Analize

Bez krune, na partiju šaha sa Aleksandrom Vučićem: Bakirova barka za spas Milorada Dodika

Kada je, napokon, počeo igrati bijelim figurama, Bakir Izetbegović je, ničim izazvan, izvijestio javnost da planira put u Beograd, na još jednu partiju šaha sa Aleksandrom Vučićem. Pritome se odrekao prava prvog poteza i opet će zaigrati crnim figurama, jer Vučić u Beogradu uvijek igra – bijelim.

Kada košarkaškoj ekipi ne ide, podsjećam na Izetbegovićevu (nespretnu) rasističku izjavu, onda angažujete “crnca”. A kada vam ide u politici, onda angažujete Bakira Izetbegovića. Da upropasti sve što ste dobro napravili.

Nakon što su, glasovima SDA, SDS-a, SDP-a i DF-a, iz Centralne izborne komisije BiH izbačeni Milorad Dodik i Dragan Čović, nakon što je, spletom okolnosti, u zakonske okvire vraćeno Visoko sudsko i tužilačko vijeće, nakon što je iz Tužilaštva BiH “protjerana” privatna glavna tužiteljica “dioničkog društva” okupljenog oko HDZ-a, SNSD-a, SBB-a i porodice Čampara, nakon što je Ustavni sud BiH presudio u korist države na osnovu apelacija Izetbegovićevih kadrova, lider SDA je odlučio sve to poništiti jednim odlaskom u Beograd.

U čije ime će pregovarati? U ime Bošnjaka, koje je srbijanski vladar Aleksandar Vučić pozvao na srpsko-bošnjački dijalog? Odlaskom u Beograd, Bakir Izetbegović pokazuje da mu je do institucija Bosne i Hercegovine stalo otprilike onoliko koliko je stalo i Miloradu Dodiku.

“Čega si ti, ono, predsjednik”, upitat će člana bh. Predsjedništva srpski patrijarh Porfirije.

“Ti si predsjednik”, odgovorit će patrijarh umjesto upitanog Milorada Dodika,”ničega”.

Dodik je član Predsjedništva BiH. Dakle, 1/3 je predsjednik BiH.

A čega je, ono, predsjednik Bakir Izetbegović? Stranke demokratske akcije. Institucionalno gledano – ničega. I u kojem je svojstvu, sada, Bakir Izetbegović odlučio putovati u Beograd da odigra unaprijed izgubljenu partiju šaha? Možda u svojstvu vođe “muslimana”, kako Milorad Dodik naziva najbrojniji narod u BiH. Ako ide u svojstvu šefa Doma naroda, onda bi njegov sagovornik u Srbiji trebao biti predsjednik Skupštine Ivica Dačić. No, neće. Izetbegović putuje u Beograd na “bošnjačko-srpski” dijalog.

“Neće mi spasti kruna s glave”, kaže Bakir Izetbegović, pravdajući svoju odluku da otputuje u Beograd.

I neće. Jer Bakir Izetbegović nema krunu. On nije suveren Bosne i Hercegovine. On je, tek, predsjednik jedne stranke koja je u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ima svog čovjeka. To što su SDA i Izetbegović od Šefika Džaferovića napravili čuvara državne stolice. govori, zapravo, koliko je i SDA-u i njenom lideru stalo do funkcionisanja institucija BiH.

Da je Bakir Izetbegović otišao u Banja Luku da pregovara i razgovara sa Miloradom Dodikom, to bi bilo sasvim normalno. Lideri dvije političke partije iz BiH trebaju i moraju razgovarati. No, šta lider političke partije iz BiH ima sa srbijanskim predsjednikom? Hoće li to biti razgovori SDA i Napredne stranke Aleksandra Vučića o njihovom statutu u evropskoj “narodnjačkoj političkoj porodici”? Neće. I to svi znaju. I to i jeste problem.

Bakir Izetbegović putuje u Beograd da oživi Milorada Dodika. U političkom životu predsjednika SDA – postoji jedna barka koja nikad neće potonuti. Kada je, u ljeto 2016. godine, Milorad Dodik doveo sebe i Republiku Srpsku na rub finansijske propasti, Izetbegović mu je, uz posredovanje Larsa Gunara Wigemarka i EU, pružio “umjetno disanje”, potpisujući besmisleni sporazum o “evropskim pitanjima”, na osnovu kojeg je manji bh. entitet dobio novac od MMF-a. Dodik je preživio i na lokalnim izborima pomeo opoziciju. Sada je opozicija življa nego ikada. Milorad Dodik očajnički traži način da se spasi. Ruka Aleksandra Vučiča mu nije dovoljna pa, zato, uskače, Bakir Izetbegović, da davljenika smjesti u svoju barku.

Kada nekada Ivana Marić i Enver Kazaz, “analizirajući” buduću kriznu situaciju, budu govorili da je sukob na relaciji Bakir Izetbegović – Milorad Dodik, zapravo, “dogovoreni i fingirani sukob”, niko neće moći reći, bez obzira na činjenice, da to nije tačno. A nije. Milorad Dodik i službeni Beograd nikada neće odustati od rušenja Bosne i Hercegovine. Oni ne glume. Oni konstantno rade na rušenju državnih institucija. Zna to i Bakir Izetbegović. Dijalog jeste nužan. Ali dijalog ima smisla samo onda  kada iz njega profitirate. Hoće li Bosna i Hercegovina išta profitirati od Izetbegovićevog izleta u Beograd? Teško. Put u Beograd samo će spatiti Milorada Dodika.

Osim Dodika, Izetbegović u svoju barku namjerava smjestiti i Dragana Čovića. Pa, zato, “u sjeni puta u Beograd”, najavljuje da je SDA spremna HDZ-u ponuditi “indirektan” izbor članova Predsjedništva BiH i da “Hrvati sebi biraju koga hoće”. Što, u prevodu, znači da je predsjednik SDA spreman izdati i Željka Komšića koji mu je bio jedini politički oslonac u situaciji kada je većina sarajevskih stranaka bila u službi Milorada Dodika i Dragana Čovića, odnosno Beograda i Zagreba. U situaciji kada, prvi put u posljednjih desetak godina istovremeno ne kontrolišu CIK, VSTV, Sud BiH, OSA-u, Predsjedništvo BiH i Tužilaštvo BiH, Bakir Izetbegović pruža šansu Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću da se vrate u život. Čega se plaši Izetbegović?

Možda, u ovom slučaju, za američke potrebe prilagođene njegove izjave: “Kada ne ide izmjena izbornog zakona, angažuj – crnu listu”.

“Dan D” u VSTV-u BiH: Ima li većine za konačnu smjenu Gordane Tadić?

U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.

Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.

Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.

Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.

Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.

Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.

Zablude i realnost SDP-ovog prijedloga: Mijatovićeva inicijativa za spašavanje Dodika i Čovića

Pompezno najavljena SDP-ova inicijativa za “zajednički nastup” probosanskih stranaka u Republici Srpskoj na prvi pogled čini se vrlo prihvatljivom ili, bolje rečeno, poželjnom. Ali, kada detaljno sagledate ovu inicijativu vidjet ćete, zapravo, da se ovim “ujedinjenjem” umjesto “probosanskog bloka” samo Milorad Dodik i Dragan Čović učvršćuju na vlasti. A evo i kako.

Kao projekciju ćemo uzeti rezultate Općih izbora 2018. godine. Kada je u pitanju Paralamentarna skupština BiH, SDA je na nivou Republike Srpske osvojila ukupno 29.683 glasa, SDP je osvojio 9.672, SBB 1.394 i A-SDA 756 glasova. Kada se sve sabere, te 2018. godine u Republici Srpskoj bilo je oko 42 hiljade “probosanskih glasova”.

Oduzmi od opozicije i baci

Prezentirajući svoju inicijativu, potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović kazao je da je uslov “zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u Republici Srpskoj” to da te stranke imaju i svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Taj kandidat, prema informacijama iz SDP-a, trebao bi biti upravo Vojin Mijatović kojeg bi, prema SDP-ovoj inicijativi, podržali bošnjački povratnici u Republici Srpskoj. Jasno je svima da 42 hiljade glasova nisu dovoljne za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH, ali mogu biti presudne prilikom izbora. Evo računice. Milorad Dodik je 2018. godine osvojio 368 hiljada glasova i nakon Lokalnih izbora 2020. godine jasno je da je njegova popularnost u padu. No, teško je očekivati da će on ili neki drugi kandidat njegove stranke ići ispod 300 hiljada glasova. Opozicijski kandidat Mladen Ivanić je 2018. godine osvojio 292 hiljade glasova. Pogledamo li detaljno povratnička mjesta u Republici Srpskoj, vidjet ćemo da su Bošnjaci svoje glasove uglavnom dali Mladenu Ivaniću. U Prijedoru, recimo, na biračkom mjestu Kozarac 4, gdje uglavnom glasaju povratnici, opozicijski kandidat Mladen Ivanić osvojio je 80 posto glasova. Slično je i na drugim biračkim mjestima, što znači da bi, ukoliko Vojin Mijatović dobije podršku “probosanskih stranaka u RS-u” ti birači glasali za njega (kao kandidata koji nema nikakve šanse), a to bi, zapravo, značilo 40-ak hiljada glasova manje za opozicijskog kandidata koji bi izašao na megdan Miloradu Dodiku ili nekom od njegovih kadrova. I to bi, pojednostavljeno, značilo skoro pa siguran izbor Milorada Dodika ili njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

To je, dakle, SDP-ova inicijativa u Republici Srpskoj pretvorena u brojke i slova u utrci za člana Predsjedništva BiH.

“Ne pada im napamet” eliminisati Čovića

“Ne pada nam napamet da to radimo”, kazat će na konferenciji za medije Nermin Nikšić nakon što je upitan da li bi ista inicijativa mogla biti pokrenuta i na teritoriji Federacije kako bi se umanjile šanse Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

Nekoliko dana kasnije, Vojin Mijatović izlazi s idejom da Nermin Nikšić bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz Federacije, što bi, opet, umnogome moglo ugroziti izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao jedinog objektivnog kandidata čija je popularnost, zbog odluka u Kantonu Sarajevo i loše kadrovske politike, u velikom padu. Ukoliko DF ne prebrodi ovu krizu i ne ujedini se s preostalim strankama “ljevice”, izbor Željka Komšića bi mogao doći u pitanje, jer je teško očekivati da on može osvojiti više od 150 hiljada glasova. Ono što je interesantno, SDP BiH i Vojin Mijatović na sastanak u vezi sa svojom inicijativom ne pozivaju političke partije koje su spremne koalirati s DF-om (poput SD-a Envera Bijedića). Manje šanse Željka Komšića znače veće šanse Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali to, sudimo li na osnovu izjave Nermina Nikšića, ne interesuje SDP. Oni su opredijeljeni na “jedinstvo u RS-u”, gdje će kandidaturom Vojina Mijatovića, zapravo, olakšati put Miloradu Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Pojednostavljeno, logika SDP-a je ovakva – Čovićev izbor u Predsjedništvo ih ne interesuje, ali besmislena kandidatura Vojina Mijatovića, koja doprinosi Dodikovoj pobjedi im je itekako bitna. Provedu li Nermin Nikšić i Vojin Mijatović svoj plan u djelo, u Predsjedništvu BiH će sjediti Milorad Dodik i Dragan Čović i u toj je situaciji potpuno svejedno ko će biti bošnjački član Predsjedništva BiH jer će mandatar za novi saziv Vijeća ministara sigurno biti HDZ-ov kadar.

Probosanska koalicija u Federaciji BiH, kako reče Nermin Nikšić, “ne pada mu napamet”. A, evo šta to znači. Nakon odluke prošlog saziva CIK-a, drugi Hrvat iz Skupštine Ze-Do Kantona prebačen je u Zapadnohercegovački kanton. Čak i pod uslovom da SDP dobije po jednog Hrvata u skupštinama Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Goraždanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, to neće značiti ništa. HDZ BiH bi i u tom slučaju imao svojih 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH i bio bi nezaobilazan faktor prilikom formiranja buduće Vlade FBiH. No, ukoliko bi se u ključnim kantonima, poput SBK i Livanjskog, napravila “probosanska koalicija”, postojala bi mogućnost da HDZ ostane bez dvanaestog delegata u Domu naroda FBiH, a time i bez četvrtog (od ukupno pet) delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tog jedinstva, HDZ BiH će biti nezaobilazan faktor i na državnom i na federalnom nivou. A, ako je Dragan Čović vlast na nivou BiH, onda je i Milorad Dodik neupitan. Zato ćemo u nastavku vidjeti šta donosi inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a kada je u pitanju izbor državnih zastupnika iz RS-a.

U proteklom periodu, Bošnjaci iz RS-a su uspijevali, uglavnom, izabrati jednog državnog zastupnika. Nakon izbora 2018. godine pripao im je kompenzacijski mandat osvojen na osnovu glasova koalicije okupljene oko SDA (oko 30 hiljada glasova). SDP-ovih deset hiljada glasova je – propalo. Gledajući po izbornim jedinicama za državni Parlament, SDA je bila najbliža direktnom mandatu u izbornoj jedinici 3, a to je izborna jedinica koja obuhvata općine na istoku RS-a (od Trebinja do Zvornika). U toj je izbornoj jedinici “falilo” 15 hiljada glasova. Uz veliki angažman dijaspore, taj broj bi se mogao dostići, ali bi u tom slučaju SDA ili probosanske stranke, vjerovatno, izgubile kompenzacijski mandat (ukupno pet kompenzacijskih mandata iz RS-a). Naravno, postoji mogućnost da bi, povećenjem glasova putem pošte probosanske stranke mogle osvojiti dva mandata iz RS-a u Parlamentu BiH, ali sudeći na osnovu izbornih rezultata 2018. godine to je teško očekivati. Čak i da izaberu dva zastupnika iz RS-a, to ne bi mnogo pomoglo jer entitetska većina RS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH podrazumijeva pet glasova. Koalicija oko Milorada Dodika čak i s ogromnim padom, izvjesno je, imat će najmanje šest mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bude li Dodik izabran za člana Predsjedništva, ulazak SNSD-a u vlast na nivou BiH bit će samo formalnost. Glasovi dva (probosanska) državna zastupnika iz RS-a bit će, faktički, nebitna. No, ukoliko Dodik ne bude izabran za člana Predsjedništva BiH, SNSD bi mogao biti opozicija. Pod uslovom, naravno, da i Dragan Čović ne bude u Predsjedništvu BiH. Ali, preduslov za to je da Vojin Mijatović odustane od kandidature za  srpskog člana Predsjedništva BiH kojeg bi podržale “probosanske stranke”.

“Mogli bismo izabrati i svog delegata u Domu naroda BiH”, kazat će ambiciozni Vojin Mijatović u kontekstu izbora zastupnika u Narodnu skupštinu Republike Srpske koja, potom, imenuje pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH.

Najjača stranka iz Doboja nije pozvana

Iz izborne jedinice 5 (Doboj) u Narodnu skupštinu RS-a 2018. godine nije izabran nijedan zastupnik. Koalicija okupljena oko SDA je imala oko 5.000 glasova, dok je SDP-ov Proevropski blok u toj izbornoj jedinici osvojio 2.730 glasova. To je, u zbiru s manjim probosanskim strankama, oko 8.000 glasova. Da su bili ujedinjeni, iz te bi izborne jedinice sigurno bio izabran “probosanski” zastupnik u NSRS, a SNSD bi ostao bez drugog mandata iz te izborne jedinice. Iz ove izborne jedinice, dakle, moguće je i s postojećim glasovima izabrati jednog zastupnika u NSRS. No, Vojin Mijatović i SDP na sastanak o “zajedničkom” nastupu ne pozivaju Sevlida Hurtića, predsjednika Nezavisne liste za Doboj koji je samo u tom gradu, na lokalnim izborima, osvojio 2.835 glasova, što je više od SDP-a (1.585) i SDA (1.025) u zbiru. Ukoliko se u toj izbornoj jedinici koja, osim Doboja, uključuje Teslić, Stanare i Petrovo, izbaci Hurtićev NLD, mandat “probosanskih” stranaka u NSRS bio bi ugrožen. Bez obzira na to, Mijatović je odlučio ne pozvati na sastanak čovjeka koji je osvojio više glasova od SDP-a i SDA zajedno i koji bi mogao donijeti jedan direktni mandat probosanskim strankama u NSRS.

Stranke presudne za mandat u NSRS-u nisu pozvane

Idemo sada na izbornu jedinicu 4 za NSRS koja uključuje Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Da bi se iz te izborne jedinice izabrao zastupnik u NSRS nužno je, ako poredimo s rezulutatima iz 2018. godine, osvojiti oko 3.900 glasova. Na izborima 2018. godine koalicija SDA osvojila je 1.600 glasova, a Proevropski blok okupljen oko SDP-a osvojio je 1.455 glasova. U zbiru je to oko 3.100 glasova što je nedovoljno za direktni mandat. Međutim, na Lokalnim izborima 2020. godine, u četiri općine te izborne jedinice pojavile su se dvije stranke koje okupljaju hrvatske povratnike. U pitanju su Hrvatski Blok i Posavska stranka koje su, u zbiru, u ove četiri općine osvojile 758 glasova. Dodaju li se njima glasovi koje okupljaju “probosanske stranke” okupljene oko SDP-a i SDA, dolazimo do cifre od oko 3.850 glasova. To znači da bi iz izborne jedinice 4 probosanske stranke i sada mogle osvojiti jedan direktni mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Ali Vojin Mijatović i SDP BiH odlučili su na sastanak ne pozvati predstavnike Hrvatskog Bloka i Posavske stranke koje bi mogle odigrati presudnu ulogu u dobijanju jednog mandata u NSRS-u, odnosno “otimanju” mandata SNSD-u iz te izborne jedinice. Za razliku od njih, Mijatović i SDP su na sastanak pozvali Božu Skopljakovića, predsjednika Hrvatske stranke BiH koja skoro da i nema glasača na teritoriji RS-a.

To je, dakle, prevedena u brojke, inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a BiH koja se odnosi na “zajednički nastup” probosanskih stranaka u RS-u.

Kompromisi, pregovori, izbori i zakoni: Sarajevo, spremi se da budeš krivo

“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).

Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.

Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?

Hoće!

I do sada su.  Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.

Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.

Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…

Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.

Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.

Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.

Postoje dva načina:

Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…

Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.

Problem je, međutim, odgovornosti.

Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.

Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.

On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?

Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.

Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.

U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.

Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.

Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.

Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.

Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.

Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.

Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne  bi desilo – mora biti samo kako on kaže.

I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!

Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.

On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?

Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.

I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?

Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?

Kolumna Vildane Selimbegović: Moral i harmonika, Milanko i Gordana

Ovaj ćemo oktobar najviše pamtiti po već opipljivom strahu od rata zbog srljajućih ataka na mir Milorada Dodika i njegove hoću-neću politike koja je u drugi plan potisnula i vjerovatno najvažniji događaj za pravosudni sistem ove zemlje: konačnom smjenom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine odsviralo je kraj eri Milana Tegeltije. To je odlično detektirao Dragan Mektić, nekadašnji ministar sigurnosti BiH i jedan od rijetkih koji je mandat koristio prozivajući Tužiteljstvo zbog apsolutnog ignoriranja borbe protiv korupcije, ali i zbog daleko gore pravosudne prakse – progona neistomišljenika i konkurencije optužnicama. Komentirajući smjenu Gordane Tadić, Mektić je isti dan poentirao: “U moru sumornih, napokon i jedna dobra vijest. Borba se ipak isplatila. Ništa više neće biti kao prije, a posebno pakovanja i montiranih optužnica. Ovo ne bi trebao biti kraj, već početak njene krivične odgovornosti”.

Najjači kandidat, ali …

Zaista, grijesi bivše glavne tužiteljice daleko su veći od pobrojanih u radu Ureda disciplinskog tužitelja, no teško je povjerovati da će zbog – kolokvijalno rečeno – bahatog korištenja službenih ovlasti njezina odgovornost doći na dnevni red bilo kojeg suda i baš zato pitanje svih pitanja – zašto nijedan glavni tužitelj nije dočekao kraj mandata – mora biti ključna lekcija za budući rad Tužiteljstva, jer odgovor – naravno – znamo, a indirektno ga je ponudio i sam predsjednik VSTV-a vajkajući se između teškog političkog pritiska i zanemarivanja etike. Što se u konačnici svodi na isto, ne samo zato što se politika na ovim prostorima takmiči sa najstarijim zanatom na svijetu već još i više zato što ovdašnji političari i zakon i državu i ljude smatraju osobnim vlasništvom. Pa se i njihovi kadrovi ponašaju u skladu s tim. Da je tako, potvrdile su i reakcije na smjenu – od HNS-a do Tegeltije. Ovaj Dodikov trbuhozborac, kome je, valjda, partijski zadatak da dokazuje političku (nad)moć nad pravosuđem, ako je suditi po seriji fotografija koje su kolale nakon njegova rođendanskog slavlja, do posljednjeg je časa – iz samo njemu znanih razloga – vjerovao da će Gordani Tadić kazna biti umanjena na sjednici VSTV-a. I da će, zapravo, uspjeti da sačuva svoj utjecaj koji je nemilice koristio i tako dobrim dijelom kumovao teškim propustima glavne tužiteljice. Koja je, bit će, od njega i naučila da su nerad i kafansko uređivanje tužiteljskih predmeta najsigurnija politička iskaznica za napredovanje, s obzirom na to da bivši predsjednik VSTV-a ne krije da mu je savjetnička politička pozicija vrhunac karijere. Da nije bio zauzet proslavom uz vlastitu harmoniku, ne bi Dodik ni dovodio drugog svirača u Predsjedništvo.

Kako god, za ovu je zemlju i normalan svijet koji u njoj živi najljepša muzika čišćenje pravosuđa od njegovih ostataka, u šta bez sumnje spada i smjena Gordane Tadić. Da je tako, svjestan je i novoimenovani vršitelj dužnosti glavnog tužitelja Milanko Kajganić. U svojim prvim izjavama rezolutno je poručio: Nisam Tegeltijin! Kajganić (1975.) se školovao za policajca – srednju, a potom i višu školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1998, a onda u istom gradu diplomirao i na Pravnom fakultetu 2005. Sve vrijeme školovanja i bio je policajac: u MUP-u RS-a od 1994. godine, napredovao je u službi do Inspektorata, da bi 2007. postao tužiteljski istražitelj u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci. Već godinu kasnije položio je pravosudni ispit, a 2014. je imenovan za državnog tužitelja. Samo koji mjesec kasnije pravosuđu BiH počeo se događati Tegeltija. Iako je prilikom njegova izbora za vršitelja dužnosti vođena podugačka debata tokom koje je više puta rečeno kako on nije najkvalitetniji kandidat, zamjeralo mu se neiskustvo, mladost, mali broj slučajeva i skoro nijedan jači, sve pobrojano može se iščitati i kao njegova prednost jer može značiti da baš i nije bio osoba od povjerenja glavne tužiteljice. Upravo je Kajganić zamijenio sada već bivšu Gordanu Tadić na mjestu šefa Odjela za ratne zločine, a na sjednici se moglo čuti da je vidno popravio Odjel, ako se takvo nešto i može reći za Tužiteljstvo koje u izvještajima međunarodnih promatrača redovito biva detektirano kao rak-rana cijelog pravosuđa. To se naročito odnosi na Posebni odjel za ratne zločine koji je i najčešće pod paskom međunarodnih monitoringa: u septembru 2020, kada je sutkinja Joanna Korner prezentirala svoj izvještaj, istaknula je upravo podatak da Tužiteljstvo BiH nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina u odnosu na 2016. godinu. No, VSTV je rekao svoje i Kajganić zaslužuje šansu. Period vršitelja dužnosti treba posmatrati ne samo kroz prizmu umanjenih ovlasti o kojima je i sam govorio već i kao mogućnost. Da je tako, pokazuju već neke najave, od kojih je nesumnjivo strateški najbitnija da će Diana Kajmaković biti novi šef Posebnog odjela za korupciju pa samim tim najvažniji suradnik Kajganovićev. Samo su dobri lideri spremni najveće konkurente birati u najuži krug suradnika.

Diana Kajmaković je, po reakcijama na samoj sjednici VSTV-a, bila najjači kandidat za v. d. glavnog tužitelja. Između redova se moglo naslutiti da je i disciplinsku prijavu zaradila da bi na vrijeme bila eliminirana. Predsjednik VSTV-a nije krio poštovanje spram teških tužiteljskih predmeta koje je dovela do osuđujućih presuda, a njegove kolege-članovi istakli su da ima 26 godina radnog staža kao tužiteljica, od toga 13 u Tužiteljstvu BiH i uz to nemali broj jako složenih slučajeva. S obzirom na to da je još u vrijeme angažmana u Kantonalnom sarajevskom tužiteljstvu važila za ubjedljivo najjačeg profesionalca koji uz to ima i neophodne tužiteljske hrabrosti, varijanta vođe Posebnog odjela za korupciju mogla bi Mektićevu izjavu upisati u proročanske, u onom dijelu koji se odnosi na montiranje optužnica. Ako iko poznaje sklonosti i metode Olega Čavke i njegovih kako-kad bratskih (ne)prijatelja i može ih zaustaviti, onda je to upravo Diana Kajmaković. To i jeste pozicija koja zahtijeva iskustvo, neophodno ne samo za teške predmete već još i više za spremnost da se suprotstavi političkim pritiscima. Čavka je zapravo najbolji primjer da se glavni tužitelji mijenjaju, a njihovi batinaši o(p)staju: istim žarom kojim se – nekada davno – obračunavao sa svojim šefom u Sarajevskom kantonalnom tužiteljstvu, hakirao je glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina i u njegovo ime pisao mailove. Kasnije je uznapredovao, pa su i dokazi pronalaženi u njegovom domu, što bivšu glavnu tužiteljicu nije omelo u namjerama da baš njemu povjerava sve one istrage za koje je bila lično zainteresirana. Više je puta disciplinski kažnjen, no nikada nije odgovarao za odštete koje su iz državnog budžeta plaćane zbog izmišljenih slučajeva.

Čavka je odličan primjer

Zapravo su čavke najveći razlog što je pravosuđe BiH dospjelo na tako niske grane. A tu leži i odgovor na ono pitanje predsjednika VSTV-a s posljednje sjednice: šta se dogodi s ljudima pa zaborave na etiku? Moral jednostavno nema množinu, zasniva se na principima i društveno prihvatljivim normama, a naše društvo i naše pravosuđe – Čavka je odličan primjer – nema problem sa rastegljivošću ovog pojma. Do te mjere da je posve jasno kako obračun s korupcijom, političkim uplitanjem i ostalim pošastima i treba početi u pravosuđu. Transparentnost je prvi aksiom, ali i pročišćavanje vlastitih redova ukoliko se išta zaista želi postići. Dok se to ne dogodi, jedan od nespornih autoriteta u našem pravosuđu, sudija Branko Perić imat će razloga za skepsu. Kao vrhunski poznavatelj prilika u kojima se i sam bori s vjetrenjačama, sudija Perić je napisao dovoljno tekstova koji mogu biti savršen pokazatelj kako krenuti naprijed. Za početak, vrijedi vjerovati da je novi lider Tužiteljstva riješen da ih uvaži. I s riječi prione na djela.

Janusz Bugajski’s Washington View: European Union Hypocrisy and Failure

The glaring hypocrisy of EU leaders in their criticisms of the United States is compounded by their failure to resolve the expanding conflicts in the Balkans. Following the signing of a trilateral security pact between the U.S., Australia, and the UK, the voices of “European strategic autonomy” are again echoing in the EU. Led by an angry French government, whose submarine contract with Australia was aborted, Europeans are told that the U.S. is unreliable. Meanwhile, conflicts in the Balkans are expanding, the EU is powerless, and America will again become essential in resolving them.

French verbal attacks on the U.S. are both mendacious and hypocritical. While America’s military muscle holds NATO together and deters any direct Russian military aggression against EU states, Germany conspires with Russia on energy deals over the heads of its EU neighbors and France has outraged all NATO allies along the eastern front by pushing for closer relations with Moscow.

Although French governments regularly complain about Washington’s role in Europe, in reality it was France that created one of the most notable crises in NATO history by unilaterally removing itself from NATO’s integrated military command between 1966 and 2009. And the notion of “strategic autonomy” and the creation of a “European army” has been parroted by successive French administrations even though the concepts lack substance, practicality, resources, and pan-European support. They also undermine NATO cohesion and threaten its military capabilities.

France is not viewed as a reliable ally in the Central and East European capitals that directly face military threats from Moscow. Paris has tried to punch above its weight since the UK departure from the EU, but President Emanuel Macron’s attempts to replace Chancellor Angela Merkel as Europe’s primary leader are widely dismissed as arrogant. If France is to gain support among the most pro-American countries such as Poland, the Baltic states, and Romania, then it must cease its gullible approaches toward the Kremlin and demonstrate that it will defend its allies as resolutely as the U.S. does. Its contribution to NATO defenses is dwarfed by Washington and it has still failed to reach the required 2% of GDP on defense spending.

Since the collapse of the Soviet bloc, Paris has consistently demonstrated its disdain for the new democracies. It did not initially support their NATO membership, fearful of upsetting Moscow. It wanted NATO to wind down its operations at the end of the Cold War in the belief that Russia would become a partner for Europe. And in 2019, Macron dismissed the Alliance as “brain dead.” Moreover, France did not support EU enlargement and it continues to oppose the inclusion of West Balkan countries, as evident in the failure to launch accession talks with Albania and North Macedonia. An internal document released on the eve of the October 6th summit between EU and Balkan leaders asserts that membership for the six West Balkan countries can no longer be guaranteed because of fears of a political backlash in member states.

France’s proposal that the EU should reassess its relationship with the U.S. also plays into Vladimir Putin’s hands. The Kremlin tries to leverage the larger EU states against Washington and counts on France to be a persistent troublemaker. French delays in forging trade pacts damage trans-Atlantic relations and also undermine the emergence of a common Western front toward a resurgent China. Washington is eager to align U.S. and EU regulatory and trading positions toward Beijing to contain its penetration of Western economies. The more Paris sabotages EU-U.S. cooperation, the more it will reinforce the view in othermember states that France not America is untrustworthy in promoting trans-Atlantic security.

EU hypocrisy extends beyond France. The Union failed to censure Berlin for its collusion with Russia over the Nord Stream II gas pipeline, despite intense opposition from Central Europe and Ukraine. The pipeline project undermines Europe’s energy securityand weakens its political independence. If the EU follows the French agenda to limit links with Washington, then it will be engaged in strategic suicide by helping forces who seek to dismantle the Union. The uncertain policies of the next German Chancellor and government coalition will ensure further stress tests for trans-Atlantic relations.

The looming failure of EU policy in Europe has been on display along the Serbia-Kosova border where President Vučić is exploiting the license plate dispute to stir conflict and threaten a new war. Meanwhile, EU leaders and diplomats issued the customary appeals for restraint that everyone in the Balkans remembers from the 1990s when the anti-civilian wars erupted. Although an interim deal ended the blockade of border crossings by Serb protesters, the EU seems unable to impose the only lasting solution – mutual recognition of vehicle license plates. No doubt, the U.S. will again be needed to extinguish any ensuing fires.

The EU’s underlying failure in the Balkans is an unwillingness to recognize that Vučić is manufacturing disputes with Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina in his pursuit of a mini empire dressed as the “Serbian world.” The less resistance he encounters in Brussels the more emboldened he will become. With Germany distracted by coalition negotiations, the UK absent, and the U.S. focused on a host of global and domestic crises, French disputes with Washington will simply encourage the Greater Serbia offensive.

 

EU leaders play into Vučić’s hands by claiming that relations between Belgrade and Prishtina can be “normalized” without bilateral inter-state recognition. By failing to counter Belgrade’s subversion of Montenegro’s independence and strengthening the integrity of Bosnia-Herzegovina, Brussels is inadvertantly preparing the ground for a new regional conflagration. And while Vučićclosely coordinates his increasingly assertive regional policy with the Kremlin, EU leaders seem incapable of comprehending how a new Balkan war would benefit Moscow’s neo-imperial and anti-Western agenda.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Analiza Senada Avdića: Kako je Dodik, poput Karadžića prije 30 godina, “probosanske” političare uhvatio na spavanju i krivoj nozi!

Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )

U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.

Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.

Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan  doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.

TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK

Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.

Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj”  14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.

Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.

Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na  njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.

On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.

Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.

Paramedicinska secesija

Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.

Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko  nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.

Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.

Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu,  promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić“Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).

Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg,  procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim  i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice” Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”“Novosti” Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa  da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.

Što na umu to na džumu

Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a

Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski  kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.

Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.

Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.

Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.

Izeta Građević

Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.

Hu iz ju? Maca Diskrecija

Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema  mladencima, učio Kur’an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.

Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”

Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.

Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović  samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.

Maca Diskrecija na crvenom tepihu

Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.

Janusz Bugajski’s Washington View: America should Prepare for Russia’s Rupture

Ongoing mass protests against the arrest of opposition activist Aleksander Navalny in dozens of Russia’s cities may foreshadow the country’s approaching rupture. Not since gaining absolute power twenty one years ago has President Vladimir Putin faced such a confluence of crises compounded by his own domestic policy failures.

The Russian Federation, held together by the Kremlin’s power monopoly, is approaching a period of comprehensive turmoil precipitated by several simultaneous crises. The economy was shrinking even before the pandemic struck and the global recession began. International financial sanctions on Russian companies involved in the war against Ukraine and the subversion of Western democracies contributed to the decline, but it is Moscow’s over-reliance on revenues from energy exports and lack of economic diversification that has precipitated an even deeper downturn.

According to projections by the International Monetary Fund, over the coming years, Russia’s GDP per capita will fall significantly and the post-Covid growth of Russia’s economy will only reach half of the global average. State revenues are declining, living standards falling, income inequalities and wealth differentials rising, social programs diminishing, social conflicts intensifying, and regional disquiet mounting. The poverty rate is rising sharply and a growing numbers of citizens face destitution.

The pandemic has further damaged Russia’s economy. Large budget deficits and bankruptcies in many of Russia’s republics and regions were delayed by substantial subsidies from Moscow in 2020, but they will hit hard during 2021 and further aggravate public resentment. Inadequate government responses to the pandemic have exacerbated divisions between Moscow and numerous federal entities. Citizens in the capital have much easier access to vaccines then people outside the major cities. Putin’s popularity has further nosedived because of cutbacks in welfare spending, unequal access to health care, lockdowns that were seen as violating human rights, and insufficient economic assistance to ordinary people.

Russia is also failing politically, as Putin seeks to cling to power through constitutional amendments that would ensure that he is President for life. The Kremlin is fearful of the voices and actions of ordinary citizens and is trying to tighten its grip by tightening censorship and police repression. But given the size and diversity of the volatile Russian state, Moscow may be unable to control the approaching spiral of unrest.

The biggest danger for the Kremlin may not come from opposition figures such as Navalny but from growing public anger in many of Russia’s 85 federal subjects (including two seized from Ukraine in 2014). Despite Western hopes, democrats in Moscow are unlikely to transform the country into a liberal state by replacing Putin’s authoritarian regime. Putin and his henchmen will try to cling to power but will be most acutely challenged by regionalists, autonomists, and frustrated ethnic groups. Even though Navalny himself does not support a multi-national state and has expressed imperialist positions toward Ukraine, public protests against Navalny’s arrest may be a catalyst for a diversity of movements to proliferate.

If the current round of protests fail to lead to a state-wide democratic breakthrough, then the only solution will be self-determination and even a rupture of the archaic and artificial Russian state. The regional insurrection will be based on an accumulation of grievances, particularly economic stagnation, government corruption, Moscow’s exploitation of regional resources, attacks on language rights among Russia’s numerous nations, unaccountable Kremlin appointments of regional governors, and threats to eliminate or merge federal units. At the core of unrest will be a growing conviction that without Moscow’s political dominance and economic colonialism, the regions will be more capable of ensuring their development and progress.

The Putin administration has irrevocably broken the unwritten “social contract,” first devised in Soviet times, whereby the state guarantees steady material welfare in return for political passivity. Revolt is even more likely in a society where rising expectations of material well-being over the past two decades, especially among an ambitious younger generation, have been thwarted by repeated failures in government policy.

The Kremlin can no longer take public acquiescence for granted. During the ongoing protests there has been a visible shift of opinion toward sympathy with demonstrators. This presents an even more serious long-term threat for the government than the growing number of street rallies. It indicates that an even larger potential pool of recruits exists for a future rebellion. The protests have already much larger than those against the falsification of elections in Moscow in the summer of 2019. The Kremlin must also be anxious that citizens in numerous regions have become involved in open opposition, as this will disperse and weaken the regime’s response.

Russia’s escalating crises does not signify that Moscow is incapable of inflicting serious damage on its neighbors and on international rivals. Despite its economic and demographic decline Russia will continue to challenge the West through its nuclear arsenal and revived military. It will also pursue its campaign of subverting Western institutions through a range of low-cost tools – including disinformation, cyberwar, promotion of ethnic and national conflicts, and the funding of extremists of various political stripes.

In many respects, Russia’s domestic failures make it even more dangerous, as Moscow will camouflage its increasing fragility through external aggression. State failure and federal rupture may convince the Kremlin that it has limited time to equalize the “playing field” by disrupting and dividing the West. Instead of banking on containment or cooperation with Moscow, the Joe Biden administration needs to prepare for an imploding Russia that will present a multitude of challenges for Western security. The scenarios of Russia’s domestic upheaval and escalating rupture need to be comprehensively analyzed and preparations made to manage their impact on neighboring states and regions. A lack of planning will leave the West surprised and vulnerable, just as it was when the Soviet bloc collapsed and the Soviet Union disintegrated.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

BiH između Istoka i Zapada: EU ilegalno ubacuje migrante u BiH, Srbija i RS ne dopuštaju “ojačavanje” istočne granice, a tužioci na blokadi Bire

Kantonalni tužilac koji za sebe voli reći da je krajiški Eliot Nes odlučio je te decembarske noći “biti uz svoje sugrađane iz Bihaća”. Došao je pred Biru, napravio jedan selfi sa onima koji su blokirali ulaz u taj objekat kako državne vlasti ne bi mogle smjestiti migrante da tu prezime.

tužilac Adnan Tulić podržao blokadu Bire

“Podrška svim građanima u legitimnoj i legalnoj borbi za naš grad”, napisao je na društvenim mrežama kantonalni tužilac Adnan Tulić.

Kasnije će, objašnjavajući za Istragu svoj postupak, reći da bi novinari, umjesto što propituju njegov boravak na kapiji Bire, trebali da se pozabave “organiziranim kriminalom koji stoji iza migranata, iznajmljivanja Bire i involviranosti policije”.

Dok je Adnan Tulić podržavao svoje sugrađane u blokadama, državni tužioci su se bavili istraživanjem organizovane kriminalne grupe koja je organizirala ilegalno prebacivanje migranata. Među dvadesetak osumnjičenih bilo je i nekoliko bihaćkih policajaca, a “organizovanu kriminalnu grupu” predvodio je Ahmed Ifkhar, Pakistanac koji od jula 2018. godine boravi na podrušju Bihaća. On je, sumnjaju istražitelji, u borbi da preuzme i zadrži vlast na području Bihaća djelovao “na posebno bezobziran načun” organizovao kriminalnu grupu koju je naoružavao. U sukobu za prevlast u noći koja je dijelila septembar od oktobra prošle godine  ubijena su dva migranta. No, kada je Granična policija BiH 9.12. pokrenula akciju Lipa, Ahmed Ikfhar je “misteriozno nestao”. I nisu to prvi misteriozni nestanci tokom operacija Granične policije BiH kojom rukovodi HDZ-ov kadar Zoran Galić.

Zoran Galić, ravnatelj Granične policije i kadar HDZ-a BiH

Novembar je 2019. godine. Organizirajući ilegalno prebacivanje migranata na teritoriju BiH hrvatski policajci Zoran Melkić i Ivan Dostan zalutali su na teritoriju BiH.

“Došli smo na kavu”, reći hrvatski policajci nakon što su ih 8. novembra, pred ponoć, u mjestu Rujnica, u pograničnom dijelu općine Cazin, zaustavili pripadnici Granične policije BiH.

Zabilješka pripadnika MUP-a USK

Prethodno su se dvojica hrvatskih državljana svojim BMW-om X5 nekoliko puta provezli kroz selo, a primijetili su ih i pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona koji su te noći zabilježili da se crni BMW, gospićkih tablica GS 548 DE, na teritoriji BiH pojavio u trenutku kada su i oni, u Rujnici uočili grupu od oko 250 migranata. No, prije nego su pripadnici MUP-a USK uspjeli da zaustave taj automobil, reagirali su bh. graničari. Ali njima uopće nije bilo sumnjivo pristustvo hrvatske policije na teritoriji BiH pa su ih pustili.

Zvanični podaci ne postoje, ali na osovu zabilješki MUP-a USK-a najmanje tri hiljade migranta je protekle četiri godine ilegalno iz Hrvatske prebačeno na teritoriju BiH. Prethodno su ih hrvatski policajci fizički zlostavljali što je dokumentovalo nekoliko nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima.

Kada su čelnici MUP-a iz Bihaća tražili dodatne informacije od Granične policije BiH te ih upozoravali na operacije hrvatskih kolega, saradnici Zorana Galića su negirali umiješanost policajaca iz EU.

“BiH se u ožujku 2002. ratificirala sporazum Vijeća ministara i Hrvatske o suradnji u oblasti prihvata osoba koje su nezakonito prešli bilo iz BiH u Hrvatsku ili obratno. Jasno da se BiH obavezala  da bez formalnih procedura prihvati sve te državljane koji su nezakonito prešli u Hrvatsku”, kazao je u avgustu prošle godine Svevlad Hofman, savjetnik direktora Granične policije BiH.

Bez ikakvih procedura, hrvatski su policajci, recimo, u noći 26. marta prošle godine na teritoriju BiH ubacili petnaest migranta koje su, prethodno, preuzeli kolega iz Slovenije, još jedne članice Evropske unije. Naime, noć prije prebacivanja u BiH, na području Policijske uprave Novo Mesto  uhvaćena je grupa migranata koji su iz Hrvatske ilegalno pokušali preći u Sloveniju. Među njima je bio i Pakistanac koji se predstavio kao Mukhtar Ahmat. Nakon hapšenja, slovenačka policija mu je izdala rješenje o jednodnevnom zadržavanju broj 2253-6/2020/8 od 25. marta 2020. godine.

“Osoba je ilegalno pristupila državnoj granici između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i potrebno ga je izručiti inostranim sigurnosnim organima”, navedeno je, pred ostalog u rješenju slovenačke policije izdatom na ime Mukhtar Ahmat iz Pakistana.

Slovenci su, potom, predali Mukhtara hrvatskoj policiji. No, nekoliko sati kasnije, on je završio na teritoriji BiH. I to bez ikakvih dokaza da je vraćen bh. sigurnosnim agencijama. No, osim što dopušta da hrvatske vlasti ilegalno migrante prebacuju na teritoriju BiH, Granična policija BiH ulestvuje i u “čuvanju” Hrvatske teritorije. Potražite li u arhivi saopćenja Granične policije  BiH uvjerit ćete se da je osnovni zadatak te državne policijske agencije kojom rukovodi kadar HDZ-a sprječavanje migranata da uđu na teritoriju Republike Hrvatske.

“Spriječen ilegalan prelazak 50 migranata iz BiH u Hrvatsku”, saopćeno je u maju 2020. godine.

“Granična policija BiH spriječila 87 migranta da ilegalno pređu u Hrvatsku”, glasilo je saopćenje Granične policije izdato tri dana kasnije.
“Granični policajci spriječili 183 ilegalna prelaska granice: Tri osobe htjele u BiH, ostali u Hrvatsku”, piše u priopćenju od 8. avgusta 2020. godine.

Kako bi što bolje odgovorili zadatku iz Zagreba, Vlada Republike Hrvatske je opremala Graničnu policiju BiH.

“Vlada Republike Hrvatske na 206. sjednici donijela je odluku o doniranju pet termovizijskih kamera i 198 kompleta policijske opreme za opremanje policijskih snaga Bosne i Hercegovine. Vlada Andreja Plenkovića šalje pomoć ministarstvima unutrašnjih poslova tri kantona, i to Hercegovačko-neretvanskom, Zapadnohercegovačkom, kao i Livanjskom”, objavljeno je u februaru prošle godine.

Donirana oprema je, uglavnom, raspoređena duž granice između BiH i Hrvatske gdje su bh. graničari sprječavali migrante da napuste teritoriju BiH i uđu u Evropsku uniju.

Uporedo sa operacijom ojačavanja zapadne granice BiH, slabljena je istočna granica, preko koje su migranti iz Srbije ulazili na toritoriju Bosne i Hercegovine.

“Predsjedavajući BiH Predsjedništva Milorad Dodik odbio je prijedlog da se na istočnoj granici BiH prema Srbiji rasporede pripadnici Oružanih snaga BiH i europske policijske agencije za sigurnost granica Frontexa, nakon što je posljednjih dana značajno pojačan priljev migranata, a kriza u Unsko-sanskoj županiji s migrantima prijeti eskalacijom”, izvijestila je hrvatska novinska agencija HINA 11. juna 2019. godine.

I mjesecima kasnije Milorad Dodik je ponavljao iste stavove. Frontexu i pripadnicima Oružanih snaga BiH nikad nije dopušteno da stanu na granicu između BiH i Srbije. Ali umjesto njih, Dodik je, u saradnji sa Graničnom policijom BiH i kolegama iz HDZ-a organiirao da se u oktobru prošle godine na srbijansko-bosansku granicu, kao ispomoć, pošalju pripadnici Žandarmerije MUP-a Republike Srpske.

Do momenta angažmana Žandarmerije, mjesečni prosjek novoregistriranih migranata u BiH bio je 2300. Nakon što se SIPA povukla sa granice između BiH i Srbije, a Žandarmerija postala partner Granične policije BiH mjesečni prosjek registrovanih migranata se tada popeo na 3885. Te 2019. godine na teritoriji biH je registrovano ukupono oko 27 hiljada migranata. Granična policija je te godine, formalno-pravno, Službi za poslove sa strancima predala svega njih oko hiljadu. Dakle, svi ostali su iz Srbije (i znatno manje iz Crne Gore) neometano ušli na teritoriju BiH. No, vratimo se nakratko i u 2018. godinu.

Fatemah Sadatnejad rođena je u Iranu. Zvanično, s bratom Hosseinom kao turista je krenula u Srbiju. Na beogradski aerodrom, redovnim letom iz Teherana, stigla je 27. avgusta 2018. godine

Iranka Fatemah Sadatnejad kao migrant u Zvorniku

„Odsjeli smo u Hotelu Royal. Jedan dan smo obilazili Beograd“, ispričala je Fatemah pola sata nakon što je ilegalno prešla na teritoriju BiH.

Iranka Fatemah Sadatnejad kao turista u Beogradu

Manje od 48 sati trebalo je njoj i trojici prijatelja iz Irana da od beogradskih turista postanu ilegalni migranti u BiH. Te 2018. godine na teritoriji BIH bilo je registrirano preko 2000 migranata iz Irana. Svi su legalno došli do Beograda koji je, prethodno, ukinuo vize državljanima Irana te uveo direktnu avio liniju Beograd-Teheran. Nakon pritiska iz EU, Srbija je, ipak, obnovila vizni režim sa Iranom.

No, vlasti Srbije nastavile su neometano ubacivati migrante na teritoriju BiH što je u septembru 2020. godine dokumentovala i novinarka Žurnala Azra Omerović. A nakon što srbijanski policajci migrante ilegalno prebace na teritoriju BiH, pripadnici MUP-a Republike Srpske ih prevoze na teritoriju Federacije BiH.

MUP RS migrante prebacuje na terotoriju USK

Zbog toga je MUP USK u avgustu pokrenuo akciju “vraćanja” migranata na teritoriju Republike Srpske. No, konkretnih rezultata  te akcije nije bilo.

Osnivač A-SDA Rifat Hozanović na godišnjic Islamske revolucije u Teheranu

Sve je samo ostalo na političkom prepucavanju, a vlasti USK-a predvođene proiranskom partijom A-SDA u USK su izazvale i dodatnu krizu s migrantima. Onu humanitarnu. Migranti danima spavaju na otvorenom. Vlasti USK, krijući se iza građana, ne dopuštaju državnim vlastima da migrante prebace u Biru, ispred koje je “stražario” i kantonalni tužilac Adnan Tulić čiji je posao – provedba zakona.

NAJČITANIJI ČLANCI

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

"Potresan video", stoji u opisnu videosnimka koji se posljednih dana širi društvenim mrežama, a na kojem se vidi žena u crnom koja gađa konvoj...