Prema informacijama iz medija visoki predstavnik je posjetio Abraham grupu i njegovog lidera Amira Gross Kabiria prilikom Davis Cup turnira u Mostaru. Ništa ne bi bilo čudno da je Christian Schmidt posjetio Aluminijski kombinat i njegove protjerane radnike, te im dao podršku u borbi za njihova prava na rad.
Visoki predstavnik je izabrao bogataša Kabirija koji na ruinama mostarskog Aluminija diže svoje carstvo za koje mu još treba nekoliko detalja i zato se desio ovaj susret.
Abraham grupa, u svojim razvojnim planovima, zacrtala je izgradnju solarnog parka, plinske elektrane i sada nastoji da obezbijedi saglasnost za učešće u finansiranju i izgradnji Južne interkonekcije. Prirodni gas nije problematičan za ovu interkonekciju jer bi se isti dopremao preko LNG Terminala KRK i to iz Izraela. Plinska elektrana je neophodna za balansiranje na sistemu kako za potrebe Aluminija tako i za EPHZHB. Ovo je početak stvaranja energetskog dijela nekadašnje HZHB.
Ujedno, regulator za energiju sa sjedištem u Mostaru je dobio u ingerenciju regulaciju svih energetskih djelatnosti uključivo i za prirodni gas.
Da sada vidimo stanje na terenu:
Južna i Istočna gasna interkonekcija su umrtvljene i osim priča drugih aktivnosti nema. Niti jedna, niti druga ne mogu proći Predsjedništvo BiH bez Zakona o gasu na nivou BiH. To je stav članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Zakon bi trebao da unese novosti u pravni sistem ovog dijela energetske djelatnosti putem regulatora za gas. Ovaj regulator bi trebao biti nadležan za oblast transporta gasa, trgovine, razvojnih projekata itd.
Kako je teško očekivati da zakon prođe parlamentarnu proceduru to znači da vrijeme nije saveznik niti Abraham grupi niti planovima te grupacije. Električna energija je potrebna što prije, a s njom i širenje kapaciteta Aluminija.
Zagovornici ideje, imamo ih u grupi za fizičko vaspitanje, pustili bi sve ono sto traži ova grupa, ali sa druge strane imamo one koji razumiju šta su intencije i zašto je potreban državni zakon o gasu kao i to da samo BH-Gas mora biti taj koji će obezbijediti sredstva i izgraditi Južnu interkonekciju.
Schmidt je sada pogodan za lobiranje u razvoju Abraham grupe u energetsku oblast proizvodnje električne energije i trgovine i transporta gasa.
Upamet Bošnjaci, a i Bosanci i Hercegovci, energetika je jedan od stubova države i stoga razvoj u oblasti energetika DA, ali putem državnih kompanija koje će doprinijeti jednakom pristupu energentima.
(Almir Bečarević, stručnjak je za energetiku i savjetnik bivšeg direktora BH-Gasa)
Nasilje je postalo legitimno (i legalno) političko sredstvo. Zbog prijetnji “nasiljem na Jugu”, Christian Schmidt je oktroisao dijelove Ustava Federacije koje je, potom, suspendovao na jedan dan kako bi udovoljio onima koji su prijetili nasiljem. Zbog straha od nasilja u Republici Srpskoj, Christian Schmidt ne smije/ne želi posjetiti Banja Luku, legitimišući, tako, silu kao jedino političko sredstvo koje vrijedi u BiH. A onaj ko ne prijeti nasiljem, može samo, zarad lažnog mira, davati ustupke nasilnicima i tvrditi da je to jedini ispravni put.
“Brine me radikalizacija Bošnjaka”, izjavit će 4. maja ove godine sarajevskom Oslobođenju visoki predstavnik Christian Schmidt.
Schmidta, dakle, najviše brine to što su Bošnjaci počeli shvatati da jedan glas hercegovačkog Hrvata nakon OHR-ove intervencije vrijedi koliko vrijede tri bošnjačka glasa. Brine ga i to što su Bošnjaci uočili da je “njihov” potpredsjednik Federacije nepotreban kada se, po željama onih koji su prijetili nasiljem na Jugu, nameće Vlada za jednokratnu uporabu.
U normalnom, demokratskom svijetu, tako nas uče, presudna je natpolovična većina. Iz tog normalnog, demokratskog svijeta, došao je i Christian Schmidt. Iz istog tog svijeta je došao i američki ambasador Michael Murphy.
U toj demokratskoj Njemačkoj su, recimo, štiteći pravo na kretanje i privatnost turskog državljanina koji se ne slaže sa politikom predsjednika Turske Redžepa Erdogana, uhapsili novinare (turske, dakako) koji su ga “neovlašteno” slikali i snimali. Jer u Njemačkoj niko nema pravo, a naročito ne novinari iz Turske, da ugrožavaju (bilo to i fotoaparatima) pravo na kretanje bilo koga, a naročito ne prava protivnika Erdoganovog režima.
U Americi iz koje dolazi Michael Murphy u januaru 2021. godine policija je ubila jednu ženu koja je bila dio grupe pristaša bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je nasilno upala u Kapitol. Te noći američki potpredsjednik Mike Pence će reći: “Nasilje nije uspjelo da zaustavi demokratiju. Hajde, vratimo se na posao”.
Pod pokroviteljstvom Michaela Murphya, Christian Schmidt je u oktobru prošle i u aprilu ove godine ustuknuo pred najavama “nasilja na Jugu”. Najava nasilja pobijedila je demokratiju. Ustav je suspendovan na 24 sata i dio bošnjačkih zvaničnika okupljenih oko Trojke je legitimisao nasilje kao jedini politički argument. Pod uslovom da se to nasilje provodi nad bošnjačkim narodom koji, kako upozoravaju Istok i Zapad, svojom brojnošću ugrožava demokratiju.
“Ne bojim se Dodikovih prijetnji. Jučer je bio spreman napad na mene, mudro sam djelovao”.
Ovo je suština politički posthumnog intervjua bivšeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta.
Kad se ne bojite prijetnji, suočite se s onima koji vam prijete. A kada ste vlast, a Schmidt je to i formalno i pravno (bio), onda ste dužni reagirati na nasilje, koliko god ono bilo opasno po vas. To vam je, zapravo, posao.
Zamislite, recimo, da su Ukrajinci, po uzoru na Schmidta, “mudro djelovali” i povukli se pred ruskom siłom. Danas ne bi bilo Ukrajine, kao što više, suštinski, nema OHR-a.
Sila je, da obrnemo Mike Pencea, uspjela zaustaviti demokratiju. Kada su “nasilnici s Juga” zaprijetili nemirima, Schmidt im se pridružio i proveo pravno nasilje. Tog dana su stradali Bošnjaci.
Kada je nasilnik iz Banja Luke zaprijetio “paradajzom i jajima”, Schmidt se povukao u svoju “zečju jazbinu”. Tog dana su stradali Bosna i Hercegovina i OHR.
Da su ga napali u Banjoj Luci, objašnjava Christian Schmidt, niko u Evropi se ne bi radovao. Radovala bi se Rusija.
“Imali biste situaciju koja bi izazvala krizne sastanke i ova zemlja bi bila dalje od Europe”.
Ako sam dobro razumio, a siguran sam da se drugačije ne može razumjeti, Schmidt je spasio evropski put Bosne i Hercegovine time što se povukao pred Miloradom Dodikom.
U ovu tezi vjeruju još samo dva čovjeka. Prvi se zove Elmedin Konaković, a drugi Amir Zukić.
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ponaša se poput nekog društevnog šerifa upućenog da se bavi poslovima od gradnje stepenica u općini, preko nezakonitih istraga, do komentarisanja podataka o kojima je tek čuo, a sve to u pokušaju da ga javnost vidi kao prvog u Bošnjaka. Valjda zbog toga u svakom obraćanju spomene stranku porijekla SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, odnosno kadrove SDA.
Tako je prije sedam dana o ruskim diplomatama i njihovom dolasku u BiH govorio jedno, a sedam dana poslije, danas govori drugo.
U emisiji Pressing na N1 televiziji ministar Konaković upitan o ruskim diplomatama protjeranim iz zemalja EU nakon ruske agresije na Ukrajinu se ponio kao osoba dobro upućena u tu problematiku. Postavio se kao i inače, sveznalački, pa nam objasnio da je MVP i prije dolaska Rusa zamolilo Kremlj da ih ne šalje, da je on u Ministarstvu provjerio i da ništa u Ministarstvu nije urađeno pogrešno.
“U saradnji sa OSA, na zahtjev OSA , prije nego su došli mi smo iz MVP poslali notu u Rusiju i upozorili, zatražili, zamolili da te ljude ne šalju. Pregledao sam da li smo negdje napravili neki propust, nijedan propust, niti jedan dio u kojem smo bili odgovorni nije prošao kroz moje ministarstvo”, rekao je ministar Konaković u Pressingu prošle srijede.
Sedam dana poslije, ministar Konaković je okončao još jednu svoju istragu i utvrdio da je bivša ministrica Bisera Turković, naravno iz SDA, dala ID kartice ruskim diplomatama. Iako je prije sedam dana spominjao korake prije dolaska ruskih diplomata i pričao o provjeri u MVP, Konaković je do danas istražio i ustanovio da su to Rusi Bisere Turković.
“Dvojica ruskih diplomata koji su protjerani iz evropskih zemalja došli su – jedan je došao 25. 10. 2022. godine, on se zove Selov, a drugi koji se zove Sokolov je došao 12. 01. 2023. godine. Tada je ministrica Turković bila na čelu Ministarstva, Osman Mehmedagić na čelu OSA, a Fahrudin Halač zamjenik direktora GPBiH. Ruska ambasada je u svim rokovima uputila MVP zahtjev za izdavanjem ID. Diplomati su ušli bez najave, a onda je ambasada tražila izdavanje ID….”, ispričao nam je ministar Konaković na konferenciji za novinare.
Pitanje je sad šta je istina, s obzirom da ministar prošle srijede kaže da “i prije nego su došli” je upućena nota Rusiji. Šta je to ministar pregledao u Ministarstvu, ako nije vidio da su ruske diplomate, kako nam to danas govori, došle u vrijeme bivšeg Vijeća ministara.
Je li ministar pokuašavao pogoditi nešto govoreći bez informacija, ili različite izjave pokazuju da ne vlada baš svim informacimama?
Stiče se dojam da ministar do trenutka kada je Detektor objavio priču o ruskim diplomatama, uopće nije ni znao da su oni u Bosni i Hercegovini. A nije ministar od jučer, već je osam mjeseci na toj poziciji, pa je čudno kako Konaković, koji zna koga je sve Mehmedagić prisluškivao i šta je problem na Vranduku, ne zna za ruske diplomate kojima je ID izdalo njegovo Ministarstvo. Ili Konaković misli da ga se poslovi Ministarstva tiču samo od vremena imenovanja do isteka mandata.
I na kraju, ministar Konaković je polovinu današnje konferencije posvetio priči o putu BiH u Evropsku uniju. Zanimljivo je da ni spomenuo nije šta će učiniti s ruskim diplomatama protjeranim iz EU. Je li Bosna i Hercegovina, ministre Konakoviću, slijedi vanjsku politiku EU ili Beograda?
Jer, sve i da je SDA apsolutno kriva, oni nisu na vlasti, vi jeste, šta ćete učiniti po tom i vanjskopolitičkom i sigurnosnom pitnaju?
Na pitanje ko se boji Schmidta još, odgovor je prilično jednostavan – samo se još Bošnjak boji visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Jer, Hrvati, u Zagrebu i Mostaru, Schmidta su “završili” i prije nego je kročio na teritoriju Bosne i Hercegovine, pa su nakon toga dobili instancu koja umjesto provođenja Dejtona provodi aparthejd pretvarajući manjinsku hrvatsku politiku u vođe aparthejd institucija. Istovremeno je Schmidt poništio Bošnjake kao konstutitivne i kao građane, pa iako ih ima najviše u državi oni se više ne pitaju ni za trasu nekog puteljka.
U manjem entitetu Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je prvo najavio hapšenje i progon visokog predstavnika, pa potom to preinačio u nedobrodošlicu. Schmidt je, u pokušaju da nešto dokaže, najavio sastanak s potpredsjednikom Ćamilom Durakovićem (Bošnjak), ali i opozicijom u Rs, koja mu je vrlo brzo odgovorila da se neće odazvati. A onda je Schmidt još jednom poništio Bošnjake, otkazavši susret s Durakovićem, iako razloga za razgovor ima mnogo, prije svega oko kontinuirane učestalosti napada na povratnike u Rs.
Dakle, Schmidt ne smije u Palatu predsjednika Rs, jer mu je tamo zabranjen ulaz. I već sam jednom napisao da je Milorad Dodik zabranama uvedenim visokom predstavniku urušio Dejton iz temelja, a kada znamo za poništavanje dejstva odluka Ustavnog suda BiH, jasno je da država Bosna i Hercegovina funkcioniše u nekom paranormalnom sistemu u kojem se samo još Bošnjaci boje i u tom strahu drže do mišljenja međunarodne zajednice.
I srpska i hrvatska politika očigledno je shvatila da je najbolji put za njihove ciljeve odbiti sve što ta međunarodna zajednica nudi a što nije u skladu s njihovim ciljevima. HDZ BiH kao predvodnik hrvatske politike odbio je svako rješenje koje nije išlo u pravcu legitimnog predstavljanja i virtualnog/faktičkog trećeg entiteta. Sve su blokirali, razvlačeći pamet i domaćoj i međunarodnoj političkoj sviti.
Dodik je istovremeno paralisao institucije Bosne i Hercegovine, gradeći čvrste odnose sa Beogradom i Kremljom i opstajući na politici separatizma.
Sve je to glatko prolazilo pored OHR-a i kako bivših, tako i sadašnjeg visokog predstavnika. Jedina razlika je u tome što bivši visoki predstavnici nisu zbijali jednu etničku skupinu u geto, za razliku od Schmidta koji je svojim djelovanjem poništio političku volju Bošnjaka i njihovu institucionalnu zastupljenost.
Stoga pomalo paranormalno djeluje da Bošnjaci bivaju oni koji štite Schmidta od politika Milorada Dodika. Onog Schmidta koji ne samo da nije visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego nije ni za cijelu Federaciju. Schmidtova misija je, sve očitije, isključivo vezana za discipliniranje i getoizaciju Bošnjaka.
A sve to posljedica je isključivo činjenice da se još jedino Bošnjaci u ovoj državi boje Schmidta. Uzrok tome je nespremnost političkog vodstva i intelektualne misli Bošnjaka da se odrekne komoditeta i uđe u borbu kako sa antidržavnim elementima tako i Schmidtom usmjerenim samo na Bošnjake/muslimane.
I sve dok je tako, Bošnjaci će biti getoizirani etnos čija će prava s vremena na vrijeme i po potrebi poništavati visoki predstavnik kojeg oni bez oklijevanja brane od separatiste Milorada Dodika.
A sve zarad očuvanja dejtonskog kolovoza u pakao, kojeg Bošnjaci zbog straha ne vide i ne shvataju.
Deset dana je prošlo od podizanja optužnice u slučaju Bosnalijek, a još nije sazvana sjednica Nadzornog odbora na kojoj bi trebao biti smijenjen Nedim Uzunović, generalni direktor Bosnalijeka i prvooptuženi u ovom slučaju. Raniju smjenu, nakon hapšenja i otvaranja istrage, izbjegavao je vješto već više mjeseci, a sve zahvaljujući političkoj podršci i igrama u Komisiji za vrijednosne papire.
Uzunović i još 11 osoba te četiri pravna subjekta terete se za organizirani kriminal, zloupotrebu položaja ili ovlaštenja, sklapanje štetnog ugovora i pranje novca, a djela su počinjena između 2005. i 2016. godine.
Prema dokazima Tužilaštva, optuženi su oštetili Bosnalijek za više od pet miliona eura, a sebi pribavili protivpravnu imovinsku korist u približnom iznosu od gotovo pet miliona eura.
Nakon prvobitnih informacija da se neće protiviti svojoj smjeni, situacija se drastično promijenila, a kako je javna tajna da je SDP (preko svojih kadrova) duboko involviran u ovo preduzeće jasno je da premijer Federacije Nermin Nikšić i dalje štiti svog saradnika/miljenika Nedima Uzunovića.
U cijelu priču aktivno je uključen i Elvedin Grabovica, bivši direktor Elektroprivrede BiH i bliski prijatelj Nikšića. No, interesantno je, a pojednostavljeno rečeno, čudno da Nikšić štiti ruski kapital i ide kontra Amerikanaca, koji su prevareni još 2010. godine u vezi Bosnalijeka.
Split: Nikšić u društvu Grabovice
Možda, ipak nije toliko čudno, ako se sada već zna da je najbliži partner SDP-a, lider NIP-a i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković izdao dozvole za boravak u BiH protjeranim ruskim ‘diplomatama’ (čitaj špijunima) iz evropskih zemalja.
Trojka je na vlast dovedena zahvaljujući Ambasadi SAD i ambasadoru Michaelu Murphyju, a sada žestoko brane rusku stranu!?
U optužnici se navodi da je Uzunović, kao stvarni vlasnik off-shore kompanija i direktor predstavništva Bosnalijeka u Moskvi, u namjeri da prikrije stvarni izvor, prirodu i porijeklo novca te ga nezakonito ubaci u legalne finansijske tokove, uplaćivao velike novčane iznose na račune kojima je raspolagao, kao i račune sebi bliskih osoba, koji su nakon toga korišteni za različite namjene, uključujući kupovinu nekretnina, dionica, vozila i drugih vrijednosti.
Javna je tajna i da su zaleđene dionice upravo u vlasništvu Uzunovića, a koje su željeli prodati Galenici, koja je prema saznanjima Patrije spremna i nudi stotine miliona KM kako bi preuzela kontrolu nad najznačajnijom farmaceutskom kompanijom u Bosni i Hercegovini! Navodno je sadašnji direktor Uzunović saglasan s ovom mogućom transakcijom!
Ambasada SAD pomno prati situaciju, a očekuju i Sud BiH koji uskoro treba da potvrdi optužnicu Tužilaštva BiH protiv Uzunovića.
Podsjećamo, da je Sud BiH sve ovo vrijeme zbog ‘čudnih mjera zabrane’ zapravo i omogućio nesmetano djelovanje Uzunovića na čelu Bosnalijeka.
Rješenjem Suda BiH od 05.05.2022. godine osumnjičenom direktoru Bosnalijeka Nedimu Uzunoviću su mjere zabrane modificirane na način da je na snazi ostala mjera zabrane putovanja, dok su ublažene mjere sastajanja sa određenim osobama. Osumnjičenom je dozvoljen pristup zgradi Bosnalijeka, ali ne smije razgovarati o ovom krivičnom predmetu.
Kontrola mjera zabrane se provodila svaka dva mjeseca, a Sud nije našao nikakve naznake za održavanje narednog ročišta u ovom predmetu.
Uporedo s čekanjem potvrđivanja optužnice čeka se i zakazivanje sjednice Nadzornog odbora u kojem sjede Nedim Rizvanović, Rijad Hasić, Vedad Tuzović, Madžid Avdagić i Haris Jahić, a koji bi trebali smijeniti Uzunovića.
Serbian President Aleksandar Vučić cannot disguise his support for imperial Russia. His meeting with Ukrainian President Volodymyr Zelenskyy at the Balkan Summit in Greece in August and the provision of some military hardware to Ukraine is supposed to demonstrate Serbia’s “balancing” between Russia and Ukraine. However, this posture only fools those in Washington and Brussels who want to be fooled and who believe that Vučić can be separated from Putin. In reality, Serbia’s regime fully supports Moscow’s imperial and genocidal objectives in Ukraine and its global anti-American policies.
Belgrade needs Russia to be a strong power with global reach to challenge American influence and back Serbia’s regional aspirations. Much of the political elite and substantial segments of society nurture grievances against the US and NATO for its military intervention over Kosova in 1999. For Vučić and his henchmen this was an unforgivable action that prevented his master Milošević from completing the murder and mass expulsion of Kosova’s Albanian majority.
Vučić met with Zelensky to convince him not to recognize Kosova, claiming that the situation is similar with Ukraine’s occupied territories. According to him, if Ukraine recognizes Kosova’s independence, it would be a “huge blow” for both Serbia and Ukraine. However, Vučić the specialist in disinformation and hate speech from the 1990s, has the comparison between Ukraine and Serbia fully backward. While Kosova was liberated by NATO from Serbia and gained its independence to prevent genocide, Russia occupied Crimea, Donbas, and parts of two other Ukrainian regions in order to perpetrate genocide and eradicate Ukrainian identity.
A more compelling comparison for Vučić would be between Serbia and Russia. Russia’s colonial oppression of dozens of subject nations is similar to Belgrade’s suppression of Kosovar Albanians and its attempts to control Bosnia-Herzegovina and Montenegro. Hence, all the repressed republics currently trapped in the Russian Federation and facing forcible russification also need to be independent, including Chechnya, Ingushetia, Dagestan, Circassia, Kalmykia, Tatarstan, Bashkortostan, Sakha, Tuva, and Buryatia.
Vučić’s deceptions are transparent. His publicly expressed sympathies for Ukraine are bogus and opportunistic. His government has supported Russia’s imperialism since he came to power and actually strengthened its links with Putin’s Kremlin after Moscow’s full-scale invasion of Ukraine in February 2022. The evidence for Vucic’s pro-imperialism is overwhelming.
On the economic front, Belgrade has not imposed economic, financial, trade, or energy sanctions against Russia for its attack on Ukraine, despite pressures from the EU and US to comply with European policy. On the contrary, it continues to benefit from trade deals, investments, energy contracts, and official corruption with Moscow. Serbia has welcomed thousands of Russian immigrants many of whom are infected with anti-Ukrainian, anti-American, and anti-EU sentiments and back Serbia’s mini-imperialist agenda in the Balkans.
On the security front, Serbia continues to purchase an array of weapons from Russia and has strengthened its institutional and intelligence ties with Moscow. The joint espionage center in southern Serbia, couched as a “humanitarian” outpost, provides the Kremlin with intelligence on NATO and US forces in the region, helps train agents and saboteurs, prepares for broader regional destabilization, and deepens Serbia’s dependence on Russia.
In recent revelations, Serbian government agencies are also actively recruiting fighters for the war against Ukraine. According to French intelligence services, citing the Russian opposition, Moscow is hiring an initial batch of 500 Serbian private soldiers for immediate deployment in Ukraine. By the beginning of September they are scheduled to arrive at a temporary camp in the Moscow region and will consist of Serbs recruited from several Balkan states. Already, by mid-August fifty candidates were selected and brought to Russia in small groups by commercial flights under the guise of contracts with a construction company. The recruiters themselves were either involved in Milošević’s special forces perpetrating genocide in Bosnia-Herzegovina and Kosova or fought with the Wagner group in Ukraine in 2014 and in Syria after 2016.
A “Serbian unit” is now being created as part of Russia’s 106th Guards Airborne Division. Whereas various foreign combatants are fighting to defend Ukraine against Russian imperialism, Serbia will have the only national military unit in occupied Ukraine, other than Kadyrov’s Chechens, who will be fighting for Russian imperialism. And unlike the Serbs, the pro-independence Chechens have their own battalions fighting alongside the Ukrainian army to oust the Russian invasion force. One has yet to find a Serb who is fighting for Ukraine to uphold the country’s independence.
US officials continue to naively placate the Vučić administration, which claims the independent state of Kosova as its imperial territory just as Russia claims Ukraine as its historical and cultural heritage. Such a short-sighted American approach does not pull Serbia away from Russia but simply emboldens Belgrade to threaten its neighbors more aggressively.
In recent weeks, the governments of Montenegro, North Macedonia, and Albania have all expressed concern after Miloš Vučević, Serbian Defense Minister and head of the ruling Serbian Progressive Party, asserted that their recognition of Kosova will come back to hurt them and they will be “hit on the head, just like Ukraine.” If such threats are not vigorously condemned by Washington and Brussels with demands that the culprit be removed from office then Vučić will conclude that he has received another green light for aggression.
Belgrade wants Russia to win the war against Ukraine and seize its territories for two core reasons. First, this would bolster Russia’s global stature in challenging American and European interests. And second, it will reinforce Serbia’s agenda to regain Kosova and dominate Bosnia-Herzegovina and Montenegro with intensified assistance from a more assertive Moscow. Vučić’scalculations make it even more imperative for the Western Balkans that Russia is comprehensively defeated in Ukraine.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)
Harisa Bavčić, v.d. zastupnice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava čini se spremna je poslati žalbu na presudu ‘Kovačević protiv BiH’, uprkos činjenici da je ona na ovoj funkciji tek vršilac dužnosti, što znači da nije u mandatu i da bi to moglo polučiti pravne posljedice po nju samu, odnosno mogućnost krivične odgovornosti za takvo djelovanje.
Čak više ona je već podložna krivičnoj odgovornosti zbog načina na koji se izjasnila Evropskom sudu za ljudska prava, a gdje je ona bez imalo ustezanja podržala etničko čišćenje u BiH, pa kazala da Slaven Kovačević može ostvariti svoje aktivno birčako pravo na način da se preseli u drugi dio BiH.
Etničko čišćenje čin je u pravilu, psihološki i fizički, nasilan prema ciljanoj ‘neodgovarajućoj’ etničkoj grupi, ali ne nužno uvijek i manjinskoj, na određenom području.
A, Bavčić je svojim izjašnjenje stvorila temelj za tiho etničko čišćenje, koje znamo kada i na koji krvav način je počelo 90-tih godina, a slanjem žalbe i definitivno bi potvrdila da zastupa etnonacionalističko cijepanje BiH, a što opet podupire u svom izjašenjenju pogrešno tvrdeći da je BiH nacionalno podijeljena vijekovima!?
Ne znamo koju je historiju učila v.d. agentice Harisa Bavčić, ali Bosna i Hercegovina nikada, do agresije, nije bila etnički podijeljena. Stoga je važno istaći da Bavčić, i ako pošalje žalbu, to čini nelegalno i nikako u ime BiH, jer stav Vijeća ministara ne postoji, a ona radi van mandata. Jednako kao i druga dva agenta koji su v.d.
Kako Patria nezvanično doznaje Bavčić Harisu kontroliše Monika Mijić, također v.d. agentice, a koja je i član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a koja je imenovanje Harise Bavčić na poziciju zastupnice Vijeća ministara BiH pred ESPLJ uvjetovala glasanjem za smjenu Milana Tegeltije!? Upravo je ona bila 10. neophodni glas za smjenu bivšeg predsjednika VSTV-a.
Potpuno je onda jasno zbog čega će Bavčić po političkom nalogu uputiti žalbu, no pitanje je da li će resorni ministar Sevlid Hurtić reagirati, pa eventualno pismom informirati Sud u Strazburu da Bavčić nije u mandatu.
Zvuči nevjerovatno da Bavčić prihvata taj teret slanja žalbe, jer presuda jasno ukazuje da etničko predstavljanje podriva demokratiju, a gdje je aktivno biračko pravo jedan od stubova demokratije.
Analogija kaže da i ona nije legalno izabrana, jer su je izabrali oni koji su birani u procesu za koji i Evropski suda kaže da je diskriminatoran. Dakle, ovdje se radi o političkom nadmetanju autokratije sa demokratijom i njenim temeljnim vrijednostima.
Sada Bavčić treba da odluči sa koje strane te političke borbe je.
Jer, presude Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, imaju prednost u odnosu na sva druga prava i zakone, posebno ako su pojedine odluke Ustavnog suda BiH u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, kao što je to na primjer u slučaju odluke „Ljubić.
Institucije Bosne i Hercegovine, politički akteri i predstavnici internacionalne zajednice trebaju učiniti sve na provođenju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, a ne trošiti energiju u lobiranju da se uputi žalba Sudu, koji je po šesti put utvrdio diskriminaciju, nadajući se da će Veliko vijeće poništiti presudu.
Svi koji žele (posebno apelanti) normalnu demokratsku državu, nisu tužili svoju zemlju iz obijesti i mržnje, već želje da se BiH iz diskriminatornog sistema vladanja usmjeri u istinsku demokratiju, vladavinu prava i zaštitu svih ljudskih prava.
A, sve to zapravo je identično onome što podrazumijeva evropski put Bosne i Hercegovine jer svi stručnjaci u ovoj oblasti jasno su ukazali da Bosna i hercegovina ne može biti dio Evropske unije sa postojećim Ustavom i pravilima.
Tako da bi žalba Bosne i Hercegovine na presudu ‘Kovačević protiv BiH’ kojom se uklanja ozbiljna diskriminacija velikog broja građana značila direktno suprotstavljanje naše države vlastitom evropskom putu.
Jesu li Harisa Bavčić i oni koji je kontrolišu spremni za takvo djelovanje?
Zbog čega je neizvršavanje odluka OHR-a krivično djelo, a neizvršavanje presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura nije?
Ako je za izvršavanje strazburške presude nužan “politički konsenzus”, kako to tvrdi Ambasada SAD-a, zašto je, onda, pozdravljeno podizanje optužnice protiv Milorada Dodika zbog neprovođenja odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta?
Dakle, jedno krivično djelo se može pokriti kompromisom, a drugo krivično djelo – ne može. Tako, otprilike, izgleda i zvuči “međunarodno” pravo zapadnih ambasada smještenih u Sarajevu koje su, prije par mjeseci, zagovarale i dobile suspenziju Ustava Federacije BiH na jedan dan.
Visoki predstavnik Christian Schmidt je 1. jula ove godine nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH. Tim izmjenama je uvedeno novo krivično djelo – neizvršavanje odluka visokog predstavnika.
“Službena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem tijelu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, piše u odredbama Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo Christian Schmidt.
Po ovom članu Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika u slučaju “Ukaz”.
““Poštivanje zakonskog i ustavnog okvira te podržavanje vladavine prava je od suštinskog značaja za svako demokratsko društvo. To je obaveza za svakoga jer niko nije iznad zakona. OHR poziva sve građane i zvaničnike da poštuju zakone”, glasio je komentar OHR-a nakon optužnice protiv Dodika.
“Optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Dodika i Lukića važan su korak u provođenju vladavine prava, koja je temelj svake demokratije. Zakoni BiH vrijede za sve građane. Nijedan pojedinac ne stoji iznad zakona. Očekujemo od institucija BiH i svih građana da poštuju relevantne procese uključene u poštivanje tih zakona”, naveli su iz Ambasade SAD u BiH povodom optužnice protiv Milorada Dodika.
A sada da vidimo kakve su reakcije na odluku Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Slaven Kovačević protiv BiH. Prvo, većina vladajućih zvaničnika, od SDP-a, preko SNSD-a, do HDZ-a dovela je u pitanje provođenje presude u slučaju Kovačević. Evo šta piše u odredbama Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo
“Službena osoba u instituciji Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili u kantonu, gradu ili općini ili lokalnoj zajednici ili bilo kojem tijelu lokalne uprave i samouprave, ili odgovorna osoba koja ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje konačnu i obvezujuću odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući i odluku o privremenoj mjeri, konačnu i izvršnu odluku ili privremenu mjeru Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine ili Europskog suda za ljudska prava, ili koja spriječi odnosno na drugi način omete primjenu, provođenje ili izvršenje takve odluke, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u Krivičnom zakonu BiH.
“Ako Bosna i Hercegovina želi budućnost unutar euroatlantskih institucija, presude Evropskog suda za ljudska prava će se morati implementirati, ali se ove presude mogu provesti samo ako se lokalni političari pojačaju i urade težak posao pregovaranja, stvaranja konsenzusa i kompromisa“, navedeno je u reakciji Ambasade SAD-a nakon odluke u slučaju Kovačević protiv BiH.
Dakle, za neprovođenje odluka OHR-a se mora odgovarai, a provođenje odluka Evropskog suda u Strazburu nužan je “konsenzus i kompromis”.
Niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH do sada nije dočekao istek šestogodišnjeg mandata, jer su svi prije toga smijenjeni ili su podnijeli ostavke. I da je morala i pravde Milanko Kajganić, glavni tužilac Tužilaštva BiH trebao bi nastaviti niz, te već danas podnijeti ostavku.
Mnogo je razloga i argumenata koji ukazuju da se Kajganić od oktobra prošle godine (kada je zvanično na sumnjiv način imenovan – ostao jedini kandidat) dobrano potrudio dodatno narušiti povjerenje struke i javnosti u pravosuđe.
A, Kajganić je nakon imenovanja kao jedan od glavnih ciljeva u svom radu naveo vraćanje povjerenja javnosti u rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine. “Najavljujem da ćemo do kraja godine podići nekoliko najsloženijih optužnica”, rekao je Kajganić u oktobru 2022. godine.
I bile su složene, jer valjalo je montirati optužnice u slučaju Dobrovoljačka, progonu Goraždana, ili ovu najnoviju koja je obična smijurija a tiče se optužnice za Milorada Dodika u kojoj se ne navodi krivično djelo koje je počinio! I to je ciljano napravljeno, jer se preko ovog slučaja, vrlo izvjesno, željelo pokazati da Christian Schmidt i nema dokument kojim dokazuje svoju legitimnost! A, tada bi se otvorila Pandorina kutija.
Upravo je i glavni zadatak Kajganića, ne vraćanje povjerenja, nego dodatno ponižavanje institucija BiH, a samim tim i prikazivanje BiH kao nemoguće zemlje, ili, pak, državne zajednice!
To što su njegovo imenovanje isforsirali iz američke ambasade (lično ambasador Michael Murphy) ne znači da je javnost u našoj zemlji toliko naivna i slijepa da ne vidi kuda plovi ovaj brod.
Dokazuju to stotine okupljenih ispred zgrade Tužilaštva BiH s porukom – tužioci je li vas stid? Uz tužioce koji pristaju biti marionete u pohodu rušenja institucija BiH, ne smijemo zaboraviti VSTV, na čijem je čelu Halil Lagumdžija, koji je do sada našao izgovor za sva (ne)djela Kajganića, kako bi ga zaštitio i učvrstio na poziciji.
Sutkinja koja je vratila optužnicu protiv Dodika iskrica je svjetlosti u pravosudnom mraku u kojem tapkamo godinama! No, pitanje je kada će se krenuti i na nju, jednako kao i na Branka Perića, koji je nekada bio nada onih koji ga sada napadaju.
Neprincipijelan odnos sa zadnjim namjerama uništava nadu da će reforma pravosuđa s ovim postojećim kadrovima biti ikada moguća! A činjenica da nema optužnica za visoku korupciju, to i potvrđuje!
I dok javnost traži odgovore i na pitanje zašto nema niti jedne optužnica za negiranje genocida, zašto je opsada Sarajeva i snajperisanje glavnoga grada BiH bez optužnice, zašto je nekažnjeno ubijanje Goraždana, dok se optužuju oni koji su odbranili državu BiH, valja se podrobnije zabaviti Kajganićem.
Mora se znati da je on lično kao prvi čovjek koji bi trebao braniti Ustavni poredak BiH bio dužan potpisati optužnicu protiv Dodika (posebno s moralnog aspekta), a ne sakriti se iza podobnog tužioca s dobrim imenom. Bošnjak je, pa bit će mu lakše!
Ponovo podsjećam bio je rad potpisati Dobrovoljačku, tako se dodvorio srpskoj politici, kako onoj u Banja Luci, tako i onoj u Beogradu!
Dokazuje nam da Alija Izetbegović nije bio zarobljen, te da kolona u Dobrovoljačkoj nije bila legitimna vojna meta. I to sve na osnovu vještaka iz Banja Luke!
Dakle, kada hoće onda i zna i može. Pa, zašto onda nije on lično vodio postupak protiv Dodika. Jer, ukoliko se ta optužnica podigne, to bi bio najveći slučaj u historiji ovog Tužilaštva! Ili nema vremena od prijavljivanja onih koji sramotu Tužilaštva iznesu u javnost!
Nismo dugo čekali da krene hajka na one koji žele da rade zakonito i u skladu s najvišim demokratskim normama.
To što uz Kajganića stoji Murphy ne znači da je Milanko Amerikanac, već da Amerikanci pogrešno biraju, ili ipak svjesno biraju one koji će dodatno narušitit kredibilitet države BiH.
Jer, kada pravda umre, neka umre sve, pa i Tužilaštvo BiH!
“Obustavljam svaku komunikaciju sa Dodikom dok ne prizna genocid i ne prestane sa provokacijama, uvredama i pokušajima rušenja države. Odbijam suradnju sa Dodikom i Čovićem dok ne osude presuđene ratne zločince i dok ne izjave da navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine”.
Ovako je danas počeo dugi post na svom Facebooku predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić.
Nermin Nikšić je i predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.
“Zbog svega toga ću otići da razgovaram sa Dodikom u Istočno Sarajevo, kao što je i on došao kod mene u Konjic, jer je to jedini put koji nas vodi do usvajanja zakona neophodnih za reforme iz oblasti ekonomije, socijalne politike, pravosuđa i svega ostalog.
Alternativa je blokada i naredne četiri godine, a ja na to ne želim pristati sve dok ima šanse da razgovaramo i radimo. Od ovog sastanka očekujem da ćemo dogovoriti usvajanje planiranih zakona koji su nam neophodni za nastavak puta ka EU.
Razgovor jednostavno nema alternativu jer jedino tako možemo ići naprijed”, napisao je na kraju Facebook-posta Nikšić.
Između početka i kraja Nikšićevog obraćanja urbi et orbi je – crna rupa!
Nekoliko puta sam iščitao origiralni posto federalnog premijera slaš predsjednika SDP-a.
Prvo sam mislio da se Nikšić “šali”. Onda sam mislio da se pravda. Opet! Onda sam naišao na dio koji govori o “par plaćenika” i valjda istih “par portala”. I odmah mi je prostrujalo kroz glavu – pa šta se federalni premijer i predsjednik najjače stranke u vladajućoj koaliciji ima bilo kome pravdati. A pogotovo “plaćenicima”. Onda je naišao dio o grijesima bivših vlasti. Nabrojao je Nikšić tu nekoliko baš krupnih grešaka. Mislim, “greška” je preblaga riječ, ali u ovom momentu nemam oštriju. Onako, kao mačka repom prešao je preko grijeha bivših. Ili je namjerno nabrojao baš to što je htio da bi se nekad kasnije mogao ponovo pravdati.
Iz Nikšićevog posta prosto štrše, u oči ubadaju najmanje dvije stvari: Nikšić je taj koji će nas izvesti na “zelenu granu”. On “ide na noge”, on “guta žabe”, on se “žrtvuje” da bi svima nama bilo (neuporedivo) bolje na kraju njegovog mandata.
Ako će to biti tako, a neće, onda je premijeru, slaš predsjedniku Partije, sve oprošteno!
Druga stvar iz Facebook posta koja bode oči je da je Nikšić taj koji “pod ručnom” drži Dodika. Razgovara s njim, prelazi preko i najtežih uvreda, Dodikovih bahatosti preko kojih niko i nikada ne bi prešao. Razgovor mu je (Nikšiću) jedina alternativa.
A to je tako jeftina parola.
Uostalom, i prošli put u Konjicu su sjeli da razgovaraju. Pa svi znamo šta je bilo. I sad ponovo razgovaraju o stvarima o kojima su razgovarali. Kada se raščlani Nikšićev post, on je duboko zabrinjavajući!
U objašnjavanju šta bi se desilo ako bi “poteg’o ručnu” i ponašao se kako je napisao na početku svoje objave, federalni premijer slaš predsjednik stranke iznio je scenarij koji jako asocira na Kosovo.
Tamo je premijer Albin Kurti pod neproglašenim zapadnim sankcijama. A uradio je bezmalo sve u dogovoru sa istim tim Zapadom.
Zašto bi se Nikšić i Trojka, koja je naglašeno kooperativna, našla u takvoj situaciji? Federalni premijer i predsjednik najjače koalicione stranke u entitetu F BiH nije objasnio. Čudan “propust”.
Ali, umjesto ponovnog pravdanja (i dalje ne razumijem zašto se Nikšić svako malo pravda da nije “izdajnik”), nabrajanja ovoga ili onoga, radije bih u narednim urbi et orbi postovima nedjeljom čitao šta je to novo, sasvim konkretno, što se radi, kako rade drugačije nego prethodnici, kako su se uvezali sa ovima ili onima – koji su prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu… Mislim da čak i ima takvih stvari…
Razgovarati se treba. Apsolutno! Povlađivati se ne smije. Nikome!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
