Analize

Da li je hrvatski premijer uistinu prijatelj BiH: “Dobre namjere” i loša savjest Andreja Plenkovića

Više puta nazočio sam razgovorima hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, čiji sam u to vrijeme bio savjetnik. Neću otkrivati sadržaje razgovora. Kazat ću samo da sam stekao prilično pozitivan dojam o Plenkoviću kao čovjeku. Radi se, bez dileme, o prilično uravnoteženoj ličnosti, inteligentnom i odgovornom političaru, što nakon 2016. postaje sve rjeđe, čak i na „demokratskom Zapadu“.

Kada je riječ o Plenkovićevom odnosu prema BiH, moj dojam je bio (iako to on nije rekao) da mu je muka više od tzv. „hrvatskog pitanja“ u našoj zemlji. Da budem precizniji, imao sam utisak da on zaista želi da se taj problem najzad riješi, kako se ne bi morao baviti Bosnom i Hercegovinom u mjeri u kojoj se očigledno mora baviti danas (pod pritiskom očekivanja vlastite stranke i njenog glasačkog tijela).

Hrvatski predsjednik, recimo, ostavlja posve drugačiji dojam. Stanje u Bosni i Hercegovini Zorana Milanovića zanima još manje nego samog Plenkovića, ali njemu nije muka od Izbornog zakona, niti bi volio da se to pitanje konačno zatvori. Naprotiv, Milanović, čini se, uživa u tome što je našao još jednu temu, na kojoj može biti desnije od samog HDZ-a. Jer je zaključio – i očigledno je u pravu – da može svrgnuti s vlasti HDZ u Hrvatskoj (što je njegov ultimativni cilj), samo ako se pokaže kao veći nacionalista od njih.

Za sve one u BiH, koji ne žele promjenu Izbornog zakona, kojom bi se u potpunosti ili djelimično uvažili zahtjevi HNS-a, bolje je da Milanović dođe na mjesto premijera. Ne samo zato što Milanovića to pitanje manje zanima, već što je njegova radikalna retorika kontra-produktivna. Umjereni Plenković, koji je jedan od omiljenih političara u Briselu, može znatno efektivnije utjecati na politiku EU prema BiH, nego arogantni Milanović, koji je sklon vrijeđanju Bošnjaka, te otežava i onima u Sarajevu (npr. ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću), koji podržavaju zahtjeve HNS-a.

Navedena razlika između Plenkovića i Milanovića vidjela se i u prvim reakcijama na otvaranje pregovora BiH sa Evropskom unijom. Za razliku od Milanovića, koji je ocijenio kako će BiH pregovarati sa EU „duže nego što je bila pod Turcima“, Plenković je bio optimističan u vezi sa evropskom perspektivom BiH, te je iskoristio priliku da istakne sopstvene zasluge za navedeni ishod.

U intervjuu za RTV Herceg-Bosna, hrvatski premijer je kazao da je od decembra prošle godine intenzivno uvjeravao vlade članica EU da podrže otvaranje pregovora. Preuzeo je zasluge za nedavni dolazak predsjednice Evropske komisije i nizozemskog premijera u Sarajevo, gdje su, kako veli, vidjeli da se „stvorila kritična masa uvjeta na temelju kojih je EK mogla dati preporuku“. Istaknuo je da je bilo bitno što je Nizozemac tom prilikom bio i u Srebrenici.

Plenković je pojasnio da je uvjeravao i vlade Njemačke, Danske, Švedske, Finske i Luksemburga da podrže otvaranje pregovora. U spomenutom intervjuu, snažno je poentirao: „Bosna i Hercegovina je nama najbitnija zemlja.“

Sve prethodno je bila poruka namijenjena ne samo Hrvatima u BiH, već i Bošnjacima, jer njegova taktika je, za razliku od Milanovićeve, naći partnera u Sarajevu. Na kraju je podcrtao da je za njega kao premijera RH „zaista ključno riješi pitanje legitimnog predstavljanja“. U prevodu: Hrvatska će pomoći BiH na putu ka EU, a zauzvrat traži pomoć i razumijevanje Bošnjaka za problem Izbornog zakona.

Lideri Trojke su u proteklim danima isticali da je Hrvatska zaista odigrala izuzetnu ulogu u otvaranju pregovora, a Konaković je boravio i u Zagrebu tim povodom. Plenković je sve navedeno efektno iskoristio protiv onih koji tvrde da Hrvatska ima neprijateljske namjere prema BiH.

Moglo bi se reći da je njegov intervju za RTV Herceg-Bosna bio perfektan, sve do dijela u kojem se govorilo o Južnoj plinskoj interkonekciji. Prvo je novinar postavio pitanje, koje je sadržavalo donekle komičan eufemizam. „Tu ima“, kazao je, „malih nesporazuma sa američkom administracijom“.

Plenković sigurno razumije da nesporazum između Amerikanaca i Dragana Čovića, po pitanju Južne interkonekcije, nikako nije mali, te je pokušaj novinara da ga takvim prikaže možda samo podsjetio hrvatskog premijera o koliko velikom problemu je riječ.

Sve se više u diplomatskim krugovima govori o tome da će Čović biti stavljen na američku crnu listu, što dakako uznemirava i samog Plenkovića. Neće biti lako nastaviti po Briselu uvjeravati evropske lidere da trebaju podržati interese Čovića, ako bude pod američkim sankcijama, zbog zaštite ruskih energetskih interesa, za što ga Washington optužuje.

Čović i HDZ BiH insistiraju da Južna interkonekcija mora biti pod njihovom kontrolom, zbog čega već trpe znatne političke posljedice. Amerikanci su već nekoliko puta otvoreno osudili njihove prijedloge izmjena Izbornog zakona, uključujući i najnoviji prijedlog Ministarstva pravde BiH koje vodi kadar HDZ-a.

Uznemiren navedenim „malim nesporazumom“, Plenković je na pitanje o Južnoj interkonekciji odgovorio na vrlo nespretan način, čak skandalozno besmislen.

Kazao je, naime, da „koje god rješenje bude nađeno u BiH, Hrvati kao ravnopravan narod moraju imati ključnu ulogu“. I da ne bude nikakve dileme, dodao je: „I zato smo podržali Dragana Čovića.“

Hrvati, dakle, kao ravnopravan narod ne trebaju imati ravnopravnu, već – ključnu ulogu!

Drugi narodi u BiH, kao ravnopravni narodi, ne trebaju imati ravnopravnu, već ulogu koja nije ključna.

Svjestan kakvu je besmislicu izrekao, Plenković je pokušao da je ispravi, dodavši da Hrvati trebaju imati ključnu ulogu, „budući da plin dolazi iz Hrvatske na područje gdje žive Hrvati“.

Plin dolazi iz Hrvatske, ali je američki plin. Nije planirano da dolazi u područje BiH na koje žive samo Hrvati, već i u područja na kojima pretežno žive Bošnjaci i Srbi. Na koncu, u istom intervju je to priznao i sam Plenković, kazavši da je cilj je diverzifikacija cijele BiH, koja je trenutno ovisna o ruskom plinu.

Zašto je onda Plenković poentirao besmislicom, kojom ide uz dlaku Amerikancima? Jedan je razlog. Radi se o istoj onoj natprirodnoj sili zbog koje je svojevremeno rijeka Radobolja promijenila tok.

Plenković nije kazao nešto posve besmisleno, već i prilično uvredljivo za građane zemlje, koja je njemu navodno najbitnija na svijetu. Na nivou apstrakcije on redovno ponavlja da su svi narodi ravnopravni, a kada dođe do konkretnih pitanja – onda više nisu. To je, uzgred, posve u skladu sa dugogodišnjom supremacionističkom ideologijom Čovića i HDZ BiH, po kojoj su svi narodi ravnopravni, ali su Hrvati navodno jedini „istinski opredijeljeni za EU i NATO“.

Ne sumnjam u dobre namjere, ali ni u lošu savjest hrvatskog premijera. Svi njegovi pokušaji da olakša sebi muke u vezi sa Izbornim zakonom bit će neuspješni, sve dok se bude nekritički odnosio prema Draganu Čoviću i slijepo slijedio sve njegove naloge.

Za bolje odnose između dvije države potrebni su lideri koji su u stanju kritički propitivati ne samo tuđu, već i vlastitu politiku. „Političko Sarajevo“ je pokazalo takvu opredijeljenost: u nedovoljnoj mjeri za vrijeme vlasti SDA i DF-a, te u prevelikoj mjeri za vrijeme Trojke. U isto vrijeme HDZ BiH (a za njima i zvanični Zagreb) nema volju za dijalog ni u kakvoj mjeri, te očigledno shvata kompromis kao praznu riječ, kojom mogu označiti uvažavanje samo svojih zahtjeva, što je samo put u nove tenzije.

Isti vlasnik, ista Vlada, diskriminatorske cijene: Elektriprivreda BiH povećava cijenu svojim kupcima, a Elektroprivreda Herceg-Bosne ostaje na istom!

Član 3. Zakona o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine propisuje: “Ovaj zakon se zasniva na načelima nediskriminacije, pravičnosti, transparentnosti, tržišne konkurencije, reguliranog pristupa treće strane, slobode kretanja robe i slobode pružanja usluga, zaštite prava krajnjih kupaca i drugih sudionika na tržištu, javnog interesa i zaštite okoliša te slobode izbora opskrbljivača električnom energijom”.
Kada pročitamo ovaj član zakona, prvo što upada u oči je da se zakon zasniva na “načelima nediskriminacije” i “pravičnosti”. Kako se prvičnost, a i načelo nediskriminacije postiže uvođenjem “blok tarifa” teško će biti objasniti u pravnom postupku pred Ustavnim sudom ako se pravnici odluče obarati tarifne stavove po kojim oni koji troše više el. energije treba i da “plate više”.

Pravičnost je zasnovana na jednakim uslovima za sve, a po ovom prijedlogu JPEPBIH sva domaćinstva koja troše više od 268 kWh treba da plate više, a oni koji troše preko 1000 kWh treba da plate najviše. Načelo nediskriminacije je opće načelo, ali ako domaćinstva razdvajate po potrošnji el. energije onda vršite diskriminaciju domaćinstava koja imaju više članova (npr. supružnici i troje djece) jer logično je da ta domaćinstva i troše više energije, a imat će ugašenu sijalicu u hodniku.
JPEPBIH uvodi “blok tarifu” prema kojem se cijena el. energije neće mijenjati za one koji troše 268 kWh, a onima koji troše između 268 kWh i 1000 kWh hoće, a onima koji troše preko 1000 kWh tek onda hoće, to jest porast će najviše.
U manjem bh. entitetu uvedena je “blok tarifa” i tarifni stavovi za javno snabdijevanje električnom energijom po kategorijama potrošnje i grupama kupaca do 500 kWh od 501-1500 kWh i preko 1501 kWh.
Već ovdje vidimo različiti pristup i različite kategorije potrošnje, što je neobično jer je BiH jedan ekonomski prostor. Ovdje neću spominjati Elektroprivredu HZHB jer ona je, kada se gledaju druge dvije elektroprivrede, kao da se nalazi u Ruandi. Pa će, tako, električna energija kupcima od Elektroprivrede BiH skuplja, dok onima koji kupuju električnu energiju od Elektroprivrede Herceg-Bosne cijena ostati ista.
Idemo sada pojasniti pojedine detalje ovih kategorija potrošnje. I kod jedne i kod druge elektroprivrede penališe se veća potrošnja el. energije. To znači da ko koristi el. energiju za grijanje ili za hlađenje, uz još veći broj članova u domaćinstvu, mora platiti višu cijenu el. energije. To što se na -15 ili +40 morate grijati ili hladiti, to će vam biti otezavajuća okolnost i vi spadate u grupu onih koji rasipaju el. energiju. Doduše, ljudi su se nekada i grijali na otvoreni plamen tako da je povratak u prošlost neminovan, a globalno zatopljenje je vaš usud što se niste rodili kada je bilo ipak malo hladnije.

Kada je Elektroprivreda RS usvajala blok tarifu priopćeno je da će 80% korisnika/domaćinstava biti zahvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 500 kWh. JPEPBIH nam priopćava da 60% domaćinstava neće biti obuhvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 268 kWh.
Da to sada vidimo po potrošnji uređaja u domaćinstvu:
kada koristite naprimjer frižider, šporet, mašinu za veš, mašinu za suđe, bojler, TV uređaj i par sijalica (sve prosječno izuzev frižidera koji koristite čitav mjesec) i imate dva člana domaćinstva potrošit ćete ovih 268 kWh. Ako uključite samo jednu grijalicu ili samo jedan klima uređaj, vi već prelazite odobrenih 268 kWh jer ste tada rasipnik el. energije. Možete pogasiti sve sijalice, ali opet ćete biti rasipnik.

Sada dolazimo do apsurda, mediji su puni uputa za ekološki čisto grijanje putem toplotnih pumpi i mnogi su krenuli da ih uvode. Kada koristite sve pomenute uređaje i imate toplotnu pumpu u decembru, u januaru i februaru sigurno ćete preći gornji limit od 1000 kWh. Ako opet imate sve iste uređaje i koristite hlađenje preko toplotnih pumpi u junu, julu i avgustu sigurni ste “sretnik” koji će dobaciti do 1000 kWh (Hercegovina neupitno).
Ono što je posebno interesantno, a gledajući najavu JPEPBIH da cca 400.000 domaćinstava neće osjetiti povećanje cijene el. energije, ne mogu da se ne upitam koliko je u ovih 400.000 domaćinstava onih u kojima niko ne živi jer su otišli u Evropu. Hiljade, desetine hiljada kuća i stanova je prazno i oni zaista i ne troše 268 kWh. Ako su oni bili reper za ovaj podatak onda imamo problem jer demografske podatke imamo javno objavljene.
Sad želim komparirati odnose u gasnom i elektro sektoru.
U gasnom sektoru Evrope cijenu kubika najviše plaćaju uglavnom oni koji najmanje i troše prirodnog gasa (samo kuhanje i topla voda), a oni koji koriste prirodni gas i za druge namjene plaćaju manju jediničnu cijenu. Razlozi su lako razumljivi jer neko za vas rezerviše kapacitete, a vi hoćete ili nećete danas kuhati. Kada npr. gas koristite za hlađenje onda koristite kapacitete više i plaćate manje. Ovaj princip, po meni, nije pravičan jer se i ovdje dijele potrošači, ali je logičniji. Logičniji je i kad kupujete 20 metara drva da imate manju cijenu od onoga ko kupuje drva na vreću. JPEPBIH se odlučila kontra ovim modelima i želi za veću potrošnju i veću cijenu.
Sve ovo nam govori da je JPEPBIH u ozbiljnim problemima i da su krenuli putem povećanja cijene el. energije koji će sada utjecati na sve one koji žele el. energiju za grijanje da se preorijentišu na ćumur ili drva. Koga briga za ekologiju kad treba namaknuti veće prihode.
Ono što treba znati je to da kakvo god povećanje cijene el. energije bude, ono neće biti dovoljno da se pokrije gubitak od 140 miliona KM. JPEPBIH će morati povećati izvoz el. energije, ali i tu je “mrka kapa” jer su cijene el. energije toliko pale na berzama, da imamo MWh i u minusu ili da danima ne prelazi 50 EUR. Još kada se uvedu takse na CO2 imat ćemo puno razloga da se sjećamo kako smo nekada imali jeftinu el. energiju, ali i kako smo sve upropastili jer nismo gradili proizvodne objekte na vrijeme.

Uprkos pritiscima zvaničnika SAD-a i EU: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.

Crnogorska politička i vjerska pitanja: Ne damo svetinje, a bogami ni fotelje

Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, to svijet ne pamti. Čak ni Balkan, ako izuzmemo kratku epizodu u Makedoniji kada je krimininalizirani i orbanovsko-desničarski premijer Gruevski pokušao spriječiti promjenu vlasti nakon gubitka izbora.

Neuspješni upad u Sobranje bio je samo dječija igra u odnosu na ono što radi Zdravko Krivokapić u Crnoj Gori, premijer koji više alkohola može popiti nego pravilno riječi izgovoriti u jednoj rečenici.

Pošto mu je fotelja ozbiljno uzdrmana, sluđeni i nesnađeni Krivokapić kopa i rukama i nogama ne bi li se još neko vrijeme u njoj zadržao.

Usladilo se Zdravku u premijerskoj fotelji, kao djetetu na trešnji, i od čovjeka koji se nikad nije bavio politikom i koji je igrom sudbine došao na ovu poziciju, za 13 mjeseci dobili smo zvijer koja je spremna ići do kraja, pa i po cijenu sukoba, samo da sačuva vlast.

Samo kratak podsjetnik: Đukanović je izgubio parlamentarne izbore za 1.800 glasova i mirno predao vlast. Troglava koalicija sa 16 stranaka formirala je vladu koju podržava 41 poslanik, naspram 40 koliko je ostalo u opoziciji. Američka ambasadorka u Crnoj Gori Rajzing Rajnke držala je tada brifinge sa svojim kolegama, na kojima je govorila da će “Đukanović prije izvesti tenkove na ulice nego što će mirno predati vlast”.

Suprotno od ovakvog šarlatanskog predviđanja, crnogorski predsjednik je iste večeri priznao izborni poraz, a u narednim danima nije učinio ništa što bi moglo naslutiti da će opstruirati formiranje nove većine.

Toliko o znanju, vještini i dobroj namjeri američkih i inih diplomata.

Njima nije smetalo ni to što je Vlada sklepana u manastiru Ostrog, što je stvarni premijer tadašnji mitropolit Amfilohije, što je glavni konstituent (DF) direkno vezan za Moskvu, što u njoj nema manjina i što su glavne članice koalicije bile protiv prijema CG u NATO, što se Srbija direktno umiješala u izborni proces…

Toliko o američkoj i evropskoj principijelnosti i konzistentnosti. Za njih je bilo važno da se vlast promijeni poslije trodecenijske Đukanovićeve vladavine. Pa makar na vlast dosli i ljudi sa četničkim titulama-vojvode.

Nijemci i Amerikanci su smatrali da im treba dati šansu, bez obzira na njihovu ružnu prošlost i stavove koje su zastupali. Toliko o njihovom pamćenju i doslijednosti.

Dobili su što su i tražili.

Vladu koja je bliža Moskvi nego Briselu, koja više gleda u Beograd nego u Podgoricu, okrenuta više SPC nego bilo kojoj demokratskoj instituciji, koja u svom sastavu ima samo 4 ministra koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i koja u konačnom vidi svoju državu kao dio “srpskog sveta”.

Uprkos izbornom porazu Đukanovićevog DPS od strane prosrpskih stranaka, Vlada nije mogla biti formirana bez jedne procrnogorske koalicije koja je osvojila 4 mandata. Dritan Abazović je bio taj jezičak na vagi koji je omogućio da se formira crkvena vlada u multietničkoj Crnoj Gori. Tada je brutalno prekrojena izborna volja građana, jer je nadobudni i preambiciozni Abazović suverenističke glasove odnio u miraz Amfilohiju Radoviću. Neko ko se zalagao za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, zbog mržnje i kompleksa prema Đukanoviću, ušao je u vlast sa onima koji negiraju postojanje crnogorske nacije i koji se nikada nisu pomirili sa njenom samostalnošću. Otuda, sada već čuvena izjava Matije Bećkovića: ako Dritan dođe u Beograd, srpska omladina će ga nositi na rukama.

Sada je taj isti Dritan shvatio sa kim je tikve sadio.

Suočen s činjenicom da na sljedećim izborima nema šta tražiti, zbog koalicije sa četnicima, odlučio je izaći iz koalicije, formirati novu, manjinsku vladu, uz podršku DPS, a u kojoj bi on bio premijer. Razvod braka praćen je optužbama za izdaju i, gle čuda, ”prekrajanja izborne volje građana”.

Nesretni Krivokapić, ne znajući šta ga je snašlo, pokreće sve mehanizme pomoću kojih je došao na vlast.

Stvara litijašku atmosferu, priziva u pomoć Beograd i Crkvu, smjenjuje svakog ko mu se učini sumnjiv, prijeti i galami kao luda Nasta. Što je najtragičnije, njegovi ministri protestiraju na ulici, braneći svoje fotelje, što je jedinstven slučaj u političkom životu ovih prostora, ako je jasno da su u demokratskoj proceduri izgubili većinu. Jedna od perjanica te vlade, Vesna Bratić, koja za sebe kaže da je četnik, ostat će upamćena, kada je na tom “okupljanju ministara” izlila sav šovinistički šljam iz svog grla, nabrajajući muslimanska, albanska i po koje crnogorsko ime, koje bi činilo buduću vladu.

Ono što je bila skrivena politika Krivokapića &co, sada je samo učinjeno javnim i jasnim. Bratić je nesvjesno učinila puno za razbistriranje mutne političke vode u Crnoj Gori. Crkvena vlada je, koliko do jučer, pozivala manjine da im se pridruže. Sada ih neformalni Krivokapićev portparol, proskribira kao neprijateljski elemenat.

U mentalnom sklopu nacionalista i desničara, manjine su tretirane, maksimalno,  kao demokratski dekor, a nikako kao ravnopravni politički faktor koji može učestvovati u donošenju odluka. Manjine su podnošljive ako su sa nama, ali su arhineprijatelji ako su protiv nas. To je klasična plemenska logika: “dobro je kad mi njima otmemo žene i krave, a loše je kad oni to nama urade”.

Krivokapić će sasvim sigurno ići na dalju radikalizaciju, samo da bi spriječio formiranje nove vlade. Pokušat će sa pravnim sredstvima, onda političkim, a neće prezati ni od protestnih okupljanja i novih litija, pa i incidenata i sporadičnih sukoba. On je namjeravao da sa pozicije premijera osnuje svoju stranku sa kojom bi nastupio na narednim izborima. Ako ode u opoziciju, njegova Demohrišćanska stranka ima šanse na uspjeh jednako kao i mogućnost da Amfilohije ustane iz groba.

Kombinacija neograničene ambicije i ograničene pameti je razorna za svakog čovjeka, a opasna za svakog političara. U slučaju Krivokapića, manjak znanja, a višak samopouzdanja je više nego očigledan, a što manje znaš, više se i usuđuješ, pa je krajnje neizvjesno gdje će i kako ova avantura završiti.

Naravno, da sve ovo što se dešava u Crnoj Gori ima svoje reperkusije na Bosnu i Hercegovinu.

Ako padne Krivokapićeva vlada bit će to prvi ozbiljniji udarac za “srpski svet”, poslije dužeg vremena. Poraz tog projekta, na bilo kom mjestu, nova je šansa više za BiH. Srpski nacionalizam se razgoropadio u regiji naročito nakon izbora u Crnoj Gori, kada su računali da su blizu ostvarivanja cilja.

Trenutna dešavanja su najbolji pokazatelj da desničari i šovinisti mogu mirno doći na vlast, ali je bez žestoke borbe neće predati. Po cijenu i sukoba. Za svoju vlast su spremni tuđu djecu gurnuti u konflikt.

Drugo naravoučenije vezano je za ponašanje međunarodne zajednice.

Sramno i bestidno, kao i mnogo puta ranije.

Niko od diplomata se nije oglasio nakon šovinističkog govora Vesne Bratić, niti je osudio očigledne opstrukcije Krivokapića i Bečića da se formira nova većina. Mlaka podrška manjinskoj vladi više je ohrabrila njene protivnike nego što ih je upozorila na nedemokratsko ponašanje. Zapad nije spreman priznati svoje greške prema Crnoj Gori, pa će i dalje ponavljati Escobarov nonsens da je “korupcija glavni problem i u ovoj državi”. To je mnogo jednostavnije, naravno i nemoralnije, nego govoriti o svojim lošim anticipacijama i pogubnom djejstvu nacionalizma i fašizma. Ovo drugo obavezuje na konkretnu akciju i učinkovite poteze, a sadašnja međunarodna zajednica na to, očito, nije spremna.

I zato šuti. Ili priča gluposti.

(politicki.ba)

Uz neustavni dan Republike Srpske: “Oslobađanje” je u Karadžićevom rječniku drugo ime za genocid!

Od danas se, pod sloganom Simbol slobode, obilježava Dan Republike Srpske. Kako je u objašnjenju ovogodišnjeg slogana proslave istaknuo RTRS, „sloboda ima duboko ukorijenjeno značenje u istoriji, kulturi i kolektivnom identitetu srpskog naroda“, te dodaju da slogan podsjeća na „borbe kroz istoriju i služi kao inspiracija za trenutne izazove“.

Na pojam slobode, osvrnuo se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom obraćanju na svečanoj akademiji: „Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije.“

U presudi Petru Mitroviću, bivšem pripadniku policije Republike Srpske, koji je učestvovao u streljanju 1.300 Srebreničana u hangaru u Kravici, sudsko vijeće je iznijelo analizu načina na koji su zvaničnici Republike Srpske koristili riječi osloboditi, tokom operacija u Podrinju, uključujući i masovne egzekucije zarobljenih Srebreničana.

Sudije podsjećaju da u poznatoj Direktivi 7, koja je izdata početkom marta 1995. godine, Radovan Karadžić koristi više puta pojam oslobađanje. U ovom dokumentu, ratni lider bosanskih Srba govori o „oslobodilačkoj borbi i stvaranju slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije“. (Podvlačenja su moja.)

Nadalje, kako sudije primjećuju, Karadžić u Direktivi 7 govori o „oslobađanju“ Goražda i Srebrenice.

„Isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’ sa zadatkom razbijana i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“, piše Karadžić u spomenutom dokumentu.

U jednom televizijskom intervjuu, koji je dao 12. jula 1995. godine, Karadžić je – navodi se u presudi – govorio o „preostalim borbenim aktivnostima“ odnosno o zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici:

„Naš komesarijat“, kazao je „kao što vidite, požurio je da pruži pomoć. Svako može vidjeti da su ti ljudi dobro uhranjeni i da nema uopšte nikakvih problema.“

„Ako ste“, dodat će Karadžić, „uporedili ono što se desilo u Zapadnoj Slavoniji gdje su Hrvati navodno oslobađali sa onim što se desilo u Srebrenici, gdje Srbi zaista vrše oslobađanje, postoji takva razlika da je uopšte nemoguće govoriti o ratu.“

Jedan od njegovih najbližih saradnika Miroslav Deronjić svjedočio je pred Haškim tribunalom i Sudom Bosne i Hercegovine da mu je Karadžić, tri dana ranije, 9. jula kazao:

„Miroslave, sve ih treba poubijati.“

„Onda je“, veli Deronjić, „dodao sljedeću rečenicu – ‘princip Zapadne Slavonije’.“

„To je“, veli Deronjić, „bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala.“

Nije jedini Karadžić koristio riječ oslobađanje u navedenom smislu. Sudije skreću pažnju na intervju, koji također 12. jula, dao general Radoslav Krstić, jednom od novinara ispred UN-ove baze u Potočarima.

Na pitanje kako ocjenjuje način na koji je Drinski korpus obavio „vojni posao u vezi sa oslobađanjem Srebrenice“, Krstić je ispravio novinara, pojasnivši da je operacija još uvijek u toku.

„Mi nismo prekinuli operaciju“, kazao je, „mi idemo do kraja, do oslobađanja teritorije opštine Srebrenica.“

Na kakvo je „oslobađanje do kraja“ mislio, bit će nam jasnije, ako imamo na umu da je tog jutra, 12. jula, prije nego što je dao intervju, general Krstić učestvovao na sastanku sa generalom Mladićem, na kojem je odlučeno da će zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci biti poubijani.

Nadalje, svjedok S4, jedan od policajaca Skelanskog odreda, koji je učestvovao u egzekuciji u Kravici, kazao je da im je komandant odreda Milenko Trifunović još 11. jula kazao da će sa sarajevskog fronta biti premješteni u Podrinje, kako bi učestvovali u „oslobađanju Srebrenice“.

Svjedok S4 je, kažu sudije, „tvrdio, dosljedno i bez kolebanja, da je oslobađanje Srebrenice, kako su oni to razumjeli, imalo za cilj trajno istrebljenje bošnjačkog stanovništva.“

Sudije primjećuju da je čak i Miroslav Deronjić, koji je priznao krivicu za zločine u selu Glogova i svjedočio protiv političkog vojnog rukovodstva Republike Srpske u Hagu, u svojim iskazima redovno koristio pojam „osloboditi“ u istom značenju.

„On je“, vele sudije, „naveo da je ‘oslobađanje’ istočne Bosne niz koridor Drine uključivalo plan od dva dijela koji je smišljen 1991. i 1992. godine. Bosanski Srbi bi prvo preuzeli vlast u opštinama u Podrinju, a potom silom protjerali bošnjačko stanovništvo: konkretno prisilnim preseljenjem žena i djece i često zatvaranjem i ubijanjem muškaraca. On navodi ‘oslobađanje Bratunca’ (točka 152), ‘oslobađanje Konjević Polja’ (tačke 154 i 156), ‘oslobađanje Kravice’ (točka 156) i pokušaj ‘oslobađanja Srebrenice 1993. godine’ (točka 152).“

„Oslobođenje je“, zaključuju sudije, „bio termin kojeg su koristili bosanski Srbi za istrebljenje Bošnjaka s teritorije koju su držali.“

Što se tiče genocida u Srebrenici, o njemu su, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, najviše otkrili upravo Srbi, od visokih političkih zvaničnika poput Deronjića, preko oficira poput Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, pa sve do mnoštva običnih pripadnika VRS-a, civilne zaštite, bagerista i mještana. No, istina je skoro pa bezvrijedna.
Danas, kada se, na svečanoj akademiji povodom 9. januara, na pomen Karadžićevog i Mladićevog imena, u Boriku orio aplauz, nebom iznad Banjaluke letjeli su američki avioni.

U svojoj momumentalnoj knjizi o Srebrenici, Matthias Fink piše da su, nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, avioni NATO-a letjeli iznad srebreničkog neba, te da su izbacili čak i nekoliko bombi, prije nego što su se povukli. Ako se dobro sjećam, u avionima su bili nizozemski piloti, odnosno pilotkinje.

Tri decenije nakon genocida, još uvijek traje rasprava o tome ko je tačno kriv u lancu međunarodne komande, zbog neadekvatne reakcije. Da li nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve, ili vlade SAD-a, Francuske i Britanije, kako je on nedavno ustvrdio u intervjuu za Al Jazzeru?

Kada su u septembru, konačno počeli vazdušni udari NATO-a, na položaje Vojske Republike Srpske, Nikola Koljević se, kako piše Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, žalio da korištenje Tomahawk projektila „nije fer“ i da je šokiran time da su američki avioni bacali bombe „samo 150 metara od njegovog ureda“.

Karadžić je, kaže Chollet, tih dana govorio da su „Srbi poniženi“.

I James Pardew je, veli Chollet, u svojim izvještajima s Balkana tih dana pisao da se bosanski Srbi osjećaju poniženim, te da se njihova odlučnost raspala što otvara šansu za mir.

Navedena epizoda je od izuzetnog značaja za razumijevanje Karažićevog moralno-psihološkog koda. On, koji je istrebljenje Bošnjaka doživljavao kao oslobađanje, nije se mogao osjetiti posramljenim ni pred kakvim moralnim ukorom, već samo pod osjećajem bespomoćnosti koji su mu ulijevali vazdušni udari NATO-a.

Nije to samo Karadžićev psihološki kod. Velikosrpska politika, koja je uvijek osjećala samo prezir prema nemoći svojih žrtava, pokazala je da njeno poštovanje zaslužuje samo onaj ko i nju samu dovede do osjećaja potpune bespomoćnosti, što nije moguće prijetnjama već djelima.

Nekoliko sedmica prije zaključenja Dejtonskog sporazuma, Milošević je američkom generalu Wesleyju Clarku kazao da „Amerikanci mogu biti zadovoljni što je NATO pobijedio u ovom ratu“.

Milošević je, kaže Clark, iskazao respekt prema američkim „bombama i projektilima“, te ukupnoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći.

„Mi Srbi nikad nismo imali šanse protiv vas“, kazao je Milošević.

Clark mu je, veli, kazao da griješi.

„Vi ste izgubili rat od Muslimana i Hrvata“, pojasnio je Clark.

Kolumna Damira Rastodera: Skica za portret Dritana Abazovića

Bio jednom jedan Dritan, više nikome nije bitan, nije samo parafraza dečije pjesme, već i stih koji na najbolji način odslikava političku sudbinu aktuelnog crnogorskog premijera Dritana Abazovića. Naročito u svijetlu tek završenih predsjedničkih izbora. Nova politička nada postao je Jakov Milatović, čija će stranka prosto usisati najvećih dio anti-DPS glasača, pa i onaj promil klijentelističkih pristalica URA-e. Dritan Abazović će ostati da se koprca u svojoj beznačajnosti i teškoj borbi da se nekoj stranci “uvali” na izbornu listu, kako bi osigurao neki poslanički mandat.

Za dvije godine, ovaj Ulcinjanin i sarajevski student, obnašao je funkcije potpredsjednika vlade, zaduženog za cijeli sektor sigurnosti, a potom postao i premijer, sa svega 4 poslanika. Ali uz obilatu međunarodnu podršku i blagonaklonost domaćih i regionalnih medija.

Ništa to nije pomoglo. Abazović je izgubio političku podršku u parlamentu poslije 113 dana na premijerskoj poziciji.

Razlog – potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bez konsultacija, javne rasprave i bilo kakvog transparentnog dijaloga sa koalicionim partnerima.

Ništa neobično za nekoga za koga je Matija Bećković rekao da bi ga “beogradska omladina nosila na ramenima, ukoliko dođe u srpsku prijestolnicu”.

Prije tog nošenja, mitropolit Amfilohije u februaru 2020. godine, u toku litija koje su označile početak konzervativne kontrarevolucije u Crnoj Gori, obasipao ga je komplimentima: “Abazović, naš ugledni musliman, povukao bi Zakon, zbog naroda na ulicama”.

Ovdje je riječ o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti koji je bio povod za masovne proteste Srba u Crnoj Gori.

Potpisivanje već spomenutog Temeljnog ugovora, Aleksandar Vučić je kratko prokomentirao sa “svaka mu čast”, dodajući da je Abazović više uradio za kratko vrijeme nego neki za decenije.

I zaista je Vučić u pravu.

Abazović je za “srpski svet” uradio mnogo više nego njegovi prethodnici, uključujući i premijera Zdravka Krivokapića koji je bio izbor same Crkve za tu poziciju. Uostalom, te apostolske vlade ne bi ni bilo bez podrške Abazovića i njegovih poslanika, čime je još jednom potvrđeno nepisano pravilo da nacionalisti i fašisti skoro redovno dolaze na vlast uz pomoć građanskih i liberalnih političkih grupacija.

Ko ne vjeruje neka bar izgugla i pročita o političkom usponu i dolasku Hitlera na mjesto njemačkog kancelara tridesetih godina prošlog vijeka.

Mlađani (1985.) Dritan Abazović pretenciozno je računao da će otjerati Đukanovića u penziju i zauzeti njegovo mjesto, a da će se međunarodni faktor pobrinuti da mu raščisti teren kada su u pitanju srpski ektremisti, na drugom polu političkog spektra.

Tako je on samog sebe smjestio u lažno projektirani politički centar.

U stvari, Abazović je samo držao merdevine tim istim ekstremistima dok se penju na tron vlasti u Crnoj Gori.

Oni su stigli do cilja, a Abazović više nikada neće doći do cenzusa za ulazak u parlament. Najviše na šta može računati od budućih izbornih pobjednika je neka utješna nagrada za “minule zasluge” u novoj vladi nakon parlamentarnih izbora.

Ali ta politička irelevantnost, do granica marginalnosti, bit će najveća kazna za ovog preambicioznog čovjeka.

Još kao ulcinjski srednjoškolac, dok su njegovi vršnjaci “jurili” cure, on je kroz nevladin sektor pokazivao strast za politikom i javnim angažmanom. U sazivu Skupštine Crne Gore iz 2012. postao je najmlađi poslanik kao član stranke Pozitivna Crna Gora. Iz tog perioda jedino vrijedno pomena je polemika sa Milom Đukanovićem, kada je branio svoju stranku, dernjajući se u sali, prijeteći prstom i mlatarajući rukama, na šta mu je Đukanović samo odgovorio “sram te bilo, bitango”.

Otuda i sadašnji nadimak Dritanga, sa kojim ga časte politički oponenti.

Naravno, nije se dugo zadržao u Pozitivnoj. Prvo je nastupao kao samostalni poslanik, da bi se priključio novoformiranoj URA-i. Nakon dvije godine postaje i njen predsjednik, uz pomoć i podršku dotadašnjeg čelnog čovjeka te stranke Žarka Rakčevića, akademika Zukorlićeve BANU Šerba Rastodera i bivšeg generala Blagoja Grahovca.

Cijeli projekat osmišljen je u glavama medijskih tajkuna Željka Ivanovića i Miška Perovića.

Zajedničko svima njima je samo lična mržnja prema Milu Đukanoviću.

Kasnije će Rakčević,  Rastoder i Grahovac napustiti stranku koju su osnovali jer ih je Abazović potpuno marginalizirao.

Jedino u čemu je Abazović bio doslijedan je u opsjednutosti Milom Đukanovićem.

Ponavljao je narativ o diktatorskom režimu, kriminalu i korupciji i polarizaciji crnogorskog društva za koje je po njemu odgovoran upravo Đukanović.

Abazović ovim optužbama kao da govori zapravo o sebi.

Iako njegova vlada ima podršku manje od 3% njemu ne pada na pamet da ide na izbore. Svaki dan boravka u premijerskoj fotelji za njega je čisti dobitak na lotou.

Sada traži od novog predsjednika Milatovića, koji još nije ni stupio na dužnost, da poništi Đukanovićevu odluku o održavanju parlamentarnih izbora 11. juna ove godine.

Čak i njegovi koalicioni partneri su ovaj prijedlog označili svojevrsnim pravnim i političkim diletantizmom.

Toliko o doktoru političkih nauka. Koji će ponavljati da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem u Crnoj Gori i regionu. A onda će još dodati da je koeficijent inteligencije zapravo glavni problem crnogorskog društva.

Nije ni tu kraj biserima mladog doktora. Tako će nedavno ustvrditi da je albanski nacionalni heroj Đerđ Kastrati Skenderbeg, srpskog porijekla, te da su mu i otac i majka Srbi. Kasnije je tu izjavu relativizirao objašnjavajući da je u pitanju sarkazam. Baš kao što je morao da se na kraju izvini za sramnu izjavu “o genocidu nad ljudima a ne nad Bošnjacima”.

I tako je sa svakom izjavom Abazović dr. Dritana koja je duža od tri prostoproširene rečenice.

Ili ih on dodatno pojašnjava ili demontira.

Da ne govorimo o polemikama koje izazivaju u javnosti, a vrlo često predmet su sprdnje i podsmijeha. Jednostavno, radi se o političkom antitalentu koji je sebe vidio na mjestu doživotnog vladara Crne Gore.

Ništa gore od velike ambicije i male pameti.

Vratimo se ponovo zamjerkama na račun Đukanovića.

Optuživao ga je za kriminal i korupciju, a njegov stranački (URA) drug i funkcioner Rade Milošević već nekoliko mjeseci čami u pritvoru zbog šverca cigareta.

Doskorašnji specijalni tužilac Milivoj Katnić rekao je da Abazović nije uhapšen samo zbog opstrukcije u MUP-u.

Na teret mu se stavlja podrška škaljarskom klanu, jednom od dva najveća kriminalna ganga u regiji (drugi je suparnički kavački klan).

Abazović dr. Dritan je idealna paradigma političara novog vremena. Bez stida, srama, morala, principa, znanja i vaspitanja.

Trump za siromašne.

Politički kvazimodo sa ogromnom dozom destrukcije. I istom takvom ambicijom.

Najgora kombinacija.

Svojevremeno je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore Miodrag Vlahović dao više nego koristan savjet Abazoviću: u politici se ne ponašaj kao da si samo Albanac, ali istovremeno nikad ne zaboravi da si Albanac.

Nije se primila ni ova preporuka.

Abazoviću nije smetalo što su ga na kraju nazvali albanskim četnikom. No, ni to mu neće pomoći, da praktično završi političku karijeru u svojoj 38. godini života.

Svaka sličnost sa događajima i likovima u Bosni je skroz namjerna.

(politicki.ba)

Morfij za široke mase: Schmidtov glasnik Ivo Komšić!

Christian Schmidt, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini već dugo provodi oprobane metode koje vješto koristi prije nametanja zakonskih rješenja. Nerijetko kao što je to učinio 2. oktobra 2022. kada je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH svojim rješenjima Bosnu i Hercegovinu vodi u dalje rastakanje i komplikacije.

Na tom putu Schmidt prvo neutralizira civilni sektor, obiđe nevladine organizacije, obeća im koju laž, i onda uživa u njihovoj zaštiti kada djeluje po već viđenom scenariju. Jer, tada u javnost izađu ‘plaćeni’ glasnogovornici Schmidta, koji imaju za cilj daljnje anesteziranje bh. javnosti.

Jedan od istaknutih glasnogovornika Schmidta i OHR-a jeste i Ivo Komšić. On je osoba koja se uoči svake Schmidtove odluke pojavljuje u javnosti i nastoji izmanipulirati javno mnijenje. Takav primjer vidjeli smo prije nekoliko dana na Face TV gdje je skoro sat vremena vrlo otvoreno zbunjivao i manipulisao bh. javnost.

U prvim minutama intervjua Milorada Dodika Komšić poredi sa Kim Jong Unom nazivajući ga smiješnim, a nešto kasnije, vrlo opravdano, slučaj Dodik poredi s Antom Jelavićem, kojeg su u BiH skoro svi zaboravili.

Podsjećamo, Jelavić je prije 20 i više godina krenuo u rušenje ustavnog poretka BiH, baš onako kako to danas radi Milorad Dodik. Jelavić je pokušao uvesti hrvatsku samoupravu, ali odlučnom reakcijom međunarodne zajednice i ekspresnim djelovanjem tadašnjeg SFOR-a Jelavić je uhapšen i suđeno mu je.

Kako onda vjerovati Ivi Komšiću i njegovoj analizi koja se bukvalno kreće od ‘ha-ha-ha’ na Dodikovo rušenje ustavnog poretka do međunarodna zajednica može riješiti da hoće slučaj Dodika!

I bukvalno se Komšić izrazio sa ha-ha-ha komentirajući paradu od 9. januara, a da je ta parada bila sve osim ‘ha-ha-ha’ svjedoče povratnici, koji ni danas 15. januara nisu relaksirani jer odzvanjaju riječi povratničkim mjestima ‘budite se balije’!

Ali Komšićevo anesteziranje javnosti je neophodno svima u lancu, od OHR-a do nametnute vlasti, koja i nema rješenje za nagomilane probleme i sve radikalnijeg Dodika. Da ga dodatno ne radikaliziraju oni šute, a institucije države su mu već predali! Kako je onda održiva teza Komšića da će Dodik uništiti Rs uz pomoć Amerikanaca?

Zašto je neophodno da se potpuno osvijetli i dokaže kako Schmidt djeluje?

Zato što upravo on razjaruje Dodika, a ništa konkretno ne čini da zaustavi njegov separatizam. Traži to od institucija BiH, koje su mahom pod kontrolom Dodika, a što mu je dopustila ‘trojka’, da djeluju i procesuiraju predsjednika Republike srpske.

Zamislite, traži od Milanka Kajganića (kojeg svi podržavaju naročito Schmidt i Murphy) da Dodika tuži. A, on je već pokazao kako to radi, ide linijom manjeg otpora i ne tereti ga za rušenje ustavnog poretka. Onako kako je to rađeno za Jelavića, a kojeg je podsjećamo s tenkovima riješio tadašnji SFOR. Danas EUFOR tek osigurava zamišljenu administrativnu liniju između entiteta, dok njihovi vojnici u Milićima pale svijeće i obilježavaju 9. januar.

Ono što vidimo danas jasno oslikava da je međunarodna zajednica svjesno sama sebi uskratila mogućnosti da djeluje, jer Petrič je imao podršku u gorim vremenima da se bori protiv hrvatskog separatizma, a Schmidt nema dok nas uvjeravaju da smo na pragu Evropske unije.

Današnja politika međunarodne zajednice u BiH pretvorena je u mehanizam za proizvodnju solomonskih rješenja koja održavaju status quo iako je svima jasno da takvo stanje u određenom trenutku može eskalirati. Strah od eskalacije naročito je dominantan u OHR-u, međunarodnoj zajednici, ali i domaćim vlastima, jer oni se jedino boje naroda, građana BiH.

Upravo zato godinama je zagovarano održavanje bosanskog sabora, kako bi se građanima BiH dala mogućnost da ponude rješenja, a zadnji pokušaj takvog okupljanja spriječio je upravo Ivo Komšić!

Interesantno da je podržavao inicijativu, ali do momenta dok se nije postavilo pitanje o djelovanju Schmidta. Tada je HNV čiji Upravni odbor vodi Ivo Komšić jasno kazao, da ne može ni u kom slučaju sudjelovati u radu Sabora građana BiH ukoliko se planira bilo kakva kritika Christiana Schmidta i ukoliko se namjerava promovirati bosanskohercegovački identitet.

A, sabor je bio i zamišljen upravo s osnovnim ciljem da se promovira državnost Bosne i Hercegovine. Dakle, bosanskohercegovački identitet. O tome je javno govorio akademik Esad Duraković i to u dva navrata, ali jačeg odjeka nije bilo.

Nije, jer mediji pod kontrolom ‘trojke’, i međunarodnog faktora prostor daju upravo onima koji svjesno, čak se ne libe javno govoriti o tome, te bivaju živi zid Schmidta uz bjanko podršku. Dakle, sve što najavi za njih je već prihvatljivo, kao što su šutke prihvatili i suspendiranje Ustava Federacije. Da nije tragično trebalo bi ‘komšićevski’ tu situaciju nazvati sa ‘ha-ha-ha’.

Ali odavno u BiH ništa nije za ‘ha-ha-ha’, prije bi se situacija mogla nazvati ‘uh-uh-uh’.
Jer Ivo Komšić još nikada nije komentirao zašto toliko vjeruje Schmidtu, ako postoje sumnje da Schmidt sve radi po planu. Da je došao preko Dubrovnika kao laureat HDZ-a, da njegova partija je sestrinska s HDZ-om, da postoje sumnje da je Schmidt došao da dokusuri BiH, i da se u Njemačku vrati kao najizgledniji kandidat za šefa diplomatije.

Schmidt je do sada udovoljavao samo agresorskim ciljevima HDZ-a iz devedesetih godina, konkretno spram Republike srpske ništa nije uradio. I tu ništa nije ‘ha-ha-ha’, zato nas, samo iz sebi poznatih razloga, ne anestezirajte profesore Komšiću, nije vrijeme za smijeh, dok nam se Dodik grohotom smije! A, i ne vjerujemo vam mnogo sve dok vam Schmidt svraća u Kiseljak na kafu.

(NAP)

Kolumna Vildane Selimbegović: U ime naroda i glavnog odbora

Antony Blinken noćima ne spava! U State Departmentu ne gase svjetla, grozničavo rade. I Bijela kuća je vantako zabrinuta, a nije puno bolje ni na londonskoj adresi Downing Street 10. U Glavnom štabu NATO pakta u Bruxellesu po kratkom postupku je oformljen novi odjel, čija znakovita šifra DB samo krajnje neupućene može zavarati i asocirati na nekadašnje službe koje su harale ovim prostorima, sad i danas DB pali sve senzore i otud panika u najvišim centrima svjetske moći – Dodik i Bakir lupili su čvrstim desnicama o sto, raskrinkali truli Zapad i postavili ultimatume: ili će njima dvojici biti predočeni dokazi iz svih međunarodnih istraga u kojima se pominju kumčad i partijski funkcioneri ili će im oni, u ime naroda i glavnih odbora, presuditi!

Prijetnje

Dosta je! SDA i SNSD i do sada su državu Bosnu i Hercegovinu i njezine institucije koristili u skladu s voljom i raspoloženjem svojih lidera: ko su oni da to mijenjaju? Ako zatreba, branit će vlastite stečevine do posljednjeg kadra svojih stranaka!

Ovako se nekako – striktno vodeći računa da u svojim paralelnim svjetovima ostanu nedodirljivi – zabrinutim Bošnjacima i nasekiranim Srbima plasiraju lažne dileme koje tobože more gospodare njihovih najjačih stranaka. Lideri SDA i SNSD-a u te svrhe koriste identične matrice, njihova se reagiranja doimaju kao proizvodi nastali u jednom PR štabu, mada i dalje istrajavaju da su ljuti neprijatelji, zaklinjući se u vjeru, partiju i (svako svoju) državu, baš kao da su samim svojim postojanjem personifikacija i prvog i drugog i trećeg. To što ne kriju ambiciju da vlastitim imenima (i prezimenima) zamijene postojanje baš svake institucije, ionako nije njihov problem, već onih u čije ime tobože nastupaju, braneći ih od njih samih po krajnje jednostavnom receptu – partijska knjižica je i diploma i zaposlenje, a oni, kao vlasnici partija su kreatori i prošlosti i budućnosti. Otuda su pasoši već odavno prepoznati kao karte spasa.

Dodik.net je u petak zaprijetio SAD-u i Velikoj Britaniji prekidom svih kontakata i obećao zabranu bilo kakve komunikacije Srba koji primaju plaće sa budžeta sa mrskim (zapadnim) neprijateljima. Odluka je, tvrdi Milorad Dodik, donesena na sastanku vladajuće koalicije u RS-u, nakon koga je izašao bijesan, izvrijeđao sve redom, navodno (i) zato što su ga njegovi partneri pokušali ubijediti da makar za neki period odustane od insistiranja na zakonu o kriminalizaciji klevete i kaznama koje u praksi znače da i odgovor na Twitteru njegovoj kćerci novinara može koštati 120.000 KM. Zna se šta je porodica u svijetu kome Dodik pripada, pa je umjesto odustajanja najavio korak dalje – novi kompatibilni zakon koji će automatski zabraniti rad svim organizacijama koje nisu na (njegovom) budžetu, već drsko konkuriraju za fondove demokratskog svijeta pa ni račun ne podnose vladarima svega u RS-u. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo prošlog vikenda: nevladine udruge koje su se sastale u Banjoj Luci batinama su saznale šta vlast misli o njihovom djelovanju i pritom su večer u policiji provele žrtve, umjesto huligana koji su ih napali i koji su javno – zarad najave – terorizirali sami centar grada.

No, Dodikov je bijes koji dan stariji i izazvala ga je najnovija odluka američkog OFAC-a o proširenju crne liste, na koju su dodani Osman Mehmedagić, bivši direktor OSABiH, Edin Gačanin, narkobos svjetskog kalibra i Dragan Stanković, direktor Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS-a. Ovaj posljednji je Dodikovo kumče, angažiran na secesionističkim akcijama otimanja ovlasti od države i otimanja državne imovine. Svu trojicu, u paketu, državni sekretar SAD-a Antony Blinken je opisao kao osobe koje su “ugrozile vladavinu prava, podrivale institucije, opstruirale ili prijetile provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i materijalno doprinijele međunarodnom širenju nedopuštenih droga”. Dodik, biće, zna zbog koje je tačno imovine pobjesnio, pa je optužio SAD i Veliku Britaniju da krše Dayton i obećao “secesiju tačno u ponoć”! Ambasade obje zemlje u Sarajevu su nemušto uzvratile, uopće ne pokazujući jesu li svjesne koliko ranjena zvijer može biti opasna.

Istina, James O’Brien, šef Ureda za koordinaciju sankcija pri State Departmentu, u razgovoru s novinarima bio je prilično direktan, prozivajući političke stranke i njihovi lidere – dakle, SNSD, SDA, Dodika i Izetbegovića – zbog preuzimanja javnih dobara za sopstvenu i korist svojih poslušnika. Za O’Briena je to suština antidejtonskog ponašanja i borbe protiv korupcije, kao i faktor od ključne važnosti za težnje naše zemlje da postane punopravnom članicom transatlantske zajednice. “Sve tri objave sankcija su u vezi sa tom temom”, bio je precizan i valjda tako i izazvao ne samo Dodikov nego i bijes lidera SDA koji je odmah po objavi sankcija – ne pominjući ni Stankovića, ni imovinu po RS-u, a kamoli Edina Gačanina – kompletnu partijsku infrastrukturu i glavni stranački odbor podredio odbrani Mehmedagića, danima tražeći dokaze od američkih institucija za koje je uvjeren da rade na osnovu kafanskih sarajevskih tračeva. O’Brien mu nije ostao dužan: pozvao se na suradnju sa ovdašnjim agencijama za provedbu zakona, objašnjavajući da je Mehmedagić na crnoj listi završio nakon dugog istraživačkog procesa koji nadzire jako veliki broj ljudi u Vladi SAD-a. Poentirao je tvrdnjom da u BiH niko ne bi trebao biti iznenađen ovom odlukom, što nesumnjivo znači da je lider SDA ranije upozoravan na Mehmedagićev angažman.

NISU SE NI OSVRNULI

S Dodikom je to malo kompliciranije, jer on kao dvostruki osvajač pozicije na američkim crnim listama i nema kontakte sa američkim zvaničnicima, zbog čega ih valjda želi i svojim suradnicima zabraniti. A ionako se ne libi poniziti ih: da Željku Cvijanović redovno svodi na rang SNSD-ovog pismonoše u Predsjedništvu BiH, demonstrirao je ponovo u petak, nesuvislom tiradom o svom pristanku na imenovanje ambasadora iz kabineta Denisa Bećirovića i još nesuvislijom tvrdnjom ko mu se (ne) sviđa, sve da bi pokazao kako ona, uprkos povjerenju glasača i ranijim dužnostima, nema zapravo ni minimum (samo)svijesti već je tu da sluša naređenja. Čime nedvosmisleno potvrđuje razlog sankcioniranja (i) svog kumčeta jer u objašnjenju OFAC-a stoji da su sva trojica sistemski potkopavali demokratske institucije u BiH, sudjelovali u korupciji i kršili Dejtonski mirovni sporazum kako bi potkopali državu BiH za usku osobnu i političku korist. I da sva trojica, dakle, “Mehmedagić, Stanković i Gačanin predstavljaju prijetnju regionalnoj stabilnosti, institucionalnom povjerenju i težnjama onih koji traže demokratsko upravljanje na zapadnom Balkanu”.

Zanimljivo, ni Dodik ni Izetbegović se nisu osvrnuli na Gačanina, makar pitanjem mrskim zapadnim neprijateljima otkud njihovi najodaniji kadrovi u takvom društvu? Ministarstvo finansija SAD-a Gačanina smatra jednim od najvećih svjetskih trgovaca drogom, vođom kartela Tito i Dino, koji uključuje članove njegove obitelji i prijatelje iz BiH, a koji se osim trgovinom narkoticima u više zemalja, bavi i pranjem novca?! Slobodan Vasković, obično dobro informiran, na svom je blogu objavio više tekstova u kojima objašnjava međusobne veze i tvrdi da dokaze posjeduje ekipa istražitelja koja se bavi Sky mrežom, odnosno da je sve dokumentirano u kontaktima koje je američki FBI razotkrio upadom u aplikaciju koju su koristili najozloglašeniji likovi na planeti. Zbog čega, ako ćemo pravo, Blinken može biti ponosan, a mi smo ti koji bismo morali popaliti crvena svjetla u svim institucijama. Dok ih ne otmemo dvojcu DB i vratimo u zakonske okvire.

Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Test Europe’s Unity

One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.

Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.

During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.

Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.

The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.

In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.

The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.

A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.

For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.

Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.

As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.

Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.

Kolumna Vildane Selimbegović: Kijev je Sarajevo

U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.

Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.

NATO NEMA DIJEME

Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.

Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.

Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.

No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.

IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE

Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...