 25. februara, od 13 sati i 15 minuta ovaj analitičar u programu N1 iznosio proruske stavove.

“Ja često govorim, Rusi ne blefaju. Rusi kad nešto kažu i ponove to, onda zbilja to i urade. Ruska strategija će ići na pacifikaciju Ukrajine”, kazao je “analitičar” N1 Anis Bajraktarević.

Analitičar Bajraktarević je, gostujuči u programu N1, negodovao što se jedinice takozvanih republika Donjecka i Luhanjska, formiranih na teritoriji Ukrajine, nazivaju “paravojnim jedinicama”.

“Postoje eufemizmi o separatistima, o proruskim jedinicama. To su zapravo Rusi koji žive u Luhanjsku i Donjecku. To su entički Rusi. Oni nisu nikakvi proseparatisti”, rekao je Bajraktarević gostujujući, po ko zna koji put, u programu N1 televizije.

No, nisu samo analitičari N1 iznosili sporne stavove. Tako je, naime, na portalu N1 televizije u Sarajevu, nekoliko sati nakon početka ruske agresije na Ukrajinu objavljen članak pod naslovom   – “Kako će se kriza u Ukrajini reflektirati na građane BiH”. Ništa, naravno, ne bi bilo sporno da tekst nije ilustrovan kartom, prema kojoj je ukrajinski poluotok Krim pripisan Rusiji.

Ova karta je, prema informacijama Istrage, uklonjena tek nakon što je ukrajinski diplomata u BiH intervenirao kod rukovodstva N1 televizije.

Osim ove karte, još nekoliko slučajeva zabilježenih na portalu N1 Sarajevo može se ocijeniti, u najmanju ruku, spornim.

“Banjalučani o krizi u Ukrajini: Rusija nikada nikoga nije napala”, glasio je naslov objavljen svega nekoliko sati prije nego je Rusija krenula u frontalni napad na Ukrajinu.

Da stvar bude još simptomatičnija, urednici N1 televizije odlučili su “sponzorisati” ovaj tekst na svojoj Facebook stranici, kako bi ga pročitalo što više ljudi.

Osim sa građanima Banja Luke, N1 je neposredno pred početak ruske agresije objavio i razgovor sa Danetom Čankovićem, predsjednikom Pokreta “Izbor je naš”, koji je otvoreno iskazao podšrku Rusima, a koji je ranije vodio kampanju protiv NATO-a.

“Rusi u Ukrajini su ugroženi kao narod”, naslovio je N1 svoj članak objavljen 21. feebruara 2022. godine u 14 sati i 16 minuta.

Trećeg dana ruske agresije na Ukrajinu, N1 je objavio vijest da su “Rusi ušli u Kijev”. No, prava istina je da su to bile diverzantske grupe ruske vojske, koje su mnogo ranije ubačene u glavni ukrajinski grad. Ruska vojska do danas nije ušla niti je okupirala Kijev. Osim toga, N1 televizija je na svom je blogu objavila kartu, prema kojoj su skoro svi veliki gradovi, uključujući Harkov i Kijev, pod okupacijom.

Na karti koju su objavili relevantni izvori, može se, zapravo, stvarni napredak ruskih snaga u Ukrajini.

N1, rekosmo, pripada istog grupaciji kao i Telemach d.o.o., najveći kablovski operater koji nije iz svoje ponude nije ukolonio rusku propagandnu TV stanicu Russia Today.

Kolumna Vildane Selimbegović: Puno je murala koji moraju pasti

Beogradski aktivisti ne odustaju, i prošle subote nastavili su bitku protiv sramnog murala posvećenog osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. I nemaju dilema: Mural mora pasti, ne samo da bi se u Srbiji odstupilo od matrice veličanja heroja i ubica već da bismo se svi počeli obračunavati sa svojim fašistima kako bismo konačno iskoračili iz prošlosti i krenuli stvarati uvjete da živimo bolje. Slavljenici zločina(ca) i ulizice fašistima vladaju ovim prostorima istim intenzitetom od devedesetih, a ako murali ne počnu padati, vladat će još decenijama i pritom neće birati sredstva: slika iz centra Beograda lekcija je svima nama. Dok su na jednoj strani bili aktivisti, koji su pozivali na mir i objašnjavali da je đeneral na “slikovnom grafitu”, kako odu naredbodavcu genocida i nebrojenih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Bosne i Hercegovine zovu beogradski inspektori, i genocid i zločine naređivao i organizirao pozivajući se na Srbe i srpstvo, na drugoj je bila – kao i uvijek – dobro organizirana vlast štiteći ne samo svog heroja već i huligane koji su nasilu oteli i zapalili transparent Žena u crnom “Nikad nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici!”. Ivan Đurić iz nevladine Inicijative mladih za ljudska prava to je ovako objasnio: “Naša je odgovornost i dug prema žrtvama genocida u Srebrenici zato što je to navodno rađeno u naše ime. Pozivam vas da vidite činjenice, svedočenja, sudbine ljudi iz Srebrenice. Da se zamislimo i zapamtimo da je to najveća borba koju ovde vodimo – da bi naše društvo podizalo spomenike žrtvama, a ne zločincima”.

Prijetnje o raspad

Čak 70 nevladinih udruga u Srbiji organiziralo se da podrže proteste i zatraže od vlasti da – umjesto što hapse aktiviste – počnu kažnjavati one koji se bore protiv aktivizma. Aktivizam u Bosni i Hercegovini, koju trese najveća postdejtonska kriza, zamro je još u doba Paddyja Ashdowna, visokog predstavnika koji nije krio da su njegovi najvažniji sugovornici u BiH vlasnici nacionalnih stranaka. U te je svrhe i izmjestio donošenje političkih odluka iz državnog parlamenta u kafane i na mjesta koja su preferirali njegovi odabranici. Bilo bi krajnje nepošteno svu krivicu adresirati na pokojnog lorda, istina je da se ni građanske i liberalne stranke, kao ni civilno društvo nisu mnogo otimali, no zahvaljujući upravo tom konglomeratu, Bosna i Hercegovina je i danas u opasnosti. Nad našim se glavama ukrštaju prijetnje o raspadu zemlje, tobožnjem vraćanju na izvorni Dayton, obećanja o formiranju entitetskih institucija koje će milom ili silom proizvesti podjele, betonirati neke nove granice, “tiho otcjepljenje” kako je to nazvao najnoviji Ashdownov nasljednik u BiH Christian Schmidt.

Da, sve pobrojano je iz vokabulara lidera SNSD-a (i člana Predsjedništva BiH) Milorada Dodika, koji posljednjih dana, pa čak i koju sedmicu, svoj ratni jezik pretvara u verbalno taktiziranje, pa se u četiri oka Gabrielu Escobaru drčno udvara spremnošću na odustajanje od proklamiranih ultimatuma, da bi potom – onako kako je naučio na potezu Laktaši – Beograd – Moskva – izašao pred novinare i javno porekao vlastite riječi. Dodikovo taktiziranje pozadinski, iz pričuve, sokoli i gura njegov najdraži partner Dragan Čović, lider HDZ-a BiH (ko ne vjeruje, neka analizira događanja navijača u Mostaru proteklog vikenda). To je omjer snaga koji predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću omogućava da mirno sjedi i čeka ubiranje nacionalističkih plodova, čak mu ostavlja i prostor da širokogrudo nudi građansku BiH, dok oni radikalniji čak trljaju ruke radujući se konačnom obračunu. Jedan visoki međunarodni zvaničnik, iskreno zabrinut za stanje u našoj zemlji, pitao me prošle sedmice zašto šute Bosanci (i Hercegovci). Suzdržala sam se i nisam rekla da su nas davno pojeli skakavci, pa sam u pomoć pozvala Andrića i kazala kako nas i historija uči da se u zlim vremenima pristojan svijet povlači svjestan da lijepom riječju ne može protiv radikala koji se takmiče mržnjom i osudama drugih i drugačijih. Kako god, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci – svi čekamo i strepimo. Da u naše ime odluke donese neko drugi, da nas spase i servira nam rješenja o kojima ćemo svi imati kritičko mišljenje (najčešće na društvenim mrežama).

Nipošto ne želim reći da međunarodna zajednica ne snosi debelu odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini. Kriva je iz puno razloga, no kakvi smo mi možda i najbolje ilustrira podatak da su – nimalo slučajno – diplomatska inicijativa i presing SAD-a kojem svjedočimo uslijedili nakon što je CNN žestoko prozvao State Department zamjerajući mu kako sjedi skrštenih ruku dok se na Balkanu valja novi rat, što je i zaključak čitave plejade zapadnih jakih medija. Demokratska društva reagiraju na takve kritike, naša balkanska uzdaju se u svoje sputnjike. O odnosu Evrope prema Balkanu sve govori podatak da su umjesto Zorana Zaeva odabrali Aleksandra Vučića za regionalnog lidera, jednako kao što odnos Evropske unije prema BiH zorno iscrtava nemoć spram Višegradske grupe ili pasivno pristajanje na politiku Janeza Janše, odnosno Zorana Milanovića. Namjerno izostavljam Rusiju (Kinu i ne pominjem) zato što je čak i tom tromom ali demokratskom dijelu Zapada postalo savršeno jasno da Vladimir Putin nikada neće dobrovoljno odustati od podgrijavanja balkanskog bureta baruta baš onako kako Rusija koristi sve svoje adute da bi pokazala nemoć demokracije i napravila haos na poljsko-bjeloruskoj granici. Autoritarni režimi prijete sve otvorenije i Lukašenko nije jedini, ako jeste najbolji primjer. No, konačno je vrijeme da se istini pogleda u oči i shvati kako nema tog mira koji bjelosvjetske lukašenke nisu spremne žrtvovati zarad vlastitih ugoda.

Spomenik na Kazanima 

Naš je problem što su nas očaj, jad i bijeda zakovali do te mjere da više ne umijemo iskoračiti i pogledati unaprijed. Razliku između dobra i zla zamijenili smo izborom između naših i njihovih. I tako pristali na sve domaće podjele koje nam se diktiraju. Političare u Federaciji čak i ne zanima žestina bijesa kojom se Dodik obračunava s neistomišljenicima u RS-u, opozicionari svih boja i dezena (sa časnim izuzetkom HNS-a, gdje je Čović neprikosnoveni vladar) i u Banjoj Luci jednako kao i u Sarajevu niti znaju niti umiju ponuditi išta drugo osim uklete bitke za prvog nacionalistu. Iz tako ušančenih rovova i nema drugačije bitke osim one za poziciju i lične interese. Forum ljevice održan proteklog vikenda u Sarajevu na Googleu se pronalazi tek nakon ozbiljne pretrage, a i tada saznajemo da su najavljeni panelisti – sve sama elita ovdašnjeg SDP-a – ozbiljno se posvetili energetskoj efikasnosti i pravednoj energetskoj tranziciji, na čemu su – ako ćemo pravo – doktorirali još kad su bili na vlasti pokazujući kako se efikasno otimaju energetski resursi. U zemlji koja se u mir uzda sve vjerujući da Beograd i Zagreb neće pristati na novi rat, lijeva i liberalna misao morala bi ponuditi nešto državotvornije od zelene tranzicije. Istina, liberali su – zapravo Naša stranka – pokušali prizvati u budućnost partnere iz SDP-a, no šapatom su pali: danas će Benjamina Karić otkriti svoj spomenik na Kazanima, onaj na kome nema ni svih žrtava, a kamoli imena njihovog dželata dokazujući da svako svog Busuladžića za trku ima. Na školi, ulici ili muralu.


Budžet i izborni proces: Čekanje sjednice PIC-a – kupovina vremena za Čovića!

Ima li vremena Bosna i Hercegovina? Pitanje koje je izuzetno značajno i otvoreno u kojem je svaka minuta važna, a u kontekstu osiguranja sredstava za finansiranje Općih izbora koji su raspisani za 2. oktobar.

Koliko je situacija alarmantna kazuje i održani sastanak ambasadora Kvinte i predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije (SNSD) i njegove zamjenice Bisere Turković (SDA). Na sastanak je bio pozvan i ministar finansija Vjekoslav Bevanda (HDZ), ali se nije pojavio. Ambasadori Kvinte traže da se sutra odobri novac za izbore

Iako je Ministarstvo finansija BiH na čijem je čelu HDZ-ov Vjekoslav Bevanda uputilo Dokument okvirnog budžeta, procedura usvajanja samog Budžeta za 2022. može potrajati i do dva mjeseca.

Za sada nema naznaka da će reagirati Christian Schmidt, iako su ga mnogobrojni visoki dužnosnici u BiH pozvali da reagira.

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) održat će svoj sljedeći redovni sastanak 7. i 8. juna 2022. godine.

No, može li se išta konkretno očekivati od ove sjednice, osim već poznatih floskula kako pozivaju izabrane dužnosnike da poštuju zakone.

Na posljednjoj sjednici PIC-a desilo se upravo to. Naime, u zajedničkoj izjavi ambasadora PIC-a navelo se da su potezi entitetskih vlasti da uvedu zakon o uspostavljanju paralelnog VSTV-a “jasan pokušaj entiteta da jednostrano preuzme ustavne odgovornosti države, što bi predstavljalo kršenje Ustava i pravnog poretka BiH”.

Kao da se to nije znalo i bez ovog komunikea.

Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira na dalje su pozvali RS da odustane od ovih neustavnih poteza koji povećavaju prostor za korupciju i umjesto toga se fokusiraju na poboljšanje rada institucija na konstruktivan način.

Koliko se konstruktivno radilo poslije tog zasjedanja govori činjenica da nemamo usvojen Budžet za 2022. godinu, i da Milorad Dodik i dalje govori o mirnom razlazu u BiH. Pri tome, da bi pokazao BiH kao ‘nemogućom državom’ nudi entitetski novac za finansiranje izbora!? A, njegovi kadrovi u Parlamentu BiH odbijaju zaključke kojima bi se Vijeću ministara naložilo osiguravanje sredstava.

Zbog toga svga ne smijemo mnogo očekivati od sjednice PIC-a, jer je rok za osiguravanje sredstava istekao još 19. maja.

Svjestan težine situacije i zastupnik Bundestaga Josip Juratović istakao je da međunarodne zajednice mora tu rezolutnije postupati i tražiti mehanizme da se jednostavno takve situacije onemoguće.

„Nadam se i da će tu gospodin Christian Schmidt naći neko rješenje. Ali, zar to nije sramotno, prije svega, ne za aktere, nego za sve građane BiH da sebi takvo nešto dozvoljavaju već dvije decenije“, kazao je Juratović.

Dodatna opasnost je i djelovanje šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera, za kojeg se u javnosti priča da je uz pomoć jednog visokopozicioniranog diplomate iz Brisela, spriječio visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne odluku o finansiranju Općih izbora.

Pravni timovi OHR-a su, kako je pisala, već bili počeli sa pripremom odluke koju bi nametnuo visoki predstavnik, ali je Sattler, istovremeno, započeo sa lobiranjem, tvrdeći da bi takva odluka samo dodatno “iziritirala HDZ BiH i Dragana Čovića”.

Jasan demanti na ovo nije upućen, pa bi i čekanje održavanja sjednice PIC-a mogao biti kupovina vremena za Čovića i HDZ BiH.


Kolumna Vildane Selimbegović: Kazani našeg srama

Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!

Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva

Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.

Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.

Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.

Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.

Jeftini politički poeni

Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.

Kolumna Vildane Selimbegović: Goli u izbornim jurišima

Aludirajući na nezaboravnog Mladena Delića, Željko Komšić je uoči vikenda zavapio: Ne sam, Bakire, ne sam! Bila je to reakcija na odluku lidera SDA da se odazove pozivu Olivera Varhelyija i otputuje ove sedmice u Bruxelles. Evropski komesar za susjedstvo i proširenje ne krije ambiciju da moderira sastanak trojice koalicijskih partnera u bosanskohercegovačkoj vlasti – osim Izetbegovića, još ranije su svoj odlazak u briselske odaje potvrdili lideri SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović.

Kao značka na reveru

Obojica su bila u Bruxellesu i na svepolitičkom samitu BiH kod Charlesa Michela, predsjednika Evropskog vijeća, s tim da je Čović – kako je to slikovito opisao Komšić – dobacivao iz hotelske sobe. Za četvrtog koalicijskog partnera – lidera DF-a i člana Predsjedništva BiH – kod Varhelyija nema mjesta, tako da je format briselskog susjedstva krajnje jasan, evropski kadar Viktora Orbana pravi račun sa krčmarom i ne krije svoj stav: za njega je Bosna i Hercegovina trojstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata, on u njima prepoznaje reprezente svojih naroda i on bi s njima da kroji sudbinu naše zemlje vjerovatno onako kako je u petak s Dodikom i dogovorio mađarski ministar spoljnih poslova, koji je došao da podrži Glavni odbor SNSD-a i tamo ozvaničene kandidature.

Dodatno, cilj sastanka je uljuđivanje samog Dodika i demonstracija njegove spremnosti da surađuje sa evropskim zvaničnicima (ovaj put Dodik neće odmah u Rusiju, s Putinom se dogovorio tek za kraj septembra), a posve je izvjesno da će Varhelyi od Izetbegovića tražiti ustupke u izmjenama Izbornog zakona BiH koje bi koliko-toliko pogodovale Čovićevim ambicijama.

Sve to zna i Komšić i to je i rekao, no za razliku od njega, ja sam uvjerenja da Izetbegović i nema izbora i taj ustupak koji je izvojevao o bilateralnim sastancima više doživljavam kao nepotrebnu Pirovu pobjedu. Šta god mislio o Dodiku i Čoviću, s njima Izetbegović razgovarati mora, upravo nas je odsustvo svakog dijaloga i dovelo u ovu pat-poziciju, a to što Dodik i Čović pušu u istu tikvu i što će Varhelyi učiniti sve da u nju strpa i SDA, cijena je one slave kojom se Izetbegović ponosi – lidera u Bošnjaka. U tom je kapacitetu i pozvan. I, da, Izetbegović treba ići sam iz još jednog razloga: cijeli je DF-ov mandat u vlasti prošao bez mandata, DF je – barem je sada to svima jasno – bio građanska ikebana kojom se SDA kitila, baš onako kako Narod i pravda u Sarajevu tretira Našu stranku. Kao značku na reveru. Na SDP ne vrijedi trošiti energiju, u međuvremenu se posve deklarirao i popadao na baš svim građanskim ispitima, tako da je danas u sumornoj fazi u kojoj mu lijevi obraz spašava Vojin Mijatović, a na onom desnom je iz dana u dan sve veća gužva. Srećom, samo na vrhu: da je baš tako, uvjerili su se i vijećnici SDP-a u Centru, no tek nakon što su ih partneri iz NiP-a nabili nogom i uz podršku SDA izglasali sebi i potpredsjednicu Općinskog vijeća. Džaba im je sad krečiti i naknadno zaključivati kako je NiP mlađa sestra SDA, ekipa okupljena oko Dine Konakovića nikada nije krila svoje desno stremljenje, u nekim stvarima čak i desnije od SDA.

No, nema odgovora na pitanje zašto su Naša stranka i SDP potrčali da budu veće pape od Katoličke crkve, pa su onako zdušno izosuđivali javni nered koji je u očima NiP-a izazvala kratka suknja Splićanke Lille? Bio je to performans namijenjen desno orijentiranim biračima, onim oko kojih će se narednih mjeseci, sve do drugog oktobra, otimati NiP, Stranka za BiH, NES i SDA. SBB i Platforma za progres žele centar, no već je jasno da su unutarbošnjačke podjele i svađe toliko radikalizirale ovaj dio biračkog tijela da centra gotovo da i nema, pa se posve razložnim doimaju ankete po društvenim mrežama s pitanjima o originalu i partijskim plagijatima. Tim prije što su u Sarajevu, gdje se najavljuju odsudne bitke, najočitiji dokazi esdeaovštine iz koje su ponikli današnji ljuti SDA-ovi politički protivnici – i Konaković i Efendić i Hadžibajrić, kao i veliki dijelovi listi koje njihove stranke nude, ne tako davno činili su Izetbegovićevu partijsku i svaku drugu podršku.

Danas se s njima, na zajedničkom terenu platoa ispred Narodnog pozorišta, obračunava Haris Zahiragić, samoproglašeni komesar za ćudoređe koji je uspio potpuno ogoliti i ponudu i političku potražnju. Ako, dakle, iko ima dilema, eno Zahiragića, k’o od majke rođenog da razbije sve iluzije o umjetnosti, kulturi, građanskoj viziji i poštivanju drugog i drugačijeg. To naprosto ne postoji. Ništa od pobrojanog. Kome ba da se on prilagođava? Ima da se njemu prilagode i činjenice, ako treba, a kad mu ne idu u prilog, utoliko gore po njih: da je tako, dalo se vidjeti i čuti i na presici koju je komesar zakazao pred Narodnim pozorištem, sve zanemarujući podatak da Dino Mustafić, projicirani Zahiragićev cilj, ispostavilo se, nije organizirao performans kojeg se Sarajevo tako javno postidilo. I naravno da nije važno što se slovenska predstava igrala diljem Evrope i nikog nije sablaznila, sablažnjavanje u Sarajevu je politički performans. Ako Naša stranka nije razumjela da Zahiragić ne puca iz jednocijevke, nego njegovu rafalnu paljbu prati NiP sve glumeći žrtvu (“Optužuju nas i za Povorku”, lijepo je rekao predsjednik), onda pomoći nema, a još manje alibija u tobožnjim (dogovorenim) principima.

Oni su htjeli, ali eto, nisu im dali

Da ima principa, makar u tragovima, NiP bi napravio ustupke svojim koalicijskim partnerima, pristajući – recimo – da u onom istom Centru, koji su na kraju sa SDA osvojili, oduzme ulicu Mustafi Busuladžiću. S obzirom na to da nisu ni pomislili, sad esdepeovci po Mostaru pokušavaju sebi knjižiti promjene naziva ulica i skidanje s tabli prononsiranih ustaša. Pa neće biti, drugovi, da će to proći, mostarsko Gradsko vijeće i gradonačelnik Mario Kordić poene će upisati u vlastitu proeuropsku agendu, i to već ove sedmice u Bruxellesu. SDP je imao svoju šansu u Sarajevu, sa svojom gradonačelnicom, pa ju je slavno prokockao. I tako će biti i poslije drugog oktobra, kakav god rezultat izbace izbori. I za to nije i ne može biti kriv ni Dayton ni Dodik ni Čović, a ni Izetbegović, već posvađana i razjedinjena ljevica koja godinama svoje glasače isporučuje desničarima i još se ljuti na njih – ne na desničare, već na glasače – jer tobože ne razumiju da su oni mnogo htjeli, ali eto, nisu im dali. To i jeste poenta: pristajući na opciju da nam Dodik, Čović ili Izetbegović nešto daju ili uzimaju, pristajemo na Varhelyijevu vizuru BiH. Ako zaista želimo evropsku zemlju, onda valja krenuti sa čišćenjem ispred vlastitih vrata. I ne kriviti druge što je Miljacka prljava. Već se dohvatiti posla. Car je već odavno go.

Sudija Evropskog suda za ljudska prava piše za Istragu o reformi izbornog sistema: Presude iz Strazbura su prioritet, Ustavni sud BiH je donosio diskriminatorske odluke

Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god,  princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.

Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.

No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.

Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.

Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »

Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :

  1. cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
  2. pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
  3. da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
  4. da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
  5. politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
  6. da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.

Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština  demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.

Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.

Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije  svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.

(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)

I Dževad Galijašević u službi dezinformacijskih centara: Kako srbijanski i ruski mediji Kosovo predstavljaju leglom terorizma

Srbijanski i ruski mediji ponovo su namjerno iskrivili događaje koji su se, posljednjih dana novembra, dogodili na Kosovu. Širenje propagande protiv Kosova ima za cilj stvaranje narativa da je „bezjbednosna situacija na Kosovu nestabilna” i da su, navodno, “srpska i druge nealbanske zajednice su u opasnosti”.

Ovakve vijesti imaju za cilj da stvore klimu mržnje prema Albancima i drugim zajednicama od strane Srba. One takođe imaju za cilj da ojačaju narativ „slabosti i nestabilnost kosovske državnosti“ i „povezanosti Kosova sa ekstremizmom i terorizmom“, da bi koristile ove narative protiv Kosova, u procesu njegovog članstva u međunarodnim organizacijama i međunarodnog priznanja.

Nije neuobičajeno da se tragični događaji i ljudski životi koriste u svrhu propagande i dezinformacije. Posljednji slučaj bila je pucnjava 26.11.2021 na putnički autobus u Glođanu, u kada su ubijeni vozač autobusa i dva učenika, a izvršilac ovog napada i njegovi motivi još nisu poznati. Iako kosovska policija ovaj događaj nije okarakterisala kao teroristički akt, ustvrdivši da nema nikakve veze sa tim, srpski i ruski mediji su napad u Glođanu opisali kao teroristički, koristeći ga za politizaciju slučaja i propagandu protiv Kosova.

Srbijanski „Informer” je odmah nakon incidenta tekst naslovio dezinformativnim naslovom u kojem piše da se “provjerava da li je u napadnutom autobusu u Dečanima bilo Srba”. Ovaj naslov predstavlja otvoren trend podsticanja srpskih čitalaca da se zapitaju da li je možda bilo u napadnutom autobusu građana srpske nacionalnosti. Šteta nanesena Kosovu ovom viješću, ne završava ovdje. Veb pretraživači već imaju automatski prevod na različitim jezicima u svijetu, a samim tim takve vijesti stranom čitaocu koji ne poznaje pristup Informera Kosovu mogu dati potpuno pogrešnu percepciju.

Dana 27.11.2021, srpski medij „Kosovo-Online“ poznat po širenju lažnih vest, kao što je to bio slučaj tokom barikada na sjeveru Kosova, objavio je nekoliko dezinformativnih i tendencioznih članaka o incidentu u Glođanu. Članak koji je objavio ovaj medij sa naslovom „Pucnjave u autobus potresli Kosovo: Glođan je bio baza OVK, puno oružja po kućama, policija je bila nemoćna“, predstavlja bezbjednosnu situaciju na Kosovu krhkom i pokušava da poveže ovaj incident sa oružjem koje je OVK koristila tokom rata (1998-1999), jer prema njima, „Ne treba zaboraviti da je veliki broj ilegalnog oružja ostao u rukama civila na području Glođana, jer su se tamo vodile neke od najžešćih borbi u godinama 1998. i 1999. Ova naracija se uklapa u cjelokupni srpski, ali i ruski narativ protiv Kosova, koji ne napada samo OVK, već i NATO, koji je 1999. bombardovanjem zaustavio humanitarnu katastrofu.

Štaviše, „Kosovo-onlajn” koristi tragični slučaj za širenje propagande protiv imidža Kosova i za predstavljanje Srba kao žrtvama nedavnog rata. U članku se navodi da je „u Glođanu bio i štab bivšeg komandanta OVK Ramuša Haradinaja, kao i logor kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca. U blizini se nalazi i Radonićko jezero, gde su članovi iz OVK je 1998. godine ubili najmanje 34 Srbina i Albanaca”. U članku nije predstavljen nijedan dokaz „policijske nemoći“, što je dio samog naslova.

Istog dana „Kosovo onlajn“ je objavio još jedan članak-intervju sa osobom koja je poznata po svojim prosrpskim i ruskim stavovima protiv Kosova, sa naslovom „Galijašević: Napad u Glođanu je klasičan preddržavni terorizam”.  U ovom članku, tzv. stručnjak za bezbednost Dževad Galijašević incident u Glođanu opisuje kao „terorističkim“, Kosovo kao „izvor terorizma i drugih teških zločina”. Također dezinformiše u vezi sa bezbjednosnom situacijom na Kosovu, navodeći da je „Kosovo otvoren prostor za organizovani kriminal i da Kosovo ne bi postojalo ako ne bi imalo organizovanog kriminala, terorizma i droge”.

Dok otvoreno predstavlja tendenciju narušavanja bezbednosne situacije i „žrtvovanja lokalnih Srba“, Galijašević tvrdi je „Kosovo teroristička baza koja prima velike količine oružja, uglavnom iz Albanije“.

Njegovi lažne konstatacije kao što su: „Ovo je sistematski prilagođeno onome što se dešava na Kosovu svakih 10 ili 15 dana kada je u pitanju nasilje nad srpskom zajednicom“, osim što su netačne, imaju za cilj da potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i šire paniku kod određene etničke zajednice.

Još jedan članak „Kosovo-Online” objavljen istog dana pod naslovom: „Trajković: Saučešće porodicama žrtava u Glođanu, nažalost bilo je sličnih stvari kao i napad u Goraždevcu 2003. godine“, kroz povlačenje paralela između ovih slučajeva predstavljajući ih kao „međuetničke incidente” pod pretpostavkom da ih je izvršila „druga strana”. Ovakve vijesti potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i nisu zasnovane na činjenicama.

Ruski medij „Sputnjik” je kroz razne naslove iznio slične dezinformacija tvrdeći da je ovo bio „Udar na sistem bezbjednosti, teroristički akt“ i “Reakcije Prištine o ubistvu studenta kod Dečana”. Osim što se naslov ne poklapa sa sadržajem, jer članak predstavlja reakcije institucionalnih i političkih lidera na Kosovu, on pokušava da lažno predstavi reakcije kosovskih institucija i da ovaj čin okarakteriše ih kao terorističke i štaviše koristi ovaj tragični slučaj da predstavi sistem bezbjednosti na Kosovu kao slabog.

Srpski i ruski mediji su bili veoma aktivni 26. i 27. novembra 2021. godine, s namjerom dezinformiranja o bezbednosnoj situaciji na Kosovu. Iskoristili su vijesti objavljene u kosovskim medijima, sa naslovima poput „Opasnost od napada, ambasade na Kosovu upozoravaju zaposlene da izbjegnu gužve“,  iskrivljujući ih i upotrebljavajući ih u svrhu propagande.

Ista viest prenesena je u većini srpskih i ruskih medija uz „bombastične” naslove i sa sadržajem koji namjerno širi propagandu i dezinformacije o bezbjednosnoj situaciji na Kosovu, iznoseći lažni narativ o Kosovu.

Ruski medij „Sputnjik” u članku pod naslovom „Upozorenje Amerike sa opasnom inovacijom: „Usamljeni vuk  u kosovskoj ekstremističkoj mreži” – upozorenje o mogućem terorističkim  napadu na  Kosovu smatra „normalnim, s obzirom da u je pokrajini je uspostavljena jaka džihadistička mreža”. Novi momenat u najavi je upozorenje za „Usamljenog vuka“ koji sprema teroristički napad van organizacija. Shodno tome, članak osim što dezinformira predstavlja Kosovo kao „ognjište ekstremizma“, pokušavajući da tako nešto predstavi kao konstataciju američkih vlasti.

Samo u slučajevima kada postoji “terorizma na Kosovu“, „Sputnjik“ se „poziva“ na američke izvore. Inače, u svakom drugom slučaju, SAD, američke institucije i Amerikanci uopće označavani su kao „saradnici sa Kosovom“, dok je Kosovo označeno kao „američko stvorenje“ ili stvorenje NATO-a”.

Srpski i ruski mediji objavljuju ovakve vijesti kako bi dezinformisali javno mnjenje u Srbiji i Rusiji, kao i sa ciljem demonizacije albanskog naroda Kosova i poticanja mržnje ovih naroda prema kosovskim Albancima.

Kroz lažne vijesti ovi mediji pokušavaju da predstave lažni narativ koji kaže da „Bezbjednosna situacija na Kosovu je nestabilna“ i da „kosovske institucije i njihovi međunarodni partneri su propali”.

Objavljivanje propagandnih članaka srpskih i ruskih medija imaju za cilj predstavljanje velikog broja međuetničkih incidenata, odnosno svakog incidenta,  kao „napada na Srbe”.


U Sarajevu uhapšen Smail Šikalo: Četiri mjeseca nakon pisanja Istrage, SIPA “pronašla” odbjeglog člana kartela “Tito i Dino”

Smail Šikalo, član narko kartel Tito i Dino, uhapšen je u ponedjeljak u Sarajevu, saznaje Šikala su uhapsili pripadnici SIPA-e u njegovoj porodičnoj kući.

“Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su (20.12.2021. godine) na području Sarajeva lišili slobode jednu osobu po međunarodnoj Interpolovoj potjernici. Međunarodnu potjernicu raspisao je NCB Interpol Lima, Peru, zbog postojanja osnova sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo nezakonita trgovina drogom. Na osnovu operativnih saznanja policijski službenici SIPA-e locirali su navedenu osobu na području Sarajeva, nakon čega je lišena slobode i privedena u prostorije SIPA-e radi kriminalističke obrade.Nakon okončanja navedenih aktivnosti navedena osoba bit će predata Sudu Bosne i Hercegovine na dalje postupanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz SIPA-e.

Smaila Šikala je Istraga locirala početkom septembra i tada smo objavili da se ovaj bjegunac od peruanskog pravosuđa nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje je pobjegao nakon što je pušten iz pritvora u Peruu. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.

Objavili smo na  da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.

Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.

Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske.  Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.

kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH

Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.

shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela

Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

Analiza Zakona o imovini RS: Stvaranje pravne osnove da se opće dobro koristi kao zalog za kreditna zaduženja

Predloženi entitetski Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, a koji Narodna skupština Republike Srpske namjerava usvojiti, sadrži samo jednu stranicu teksta i sa više desetina otvorenih ili nedovoljno precizno utvrđenih pitanja, govori nam o namjeri tamošnjeg zakonodavca da formira takozvanu „sivu zonu“ u utvrđivanju prava vlasništva nad nepokretnom imovinom. Da stvar bude još interesantnija, predloženi zakon je u „sivoj zoni“ iz najmanje dva razloga. Prvi jer ne postoji državni ili krovni zakon kojim bi se uredila prava vlasništva i pravo raspolaganja (recimo državni zakon o stvarnim pravima), ali i veoma jasno utvrdilo šta to može biti predmetom vlasništva i, drugi, jer je i sam ponuđeni entitetski zakon u neskladu sa drugim entitetskim zakonima, kao i relevantnim odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao što su odluka U-1/11 i odluka U-8/19. Podsjetimo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci U-1/11 jasno utvrdio sljedeće:

„Utvrđuje se da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine.“

 Istovjetno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine postupio u odluci U-8/19 koja se bavila poljoprivrednim zemljištem, gdje je opet utvrđeno da je to isključiva nadležnost Bosne i Hercegovine. Zašto je to tako, odgovor je veoma jednostavan. Zato što svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina svojim zakonom uređuje statusna pitanja imovine, naravno, praveći razliku između javnih dobara, općih dobara, dobara od općeg interesa i na kraju dođu pitanja nepokretne i pokretne imovine, kao i prava koja se na njih primjenjuju.

Kako Bosna i Hercegovina nije nikad svojim zakonom, ma kako se on zvao, uredila pitanja statusnih prava, šta je to imovina i koja vrsta prava se na njih primjenjuje, da li pravo vlasništva, raspolaganja ili korištenja, očito je da vlasti bh. entiteta Republike Srpske nastoje iskoristiti vakuum i kreirati svoj zakon kojima će se urediti ova pitanja. Odnosno, Dodik i njegovi slijepi sljedbenici svjesno formiraju „sivu zonu“ u tretiranju imovine, koju onu nazivaju nepokretna i navodno služi za funkcioniranje vlasti tog bh. entiteta. Šta je problem? Ima problema više, pa ćemo prikazati samo neke od najvažnijih. Prvi, da postaje očito da vlasti RS-a ne žele ili ne znaju napraviti razliku između javnih i općih dobara sa jedne strane i nepokretne imovine sa druge strane. Zato oni koriste nedostatak državnog zakona koji tretira ova pitanja, kako bi kroz manipulaciju pravima sebi obezbijedili prostor za različite transakcije. Drugo važno pitanje odnosi se na to što država Bosna i Hercegovine svojim zakonom, a to nije zakon o imovini, statusno uredila prava nad javni dobrima, općim dobrima i dobrima od općeg interesa, te rekla šta se sve smatra pod ovim pojmovima, kao što to piše u entitetskim zakonima o stvarnim pravima. Dakle, nepostojanje državnog zakona o stvarnim pravima kojima se uređuje sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, otvoren je prostor za ovo što rade vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Još preciznije, opća dobra kao što su rijeke, obale, jezera, mora, zrak nemaju vlasnika niti neko može ostvariti pravo vlasništva nad njima, jer ona služe svim građanima podjednako. Javna dobra kao što su javne ceste, putevi, trgovi, trotoari također nemaju vlasnika, ali trebaju imati onoga ko se o njima brine ili njima upravlja. Dobra od općeg interesa, kao što su šume, šumska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, građevinska zemljišta i slično, mogu imati vlasnika ili nad njima se može ostvariti pravo vlasništva samo na način kako to propiše državni zakon, kojeg u Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek .

Treća važna stvar, ostavljanje predloženog zakona u RS-u u „sivoj zoni“ predstavlja neprovođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što je krivično djelo. Odnosno, ovdje se čak vidi namjera i organizirana grupa koja svjesno, sa umišljajem ulazi u aktivnost koja je krivično djelo. Naravno da zastupnici u zakonodavnim organima vlasti imaju određeni imunitet, koji ih štiti u onim stvarima koje se tiču obavljanja njihovog posla, ali to nepoštivanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svakako nije. To je već posao za pravosudne institucije, a kandidata za procesuiranje ima značajan broj.

I na kraju, kao četvrto, ostaje otvoreni pitanje zašto ovo Milorad Dodik radi? Sve njegove aktivnosti, ostavljaju prostor da se razmišlja kako on to radi, kako bi šume, šumska zemljišta ili poljoprivredna zemljišta mogao nuditi kao zalog ili kolateral onda kada ide pred međunarodne finansijske institucije sa traženjem kredita ili kada učestvuje sa entitetskim dionicama na svjetskim berzama. U obje varijante, Dodiku treba nešto što može dati kao kolateral, gdje se otvara i pitanje vrlo konkretnih lokacija, koje se vode kao poljoprivredno zemljište, a koje bi on dao, na primjer Rusiji, kao zalog, pa kroz nevraćanje kredita, Rusija ili neko iz Rusije bi ušao u posjed toga poljoprivrednog zemljišta. I šta bi onda bilo da tamo, na primjer, osvane jedna ruska vojna baza? Kako bi kolokvijalni zapad na tako nešto reagirao? Da li bi nastavili biti redovno zabrinuti ili bi konkretno reagirali?

Zato je predloženi entitetski zakon napisan preširoko i nedovoljno precizno kako bi se mogao tumačiti na više različitih načina, ali sa očitom namjerom da se različita zemljišta, bila ona šumska ili poljoprivredna koriste kao zalog ili kolateral kada bh. entitetu Republika Srpska treba svježeg novca kako bi servisirao budžetske potrebe. Da zaključimo veoma jednostavno. Dodiku za ostanak na vlasti treba svjež novac, koji bi se upumpavao u entitetski budžet, kako bi onda RS mogao izvršavati svoje budžetske obaveze. A način je jako jednostavan – konstantno zaduživanje, kako bi se pokrio četverogodišnji mandatni period – dok će dugove koje proizvodi Dodik, vraćati neko, kada on više ne bude dio vlasti i zato on ne brine previše o količini prekomjernog zaduživanja jer on ne misli vraćati kreditna i svaka druga zaduženja. Pri tome, Dodik očito nastoji uvući Rusiju u tu priču kroz zaduživanje kod njih, nudeći različite lokacije kako bi se maksimalno otežao NATO put Bosne i Hercegovine.

(Ova analiza pisana je uz konsultacije sa pravnim ekspertima)


Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...