Analize

Janusz Bugajski’s Washington View: Moscow Plans The Next Balkan War

The Biden administration has focused its foreign policy on countering a rising China. A bi-partisan consensus has emerged in Washington that China is America’s most dangerous global adversary. And in order to zero in on confronting Beijing, the White House has been seeking more “stable and predictable” relations with Russia. In reality, fostering unpredictability and instability are Moscow’s two core strategies for undermining the West and it has no reason to relinquish them.

As the White House is preoccupied with China’s growing military power and its threats against U.S. allies in the Far East, the Kremlin can subvert other regions. Benefiting from White House distractions it can help ignite new conflicts, and the Western Balkans remain a primary target of opportunity. The recent dispute at the Kosova-Serbia border over the recognition of license plates looks like a test run for more serious confrontations. Russian officials are encouraging the government of President Aleksandar Vučić to transform Serbia into the dominant power in the Western Balkans and thereby increase Russia’s leverage with Washington and Brussels.

Belgrade organized a blockade along the frontier with Kosovo in September, placed its troops on alert, and threatened military intervention. Russia’s Ambassador Aleksander Botsan-Kharchenko accompanied Serbia’s Defense Minister Nebojša Stefanović toinspect Serbian army units. While Prishtina sent a police detachment to implement license plate requirements, Belgrade deployed military vehicles along the border and flew MiG-29 fighter jets over the area to try and intimidate its neighbor.

In another show of strength and a demonstration of Kremlin military commitments to Belgrade, Russian and Serbian air defense forces conducted joint exercises in mid-October that involved MiG-29 fighter aircraft. Moscow has also deployed a battery of Pantsir-S short-range anti-aircraft systems to Serbia and stated it was ready to sell other air defense systems to Belgrade. As Serbia’s neighbors do not possess any significant air force, the maneuvers were clearly intended as a signal to NATO that Russia will defend its key Balkan ally in the event of a regional war.

The propaganda ground is also being prepared for conflict. Belgrade and Moscow accuse the Kosova government of threatening the rights and existence of the Serbian minority. A similar narrative can be employed against the Bosnian government to justify war. The Kremlin has consistently used such claims about Russian populations in its aggressive revisionist enterprises in Ukraine, Georgia, and the Baltic states. Russia is now instructing its “younger brother” Serbia on the methodology of regional dominance and territorial partition.

In one scenario, Serbian intelligence operatives can provoke inter-ethnic confrontations inside Kosova and capitalize on the ensuing violence as a pretext for military intervention. This would place the small NATO force in Kosova in a difficult position in confronting the Serbian military. By supporting any Serb incursion and threatening to provide direct military assistance if NATO engages, Moscow would test Biden’s resolve in risking a NATO-Russia war. Putin may calculate that Washington would prefer negotiations even it means surrendering Kosova’s northern municipalities to Belgrade’s control, especially as Kosova is not a NATO member and cannot rely on its collective defense commitments.

The Kosova gamble could be part of a wider offensive by Belgrade with Russian guidance to expand Belgrade’s regional position. According to Serbian Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile powers are conspiring to eliminate. Belgrade claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to destabilizing Kosova, Belgrade’s current focus is on deepening Bosnia’s divisions and enabling the Serb entity to threaten secession. It also collaborates with Serbian nationalists in Montenegro’s coalition government to reverse Montenegro’s independence and pro-Western policies.

While Vučić is seeking glory as a uniter of “Serbian lands,” Putin manipulates him to serve Russia’s geopolitical goals. Vučić is permanently indebted to Moscow for blocking Kosova’s entry into the United Nations and Serbia’s economic dependence on Russia is expanding, particularly in the energy field where it recently joined the new Russian natural gas link via Bulgaria and Turkey.

Serbia is also being groomed as a Russian military outpost and a hub of regional subversion. It has been armed with an assortment of weaponry over the past few years, including warplanes, tanks, helicopters, and anti-aircraft systems. The Russo-Serbian “humanitarian center” close to the Kosova border serves as an intelligence gathering and special operations facility for Moscow. Serbia is also developing close links with the Russia-controlled Collective Security Treaty Organization (CSTO) intended as a multi-national counterpart to NATO.

Through a multitude of tentacles controlled by the Kremlin, Serbia is becoming Russia’s Balkan hostage. Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO accession will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić and his government. Kremlin support for assorted nationalist groups in Serbia, its extensive influence in Serbia’s information space, its intimate ties with the Serbian Orthodox Church, and its espionage penetration of key institutions in Serbia are all intended to keep Vučić in line and prevent him from developing any closer integrative links with Western institutions.

Serbia provides a valuable opportunity for Putin to stir armed conflicts in a still volatile Balkan region. This would help expand Russia’s influence, distract Western attention from conflicts that Moscow engineers in its own neighborhood, and disguise the intensifying crackdown on dissent inside the Russian Federation. At some point, Vučić could be enticed or provoked into a military confrontation with one of Serbia’s neighbors and will then appeal to Moscow for assistance. With the EU rudderless and the U.S. focused on China and other international crises, the Kremlin may calculate that the reduced risk of Western military intervention is worth taking.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Nakon što je EU odbacila Zapadni Balkan: U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin

Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS

Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.

U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.

Ne lipši magarče!

No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k’o babin zub. I jeste i nije ispunjen.

Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.

Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!

Džaferović je rekao ono što je trebao reći.

Prije i poslije njega – ništa.

Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.

Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.

Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.

Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.

Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…

Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva.  Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.

Šta dalje?

U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!

Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.

i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.

To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.

Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.

Senad Avdić analizira posljednje poruke iz Zagreba: Milanović i Plenković, najbolji neprijatelji, „topničkom“ vatrom po BiH ohrabrili naredne poteze Čovića i HNS-a!

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković jučer su održali još jednu rundu svojih tradicionalnih verbalnih okršaja u kojima su jedan drugoga optužili za sve nevolje, probleme i zastranjenja koja su Hrvatska snašla posljednjih mjeseci i godina. Milanović je za svoju verbalnu tiradu iskoristio osobni jubilej, dvije godine izbora za predsjednika Hrvatske, dok se Plenković medijima obratio iz središta Europske unije u Briselu. Milanović je u tematskom dijelu svog monologa pred novinarima Plenkovića optužio da je pokrovitelj i podstrekač „sistemske grabeži i pohlepe“ , pa je istakao slučajeve premijerovih najbližih suradnika koji su muljali sa (državnim) stanovima i imovinom, ministraobrane Marija Banožića i predstojnika premijerovog ureda Zvonimira Frku Petešića . Plenković mu je iz Brisela odgovorio da je predsjednik „političke kulture na razni pijanaca, komunikacija na razini divljaštva“.

Ne, Milanović i Plenković i ovoga su se puta složili oko pitanja oko kojega se već odavno ne spore: političke krize u Bosni i Hercegovini, nužnosti izmjena Izbornog zakona BiH kao način da se zadovolje nacionalni i politički interesi Hrvata u njoj. Milanović je, pri tom, svoj „ciklus BiH“ obogatio novom temom, ulaskom BiH u NATO: „BiH nikada neće ući u NATO jer je nefunkcionalna država“ , kazao je Milanović. On je naveo BiH u kontekstu aktuelne krize između Ukrajine i Rusije. Ni Ukrajina ne treba biti primljena u NATO, smatra Milanović, jer se time ugrožava sigurnost Rusije.Nije predsjednik Hrvatske bio do kraja iskren, nije otvoren pa rekao da se, pored njega, i Rusija protivulasku BiH u NATO Savezu i da je to važan razlog njenog čekanja na prijem, a ne njena „nefunkcionalnost“. Ta, da za razliku od Milanovića koristimo hrvatski jezički standard, neučinkovitost je generirana od strane ruskih adoranata i eksponenata u njoj (Dodik, Čović) i izvan nje (Milanović, Aleksandar Vučić ).

Milanovićeva kritika čistog Neuma

Hrvatski Milanović osvrnuo se na Izvještaj Službe za vanjske poslove Europske unije koji će se u ponedjeljak naći pred ministarstvima vanjskih poslova članica Europske unije. U tom se izvještaju, pored ostalog, navodi neopohodnost održavanja izbora u Bosni i Hercegovini u planiranom roku, u oktobru ove godine. Milanoviću je to bio povod da se okomi na Vladu Hrvatske i ministra vanjskih poslova te zemlje Gordane Grlića Radmana, te, kako je rekao, „briselske ćate i administraciju“

„To je nepoštivanje stava bosanskohercegovačkih Hrvata koji ne žele da ih se laže i obmanjuje, a briselska administracija je kontra. Sad ja pitam gdje smo mi to, ko to nama pomaže, kakva je tu solidarnost na djelu? Neka odu u Livno, neka vide kako to izgleda. Kada Hrvatska nešto kaže, to je petljanje u unutarnje stvari u BiH, a kad to kaže neki anonimni ćato u Briselu, onda je to zajednička politika. To je politika kojoj se barem jedna država članica EU , a to je Hrvatska, kategorički protivi. A ko predstavlja Hrvatsku? (Goran Grlić) Radman, koji je u Briselu zagrmio odlučno „Možda!“ Hrvatska nije nasilna, što ima naš glas i taj glas jedino treba snažnije koristiti.

Nije baš najjasnije šta je Milanović mislio kada je „briselske ćate“ uputio u Livno u kojem je on nedavno boravio. Uostalom, evropski se službenici o prilikama u Livnu mogu informirati bez dolaska u tu općinu. Hiljade Livnjaka, dominantno Hrvata, proteklih godina odselilo se u Europsku uniju, a malo je od njih Izborni zakon naveo kao ključni razlog za odlazak. Milanović je nastavio kritizirati „briselske ćate“ koje je optužio da svjesno podržavaju samo jednu stranu u BiH- bošnjačku.

„Vidiš sistemsku opstrukciju iz tih istih ervropskih dioplomatskih krugova koji posjeduju u Neumu dva dana predstavnika Hrvata, to je Čović, i predstavnike SDA i bošnjačkih stranaka. I onda vrše pritisak na Čovića da popusti. Ali, svako popuštanje hrvatske strane, ne Čovića, znači propast. Doveden si do toga da si na rubu klisure i da tražiš milostinju. I naravno kada se traži krivac, kriv je hrvatski element, zašto što stoji na putu tih ćatologa iz Brisela. Oni se vrate iz Neume u Briselu i fućka im se za probleme Hrvata, ili sutra Srba“ .

U vrijeme Milanovićevog obraćanja novinarima, jučer malo iza podne, u medijima su procuirili zaključci Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora koji bi trebali biti usvojeni na sjednici HNS-a. Glavni zaključak sadrži zahtjev upućen prema Centralnoj izbornoj komisiji BiH za odlaganje listapadskih Općih izbora u BiH sve dok se ne promijeni Izborni zakon . Predložene su i stanovite mjere osptrukcije koje će na područjima sa većinskim hrvatskim stanovništvom onemogućiti održavanje izbora.

Milanović je očito dobro upoznat sa radom i planovima Dragana Čovića i njegovog „nadstranačkog“ HNS-a, pa je stoga imao spreman odgovor na pitanje glede (ne)održavanja oktobarskih izbora.

„Hrvatski predstavnici imat će moju svaku podršku u svojim mirnim nastojanjima. Svaka vrsta opstrukcije, svaka vrsta garde u zaštiti svojih prava, imat će moju podršku. To kažem javno jer pratim sve minuciozno, iz dana u dan, i znam dobro šta se dešava. Hrvati u BiH ne mogu biti u situaciji da traže milostinju, običnu plesnjivu milostinju. I da im se cijelo vrijeme govori da su remetilački faktor i da žele rasturiti državu koja bez njih ne postoji“.

Milanović je na kraju uputio još jednu ljutitu kletvu Europskoj uniji i njezinim članicama.

„ Neće se podjednako relevantno o BiH odlučivati ​​u Kaunasu i Stockholmu, kao u Zagrebu. To su naša leđa, to je naša veranda. To nije naše, ali to je praktični dio jednog sigurnosnog prostora. Tamo živi 500 tisuća Hrvata i živi još 300 tisuća ljudi u hrvatskim putovnicama-to su europske putovnice“ , poručio je predsjednik Hrvatske.

Briselski ćato konta briselskih činovnika

Andrej Plenković je nekoliko sati nakon Milanovića, u Briselu također govorio u Izbornom zakonu BiH, očito, također imajući na umu sutrašnju sjendicu Hrvatskog narodnog sabora.

„Prvi korak u dogovoru Bošnjaka i Hrvata bili su izbori u Mostaru gdje 12 godina nije bilo izbora. Oni su održani, izabran je gradonačelnik, Gradsko vijeće i grad funkcionira. Drugi korak je bila izmjena Izbornog zakona. Predstavnici hrvatskog naroda, Hrvatsko narodno vijeće i HDZ bili su ti koji su stali donosili neke modele. Oni se žele ponašati lojalno Bosni i Hercegovini, žele da zemlja profunkcionira, i onda dolazimo u situaciju da neko drugi bira njihovog, hrvatskog člana Predsjedništva BiH.To sam je više puta govorio našim kolegama i Europskoj Uniji: zamislite da ste na našem mjestu vi, Francuzi, Belgijanci, Nijemci, Nizozemci, bilo tko, da imate najbližu zemlju koja vam je geografski, povijesno, tisuća kilometara granice..da ne govorim od Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, pomoći u ratu.

Plenković je nastojao minimizirati značaj i sadržaj Izvješća Službe za vanjske poslove EU proslijeđena ministarstvima vanjskih poslova članica Unije za sastanak koji će se održati u ponedjeljak. Po njemu Izvještaj su radili „neki Borellovi(Josep) činovnici“.

„Stav hrvatske Vlade je da se ne prihvati taj papir, da se ako treba odgoditi izbori, jer ako i de ovako neće se ništa dobro napraviti, ostat će što jeste i što loše funkcionira. Mi ćemo se za to boriti u ponedjeljak, tamo će biti naš ministar (Grlić Radman), pa ćemo vidjeti šta će biti.

To su (pisali) neki službenici, činovnici, diplomate, šta li već, koji nešto pišu i iznose svoj stav. Mi ćemo nastupiti tako što ćemo reći: slušajte, to što vi pišete to vam nije korisno. Poenta je u tome da ako do 2006.nije bilo anomalije, a od 2006.postoji anomalija, da Hrvatima neko drugi bira član Predsjedništva BiH, to bi značilo da od 2006. do 2026. od dvadeset godina, Komšić bi 16 bio član Predsjedništva! “.

Na stranu sad općepoznata činjenica da je te „fatalne“, „nulte“ 2006.godine upravo Zoran Milanović kao šef SDP-a Hrvatske podržao i prisustvom na Konvenciji u Sarajevu kandidata „sestrinskog“ SDP BiH Željke Komšića u kandidaturi za člana Predsjendištva BiH. Mnogo je spornije da Andrej Plenković ne zna da su, kako on kaže, „anomalije“, konstantna, zapravo kontinuitet političkog djelovanja HDZ-a BiH i njegovog „maskirnog“ nad-tijela HNS-a od potpisivanja Daytona i uspostave mira, sve do danas.

Da te nije anomalija

Još se Plenković nije bio vinuo u diplomatsku orbitu i briselsku elitu kada je u martu 2001. godine HDZ BiH, tada predvođen Antom Jelavićem proglasio tzv . „Hrvatsku samoupravu“ kao odgovor na formiranje federalnih i državnih vlasti bez, kako je obrazloženo, legitimnih predstavnika Hrvata, odnosno HDZ-a. Tadašnji čelni ljudi Hrvatske, predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan osudili su taj secesionistički čin. Glavne vinovnike „Hrvatske samouprave“ osudile su i cjelokupna međunarodna zajednica, Washington i Brisel, a glavni vođa smijenio tadašnji Visoki predsatavnik u BiH Wolfgang Petritsch .

Dvije godine kasnije 2002, na izborima pobjeđuju ponovo nacionalne stranke, HDZ BiH i SDA formiraju Federalnu Vladu, član Predsjedništva je Dragan Čović , predsjednik Federacije BiH Niko Lozančić . Ali, i dalje se ređaju, što bi kazao Plenković, „anomalije“. Tako, na primjer, u ožujku 2004. nakon što ministarstvo iz HDZ-a mjesecima ne dolaze na sjednice Vlade Federacije BIh blokira usvajanje budžeta, tadašnji premijer Ahmed Hadžipašić rezignirano govori medijima.„Ponašanje HDZ-a pokazuje da su svi pokušaji da se smijeni Vlada bili, ustvari, obmana sa ciljem da se obezglavi izvršna vlast. Očigledno da se na svaki način, blokiranjem rada Vlade, želi stvarna vlast prepustiti kantonima, a potom ponovo aktivirati projekt ostvarenja trećeg entiteta. Da ne želi Federaciju BiH na stranačkim sastancima prvo nam je naručio Dragan Čović, potom i Niko Lozančić“ , kazao je premijer Vlade Federacije BiH Ahmed Hadžipašić u martu 2004.

Andrej Plenković je jučer govorio io nedavnoj posjeti Sarajevu, nakon nekoliko godina koliko je tijekom čestih boravaka u BiH redovno zaobio glavni grad i predstavnike vlasti u njemu,

„Ja sam bio nedavno u Sarajevu, sa najboljim namjerama, razgovarao sam sa političkim i vjerskim dužnosnicima. Ako imamo situaciju da je njihovo Vijeće ministara, to jest Vlada, od lipnja prošle godine održalo se, ja mislim, šest sjednica, ako se domovi u parlamentu ne sastaju, ako se ne usvajaju proračun, ne donose zakone, onda to znači da tu imaju neki elementi disfunkcionalnosti. Nećemo sada mi kao noj zabiti glavu u pijesak i držati status quo, jer zemlja ne ide naprijed. Ne ide ni prema Europi, niti unutar BiH stvari dobro funkcioniraju“ .

Iz svega rečenog neupućeni bi zaključio kako je glavni uzročnik političke krize u Bosni i Hercegovini, „nefunkcionalnosti“, nerada institucija, nedonošenja zakona, zastoja na europskom putu…neriješeno hrvatsko pitanje, odnosno Izborni zakon i njihovo (ne)legitmno predstavljanje. Za razliku od Plenkovića (i Milanovića) već pominjani Izvještaj Službe za vanjske poslove zemalja članica Evrospke Unije precizira i personalizira glavne uzročne blokade zbog kojih, da citiramo hrvatskog premijera, „BiH ne ide prema Europi, niti unutar BiH stvari funkcioniraju“. Riječ je o vlastima RS i njihovom lideru Miloradu Dodiku . Zbog toga u ovom dokumentu njegovi autori („briselske ćate“, kako ih pogrdno tretira Milanović) predlažu članici EU„da planiraju intenziviranje napora za olakšavanje kako bi se opredjeljene rukovodstva Republike Srpske da se u potpunosti vrati u državne institucije pretoči u konkretne korake naprijed.

Mcallister Željanin i Picula materina

Zbog opstrukcije i stvaranja ambijenta „nefunkcionalnosti“ prije tri dana je Evripski Parlament ogromnom većinom glasova pozvao na uvođenje sankcije Miloradu Dodiku. „Evropska Unija osuđuje štetnu ulogu regionalnih aktera i ruski utjecaj te poziva Vijeće da nametne sankcije Miloradu Dodiku o njegovim suradnicima zboig njegovih koruptivnih radnji, kontinuirane destabilizacije zemlje i podrivanja suvereniteta i terotorijalnog integriteta BiH“ , stoji u usvojenom amadmanu kojeg su predložili trojica eurozastupnika, porfed ostalih i Tonino Picula, nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske. HDZ-ovi zastupnici u Europskom Parlamentu glsali su protiv sankcije Dodiku, a njihov stranački šef Andrej Plenković se u sojoj jučerašnjoj izjavi umjesto na secesionisitčku poltiku koja destabilizira BiH, surovo okomio na zastupnika Tonina Piculu.

„Stvar je vrlo jasna“ , kazao je Plenković

„Imate izviješće koje se odnosi na vanjsku i sigurnosnu poltiku kojeg je radio (David) McAllister, naš prijatelj i predsjednik odbora za vanjske poslove. I on nije glasao za taj amandman o sankcijama Miloradu Dodiku. I onda dođe Picula sa amandmanom koje nema veze sa Izviješćem i formulira ga na očajan način, gdje se pominje „loša, štetna i prijeteća uloga regionalnih aktera“. Ko su regionalni akteri koji utječu na BiH? Ako imate zastupnika iz Hrvatske koji je u stanju tako loše formulirati amandman da ga svako ko to čita… ne piše tamo ekplicitno Hrvatska nego piše „regionalni akteri“. Ko su zemlje oko BiH? Pa, nije oko BiH Čile, nije oko BiH Japan! Ako on tako loše formulira amandman, pa naravno da ćemo biti protiv njega. Prvo jer je kontraproduktivan, a drugo jer ništa neće pridonijeti pronalaženju rješenja, o čemu ja govorim”, rekao je Plenković

Jučerašnji odvojeni nastupi, čelnih ljudi Hrvatske, predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreje Plenkovića, sasvim sigurno nisu bili vremenski sinhronizirani i usklađeni, ali su poslali slične, komplementarne poruke. Prije svega čelnicima i članovima Hrvatskog narodnog sabora uoči današnje, kako se najavljuje „povijesne“ sjednice na kojima bi trebali biti usvojeni manje-više poznati zaključci glede održavanja oktobarskih izbora u BiH i njegovoj povezanosti sa promjenama Izbornog zakona BiH. „Podržat ćemo sve što HNS usvoji“, decidan je „na neviđeno“ bio Milanović. Plenković će, pak, učiniti sve da naredne korake Dragana Čovića Briselu i široj međunarodnoj zajendici predstavi kao iznuđene, bezmalo, sasilačke po sudbinu i budućnost Bosne i Hercegovine i njenog najmalobrojnijeg naroda.

(Slobodna Bosna)

Uprkos pritiscima zvaničnika SAD-a i EU: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.

Svi atentati na Gordanu Tadić: Eskort i dama

Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.

Žurno je žurila kući

Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.

“Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.

Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.

Otruj me, care

No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić  je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.

Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.

Zimbabve calling

Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je  glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.

“Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.

Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.

“S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.

“Pakneni” plan atentata

Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.

Olovo u srcu

Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.

“Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja.   Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću.  Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.

NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.

Evo ove rumen Ruže

“Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.

Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.

“Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a  Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
Fotomontaža atentata

Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.

“Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.

Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.

 

Za Dom naroda nespremni: HDZ želi Predsjedništvo BiH, a ne da Dom naroda FBiH

I tokom subotnjih pregovora ključna tema je bio Dom naroda Federacije BiH. Delegacija SDA je, kako saznaje Istraga, tražila da se ovaj dom Parlamenta Federacije BiH svede na nivo Vijeća naroda Republike Srpske. Dakle, samo vitalni nacionalni interes. HDZ BiH bio je protiv. Oni ne žele “smanjenje ovlasti” Doma naroda Federacije BiH. Štaviše, predlagali su i drugačiji model izbora delegata u odnosu na postojeći, pozivajući se na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.

“Delegacija SDA bila je spremna prihvatiti stav HDZ-a BiH i zvaničnika EU da se samo u Federaciji primjenjuje elektorski model izbora članova Predsjedništva BiH, uz uslov da se smanje ovlasti Doma naroda FBiH”, objašnjava za Istragu jedan od učesnika sastanka.

Ali HDZ BiH je do kraja insistirao na tome da se ovlasti Doma naroda FBiH ne smanjuju.

“Ako bi se to primijenilo, od Federacije bi bila napravljena bošnjačka Republika Srpska. Hrvati bi bili na istom nivou kao u RS-u”, kazao je Istragu jedan od članova delegacije HDZ-a BiH.

Iz tog razloga HDZ BiH uopće nije želio razmatrati smanjenje ovlasti Doma naroda na čemu je inistirala delegacija SDA. Čelnici HDZ-a BiH, već smo objavili, uz pomoć međunarodnih zvaničnika su predložili da se promijeni i način izbora delegata, odnosno da se uvede sistem opće skupštine naroda. Pored toga, insistirali su na tome da ovlasti Doma naroda FBiH ostanu iste. Istina, prvog dana pregovora izašli su sa prijedlogom prema kojem odluke koje su usvojene u Predstavničkom domu FBiH ne bi išle na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko to odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. Da su prihvaćeni prijedlozi HDZ-a BiH, u praksi bi to izgledalo ovako.

HDZ BiH bira sve delegate koji preisputuju svoje odluke

Delegati Doma naroda bi se birali tako što bi svi izabrani zastupnici iz deset kandonalnih skupština formirali svoje klubove naroda koji bi, potom, izabrali po sedamnaest delegata u tri kluba konstitutivnih naroda Doma naroda FBiH. Konkretno, svi zastupnici iz reda hrvatskog naroda iz svih deset kantonalnih skupština bi međusobno izabrali sedamnaest delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH. Isto tako bi svoje delegate birali i bošnjački i srpski zastupnici iz kantonalnih skupština. No, vratimo se Klubu Hrvata. Prema rezultatima izbora iz 2018. godine, HDZ BiH u svim kantonalnim skupštinama ima izabranih 60 zastupnika. HDZ 1990, pak, ima 12 kantonalnih zastupnika, što znači da ove dvije stranke daju ukupno 72 zastupnika iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi HDZ BiH i HDZ 1990 imali apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, jer bi, izvjesno je, kontrolisali svih 17 delegata. Poređenja radi, ove stranke trenutno imaju trinaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

Ovaj omjer je, naravno, bitan za drugi korak.

HDZ je, rekosmo, predložio da odluke i zakoni usvojeni u Predstavničkom domu FBiH ne idu na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko tako odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. S obzirom na to da bi HDZ BiH imao apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata, o stavu te stranke bi ovisio proces usvajanja odluka i zakona u Federaciji, jer bi bilo dovoljno da samo devet delegata u Klubu Hrvata zatraži odlučivanje u Domu naroda FBiH i zakon bi morao doći i u taj dom Parlamenta Federacije BiH. No, tu nije kraj. HDZ BiH predlaže da na snazi ostane i vitalni nacionalni interes kojeg bi, prema njihovom novom prijedlogu, mogla pokrenuti natpolovična većina. O vitalnom nacionalnom interesu trenutno odlučuje Ustavni sud FBiH. HDZ, međutim, predlaže da o vitalnom nacionalnom interesu umjesto Ustavnog suda FBiH odlučuje – klub naroda koji je pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa.

Zbog čega je bitan Dom naroda FBIH?

Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

Kako je stari saziv CIK-a spasio Čovića

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

Kolumna Vildane Selimbegović: Smrt fašizmu, sloboda Ukrajini

Cijeli svijet broji dane ruske agresije na Ukrajinu, danas je devetnaesti, a analitičari upozoravaju kako je rat tek na početku. Evropa je sve glasnija i jedinstvenija, jedino Balkan nudi ekskluzivne vijesti: prošle subote – vjerovali ili ne – na planeti je samo u Banjoj Luci održan skup podrške Rusiji. Organizirali su ga Noćni vukovi, skupina terorista koji se predstavljaju kao moto-klub, najpoznatiji po tome što ih Vladimir Putin zove “svojom braćom”. Bosni i Hercegovini Noćni lvukovi su već godinama sinonim za sijanje straha, svako malo se pojave da prenesu poruke poput onih iz 2018, s turneje nazvane “Ruski Balkan”.

Poruka iz Tuzle

O kakvoj se ekipi radi, najbolje ilustrira podatak da ih je još Barack Obama, za vrijeme predsjedničkog mandata u Bijeloj kući, stavio na crnu američku listu, a onda je Milorad Dodik, danas član Predsjedništva BiH, kao predsjednik Republike Srpske njihovog vođu znakovita nadimka Hirurg odlikovao entitetskim Ordenom časti sa zlatnim zracima. Šta im je još dao, ne zna se, no javnost je 2014. slavodobitno obaviještena da su oni njemu poklonili prsluk i džemper sa grbom RS-a i svojim simbolom. Biće da su pokloni razmjenjivani i ovom prilikom, Dodiku je u subotu bio rođendan, no njegova je partija smatrala mnogo važnijim saopćiti na službenom Twitter nalogu kako su lider SNSD-a i Ratko Mladić, ratni zločinac doživotno smješten iza rešetaka zbog genocida i zla kojim je komandovao devedesetih, razmijenili čestitke, s obzirom na to da su rođeni istog dana. Mnogo važnijim se pak doima podatak da “Skup podrške bratskoj Rusiji” nije baš izmamio puno Banjalučana, tek je nekoliko stotina imalo potrebu poručiti kako je njihov zaštitnik Rusija sa Putinom.

Istoga dana, nekako u isto vrijeme, stotine hiljada Evropljana izašle su na svoje gradske trgove dajući potporu Ukrajini. Samo u Francuskoj oko 40.000 ljudi, među njima 16.000 Parižana, prosvjedovalo je osuđujući rusku invaziju: skupovi su održani na inicijativu Eurocitiesa, evropske mreže gradova, koja je pozvala sve gradove – bez obzira na to da li su članovi mreže ili ne – da se pridruže. Odazvalo se više od stotinu gradova, a centralni skup je održan u italijanskoj Firenci, čiji je gradonačelnik Dario Nardella ujedno i predsjednik Eurocitiesa. Na glavnom trgu u Firenci bilo je 20.000 ljudi, kojima su se videoporukama obratili gradonačelnici Varšave, Atine, Edinburgha, Marseillea, Madrida… ali i predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola. Ova malteška političarka je nedavno izabrana, nakon što je na liderskoj poziciji smrt zatekla italijanskog političara, nekada novinara, Davida Sassolija, čija se ostavština također pominjala. No, centralna ličnost skupa bio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čije je obraćanje emitirano i na brojnim drugim trgovima gdje su održavani protesti. Podsjećajući da je u njegovoj zemlji od početka ruske invazije ubijeno 79 djece, on je kazao kako Evropa to ne smije zaboraviti i zatražio još oštrije sankcije za Rusiju i uvođenje zone zabrane letova nad Ukrajinom. “Bombe padaju čak i na crkve i trgove kao što je vaš”, upozorio je ukrajinski predsjednik, govoreći o sistemskim granatiranjima koja svakodnevno trpe ukrajinske škole, bolnice, stambene četvrti.

U Firenci se spominjala i Bosna i Hercegovina, jer se naša Tuzla pridružila ovoj inicijativi, pa je gradonačelnik Jasmin Imamović o tome obavijestio gradonačelnika bratskog grada Bologne Mattea Leporu koji se pak u svom govoru, nimalo slučajno, prisjetio žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu: osvrnuo se, naime, na jedan od najvećih nacističkih ratnih zločina počinjenih na tlu Italije, u gradiću Marzabotto nadomak Bolonje, kada je ubijeno više od 770 civila, među kojima je bilo skoro 200 djece mlađe od 12 godina. Lepora je ovako poentirao: “Prije nekoliko godina predsjednik Sassoli je, sjećajući se masakra civila u Marzabottou, rekao – ovdje je rođena Evropa. Ja kažem: ne, Evropa još nije rođena. Evropa još nije rođena ako nismo u stanju da se ujedinimo danas pred invazijom na ovu veliku zemlju, Ukrajinu. Evropa još nije rođena ni kada govorimo o Srebrenici, gdje su ubijene hiljade ljudi. Želim pozdraviti gradonačelnika Tuzle koji se pridružio našoj inicijativi i napisao mi da će se danas i u Tuzli, na njihovom trgu, okupiti ljudi u znak sjećanja na slobodu”. I, zaista, više hiljada Tuzlaka okupilo se na Trgu slobode da pošalju poruke mira i osude agresiju na Ukrajinu. Organizatori skupa, uz Grad Tuzlu, bili su i Forum građana Tuzla i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, a sam gradonačelnik Imamović je priznao koliko bolnih sjećanja ratne slike iz Ukrajine bude u Bosancima i Hercegovcima. Ali i poručio da nema razloga za strah, duboko uvjeren da će nikad jedinstvenija Evropa i SAD suzbiti i ambicije za separatizmom već deklariranih Putinovih marioneta u našoj zemlji.

(Ne)naučene lekcije 

Živa je istina da se strah od rata uvlači u domaće kosti. Kao što je i bjelodano jasno da se sudbina svijeta odlučuje u Ukrajini. I da upravo zato niko nema pravo na šutnju. Ako je ovo novosvjetsko jedinstvo osude ruske agresije na Ukrajinu istovremeno i put ka konačnom vraćanju stvarnim demokratskim i ljudskim principima, nade ima mnogo više nego se to u ovom času doima. Ukoliko se pak nastavi sa politikama dvostrukih aršina, loše nam se svima piše. Govorim naravno o (ne)naučenim lekcijama iz balkanskih ratova devedesetih i stradanju Bosne i Hercegovine, iskustvima za koje je Evropa već decenijama institucionalno i gluha i nijema. Utoliko je važnija poruka gradonačelnika Bolonje i njegovo prisjećanje na Srebrenicu, ali i na teška iskustva iz Drugog svjetskog rata. Ako smo išta naučili u onim godinama opsade Sarajeva, Bihaća, Goražda, Mostara… ali i Dubrovnika i Vukovara, jeste razlika između dobra i zla. Provoditelji zla su i u našim ratovima, jednako kao i danas u Ukrajini, opravdanja pronalazili skrivajući se iza nacije i vjere, s ciljem denacifikacije, kako to zove Putin, ili pak etničkog čišćenja kako je to kvalificirao Sud u Haagu u našem slučaju. Novinari su to i tada kao i danas zvali fašizmom, a institucionalna Evropa pronalazila načine da izmigolji od kvalifikacija, zaboravljajući pritom koliko se i sama udaljava od antifašizma, one iskonske i najveće vrijednosti za koju su se izborili pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Ne tražim alibi za balkanske autoritarce, daleko bilo, ali njihovo današnje ponašanje dobrim je dijelom utemeljeno i rasplamsano na takvim odnosima civiliziranog Zapada. Što je Rusija koristila i koristi, ne samo za destabilizaciju Balkana već i za invaziju koju uživo pratimo. Ako je, kažem opet, novojedinstveni svijet konačno shvatio da se strmoglavo počeo urušavati onoga časa kada se odrekao antifašizma, nade zaista ima. U to ime: smrt fašizmu, sloboda Ukrajini!

(Oslobodjenje.ba)

Autorski tekst Farisa Vehabovića, sudije Evropskog suda za ljudska prava: Ponuđenim izmjenama izbornog zakona se uvodi nova diskriminacija

Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.

Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.

Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).

Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.

Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.

Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.

Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.

Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.

Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.

Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)

Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.

Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.

Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.

Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.

Kolumna Vildane Selimbegović: Deda Mraz između džamije i historije

U predvečerje katoličkog Božića, nakon što sam jedva osvojila taxi, vozač mi je – uz izvinjenje što sam čekala – ispričao kako već treći put toga dana silazi s Jahorine: turistima vrijeme ne da skijati, pa dolaze u Sarajevo. Da je bar ljepše okićeno, smrsim ja, a on uzvrati: “I ovo im je previše – nije to naš praznik!”. Debata koja je uslijedila jedva se okončala nakon što je promašio traženu adresu, no moram priznati da sam svog sugovornika najviše naljutila preporukom da pogleda fotografije Banjaluke, koja, za razliku od Sarajeva, zaista bliješti. Sasuo je na mene salvu pridika o talu Čovića i Dodika, kršćanske ljubavi usmjerene protiv muslimana i primjere iz opsjednutog Sarajeva, no od priče o ratu naprasno je odustao nakon što sam ga priupitala u kom je tačno rovu bio. Ova mi je vožnja bila prva misao kada je Bosnom pukla bužimska bruka: znamo već, Mersudin Nanić, načelnik Općine Bužim, obračunavao se s panoom u središtu svoga grada zato što su na njemu bile ispisane čestitke za Božić i Novu godinu! Ovaj kadar SDA, pano sa čestitkama proglasio je “neprimjerenim sadržajem i provokacijom”, a da bruka bude kompletna, potrudila se njegova partija koja je punim stala iza načelnikove odluke o uklanjanju panoa.

Agresija na Božić i Novu godinu

Ne, naravno, nije to prva agresija SDA na Božić i Novu godinu. Na današnji dan 1996. tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH i lider SDA Alija Izetbegović poslao je otvoreno pismo uredništvu Televizije BiH izražavajući neslaganje s raspojasanim dočekom Nove godine i Dedom Mrazom te “drugim simbolima stranim našem narodu”. Iako je raspojasanost, tvrdili su bolji poznavatelji SDA (ne)prilika, targetirala Muhameda Šaćirbegovića, tada ljubimca bošnjačkog vrha, ostao je gorak okus dočeka te prve poratne nove godine zbog spremnosti partijskog lidera najjače bošnjačke partije da sebi da za pravo propisivanje “ispravnog” načina proslave i radovanja “svog naroda”, ali još i više zbog toga što je ta “ispravnost” automatski značila atak na slavlje i radovanje drugih i drugačijih. Da je Izetbegović (otac) za ovakve istupe imao saveznika u tadašnjem lideru IZBiH, bila je javna tajna, koja je puno godina kasnije (2008) kulminirala nizom odluka tadašnje direktorice dječijih vrtića u Sarajevu Arzije Mahmutović koja je iz igraonica protjerala ne samo Deda Mraza već i sve “druge simbole strane našem narodu”. Hoću zapravo reći da su uoči ove 2022. samo naivni mogli biti iznenađeni sramnim nastupom bužimskog načelnika i još sramnijom podrškom takvom nastupu iz njegove partije.

Hrvatski narodni sabor BiH ocijenio je poruku bužimskog načelnika najboljim pokazateljem “kako SDA vidi modernu i građansku” državu BiH: “Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer ‘moderne i građanske’ države kako je očigledno promišlja SDA. To je valjda taj primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, naveli su uz očekivanje da i SDA i načelnik Nanić upute ispriku zbog ovoga sramnog ispada. “Ne katolicima niti nekome Hrvatu, nego svim normalnim ljudima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem konstitutivnom narodu ili konfesiji pripadali”, poentirali su s pravom iz HNS-a BiH. Uslijedile su i slične reakcije ostalih stranaka, a prava lekcija političarima i isključivim politikama očitana je u Zenici. Braneći čast svoga grada, Zeničani su u roku odmah prefarbali pano na kome su sljedbenici ispravnog puta željeli poručiti kako “jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio tradicije Bošnjaka”.

Jedni radikalizmi hrane druge

Čini mi se, ipak, važnim istaći dvije reakcije. Prvu je sjajno ispisao profesor Fakulteta islamskih nauka, inače renomirani pisac i suradnik našeg Oslobođenja Enes Karić u uvodniku Preporoda. U tekstu “Krik počasnog građanina Bužima” Karić kao musliman ustaje protiv skidanja bilborda i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke zato što ona “ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine”. Osvrćući se na višegodišnje “glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole”, jasno kaže koliko se uvijek “gnušao nad tom našom glupošću” i poručuje: “Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!”. U post scriptumu Karić podsjeća na to zašto je – još za vakta Alije Izetbegovića (1995. godine) i projekta vrijednog milion dolara – proglašen počasnim građaninom Bužima, objašnjavajući da baš zbog tog statusa uzima sebi za pravo da “dobrim Bužimljankama i Bužimljanima održi vazi-nasihat”. I reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović je počasni Bužimljanin i također nije imao dvojbi: IZBiH ne vidi ništa sporno u čestitanjima vjerskih praznika vjernicima drugih religija, jer IZBiH poštuje sve vjerske praznike drugih konfesija i ona to pokazuje time što pripadnicima tih konfesija javno upućuje iskrene čestitke povodom njihovih praznika.

Ova dva primjera izdvajam zato što je znakovito da među Bošnjacima multikulturu najsnažnije zagovaraju i brane muslimani vjernici i današnja Islamska zajednica. Ako bismo htjeli ići korak dalje, morali bismo priznati da to i u ovoj konstelaciji odnosa i političkih snaga pokazuje staru tezu da jedni radikalizmi hrane druge, da zapravo ništa nije potrebnije Miloradu Dodiku i njegovoj agresiji na Dejtonski ustav od SDA-ovih progona jelke, Božića i Nove godine, odnosno da nema tih međunarodnih faktora koji više navijaju za izmjene Izbornog zakona po volji HDZ-a BiH koliko je argumenata za ugroženost Hrvata i katolika u BiH, pa samim tim i za tražene izmjene, ponudio bužimski SDA načelnik. Ovo sveto trojstvo SDA-HDZ-SNSD se hrani isključivošću i progonima drugih i drugačijih, no dodatni je problem što oni koji zagovaraju građansku i multietničku Bosnu i Hercegovinu to rade blijedo i nedovoljno artikulirano pa smo danas, na početku izborne 2022. godine, u paradoksalnoj situaciji u kojoj o zajedništvu ne govori ljevica, već Islamska zajednica. Sarajlije su na svoj način reagirale: 30. i 31. decembra majice, džemperi i kape s Dedovima Mrazovima nisu samo bili traženi artikli već su se nosile i po javnim ustanovama, firmama i naravno proslavama. Iako je glavni grad BiH – navodno zbog koronavirusa – izbjegao proslavu na otvorenom. Nek’ nam je sa srećom!

(oslobodjenje.ba)

“Analitička misao” Envera Kazaza: Kad negiranje genocida postane “kultura mira”

„Republika Srpska, odnosno njeno vođstvo ima institucionalne instrumente da se suprostavi bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika. Baš kao što to imaju Bošnjaci i Hrvati u Domu naroda”, ispalio je u utorak za Deutsche welle “analitičar” Enver Kazaz.

Ovime je “ugledni analitičar” i profesor Kazaz pokazao da o procesima i uređenju BiH ne zna ama baš ništa. Prvo, domovi naroda u Federaciji i na nivou BiH, kao i institucije Republike Srpske, uopće ne mogu osporiti odluke Ureda visokog predstavnika.

Da je profesor Kazaz ozbiljan “politički analitičar”, znao bi, recimo, za dvije presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu kojima je, faktički, potvrđeno pravo visokom predstavniku u BiH da koristi bonske ovlasti. Prva presuda donesena je 16. oktobra 2007. godine u predmetu “Dušan Berić, Pantelija Ćurguz i drugi protiv Bosne i Hercegovine”, a druga 13. maja 2008. godine u predmetu “Dragan Kalinić protiv BiH”.

“U predmetnom slučaju, Poglavlje VII dozvoljava Vijeću sigurnosti da usvoji mjere prisile kao odgovor konfliktu koji je označen kao prijetnja miru”, konstatovao je Evropski sud za ljudska prava u svojoj odluci u predmetu “Berić protiv BiH”.

Dušan Berić i Dragan Kalinić su se žalili na odluke visokog predstavnika BiH kojima su smijenjeni sa svojih pozicija i, faktički, eliminisani iz političkog života.

Kako se može vidjeti, institucije Republike Srpske nisu imale “instrumente da se suprostave bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika” koje je u razgovoru za Deutsche Welle pominjao “analitičar Kazaz”.

Ali nije ovo bila jedina sporna rečenica profesora Kazaza.

“Taj način rada, to nametanje, može izazvati samo nove sukobe i dalje podjele. Kompromis može izazvati kulturu mira, prijeko potrebnu BiH”, kaže Kazaz za DW, upozoravajući da je ovo najveća politička kriza od Dejtona.

Pojednostavljeno, za profesora Kazaza bi “kultura mira” bilo ignorisanje negiranja presuđenih ratnih zločina koje su međunarodni sudovi okarakterisali kao “genocid”.

Novi visoki predstavnik Kristijan Šmit, smatra “analitičar” Kazaz, morao bi, zajedno sa domaćim političarima, da traga “za kompromisom” koji vozi BiH naprijed, a “nikako za nametanjem vlastite volje BiH“.

I još jednom da pojednostavimo, profesor Kazaz smatra da treba postići “kompromis” oko negiranja genocida. A ako se ne postigne kompromis, stava je da OHR “ne treba nametati zakon” kojim bi bilo zabranjeno negiranje genocida.

“Ovo najveća politička kriza od Dejtona”, upozorava profesor Kazaz.

Ponovo je “analitičar” Kazaz pokazao da o procesima u BiH ne zna ništa. Recimo, “hrvatska samouprava” iz 2001. godine za Kazaza je manja politička kriza od odluke političkih parija iz RS-a da ne učestvuju u donošenju odluka na nivou BiH. Referendum o anu RS-a je, također, “manja kriza” za profesora/analitičara Kazaza od aktualne političke krize. I moglo bi se navesti još barem tri slična primjera mnogo ozbiljnijih i većih kriza od trenutne političke krize koju profesor Kazaz naziva “najvećom od Dejtona”. Sve te krize profesor Kazaz je “minimizirao”.

„Referendum u BiH vode samo ustavnoj krizi zemlje, pri čemu rat u zemlji nije moguć naprosto zbog toga što nema dovoljno novca i što su političke elite toliko bogate, a rat bi bio isključivo na štetu njihovog bogatstva“, rekao je Kazaz 26. septembra 2016. godine za Tanjug što je prenijela i Al Jazeera.

U istom razgovoru za srbijansku novinsku agenciju Kazaz je govorio i o negiranju zločina.

Dodao je kako nije samo RS prostor koji veliča ratne zločine.

“Nije samo RS prostor koji veliča ratne zločine. To je i karakteristika Dodikovih kritičara iz bošnjačkih političkih elita”, objasnio je tada analitičar Kazaz.

U intervjuu za Dnevni avaz, pak, “analitičar Kazaz” je u maju ove godine govorio i o posjeti pisca Petera Handkea institucijama Republike Srpske. Handke je poznati negator genocida koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

“Handke ne zaslužuje ništa drugo do prezir i, naravno, onaj čin koji su Norvežani svojedobno izveli prema piscu Knutu Hamsunu vrativši mu knjige i spalivši ih u njegovom dvorištu kao na nekoj vrsti lomače. Francuzi su svoje pisce koji su podržavali ideologiju zločina Adolfa Hitlera u svim enciklopedijama označili zločincima. Handke nije zaslužio da ostane u pamćenju nikako drugačije nego kao Hamsun, dakle kao veliki pisac na strani ideologije zločina”, naglasio je Kazaz za Avaz.

Dva mjeseca nakon ove izjave, “analitičar Kazaz” kritikuje OHR zbog odluke da se nametne zakon kojim je zabranjeno negiranje genocida i drugih presuđenih zločina. Jer on je opredijeljen za “kulturu mira”, a presuđeni zločini su “stvar kompromisa”.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...