Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Prijetnja Ambasade Rusije i sarajevska naknadna pamet: Zašto su influenseri bili vjerodostojniji od onih koji su upozoravali na tajne ruske operacije?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Znate li, možda, ko je Konstantin Malofeev? Haj'mo objektivno, malo vas je koji znate. Za Vladislava Filippova još manje vas je čulo. Možda vam je malo zvučnije ime Zahar Prilepin, ali bez guglanja ćete se teško sjetiti ko je. Dobro, za Aleksandra Zaldostanova Doktora ste, sigurno, čuli. Još kada vas podsjetim da je on vođa Noćnih vukova, nećete imati nikakvu dilemu.

    Da ukratko pojasnim – Konstantin Malofeev je ruski oligarh koji je finansirao ruske paravojne formacije u Ukrajini. Na crnoj je listi SAD-a i Evropske unije. Odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića u maju 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH.

    Vladislav Filippov je oficir ruske vojne obavještajne službe GRU. Prvo je službovao u Albaniji odakle je, nakon slučaja Skripal, protjeran. Kasnije je trebao doći u BiH, u Ambasadu Ruske Federacije da bude vojni ataše. Nije došao. Zabranjen mu je ulazak odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića.

    Zahar Prilepin je navodni ruski pjesnik koji je ratovao u Ukrajini. U septembru 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH, odlukom direktora OSA-e.

    Aleksandar Zaldostanov je vođa Noćnih vukova Vladimira Putina. Na crnoj je listi SAD-a i EU. Zabranjen mu je ulazak u BiH odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH.

    Nakon što je ovim ruskim agentima i milijarderima zabranio ulazak u BiH – direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću su institucije Republike Srpske poništile diplomu. Sud je kasnije poništio rješenje o poništavanju diplome, ali koga briga. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je podiglo tri optužnice protiv Mehmedagića. Sud BiH je odbio sve tri, ali zar je to uopće bitno.

    Za to vrijeme je „sarajevska elita, koju su, u pauzama TV kuhara, podržavali ambasadori Eric Nelson i Matthew Field, ismijavala direktora OSA-e. I sve one koji su govorili i upozoravali na opasnost od štetnog ruskog uticaja.

    „Pretjeruju“, reći će usaglašeni federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i Senad Hadžifejzović, “s pričama o štetnom ruskom uticaju”.

    „Okrenimo se“, objasnit će u kontekstu NATO integracija Sabina Ćudić „onim stvarima oko kojih u ovoj državi postoji konsenzus“

    Smijali su se pobornici te politike i kada je Nenad Stevandić u javnost plasirao izmišljenu aferu Ušće i kada su Damir Bećirović i Sadik Ahmetović jedini u parlamentarnoj Komisiji za nadzor nad radom OSA-e stali u zaštitu bh. obavještajne agencije.

    Smiješno je bilo i kada je bivši ruski ambasador Petr Ivancov na N1 rekao da „Avdo Avdić nije vjerodostojan novinar“. Smiješno je i kada državni tužilac Oleg Čavka pita novinara „odakle mu informacije o ruskom uticaju“. I kada je rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo da Istraga.ba. zurnal.info i Slobodna Bosna šire „lažne vijesti. Šutili su tada, kao i u prethodnim slučajevima, ambasadori vodećih članica NATO-a. Jer njima je bitnije, na Matta Fielda mislim, da li je neki NN montažer distribuirao fotomontažu analitičarke Ivane Marić.

    Presmiješno je, naravno, i to što kolega Slobodan Vasković živi izvan države zbog svojih, pored ostalog, tekstova o ruskom uticacaju i to što “proNATO” ambasade daju podršku (svakojaku) autorima “dosjetki”, “doskočica” i još kojekakvih “ispuhanih” gluposti.

    Kada su Richard Kraemer, Reuf Bajrović i Emir Suljagić napisali izvještaj o ruskom uticaju u BiH za The Foreign Policy Research Institute to nije bio povod za svakodnevne novinarske priče u BiH. Mnogo je bilo bitnije šta o svim problemima u ovoj državi misle režiseri Haris Pašović i Dino Mustafić, eksperti sa istoriju, geografiju, gopolitiku, politiku, izborni zakon, ustavno pravo, vakcinaciju, koronavirus, zdravstvo i sve ono o čemu, realno, pojma nemaju. O onome što itekako dobro znaju, kultura i umjetnost, najmanje su govorili.

    Priče koje su kolege s BIRN-a objavile o proruskim orghanizacijama u BiH „živjele su“ svega nekoliko sati. I to bi bilo to.

    Za to vrijeme su proruski kriminalci iz Srbske časti, poput Igora Bilbije, na N1 televiziji su predstavljani kao humanitarni radnici. Prostor u sarajevskim medijima su dobijali proruski eksperti za sigurnost poput Predraga Ćeranića i Nenada Stevandića. I predstavljani su vjerodostojnijim sagovornicima od onih koji su upozoravali na prikrivene ruske operacije.

    Danas, kada Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu otvoreno prijeti, samozvani „eksperti“ su počeli da upozoravaju na „štetni ruski uticaj“. A Rusi nisu ništa novo rekli. To govore još od 2015. godine. I šaljući Filipova, Malofeeva, Prilepina i Zaldostanova u misiju u BiH pokazivali su svoje namjere.

    Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zbog vrijeđanja BiH, oduševljenje je trajalo samo 24 sata. Poslije toga su ih već optuživali da ćemo zbog njih ostati bez plina. I da je njihova priča o NATO-u besmislena jer se trebamo posvetiti kontejnerima u Radićevoj ulici.

    Na plinske priče Almira Bećarevića i rukovodstva BH Gasa se niko godinama ne osvrće. A bitne su, itekako su bitne i određuju energetsku budućnost ove države. Samo je za “twitter zajednicu” bilo bitnije kakav će Facebook status napisati Elmedin Konaković, šta će reći i koga će otpustiti Sebija Izetbegović, kome kakvu poruku poslati Haris Zahiragić i sve to, onda, “duhovito” prokomentarisati Srđan Puhalo. Zapravo, sve što je bilo ozbilno – ismijavano je. Tako su završavali i svi oni koji su javnost upozoravali na te ruske operacije. Ili su ismijavani ili procesuirani. I nikad nisu dobili nijedan jedini twitt podrške od ambasadora vodećih članica NATO-a fasciniranih – influenserima.

    Protiv je Povorke, novinare naziva frustriranim, zlonamjernim i bolesnim, druži se s kriminalcima i poručuje kritičarima: Dolazimo po vas

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U novembru ove godine navršit će se tačno šesnaest godina otkako je akademik Rešid Hafizović upozorio na pošasti vehabizma, naslovljavajući svoj čuveni tekst u Oslobođenju rečenicom: „Oni dolaze po našu djecu“. Kasnije je došla Gornja Maoča, došle su Ošve, došao je Mevlid Jašarević, Bilal Bosnić, došao je Nusret Imamović i nekoliko naše, bosanske djece odveo je u samoubilačke akcije u Siriji i Iraku. Došao je, potom, i napad na učesnike Queer Sarajevo Festa, kada su selefije, pojačane huliganima, skoro pa linčovali pripadnike LGBT zajednice i one koji su došli da ih podrže.

    Tridesetak dana prije nego što se navrši šesnaest godina od čuvenog teksta profesora Hafizovića, u BiH će biti održani Opći izbori na kojima će svoje kandidate imati stranka Narod i Pravda.

    „DOLAZIMO PO VAS“, napisat će velikim štampanim slovima predsjednik te stranke Elmedin Konaković, obračunavajući se na društvenim mrežama ove sedmice sa anonimnim, fiktivnim i stvarnim kritičarima.

    FB post Elmedina Konakovića od 23. juna 2022. godine

    Dan kasnije, a noć uoči sarajevske Povorke ponosa, Konaković će, rječnikom onih koji su prije četrnaest godina napali i njegovog koalicijskog partnera Predraga Kojovića,  na Facebooku napisati kako je on protiv promovisanja seksualnosti i kako je jasno protiv šetnje LGBT zajednice ulicama Sarajeva.

    On dolazi i po novinare

    Da ne bi suštinski bio protiv, Konaković je u duhu bošnjačke tradicionalne porodice otišao na (ne)službeni  put, odakle je, sa pristojne udaljenosti, nastavio „DOLAZITI PO NEISTOMIŠLJENIKE“. Osim što bi gušio slobode LGBT zajednice, predsjednik Naroda i Pravde proteklih se godina „naročito isticao“ i u dolasku po novinare. Kolega iz Avaza, Danijal Hadžović posljednji je u nizu. Nakon njegovog, na kraju će se ispostaviti, „teksta satiričnog karaktera“ o stavovima NiP-a, Elmedin Konaković je krenuo u napad.

    „Biješ neke svoje bitke i liječiš frustracije neistinama“, napisat će Konaković u direktnom obraćanju novinaru Avaza koji ga je, prethodno, kritikovao zbog stavova o Povorci.

    poruka Elmedina Konakovića novinaru Avaza – liječiš frustracije

    Ali kada predsjednik jedne stranke, sa stavovima istoka, a podrškom zapada, novinara nazove „frustriranim“, to ne znači da je on ugrozio medijske slobode. To on samo PO NEKOGA DOLAZI.

    Novinar Avaza frustriran, novinar Klixa zlonamjeran

    U martu ove godine, Konaković je „DOŠAO PO“ Senju Mahinića, novinara portala Klix koji je, prethodno, doslovno prenio i detaljno pojasnio tvit predsjednika Naroda i Pravde o „domovima naroda“ i pregovorima o Izbornom zakonu.

    „Zlonamjeran pokušaj novinara Klixa da kaže da nisam za reduciranje nadležnosti Doma naroda i da držim stranu HDZ-u je samo dio laži koje čitam ovih dana o dešavanjima tokom pregovora. Ne znam da li je namjeran, Klixu nanosi štetu jer je previše svjedoka na pregovorima“, napisao je Konaković na Twitteru, da bi, malo kasnije, na Facebooku rekao da je tekst na Klixu u službi „režimske mašinerije“.

    Konakovićev obračun sa novinarom Klixa Senjom Mahinićem

    „Hoćete li njegovo ime“, reći će predsjednik NiP-a nekoliko dana kasnije, gostujući na N1 televiziji, gdje je nastavio hajku na novinara Klixa čiji mu se tekst nije dopao.

    Novinarki N1: Pipni mi puls

    U istom će gostovanju Konaković (in)direktno optužiti urednicu i voditeljicu sa N1 Emelu Burdžović da radi za SDA, jer se usudila da mu postavi pitanja koja mu se ne sviđaju. A kada je novinarka upitala predsjednika NiP-a zašto se uzbuđuje zbog pitanja, on će uzvratiti nuđenjem svoje ruke i prijedlogom da mu „opipa puls“ i da se uvjeri da „nije uzbuđen“.

    Konaković nije bio „uzbuđen“ ni u julu 2019. godine. On je samo DOŠAO PO one koji su se drznuli da pišu o NiP-u i nepotizmu. Na udaru se našla i generalna sekretarka Udruženja BH novinara Borka Rudić koja je na Facebooku komentirala kadrovsku politiku Elmedina Konakovića i njegove stranke.

     Poruka Borki Rudić: „Učestvujete u bolesnoj kampanji“

     Nakon što se u medijima pojavila informacija da Konaković želi postaviti svoju kumu na poziciju ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo, dio medija i javnosti je počeo kritizirati politiku stranke. Među kritičarima je bila i Borka Rudić.

    Konakovićeva poruka generalnoj sekretarki BH novinara: “bolesna kampanja”

    „Borka Rudić i Faktor u akciji zajedno. Narod i pravda povezuje do sada nepovezivo. Informacija je nastavak BOLESNE KAMPANJE, ali mi i u tome tražimo dobru stranu. Borka i Faktor, drago nam je zbog vas“, napisao je Konaković, ilustrujući svoj post jednim srcem.

    U aprilu ove godine Konaković je, po drugi put, DOŠAO PO novinarku Sunčicu Šehić. Ona ga je, u svojstvu reporterke N1, upitala o ugovorima o utrošku novca za EXPO Dubai.

    „Nemojte svoju frustraciju ovdje“, reći će Konaković novinarki Šehić, konstatirajući da je ona „ljuta što je napustila TV SA“ kojom upravlja NiP-ova kantonalna vlast.

     Kritikovala Konakovića, pa ostala bez Interneta

     Te 2017. godine Elmedin Konaković je još uvijek bio blizak porodici Izetbegović i, kao SDA-ov premijer Kantona Sarajevo „borio“ se sa čestim nestašicama vode u glavnom gradu BiH. S obzirom na to da je i tada, kao i sada, kontrolirao uređivačku politiku Televizije Sarajevo, naredio je da se zabrani objavljivanje informacije o redukcijama. On je, naime, držao konferenciju za medije, a na njegove istupe reagirali su iz opozicionih stranaka. No, novinarki Sunčici Šehić je zabranjeno da emitira kritike na račun Elmedina Konakovića.

    “Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima uputili su 22. jula 2017. godine protestno pismo direktoru JP TVSA Elviru Resiću jer je novinarki zabranio da objavi vijest o nestašici vode u Sarajevu”, navedeno je u saopćenju BH novinara.

    Kada se novinarka „pobunila“ zbog toga što ne može objaviti kritiku na račun tadašnjeg premijera Konakovića, direktor je odlučio da joj ukine Internet. Danas, pet godina kasnije Konaković pred kamerama likuje što je upravo ta novinarka napustila TV Sa, čestitajući joj na „napretku“ zbog čega je naziva „frustriranom“.

    Udruženje BH novinari: Zbog kritika Konakovića, novinarka ostala bez Interneta

    Slične probleme, tokom Konakovićevog premijerskog mandata, imala je i novinarka TV Sa Lejla Kurbegović koja je odbijala da „koriguje“ svoje izvještaje.

     Zbog kuma vrijeđao novinara

     Kada je u junu prošle godine u blizini kuće Konakovićevog kuma Gordana Memije (hapšen zbog trgovine opojnim drogama) postavljena eksplozivna naprava, predsjednik Naroda i Pravde je odlučio, prvo na Facebooku, a potom i u medijima, za „bombaški napad“ optužiti autora ovog teksta.

    „Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, piše laži o Gordanu“, napisao je Konaković na Facebooku, zbog čega je reagiralo i Udruženje BH novinari, konstatirajući da time predsjednik crta metu na čelu prozvanom novinaru.

    Konaković optužuje Avdića zbog bombašog napada na kuma Memiju

    Konaković će se braniti riječima da „cijeni novinarsku profesiju“, ali da ne dopušta da se „neko iživljava nad njim“.

    Uletio u „Faćinu raju“

    Amir Pašić Faćo, sarajevski kriminalac u čijem je dosjeu evidentirano najmanje počinjenih krivičnih djela, godinama se iživljavao nad slabijim od sebe. Ali Elmedin Konaković je u njemu vidio svog uzora, s kojim je često posjećivao ugostiteljske objekte. Kada su mu prigovorili zbog toga, on je otišao na javni servis i promovisao svog prijatelja.

    „Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Evo vidio sam da mi neki prigovaraju. Ti sarajevski žestoki momci od mene nisu nikada tražili ništa nezakonito”, rekao je Konaković na javnom servisu Federacije BiH.

    Lider Elmedin Konaković i višestruki osuđenik Amir Pašić Faćo

    Kasnije će se, zbog nerealiziranih poslova, Faćo i Konaković i „ideološki razići“. Predsjednik NiP-a nastavio je svojim putem, kako bi što prije „DOŠAO PO“ neistomišljenike.

    “Dan D” u VSTV-u BiH: Ima li većine za konačnu smjenu Gordane Tadić?

    Piše:
    Redakcija
    -

    U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.

    Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.

    Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.

    Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.

    Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.

    Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Oproštaj s kraljicom

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.

    Kunisanje i Titova posjeta

    Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.

    I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.

    Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.

    Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.

    Kočničar EU puta

    Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.

    Schmidtov novi “gaf”: “BiH ima zajedničku državnost”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Bosna i Hercegovina ima zajedničku državnost. A ona ide u Evropu i ona mora odlučiti šta je važno i za Federaciju i za Republiku Srpsku i rekao bih i za Brčko jer to je osnova Bosne i Hercegovine”, rekao je u četvrtak, tokom gostovanja na BHRT-u visoki predstavnik Christian Schmidt.

    Šta je mislio pod sintagmom “zajednička državnost” nismo uspjeli saznati.

    Politicki.ba obratio se Uredu visokog predstavnika s molbom za tumačenje ove kovanice.Odgovoreno nam je da oni to ne rade. Ne interpretiraju visokog predstavnika.

    Za razliku od “genocide style situation” u Srebrenici, kako se na engleskom u Budimpešti izrazio Schmidt, visoki predstavnik je danas na BHRT-u govorio na njemačkom jeziku.

    Kontaktirali smo i nekoliko stručnjaka ustavnog prava. Svi su bili iznenađeni sintagmom “zajednička državnost” i nisu je mogli rastumačiti. Jednostavno, prvi put su je čuli! A Schmidt je po obrazovanju pravnik.

    I on voli istaći svoju pravnu naobrazbu. Šta mu,onda, znači ova sintagma?

    Posebno je to upitno u kontekstu nastavka njegovog govora.

    U tom dijelu on govori o pristupanju EU, BiH koja odlučuje “šta je važno” kako za oba njena entiteta, tako i distrikt Brčko.

    Takav kontekst nameće odgovor da se “zajednička državnost”, dakle, “crpi” iz entiteta i distrikta.

    Ustavni stručnjaci s kojima smo razgovarali uglas ističu da to nije tačno.

    Kažu da ni entiteti, a pogotovo Brčko, nisu države. Niti mogu biti.

    Da li je u pitanju “gaf”, čemu Schmidt jeste sklon, ili namjerno plasiranje nove kovanice, poput one Carla Bildta o “zajedničkim institucijama” zbog čega je čak morao intervenirati i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i poništiti tu sintagmu, vidjet ćemo.

    Schmidt je danas imao dva veća medijska istupa.

    U drugom, u razgovoru za Oslobođenje, rekao je i ovo:

    “Zbog toga i preporučujem da se ne pogubimo u pitanju koja je partija izvukla neku korist, nego da vidimo da li se može legitimno raditi i da li se mogu demokratskim putem donositi zakoni”.

    Tek je ova izjava, data u kontekstu proglašenja Vlade entiteta F BiH, daje osnova za nove i nove kontraverze i žučne rasprave…

    Kolumna Vildane Selimbegović: Putinova (ne)ispunjena obećanja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Izborna utrka u Bosni i Hercegovini ulazi u finale kampanje, u dane kada najveći broj neodlučnih donosi odluku ne samo za koga će glasati već i hoće li uopće izaći na izbore. I dok je u demokratskom svijetu posve uobičajeno da se anketama ispipava puls birača, što se odnosi i na region, kod nas je jedino u javnost procurilo ispitivanje obavljeno za potrebe međunarodne zajednice i to negdje sredinom ljeta, te svesrpska anketa u kojoj je s obje strane Drine pobijedio Vladimir Putin.

    Mrtva trka

    Ako i rade istraživanja, stranke ih kriju, no uprkos tome, jasno je zapravo da je najneizvjesnija utrka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i za predsjednika Republike Srpske. Po onom što ipak curi, mrtva trka između Denisa Bećirovića, iza koga je stala većina opozicionih partija, i SDA-ovog kandidata Bakira Izetbegovića neizvjesnim čini ishod i za drugog člana Predsjedništva BiH iz Federacije. Upravo je po onom istraživanju koje je Ipsos radio za međunarodnu zajednicu Borjana Krišto bila izjednačena sa Željkom Komšićem, što je izgleda za rezultat dalo dodatno minimiziranje vlastite kandidatkinje od partija okupljenih oko HDZ-a, ali i tumačenja koja stižu iz Hrvatske i koja se svode na objašnjenje da bi njezina pobjeda izbila ključni argument HNS-u u razgovorima oko izmjena Izbornog zakona BiH?!

    U RS-u, pak, Jelena Trivić navodno neznatno vodi ispred Milorada Dodika, što je poredak i u onoj svesrpskoj anketi u kojoj je Aleksandar Vučić prvi iza Putina. Stoga, valjda, baš nikog i ne čudi što Dodik ovih dana iz svih raspoloživih sredstava nervozno napada na Trivićku, sve spremajući se da usred kampanje ode u Moskvu: posjeta bi trebala biti realizirana sutra ako Putin ne bude imao prečih poslova, a i ako se pojave – vidjeli smo u Sankt Peterburgu – Dodik će strpljivo čekati svojih pet minuta.

    Čini se da uvertirom u Bijeljini lider SNSD-a i aktualni član državnog Predsjedništva BiH nije naročito zadovoljan. Iako je ponudio kompletan svoj ratnohuškački repertoar, iako je i Vučić nastojao odapeti dovoljan broj otrovnih strijela na Zapad i Evropu, srbijanski je predsjednik Dan srpskog jedinstva završio na BNTV-u, mediju koji lider SNSD-a godinama šikanira, zabranjujući mu čak pristup oficijelnim događajima i koji je nebrojeno puta proglasio “izdajicama i mrziteljima srpstva”. Treba li napominjati da je i Dodik, kao i ostatak bosanskohercegovačkog auditorija, strpljivo čekao da prođu kadrovi srdačnog dočeka srbijanskog predsjednika, razmjene poljubaca s vlasnikom BNTV-a Vladimirom Trišićem, da bi čuo Vučićev nastup u kome je potcrtao da je – kao i obično – svoj dolazak u BiH najavio kako je i red u glavnom gradu naše zemlje. Ne znam je li se zacrvenio zbog vijesti da se Vučić sa političarima iz Sarajeva redovito čuje, ali je jasno kao dan da nije mogao ostati ravnodušan na njegovu konstataciju da se u izbore neće miješati i – ono najvažnije – da jednako poštuje i vlast i opoziciju. Zato je Dodiku odlazak u Moskvu i slikanje s Putinom pitanje časti koliko i kampanje, tim prije što je nedvojbeno svjestan koliki politički teret ovim putovanjem navaljuje na pleća ne samo Bosne i Hercegovine u čijem državnom vrhu participira i u kome se rezolutno protivi svakoj najavi bilo kakvog prozapadnog iskoraka već i Srbiji, kojoj curi vrijeme provedeno na dvije stolice – onoj evropskoj obećavajućoj i onoj ruskoj, kojoj se zaklinje.

    Rat u Ukrajini promiješao je političke karte i ma koliko ove rane jeseni u Evropi bilo moderno otkrivati i tražiti olakotne okolnosti za rusku agresiju, mehanizmi su davno pokrenuti, Evropska unija zaoštrava izolaciju Rusije i pritom je sve osjetljivija na neodlučnost poput one koju službeni Beograd jednako ispoljava. Dodikov odlazak Putinu pod noge stoga samo njega podebljava kao simpatizera ratova i učvršćuje mu davno osvojene pozicije na crnim listama. Ubroji li se uz to i ono njegovo, ispostavilo se ni u SNSD-u podržano, posve bespotrebno vrijeđanje i agremansko ponižavanje njemačkog ambasadora, Dodik zapravo postaje ozbiljan problem ovog dijela Balkana, pri čemu uopće ne uzimam u obzir podatak da mu je savjetnik, važniji i od notornog Milana Tegeltije, ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov, s kojim skupa drvi o “miješanju stranaca u unutrašnje državne poslove”.

    Njemačka je – za one koji ne znaju – ključni ekonomski partner gotovo svih zemalja Zapadnog Balkana, u Srbiji zapošljava više od 20.000 ljudi, dok su, recimo, ruske investicije u našu zemlju na jedva četiri posto (27 zemalja EU investira iznad 64 posto ukupnih stranih investicija u BiH). Pa i da su sve ruske u RS, opet je u ovom entitetu peti investitor, iza Srbije, Italije, Austrije i Velike Britanije. Najsnažnije uporište Rusije u BiH je u Optima grupi, najvećoj naftnoj kompaniji u našoj zemlji, u 100-postotnom vlasništvu Rusije. Još u onoj kampanji iz 2014. godine Dodik se slavodobitno hvalio Putinovim obećanjima o instantnih 70 miliona eura, pa potom još 250 miliona u narednim godinama (valjda dok on bude na vlasti). Iz Rusije su umjesto miliona u RS (u Federaciji su od Daytona ionako zanemarivo prisutni) stizale samo glavobolje i svako malo polagani kojekakvi kameni temeljci. Nije manjkalo Noćnih vukova koji su se vozikali po našoj zemlji, biznismena obavještajne provenijencije i lica sa Interpolovih potjernica kojima je morao biti uskraćen ulazak u BiH. Zauzvrat, Dodik je nastojao biti dobar domaćin, toliko susretljiv da je ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu u znak zahvalnosti što mu je pristao biti i lični gost poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, koja je, na kraju balade, u koferu stranački odanog ambasadora ponovo vraćena u Sarajevo, no istraga o ovom skandalu nikada nije okončana.

    Pomaganje Dodikove kampanje

    Epilog Putinovih neispunjenih obećanja Dodiku bili bi podaci FIPA iz 2021. koji pokazuju nulu konvertibilnih maraka ruskih ulaganja u RS da nije Glasa Amerike, koji je prošle sedmice objavio da oni milioni ipak nisu pusti snovi: pozivajući se na državnu administraciju, novinari su objavili podatak o frapantnih više od 300 miliona distribuiranih iz Rusije. Po sadašnjem kursu, to je ona ukupna svota koju Dodik u Putinovo ime spominje od 2014. godine, samo što nije riječ o podršci ekonomiji i razvoju i nije u pitanju samo Republika Srpska. To je, naime, ukupna suma koju je Rusija dala političkim partijama u deset zemalja i to baš od 2014. Od onih koje se nas tiču je Dodikov SNSD i crnogorski Demokratski front. “Među primjerima koji su izneseni, prije izbora 2018. godine u BiH, Konstantin Malofejev tajno je pomagao finansiranje predsjedničke kampanje Milorada Dodika. Taj primjer pokazuje da Rusija nije ispunila obećanje da ulaže u ekonomski razvoj Republike Srpske, već je umjesto toga omogućavala korupciju vladajuće stranke i stvorila nejednake uslove za opozicione stranke”, naveo je izvor iz administracije SAD-a. U Crnoj Gori DF se pokazao otprilike onim što je SNSD u BiH, dakle partija koja čini sve da zemlja bude nestabilna. A to i jeste ruska politika na Balkanu, koju je prozreo čak i Nenad Nešić, lider DNS-a, čiji se predizborni spot igra astronomijom da bi završio porukom: Dosta smo gledali Velikog medvjeda.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidtova polovina paketa

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt prošle je srijede odustao u korist političara: namećući izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje će tehnički unaprijediti sam proces, kazao je da neće intervenirati u Ustav Federacije BiH jer želi dati još jednu priliku političarima da se dogovore. Upravo se tako mogu formulirati i zahtjevi koje su, protestujući protiv očekivanih izmjena, iznijeli poklonici šest političkih partija ispred OHR-a. Trebalo bi da je u skladu s onom narodnom – i vuk sit i ovce na broju, pa nije baš najjasnije otkuda toliko strasti u nastavcima, da ne kažem ružnih prijetnji i retorike koja je – na svim stranama – zaslužila reagiranja međunarodne zajednice. Kako god, s obzirom na to da su protestanti i njihovi lideri dobili što su tražili, možemo se hladne glave pozabaviti onim što neće. Tim prije što je nekako u zapećku ostala teza kako su izmjene zamišljene kao otvaranje mogućnosti onim građanskim i probosanskim snagama koje su se među prvima i pobunile.

    Oko jednog su se ipak svi složili: cilj najavljenih izmjena koje su trebale tretirati izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH bio je da se osigura u većoj mjeri zastupljenost područja s hrvatskom većinom i to na dva načina – povećanjem izbornog praga u procesu formiranja vlasti i onim famoznim procentom od 3 posto. Trenutno svaki od tri kluba delegata u Domu naroda PFBiH s najmanje šest od ukupno 17 delegata predlaže kandidata za funkciju u izvršnoj vlasti Federacije, a taj bi se broj povećao na osam. Oko ovih brojki su se lomila politička koplja tvrdnjama kako bi HDZ bio zacementiran u vlasti, ali se jednako zanemarivala činjenica da HDZ i sada predstavlja izbornu volju oko 75 posto biračkog tijela Hrvata. Dodaju li se tome podaci da po popisu iz 2013. godine Bosansko-podrinjski kanton Goražde broji 0% Hrvata (slovom i brojem 24), Unsko-sanski 1,02%, Kanton Sarajevo 3,52%, Tuzlanski kanton 4,74%, Srednjobosanski kanton 6,5%, a Zeničko-dobojski kanton 8,8%, ispada zapravo da ovih šest kantona, odnosno njihovi izabrani delegati zastupaju manje od 25% hrvatskog stanovništva u Federaciji. Podizanjem broja sa šest na osam, čak i ako se zanemari zloupotreba nacionalne pripadnosti kakvoj smo svi svjedočili i o kojoj smo pisali na primjeru BPK-a, dobio bi se veliki iskorak u vraćanju povjerenja, jer bi hrvatske predstavnike u izvršnoj vlasti predlagale političke partije sa minimumom od 40 posto osvojenog biračkog tijela. To i dalje nije natpolovična većina, ali jeste doprinos reprezentativnijem predstavljanju, odnosno ustupak konstitutivnosti ugrađenoj u Dejtonski ustav BiH. To je vjerovatno i ponukalo Schmidtove kritičare da govore o betoniranju nacionalnih partija, ali ne može se baš toliko zanemariti stvarnost i zaboraviti da upravo na ovoj matrici HDZ i blokira Federaciju već dosta dugo. Pomicanje praga zapravo bi izbilo najjači Čovićev, ali i Dodikov argument o stvaranju unitarističko-bošnjačke BiH pod krinkom građanske. Što također znači i relaksaciju prvenstveno hrvatskog biračkog tijela, kad je već riječ o Federaciji, i zašto i to ne reći – podsticaj za razvijanje političkog pluralizma među Hrvatima u BiH. Ako bismo ovaj slučaj pogledali kroz drugu prizmu, ispostavilo bi se da podizanje izbornog praga za imenovanje kandidata ide u prilog opozicionim i građanskim strankama. U ovom času, naime, SDA ima šest delegata u Klubu bošnjačkog naroda, dakle ne trebaju joj partneri za predlaganje, ali ako bi se prag podigao na osam, Klub delegata bošnjačkog naroda bi vjerovatno morao biti raznolika koalicija kako bi se došlo do glasova potrebnih za predlaganje. Još je veća šansa u Klubu delegata srpskog naroda, gdje recimo SDP ima 6 u Klubu, pa bi sa DF-om (1) i Liberalnom strankom (1) mogao imati potrebnu kvotu.

    U onom dijelu reformi o kojima je visoki predstavnik pričao sa političarima, a koje se uopće nisu pominjale, osim rokova koji bi potpuno onemogućili blokadu formiranja vlasti u Federaciji, ima još jedna zanimljivost. Odnosi se na ukidanje partijskog veta za predlaganje kandidata. Trenutno, ako jedna stranka daje dvije trećine delegata kluba, ona može blokirati postupak predlaganja kandidata za funkcije u izvršnoj vlasti i formiranje nove vlade, budući da nijedna druga stranka u tom slučaju ne može predložiti kandidata. Paket je predviđao i uvođenje silaznog izbornog praga, koji niko nije ni pomenuo. U praksi to bi značilo da – ako bilo koja stranka odbije predložiti kandidata, izborni prag se spušta na 5, a zatim na 2 delegata, čime se onemogućuje i ova blokada, ali se također onemogućuje bilo kojem konstitutivnom narodu da stavi veto na prijedlog kandidata iz reda nekog drugog konstitutivnog naroda – što je opet u skladu s principima Daytona.

    Uvođenje izbornog praga od 3% jeste u skladu s presudom Ustavnog suda u predmetu Ljubić, ali od nečeg se mora krenuti u relaksaciji odnosa u Federaciji. Prema važećim odredbama, Zapadnohercegovački kanton daje jednog delegata u Klub delegata bošnjačkog naroda, iako u tom kantonu živi svega 718 Bošnjaka, odnosno 0,05% bošnjačkog stanovništva u FBiH. Sa druge strane, Kanton Sarajevo ima tri delegata koji zastupaju 346.575 Bošnjaka ili 22,18% bošnjačke populacije. U Klubu delegata hrvatskog naroda, BPK ima onog jednog delegata koji zastupa 24 Hrvata, dok Hercegovačko-neretvanski kanton ima tri delegata koja zastupaju 118.297 Hrvata, odnosno 23,76% hrvatskog stanovništva u FBiH. Da ne računamo disparitet, da vidimo šta bi se izgubilo izmjenama: s obzirom na to da bi USK i BPK pali ispod izbornog praga, njih bi zajedno predstavljao jedan delegat u Klubu Hrvata koji bi se birao u tim kantonima. U stvarnosti, taj 1% hrvatskog stanovništva bi imao jednog delegata i moglo bi se reći da su i dalje prekomjerno zastupljeni u Domu naroda PFBiH.Ovo bi također mogle iskoristiti opozicione partije. S obzirom na to da bi sve kantone koji padnu ispod izbornog praga u svakom klubu zastupao jedan zajednički delegat, druga delegatska mjesta, koja popunjavaju ti kantoni, bila bi preraspodijeljena. O tome bi odlučivao CIK, ali logičnim se doima da bi ta delegatska mjesta pripala najmnogoljudnijim kantonima u kojima su opozicione i građanske stranke najjače. Recimo, u Klubu delegata bošnjačkog naroda četiri kantona bi pala ispod izbornog praga od 3%: Posavski, opet BPK, Zapadnohercegovački i Kanton 10. Tri delegatska mjesta bi se preraspodijelila, najvjerovatnije na USK, TK i Kanton Sarajevo. U Klubu delegata srpskog naroda tri kantona bi pala ispod izbornog praga: (opet) Posavski, opet BPK i (opet) Zapadnohercegovački. Dva delegatska mjesta bi se preraspodijelila eventualno Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, no ako uzmemo u obzir i dosadašnju nepopunjenost srpskog Kluba, čini se da je vjerovatnije da bi CIK morao popuniti upražnjena mjesta delegatima iz drugih kantona. Ali bi konkurencija bila zagarantirana.Ustvari, moj je dojam da konkurentnost i pluralizam malo koga i zanimaju. Prevladao je odijum spram HDZ-a BiH, emocije su ustupile mjesto političkoj logici i pragmatizmu, a nastavak dolijevanja ulja na vatru ide u pravcu lomače za OHR. Pravo je pitanje kome ona najviše treba. Schmidtova polovina paketa sada je pobjeda, no šta ćemo ako se sutra pretvori u Pirovu? Uostalom, već čujemo da su male šanse za dogovor, a ako ćemo suditi po Schmidtovoj ljutnji, još manje da on uskoro opet posegne za bonskim ovlastima.

    “Slučaj” Šarčević i ljudska prava: Franjina “PEN”etracija u društvo pisaca odbjeglih od vlastitog identiteta

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nisam znao, ali čitajući kolumnu Selvedina Avdića sam saznao da je objava skrinšotova koji dokazuju kako je Franjo Šarčević glasačima Željka Komšića “jebavao majke”, “lukavo tempirana”, te da je “iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke” na profesora matematike. Nisam znao, ali me, eto, bivši urednik sa Žurnala i vječni prezimenjak Selvedin, nauči da je za neke psovke, ako se, kao Franjo, zalažete za “laičko društvo i sekularnu državu”, bitan kontekst, dok je, recimo, za uzvratne psovke Franji, kontekst potpuno nebitan.

    Jer kad Franjo psuje majke glasačima Željka Komšića, a ima ih najmanje 220 hiljada, nije isto kao kada, recimo, glasači Željka Komšića psuju majku Franji.

    Franjo Šarčević je, ako ćemo pravo gledati, u ovom trenutku “režimski matematičar”. Podržala ga je, javno, Naša stranka, vladajuća politička partija na nivou Općine Centar, Kantona Sarajevo, Federacije BiH i, na koncu, države BiH. Dakle, vlast je uz Franju. I to je, sasvim ok.

    A ako je vlast uz Franju Šarčevića, ko to, onda, ugrožava “režimskog matematičara”? Botovi. I to oni botovi koji se služe istim rječnikom kao profesor Šarčević kada, recimo, piše da je profesor Vahidin Preljević “nacionalistička hulja”, da je Emir Suljagić “medicinski slučaj”, da glasačima Željka Komšića “jebe majku” i kada ismijava gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njenog djevojačkog prezimena Londrc.

    Nisam primijetio da su Emir Imamović Pirke, koji toliko voli Bosnu da je emigrirao u Hrvatsku, i Selvedin Avdić, koji se nepotrebno stidi svoje ratne prošlosti u Armije RBiH, i dvadesetak članova PEN Centra BiH koji su stali u odbranu Franje Šarčevića od “botovskog napada”, stali u zaštitu, recimo, Benjamine Karić kada  su je “sekularni” botovi s lijeve strane vrijeđali zbog dijeljenja baklave.  Koja je razlika između botovskog napada na Karićevu ili Šarčevića? Zašto Franjo zaslužuje podršku, a Benjamina ne? Zašto je seksističko iživljavanje nad Dušankom Majkić “društveno prihvatljivo” za “pisce i kolumniste” Pirketa i Sefketa, dok se svi njihovi istomišljenici odmah postrojavaju kada, naprimjer, treba braniti likove i djela Sabine Ćudić ili Mie K. Abazović.

    Kada sljedbenici ideologije Franje Šarčevića poručuju da će Sebija Izetbegović završiti kao Elena Čaušesku, tada nema ni Sefketa niti Pirketa, koji je nestao kao da je “ubiven”. Jer to nije “odvratna prijetnja”. Tada niko ne potpisuje peticije. Jer nije isto psovati majke Franji i pozivati na smrt Sebije.

    U Sarajevu se godinama, evo, mogu problematizirati i živa i mrtva djeca. Broj mrtve je, sjetit ćemo se, problematizirao psiholog i kurir Srđan Puhalo. Oblačenje žive je problematizirao Franjo Šarčević.

    Ako je to sloboda izražavanja, ok. Ali onda je i sloboda izražavanja kada ljudi koje su povrijeđeni tim prebrojavanjem mrtve djece i problematiziranjem oblačenja žive djece psuju majke Puhalu i Šarčevićem. Sve dok ne ugrožavaju njihove živote.

    Ne možete davati pravo Puhalu i Šarčeviću da psuju kome žele i preispituju što god žele, a istovremeno oduzimati pravo onima koji žele da psuju Puhalu i Šarčeviću. I njihovim istomišljenicima.

    Kada sam ga sredinom ove sedmice pozvao da dođe u moju TV emisiju i obrazloži svoje stavove, Franjo Šarčević se zahvalio, kazavši da cijeni poziv, ali da ne može gostovati. Par sati kasnije će se na Facebooku pohvaliti kako mi je “lagao” i kako ne cijeni moj poziv.

    Ok. Ugledni profesor javno priznaje da laže. Logično je zapitati se koliko puta nije priznao da je lagao. A laž i dosljednost ne idu zajedno.

    Da nema ništa sporno u njegovim stavovima, Franjo Šarčević bi došao u emisiju i, uz sva logična pitanja, ubijedio i mene i onih 200 hiljada gledalaca da je u pravu. Argumentima. Ali zna i on da nije u pravu. I zato se boji suočavanja sa vlastitim nelogičnostima.

    Jer život nisu brojke, osim u trenucima kada brojimo godine. Život nisu računske operacije, osim u trenucima kada nekom oduzimaju život. Franjo Šarčević možda zna matematiku. Ali sigurno ne zna politiku. I ne zna ništa o izbornom zakonodavstvu. I ne zna ništa o količnicima koji određuju delegate u domovima naroda. Njegova matematika, prema kojoj je prosta većina – 50 posto plus jedan glas ne vrijedi u Bosni. Ovdje mnogo manje vrijedi bošnjački glas od hrvatskog glasa. I samo ovdje 50 posto plus jedan glas ne znači da vladate. Ovdje to znači da vladaju vama. Uz pomoć glasova ponekog sefketa, pirketa, kazaza i ostatka društva nečega. Da se razumijemo, njihovo je pravo da budu šta god žele. Ali to ne znači da samo oni imaju pravo “na istinu” i “moralisanje”. Zato, za kraj – POZDRAV DOMOVINI! Jer pod tim je pozdravom, i pod zastavom ljiljankom, opstala sloboda.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za Slobodnu Bosnu: “Ne pojesti g.vno – to se čini kao razumna odluka…”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Dritan Abazović je veliki reformator velikosrpskog nacionalizma. To je i Aca Vučić – no o tome ćemo drugi put.

    Dritan je sve ciljeve velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori ostvario koristeći „progresivnu“ retoriku. Dakle: ništa gusle, zbogom epika. On je Crnu Goru ukopao u “srpski svet” sve govoreći o zelenoj energiji, biciklima, regionalnoj saradnji i slobodnom tržištu. Jedna od omiljenih riječi bila mu je „inkluzivno“.

    Mene to podsjetilo na Franka Furedija. On je tvrdio da komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

    U slučaju Dritana Abazovića, prazna retorika evropskih elita koju je iskopirao nije krila odsustvo ideje, nego krvavu, devetnaestovjekovnu ideju čiji je on vojnik.

    Al’ kad pomenuh inkluzivnost…

    Sve je nama danas „inkluzivno“ – osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi, prevareni i donji uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Goran.

    Ide ovako…

    Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Zoran i Goran. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja.

    Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni,  iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Zoran ugleda balegu. Pomisli: „Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam sto eura – ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav“. Zato je rekao: „Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura“.

    Goran je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: „Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati“. Pa prihvati ponudu.

    Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća,  a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Goran je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: „Zorane, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura“.

    Zoran je ovako mislio: “Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac”. Stoga pojede ponuđeno.

    Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a da pritom niko ništa nije zaradio.

    Prijatelj mu tada sa spokojem dostojnim kung fu učitelja objasni: “Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše, da se para vrti”.

    Isto važi i za demokratiju: glasam za ovoga i pojedem ono što se ne jede. Potom, da bih smijenio onoga koga sam doveo na vlast, glasam za onoga, pa opet pojedem ono što se ne jede. Jedini način da smijenim vlast koju sam birao da bih smijenio prethodnu je da opet pojedem govno: da glasam za drugu, treću, četvrtu skupinu podkapacitiranih lažova, podlaca, izdajnika, lopova… skupinu koja se eufemistički naziva političkom strankom. Ali to nipošto ne znači da sam glup, još manje da sistem ne valja. Važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokratija funkcioniše.

    Doduše, ako bismo tjerali mak na konac, i nedemokratske vlasti su smjenjive. Istorija je puna revolucija, atentata, vojnih udara koji su uklonili neku vlast. No šta poslije? Izađeš na ulicu i oslobodiš se jednog gada, samo da bi ti na glavu sjeo drugi.

    Objektivno, u tome je velika prednost demokratije: jer omogućava rotaciju uhljupa na vlasti bez prolijevanja krvi. Ali i to treba uzeti sa zrnom soli. Jer, s vremena na vrijeme, ono što izgleda kao rutinska promjena zapravo vodi u uništenje države i društva.

    Zeleni Abazović je, tako, na vlast doveo četničkog vojvodu Andriju Mandića. Državu je dao u ruke čovjeka koji je (prije nego će njegovi poslanici počupati nekoliko mikrofona u sali Skupštine, flašom u glavu pogoditi poslanika Ranka Krivokapića, pokušati aktivirati limenku suzavca, pritom biti nedovoljno inteligentni da limenku otvore) posredstvom društvenih mreža svoje naoružane pristalice pozvao u sveti rat: iskopajte oružje, „budite Hristovi vojnici i budite spremni“, citiram.

    Da je, u bilo kom evropskom parlamentu, bilo koji poslanik, koji je slučajno i musliman, naglasivši, kao što je učinio Mandić, da se obraća svojoj braći po oružju, poručio: „Budite Allahovi vojnici i budite spremni“, evropska bi se politička elita utrkivala u osudi poziva na džihad. Ovako, aplaudirali su novoj, demokratskoj, nekorumpiranoj vlasti u Crnoj Gori, kojom vedri i oblači baš Mandić, „Hristov vojnik“. No to je druga priča, o kojoj ćemo drugi put…

    Nakon gotovo tri godine od Mandićevog poziva na hrišćanski sveti rat, Gabrijel je Eskobar saopštio da vojvoda i njegova stranka nisu „poželjan partner SAD“. U međuvremenu su Mandić i Abazović sahranili Crnu Goru: njihovi su ljudi preuzimali instituciju po instituciju i stavili ih pod punu kontrolu Srbije, dakle Moskve.

    Sad treba da imamo izbore. Ali čemu? Vučić kontroliše sve. Ti će izbori biti festival demokratije u logoru. A kako je neko lucidno primijetio: na izborima u logoru uprava je siguran pobjednik.

    Što nas dovodi do poente ovog teksta. Mi živimo – jer tako kaže dominantna ideologija ovog vremena – u uvjerenju da je pred nama beskrajna mogućnost izbora. Prisustvo ideje nužnosti je znak primitivizma. Sve se može izabrati.Uvjereni smo, još, da gotovo svaka posljedica pogrešnog izbora može biti ispravljena – uvjereni smo, dakle, da naš izbor nije doista bitan, u svakom slučaju ne sudbonosan. Na koncu, doduše, umremo, ali stava smo da ni to nije bilo nužno – da smo odabrali da živimo zdravije, još bismo bili živi.

    Elem. Bili naši izbori bitni ili ne… Ne pojesti govno – to se čini kao razumna odluka.

    (Slobodna Bosna)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Interconnected Wars Reveal Two Global Blocs

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    A series of local wars have become interconnected into a global struggle for dominance and influence between two rival blocs. It is not simply a question of authoritarianism against democracy, or West against East, but the emergence of inter-regional alignments that cannot co-exist. This is not a “clash of civilizations” or a religious war, but a conflict based on a much more fundamental and existential division.

    The two blocs can best be defined as the imperial and independence coalitions. Russia and China are at the forefront of the imperial bloc, seeking hegemony over neighbors by dominating their economies, determining their political systems, and seizing their territories. Their natural allies are states that have their own regional mini-imperial ambitions, such as Iran, North Korea, and Serbia or regimes that benefit from their economic and diplomatic backing to stay in power, including Belarus and Hungary.

    The independence coalition is based around the Western and Eastern democracies but also includes semi-authoritarian states who seek to preserve their independence from the imperial predators. The United States is the most powerful anti-imperial state that itself emerged from a former empire. Washington has realized that you cannot impose democracy following its failures in Iraq and Afghanistan, although American leaders believe that a democratic form of government benefits a majority of citizens.

    NATO and the EU are voluntary coalitions that provide security and prosperity to members. And a number of Pacific states, including Japan, South Korea, Taiwan, the Philippines, Australia, and New Zealand, seek similar protection against imperial imposters. The independence bloc also includes new democracies such as Ukraine, Moldova, and Georgia, emerging democracies and even quasi-authoritarian states that seek to defend their independence from imperial neighbors such as Azerbaijan and the Central Asian countries.

    There is also a third bloc of states that opportunistically veer between the two major global coalitions, including India or Indonesia, or countries in Africa, south Asia, and Latin America that are preoccupied with domestic power struggles and economic underdevelopment and support whoever backs their leaders or provides economic assistance.

    This global split has been exposed and exacerbated by a series of wars that increasingly involve the major powers. Russia launched the new “world war” by invading Ukraine in February 2022, banking on a speedy imperial conquest but is now facing catastrophic military losses, a contracting civilian economy, and an eventual rupture into a number of independent states that will want to join the global “independence bloc.”

    To disguise its losses and undermine US and EU leadership in the independence bloc, Moscow has encouraged conflicts in several other regions. It benefits from proxies, collaborators, and beneficiaries such as Hamas, Hezbollah, and the Iranian regime to conduct terrorist attacks and spark wars in the Middle East. It encourages the Vučić regime and his collaborators in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro to destabilize independent governments and create problems for Washington and Brussels in the Western Balkans. And it backs North Korea in its threatening nuclear posture toward Seoul and Tokyo.

    Moscow and Beijing are constantly in search of new regional conflicts that they can turn against their Western adversaries. However, not all regional wars benefit Russia but can actually expand both national independence and regional stability. Ukraine’s victory through the expulsion of Russian forces from all of its territory will pave the way for an enlarged and more secure Europe. In the South Caucasus, after Azerbaijan regained its occupied territories in a short military offensive in September, following three decades of armed conflict with Armenia, it is now poised to become a constructive regional player. Such a transformation will also require more coordinated involvement by the US and the EU.

    The losers in Europe’s East will be Russia, and this will undermine the position of the current regimes in Serbia, Belarus, and Hungary. And in the South Caucasus both Russia and Iran, the two powers that thrive on regional conflict, will lose ground. The war between Israelis and Palestinians may only be resolved through a two-state formula in which Israel’s security is guaranteed and Palestine is disabled from attacking its neighbor. Such a solution was rejected by Palestinian leaders who want Israel to be wiped off the map and their radical position has enabled Iranian penetration with Russian support.

    Claims that the US and EU cannot simultaneously manage two or more large-scale regional wars are misleading. Neither power is directly involved in the fighting in Ukraine or the Middle East. However, intense wars always reveal that during times of relative peace the West underestimates the imperialists by failing to keep pace with essential weapons and ammunition production.

    Within the Western alliance, the Israeli-Palestinian war is more divisive than the war in Ukraine. Naked aggression by Moscow in Ukraine could not be hidden and led to a solid coalition for military and humanitarian assistance that is unlikely to fracture. Nonetheless, the EU’s diplomatic focus and financial resources will be split between Ukraine and Gaza and it could prove harder to provide large amounts of economic assistance and military hardware to Kyiv.

    Regarding the Middle East, there has always been a strong leftist anti-Israel lobby in Western countries and is reinforced by antisemitic nationalists in Europe’s populist parties. These political groupings remain vulnerable to Russian penetration in which opposition to Israel is used as a tool against America. Western leaders also fear terrorist attacks and violent street protests if they clearly support Israel, which in turn will fuel far-right radicals and Islamophobes in upcoming national and European elections. Many governments are also wary of alienating Islamic states in Africa and Asia through their pro-Israeli stance. Once again, American leadership will be decisive in the outcome of the global confrontation between sovereignty and subjugation.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His next book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

     

    123...63Stranica 1 of 63

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj