Analize

Kolumna Primoža Cirmana: Janšin sramotan muk o Mladićevoj osudi

Zavjesa je spuštena na jednu od najmračnijih epizoda balkanskih ratova. Apelacioni sud u Hagu potvrdio je u srijedu osuđujuću presudu za Ratka Mladića za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i druge teške ratne zločine. Pravda je ovaj put bila vrlo spora. Majke Srebrenice čekale su je 26 godina, a još duže i ostale žrtve ovog sadiste, koji je otvoreno uživao u životu i smrti u BiH i na okupiranim teritorijama Hrvatske u periodu od 1991. do 1995 godine.

Danas Mladić ima 79 godina. Sa skrušenim držanjem, umjetnim zubima i drhtavim rukama, postoji samo sjena napuhanog luđaka u uniformi iz 1990-ih. Ali njegovo (čak) kasno osudjivanje važna je pobjeda međunarodnog prava. U vrijeme kada je moguće sistematski progoniti čitave nacije i narode pred očima cijelog svijeta, bilo da su to Ujguri u Kini, Tigrovi u Etiopiji, Rohinje u Mjanmaru ili Jezidi u Siriji i Iraku, imamo barem djelimično zadovoljstvo da zločini ne mogu proći nekažnjeno. Stoga je u Evropi, SAD-u i UN-u jednoglasno pozdravljena Mladićeva osuda.

Ali u paleti jedinstvenih odgovora Zapada jedan je nedostajao. Onaj iz Ljubljane.

Slovenačka vlada odgovorila je na Mladićevu konačnu osuđujuću presudu samo jednom, vrlo oskudnom porukom na web stranici Ministarstva vanjskih poslova. Janez Janša to je podijelio na Twitteru, zajedno s mnogim drugim objavama, ali je ostao nijem, iako će Slovenija predsjedati EU za nešto više od dvije sedmice i predviđa se da će se baviti Balkanom. Mladićeva osuda bila je dobra prilika za odlučan javni odgovor, jer je Slovenija uvijek službeno podržavala nedjeljivost BiH i pozdravljala kažnjavanje ratnih zločinaca. Pogotovo zato što se kao prva bivša jugoslovenska republika opirala ideologiji u ime koje je Mladić ubijao “Turke”, dijelio porodice, rušio gradove i osuđivao vlastiti narod na život.

Pa u čemu je problem? Imamo premijera koji je u to vrijeme bio na čelu Nezavisnih, a danas voli komentirati sve uživo. Tokom sukoba u Gazi, istaknuo je izraelske zastave na pročelju Vlade, glasno upozorio na progon opozicije u Bjelorusiji i javno pohvalio odluku mađarskih nogometaša da prije utakmica ne kleknu u znak protesta protiv rasizma. Pa zašto onda šuti kad je srpski general u neposrednom susjedstvu Slovenije osuđen za genocid? Jer ne želi da naljuti nove političke prijatelje iz reda Mladićevih ideoloških naslednika. Glavni “heroji” jugoslovenskih ratova danas su ili mrtvi ili u zatvorima. Ali ideologija koja ih je izbacila na površinu raspadom Jugoslavije i dalje je tu. Duh velikosrpskog nacionalizma nikada nije nestao – nakon svih vojnih poraza, gubitka teritorija, sankcija, osuda za ratne zločine, izručenja zemlje kriminalnim strukturama, korupcionaških skandala i izgubljenih generacija koje su bolju budućnost odlučile potražiti negdje drugdje.

Suprotno tome, njegovi ideološki nasljednici danas su na spletu u Beogradu i Banjaluci zbog spleta različitih razloga i okolnosti. Aleksandar Vučić, koji je posjećivao rovove iznad opkoljenog Sarajeva, a potom postao Miloševićev ministar informisanja, predsednik je i apsolutni vladar Srbije. Tabloidi koje on kontrolira ovih su dana Mladića pozvali kao “srpskog heroja”. Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i dalje negira genocid u Srebrenici i otvoreno govori o otcjepljenju Republike Srpske.

Vučić i Dodik su pokriveni u Moskvi i Budimpešti, gdje se koriste kao alati za slabljenje uloge najvećih evropskih zemalja i EU na Balkanu. Rusija to čini iz povijesno-strateških razloga, a Mađarska želi poniziti Uniju i prikazati je nesposobnom da regulira situaciju duž svojih granica. Utjecaj Turske i Kine također se širi u regiji već dugi niz godina, nudeći zajmove zemljama za građevinske projekte, a sada i vakcine. Sve to dobro znaju i Amerikanci koji su se nakon jedne decenije vratili na balkansku geopolitičku šahovsku ploču. Ovo nije dobra vijest za šefa slovenačke vlade. Bajdenova izvršna naredba o proširenju sankcija onima koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana direktan je odgovor na “slovenački” neslužbeni diplomatski dokument (“non-paper”) o novom crtanju granica u bivšoj Jugoslaviji, koji smo u aprilu otkrili  na necenzurirano.si. Prema našim diplomatskim izvorima, oni u Washingtonu imaju čvrste dokaze da je Janšin kabinet bio uključen u njegovo slanje na razne adrese. Između ostalog i kabinetu predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, gdje su potvrdili da dokument imaju, ali ga ne žele objaviti jer bi to “ugrozilo međunarodne odnose”.

To je problem za Sloveniju, mnogo veći od Janšinih tweetova, i sramota što SDS neće moći isprati lažima i manipulacijama, nedavno o Milanu Kučanu. Bijela kuća je vrlo odlučnom mjerom, objavljenom neposredno nakon objave Mladićeve osude, objavila da su za nju nepovredive sadašnje granice BiH, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije. Izvršnom naredbom Biden je stupio u odbranu upravo onog što autori “non-paper” -a iz Beograda, Budimpešte ili Moskve pokušavaju uništiti tajnim diplomatskim radnjama – uz pomoć kurira iz Slovenije, članice NATO-a.

Već je neko vrijeme jasno gdje je Janša u ovoj priči. Prije tačno godinu dana, na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, napisao je da se “ovaj masakr ne bi dogodio da su Ujedinjene nacije osudile komunistički genocid na isti način kao i holokaust”. Najveći problem ovog zapisa nije u potpuno pogrešnoj logici da su poratni masakri 1945. godine na bilo koji način utjecali na rat u Bosni i Hercegovini. Suština je u činjenici da Janša nije govorio o genocidu u blizini Srebrenice, već o masakru. Teško je povjerovati da bi Janša pogriješio. Snimak je objavio u trenutku kada je već počeo da se približava Vučiću. Nekoliko dana ranije, zajedno su nastupili na video konferenciji “boraca za slobodu” koju je organizovao Viktor Orban. Tada su krajem avgusta Vučić i Orban došli kod Janše na Bled.

U SAD-u je tada skoro na vrhuncu bila predizborna kampanja, u kojoj su sva trojica – Orban i Vučić tiho, a Janša glasno na Twitteru – navijali za Donalda Trumpa. Orban jer je s pravom ocijenio da je Trump, sa svom infrastrukturom za financiranje europskih populista,  njegovo daleko najmoćnije oružje u slabljenju EU. Međutim, Vučič je znao da samo pod Trampom može računati na moguće pripajanje sjevernog dijela Kosova Srbiji. To bi otvorilo Pandorinu kutiju s promjenama granica i u BiH, što bi, sada kada je Mladić osuđen, zapravo značilo legalizaciju genocida. I Vučić to dobro zna. Janša je, kako bi odgovarao Vučiću, svom novom političkom prijatelju, prošle godine govorio o masakru, a ne o genocidu u Srebrenici. Iz istog razloga, Mladićeva osuđujuća presuda danas se šuti, a u međuvremenu je, prema nalazima Amerikanaca, pomogao poslati referat o rješenju “srpskog nacionalnog pitanja”. Šutnja Slovenije ne samo da je sramotna zbog nepoštovanja žrtava i BiH kao države. Šutnja je ono što pomaže pristalicama velikosrpske ideologije da revidiraju istoriju. Za novu evropsku desnicu, koja se konsolidira u Evropi, Srebrenica je prva bitka dobijena protiv “muslimanske prijetnje”. Konačnom presudom Mladića, zavesa je pala – takođe na reputaciju Slovenije u međunarodnoj zajednici.

(kolumnu prenosimo sa portala necenzurirano.si uz saglasnost  autora)

Podsjećamo na tekst iz marta prošle godine: Kako su Janša, Orban i HDZ-ovi kadrovi urušavali sigurnosni i izborni sistem BiH

Nakon što je u javnost dospio NON PAPER koji se odnosi na crtanje novih granica na Balkanu, a čiji su autori slovenački i mađarski zvaničnici koji su nedavno podržali NON PAPER čiji je autor diplomatcija Republike Hrvatske, Istraga.ba podsjeća na tekst iz marta prošle godine koji je na portalu zurnal.info objavio urednik Istrage Avdo Avdić. U tekstu se dokumentovane veze HDZ-a BiH, SNSD-a, Mađarske, Hrvatske i Slovenije. U nastavku slijedi tekst iz marta 2020. godine.

Predizborna kampanja tog maja 2018. godine još nije bila ozvaničena, ali lider bosanskohercegovačkog HDZ-a BiH Dragan Čović već  je vodio bitku za novi mandat u Predsjedništvu BiH.

“Hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine prof. dr. Dragan Čović izabran je za redovnog člana na redovnoj konvenciji jedne od najuglednijih evropskih institucija iz područja tehničkih nauka Međunarodne inženjerske akademije. Ta prestižna Akademija trenutno ima 1300 članova iz preko 40 zemalja svijeta, među kojima su premijeri i predsjednici država, istaknuti naučnici. Uspješan rad članova Akademije stekao je veliko međunarodno priznanje i zbog toga je ta Akademija jedna od vodećih u svijetu”, saopćeno je 21. maja 2018. godine iz Kabineta hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.

Drugi detalji o ovoj Akademiji nisu navedeni u saopćenju Predsjedništva. Ali dvije rečenice bile su sasvim dovoljne za pretragu koja nas je odvela na stranicu sa ruskom domenom /info-iae.ru/. To je, zapravo, oficijelna web stranica Međunarodne inženjerske akademije čiji je redovni član postao Dragan Čović.

“Krajem februara na osnovama Tehničke akademije SSSR-a stvorene su inženjerske akademije zemalja Zajednice nezavisnih država /država članica bivšeg Sovjetskog saveza/. Te su akademije postale zvanični osnivači Međunarodne inženjerske akademije. Akademiju je registrovalo Ministarstvo pravosuđa kao međunarodnu javnu organizaciju. Predsjednik Akademije od osnivanja je Boris Vladimirovič Gusev”, navedeno je na stranici Akademije.

 

POČASNI POTPREDSJEDNIK ČOVIĆ

Boris Vladimirovič Gusev, piše u njegovoj službenoj biografiji,  dobitnik je nekoliko državnih nagrada Ruske Federacije za svoj rad. Na stranici Akademije inženjerskih nauka Srbije piše da je Gusev aktivno učestvovao u predizbornim kampanjama ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Dragan Čović i Boris Vladimirovič Gusev službeno su se upoznali u oktobru 2013. godine. Večernji list tada objavljuje izvještaj sa svečanosti održanoj na Sveučilištvu u Zadru.

“U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru jučer je održano osnivanje Srednjoevropskog odjeljenja Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Beču. U nazočnosti predstavnika međunarodne akademske i znanstvene zajednice, predsjednik Međunarodne tehničke akademije prof. Boris Vladimirovič Gusev i predsjednik Srednjoevropskog odjela Branko Katalinić primili su prvih 13 članova iz različitih dijelova svijeta kojima su dodijeljene diplome i medalje. Među novim članovima je izabran i predsjednik HDZ-a BiH prof. dr.  Dragan Čović”, navedeno je u tekstu objavljenom 25. oktobra 2013. godine.

Pet godina kasnije, Dragan Čović će postati počasni potpredsjednik ruske Akademije inženjerskih nauka.

“Bez ikakvog osnova je primljen. Nije ispunjavao nikakve uslove. U pitanju je čista politika”, reći će za Žurnal jedan od članova te Akademije, inače univerzitetski profesor iz oblasti mašinstva koji je svoj razgovor uslovio anonimnošću.

Prema Scopusu, najvećoj bibliografskoj i citatnoj bazi za istraživanje recenziranih objava u naučnim časopisima, Dragan Čović kao naučnik nikad nije citiran. No, to nije bila prepreka da se 26. septembra 2018. godine, svega deset dana prije Općih izbora, u Beču upriliči svečanost povodom promovisanja lidera HDZ-a BiH kao “redovnog člana” Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Moskvi. Svečanost je organizovao austrijski profesor Heinz Brandl, dugogodišnji saradnik Borisa Vladimiroviča Guseva, dopunskog člana Ruske akademije nauka i umjetnosti i predsjednika Međunarodne inženjerske akademije.

Sve se, dakle, zbivalo u jeku predizborne kampanje tokom koje se Dragan Čović borio za novi mandat u Predsjedništvu BiH. No, nije ga dobio. Predsjednik  Demokratske fronte Željko Komšić 7. oktobra je postao hrvatski član Predsjedništva BiH. Priznajući poraz, Čović je optužio bošnjačke birače da su izabrali Komšića.

“Ne mogu Bošnjaci Hrvatima birati legitimne predstavnike. To je put nazadovanja, to nije evropski put. To je poruka predstavnicima međunarodnih institucija”, kazao je Čović.

APELACIJA USTAVNOM SUDU

Dvije sedmice kasnije, prije nego će predati dužnost Komšiću, Dragan Čović se u Mostaru sreo sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.

“Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović informirao je ovom prigodom veleposlanika Ruske Federacije o plebiscitarnoj potpori koju je Hrvatski narodni sabor osvojio među Hrvatima u BiH. Sugovornici su se složili kako je nužno nastaviti potporu očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Deytonskog mirovnog sporazuma i cjelovite i suverene Bosne i Hercegovine”, saopćeno je 24. oktobra 2018. godine.

Bio je to samo još jedan u nizu Čovićevih susreta sa ruskim ambasadorom u BiH. Tokom 2016. godine tadašnji hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović susreo se sa Petrom Ivancovim dva puta. U aprilu 2016. godine sreli su se na Jahorini gdje je razgovarano o mogućnostima “ulaganja Ruske Federacije u BiH”. Tri mjeseca kasnije, 26. jula 2016. godine, Čović se ponovo susreo sa ambasadorom Ruske Federacije.

“Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović i ruski ambasador u BiH Petar Ivancov izrazili su namjeru za intenzivnim angažovanjem s ciljem daljeg unapređenja bilateralnih odnosa na svim poljima, posebno u oblasti privredne saradnje”, saopćeno je u julu 2016. godine iz Čovićevog kabineta.

Iste godine kada Čović počinje intenzivno druženje sa ruskim diplomatama, njegova prva saradnica Borjana Krišto upućuje apelaciju Ustavnom sudu BiH kojom traži stavljanje van snage pojedine odredbe Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agencije BiH. Apelacija je podnesena 7. decembra 2016. godine, a o njoj nisu mogle odlučivati ustavne sudije iz reda bošnjačkog naroda Mirsad Ćeman i Seada Palavrić, jer su ranije učestvovali u donošenju tog Zakona. Sjednicom Ustavnog suda tada je predsjedavao Mato Tadić, sudija iz reda hrvatskog naroda koji je u sudskom predmetu Lijanović i drugi, zajedno sa Draganom Čovićem, bio optužen za visoku korupciju. Ustavni sud BiH 1. juna 2017. godine donosi presudu.

“Usvaja se apelacija Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma u vrijeme podnošenja zahtjeva. Utvrđuje se da odredbe člana 78 st. 3, 4, 5 Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH nisu u skladu sa odredbama Ustava BiH”, navedeno je u odluci obljavljenoj 16. juna 2017. godine.

Osporene odredbe davale su mogućnost Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH mogućnost tehničkog snimanja telekomunikacija na 60 dana plus dodatnih 30, kada “u opravdanim slučajevima, sudija može produžiti važnost naloga”, kao i mogućnost da “upotrebu ovih mjera može odobriti generalni direktor uz saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ukoliko bi odgađanje prouzrokovalo nepopravljivu štetu po sigurnost BiH”, s tim da “direktor mora odmah obavijestiti i sudiju”.

Presudom je naloženo Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od 6 mjeseci, odnosno do kraja 2017. godine izmijeni ove odredbe. Borjana Krišto, u međuvremenu, postaje predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH, a prije nego je istekao rok za promjenu odredaba Zakona o OSA-i, ona se sastaje sa ruskim ambasadorom Petrom Ivancovom koji joj uručuje “pozivno pismo Predsjednika Državne Dume Federalne Skupštine Ruske Federacije Vječaslava Volodina za sudjelovanje na konferenciji u Moskvi”.

Za to vrijeme, stranački šef Borjane Krišto Dragan Čović održava redovne sastanke za ruskim ambasadorom. U februaru  2017. godine Čović i Ivancov se usaglašavaju da je “potrebno izgraditi ambijent ravnopravnosti konstitutivnih naroda”. Novi susret ponovo se desio u 7. jula 2017. godine.

“Čović je pozitivnim ocijenio kontinuitet odgovorne i konstruktivne komunikacije predstavnika Ruske Federacije unutar Vijeća za implementaciju mira”, izvijestila je 7.7. 2017. godine Radio televizija Republike Srpske.

U to vrijeme, ali i kasnije, predstavnik Ruske Federacije BiH u Vijeću za implementaciju mira uvijek je izdvajao mišljenje u odnosu na druge članice PIC-a. Ruski ambasador Ivancov uglavnom je podržavao secesionističke poteze lidera Republike Srpske Milorada Dodika čiji je ključni partner u tom trenutku bio – Dragan Čović. Nakon sastanka 7. jula 2017. godine, Čović je javno pohvalio stavove i djelovanje Ruske Federacije u BiH.

“Zajednička je ocjena kako je važno nastaviti njegovati dobre odnose u interesu obje zemlje, ali i kako bi se izbjegli pogubni učinci procesa globalne polarizacije koja je u BiH nedopustiva iz razloga što može pojačati prijetnju miru, stabilnosti i privrednom prosperitetu”, navedeno je u Čovićevom saopćenju poslije susreta sa Ivancovom.

PRIVREDNI PROSPERITET IZ KONOBE

Baš u to vrijeme Čovićevi izaslanici dogovarali su “privredni prosperitet”, a prvi bitan sastanak održan je u februaru 2017. godine u zagrebačkom restoranu Konoba. Obavještajne agencije zabilježile su da je tada održan sastanak kojem su prisustvovali Josip Jurčević direktor firme Luka Ploče Energija d.o.o. Ploče, Ivan Vukadin, načelnik Općine Tomislavgrad, Branko Bago, načelnik Općine Posušje i nepoznata osoba ruskog porijekla. Prema informacijama Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, na sastanku se razgovaralo o privatizaciji Rudnika boksita Posušje, kojeg bi novcem Sberbanke trebali kupiti ruski investitori. Također je razgovarano o ruskom preuzimanju mostarskog Aluminija.

Josip Jurčević je, inače, bivši zamjenik ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije Hrvatske, poznatije kao SOA, i blizak je saradnik također bivšeg visokopozicioniranog službenika SOA-e i tada zamjenika predsjednika hrvatskog HDZ-a Milijana Vase Brkića, čije je ime bitno za nastavak priče. Jurčević se, dakle, na sastanku u Konobi pojavio u svojstvu predstavnika kompanije Prvo plinarsko društvo (PPD), koje će kasnije postati glavni saradnik ruske kompanijen GAZPROM.

Zajedno sa Čovićevim kadrovima iz HDZ-a BiH, u februaru je razgovarao o preuzimanju mostarskog Aluminija. Četiri mjeseca kasnije, odnosno 28. juna 2017. godine u Vanjsko-trgovinskoj komori BiH održan je sastanak kojem su prisustvovali zamjenik ruskog ambasadora u BiH Petr Frolov i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio. Razgovaralo se o investiranju u mostarski Aluminij, a na službenoj stranici aluminij.ba je objavljeno da se razgovaralo o ukidanju carine na nelegirani aluminij, što bi dovelo do “udvostručavanja postojeće vanjskotrgovinske razmjene sa Rusijom”. Dogovoreno je još da će “ruski ambasador Petr Ivancov upoznati službenu Moskvu o toj argumentaciji”.

Nedugo nakon toga, Aluminij je Vladi Federacije poslao molbu da se ukine carina na nelegirani aluminij, što je krajem iste godine i učinjeno.

Uporedo s tim, ruska Sberbanka je potpisala bankovnu garanciju Aluminiju za nabavku struje od Elektroprivrede BiH, prije nego će to mostarsko preduzeće struju početi kupovati od kompanije Erdal d.o.o. Sarajevo, koju je osnovala kompanija iz Hrvatske Prvo plinarsko društvo, odnosno Energija naturalis u kojoj je jedan od direktora bio bivši zamjenik direktora SOA-e Josip Jurčević.

 

Sve se, dakle, podudarilo sa saznanjima Obavještajno-sigurnosne agencije BiH dobivenim nakon februarskog sastanka u zagrebačkom restoranu Konoba. Nakon što je priča dospjela u javnost, uslijedio je odgovor.

“Ekskluzivni dokument”, pisalo je na naslovnici zagrebačkog Nacionala od 19. septembra 2019. godine, “špijuni iz BiH prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike”.

U tekstu je objavljen dokument Obavještajno sigurnosne agencije BiH u kojem su navedena saznanja o ruskim namjerama da se preuzme mostarski Aluminij. Kako je dokument bh. obavještajne agencije završio u Zagrebu nikad nije utvrđeno… Internu istragu o curenju dokumenta iz OSA-e trebao je provesti glavni inspektor Damir Bevanda, inače kadar Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. Dakle, da ukratko ponovimo – u periodu kada su ruski investitori, preko kadrova HDZ-a BiH i bivših obavještajaca Hrvatske dogovarali preuzimanje Aluminija, hrvatski mediji su objavili priču da OSA BiH prisluškuje političare i poduzetnike u Hrvatskoj.

SIGURAN IZBOR ČOVIĆA

Istovremeno, na osnovu apelacije HDZ-ove državne zastupnice u BiH Borjane Krišto, Ustavni sud BiH je neustavnim proglasio odredbe Zakona o OSA-i kojima je bilo regulisano prisluškivanje. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović u istom periodu intenzivno se sastajao sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovom. Posljednji sastanak koji smo pomenuli bio je onaj održan 7. jula 2017. godine kada je Čović, zapravo, saopćio da BiH mora izbjeći globalnu polarizaciju. Svega pet dana nakon susreta sa Ivancovom, Čović se u Mostaru susreo sa Miloradom Dodikom, tada predsjednikom Republike Srpske koji je ne krije da zastupa geopolitičke stavove Ruske Federacije.

“OSA je neprijateljska organizacija”, rekao je Dodik 12. jula u Mostaru, dok je Čović kazao da ta sigurnosna agencija “ne radi dosljedno i da kreira neke parasisteme”.

Istovremeno, Dodik je pohvalio sve hrvatske kadrove na državnom nivou, uključujući i one u sigurnosnom sektoru, te je obećao nastavak saradnje sa HDZ-om BiH. Nedugo nakon mostarskog sastanka, u bh. izdanju Večernjeg lista oglasio se  Petr Ivancov. Uglavnom je podržao stavove SNSD-a i HDZ-a BiH, te je, u skladu sa ranijim izjavama lidera HDZ-a BiH, kazao da u Federaciji postoji neriješeno hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti.

“Neophodno izmijeniti izborni zakon”, glasio je naslov saopćenja za javnost izdatog 7. marta 2018. godine nakon novog susreta Čović-Ivancov.

HDZ-ovi prijedlozi izmjena Izbornog zakona koncipirani su bili tako da bi omogućili siguran izbor Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Na taj bi se način riješilo “hrvatsko pitanje” o kojem je u svom intervjuu govorio ruski ambasador Petr Ivancov. No, izborni zakon BiH nije izmijenjen prije nego je Centralna izborna komisija BiH raspisala Opće izbore 2018. Čović je morao promijeniti plan.

Maj je 2018. godine. Obavještajne agencije dobile su informaciju da se bivši šef ruskog FSB-a u jednom hotelu kod Trogira susreo sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, zamjenikom predsjednika HDZ-a Hrvatske i bivšim visokopozicioniranim djelatnikom SOA-e Milijanom Vasom Brkićem te zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Dragan Čović (dole lijevo), Milan Bandić (u sredini) i Milijan Brkić (desno)

Na sastanku je dogovarano na koji način pomoći Draganu Čoviću da ponovo postane hrvatski član Predsjedništva BiH, gdje bi mu se trebao “pridružiti” u ime srpskog naroda -Milorad Dodik. Nakon tog sastanka, Milijan Brkić je u ime HDZ-a Hrvatske potpisao “naputak za rad na terenu za pripremu i provedbu izborne kampanje za predstojeće izbore u BiH”. U tom naputku precizno su podijeljeni zadaci hrvatskim zvaničnicima o načinu registracije HDZ-ovih birača koji bi bili registrirani za glasanje u inostranstvu. Na adresama u Hrvatskoj masovno su registrovani  birači iz BiH kojima bi Centralna izborna komisija poslala materijale za glasanje.

 

 

Ti glasovi kasnije bi bili iskontrolisani. Žurnal je u više navrata dokumentovao da su uglavnom u pitanju fiktivni birači koji, zapravo, nikad nisu ni boravili na pomenutim adresama u Hrvatskoj. Prema zvaničnom spisku Centralne izborne komisije BiH za Opće izbore 2018. godine na teritoriji Hrvatske bilo ih je prijavljeno čak 24 hiljade.

 

 

Identično se dešava i sa registracijom birača u u Srbiji, a ta država u diplomatsku misiju u BiH neposredno pred izbore šalje svoje obavještajce bliske Ruskoj Federaciji.

BIA U AMBASADI

U septembru 2018. godine, mjesec pre Opće izbore u BiH, u Ambasadi Srbije u Sarajevu počinje raditi Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora srbijanske obavještajne službe BIA. U javnosti je Živaljević poznat kao diplomata koji je 27. aprila 2017. godine dijelom koordinirao akcijom u makedonskom parlamentu, kada su proruski političari izazvali fizičke incidente i zajedno sa maskiranim osobama napali Zorana Zaeva, lidera prozapadnog Socijaldemoktarskog saveza Makedonije.

“Živaljević se prije incidenta u Sobranju sastajao sa kriminalcima iz Skoplja. Također se sastajao i sa novinarima na koje je pokušao izvršiti uticaj”, kazao je za Žurnal makedonski novinar koji iz sigurnosnih razloga nije želio da mu otkrijemo identitet.

Goran Živaljević je, prema informacija Žurnala, u Makedoniji održavao kontakte sa ruskim obavještajcima. On je u BiH, kako smo već naveli, doputovao u septembru 2018. godine. Mjesec dana prije Živaljevića u BiH je pokušao ući i Jevgenij Zahar Prilepin, ruski pisac koji je poznat po svojim paravojnim aktivnostima u Ukrajini. No, odlukom Obavještajno-sigurnsne agencije BiH Prilepinu je zabranjen ulazak u BiH, pa je vraćen sa granice. Zbog toga je reagirala i Ambasada Ruske Federacije BiH.

“Ambasada izražava zabrinutost i duboko razočarenje zbog ovog incidenta”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.

Uslijedile su osude i iz SNSD-a, ali to u konačnici nije promijenilo odluku o  Prilepinu koji je trebao pružiti podršku Miloradu Dodiku tokom predizborne kampanje. Uglavnom, izbori su održani u oktobru 2018. godine i ruska akcija imala je polovičan uspjeh. Milorad Dodik je postao član Predsjedništva BiH, ali Dragan Čović – nije. Utjehu mu je, petnaest dana nakon izbora, a prije inauguracije novog saziva Predsjedništva pružio ruski ambasador Petr Ivancov.

“Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović i ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivanvoc usaglasili su se tokom sastanka u Mostaru da je neophodno nastaviti podršku očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Dejtonskog mirovnog sporazumai cjelovite i suverene BiH”, saopćeno je 4. oktobra 2018. godine iz Čovićevog kabineta.

ORBAN KAO INSPIRACIJA

Nakon što je formalno predao dužnost u Predsjedništvu BiH, Dragan Čović je u decembru 2018. godine otputovao u Budimpeštu gdje se susreo sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom koji ne skriva svoje dobre veze sa Ruskom Federacijom. Čović je Orbana informisao o izborima u BiH.

“Uprkos plebiscitarnoj potpori koju su Hrvatski narodni sabor i HDZ osvojili među Hrvatima u BiH, zbog neustavnog i nedemokratskog izbornog zakona Hrvatima je i ovaj put oteta pozicija člana Predsjedništva BiH. Time je nepotrebno stavljen pritisak na političke odnose u BiH, te nužnost izmjena izbornog zakona i Ustava kako bi se BiH konačno stabilizirala”, kazao je Čović mađarskom premijeru.

Dragan Čović i Viktor Orban

“Vladimir Putin mi je izvor inspiracije”, jedna je od najpoznatijih izjava mađarskog premijera Viktora Orbana.

A Viktor Orban je izvor inspiracije liderima Zapadnog Balkana. Tako, barem, u svom intervjuu za Slobodnu Evropu tvrdi Alijaksej Kazarski, istraživač Comenius Univerziteta u Bratislavi. Uistinu, lideri zemalja bivše Jugoslavije vole Orbana. Jedan od njih je i aktualni slovenački premijer Janez Janša, lider desničarske slovenačke partije SDS.

Viktor Orban i Janez Janša

Dijana Đuđić je bosanskohercegovačka državljanka porijeklom iz Prijedora. Krajem 2018. godine mediji u Sloveniji su objavili da je “posudila” Janšinom SDS-u 450 hiljada eura za predizbornu kampanju. Nakon izbijanje te afere, novac je vraćen, a ključnu ulogu u svemu je imao osuđivani slovenački perač novca Rok Snežič, koji je, dok je bio u zatvoru, dijelio ćeliju sa Janezom Janšom.

Janez Janša

Nakon izlaska na slobodu, Snežič je veči dio svog života provodio u Banja Luci, gdje je, prema dokumentaciji sigurnosnih službi koje su u posjedu Žurnala,  poslovao sa osobama bliskim SNSD-u Milorada Dodika. Između ostalog je zabilježeno da je Snežić više puta prelazio granicu sa Srbijom, a jedanput je s njim u autu bila Dijana Đuđić, donatorka Janšine partije.

PRANJE NOVCA

Na zahtjev slovenačkih istražnih organa, Državna agencija za istrage i zaštitu BiH – SIPA provjerila je poslovanje Dijane Đuđić, te je protiv nje u maju 2019. godine podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu pranje novca i utaja poreza. Žurnal je uspio doći do najbitnijih detalja ovog izvještaja.

Istragom je utvrđeno da je Dijana Đuđić preko svojih računa “oprala”       najmanje 14 miliona eura. Novac joj je uplaćivan sa računa iz Mađarske, Austrije i Slovačke. Preko kompanije Romis Slovakia uplaćeno joj je 9,4 miliona eura. Sa računa firme Varteck Szolgaltato bila je uplata u iznosu od 2,8 miliona eura. Novac je dalje prebacivan u Sloveniju i njime je, sumnjaju policijske agencije, vjerovatno raspolagao Janšin prijatelj Rok Snežič. Novinar Žurnala zatražio je intervju od Roka Snežiča, ali je on zauzvrat tražio novac, poručivši na kraju da mu u Republici Srpskoj niko ništa ne može. Unatoč tome što je povezan sa pranjem novca i nelegalnim djelovanjem, Snežič nikad nije protjeran iz BiH. Također, Tužilaštvo BiH nikad nije podiglo optužnicu protiv Dijane Đuđić i njenih saradnica – Jelene Sladojević i Tanje Subotić-Došen. Ni istraga o donaciji 450 hiljada eura za stranku Janeza Janše u BiH nije rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH kojim rukovodi bosanskohercegovačka i hrvatska državljanka Gordana Tadić koja je u rodbinskim vezama sa potpredsjednikom HDZ-a BiH – Mijom Krešićem, koji je bio akter afere SOA.

VRBOVANJE SELEFIJA

Naime, bosanskohercegovačke sigurnosne agencije su sredinom 2019. imale na raspolaganju informaciju da su službenici hrvatske SOA-e vrbovali pripadnike selefijskog pokreta u BiH da rade za tamošnju obavještajnu službu, a od jednog od njih je traženo da eksploziv i oružje prebaci u blizini jednog mesdžida u Zenici. Kontakte sa slefijom iz BiH Harunom Čelenkom, od kojeg je traženo prebacivanje oružja u Zenicu, potvrdio je i sam direktor SOA-e, Daniel Markić.

“Mi smo sa H.Č. razgovarali. Mi znamo ko je on”, kazao je Markić nakon izbijanja afere.

direktor SOA-e Daniel Markić (lijevo) i pater Ivan Tolj (u sredini)

Međutim, Tužilaštvo BiH je ekspresno odbacilo sve te navode, te donijelo naredbu o neprovođenju istrage. U kompletnu priču bili su se uključili u slovenački mediji, a priču koju su pripremali novinari POP TV-a pokušao je zaustaviti pater Ivan Tolj, vlasnik Večernjeg lista i blizak prijatelj direktora SOA-e Danila Markića i potpredsjednika HDZ-a Hrvatske Milijana Vase Brkića.

“Vlada pita možete li to riješiti. Isplatit će vam se”, kazao je Pater Tolj u teleonskom razgovoru sa jednim od direktora multinacionalne medijske kompanije.

U telefonskom razgovoru kojeg je u proljeće 2019. godine emitovala slovenačka POP TV Ivan Tolj navodi da su priče o djelovanju SOA-e plasirane iz BiH, preko portala Žurnal. Hrvatski zvaničnici i dio tada slovenačke opozicije okupljene oko Janše u medijima su počeli iznositi podatke da je Paterov razgovor snimila slovenačka obavještajna služba SOVA. Nakon toga, u medijima bliskim Janezu Janši se objavljuje afera “Lijepa N”, tokom koje mediji bliski desničarskom SDS-u optužuju slovenačkog premijera da je zloupotrebljavao obavještajnu službu SOVA. Tada na scenu stupa parlamentarna Komisija za nadzor javnih službi Slovenije kojom je predsjedavao Janšin prijatelj i politički saveznik Matej Tonin.

Tzv. KNOVS započinje kontrolu u SOVA-i, te konstatiraju da je slovenačka obavještajna služba nezakonito djelovala tokom arbitraže Hrvatske i Slovenije u vezi Piranskog zaljeva. Iako je izvještaj tajnog karaktera, 22. novembra 2019. godine ga objavljuje zagrebačko izdanje Večernjeg lista koji je u vlasništvu Ivana Tolja, bliskog HDZ-ovima Hrvatske i BiH.

Prije same objave Izvještaja u Večernjem listu, Tonin je, u svojstvu predsjednika Nove Slovenije boravio u Hrvatskoj, na kongresu Evropskih pučkih stranaka, kojem su prisustvovali i visoki zvaničnici HDZ. Upravo su slovenački mediji u Toninovom boravku u Zagrebu vidjeli zavjeru, navodeći da postoji visok stepen vjerovatnoće da je on izvještaj o radu SOVA-e predao Večernjem listu.

“SOVA okrivila Tonina za otkrivanje slovenskog varanja u arbitraži”, odgovorio je Večernji list u svom izdanju od 26. novembra 2019. godine, navodeći i da slovenačka služba ruši Janeza Janšu.

Upravo je Paterov Večernji list bio glavni medij koji je radio na diskreditaciji ključnog svjedoka i u slučaju SOA, odnosno bh. selefije Haruna Čelenke koji je svjedočio da su hrvatski obavještajci od njega tražili da prebaci eksploziv u mesdžid u BiH.

“Ključni svjedok za optužbe iz BiH – radikalni islamist iz Zenice”, objavio je Večernji list 27. aprila 2019. godine.

OBUSTAVE ISTRAGA

Tužilaštvo BiH, već smo naveli, istragu u ovom slučaju nije željelo voditi, Na čelu Tužilaštva je Gordana Tadić koja se netom prije izbijanja afere SOA- susrela sa – Petrom Ivancovom. Ambasador Ruske Federacije u BiH nakon izbijanja afere SOA, pružao je podršku radu pravosuđa, a ključna podrška je pružena i predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, nakon afere“potkivanje” koju je objavio Žurnal, a čiji je glavni akter bio šef bh. pravosuđa zbog čega je tražena njegova smjena.

“Vidio sam snimak. Nisam istražilac niti sudija. Koliko znam Tegeltija  je dao objašnjenje šta se vidi na snimku, i njegovo objašnjenje je prihvaćeno na Disciplinskoj komisiji. Imam neke sumnje što se tiče izvora ovog snimka. Upoznat sam sa izvorima Žurnala. Što se mene tiče, portal Žurnal nije kredibilan. Jednostavno, bilo je nekoliko situacija kada se gospodin Avdić, novinar Žurnala, upleo u unutrašnje političke postupke i procese. Sjećate li se afere sa hrvatskom obavještajnom agencijom. On je nekako uspio da pomiješa sve i kaže da se ovaj slučaj desio nekoliko sedmica nakon što se ruski ambasador sastao sa Gordanom Tadić i da smo isplanirali ovo. To je glupost. Kako ja sada mogu vjerovati tom portalu”, kazao je ruski ambasador Petr Ivancov, gostujući 10. juna 2019. godine na televiziji N1.

Tri dana ranije, Ambasada Ruske Federacije u BiH je izdala saopćenje za javnost u kojem je iskazala “neprijatno iznenađenje izjavom OHR-a u vezi s pokušajima potkopavanja ugleda pravosudnih tijela BiH, odnosno VSTV-a i njegovog predsjednika. OHR je, podsjećamo, kritikovao rad pravosuđa nakon izbijanja afere potkivanje u kojoj Milan Tegeltija u kafani dogovara rješavanje krivičnih predmeta, nakon čega posrednik uzima novac od oštećenog.

“Umjesto da podrži nezavisnost ovih institucija, OHR je odlučio da izvrši pritisak na organe vlasti suverene BiH putem bahatog miješanja u njihov rad i nametanja vlastitog viđenja kako da se riješi pitanje. Pozivamo pravosudna tijela BiH da na odgovoran, profesionalan i nezavisan način, bez straha i uplitanja izvana, obavljaju svoju djelatnost propisanu Ustavom”, navedeno je u saopćenju ruske Ambasade, objavljenom 7. juna 2019. godine.

Osim Ambasade Ruske Federacije, podršku VSTV-u i pravosuđu pružili su zvaničnici Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH. Zauzvrat, od dolaska Gordane Tadić nije procesuiran nijedan predmet u vezi sa kriminalom koji se dovodi za zvaničnicima ove dvije političke partije. Slučaj – ilegalno prijavljivanje birača u Hrvatskoj, odnosno izborna krađa.

“Imali smo dva predmeta, jedan je okončan”, reći će Gordana Tadić novinarima Žurnala.

Na pitanje – kako su okončani ti predmeti koji se odnosi na izbore, Tadićeva je odgovorila: obustavom istrage.

VRLO MALO UTICAJA, NA ŽALOST

Izborne krađe, odnosno fiktivne registracija birača, dakle, neće biti procesuirana. Iza tog procesa, već smo naveli, bili su zvaničnici dva HDZ-a Dragan Čović i Milijan Vaso Brkić. Oni su, zajedno sa Milanom Bandićem, bili na sastanku u Trogiru gdje su dobili upute od ruskog obavještajca Nikolaja Patruševa.

Iako hrvatska SOA sve negira, događaji koji su uslijedili nakon majskog sastanka 2018. godine u Trogiru govore mnogo toga.

Milan Bandić je u novembru iste godine u Kremlju od Vladimira Putina dobio odličje – čuvar odnosa sa Rusijom. Brat Milijana Brkića, Jozo Brkić, pozivan je kao gost na biznis forume u Rusiju.

Vladimir Putin odlikuje Milana Bandića

Dragan Čović je u februaru ove godine bio gost Valentine Matvijenko, predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije. Nakon toga je gostovao na Državnom moskovskom institutu za međunarodne studije u svojstvu akademika Međunarodne inženjerske akademije iz Moskve, čiji je član postao bez ijednog relevantnog naučnog rada.

Tokom posjete Rusiji, Čović je za dnevni list Rossiyskaya Gazeta dao intervju u kojem je kazao: “Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”.

Ivana Stradner writes for Istraga: How will American Presidential Elections Reflect on Balkans

Despite the fact that the Balkans are being used as an arena for great power competition, and that ensuring a peaceful and prosperous Balkan peninsula is in America’s best interests, it is most likely that US involvement in the Balkans will not change, no matter who wins the election next week.

The future US president will have to deal with many domestic challenges before him: the pandemic, an economic crisis, and social unrest in cities around the nation. This will leave very little room for global challenges other than those already at the top of America’s international agenda.

Despite the many pressing issues today in the Balkans — the Serbia-Kosovo dialogue, the future of Bosnia and Herzegovina, Russian and Chinese malign influence in the region, and democracy backsliding — recent US involvement in the Balkans has been contingent on the region aligning with its foreign policy or domestic goals. Classic US liberal internationalism, including traditional support for alliances, democracy promotion, and an open global economy is in retreat. Although the US-led interventions in Bosnia and Kosovo brought peace in the Balkans in the 1990s, the recent Kosovo-Serbia deal in Washington, was seen as just another one of Trump’s tactics to boost votes before November.

The Trump administration’s isolationism, has influenced the US foreign policy agenda. This is seen in the “America First” trade wars, a skepticism and distrust of international organizations and multilateralism, and calls to reduce U.S. troop deployments overseas. Should Trump win a second term, it is likely that his aversion to “endless wars” and pledges to bring troops would continue.

Joseph Biden, who has been a US politician for more than 40 years, has pledged that the US will rejoin the Paris (climate) Agreement, pursue new trade deals, uphold human rights standards across the globe, strengthen the transatlantic partnership, revive faith in multilateralism, and discipline Russia and China. In other words, Biden is promising to be Trump’s opposite but whether his words will mirror his deeds is yet to be seen.

What does this all mean for the Balkans?

Russia is eroding Western influence in the Balkans through disinformation, particularly in Croatia, Montenegro, North Macedonia and Albania — all NATO members — in order to gain economic and political influence in the region. Though its loyalties are somewhat divided, Serbia’s government remains a key Moscow ally in the region. As Russia uses its bond with Serbia to undermine the EU and this Moscow-Belgrade relationship is the biggest obstacle to countering Russian pressure in the region. In Montenegro, Russian disinformation, aided by repeated cyberattacks on government institutions, was instrumental in the election of a new pro-Russian government. This pro-Russian government gives Moscow an ally not just within NATO, but potentially within the European Union. In North Macedonia, Russia spread disinformation prior to the name-change referendum that finally enabled North Macedonia to join NATO. In Croatia, the Kremlin is investing in critical sectors, while exploiting internal conflicts in Albania by fomenting political divisions. Bosnia is very vulnerable, and Russian disinformation campaigns have sown ethnic and religious discord in the country, in addition to promoting the secession of ethnic Serb regions from Bosnia. Moscow is challenging the status quo by trying to return Bosnia to the unrest of the 1990s.

It is unlikely that Trump will counter Russian influence in the Balkans. Biden has promised to be tough on Putin, but does not suggest that he will impose more sanctions than the Trump administration. It is possible that he will replicate Obama’s apathy towards the Kremlin. Russia’s troubling actions in Europe’s own backyard are not primarily America’s problem, and the EU should be more active in countering Russian influence in the region.

China has recently emerged as a significant actor in the Western Balkans, making the region more strategically important. China’s “mask diplomacy” was very successful as President Vucic was seen kissing the Chinese flag and calling European solidarity a fairy tale. Given that China is viewed as a threat by the US administration as seen in its National Security Strategy, we could expect more American involvement in the region to halt Chinese influence. For instance, the most recent Serbia-Kosovo agreement emphasized that “Both parties will prohibit the use of 5G equipment in their mobile communication networks, which is delivered by an unverified seller.” This was a direct referral to the Chinese company, Huawei, which has a strong presence in Serbia. Serbia is purchasing a modern Chinese air defense missile system despite US sanctions threat, and tested Chinese military drones in October. Instead of brandishing sticks, however, Washington offered carrots by opening a US International Development Finance Corporation (DFC) office in Belgrade to increase American investments and improve the region’s economy. No matter who wins in November, the DFC office is here to stay.

Today, it’s up to Serbian President Vucic to follow through on the commitments he made in the Washington agreement. The ball is in Serbia’s court, and the US will be closely monitoring President Vucic’s delicate balance between the EU, Russia, China and the US. Given the strained relations between Beijing and Washington, Serbia’s current nonaligned politics will not be acceptable to America.

Whether US democracy is in crisis is questionable, but democracy across the globe is certainly declining. A new report from Freedom House describes Serbia and Montenegro as “hybrid regimes” rather than democracies. The Trump administration sees US foreign policy towards the Balkans as purely transactional, and the admirable goal of democracy promotion is slowly fading in the US. Whether under Biden or Trump, the intensity of democracy promotion and fighting against authoritarian regimes in the Balkans will not change.

In terms of NATO enlargement, Trump has been critical of the alliance, arguing that many members do not spend enough on defense to fully meet their commitments under the agreement. In 2017, on the occasion of Montenegro’s NATO accession, he infamously warned that defending a tiny NATO ally like Montenegro could lead to World War III. Biden signaled that he would recommit to NATO and its allies. Biden should support Bosnia’s commitment to NATO though he needs to be careful that it might trigger a reaction from Moscow, which has been opposing NATO’s enlargement. Because a pro-Russian government is now in Montenegro (now a NATO member), Biden should work with European allies to make sure that Russia does not have access to sensitive NATO information. Serbia is unlikely to join “[…]Western structures anytime soon, and holding out hope for a massive change in the nation’s trajectory is naïve” as Luke Coffey and Daniel Kochis argue.

Given that the international liberal order is declining across the globe, nations in the Balkans cannot count on the US democracy promotion in the region as they did in the 1990s. Instead, countries should put their differences aside and find common ground, cooperating to avoid becoming collateral damage in Russia’s and China’s great power competition with the West.

(Ivana Stradner is Jeane Kirkpatrick Fellow at the American Enterprise Institute (AEI), where her research focuses on the intersection of international law and security)

Kolumna Vildane Selimbegović: Bosanska avantura Valentina Inzka

Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.

Šta je sporno

Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.

Inzko skinuo Schmidtu teško breme 

Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.

Karijera građena muštulukom Sebiji Izetbegović: Od posljednje večere do ruke viška

Simbolično, 6. januara 2016. godine uvedena je diktatura na Kliničkom centru Sarajevo. Upravni odbor KCUS-a, tog dana, nije imao puno izbora. Sebija Izetbegović je bila jedini kandidat i izabrana je za generalnu direktoricu. Nekoliko dana ranije, Vladina komisija za izbor i imenovanje je završila posao i supruzi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića muštuluk je saopćio je Aljoša Čampara. Zauzvrat će od “Mame nacije” dobiti dva tableta. Za svakog sina po jedan.

Za Sebijinu naklonost godinama ranije su se borili Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je želio biti kantonalni premijer, a Čampara se nadao funkciji u Vladi Federacije, pa se od šefa kadrovske komisije SDA Asima Sarajlića nije razdvajao. Upravo je Čampara Asima Sarajlića “prebacio” na stranu Bakira Izetbegovića i njegovih ljudi koji su te izborne 2014. godine čekali smrt Sulejmana Tihića i konačni povratak Dvora na čelo stranke. Jednu grupu, Tihićevu, predvodio Adil Osmanović. Tu su još bili Sadik Ahmetović, Sanjin Haliimović, Salko Sokolović, Salmir Kaplan … Uz Izetbegovića, koji je, nakon bolesti Sulejmana Tihića, preuzeo stranku u svojstvu zamjenika predsjednika bili su Šefik Džaferović, Safet Softić, Mirsad Zaimović, Salko Selman i Senad Šepić. Aljoša Čampara te 2014. godine istovremeno je bio savjetnik Sulejmana Tihića (do njegove smrti) i honorarni savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Ubrzo će, zahvaljujući kadrovskim akrobacijama Asima Sarajlića, postati zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na toj je funkciji i dočekao izbore 2014. godine i stranački kongres. Tihićeva grupa je do nogu poražena, tako što je Izetbegović postigao sporazum sa Adilom Osmanovićem koji je dobio funkciju zamjenika predsjednika SDA, a izdao ostale. Iako je bio u Izetbegovićevoj kvoti, Senad Šepić tada nije izabran za potpredsjednika SDA. Ahmetović i drugi su postali marginalni u organima stranke koja je baš tada odlučivala o budućem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

“Bit će doktor Denis Zvizdić”, prkosno je izjavio Asim Sarajlić, nakon što je dio stranačke baze iskazao nezadovoljstvo.

I bi Denis. Njegov prvi rođak Aljoša Čampara, zahvaljujući isključivo bliskosti sa Asimom Sarajlićem i Sebijom Izetbegović postao je federalni ministar unutrašnjih poslova. Elmedin Konaković je postao premijer Kantona Sarajevo. Čampara je u Vladi Federacije BiH pripremao teren za dolazak neformalne predsjednice na čelu KCUS-a, a Konaković je pripremao smjene na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sebija Izetbegović u januaru 2016. godine je izabrana za direktoricu KCUS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, uz pomoć kantonalnog premijera Elmedina Konakovića, preuzela je i Medicinski fakultet, nakon što je smijenila Almiru Džuvo.

“Pozdrav. Nadam se da neće biti nikakvih rezanja, posebno ne onih dijelova gdje hvalim Sebiju Izetbegović”, napisat će Konaković novinaru Žurnala Amarildu Gutiću dok je ovaj pripremao film – Sebija.

Između Konakovića i Čampare počeo se javljati animozitet zbog odnosa sa Sebijom Izetbegović, pa su se natjecali ko će je više hvaliti.

“Teško je biti supruga predsjednika Bakira Izetbegovića i voditi Klinički centar. Radi se o odličnom menadžeru. Opću bolnicu je ostavila u odličnom stanju. Ljekari na KCUS-u više ne rade privatnu praksu, nema koverata”, kazao je 25. jula 2017. godine Elmedin Konaković gostujući na N1 televiziji.

Aljoša Čampara je, pak, Sebiju Izetbegović pratio u stopu, a preko Asima Sarajlića je instalirao svoje kadrove u stranačku infrastrukturu i državnu službu koja će mu godinama kasnije poslužiti za jačanje uticaja u javnosti. No, netrpeljivost na relaciji Čampara-Konaković je bila sve veća, da bi, na kraju, upravo zbog njega i Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Elmedin Konaković napustio SDA. Aljoša Čampara je požurio u stranački bilten Stav da iznese stav o “disidentu”.

“Konaković se nametnuo verbalnim darom, no vrijeme je pokazalo da njegove riječi nisu u skladu s njegovim djelima. Što bi narod rekao – puno melje, malo žita daje. Konaković je, u osnovi, jedan opsjenar, što potvrđuje cijela njegova karijera, i ona sportska, i ona akademska, i ona politička. Nije ostavio mnogo toga čime bi se on mogao lično pohvaliti. Mislim da je kantonalna vlada koju je on predvodio radila mnogo bolje od svog premijera, koji zapravo nije radio, nego je okolo paradirao i pričao. Tu je bez premca”, kazao je Čampara o svom, tad već bivšem, stranačkom kolegi.

No, vratimo se kratko u 2016. godinu. Nakon lokalnih izbora, započela je bitka za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić i Aljoša Čampara zajedno su “ubijedili” članove porodice Stojnić da glasaju za Abdulaha Skaku. Sabina Ćudić i naša stranka su izgubili utrku sa tada nerazdvojnim prijateljima. I godinu ranije, Asim Sarajlić je, na nagovor Aljoše Čampare i Denisa Zvizdića podigao ruku na Kadrovskoj komisiji SDA i smijenio Bakira Alispahića s mjesta člana Komisije za sigurnost SDA. Dakle, u skoro svim “kadrovskim” akcijama zajedno su učestvovali Aljoša Čampara i Asim Sarajlić. A onda su započele pripreme za izbore 2018. godine. Bakir Izetbegović je Denisa Zvizdića već bio promovisao za budućeg kandidata SDA za člana Predsjedništva. Baza je, zahvaljujući lobiranjima Aljoše Čampare, uglavnom predložila Zvizdića. Međutim, kao kandidat se pojavila i Sebija Izetbegović. Uplašen eventualnim sukobom sa  suprugom svog predsjednika, Zvizdić odustaje od kandidature. Ubrzo odustaje i Sebija Izetbegović. SDA je birala imeđu Šefika Džaferovića i Safeta Softića i izabrala ovog prvog. Denis Zvizdić se morao okrenuti parlamentarnom životu, pa je započelo lobiranje da on bude nosilac liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz sarajevske izborne jedinice. Noć pred zaključivanje listi, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara su bili u stanu Asima Sarajlića.

Kantonalni odbor SDA već je odlučio da Asim Sarajlić bude nosilac liste SDA koju je želio Denis Zvizdić. Te noći, ispričat će svjedoci, Zvizdić uopće nije pomenuo listu. No, sutradan je od Bakira Izetbegovića tražio broj 1, odnosno eliminaciju Asima Sarajlića, Izetbegović je “zamolio” prvog do sebe da odstupi. Zvizdić je dobio mjesto nosioca liste, ali su te večeri on i Aljoša Čampara zauvijek izgubili Asima Sarajlića, koji je “spušten” na federalnu listu. Kasnije će se Izetbegović odužiti Sarajliću njegovim imenovanjem u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, a Aljoša Čampara je saveznike počeo tražiti u novogradskom odboru SDA, predvođenom Husom Ćesirom, čuvenim napadačem na kameru. Aljoša Čampara kao SDA-ov kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo podršku traži od novogradske SDA, pa mu se organizuju sastanci. Tih dana u stopu ga prati pripadnik SIPA-e Adis Drnda, koji je bio šef odjela za obavještajne poslove u sarajevskoj kancelariji SIPA-e. Sastancima prisustvuje i Damir Vejo, bivši saradnik Fadila Novalića u namjenskoj industriji, s kojim se razišao zbog podjele novca od posla iz Saudijske Arabije. Za Čamparu je te izborne godine lobirao i Hasan Hodžić, novogradski vijećnik koji će dvije godine kasnije biti uhapšen zbog korupcije i saradnje sa članom kartela Tito i Dino.

Nakon što je ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo, SDA Aljošu Čamparu delegira i u Dom naroda Federacije BiH, gdje postaje potpredsjednik Doma. No, uporedo sa “osvajanjem” funkcija u državi, Čampara gubi prevlast u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu, kojeg kontroliše njegov bivši prijatelj Asim Sarajlić. Federalni ministar unutrašnjih poslova prvo se kandidira za predsjednika KO SDA, ali nakon što je uvidio da su mu male šanse, mijenja strategiju. Odlučuje podržati Semira Efendića. Ipak, Asim Sarajlić  od Bakira Izetbegovića dobija zadatak da na mjesto predsjednika KO SDA dovede Fikreta Prevljaka, kojeg je, zbog ratnih veza, podržao i direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić Osmica. Istovremeno, zbog smjene Vlade Kantona Sarajevo, Sarajlić se nekoliko puta sastaje sa I Fahrudinom Radončićem, a sastancima prisustvuje i direktor OSA-e.

“Veliki i Mali su išli kod Fahre”, negodovao je Čampara na sjednicama Predsjedništva BiH, ne znajući da su Veliki – Asim Sarajlć i Mali – Osman Mehmedagić na sastanke sa Radončićem išli po nalogu Bakira Izetbegovića. Kako je počeo gubiti i povjerenje Izetbegovića, Čampara se udružuje sa Semirom Efendićem i zajednički organiziraju snimanje Asima Sarajlića u aferi ponatoj kao “Asim”. Upravo je Čampara najviše insistirao da se Sarajlić isključi iz SDA. Na kraju se Sarajlić povukao iz svih stranačkih organa, da bi samo koji minut kasnije Aljoša Čampara glasao za izbor nove Vlade Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Naime, Aljoša Čampara je podršku novoj Vladi uslovio povlačenjem ili smjenom Asima Sarajlića iz svih stranačkih organa.

Nakon Asima, na red je došao Fadil. Čampara je, već smo naveli, za svog prvog saradnika uzeo Damira Veju, bivšeg direktora UNIS GROUP-a. Vejo je smijenjen s te pozicije, zbog neraščišćenih računa sa Fadilom Novalićem. Istodobno, još jedna grupacija iz namjenske industrije okupljena oko Hamida Pršeša iz Goražda bila je nazadovoljna odlukama Fadila Novalića kada je u pitanju podjela dividente iz Ginexa. Pršeš će kasnije dobiti podršku Jelke Milićević, HDZ-ove ministrice finansija, da iz Nadzornog odbora Ginexa isključi Kadriju Kolića, inače suvlasnika firme KM Trade. Istu grupaciju, osim Jelke Mićević je podržao i Aljoša Čampara. Uslijedila je potom afera respiratori, a postupajući tužilac je bio Džermin Pašić, bliski prijatelj Aljošinog brata Dubravka. No, tim detaljima ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova. Sada se vratimo SDA-ovim sukobima.

Shvativši da više nema podršku Obitelji, te da je Osman Mehmedagić, ipak, Izetbegovićev čovjek broj 1 u sigurnosnom sektoru, Čampara počinje da ruši direktora OSA-e. Nekoliko puta javno istupa protiv Mehmedagića, što u tom trenutku koristi i Vlada Republike Srpske koja Čamparine izjave ubacuje u svoj izvještaj upućen UN-u. u kojem navodi da OSA ruši institucije RS-a, a Čamparu označavaju kao “insajdera” iz SDA i ključnog svjedoka. Nezadovoljan gubitkom kontrole u KO SDA, Čampara, posredstvom svoje savjetnice Mirele Bubalo, pokreće i portal Pressmedia. Istovremeno, u Kabinet Ministra prebacuje i novinara portala klix – Ervina Mušinovića koji piše tekstove za Pressmedia, koje, potom, prenose Poskok i RTRS. Na kraju se Čampara odlučuje provesti operaciju “anonimna krivična prijava” protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH Ranka Debvecca. Gordana Tadić je uzima u razmatranje, Dodik pokreće kampanju protiv Debeveca, a RTRS ekskluzivno objavljuje krivičnu prijavu koju je poslala Čamparina savjetnica. Nakon što je sve raskrinkano, Čampara podnosi ostavku u Predsjedništvu SDA. Konačnu odluku o rušenju Vlade KS nije donio. Ali izlaskom Fahrudina Radončića iz koalicije sa SDA – Čamparina ruka više i nije toliko bitna.

Komentar Seada Numanovića: Sveta Gordana – kadija

Glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordana Tadić umislila je da je nedodirljiva!

Ako se neko usudi formalno pokrenuti bilo kakvo propitivanje njenog očiglednog nerada i bjelodane nesposobnosti, ekspresno stiže krivična prijava, diže se cijeli pravosudni sistem koji je podjarmila i kreće haranga, piše politicki.ba.

Ona je personifikacija one narodne – kadija te tuži, kadija ti sudi.

Obrazac je uvijek isti: neko se drzne da nešto kaže ili napiše, ugasi se CMS u Tužilaštvu BiH i glavna tužiteljica svom pulenu dodijeli slučaj, ona ili on formira predmet i krene raditi sistemski mlin. U tom procesu „krivac“ je unaprijed osuđen na najstrožiju moguću kaznu, ali je tužiteljica frustrirana jer to nije, barem, višekratna smrtna presuda.Nezadovoljstvo Tadić potom „liječi“ druženjima s saradnicima koje je lično zaposlila ili prolaskom pored stana kojeg je izdala…Nije jednostavno glavnoj svetoj tužiteljici.Njeno oskudno pravno znanje i danas ne može pojmiti da – na primjer – smrtne kazne nema.

Također, njeno oskudno pravno znanje ne može joj pomoći da privatizaciju Tužilaštva BiH provede na kakav takav pravno-formalan način.Njenoj frustraciji ne pomažu ni savjeti i strpljive poduke koje dobija s najviših mjesta u Sarajevu.

Iako sluša, ona ne čuje baš sve. A ono što čuje, mukotrpno provodi.U krugovima međunarodne zajednice davno, pradavno je demaskirana. To šta se tamo misli o njoj gora je varijanta od onoga što je govoreno o nekadašnjem predsjedniku Vrhovnog sudskog i tužilačkog vijeća.Tadić je transparentna produžena politička ruka Dragana Čovića, Milorada Dodika i još ponekog. Njih svim sredstvima štiti.

Bijes provodi gdje može. I koliko može.Podsmjeh koji doživljava sve je glasniji i u samom Tužilaštvu BiH.No, ona se ne obazire. Gdje ne može „proći“ gašenje CMS-a, mogu „anonimne prijave“. Pišu ih i osobe zaposlene u Tužilaštvu, tvrdi se i u medijima, koje u toj instituciji nikako ne bi smjele raditi.

Svjesna je Tadić da joj ističe rok trajanja na poziciji gdje je trenutno.Kao i njeni (politički) patroni. Zato postaje sve osionija i bezobzirnija.Cilj joj je nanijeti što veću štetu bošnjačkoj poslovnoj i političkoj zajednici.

Zablude i realnost SDP-ovog prijedloga: Mijatovićeva inicijativa za spašavanje Dodika i Čovića

Pompezno najavljena SDP-ova inicijativa za “zajednički nastup” probosanskih stranaka u Republici Srpskoj na prvi pogled čini se vrlo prihvatljivom ili, bolje rečeno, poželjnom. Ali, kada detaljno sagledate ovu inicijativu vidjet ćete, zapravo, da se ovim “ujedinjenjem” umjesto “probosanskog bloka” samo Milorad Dodik i Dragan Čović učvršćuju na vlasti. A evo i kako.

Kao projekciju ćemo uzeti rezultate Općih izbora 2018. godine. Kada je u pitanju Paralamentarna skupština BiH, SDA je na nivou Republike Srpske osvojila ukupno 29.683 glasa, SDP je osvojio 9.672, SBB 1.394 i A-SDA 756 glasova. Kada se sve sabere, te 2018. godine u Republici Srpskoj bilo je oko 42 hiljade “probosanskih glasova”.

Oduzmi od opozicije i baci

Prezentirajući svoju inicijativu, potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović kazao je da je uslov “zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u Republici Srpskoj” to da te stranke imaju i svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Taj kandidat, prema informacijama iz SDP-a, trebao bi biti upravo Vojin Mijatović kojeg bi, prema SDP-ovoj inicijativi, podržali bošnjački povratnici u Republici Srpskoj. Jasno je svima da 42 hiljade glasova nisu dovoljne za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH, ali mogu biti presudne prilikom izbora. Evo računice. Milorad Dodik je 2018. godine osvojio 368 hiljada glasova i nakon Lokalnih izbora 2020. godine jasno je da je njegova popularnost u padu. No, teško je očekivati da će on ili neki drugi kandidat njegove stranke ići ispod 300 hiljada glasova. Opozicijski kandidat Mladen Ivanić je 2018. godine osvojio 292 hiljade glasova. Pogledamo li detaljno povratnička mjesta u Republici Srpskoj, vidjet ćemo da su Bošnjaci svoje glasove uglavnom dali Mladenu Ivaniću. U Prijedoru, recimo, na biračkom mjestu Kozarac 4, gdje uglavnom glasaju povratnici, opozicijski kandidat Mladen Ivanić osvojio je 80 posto glasova. Slično je i na drugim biračkim mjestima, što znači da bi, ukoliko Vojin Mijatović dobije podršku “probosanskih stranaka u RS-u” ti birači glasali za njega (kao kandidata koji nema nikakve šanse), a to bi, zapravo, značilo 40-ak hiljada glasova manje za opozicijskog kandidata koji bi izašao na megdan Miloradu Dodiku ili nekom od njegovih kadrova. I to bi, pojednostavljeno, značilo skoro pa siguran izbor Milorada Dodika ili njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

To je, dakle, SDP-ova inicijativa u Republici Srpskoj pretvorena u brojke i slova u utrci za člana Predsjedništva BiH.

“Ne pada im napamet” eliminisati Čovića

“Ne pada nam napamet da to radimo”, kazat će na konferenciji za medije Nermin Nikšić nakon što je upitan da li bi ista inicijativa mogla biti pokrenuta i na teritoriji Federacije kako bi se umanjile šanse Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

Nekoliko dana kasnije, Vojin Mijatović izlazi s idejom da Nermin Nikšić bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz Federacije, što bi, opet, umnogome moglo ugroziti izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao jedinog objektivnog kandidata čija je popularnost, zbog odluka u Kantonu Sarajevo i loše kadrovske politike, u velikom padu. Ukoliko DF ne prebrodi ovu krizu i ne ujedini se s preostalim strankama “ljevice”, izbor Željka Komšića bi mogao doći u pitanje, jer je teško očekivati da on može osvojiti više od 150 hiljada glasova. Ono što je interesantno, SDP BiH i Vojin Mijatović na sastanak u vezi sa svojom inicijativom ne pozivaju političke partije koje su spremne koalirati s DF-om (poput SD-a Envera Bijedića). Manje šanse Željka Komšića znače veće šanse Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali to, sudimo li na osnovu izjave Nermina Nikšića, ne interesuje SDP. Oni su opredijeljeni na “jedinstvo u RS-u”, gdje će kandidaturom Vojina Mijatovića, zapravo, olakšati put Miloradu Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Pojednostavljeno, logika SDP-a je ovakva – Čovićev izbor u Predsjedništvo ih ne interesuje, ali besmislena kandidatura Vojina Mijatovića, koja doprinosi Dodikovoj pobjedi im je itekako bitna. Provedu li Nermin Nikšić i Vojin Mijatović svoj plan u djelo, u Predsjedništvu BiH će sjediti Milorad Dodik i Dragan Čović i u toj je situaciji potpuno svejedno ko će biti bošnjački član Predsjedništva BiH jer će mandatar za novi saziv Vijeća ministara sigurno biti HDZ-ov kadar.

Probosanska koalicija u Federaciji BiH, kako reče Nermin Nikšić, “ne pada mu napamet”. A, evo šta to znači. Nakon odluke prošlog saziva CIK-a, drugi Hrvat iz Skupštine Ze-Do Kantona prebačen je u Zapadnohercegovački kanton. Čak i pod uslovom da SDP dobije po jednog Hrvata u skupštinama Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Goraždanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, to neće značiti ništa. HDZ BiH bi i u tom slučaju imao svojih 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH i bio bi nezaobilazan faktor prilikom formiranja buduće Vlade FBiH. No, ukoliko bi se u ključnim kantonima, poput SBK i Livanjskog, napravila “probosanska koalicija”, postojala bi mogućnost da HDZ ostane bez dvanaestog delegata u Domu naroda FBiH, a time i bez četvrtog (od ukupno pet) delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tog jedinstva, HDZ BiH će biti nezaobilazan faktor i na državnom i na federalnom nivou. A, ako je Dragan Čović vlast na nivou BiH, onda je i Milorad Dodik neupitan. Zato ćemo u nastavku vidjeti šta donosi inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a kada je u pitanju izbor državnih zastupnika iz RS-a.

U proteklom periodu, Bošnjaci iz RS-a su uspijevali, uglavnom, izabrati jednog državnog zastupnika. Nakon izbora 2018. godine pripao im je kompenzacijski mandat osvojen na osnovu glasova koalicije okupljene oko SDA (oko 30 hiljada glasova). SDP-ovih deset hiljada glasova je – propalo. Gledajući po izbornim jedinicama za državni Parlament, SDA je bila najbliža direktnom mandatu u izbornoj jedinici 3, a to je izborna jedinica koja obuhvata općine na istoku RS-a (od Trebinja do Zvornika). U toj je izbornoj jedinici “falilo” 15 hiljada glasova. Uz veliki angažman dijaspore, taj broj bi se mogao dostići, ali bi u tom slučaju SDA ili probosanske stranke, vjerovatno, izgubile kompenzacijski mandat (ukupno pet kompenzacijskih mandata iz RS-a). Naravno, postoji mogućnost da bi, povećenjem glasova putem pošte probosanske stranke mogle osvojiti dva mandata iz RS-a u Parlamentu BiH, ali sudeći na osnovu izbornih rezultata 2018. godine to je teško očekivati. Čak i da izaberu dva zastupnika iz RS-a, to ne bi mnogo pomoglo jer entitetska većina RS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH podrazumijeva pet glasova. Koalicija oko Milorada Dodika čak i s ogromnim padom, izvjesno je, imat će najmanje šest mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bude li Dodik izabran za člana Predsjedništva, ulazak SNSD-a u vlast na nivou BiH bit će samo formalnost. Glasovi dva (probosanska) državna zastupnika iz RS-a bit će, faktički, nebitna. No, ukoliko Dodik ne bude izabran za člana Predsjedništva BiH, SNSD bi mogao biti opozicija. Pod uslovom, naravno, da i Dragan Čović ne bude u Predsjedništvu BiH. Ali, preduslov za to je da Vojin Mijatović odustane od kandidature za  srpskog člana Predsjedništva BiH kojeg bi podržale “probosanske stranke”.

“Mogli bismo izabrati i svog delegata u Domu naroda BiH”, kazat će ambiciozni Vojin Mijatović u kontekstu izbora zastupnika u Narodnu skupštinu Republike Srpske koja, potom, imenuje pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH.

Najjača stranka iz Doboja nije pozvana

Iz izborne jedinice 5 (Doboj) u Narodnu skupštinu RS-a 2018. godine nije izabran nijedan zastupnik. Koalicija okupljena oko SDA je imala oko 5.000 glasova, dok je SDP-ov Proevropski blok u toj izbornoj jedinici osvojio 2.730 glasova. To je, u zbiru s manjim probosanskim strankama, oko 8.000 glasova. Da su bili ujedinjeni, iz te bi izborne jedinice sigurno bio izabran “probosanski” zastupnik u NSRS, a SNSD bi ostao bez drugog mandata iz te izborne jedinice. Iz ove izborne jedinice, dakle, moguće je i s postojećim glasovima izabrati jednog zastupnika u NSRS. No, Vojin Mijatović i SDP na sastanak o “zajedničkom” nastupu ne pozivaju Sevlida Hurtića, predsjednika Nezavisne liste za Doboj koji je samo u tom gradu, na lokalnim izborima, osvojio 2.835 glasova, što je više od SDP-a (1.585) i SDA (1.025) u zbiru. Ukoliko se u toj izbornoj jedinici koja, osim Doboja, uključuje Teslić, Stanare i Petrovo, izbaci Hurtićev NLD, mandat “probosanskih” stranaka u NSRS bio bi ugrožen. Bez obzira na to, Mijatović je odlučio ne pozvati na sastanak čovjeka koji je osvojio više glasova od SDP-a i SDA zajedno i koji bi mogao donijeti jedan direktni mandat probosanskim strankama u NSRS.

Stranke presudne za mandat u NSRS-u nisu pozvane

Idemo sada na izbornu jedinicu 4 za NSRS koja uključuje Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Da bi se iz te izborne jedinice izabrao zastupnik u NSRS nužno je, ako poredimo s rezulutatima iz 2018. godine, osvojiti oko 3.900 glasova. Na izborima 2018. godine koalicija SDA osvojila je 1.600 glasova, a Proevropski blok okupljen oko SDP-a osvojio je 1.455 glasova. U zbiru je to oko 3.100 glasova što je nedovoljno za direktni mandat. Međutim, na Lokalnim izborima 2020. godine, u četiri općine te izborne jedinice pojavile su se dvije stranke koje okupljaju hrvatske povratnike. U pitanju su Hrvatski Blok i Posavska stranka koje su, u zbiru, u ove četiri općine osvojile 758 glasova. Dodaju li se njima glasovi koje okupljaju “probosanske stranke” okupljene oko SDP-a i SDA, dolazimo do cifre od oko 3.850 glasova. To znači da bi iz izborne jedinice 4 probosanske stranke i sada mogle osvojiti jedan direktni mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Ali Vojin Mijatović i SDP BiH odlučili su na sastanak ne pozvati predstavnike Hrvatskog Bloka i Posavske stranke koje bi mogle odigrati presudnu ulogu u dobijanju jednog mandata u NSRS-u, odnosno “otimanju” mandata SNSD-u iz te izborne jedinice. Za razliku od njih, Mijatović i SDP su na sastanak pozvali Božu Skopljakovića, predsjednika Hrvatske stranke BiH koja skoro da i nema glasača na teritoriji RS-a.

To je, dakle, prevedena u brojke, inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a BiH koja se odnosi na “zajednički nastup” probosanskih stranaka u RS-u.

Dva smo skupa različita: Kolektivna amnezija u Tuzli i na braniku Gordane Tadić u Sarajevu

Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.

žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021

Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”

U njegovu stranku, NiP,  početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.

Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).

Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.

Čampara i Memić za istim stolom

Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.

Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.

Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić.  Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.

„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.

Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila  Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.

Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.

Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.

“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.

Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.

“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.

Za genocid u Srebrenici, što u Haagu, što na sudovima u BiH, do sada je osuđeno 47 ljudi.

U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.

Pravosudni progon u režiji SNSD-a i HDZ-a: Kako su padali Budimir, Lijanović, Mihajlović, Mektić, Novalić, Mehmedagić …

Na periferiji svih portala i novina 14. oktobra ove godine objavljena je vijest pod naslovom – bivši predsjednik Federacije BiH Živko Budimir pravomoćno oslobođen. Za sat-dva vijest je potpuno uklonjena iz vidokruga i spuštena u neke duboke arhive.   Baš kao i politička karijera bišeg predsjednika Federacije BiH.

“Uhapšen Živko Budimir”, pisalo je na naslovnicama svih domaćih i regionalnih medija  23. aprila 2013. godine.

Danima su se mediji natjecali da saznaju “ekskluzivne informacije” iz istrage koju je provodio “istražiteljski tim” Tužilaštva BiH sa Olegom Čavkom na čelu. Tog 23. aprila, državni tužilac Čavka lično se pojavio u zgradi Predsjedništva BiH gdje su inspektori SIPA-e hapsili predsjednika Federacije BiH. Kamere su bile obaviještene na vrijeme i Budimir je mogao biti sproveden u zgradu SIPA-e. Kasnije mu je određen pritvor, uslikan je u zatvoru, pa je nakon mjesec dana pušten.

Čavka se osobno pojavio na pretresu u Predsjedništvu

Godina je, dakle, 2013. bila i HDZ je bio “opozicijska” partija na nivou Federacije BiH. Živko Budimir je bio predsjednik Federacije, HDZ-a nije bilo u Vladi Federacije, a koaliciju su činile SDP, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak Jerka Lijanovića. SDP se, nakon ulaska u koaliciju 2011. godine, predomislio, pa je stupio u novu koliciju sa Fahrudinom Radončićem i Draganom Čovićem. No, smetnja za rekonstrukciju Vlade Federacije bio je predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. Ubrzo je uhapšen. Postupajući tužilac bio je Oleg Čavka.

Dva dana pred početak predizborne kampanje 2014. godine pripadnici SIPA-e uhapsili su Jerka Ivankovića Lijanovića. Naredbu je izdalo Tužilaštvo BiH. Pritvor mu je određen prvog dana predizborne kampanje. Na slobodu je pušten odmah nakon oktobarskih izbora. Njegova Narodna stranka Radom za boljitak je doživjela debakl. Baš kao i stranka Živka Budimira. Od tada HDZ BiH Dragana Čovića više nema opoziciju u Hercegovini. Lijanović je, kasnije, pravosnažno oslobođen optužbi zbog kojih je hapšen 2014. godine.

Hapšenje Jerka Lijanovića u septembru 2014. godine (foto: bljesak.info)

Dragan Mektić je mandat ministra sigurnosti BiH proveo kritizirajući rad pravosuđa. Odmah nakon što je “izgubio” poziciju  u Vijeću ministara i ostao samo državni zastupnik opozicijskog SDS-a Tužilaštvo BiH ga je optužilo za “visoku korupciju”. Suđenje je u toku.

“Uhapšen Fadil Novalić”, glasila je vijest ove godine objavljena 28. maja.

Federalni premijer je uhapšen zbog sumnjive nabavke respiratora. S njim su još uhapšeni Fikret Hodžić i Fahrudin Solak. U istom predmetu naknadno je osumnjičen i Aleksandar Zolak, direkor Agencije za lijekove BiH. On nije hapšen. Tužilaštvo BiH je, dva dana nakon hapšenja, tražilo jednomjesečni pritvor za Novalića i druge. Sud BiH je odbio prijedlog. Prije nego je uhapšen, Novalić je promijenio način odlučivanja u Kriznom štabu FBiH u kojem su smanjene ovlasti Jelke Milićević, ministrice finansija i članice HDZ-a BiH.

Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH i njenog direktora Osmana Mehmedagića Milorad Dodik i Dragan Čović nastoje srušiti od 2016. godine kada su tu Agenciju proglasili – neprijateljskom. Kasnije im se u svemu pridružio i Aljoša Čampara i Tužilaštvo BiH je, na kraju, podiglo optužnicu protiv direktora OSA-e zbog “nezakonitog izuzimanja snimka iz Pošte”. Postupajući tužilac – Oleg Čavka.

Državni tužilac Oleg Čavka i njegov prijatelj Dubravko Čampara bili su glavni svjedoci i u predmetu protiv Bože Mihajlovića, suspendovanog šefa Odjela za privredni i organizovani kriminal Tužilaštva BH. Mihajlović je optužen da nije spriječio svoju saradnicu da “otuđi” novac iz depoa Tužilaštva. Predmet je formiran na osnovu iskaza Saše Milakovića protiv kojeg je Oleg Čavka odmah obustavio istragu zbog organizovanog kriminala. Kasnije je i Čavka zajedno sa Dubravkom Čamparom postao svjedok otužbe. Mihajlovićeva saradnica koja je uzela novac nije optužena u Tužilaštvu BiH. Bez obzira na to, Božo Mihajlović je osuđen na 5 godina zatvora. U svojoj karijeri izdavao je naloge za hapšenje Nasera Keljmendija, Fahrudina Radončića, Darka Eleza, Đorđa Ždrale, Tasima Kučevića, Milorada Milakovića i drugih.

Objava presude Boži Mihajloviću

Osim navedenih, ima i drugačijih primjera koji dokazuju pod čijom je kontrolom bh. pravosuđe.

U februaru 2009. godine Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA prijavila je Milorada Dodika i biznismena Slobodana Stankovića da su izvukli i oprali javni novac prilikom izgradnje zgrade Vlade Republike Srpske. Nijedan od navedenih nije priveden, saslušan ili optužen u ovom slučaju. Predmet je “iščezao” iz Tužilaštva BiH.

Transportujući 2010. godine dokazne materijale iz zgrade Tužilaštva BiH u zgradu Kantonalnog tužilaštva Sarajevu “nepoznate osobe” iz pravosuđa izgubile su ključne dokumente u predmetu prelevmani u okviru kojeg je prvoosumnjičeni bio  lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Kasnije je “nestao” i cijeli predmet donošenjem naredbe o obustavi istrage.

U velikoj policijskoj akciji kodnog naziva Pandora, u junu 2014. godine uhapšene su 53 osobe koje su dovođene u vezu sa organizovanim kriminalom.

Osumnjičeni u predmetu Pandora

Među uhapšenima su bili Kemal Čaušević, Zdravko Cvjetinović, Goran Marinković, Radovan Đurić, Nedeljko Milovanović i drugi. Od 53 uhapšena, na optuženičkoj klupi završila su samo trojica Bošnjaka – Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić. Svi drugi su i danas uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom upravlja HDZ BiH. Postupajući tužioci su bili Oleg Čavka i Dubravko Čampara. Pred njima je Kemal Čaušević  dao iskaz u kojem je direktno optužio Dragana Čovića za kriminal u UIO. Čović, međutim, nikad nije saslušan. Čak ni kao svjedok.

U februaru 2016. godine uhapšen je, i odmah na slobodu pušten, biznismen Slobodan Pavlović. Osumnjičen je da je preko njegove banke Milorad Dodik oprao novac kojim je kupio vilu u Beogradu. Istragu u ovom predmetu vodi tužilac Mirza Hukeljić. Šest godina kasnije, Milorad Dodik nije optužen ni priveden.

Slobodan Pavlović (foto: BN TV)

“Obustavljena istraga protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović”, saopćeno je 13. jula 2017. godine iz Tužilaštva BiH.

Državni tužitelji nisu našli elemenata krivičnog djela kada je rukovodstvo RS organiziralo referendum o danu RS-a čije je održavanje  prethodno zabranio Ustavni sud BiH. Krešenje odluke Ustavnog suda BiH nije ocijenjeno kao inkriminiriajuće za Dodika i rukovodstvo RS. Da bi zataškali cijeli slučaj Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv članova izborne komisije, ali je Sud BiH nije potvrdio.

To što u vlasti RS-a tokom pandemije koronavirusa na sumnjiv način nabavile maske od turističke agencije, nije zasmetalo državnim tužiteljima. Istina, “predmet je formiran”, ali tužilac Ćazim Hasanspahić nije saslušao nijednog zvaničnika iz RS-a u vezi sa ovom sumnjivom nabavkom. Niko nije saslušan niti optužen zbog summnjive nabavke “poljske bolnice” u RS-u.

U maju 2019. godine godine objavljen je snimak “potkivanje” na kojem se vidi kako predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija obećava u kafani “ubrzavanje” rješavanja krivičnog predmeta u kojem je oštećeni bio biznismen iz Velike Kladuše Nermin Alešević. Sastanak Aleševića i Tegeltije organizovao je pripadnik SIPA-e Marko Pandža.

Nakon objave snimka, Milan Tegeltija je dobio status svjedoka. Biznismen Nermin Alešević osumnjičen je za krivično djelo – neovlašteno snimanje. Inspektor Marko Pandža nikad nije optužen.

Niko nije priveden niti optužen zbog toga što je RTRS u saradnji sa portalom banjaluka.net objavio identitet zaštićenog svjedoka protiv premijera RS Radovana Viškovića. Od momenta objave identiteta zaštićenog svjedoka prošlo je 30 dana.

U brojnim haškim dokumentima pominje se ime premijera Republike Srpske Radovana Viškovića. On je u julu 1995. godine bio u Srebrenici, organizovao transport zarobljenika na mjesta masovnog strijeljanja, ali nikad nije saslušan u Tužilaštvu BiH.

Ime Nenada Stevandića, predsjednika Ujedinjene Srpske se pominje i u presudama Haškog tribunala. Označen je kao vođa paravojne formacije SOS koja je djelovala na području Krajine. Snimljen je kako maltretira zarobljene Bošnjake u Kotor Varoši. U Tužilaštvu BiH nikad nije ni saslušan, a ni optužen.

 

 

 

Sebija između Istoka i Zapada: Država na respiratorima i lažima

“Ovo je dijabolična ilustracija naše stvarnosti i nemoći. Vjeruješ u sve što se napiše o Izetbegovićima, a istovremeno ne vjeruješ ničemu što napišu Radončićevi mediji”, objasnit će mi, u jednoj poruci, trenutnu situaciju u vezi sa KCUS-om i navodnim anonimnim pismom anesteziologa kolega Senad Avdić.

Ne ulazeći u autentičnost anonimnog pisma koje, istina, ima mnogo nelogičnosti, Sebija Izetbegović bi trebala otići s mjesta direktorice Kličničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Postala je teret društvu, postala je teret svojoj Stranci demokratske akcije i, ono što je najbitnije, postala je glavna prepreka u borbi protiv populizma navodnih reformskih snaga okupljenih oko “trojke” kojom iz sjene svoga tornja rukovodi Fahrudin Radončić. Njen imidž je takav da joj niko ne vjeruje čak i kada je u pravu. Svaki argument koji ide njoj u prilog nailazi na osude. Svaka kritika upućena na njen račun, bila ona čak neosnovana i lažna, nailazi na odobravanje i oduševljenje javnosti. Ali niko za takvo stanje nije kriv, osim nje same. Bahato ponašanje prema medijima, arogancija prema uposlenicima, želja za apsolutnom kontrolom svega što se dešava u zdravstvu i nepoštivanje ljudskog dostojanstva svojih kolega dovelo je Sebiju Izetbegović u takvu situaciju da se svaka loša riječ napisana o njoj prihvata kao istina. Čak i ako sam autor teksta kaže – “Ako se ovo ispostavi tačnim”, niko ne sumnja u navode koji se još nisu ispostavili tačnim. Naprotiv, “osnovano se sumnja”, da citiram neuobičajeno neobjektivnog advokata Vladu Adamovića, da je već počinila krivično djelo.

Ponavljam još jednom, Sebija Izetbegović bi trebala napustiti funkciju generalne direktorice KCUS-a jer samo njeno prisustvo je postalo neoborivi argument svim onim snagama koje udruženo žele destabilizirati Sarajevo i državu BiH. Sve dok je Sebija Izetbegović prisutna u javnosti, činjenice neće igrati nikakvu ulogu. Mržnja prema njoj koju je sama izazvala, uvijek će biti jača od zdravog razuma.

Sjetimo se fotografije na kojoj direktor Opće bolnice Ismet Gavrankapetanović u skučenoj prostoriji pozira desetinama fotoreportera i snimatelja dok prima vakcinu. Bilo je to cool. Zamislite samo da je umjesto Ismeta to uradila Sebija Izetbegović. Bio bi to novi “koronaparti” koji bi naišao na brojne osude besposlenih režisera i drugih samoprozvanih aktivista.

Idemo dalje. Kada je Ismet Gavrankapetanović, u svojstvu direktora Opće bolnice, na društvenim mrežama objavio radno vrijeme svoje privatne ordinacije, nijedan medij to nije objavio. To nije toliko problematično, jer to nije uradila – Sebija Izetbegović.

Mnogo je još činjenica koje idu u prilog generalnoj direktorici KCUS-a. Recimo, zvanični pokazatelji su da je broj umrlih u Kantonu Sarajevo znatno manji u odnosu na druge kantone i Republiku Srpsku, a broj umrlih je drastično porastao nakon što su “reformske snage” Elmedina Konakovića i BH Bloka preuzele kontrolu nad Kantonom Sarajevo. Ova statistika, naravno, ne znači da su Forto i lideri trojke ubice jer nisu poduzeli ništa da bi smanjili broj zaraženih. Kao što smrtni slučajevi na KCUS-u ne znače da Sebija Izetbegović sa svojim saradnicima ubija pacijente.

Ali svi ovi argumenti i činjenice nemaju nikakvu šansu da se izbore sa hajkom koja se provodi. I da se ne lažemo, za ovakvo stanje isključivo je odgovorna Sebija Izetbegović. Ona je novinare Avaza vodala ispod ruke po hodnicima KCUS-a i primala poklone od Fahrudina Radončića koji danas, hajkom, naplaćuje svoje dugove od porodice Izetbegović. Ona je Elmedina Konakovića lansirala u političku orbitu jer su joj godile njegove poltronske poruke u kojima je naziva heroinom. Ona se, uz pomoć Konakovića, obračunavala sa Medicinskim faklultetom u Sarajevu.

Samo prisustvo Sebije Izetbegović dovoljno je Radončiću i Konakoviću da u Sarajevu osiguraju glasove koji će im omogućiti vladavinu još četiri godine. Ali to što će Konaković, Kojović i Nikšić vladati još četiri godine u Sarajevu nije nikakav problem. Naprotiv. Problem je što Sebija Izetbegović slabi Bakira Izetbegovića i pregovaračku poziciju SDA o ključnim pitanjima za ovu državu. I to maestralno, uz pomoć Radončića i Konakovića, koriste lideri HDZ-a i SNSD-a, Dragan Čović i Milorad Dodik. Sve dok je Sebija Izetbegović na čelu Kliničkog centra u Sarajevu ljude u Sarajevu neće zanimati priče o izbornom zakonu i šest delegatu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH niti bilo koji drugi suštinski problem, poput plinovoda koji određuje energetsku sudbinu cijele države, a ne samo Kantona Sarajevo. Jer u doba populizma i medijima i javnosti je bitnije hoće li Sebija doći na sastanak kod ministra Vranića ili će ministar Vranić otići na sastanak kod Sebije. Bitnije je kako je Sebija Izetbegović izašla iz automobila od toga što je hrvatska preko noći provukla cijevi ispod rijeke Save i tako narušila teritorijalni integritet BiH. Priča o hrvatsko-ruskoj plinskoj agresiji trajala je dva dana. Priča o Sebiji Izetbegović i njenom bahaćenju traje godinama. Priču o plinovodu pročita tri ili četiri hiljade ljudi. Priču o Sebiji Izetbegović svi registruju. I gledajte sada apsurda. Izjava Šefika Džaferovića o slučaju “anonimno pismo” odjeknula je u svim medijima. Izjava Šefika Džaferovića o postavljanju plinovodnih cijevi u Brodu objavljena je tek u nekoliko medija. Ozbiljna pitanja u ovoj državi skoro nikoga ne interesuju. I to interesovanje će biti sve manje dok je na čelu KCUS-a Sebija Izetbegović. Javnost i medije u Sarajevu više privlači anonimno pismo objavljeno u Avazu i ostalim isturenim komandnim mjestima Avaza, nego što ih, recimo, privlači zvaničan stav Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić kršila propise. A ko zna. Možda je i anonimno pismo baš plasirano da se skrene pažnja sa tužbe protiv Gordane Tadić, posljednje linije odbrane Dragana Čovića, Milorada Dodika, Fahrudina Radončića i pripadajuće mu trojke. Da citiram kolege – “ako se dokaže da je tako, bio bi to veliki skandal”.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...