Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednja šansa za BiH, ali i Evropu

Sigurno ćemo stići u Evropu, ako ne do kraja ovog, onda najkasnije u narednom vijeku, prokomentirao je posljednji samit Evropskog vijeća albanski premijer Edi Rama. Najviši dužnosnici Evropske unije ipak mogu biti zadovoljni: neuobičajenom brzinom donijeli su odluke da Ukrajini i Moldaviji daju status kandidata, dok su spram Gruzije iskazali dobru volju i spremnost da se – nakon nekoliko uvjeta – i sama domogne kandidature.

Balkanska čekaonica 

Zapadni Balkan je dobio svoj samit uoči samita i tako i zaslužio Raminu opasku: Albanija i Sjeverna Makedonija očekivale su početak pregovora još poodavno, Crna Gora je prije koji dan obilježila deceniju pregovaranja, a Bosna i Hercegovina – uprkos uistinu zdušnim zalaganjima Slovenije i Austrije – ne može da dobije ni status kandidata.

U balkanskoj čekaonici je i Srbija koja pregovara, ali koja nikako da zatvori svoja poglavlja s Rusijom, pa njezine (ne)ispunjene evropske zadaće i ne dolaze na dnevni red jer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne krije koliko uživa što Evropu vuče za nos suočavajući cijeli region sa uživo prenosom evropske politike trostrukih standarda. Za to vrijeme, rapidno padaju procenti podrške euroatlantskim integracijama, a dijelovi srpskog sveta na Balkanu slave majčicu Rusiju i lidera Vladimira Putina.

Šta tačno Putin misli o dodjeli kandidatskog statusa za EU Ukrajini znaju najbolje stanovnici Kijeva, koji zadnjih dana trpe neselektivna raketiranja, dok Rusi slavodobitno marširaju agresijom pregaženim gradovima u oblastima Donjeck i Lugansk. I niko se ne treba čuditi ako – nakon što zaokruži invazijom zacrtane granice – ruski predsjednik objavi da je spreman pregovarati o uslovnom primirju za ostatak Ukrajine, a još manje ako evropske birokrate ponudu dočekaju raširenih ruku. BiH je zapravo osvjedočeni primjer evropske odanosti vlastitim vrijednostima, što je uostalom pokazala i posljednja dvodnevna sesija u Bruxellesu. Da odmah budem posve jasna: naša zemlja nije ispunila neophodne uvjete za dobijanje kandidatskog statusa, ali čak i ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u našoj zemlji, za to krivi HDZ i SNSD, koji su blokirali neophodne zakone u Parlamentu BiH (da SDA nije nevina, podsjetila je nedavno Ambasada SAD-a, zamjerajući im retoriku podjela i odnos prema setu antikorupcijskih zakona).

Floskule o tome kako bi neka vrst uvjetnog kandidatskog statusa bila nagrada za elite na vlasti ne piju vode, ne samo zato što ni EU nije operirana od sličnih, blokadama sklonih lidera, već i zato što je čak i ovakva BiH demokratska meka u odnosu – recimo – na Bugarsku i Rumuniju u momentu kada su postale članice EU. Uznapredovala Bugarska već godinama blokira Sjevernu Makedoniju, a Orbanov kadar Oliver Varhelyi to još zove “legitimnim prigovorom”, valjda i na taj način iskazujući radost što je vjerovatno najdemokratičniji lider s ovih prostora Zoran Zaev vlastitom karijerom platio ambiciju vlasti i zemlje na čijem je čelu bio da se približi EU. Bugarska je konačno odustala, u savršenom tajmingu, jedva 24 sata nakon evropskog samita. Makedonija je novo ime – kao ulaznicu na evropska vrata – izglasala prije tri godine. Sve ovo vrijeme evropsku sramotnu ravnodušnost trpjeli su građani Sjeverne Makedonije, kažnjeni i kažnjavani i danas, jednako kao što su građani Bosne i Hercegovine opet kažnjeni u Bruxellesu koji tobože ne želi nagraditi naše elite na vlasti.

A zar nije Charles Michel, 12. juna, zdušno nagradio upravo te elite, usmenim dogovaranjem u Bruxellesu, jer pismeno nije bilo moguće zato što je Miloradu Dodiku zasmetao paragraf u kome se pominje ruska invazija na Ukrajinu? Dragan Čović je, kako reče Željko Komšić, dobacivao iz hotelske sobe (Michelov poziv nije smatrao dovoljno vrijednim da se pridruži sastanku). Ovdašnji su mediji potom (pri)javili Michelovu spremnost(?!) da ukrajinski paragraf izostavi, no čak je i ta bruka manja od one koju je briselskom vrhu servirao sam Dodik, koji je odmah potom otperjao na Putinov samit, navodno ekonomski, u Sankt Peterburgu, pa onda čekao punih šest sati da mu se ruski predsjednik smiluje petnaestak minuta, e da bi ushićeno izjavio kako su i dalje prijatelji i kako je ponosan što ga je primio “jedan od tri svjetska lidera”. Uz Putina to su, mjereno Dodikovim aršinima, još kineski predsjednik Xi Jinping i turski Recep Tayyip Erdogan. “Na zapadu ništa novo”, likovao je Dodik nakon najnovijeg evropskog tretmana BiH, a da je na istoku stara priča nije nam ni morao reći, intenzitet ruske agresije na Ukrajinu dovoljno je slikovit. Poražavajuće je, zapravo, što Evropa i njezini lideri ne kriju zavist prema apsolutizmu, samo što mu onako francuski dodaju pridjev prosvijećeni. Sve dok je tako i Dodik i Vučić će nogama otvarati briselska vrata, a cupkati pred Putinovim.

Da je drugačije, davno bi EU promijenila svoj odnos prema Zapadnom Balkanu ili barem prema onim njegovim državama koje nemaju dvojbi između Rusije i ostatka svijeta. Zato što nije, u zemljama poput Sjeverne Makedonije i Crne Gore, u kojima ruski izaslanici nisu prezali ni od pokušaja državnih udara, ojačale su proruske snage, a evropska prijestonica do neukusa toleriše Vučićevo manipuliranje i još s birokratskih visina gleda na sve češće prijetnje koje ruski ambasadori na Balkanu šalju Bosni i Hercegovini. Bit će da je i to, po Varhelyiju, legitimno, jednako kao što – uprkos svim svojim institutima, od Suda u Strasbourgu do Venecijanske komisije – legitimno koketira sa Čovićevim HDZ-om, bez trunke volje da pomogne u rješenju izbornih i ustavnih promjena u BiH, makar u skladu sa onim što je proklamirano u zemljama članicama. Ovako, zapravo, s blagonaklonošću gleda upravo na one elite – srpske, bošnjačke i hrvatske – koje, kao, ne želi da nagradi i dodatno se sveti onima kojih je, nažalost, sve manje u BiH, ali koji podsjećaju da i važećim ustavom građani moraju dobiti (neka) prava. O čemu svjedoče i presude iz Strasbourga. Ako je Evropi izgovor Hrvatska, onda opet ima problem, s obzirom na to da je bahati Zoran Milanović, u najnovijoj epizodi odbrane Čovića od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića, tobože navijao za BiH, “kad već kandidati mogu biti Ukrajina i Moldavija”, tumačeći to kao happy hour i jeftino piće za sve.

Kost u grlu Bruxellesa 

Bosna i Hercegovina je prije skoro tri decenije bila ono što je Ukrajina danas. I čini se da to i jeste kost u grlu Bruxellesa, koji se jednako pravio lud ne znajući ko to tamo na koga puca. U međuvremenu su saznali, no ne i priznali, pa je Hrvatska i prije presude o udruženom zločinačkom pothvatu na teritoriji BiH postala punopravna članica EU, a Srbija ostala najvažniji balkanski partner i mjera odnosa prema ostalim zemljama. Zato treba cijeniti zalaganja zemalja poput Slovenije, Austrije i (dijela) Njemačke da se pomogne BiH i uprkos izbornoj groznici insistirati na ispunjavanju Michelovog dogovora, kako bismo do kraja godine dobili kandidatski status i neophodnu pomoć u reformama. Tim prije što dobar dio javnosti u zemljama EU, ali i Velike Britanije i SAD-a, ovih dana Evropi prigovara slučaj BiH. Moguće i zato što su svjesni da svi oni koji kidišu na našu zemlju i nerijetko posežu za argumentom kako je BiH Jugoslavija u malom, zaboravljaju da je i EU Jugoslavija u malo većem. Što će reći da Evropa zarad sebe i svojih vrijednosti polaže ispit mature na BiH. Kako god da s Putinom riješi Ukrajinu. Naravno, svi se nadamo da će to biti puno prije sljedećeg vijeka.

Tjedna heftarica Senada Avdića: Strah, panika, šok i nevjerica u sarajevskom vjerinjaku!

Jučerašnje održavanje Parade ponosa u Sarajevu više od svega bio je test principijelnosti, doisljednosti, političke odgovnosti, pa i hrabrosti Edina Forte, premijera Kantona Sarajevo i lidera Naše stranke. I konstatujem odmah: Forto je taj test, taj riskantni izazov na kojem se bilo lako spotaknuti položio na najbolji i politički najdostojanstveniji način. On je pokazao vrlinu, kakva je odavno zaboravljena i prezrena od ostatka ljigave, oportunističke političke klase, pa i one sa kojom je Forto i njegova stranka primoran dijeliti vlast: pokazao je, naime, hrabrost u odbrani svojih principa i dosljednost u pormociji vlastitog sistema vrijednosti. Stavio je, bez kalkulacije i šićardžijskog „pragmatizma“ na kocku svoju političku karijeru i političku budućnost svoje stranke.

Paradigma ponosa

Edin Forto ostao je sam u ovoj borbi za pluralni, liberalni, nedogmatski, inkluzivni identitet glavnog grada. Parada ponosa jeste bila kamen u cipeli, ili još više-prst u oko dominatnom kleronacinalisitčkom diktatu i teroru zatučanog jednoumlja. Ona je bila otresita poruka onima koji preziru manjinska prava, proganjaju individualni identitet, svako malo pokreće hajke do istrebljenja, osporavaju slobodu ličnog izbora izvan rigidnih vjersko-ideoloških matrica.

Samo nekoliko dana prije Paradu ponosa izvršen je primitivni pogromaški atak na jednu članicu Naše stranke, zastupnicu u Federalnom parlamentu, likovnu umjetnicu nakon što je ona, ili nekoj njoj blizak, u privatnoj korespodenciji kritički problematizirala ezane, glasne pozive na molitvu. Privatno se može biti nevjernik, ali u javnosti se mora biti vjernik, poručio je tokom rata tadašnjih vjerskih poglavica, reis-ul-ulema Islamske zajendice Mustafa Cerić. Sada se otišlo korak dalje: kontolira se, osporava se i kastrira i privatnost. U hajci koja je uslijedila, tražen je politički linč dotične članice Naše stranke, uz kolektivno kvazimoralističko zgražavanje da neko, makar i privatno, može drugačije misliti o svemu pod Bogom milim, pa io vjerskim molitvama i pozivima na njih.
Svojevremeno, prije 10-15 godina veliki pisac Abdulah Sidran otišao je iz Sarajeva živjeti u Goraždu. Javno je govorio i pisao da su ga otjerali preglasni ezani iz mjesne, nakon rata sagrađene džamije u njegovom sarajevskom naselju. Niko mu to nije ni zamjerio ni zahator, nije bio žrtva hajke: i dalje je ostao, kako mu tepaju čak i oni koji ga ne čitaju, a takvi vladaju i hajke aktiviraju, najveći živući bošnjački pisac.
Edin Forto i Naša stranka nisu prihvatili svirepu logiku hajke, niti su se odazvali pozivima za odstrel članica svoje stranke i time su sa uspjehom položili malu maturu političke kulture.
Veliku maturu položili su jučer, čvrsto stojeći uz ranu vlastitu odluku da učine sve, uključujući financijsku i drugu logističku podršku, da se parada ponosa održi, ne osvrćući se na predvidljive rizike, prijetnje, opstrukcije. Čak ni na one izdaje, odnosno posebno njih, koje su došle iz redova koalicijskih partnera u Kantonalnoj Vladi.
Elmedin Konaković, lider Naroda i stranke pravde koja ima većinu u Vladi Kantona, uoči održavanja LGIBT parade naručio je da on ne može podržati taj skup iz moralnih, političkih, a naročito vjerskih razloga. To je vjerojatno prisiljen stranačkom inicijativom i demokratskim centralizmom, poručio je Adnan Delić, ministar priveo Kantonu u privatnom postu objavljenom na službenoj stranici ministarstva. „Svima su poznata moja vjerska uvjerenja“, napisao je Delić, previđajući da nikom na pogovotovo vjerska uvjerenja nisu bili poznati sve dok ga Konaković nije izvukao iz nekog kadrovskog budžaka i promovirao u „uglednog privrednika“. Mnogo bi bilo moralnije, čestitije da su se Konaković, Delić i drugi protivnici Parade ponosa iz njihove stranke priključili mizoginom, ali nedvosmislenom kontramitingu koji je održan pod naslovom „Vratite nam dugu“ u organizaciji jedne islamske organizacije koja se bori za tradicionalne vrijednosti. Po svemu što su rekli, napisali io Paradi Ponosa Konakovićevim muminima je mjesto uz tu konzervativnu strukturu.

Selefijski “fahd-idioti”

Nisu bez osnova stanoviti zlonamjerni cinici Konakovićevoj strani prikačili dodatni naziv. „Mufijin amanet“, referirajući se na sličnu družinu u Sandžaku. Uostalom, oni se zajedno okupljaju i druže u slobodnom vremenu tijekom vjerskih rituala, primjerice iu džamiji Kralja Fahda gdje se rado zalaze istaknuti NIP-ovci i selefijski pravovjernici i misionari. Mogli su Konaković i Dedić, ili Hairs Zahiragić i koji dinar zaraditi na kontramitingu „Vratite nam dugu“ : kako je rekao organizator Sanjin Musa svi sudionici će dobiti i konkrentu hediju, nagradu, koja će biti pojačana „dječijim doplatkom“ ukoliko su polaznici poveli sa sobom i djecu.
Izostala je podrška premijeru Kantona Edinu Forti i od slabijeg koalicijskog partnera, ubogoga, dubinski provincijaliziranog SDP BiH. Oni su, izmislili vlastiti stranački hinjski sastanak, kako bi se pravili mrtvi tijekom održavanja Parade. Kukavički, što će reći u svom prepoznatljivom pehlivanskom maniru, Paradu ponosa je prespavala gradonačelnica Benjamina Karić; vjerojatno je nakon prisustva na stranačkom plenumu pripremala bureke od mesa u kućno-porodičnom dućanu, smišljajući nove patetično-bljutave fraze, i faze.
Pričao mi je ovih dana jedan ugledni sarajevski Hrvat, da je nedavno svoje goste iz inozemstva odveo na trebevićki Vidikovac. Kad su u kafani naručili, vino, pivo, ili neku drugu „vatrenu“ vodu, konobari su ih gledali sa nevjericom kao da su sa Marsa sletjeli.

Kakvo biračko tijelo Benjamina ima

Kafana Vidikovac je u vlasništvu Grada Šarjeva, dakle javno dobro iz kojeg je talibanizirana gradska vlast predvođena bivšim gradonačelnikom Abdulahom Skakom protjerala alkohol i druge ćafirske sadržaje. Nova vlast, predvođena opreznom, au suštini kvarnom gradonačelnicom, ne želi promijeniti tu civilizacijsku sramotu, jer se, čujem, plaši mogućih posljedica na vlasi uboge izborne rezultate. U oktobru je Benjamina Karić nositeljica lista SDP-a na izborima za Kanton Sarajevo i možemo poželjeti i njoj i stranačkim lijekovima koji računaju i bore se, Skakin, Konakovićev i Hadžibajrićev birački bazen, udvarajući mu se i prilagođavajući, da nastavi slobodan, zaslužen i konačan pad te stranke u politički ambis.
Edin Forto i Naša stranka podržavaju od početka od kraja Paradu ponosa, odbili su se prilagođavati navodno većinskom, a uvjeren sam samo najglasnijem i najbezobraznijem dijelu javnosti u Sarajevu. Izgledi da će ih birači u oktobru zbog toga kazniti, nisu ništa veći od onih da će Forti i NS biti nagrađeni za principijelnost i odvažnost. Dosljednost i principijelnost su dvije etičke i političke vrline koje su aktuelni SDA-ovci i njihovi proksi ratnici iz Naroda i pravde, te kenjkavi mufljuzi iz SDP-a odavno prognali iz političke arene.

(Slobodna Bosna)

Protiv je Povorke, novinare naziva frustriranim, zlonamjernim i bolesnim, druži se s kriminalcima i poručuje kritičarima: Dolazimo po vas

U novembru ove godine navršit će se tačno šesnaest godina otkako je akademik Rešid Hafizović upozorio na pošasti vehabizma, naslovljavajući svoj čuveni tekst u Oslobođenju rečenicom: „Oni dolaze po našu djecu“. Kasnije je došla Gornja Maoča, došle su Ošve, došao je Mevlid Jašarević, Bilal Bosnić, došao je Nusret Imamović i nekoliko naše, bosanske djece odveo je u samoubilačke akcije u Siriji i Iraku. Došao je, potom, i napad na učesnike Queer Sarajevo Festa, kada su selefije, pojačane huliganima, skoro pa linčovali pripadnike LGBT zajednice i one koji su došli da ih podrže.

Tridesetak dana prije nego što se navrši šesnaest godina od čuvenog teksta profesora Hafizovića, u BiH će biti održani Opći izbori na kojima će svoje kandidate imati stranka Narod i Pravda.

„DOLAZIMO PO VAS“, napisat će velikim štampanim slovima predsjednik te stranke Elmedin Konaković, obračunavajući se na društvenim mrežama ove sedmice sa anonimnim, fiktivnim i stvarnim kritičarima.

FB post Elmedina Konakovića od 23. juna 2022. godine

Dan kasnije, a noć uoči sarajevske Povorke ponosa, Konaković će, rječnikom onih koji su prije četrnaest godina napali i njegovog koalicijskog partnera Predraga Kojovića,  na Facebooku napisati kako je on protiv promovisanja seksualnosti i kako je jasno protiv šetnje LGBT zajednice ulicama Sarajeva.

On dolazi i po novinare

Da ne bi suštinski bio protiv, Konaković je u duhu bošnjačke tradicionalne porodice otišao na (ne)službeni  put, odakle je, sa pristojne udaljenosti, nastavio „DOLAZITI PO NEISTOMIŠLJENIKE“. Osim što bi gušio slobode LGBT zajednice, predsjednik Naroda i Pravde proteklih se godina „naročito isticao“ i u dolasku po novinare. Kolega iz Avaza, Danijal Hadžović posljednji je u nizu. Nakon njegovog, na kraju će se ispostaviti, „teksta satiričnog karaktera“ o stavovima NiP-a, Elmedin Konaković je krenuo u napad.

„Biješ neke svoje bitke i liječiš frustracije neistinama“, napisat će Konaković u direktnom obraćanju novinaru Avaza koji ga je, prethodno, kritikovao zbog stavova o Povorci.

poruka Elmedina Konakovića novinaru Avaza – liječiš frustracije

Ali kada predsjednik jedne stranke, sa stavovima istoka, a podrškom zapada, novinara nazove „frustriranim“, to ne znači da je on ugrozio medijske slobode. To on samo PO NEKOGA DOLAZI.

Novinar Avaza frustriran, novinar Klixa zlonamjeran

U martu ove godine, Konaković je „DOŠAO PO“ Senju Mahinića, novinara portala Klix koji je, prethodno, doslovno prenio i detaljno pojasnio tvit predsjednika Naroda i Pravde o „domovima naroda“ i pregovorima o Izbornom zakonu.

„Zlonamjeran pokušaj novinara Klixa da kaže da nisam za reduciranje nadležnosti Doma naroda i da držim stranu HDZ-u je samo dio laži koje čitam ovih dana o dešavanjima tokom pregovora. Ne znam da li je namjeran, Klixu nanosi štetu jer je previše svjedoka na pregovorima“, napisao je Konaković na Twitteru, da bi, malo kasnije, na Facebooku rekao da je tekst na Klixu u službi „režimske mašinerije“.

Konakovićev obračun sa novinarom Klixa Senjom Mahinićem

„Hoćete li njegovo ime“, reći će predsjednik NiP-a nekoliko dana kasnije, gostujući na N1 televiziji, gdje je nastavio hajku na novinara Klixa čiji mu se tekst nije dopao.

Novinarki N1: Pipni mi puls

U istom će gostovanju Konaković (in)direktno optužiti urednicu i voditeljicu sa N1 Emelu Burdžović da radi za SDA, jer se usudila da mu postavi pitanja koja mu se ne sviđaju. A kada je novinarka upitala predsjednika NiP-a zašto se uzbuđuje zbog pitanja, on će uzvratiti nuđenjem svoje ruke i prijedlogom da mu „opipa puls“ i da se uvjeri da „nije uzbuđen“.

Konaković nije bio „uzbuđen“ ni u julu 2019. godine. On je samo DOŠAO PO one koji su se drznuli da pišu o NiP-u i nepotizmu. Na udaru se našla i generalna sekretarka Udruženja BH novinara Borka Rudić koja je na Facebooku komentirala kadrovsku politiku Elmedina Konakovića i njegove stranke.

 Poruka Borki Rudić: „Učestvujete u bolesnoj kampanji“

 Nakon što se u medijima pojavila informacija da Konaković želi postaviti svoju kumu na poziciju ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo, dio medija i javnosti je počeo kritizirati politiku stranke. Među kritičarima je bila i Borka Rudić.

Konakovićeva poruka generalnoj sekretarki BH novinara: “bolesna kampanja”

„Borka Rudić i Faktor u akciji zajedno. Narod i pravda povezuje do sada nepovezivo. Informacija je nastavak BOLESNE KAMPANJE, ali mi i u tome tražimo dobru stranu. Borka i Faktor, drago nam je zbog vas“, napisao je Konaković, ilustrujući svoj post jednim srcem.

U aprilu ove godine Konaković je, po drugi put, DOŠAO PO novinarku Sunčicu Šehić. Ona ga je, u svojstvu reporterke N1, upitala o ugovorima o utrošku novca za EXPO Dubai.

„Nemojte svoju frustraciju ovdje“, reći će Konaković novinarki Šehić, konstatirajući da je ona „ljuta što je napustila TV SA“ kojom upravlja NiP-ova kantonalna vlast.

 Kritikovala Konakovića, pa ostala bez Interneta

 Te 2017. godine Elmedin Konaković je još uvijek bio blizak porodici Izetbegović i, kao SDA-ov premijer Kantona Sarajevo „borio“ se sa čestim nestašicama vode u glavnom gradu BiH. S obzirom na to da je i tada, kao i sada, kontrolirao uređivačku politiku Televizije Sarajevo, naredio je da se zabrani objavljivanje informacije o redukcijama. On je, naime, držao konferenciju za medije, a na njegove istupe reagirali su iz opozicionih stranaka. No, novinarki Sunčici Šehić je zabranjeno da emitira kritike na račun Elmedina Konakovića.

“Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima uputili su 22. jula 2017. godine protestno pismo direktoru JP TVSA Elviru Resiću jer je novinarki zabranio da objavi vijest o nestašici vode u Sarajevu”, navedeno je u saopćenju BH novinara.

Kada se novinarka „pobunila“ zbog toga što ne može objaviti kritiku na račun tadašnjeg premijera Konakovića, direktor je odlučio da joj ukine Internet. Danas, pet godina kasnije Konaković pred kamerama likuje što je upravo ta novinarka napustila TV Sa, čestitajući joj na „napretku“ zbog čega je naziva „frustriranom“.

Udruženje BH novinari: Zbog kritika Konakovića, novinarka ostala bez Interneta

Slične probleme, tokom Konakovićevog premijerskog mandata, imala je i novinarka TV Sa Lejla Kurbegović koja je odbijala da „koriguje“ svoje izvještaje.

 Zbog kuma vrijeđao novinara

 Kada je u junu prošle godine u blizini kuće Konakovićevog kuma Gordana Memije (hapšen zbog trgovine opojnim drogama) postavljena eksplozivna naprava, predsjednik Naroda i Pravde je odlučio, prvo na Facebooku, a potom i u medijima, za „bombaški napad“ optužiti autora ovog teksta.

„Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, piše laži o Gordanu“, napisao je Konaković na Facebooku, zbog čega je reagiralo i Udruženje BH novinari, konstatirajući da time predsjednik crta metu na čelu prozvanom novinaru.

Konaković optužuje Avdića zbog bombašog napada na kuma Memiju

Konaković će se braniti riječima da „cijeni novinarsku profesiju“, ali da ne dopušta da se „neko iživljava nad njim“.

Uletio u „Faćinu raju“

Amir Pašić Faćo, sarajevski kriminalac u čijem je dosjeu evidentirano najmanje počinjenih krivičnih djela, godinama se iživljavao nad slabijim od sebe. Ali Elmedin Konaković je u njemu vidio svog uzora, s kojim je često posjećivao ugostiteljske objekte. Kada su mu prigovorili zbog toga, on je otišao na javni servis i promovisao svog prijatelja.

„Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Evo vidio sam da mi neki prigovaraju. Ti sarajevski žestoki momci od mene nisu nikada tražili ništa nezakonito”, rekao je Konaković na javnom servisu Federacije BiH.

Lider Elmedin Konaković i višestruki osuđenik Amir Pašić Faćo

Kasnije će se, zbog nerealiziranih poslova, Faćo i Konaković i „ideološki razići“. Predsjednik NiP-a nastavio je svojim putem, kako bi što prije „DOŠAO PO“ neistomišljenike.

Nakon što je EU odbacila Zapadni Balkan: U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin

Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS

Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.

U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.

Ne lipši magarče!

No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k’o babin zub. I jeste i nije ispunjen.

Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.

Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!

Džaferović je rekao ono što je trebao reći.

Prije i poslije njega – ništa.

Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.

Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.

Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.

Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.

Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…

Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva.  Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.

Šta dalje?

U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!

Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.

i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.

To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.

Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.

Demokratske tuče: Pesnicama do mjesta u SDA

U najdužem danu ove godine i prvom danu ljeta iz Tuzle je stiglo urnebesno osvježenje. Ne s Panonice, tamo Tuzlaci istinski uživaju, već sa sjednice Kantonalnog odbora SDA na kojoj je – a šta će drugo – tema svih tema bila sastavljanje izborne liste.

Ko će koga zapamtiti

Da ne bude zabune, sastanak KO SDA TK-a održan je veče prije, no jedan od učesnika tek je nepun dan kasnije odlučio podijeliti svoj videozapis koji nedvojbeno svjedoči naguravanje između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Portal istraga.ba je ovaj snimak učinio medijskom top-pričom koju je ekspresno, s obzirom na to da su ga prenijeli skoro svi portali u zemlji, vidjelo skoro tri miliona ljudi.

Teži fizički obračun spriječili su članovi KO koji su uspjeli razdvojiti zaraćene strane, Mandžić je i priprijetio Zildžiću “Zapamtit ćeš me”, ali većina je uspjela slavno okončati i obračun i sjednicu. Liste nisu usaglašene.

Mandžić je u Skupštinu TK-a ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića, a već u oktobru 2019. je ispao iz Kukićeve igre jer “nije poštovao odluke stranačkih organa”. Bio je kratko nezavisni zastupnik pa se upisao u SDA. Međutim, Zildžić ga je, kao predsjednik Gradskog odbora SDA Tuzla, u julu 2021. isključio iz SDA, no viši stranački nivoi su poništili odluku. Što očito nije uticalo na njihovu miroljubivu koegzistenciju.

U međuvremenu je Zildžić podnio ostavku na sve funkcije unutar stranke, ali ipak se – tvrdi istraga – poželio uplesti u liste, pa je na sjednici KO SDA i započeo vruću debatu sa Mandžićem. Istraga podsjeća da je raspravu manjeg fizičkog intenziteta Zildžić imao i sa Dževadom Mahmutovićem, aktuelnim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Zildžiću je tuča profesija, bio je kick bokser, a prije mandata u Parlamentu FBiH i savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra policije Aljoše Čampare, koji je tada bio u SDA (danas je NiP). Mandžić je pak blizak prijatelj Nasera Orića. I sam iz Srebrenice, Mandžić je bio borac ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom i Zlatnim ljiljanom sa zlatnim vijencem, a nakon rata osnovao je zaštitarsku agenciju BH sigurnost.

I počelo je u Srebrenici

Ovaj sukob Zildžić nije želio komentirati, neće, kaže, da dolijeva ulje na vatru. Mandžić se na telefon i ne javlja. Kako god, dilema nema: vijest da je BiH ušla u NATO ili dobila kandidatski status za EU ne bi imala ni blizu odjeka kao klip koji je podijeljen sa tuzlanskog sastanka SDA. Sad je do onih viših stranačkih nivoa da procijene štetu od novonastale popularnosti. Da li je važnija bruka zbog ponašanja na sjednici KO ili krajnji cilj koji može biti i slogan “Pesnicama do mjesta u SDA”?

Vrijedi podsjetiti da je SDA imala priliku davno raščistiti sa fizičkim obračunima, još onda kada je zamjenika predsjednika SDA i tada državnog ministra Adila Osmanovića ekipa okupljena oko Hamdije Fejzića, smijenjenog lokalnog partijskog šefa, brutalno napala i izbacila sa sjednice partijskog Povjereništva Srebrenice, a Sadika Ahmetovića – koji ga je branio – i fizički povrijedila. No, i tada je sjednica prekinuta, komisija sačinila izvještaj, a kazne izostale. Što se onda protumačilo kao novi vid političke borbe. Kad nema sile argumenata, zavladaju argumenti sile.

Sve češće prijetnje lidera HNS-a: Umjesto smijehom Čović strah prikriva prijetnjom!

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović još uvijek nije obznanio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Za to vrijeme ažuran je u prijetnjama i nastojanjima da ubijedi visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta i međunarodnu zajednicu da nametne provedbu presude Ustavnog suda BiH oko „legitimnog predstavljanja“ u Domu naroda Parlamenta FBiH!?

I bez obzira što postoji odluka Centralne izborne komisije u vezi popune Doma naroda PFBiH po kojoj se aktuelni saziv popunio nakon izbora 2018. godine Čović se želi ‘ugraditi’ u Ustav, na način da dok i posljednji HDZ-ovac bude živ bude dio vlasti!?

Demokratija za Čovića, HDZ, ali očito i za kompletan HNS je ‘špansko selo’.

Panika u redovima HDZ-a BiH je razumljiva, jer je, čini se, konačno došlo do sazrijevanja bosanske politike, koja u punom kapacitetu razumije demokratske principe, te je Čoviću postalo jasno da probosanske stranke neće tek tako pola Federacije dati u ruke onih koji već četiri godine blokiraju sve procese, zbog čega je u konačnici Marinko Čavara završio na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država.

Nenaviknuti na ‘ofanzivne akcije’, jer u suštini Bošnjaci-Bosanci su imali defanzivnu ulogu sve godine od rata pa na ovamo (kao uostalom i tokom agresije), pa je kompas UZP-ove politike potpuno izgubljen.

Tako je Čović sinoć tokom gostovanja na HRT-u kazao da se trenutno angažovao kod američke i evropske administracije da izvrši pritisak na Christiana Shcmidta da izmijeni Izborni zakon BiH, u suprotnom očekuje eskalaciju političke krize.

“Moj i naš zadatak danas je da u ime hrvatskog naroda, ja osobito u ime HDZ-a uvjerljivo dobijemo ove izbore, u što ne sumnjam. Sada se primarno organiziramo oko toga i nastojimo da još netko od američke ili evropske administracije pomogne da djelovanje onih koji imaju autoritet pa mogu mijenjati zakone i u ovom vremenu koje je ispred nas, što su nedavno prakticirali oko finansiranja izbora, otklone ove dileme provedbe odluke Ustavnog suda BiH oko legitimnog predstavljanja u Domu naroda”, rekao je Čović.

Istakao je da ako se to ne dogodi u strahu je da će nakon izbora teško biti implementirani rezultati izbora.

“Politička kriza koju danas imamo, ja mislim da bi trebala eskalirati, trebat će nam veliki napori da se to ne dogodi”, rekao je Čović.

Prijetnje Čovića nisu ništa novo, zapravo, mi to živimo već skoro pune četiri godine, jer kako nazvati nemogućnost implementacije izborne volje građana nego eskalacija i provođenje sile i to od strane onih koji se sada bore da takva mogućnost blokada bude ustavna!

Zbog korektnosti spram Hrvata, ne raste strah Čovića od mogućnosti, kako voli reći, majorizacije Hrvata, već činjenice da bi u Dom naroda PFBiH mogli ući Hrvati koji nisu u HDZ-u, posebno iz SBK-a, USK i HNK!

I umjesto smijehom Čović i njegovi sljedbenici strah pokrivaju prijetnjama i ucjenama.

U martu je Čović, dan nakon završetka runde pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine počeo prijetiti novom institucionalnom i teritorijalnom organizacijom BiH.
Čović je tada kazao da će na sjednici Predsjedništva HDZ-a BiH i nevladine organizacije Hrvatskog narodnog sabora (HNS), detaljno raspravljati o okolnostima i prekidu pregovaračkog procesa, napominjući kako Hrvati u ovim okolnostima imaju zaključke HNS-a koji su obavezujući.

Naime, nova institucionalna i teritorijalna organizacija BiH je upravo jedan od tih zaključaka HNS-a za koje Čović kaže da su mu obavezujući.

To će isto ponoviti i u maju mjesecu, a potpuno je jasno da pozivi HDZ-a na teritorijalnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine su zasnovani na principima udruženog zločinačkog poduhvata.

Tada je Čović ‘mantrao’ o ovoj temi čime je proizvodio maglu i kupovao vrijeme s ciljem blokiranja sredstava koja su neophodna za provođenje izbora.

Sada s ciljem osiguranja pozicija HDZ-u potpuno iracionalno s medija bliskih njemu i HDZ-u upućuju se čak i prijetnje smrću, izmišljaju se intervjui sa Željkom Komšićem u kojima se također prijeti!

Tako ćemo pročitati da „Hrvati banaka više nemaju, a tenkova se ne boje“ uz nastavak da su specijalci za tenkove!?

Direktne prijetnje nalazimo i na Twitteru.

„To znači da bi probosanske stranke sve dileme riješile ukoliko bi od 20 zastupnika u Skupštini SBK izabrali četvero iz reda hrvatskog naroda. Ta četiri zastupnika bi, potom, mogla izabrati jednog delegata za Dom naroda FBiH.

I onda će se čuditi kad te četiri obitelji u crno zaviju“.

U crno se zavijaju isključivo osobe u žalosti, pa prema tome ovakav status se može posmatrati isključivo kao prijetnje smrću!

Izmišljeni intervju s Komšićem u kojem je upućena prijetnja članu Predsjedništva BiH i u kojem se spominje atentat na Komšića glasi ovako:

„G. Komšić plašite li se atentata na sebe, napada na sebi nekog bliskog? Četvrti put idete u nasilje nad Hrvatima, što ako nekome PTSP-ovcu pukne film? Nekome kome su vaši dijete ubili i kome je dosta svega. Je li vas strah Hrvata?“

Svi navodi gore su daleko od onoga što bi jedan predvodnik evropskih integracija smio izgovoriti, ali gore od toga je ponašanje Johanna Sattlera koji od novinara traži da ne sataniziraju Čovića.

Nejasno je kako šef Delegacije EU u BiH ne vidi da se Čović sam satanizuje, a o čemu, pak treba da se odredi pravosuđe Bosne i Hercegovine.

(NAP)

Tjetna heftarica Senada Avdića na OBN-u: Kako se Bakir Izetbegović nakratko iz podzemlja preselio u rudnik?!

PONEDJELJAK, 6. JUNA

Ono o čemu se danima špekuliralo, danas je i zvanično potvrđeno: Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, neće doputovati u Beograd. U tome ga je spriječila odluka vlasti tri zemlje, Bugarske, Makedonije i Crne Gore da ne dozvole njegovom službenom avionu prelet preko njihovog zračnog prostora. Sve tri države su članice NATO Saveza, pa je jasno da su njihove vlasti slijedile direktive iz centrale zapadne vojne alijanse u Briselu u vezi sa vrlo rigoroznim sankcijama prema čelnicima Rusije.

Dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić komentar o ovom neugodnom incidentu prolongirao za večernji dnevnik državne televizije, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, nije oklijevao da osudi ovaj, kako je rekao, „necivilizirani i nezapamćeni skandal“. Dodik je u niskom startu čekao ko zapeta puška da se zaputi u Beograd na susret sa ministrom Lavrovom. On ima dovoljno iskustva u politici da mu je poznato da sprječavanje ruskog ministra da doleti u Beograd, nikako nije skandal bez presedana kakav je nepoznat u modernoj civilizaciji. Neuporedivo je veći skandal, da se zadržimo samo na polju Dodikovog „civilizacijskog kruga“, koji graniči sa zločinom počinila vlast Republike Srpske, u kojoj je dijelom i on sudjelovao, kada je u proljeće 1994. godine zaprijetila rušenjem avionaPape Ivana Pavla Drugog ukoliko se poglavar Vatikana usudi doputovati u Sarajevo. Zbog zvjerskih prijetnji čelnih ljudi sa Pala, koje Dodik danas slavi kao heroje, Papa Ivan Pavle je bio primoran odustati od posjete glavnom gradu BiH.

Sergej Lavrov

Sam Sergej Lavrov održao je press konferenciju na kojoj je kazao da se (citiram) „desilo nešto nezamislivo“. Kako je rekao, na taj su način EU i NATO „pokazali da koriste najgrublja moguća sredstva za pritisak na Moskvu“.

Sergej Lavrov je preživio avanutru sa spornim letom za Beograd, tako što nije uopće poletio. Za razliku od njega, 298 ljudi koji su se u avionu malezijske državne kompanije putovali na relaciji Amsterdam-Kuala Lumpur nisu preživjeli njegovo rušenje iznad teritorija Ukrajine. Vlastitu ulogu u rušenju aviona sam je priznao oficir ruske vojskeIgor Girkin, zvani Strelkov, komandant pobunjeničkih proruskih trupa u Donbasu. Tokom suđenja za ovaj zločin koje je prošle godine počelo u Holandiji, pored Girkina, nekadašnjeg dobrovoljca i tokom rata uz BiH, optuženo je još nekoliko visokih ruskih vojnih i obavještajnih oficira, pored ostalih i Vladislav Surkov, donedavno savjetnik Vladimira Putina. Suđenje se odvija u Holandiji jer je Rusija stavila veto na prijedlog da se za taj zločin sudi pred UN-ovim sudovima. Pomenuti Strelkov i danas je aktivan na ukrajinskom ratištu, javno komentira vojnu situaciju. Ni drugi optuženi nisu dostupni holandskom pravosuđu, a rusko pravosuđe ne pokazuje interes da kazni odgovorne zua taj zločin. Sergej Lavrov član državnog vrha koji krije ubice 300 nedužnih civila, zadnji je čovjek koji bi trebao govoriti o neviđenom nasilju u zračnom prostoru!

UTORAK, 7. JUNI

Brojne reakcije stižu na jučerašnju odluku Ministarstva vanjskih poslova SAD da nametnu sankcije predsjedniku Federacije BiH Marinku Čavari i Alenu Šeraniću, ministru zdravstva u Vladi RS. U obrazloženju se tvrdi da su „obojica nastojali provoditi etno-nacionalističke i političke agende naušrtb demokratskih institucija i građana Bosne i Hercegovine“. Za Čavaru je rečeno da je odbijanjem imenovanja sudije Ustavnog suda Federacije BiH kojeg je predložilo VSTV onemogućio funkcioniranje Vijeća za vitalni nacionalni interes koje je ključno za demokratsko funkcioniranje Federacije BiH.

Na sankcije Marinku Čavari prvi je i najglasnije reagirao nezaobilazni Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske. On je  napao američku administraciju, a njihove sankcije Čavari ocijenio kao „bahato teroriziranje legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH“.

Marinko Čavara

Ponovimo još jednom: američke sankcije predsjedniku Federacije BiH su izrečene zato jer godinama odbija imenovati izabranog suca Ustavnog suda Federacije BiH čime je potpuno paralizirana ova krucijalna insitucija. Zoran Milanović, pak, smatra, da legitimno izabrani predstavnik ima pravo raditi što god hoće, pa i rušiti ustavni poredak.

Tu se Milanoviću treba priznati da je konzekventan i da nema jedan kriterij za državu na čijem je čelu, a drugi za susjednu Bosnu i Hercegovinu. Kada je prije nekoliko nedjelja Ustavni sud Hrvatske proglasio neustavnim referendumsko pitanje koje se ticalo legitimnosti donošenja odluka vlasti tokom pandemije, Milanović je nemilosrdno napao tu presudu i zatražio ukidanje Ustavnog suda Hrvatske. Nije samovladajući HDZ i njegov predsjednik i premijer Hrvatske Andrej Plenković, nego cjelokupna demokratska javnost u Hrvatskoj, pravna struka, te mediji tu Milanovićevu ideju nazvali skandaloznom i napadom na ustavni poredak zemlje. Javile su se inicijative da se pokrene procedura za Milanovićev opoziv sa dužnosti predsjednika Hrvatske.

Kad već ne može u sopstvenoj državi, Hrvatskoj, urušiti, ukinuti Ustavni sud, Milanović može barem podržati Marinka Čavaru koji to radi u Federaciji BiH. Hrvatska u svojoj ustavno-pravnoj materiji ima predviđen način i demokratske procedure kojima se sankcionira predsjednik države kada postane prijetnja za poredak, ma koliko on, predsjednik,  legalan i legitiman bio. BiH takvih propozicija nema, jer je kao neodovršena država, poluprotektorat, lišena unutarnjeg suvereniteta koji proistječe iz volje građana. Zato se likovima kakav je Marinko Čavara bave stranci, Amerikanci, što nije baš demokratski, ali je bolje i to nego da se njima ne bavi niko i da imaju provincijski osjećaj svemoći i nedodirljivosti. Milanovićevo minimiziranje Ustavnog suda Federacije BiH ne može imati opravdanje u činjenici da on na isti način omalovažava Ustavni sud u svojoj zemlji. Naprotiv, to je samo potvrda njegovog antisistemskog djelovanja.

SRIJEDA, 8. JUNI

Jedan moj poznanik koji nije prije rata bio relativno dobro pozicioniran u komunističkoj političkoj hijerarhiji, kad god bi naišao neki problem, kad bi bile skresane njegove ideje, ili se našao u manjini, ljutito bi govorio: „Ja ovako ne mogu dalje, mislim da ću podnijeti ostavku?“ Kada bi ga neko iz društva upitao zbog čega to napokon ne učini, sjetno bi odgovarao: „Ma, plašim se da će mi je drugovi usvojiti!“.

Podnošenje, davanje ostavke zbog ovoga, ili onoga razloga, svojevrstan je moralni čin, koji je znao imati katarzično dejstvo i ljekovite poruke i za pojedinca i na širu zajednicu. Istina, u jednopartijskoj kulturi odgovornosti, ostavke su se vrlo često iznuđivale, na njih se nevoljko pristajalo, da bi se izbjegle ozbiljne sankcije, smjene, izbacivanje (iz kolektiva, partije), pa i javna blamaža. Bolje je i ugodnije bilo otići sam, nego čekati da egzekuciju obave drugi.

U aktuelnoj političkoj praksi, višepartijskom monizmu u kojem se odgovara samo svoj stranačkoj vrhuški, kultura odgovornosti javnih aktera je potpuno isčezla, zamijenjena je diktatom lojalnosti i poslušnosti. Ostavke se ne podnose više čak ni iz zdravstvenih, porodičnih i sličnih razloga osobne prirode, ljudi rade, idu na posao čak i kada su bliže vječnim lovištima nego radnom mjestu. Lojalan i poslušan klimoglavac ne može biti odgovoran ni za šta, on je samo mehanički izvršitelj volje svojih plemenskih elita.

Razmišljam o ovim beskorisnim pitanjima danas nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiHChristian Schmidt nametnuo odluku o finansiranju predstojećih Izbora. Kontam, pitam se, volio bih znati, kako se nakon toga osjeća Vjekoslav Bevanda, ministar finansija i trezora u Vijeću ministara BiH. On koji je mjesecima, iz dana u dan, mrtvo-hladno objašnjava da se tih famoznih 12 miliona KM nikako ne mogu osigurati na legalan, zakonski prihvatljiv način. Nema šansi, govorio je. Piše u poslovnicima, tvrdi se u zakonskim i podzakonskim aktima, tvrdio je Bevanda. Baš jučer Bevanda je odnekud izvukao, iz suhe proračunske drenovine iscijedio nešto više od polovine potrebnog novca i to bi bilo to, kazao je, nema više, kapak, taraba. I da ima, para, odakle mi, samo što ne poručuje javnosti ministar Bevanda.

Vjekoslav Bevanda

A onda se Christian Schmidt u nekoliko prosto-proširenih pisanih rečenica sa zakonskom snagom i minut-dva obraćanja medijima, da prostite na izrazu, snažno popiškio na sve ono što je ministar Bevanda mjesecima govorio, tvrdio, dokazivao, branio. Para za izbore ima, i moraju su u roku od odmah prebaciti Centralnoj izbornoj komisiji BiH da bi mogao organizirati izborni proces, tako glasi Schimdtova odluka.

Nekada davno sam upoznao Vjekoslava Bevandu, ostavio je na mene dojam racionalnog, ugodnog i šarmantnog sugovornika, kojem baš nije svejedno kakav će imati ugled u javnosti i ne bagateliše osobni dignitet. Jednom dok je bio ministar finansija u Vladi Federacije BiH mi je u kafani rekao: „Da smo imali branitelja koliko ih sada plaćamo iz federalnog proračuna, mogli smo Sloveniju osvojiti“.

Kažu mi, a to nije teško zaključiti ni sa televizijskih ekrana, da ministar Bevanda, na žalost, ne stoji najbolje ni sa zdravljem.  Zašto mu je onda, pobogu milome, toliki  problem, nakon ozbiljnog, javnog  poniženja kojem ga je podvrgao Schmidt, nakon osobnog i profesionalnog poraza, sjesti i napisati nekoliko redova ostavke. Pa, makar je njegovi stranački šefovi na kraju i prihvatili.

ČETVRTAK, 9. JUNI

Prvo je bio Mali Schengen kao začetak integriranja zemalja zapadnog Balkana na drugačijim osnovama od postojećih. Utemeljili su ga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te premijeri Makedonije i Albanije, Zoran Zaev i Edi Rama. Na prvim sastancima prisustvovali su kao posmatrači predstavnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dok je Kosovo odbijalo bilo kakvu vezu sa Malim Schengenom.

U međuvremenu se, tokom posljednjih godinu-dvije, stvar prilično organizacijski i diplomatski uozbiljila pa je nekadašnji Mali Schengen, promijenio naziv u Otvoreni Balkan. Format se međutim nije promijenio, i dalje su Srbija, Makedonija i Albanija jedine članice, premda se posljednjih nedjelja, nakon promjene na čelu Vlade Crne Gore, njen odnos prema tim integracijskim procesima mijenja. Novi premijer Dritan Abazović prisustvovao je današnjem skupu Otvorenog Balkana u Ohridu, crnogorski mediji pišu da je to učinio pod pritiskom američkog povjerenika za region Gabriela Escobara. Escobar je, tvrdi se u Podgorici, manje-više otvoreno vodio projekat smjene VladeZdravka Krivokapića, približio do tada nepomirljive Abazovića i predsjednika Mila Đukanovića i prislio ih da surađuju u formiranju i funkcioniranju nove crnogorske Vlade. Na samitu Otvoreni Balkan u Ohridu pojavio se i predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Zoran Tegeltija i to, kako saznajemo, bez suglasnosti i konsultacija sa bilo kim, pogotovo bez komunikacije sa Predsjedništvom BiH i Ministarstvom vanjskih poslova BiH.  Ako je Abazović interes prema Otvorenom Balkanu pokazao na nagovor američkog diplomate Escobara, teško je vjerovati da je Tegeltija došao pod sličnim okolnostima. Aleksandar Vučić je pomalo iznervirano rekao da on i osnivači ovog projekta neće nikoga moliti niti čekati da se priključi Otvorenom Balkanu. Nego će se, najavio je, posvetiti projektima zajedničke suradnje i brojnim oblastima, trgovini, transportu, a osobito energetike i proizvodnje hrane.

Neposredno pred održavanje samita u Ohridu, ruski ministar vanjskih poslova Segej Lavrov iznenadio je sve kada je rekao da njegova zemlja čvrsto podržava projekat Otvorenog Balkana. Neki su ovu njegovu izjavu protumačili kao čin diplomatskog lukavstva, pa čak i kao suptilno odmaganje Aleksandru Vučiću zbog njegovog, navodnog, približavanju Zapadu. Bilo šta što u ovom trenutku podržava Rusija, ne može računati na uspjeh, pa tako ni Otvoreni Balkan. Teško je vjerovati da istu stvar ohrabruje Amerika preko Gabrijela Escobara i Rusija putem Sergeja Lavrova. Njihovi interesi ni u manje važnim stvarima od sređivanju prilika u regiji nisu komplementarni.

Mnogim analitičarima nije promaklo pisustvo u Ohridu Aleksandra Sorosa, sina multimilijardera i filantropa Georgea Sorosa. Odranije se u pojedinim diplomatskim krugovima u Beogradu spekuliralo da je upravo mlađi Soros presudno utjecao na svog imenjaka Vučića da pokrene inicijativu Malog Schengena, kasnije Otvorenog Balkana. Otvoreno je niz pitanja, pa i ono kako se suradnja Vučića sa familijom Soros, uklapa sa njegovim prijateljstvom sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom, koji je zabranio sve obrazovne i kulturne operacije Sorosevih u Mađarskoj.

Istovremeno je njemački kancelar Olaf Šolz tokom višednevne balkanske turneje dao dodatni impuls i najavio bržu dinamiku Berlinskom procesu kojim je njegova zemlja prije nekoliko godina nastojala ubrzati integriranje i približavanje zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju.

Previše je nedoumica, nepoznanica i kontroverzi, zakulisnih radnji da bi se BiH voluntaristički i bez ozbiljnih analiza mogla čvršće vezivati za Otvoreni Balkan. Sve što je ovoj zemlji potrebno u poslovanju, trgovini, komunikaciji u regiji ona može ostvariti u okviru postojećih međudržavnih aranžmana.  Sve izvan toga, ili preko toga može biti samo neizvjesna avantura i rizični eksperiment bez vidljivih benefita za ovdašnju ekonomiju prije svega.

PETAK, 10. JUNI

Posljednjih sam dana čitao knjigu Nobelovca Maria Vargasa Llose „Pola stoljeća Borhesa“ u kojoj je objavio svoje razgovore i kritičko-esejističke zapise o Horhe Luisu Borhesu, najutjecajnijem i jednim od najznačajnih svjetskih književnika prošlog stoljeća.

Llosa i sam književni klasik koji uživa u vlastitoj slavi i ugledu, divi se i pomalo zavidi velikom Argentincu zbog njegove skromnosti, samokritičnosti, odsutnosti ljudske i umjetničke taštine. Borhes ne čita knjige koje su o njemu pisane širom svijeta, jer kako kaže“ta me tema ne zanima“. Na Llosino pitanje da komentira nepravdu koja mu je nanesena zbog nedodjeljivanja Nobelove nagrade, genijalni Argentinac kaže: Švedski komitet ima isti ukus i mišljenje o mojim knjigama kao i ja. Dakle loš. Genijalni Argentinac potvrdio je važnost mudrosti prema kojom je prvi uvjet da se bude ozbiljan čovjek taj da ne smiješ sebe uzimati ozbiljno.

Teško mi je, mučno iz tih čarobnih, mudrih Borhesovih samoironičnih slapova umjetničke skromnosti i moralnog asketizma, suočiti se sa plićakom prpošnog, samohvalisavog neukusa ovdašnje javno-političke boranije, opsjednute isključivo sobom i svojim ubogim karijerama, ambicijama i egom. Jedan univerzitetski profesor problematičnog opusa i ugleda ovih je dana promijenio stranku i insistira na tom da ga se titulira kao akademika. Svako normalan sa minimumom ponosa i ukusa bi ćutao, poklopio se ušima jer je općepoznato da ga je u akademika proizveoMuamer Zukorlić, ili neka od njegovih brojnih šerijatskih hanuma.

Istovremeno, jedinstveni opozicioni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva poput seoske mlade se rumeni dok u jednom dugometražnom intervjuu naklapa kako se on sam, hudnik, u neravnopravnoj borbi sukobljava sa osam ljutih hrvatskih i srpskih vjetrenjača-zastupnika u Domu naroda Parlamenta BiH. Tom horu samozaljubljenih persona koji poput starih novovalnih hitova podvriskuju „Niko, niko kao ja“, odnosno „Ja volim samo sebe“, priključio se odavno državni poslanik Damir Arnaut, čovjek  koji je zadnjih 15 godina poput kuglice na bilijaru letio od stranke do stranke, od kabinata do kabineta. On, inače advokat po struci, koji nikad nije pokušao živjeti od tog svog primarnog posla, tvrdi ovih dana po društenim mrežama, koje koristi uglavnom za samoreklamiranje, da su nekadašnji čelni ljudi pravosuđa, Milan Tegeltija, i Gordana Tadić, smijenjeni njegovom zaslugom, odnosno zahvaljujući parlamentarnoj komisiji kojoj je on predsjedavao.

Damir Arnaut

Stotine je članaka, istraživačkih tekstova objavljeno o paralizi pravosuđa, o uzurpatorskoj ulozi predsjednika VSTV-a i političkoj instrumentalizaciji glavne državne tužiteljice, prije nego što se državni Parlament uopće sjetio da to notira kao problem. Stotine su sudskih tužbi fasovali ovdašnji novinari, pa i ovaj koji ovo govori, dokazajući da je pravosuđe u rukama osoba sumnjivog morala i pokvarenih ambicija. Hiljade su sati novinari proveli u sudnicama i desetine hiljada maraka kazni platili kao žrtve sveobuhvatne pravosudne hobotnice. Nema medija kojem Tegeltija nije prijetio tužbom zbog objavljivanja dokaza iz poznatog skandala sa Potkivanjem, odnosno uzimanjem mita.Nermin Alešević, zviždač koji je dokazujući Tegeltijin kriminal i tužiteljsku korupciju „izginuo“ i bio podvrgnut teškom sudskom progonu, danas se ironično zahvalio državnom poslaniku Arnautu, za sve što je uradio da se njegova pravusudna tragedija zaustavi. Naravno, ni Arnaut, niti bilo koji drugi političar nije učinio ništa. Ni u tom ni u bilo kojem drugom sudskom procesu, on se samo kiti, nerijetko krvavim, očerupanim perjem kojim su novinari i rijetki borci protiv pravosudnog zuluma platili svoje pravo na slobodnu riječ i angažirano djelovanje u interesu javnosti.

Baviti se sobom, kaže Borhes, je dosadan posao i simptom lošeg ukusa; možda bi ovdašnjim političarima bilo uputno preporučiti da barem dva puta razmisle prije nego što ništa ne kažu.

SUBOTA, 11. JUNI

Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i vjerovatni kandidat te stranke za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH, tokom cijele nedjelje se svađao, dopisivao i polemizirao sa Ambasadom SAD-a u BiH, da bi jučer na kraju nedjelje obišao rudare u jami rudnika u Kaknju. Imaju li ova dva događaja neke međusobne veze? Je li američka kritika kojom se Izetbegovićeva stranka dovodi u vezu sa korupcijom i podrivanjem vladavine prava, natjerala njenog lidera na ovaj ko bajagi radni, zapravo populistički, predizborno-marketinški potez.

Postoji nebrojeno mnogo načina da Bakir Izebegović kao i stranka na čijem je čelu pokaže svoju socijalnu osjetljivost i solidarnost sa rudarima i drugim proizvodnim radnicima na čijoj grbači živi, odnosno parazitira poltička elita. Da bi se pokazala ta osjetljivost uopće nije potrebno praviti patetično-teatralna geste, spuštanja u rudarska okna gdje će se širiti socijalna demagogija i lažna briga za položaj rudara. Svi najvažniji rudnici u Federaciji BiH posluju u sastavu koncerna Elektroprivrede BiH. Svi, osim rudnika u Banovićima koji je iz toga izuzet. Tu privilegiju i samostalnost Banovićima je donijela činjenica što se na čelu tog rudnika decenijama nalazio Mirsad Kukić, dugogodišnji potpredsjednik SDA. Kukićev status u SDA nije promijenila ni činjenica da je prije nekoliko godina pravomoćno osuđen za kriminal, kao ni da mu se i nakon odležane zatvorske kazne ponovo sudi za srodna kaznena djela. Kukić je godinama stranci donosio glasove, a vjerovatno i ponešto novca ,,On se godinama na optuženičkoj klupi nalazi sa još dvojicom čelnika te stranke koje se tereti da su primali mito da bi zapošljavali ljude u Elektroprivredi BiH. Nije poznato da je iko ikada dao, ili primio mito da bi se zaposlio, ili da bi pomogao nekom da se nezakonito zaposli u rudniku. Sve dok je to tako, dok plaće i socijalne privilegije rudara u neposrednoj proizvodnji ne budu izjednačena sa plaćama hiljada zaposlenih u administraciji, licemjerno je silaskom u rudarska okna manifestirati solidarnost sa rudarskih kruhom od sedam kora.

Da je Bakir Izetbegovič i politička klasa koju predvodi pogubio svaku vezu sa sve turobnijom i nesnošljivijom realnošću, govore ogorčene, mahom crnohumorne reakcije javnosti na njegovu posjetu rudniku u Kaknju. Izdvojit ću iz obilja komentara, twit kojeg je napisao Aleksandar Hemon, najpoznatiji bosanskohercegovački književnik u svijetu. „Prada glavu čuva, kaciga je kvari“, našalio se Hemon na  rudarsku epizodu Izetbegovića i njegove malograđanske, skorojevićko- buržoaske familije.

Ako bih je ja morao u kratkoj formi dati svoj prilog ovoj raspravi, onda bih napisao: Nakon dugogodišnjeg boravka u  podzemlju, Bakir Izetbegović se spustio u rudnik.

NEDJELJA, 12. JUNI

Bugarski nogometni trener Ivaylo Petev koji se već skoro dvije godine nalazi na čelu nogomentne reprezentacije BiH nakon što je preživio neuspjeh u kvalifikacijama za SP u Kataru, vjerovatno će ostati na toj funciji i nakon takmičenja u Ligi nacija koje se održava posljednjih petnaestak dana. Neće se ta činjenica dopasti armiji navijača reprezentacije koja traži  njegovu smjenu, ali je jednostavno to tako. Nakon sinoćnje utakmice protiv selekcije Crne Gore koja je završena neriješenim rezultatom, reprezentacija BiH se nalazi na prvom mjestu u grupi u kojoj su smještene nacionalne selekcije sličnog kvaliteta i ugleda. Ovo takmičenje koje je UEFA takoreći organizirala nazor i mimo želje i potreba reprezentacija i samih nogometaša, sasvim sigurno nije najbolji pokazatelj kvaliteta i potencijala bilo koje reprezentacije. Igra se sadistički mnogo utakmica u kratkom vremenskom roku, igrači praktično nisu imali ni dana čestitog odmora od napornih sezona u nacionalnim prvenstvima.

U tri do sada odigrane utakmice reprezentacija BiH je igrala neriješeno na gostovanjima u Crnoj Gori i Finskoj, te u Zenici pobijedila Rumuniju. Na svakoj od tih utakmica rezultat je bio mnogo povoljniji od igre prikazane na terenu. Ova je selekcija kadrovski krajnje limitirana i to nema veze ni sa nezgodnim terminom igranja utakmica, kao ni sa stručnim kompetencijama selektora Ivayla Peteva. Reprezentacija BiH kvalitetom svog igračkog kadra spada u donji dom evropskog nogometa i to se u narednim godinama nakon odlaska Edina Džeke može promijeniti samo nagore. Moguće je da su u pravu oni koji optužuju selektora Peteva da reprezentaciju sastavlja pod pritiskom i utjecajem menadžerskog lobija, da mu igrače servira njegov svemoćni prijatelj i zaštitnik Zdravko Mamić. Istina je, međutim i to, da je to Mamić radi godinama i u Hrvatskoj, koja je zahvaljujući njegovim igračima jedna od vodećih nogometnih sila na svijetu. Budimo realni, iskreni i lišeni patriotske sentimentalnosti: nema igrača kojem u karijeri može biti odskočna daska igranje za ovako lošu, neatraktivnu i neefikasnu  reprezentaciju.

Malo tu toga može promijeniti Ivaylo Petev: ako, primjerice, Sead Kolašinac za 15 godina karijere nije savladao centaršut iz punog trka, nema selektora koji to može popraviti. Niti može ubrzati stopersku liniju, učiniti srednji red kreativnijim, bržim i odgovornijim.

Sead Kolašinac

Spustimo, loptu na zemlju, prizemljimo se i sami, pa zaključimo: Petev možda i nije neka trenerska „pljačka“, ali sa ovakvim „ljudskim resursima“ , kvalitetom i karakterom igrača teško da bi Anceloti, Klopp, Guardiola… osvojili više od pet bodova koliko je selekcija BiH uzela nakon utakmica sa Finskom, Rumunijom i Crnom Gorom.

Kolumna Vildane Selimbegović: Partizansko groblje i(li) fašizam naš, domaći

Od srijede do subote, dana kada se, dakle, Mostar probudio suočen sa sistematskim uništavanjem baš svake od 700 ploča na Partizanskom groblju, do okupljanja antifašista u Dolini heroja na Tjentištu, Bosna i Hercegovina se više no ikada ranije suočavala sa nasljeđem svoje antifašističke tradicije i različitim odnosima spram nje. Sutjesku je pohodilo više hiljada antifašista iz cijele regije, pa iako mostarski vandalizam nije spomenut u zvaničnim obraćanjima, iz SABNOR-a BiH kažu da je bio posebna tema rukovodstava i da se već planiraju zajedničke akcije. Kako god, ne mogu se oteti dojmu da je obilježavanje 79. godišnjice Bitke na Sutjesci i slavnog partizanskog opstanka, uprkos žestokim napadima fašista u Drugom svjetskom ratu, moralo imati makar u tragovima i osvrt na ofanzivu – više niko i ne zna koju po redu – poduzetu protiv Partizanskog groblja, ako ne zbog činjenice da je upravo u subotu bila i godišnjica smrti velikog Bogdana Bogdanovića, ono bar zbog historije koja nas obično uči da je zbivanjima na Tjentištu prethodila Bitka na Neretvi. Bogdanovićevo arhitektonsko remek-djelo u Mostaru zrcali ne samo grad već i njegovu prelijepu rijeku.

Sead Đulić, predsjednik bosanskohercegovačkog SABNOR-a, živi i radi u Mostaru i nije štedio riječi ni emocije nakon posljednjeg – kako ga je nazvao – terorističkog čina, organiziranog i sistemskog obračuna sa nacionalnim spomenikom BiH. U prvim reakcijama Đulić je podsjećao na užas Kristalne noći, događaj iz novembra 1938. godine, kada su nacisti započeli pogrom Jevreja. Iako su osude vandalizma na Partizanskom stigle sa gotovo svih političkih adresa u našoj zemlji, antifašisti bi zapravo morali i skrnavljenje Partizanskog i poplavu reakcija konačno doživjeti kao svoj dan, kristalno čist kada je u pitanju vlastiti angažman. Đulić je, čini se, i to razumio, u više je navrata insistirao na obećanju da će antifašisti progovoriti i krenuti u akciju, što je važno iz nekoliko razloga.

Jedan od njih – izborna godina – bode i oči i uši. I s razlogom budi strah, jer ako je sredinom juna napadnuto Partizansko groblje, čemu se možemo nadati sredinom jula, augusta ili septembra? Tim prije što se važeće politike u ovoj zemlji poprilično slažu kada je riječ o nasljeđima Titove Jugoslavije i antifašizmu, što su za njih sinonimi koje združenim snagama osuđuju i još se takmiče ko će se više udaljiti od svih onih vrijednosti koje antifašizam predstavlja. Nije riječ samo o slavljenju vlastitih zločina(ca) iz ratova devedesetih već i o sistemskom obračunu sa zajedničkom državom koju podjednakim snagama nastoje prikazati kao tamnicu naroda, a oni su im tobožnji spasitelji. I ne treba se zavaravati, i one partije koje nemilice uživaju u tom nasljeđu, poput SDP-a BiH koji je i nominalni vlasnik imovine bivšeg Saveza komunista BiH, za antifašizmom posežu samo u vlastite partijsko-propagandne svrhe: da je drugačije, u Mostaru bi se prošlog četvrtka, kada je organiziran prosvjed zbog brutalnog napada na Partizansko groblje, pojavio makar netko od predstavnika partijskih visina osvojenih zahvaljujući i dobrom dijelu birača, antifašista, koji žele da vjeruju kako je SDPBiH izraz njihove tradicije. A da zaista jeste, makar bi u Sarajevu, gdje stoluju partijske uzdanice, bio primijenjen slavni antifašistički princip pogleda u vlastito ogledalo, u narodu poznat kao aksiom da svako čišćenje kreće iz vlastite avlije, što znamo da se ne dešava. Primjera je dovoljno – od puno puta pominjanog nasilja nad žrtvama Kazana, koje su voljom gradonačelnice i potpredsjednice partije brutalno oštećene spomenikom, do različitih aršina spram drugih i drugačijih, što jasno piše i na spomen-ploči postavljenoj na Vijećnici na kojoj – za razliku od Kazana – znamo ko je bio agresor i zapalio knjige. Onaj koji je naređivao ubijanje ljudi i uništavanje njihovih posmrtnih ostataka na Kazanima, ostao je zaštićen.

Antifašisti nemaju pravo pristajati na kompromise bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu ili našim ratovima devedesetih. I ma kako dobro zvučala spika Nermina Nikšića i njegovih pobočnika o kukavičkom činu “pod okriljem noći, baš onako kako su ustaški preci počinitelja kukavički ubijali građane Mostara i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu”, ovo je krajnje neodgovoran, da ne kažem kukavički čin upiranja prstom u NN počinitelje (koje MUP HNK-a mora otkriti, a pravosuđe i procesuirati) za koje SDP zna i čiji su potomci?! Strašno! Zar je to ta civilizacijska vrednota koju nam ima ponuditi navodno građanska opcija? Ili je ipak riječ samo o floskulama onih čiji su preci bili slavni osloboditelji, a eto oni – koji su dio vlasti u ovom Kantonu – nisu imali ni toliko volje da prononsiranog ustašu protjeraju sa ulične table usred općine Centar Sarajevo, nego povrh toga nam djeca i dalje idu u školu koja također nosi ime Mustafe Busuladžića?

Ne, ne branim ja politiku HDZ-a i Dragana Čovića, samo zagovaram isti odnos prema svima i odluke na bazi djela, a ne političkih pamfleta. HDZBiH jeste najveći krivac što se mostarske ulice zovu po Mili Budaku i Juri Francetiću, kao što je uostalom i SNSD najveći krivac za veličanje Ratka Mladića i Radovana Karadžića (zahvaljujući Valentinu Inzku, bivšem visokom predstavniku, Milorad Dodik je morao polizati svoje kumstvo studentskog doma na Palama, nazvanog po osuđenom ratnom zločincu i jednom od kreatora genocida u Srebrenici), ali ako je SDA u ovu fašističku utrku ušla s Busuladžićem da pokaže kako i ona ima svog konja, onda je vlast koja se diči izjavama kako od antifašizma odustati neće morala to pokazati na djelu. I ukinuti prononsiranog ustašu i mrzitelja Jevreja te pokazati poštovanje spram naših sugrađana koji su vjerovali u multietničnost ove zemlje, u danima opsade Sarajeva ostali u glavnom gradu BiH i to platili životima.

Antifašizam je civilizacijska tekovina i evropska vrijednost koje su se politički lideri Balkana odrekli još na početku ratova devedesetih. Evropa se u to doba s figom u džepu deklarativno izjašnjavala o zločinima počinjenim naročito na teritoriji Bosne i Hercegovine, ni sama dovoljno imuna na prononsirane fašiste. No, ruska agresija na Ukrajinu Evropu je dozvala svijesti, ali i potvrdila lekciju da fašizam ne samo da nije pobijeđen već da se i oni koji su se borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu zarad vlastitih interesa preko noći umiju pretvoriti u fašiste (i to smo osjetili u našim ratovima). Zato se Ukrajina danas bori za sve nas, za cijeli kontinent, računajući i Balkan, ali i Bruxelles i Pariz. Baš zato i domaći i antifašisti cijelog regiona moraju biti glasniji, ali se i pokazati na djelu: Partizansko groblje vapi za obnovom. Eto nam prilike. Ako je gradonačelnik Mostara Mario Kordić u svojoj osudi vandalizma prvi puta spomenuo i velikog Bogdana Bogdanovića, ali i najavio (sa)učešće u revitalizaciji spomenika, ako već postoje i parlamentarne ideje – poput Zvizdićeve – da Vijeće ministara plati obnovu Partizanskog groblja, ako je premijer Vlade FBiH Fadil Novalić obećao pomoć, pa čak i ako svi oni zajedno i ispune obećanja, za antifašiste ima posla. Partizansko groblje u Mostaru je veleljepni spomenik mladosti koja je znala odabrati pravu stranu historije, ono nije, ne smije i ne može biti bilo čije partijsko vlasništvo, ono je naša civilizacijska tekovina i obavezuje nas da damo vlastite doprinose njegovom vraćanju u prvobitno stanje i čuvanju. Zato akcija mora početi odmah i zato SABNOR – koliko je danas – treba napraviti svoj odbor i svoj (pod)račun za Partizansko groblje. Pa da vidimo ko zaista drži do antifašizma. I kome je stalo.

 

Ispit za stranke iz Sarajeva: Četiri Hrvata iz probosanskih stranaka u Skupštini SBK za potpunu deblokadu Federacije

Da biste upravljali Federacijom i državom BiH, ne morate imati nijednog zastupnika u predstavničkim domovima FBiH i BiH. Dovoljno je da imate većinu zastupnika u pet “ključnih” kantonalnih skupština i postat ćete nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti na nivou Federacije BiH, dok Vijeće ministara BiH bez vaše podrške neće moći ništa.

Nakon što je bivši saziv CIK-a donio Uputstvo kojim je određeno koliko koji kanton daje delegata, situacija se dodatno zakomplicirala. O čemu se radi? Ovo Uputstvo je posljedica odluke Ustavnog suda BiH donesene po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredaba Izbornoz zakona BiH.  Ustavni sud BiH, poznato je, predusudio da odredba Izbornog zakona koja se odnosila na popunjavanje Doma naroda FBiH nije u skladu sa Ustavom. Ukratko, U Izbornom zakonu je pisalo da svaki kanton „mora dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda“, dok, recimo, u Ustavu Federacije BiH piše da će svaki kanton dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda, pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu. Suština je, dakle, da u kantonalnim skušštinama moraju već biti izabrani zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda, da bi taj kanton mogao delegirati za Dom naroda delegata iz reda tog konstitutivnog naroda. Nakon odluke Ustavnog suda BiH, bivši saziv CIK-a je donio Uputsvo kojim je propisao koliko koji kanton daje delegata i iz kojeg naroda. Ono što je, možda, bilo od presudnog značaja je to što je CIK koristio popis iz 2013. godine, pa je, tako, Zeničko-dobojskom kantonu oduzeo jednog „hrvatskog delegata“ kojeg je prebacio u Zapadnohercegovački kanton. Tako su kantoni, u kojima presudnu ulogu ima HDZ BiH, dobili šansu da izaberu 12 od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. A kada imate 12 delegata, u ovom slučaju Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, bez vas nije moguće formirati Vladu Federacije BiH, jer niko osim vas ne može ni predložiti predsjednika ili potpredsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Osim toga, sa 12 delegata u Klubu Hrvata Domu naroda FBiH direktno odlučujete koja će četiri delegata sjediti u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. A četiri delegata iz Federacije BiH vam daju potrebnu entitetsku većinu prilikom izglasavanja odluka u Domu naroda BiH. Pojašnjenja radi, kada je na posljednjoj sjednici Doma naroda PS BiH usvojen HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona, suzdržani glas Mladena Bosića bio je presudan za postizanje opće većine. Tako je zakon usvojen sa sedam glasova za, od čega su četiri za bila iz FBiH bila za, a tri iz Republike Srpske. Da je kojim slučajem, iz RS-a bilo četvero “za”, a iz Federacije troje, Zakon ne bi prošao iako je ima potrebnu prostu većinu. Razlog tome je što entitetska većina iz Federacije podrazumijeva četiri glasa za. Dakle, četiri HDZ-ova delegata u Klubu Hrvata, uz suzdržani glas Mladena Bosića,  su bila ključna za prihvatanje Zakona. A ta četiri Hrvata HDZ BiH ima zato što u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH kontrolira najmanje dvanaest delegata. Tih dvanaest delegata su bobili zahvaljujući odluci prethodnog saziva CIK-a da drugog Hrvata iz Ze-Do Kantona prebaci u Zapadnohercegovački kanton. Zbog tih 12 (kasnije i 13) delegata u Domu naroda Federacije BiH, HDZ BiH je kontrolirao i izbor Vlade Federacije BiH. Pojednostavljeno, predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH predlažu Vladu, a predsjednika i potpredsjednike Federacije mora predložiti po najmanje šest delegata iz Klubu konstitutivnog naroda koji predlaže kandidata. Kada HDZ BiH u Klubu Hrvata ima 12 delegata, to znači da svi ostali zajedno nemaju potrebnih šest. A to, opet, znači da bez HDZ-a nema formiranja Vlade Federacije BiH i da je ključ u njihovim rukama. Da bi se deblokirala Federacija BiH, nužno “spustiti” HDZ BiH na 11 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

Kantonalne liste za predstojeće izbore pokazat će koje su to stranke, uistinu, probosanske. Zašto? Proteklih godina, a naročito tokom ovog mandata uvjerili smo se da, zapravo, kantonalni zastupnici, pored članova Predsjedništva BiH, direktno ili indirektno utiču na funkcionalnost Vlade Federacije, državnog parlamenta, Vijeća ministara BiH, a samim tim i na fiskalnu i sigurnosnu politiku Bosne i Hercegovine. Pokušat ćemo, ukratko, da pojasnimo o čemu se radi. Kantonalni zastupnici međusobno odlučuju o tome ko će određeni kanton predstavljati u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno ko će biti delegat u jednom od četiri kluba Doma naroda FBiH. Upravo ti delegati imaju presudnu ulogu prilikom imenovanja predsjednika i potpredsjednika Federacije, koji, potom, direktno odlučuju ko će biti premijer Federacije BiH. Dakle, od kantonalnih zastupnika ovisi izbor Vlade Federacije. Dalje, delegati iz Doma naroda Federacije BiH direktno odlučuju o imenovanju deset delegata, pet Bošnjaka i pet Hrvata, u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Opet da pojednostavim, kantonalni zastupnici direktno odlučuju o popunjavanju dvije trećine državnog Doma naroda od kojeg, kasnije, izuzmemo li proces formiranje Vijeća ministara BiH, ovise svi zakoni i budući budžeti.S obzirom na Uputsvo CIK-a zasnovano na popisu iz 2013. godine, HDZ ima šansu da opet obezbijedi dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ali, ipak, postoji rješenje.

Ključni kanton je SBK. Evo i zbog čega. Prema Uputstvu CIK-a TK, USK, BPK, KS i Ze-Do daju ukupno pet hrvatskih delegata u Dom naroda FBiH. Čak i da svih pet delegata budu iz, nazovimo ih, probosanskih stranaka, to neće riješiti pitanje blokade HDZ-a BiH. Ali ako bi se iz SBK-a imenovao jedan hrvatski delegat koji dolazi iz „probosanskih stranaka“, HDZ, izvjesno je, ne bi više mogao blokirati procese formiranja vlasti na nivo Federacije BIH. SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega su čak tri hrvatska delegata. U Skupštini SBK HDZ BiH i HDZ 1990 trenutno imaju 10 zastupnika. Probosanske stranke imaju 20. To znači da bi probosanske stranke sve dileme riješile ukoliko bi od 20 zastupnika u Skupštini SBK, izabrali četvero iz reda hrvatskog naroda. Ta četiri zastupnika bi, potom, mogla izabrati jednog delegata za Dom naroda FBiH. Time bi se broj delegata u Domu naroda FBiH koje ne kontrolira HDZ BiH povećao na šest, što znači da HDZ BiH više ne bi mogao blokirati proces formiranja vlasti na nivou Federacije BiH. Da bi se došlo do ovog rješenja, nužno je da sve političke partije vode računa o pozicioniranju kandidata (koji nisu Bošnjaci) na kantonalnim listama. O tome će direktno ovisiti da li će i naredne četiri godine biti blokiran proces formiranja vlasti na nivou Federacije, te da li će biti funkionalan državni nivo vlasti. Nikome ne smije biti cilj izbacivanje hrvatskog naroda iz bilo kojeg organa vlasti na bilo kojem nivou. Cilj mora biti funkcionalnija Federacija BiH i BiH. A funkcionalni ste onoliko koliko imate „alternativnih rješenja“.

Dok EU daje zeleno svjetlo Gruziji, Moldaviji i Ukrajini: Ima li u Briselu mjesta za muslimane?

Ako je suditi po prijedlogu Evropske komisije da se Ukajini i Moldaiji dodijeli kandidatski status, a Gruziji odobri isto uz određene uslove, a da se nisu ni “počešali” kada je zapadni Balkan u pitanju – mjesta za muslimane u Evropskoj uniji, prema svjetonazorima birokrata – nema!

Mnogo je rupetina u mišljenju Evropske komisije!

Po prvi put u historiji, EU je voljna kandidatski status dati državi koja je suočena s brutalnom agresijom i koja stabilno gubi komad po komad teritorije. Sada je već sigurno petina Ukrajine pod kontrolom Rusije. Veliko je pitanje da li će Kijev ikada uspjeti vratiti taj teritorij.

Isto tako, petina Moldavije pod ruskom je kontrolom. Tzv. Transnjistrija na svom teritoriju ima i 1.500 ruskih vojnika i vojnu bazu koju koristi zvanična Moskva.

Istina, do sada se ovaj komad teritorije držao maksimalno po strani u ratu Rusije protiv Ukrajine. No, samo je pitanje kada će Vladimir Putin odlučiti aktivirati ovaj zamrznuti konflikt.

U Gruziji postoje čak dvije “transnjistrije” – Južna Osetija i Abhazija. A ipak, zvanični Tbilisi je bitno bliže Briselu, nego Bosna i Hercegovina, koja se već 20 godina reformira i “reformira”, piše politicki.ba.

Još je gore za Sjevernu Makedoniju.

Ova je država promijenila ime kako bi ušla u NATO. I uspjela je u tome. Sada, nakon 17 godina čekanja, nije ništa bliže otpočinjanju pregovora o ulasku u EU. Nešto je jako, jako, jako truhlo u Briselu! Jako!

Albanija je ispunila sve uslove za početak pregovora. Čeka se da se Bugarska smiluje i otkoči početak pregovora s Makedonijom, pa da i zvanična Tirana počne otvaranje i provizorno zatvaranje svojih poglavlja.

Kosovo je višestruko prebacilo plan aktivnosti za ukidanje viznog režima s EU.

Ovdje se Evropska komisija nema šta kriviti – krivci su pojedinačne države Unije, predvođene Holandijom i Francuskom!

Tek, u prvim reakcijama na objavu Mišljenja Evropske komisije u vezi s zahtjevom za kandidatski status Ukrajine, Moldavije i Gruzije, vidi se sve dublja podjela unutar bloka 27 država.

Austrija bezmalo ultimativno traži da se u “dijeljenju karti” kandidatskog statusa uključi i Bosna i Hercegovina. Čak je i sam kancelar te zemlje Karl Nehammer rekao da mu je nezamislio da Ukrajina prođe sa tom “nagradom” a da BiH opet ostane kratkih rukava!

Njemačka ministrica vanjskih poslova također je u priču uključila zapadni Balkan i zatražila da se ukine jednoglasje u vanjskoj politici EU.

Poljska, s druge strane, presretna je najavom da bi zvanični Kijev mogao imati taj famozni kandidatski status.

“Put Ukrajine prema EU bit će jako dug. U pitanju je dvocifrena brojka. Drugi broj je “nula”. Ne znam hoće li ispred te nule biti “1”, “2”, “3”…”, rekao je nedavno jedan evropski zvaničnik u Briselu.

BiH je već dobrano zagazila u drugu deceniju svog “reformskog evropskog puta”. Ako bi smo analizirali ko je kriv što sve traje toliko dugo, krivica se može podijeliti. No, ne i na ravne časti.

Niko ne spori da su se u Evropskoj komisiji utrkivali da se za BiH propišu što nemogućiji uslovi za njen dalji napredak prema EU.

Kako to izgleda, najbolje se može vidjeti na primjeru dva puta propale izborne reforme.Brisel svim silama nastoji držati BiH podalje od evropskih vrata.

U samoj Bosni i Hercegovini nerijetko smo imali utrkivanja naših političara i državnih službenika ko će napraviti veću budalaštinu na evropskom putu. Da ne idemo u detalje, a znamo ih, kao i imena političara i šta su radili u birokratskim ćoškovima Evropske komisije, evo jednog primjera:

Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizacji i pridruživanju, u tom su aktu navedene i kvote za izvoz. Ako mislite da možete pretpostaviti stepen imbecilija koje su tamo navedene, varate se.

BiH je tako tražila, a Brisel odobrio, da se na tržište EU može plasirati između 100.000 i 200.000 (tona) litara vina šampanjac i pjenušac. I onda je neko otkrio da BiH skoro da i ne proizvodi tu vrstu vina!

Naravno, sada svi mi možemo reći – pa dobro, to jeste budalaština. Ali hajte je uporedite sa imbecilijom koja će ući u anale briselskih domišljatosti, da se kandidatski status dodijeli državi koja na svom teritoriju ima dvije ruske paradržave!?

Mišljenje Evropske komisije o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji je odlično!

Ono pokazuje svo licemjerstvo birokrata iz Brisela koji dugi niz godina treniraju strogoću posebno nad BiH, a onda sve “kompenziraju” servilnošću na drugim mjestima pokazujući da niti imaju principe, niti znanje.

Da! Ukrajina treba biti kandidat i tu se državu mora ubrzano “usisavati” u evropske institucije i fondove. Ali isto tako to mora važiti i za Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu. I kandidati moraju biti Moldavija i Gruzija!

Crnoj Gori se mora priznati da je najdalje odmakla i dati joj se datum ulaska! Evropska unija je na historijskom ispitu. Odluka od 23. i 24. juna ove godine bit će dalekosežna.

Ako se ona bude donosila u skladu s aktuelnim uzusima, evropsko tlo postat će rastuće nestabilno, a ratni požari redovna pojava.

A sve zbog briselskih ćata!

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...