Analize

Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.

Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“.  Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.

Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi  Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.),  a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju  Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.

Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.

Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo  na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi:  (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija  katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.

Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.

Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova  nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.

Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma.  Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma.  Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.

Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji  tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”,  zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičan Komšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.

Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.

Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.

Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.

Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Analiza posjete američkog zvaničnika: Šta nije rekao Jim O’Brien?

Svakako je rekao više nego što se očekivalo, a manje nego što je trebalo. Dosta stvari koje su nama u BiH poznate, ali kad ih izgovori neko sa strane, tog političkog ranga, pa još i Amerikanac, onda to dobija posebnu specifičnu težinu. U odnosu na blijedunjave, ubuđale, zakukuljene i zamumuljane političke frazetine, koje smo imali prilike slušati godinama unazad od O’Brienovih prethodnika, ovo izgleda kao udarac maljem u glavu.

O’Brien je, zapravo, više govorio kao domaći politički akter nego međunarodni diplomata. Ili, što je još preciznije, kao analiticar i hroničar ovdašnjih prilika, a ne kao “decision maker” sa značajnim ovlaštenjima u kreiranju politike prema regiji. U toj politici bilo je puno lutanja, pa i pogrešaka, koje nisu izostale ni u ovom, već čuvenom, O’Brienovom obraćanju.

Prije svega, lako je uočljiva zaostavština i inercija od Gabriela Escobara i Dereka Choletta koji su djetinjasto vjerovali da je korupcija glavni problem na zapadnom Balkanu i ako se ona suzbije mnogi politički problemi će nestati.

O naivnosti, a slobodno možemo reći i gluposti, ovakvog stava izlišno je i govoriti. Iz aviona je vidljivo da je nacionalizam i glavni problem i glavno pokriće za kriminal i korupciju.

Nacionalizam je taj koji spriječava društva da izgrade uređenu državu sposobnu da se bori protiv svih vidova korupcije.

Nesređena država je istovremeno i slaba država, a samim tim i lak plijen za političke protuhe i sjecikese.

O’Brien je, čini se, više govorio o posljedicama (korumpirani političari) nego o stvarnim uzrocima krize u BiH, pa i čitavoj regiji.

Političke, a bogami i teritorijalne aspiracije Beograda i Zagreba prema Bosni su ključni faktor za njenu permanentnu nestabilnost. Svi ostali problemi su izvedeni iz te proste činjenice.

O tome O’Brien nije progovorio nijednu riječ. A bez toga nema mirne Bosne.

Dodik i Čović bez podrške Beograda i Zagreba su samo oružje bez municije ili tenkovi bez goriva.

Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku.

Ne postoji političar, a kamoli državnik koji sa takvim prezirom govori o čitavom jednom narodu kao što to Milanović čini prema bosanskim muslimanima. Ne postoji nijedan premijer na svijetu koji ne poštuje institucije druge države kao što to radi Plenković prema zvaničnom Sarajevu.

A šta tek reći za ponašanje Vučićeve Srbije čiji zvaničnici više i ne kriju da rade na stvaranju “srpskog sveta”. Otuda i često ponavljanje Ivice Dačića da je Rs glavni srpski nacionalni interes.

Do skoro je to bilo Kosovo.

Vučić  više govori o potrebi naoružavanja Srbije nego o svim drugim temama i problemima koji postoje u toj zemlji.

Tragikomično zvuče njegova objašnjenja da je to u svrhu odbrane i odvraćanja potencijalnih napadača. Samo još da kaže ko su ti “agresori” i pretendenti na srpsku teritoriju. Da nije to možda velika Crna Gora, moćna Sjeverna Makedonija ili Kosovo sa 5.000 vojnika?

O svemu tome od O’Briena nismo mogli čuti ništa.

Ali smo zato čuli i vidjeli vještačku raspodjelu krivice na sve tri strane. Svi su podjednako krivi: i SNSD i HDZ i SDA. Izetbegović, Dodik i Čović su braća po kriminalnoj liniji i među njima nema nikakve razlike. Ova teza je opasna, baš  onoliko koliko je netačna i nemoralna.

Ako je i tačna, a kako to da je, između ostalog, i voljom američkog ambasadora,  samo Izetbegović od spomenute trojice ostao bez vlasti?

Zar je moguće da se za kriminal osuđuju samo bošnjački politicari (Novalić), dok se žmuri, ne na krađu, već čistu otimačinu i pljačku od strane Čovićeve i Dodikove družine. Tri strane, o kojima je govorio O’Brien, ne samo da ne možete smjestiti u isti koš, već one nipočemu nisu ravnopravne.

Demografska većina (Bošnjaci) postali su politička manjina zahvaljujući interesnom savezništvu Srba i Hrvata. Beograd i Zagreb su u političkom smislu jednako udaljeni kao i devedesetih godina, ali su jednako blizu jedino po pitanju Bosne. Baš kao i za vrijeme Miloševića i Tuđmana, odnosno, Bobana i Karadzica.

Jedina je razlika što nema direktnog dogovora Beograda i Zagreba, već to rade suptilnije, ali jednako očigledno, preko svojih izvođača Dodika i Čovića. Sve dok to neko otvoreno ne kaže neće biti političkog pomaka u Bosni. Niti će biti neke koristi od oštrog govora američkog diplomate.

Doduše, nije realno ni nadati se da neko sa strane, pa makar to bio i zvanični Vašington, ispravi sve naše krive Drine.

Aktuelna “bošnjačka reprezentacija”, bar za sada, pokazala se potpuno nedorasla u ionako kompliciranim unutrašnjim i međunarodnim prilikama. Servilnost koju Trojka pokazuje prema strancima može se mjeriti samo sa servilnošću koju demonstriraju prema Dodiku i Čoviću. SDA nije bila ništa uspješnija u artikulaciji interesa BiH, ali je spolja izgledalo da se radi o ravnopravnoj borbi.

Ni vlast ni opozicija ne rade baš ništa na dodatnoj internacionalizaciji ovdašnjih problema i mogućih opasnih scenarija koji prijete BiH. Tome više doprinosi Dodikova glupost nego pamet bošnjačkih političara. Dok je tako ni svijet neće reagirati i preduzimati konkretne akcije. Možda nas O’Brien iznenadi, pa recimo stavi Dragana Čovića na crnu američku listu. Pravi čovjek na pravom mjestu.

(politicki.ba)

Sarajevske poruke Jima O’Briena: Bosanska realnost kontra američkog optimizma

Ne dolaze visoki američki zvaničnici u Bosnu i Hercegovinu svaki dan.  Dođu jednom u 10 – 15 godina. Neki baš i ne znaju gdje su došli i što su došli.

Jim O’Brien zna! Rijetko ko u najvišem nivou State Departmentu tako detaljno i dobro poznaje situaciju u našoj zemlji.

Njegov današnji govor na Fakultetu političkih nauka najavljen je kao značajan – ključni.

A bio je više retrospektiva politike SAD u BiH koja je jasno definirana i koja neće praviti nikakve “zaokrete”.Mnogo toga što je O’Brien izgovorio, na ovaj ili onaj način rekao je prethodno ambasador Michael Murphy.

Za javnost, prozivanje Sebije Izetbegović u svojstvu supruge predsjednika SDA, te vezanje te stranke za aferu “Respiratori” i navodne zloupotrebe u BH Telcomu, poznata su stvara. Prozivanje Dragana Čovića za Južnu plinsku interkonekciju je isto poznata stvar.

A poznata je stvar i to što je porodica Milorada Dodika toliko bogata da ne zna šta ima, dok su građani sve siromašniji. Sve je to, dakle, Murphy govorio ranije. Sada je sve to ponovio i bio još precizniji i direktniji njegov šef O’Brien.

I – kao neko ko Dejton ima “u malom prstu” objasnio je da je državna imovina – imovina države Bosne i Hercegovine i da je to definirano još u Dejtonu, kao i da je jasno dogovoreno da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje, niti da će biti više od dva entiteta.

Ima još jedan “iskorak” u O’Brienovom govoru – ocjena sastanka Trojke s čelnicima SNSD-a i HDZ-a u Bakincima.

“Iznimno manjkav Sporazum iz Laktaša”, rekao je O’Brien.

To je do sada najoštrija i najdirektnija poruka čelnicima Trojke koji su bezglavo otišli na privatno imanje Milorada Dodika, a evo se i danas “peru” da tamo nisu ništa dogovorili.

O’Brien – očito – smatra da je istina nešto sasvim drugo.

Njegov govor bio je kombinacija iskustva, diplomatije, ali i iskrena prijateljska manifestacija.

I?

Pa ništa! Imali smo mi u Sarajevu i Joea Bidena i njegove jasne poruke. Pa smo imali prethodnike O’Briena koji su dolazili kako bi pomogli da se sistemski popravi situacija u ovoj zemlji. Pa su ta nastojanja propala.

A imali smo i govore u kojima su samo imena – subjekti bila druga, problemi su bili isti.

Nekad je bio Edhem Bičakčić, danas je Sebija Izetbegović. Nekad je bio SDS, danas je odmetnuto američko čedo – SNSD i Dodik. Nekad je bio Jelavić, danas je Čović.

Ali, nekad nije bilo rata u Ukrajini i rastuće polarizacije svijeta na geopolitičkoj karti.

Kao nekad i sada bošnjačkom političkom scenom dominira politika u kojoj je briga za državu, briga za građane daleko iza privatnog interesa i posvećenosti predsjedniku partije. Amerikanci i Zapad u BiH će uraditi samo ono što je njihov interes. I to je i logično, pa i legitimno.

Promjene, one istinske, nabolje počet će se dešavati kada konačno shvatimo da BiH nije ni u EU, a pogotovo nije američka savezna država, već naša domovina. I da smo mi zaduženi da od nje napravimo ono što želimo biti, a ne neki stranci, koliko god da su, a današnji jeste, ipak dobronamjerni.

A daj Bože da to ikada skontamo.

(politicki.ba)

 

Konaković i Bećirović imeđu činjenica i dokaza: Ne može se nulta brzina na NATO putu ubrzati, to je stanje mirovanja!

Da ne bi dolazili u konflikt s Miloradom Dodikom, stranke Trojke pristale su na konflikt s NATO putem Bosne i Hercegovne. Jer, od Dodika je ovisio i ovisi opstanak Trojke u vlasti, a to je očigledno dovoljan motiv da Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto suspendiraju najvažniji integracijski put BiH.

U godinu dana njihove vlasti apsolutni primat dobio je privid kojeg zovu evropski put, dok je NATO s vremenom iščezao i iz onog formalnog pominjanja u integracijskom paketu.

Prodavač magle kakav odavno jeste, Elmedin Konaković nesposobnost političkog projekta kojem pripada i koji dijelom vodi po oprobanom receptu pokušava fakturisati nekom trećem.

Nerad vlasti povertikali Konaković fakturiše opoziciji, a činjenice da je NATO put prodao zarad fotelja, inputira Demokratskoj fronti, SDA-u i Željku Komšiću.

Znajući da će prvi komentar na ovaj tekst biti fraza o “SDFA analitičarima”, neću se baviti sukobljavanjem Konakovića s političkim oponentima, nego s činjenicama koje su sve češće najveći oponent onom što predsjednik Naroda i pravde govori. Jer, nemoguće je oponirati njegovom radu, s obzirom da ništa konkretno i ne radi.

Dok u skladu s Trojkinim sloganom “krivi su oni prije” govori kako je prethodna državna vlast zaustavila NATO put Bosne i Hercegovine, Konaković nam ukazuje da mu i diplomatsko znanje nije čemu, jer na stranci NATO Alijanse jasno piše da smo kandidat za članstvo, a generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg uporno ponavlja kako smo kao takvi u fokusu najvećeg vojnog saveza.

Istovremeno, Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH i Trojkin kadar javnost ubjeđuje da se krećemo ubrzanim putem ka NATO-u, te poziva članove Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) da nam pomognu ubrzati taj put. Kontradikcija koja jasno ukazuje na pokušaj skretanja odgovornosti u panici da ih javnost ne razotkrije.

“Danas sam otvoreno pozvao Sjevernoatlantsko vijeće da pomogne da se Bosna i Hercegovina ubrzanim koracima kreće ka članstvu u NATO-u”, reko je Bećirović 1. februara nakon susreta s članovima NAC-a.

Ali je zaboravio da su članovi NAC-a već dolaskom u Sarajevo opredijeljeni da nam pomognu, a da je on jedan od krivaca zašto je NATO put usporen: Jer, Bećirović je, istom logikom kao i Konaković, podržao Borjanu Krišto kao šeficu Vijeća ministara bez garancija za NATO put. A sada bi nam držao predavanje o NATO putu, valjda vjerujući da imamo kolektivnu amneziju.

Bećirovićeve tvrdnje o ubrzanju NATO puta i Konakovićeve o njegovoj blokadi u prošlom Vijeću ministara BiH jasna su mjera suludosti djelovanja i ponašanja cijelog aparata vlasti. Bećirović govori što se babi snilo, a Konaković što mu je milo. Jer, prvom priča o uspjehu treba da bi iskoristio tehničku opremu i hvalio se o nekim uspjesima, a drugom da opet s malih i velikih ekrana priča kako prije njega ništa nije valjalo, a sad je eto svanulo.

Činjenice pak pokazuju da je odlaskom prošlog Vijeća ministara NATO put gurnut u zapećak, da smo kao država ignorisali obavezu slanja Programa reformi, da nema vojnih vježbi iako geopolitičke okolnosti tjeraju vrh NATO-a da insistira na ulasku BiH. Istovremeno ne održavaju se sjednice Komisije za NATO, ma kako se ona zvala, jer te sjednice su neophodne za definisanje naših daljnjih NATO koraka.

I posve je nebitno kako se Komisija zove, ako ona ne radi svoj posao. Besmisleno je onda da pomalo pogubljeni poslovično zbunjeni Denis Bećirović poziva bilo koga da pomogne ulazak BiH u NATO.

Jer, taj posao je na vlastima BiH, da urade potrebno kako bi se taj proces primarno reaktivirao, pa tek onda ubrzavao. Nulta brzina se ne može ubrzavati, to je stanje mirovanja, odnosno hibernacija dok nam prijeti okupacija.

Komšiluk nam se naoružava i obnavlja vojni rok. A znamo gdje će testirati i znanje vojnika i moć oružja.

Ako je Bećiroviću zaista stalo do pokretanja NATO puta onda to mora fakturisati Borjani Krišto i Zukanu Helezu da deblokiraju cijeli proces, kako bi se usvojili nacionalni plan i program reformi. Istovremeno bi Bećirović kao član kolektivnog šefa države od šefa diplomatije i predsjednika NiP-a morao zatražiti ozbiljniji angažman na političkoj agendi oživljavanja NATO.

Jer, Bećirovićeva samodopadna teatralnost i monolozi neće doprinijeti NATO putu, a pogotovo neće otkriti da je isti taj Bećirović podržao Krišto prije nego li je ona dala garancije da će pratiti potrebe na NATO putu. I zato su Bećirovićevi pozivi NAC-u ili bilo kome izvan zemlje da pomogne NATO put BiH licemjerni, jer je svojom odlukom sam pomogao blokdi tog puta.

Baš kao što je poslovnično nevini Konaković politikom izbjegavanja konflikta sa secesionistom Dodikom pristao na potpuno izbacivanje NATO agende iz Vijeća ministara.

A kada je javnost shvatila ko je odgovoran za blokadu najvažnijeg integracijskog puta BiH, počeo da plete propagandnu mrežu. No, ni Bećirovićeva ni Konakovićeva namjera sakrivanja od odgovornosti neće proći i strah od toga očito ih gura u obmanjivanje javnosti.

Možda su oni prije pravili greške u koracima, ali ovi ne prave korake i to se ne može posmatrati kao prednost političkih oponenata, već opasnost po državu Bosnu i Hercegovinu.

(NAP)

Janusz Bugajski’s Washington View: The Danubian Axis Threatens European Security

A Danubian Axis has formed in the middle of Europe that challenges democratic development in each member state and undermines the security of the continent. The governments in Hungary, Serbia, Slovakia, and the Republika Srpska in Bosnia-Herzegovina are constructing an alliance intended to upend the principles of European unity and NATO’s trans-Atlanticism. And their chief patron is Vladimir Putin’s Russia.

Danubian Axis governments operate on several key principles. They are EU-skeptic but seek to profit from the common EU budget, whether as members such as Hungary or as applicants, in the case of Serbia. They seek to limit democratic choice and political pluralism and to ensure future election victories through control over the mass media and state institutions. They are more corrupt than other governments as accountability is limited, investigations are stifled, and the ruling parties control all major financial flows. And they are invariably pro-Russian and anti-American, as Washington pushes for democracy while Moscow welcomes predictable autocrats who can be used for its expansionist designs.

Hungary has been the leader of the Danubian Axis for several years since Victor Orbán first became Prime Minister in 2010. Orbán’s Fidesz party has deeply rooted itself in all state institutions, media, and government agencies, sidelined rival political contenders, and depicted itself to the electorate as the defenders of Hungarian independence against European and American interference. It is not their social conservative or “illiberal” values that are the most problematic for Hungary’s place in Europe, but state capture by the ruling party and the weakening of democratic principles in a strategy to perpetuate Fidesz rule.

Under the Aleksandar Vućić regime, Serbia joined the Danubian Axis and maintains a particularly close relationship with Orbán’s Hungary. Vućić admires Orbán’s disruption of EU decision-making and Hungary’s minimalist contributions to NATO security. In return, Orbán has tacitly supported Serbia’s claims to be the Western Balkan hegemon, employed anti-Bosnian and anti-Albanian rhetoric under the guise of defending “Christian culture” and “European values,” and openly bolstered the position of Milorad Dodik in Bosnia’s Republika Srpska.

Slovakia entered the Danubian Axis following the September 2023 parliamentary elections and the return to power of Prime Minister Robert Fico. Fico has maintained close personal and economic relations with Moscow but his popularity stems mostly from widespread dissatisfaction with the previous government during a period of high inflation. Nonetheless, unlike in Hungary, Fico’s Smer party only holds a slender parliamentary majority in a three-party coalition and cannot engage in overtly controversial policies that would alienate his partners and precipitate a new election. Slovakia’s membership of the Danubian Axis is therefore less certain and durable than that of Hungary or Serbia. In addition, Fico is more of an opportunist than an ideologue. For instance, during his recent visit to Ukraine he affirmed his support for Ukraine’s territorial integrity and pledged to continue weapons sales to Kyiv.

 The Czech Republic, Croatia, Slovenia, and Austria could also join the Danubian Axis for variable spells, as nationalist, populist, or opportunist politicians exploit public anger with economic conditions and the influx of non-European migrants. Social discontent is particularly evident in the Czech Republic amidst rising public support for the ANO opposition party led by former Prime Minister and billionaire with Russian connections, Andrej Babiš. Parliamentary elections are scheduled for 2025 and the current premier, Petr Fiala, confronts growing public distrust following a series of crises over an influx of refugees, rising energy costs, and soaring inflation.

Croatia faces parliamentary elections in the spring and a presidential election by the end of the year. The ruling Croatian Democratic Union (CDU) has tried to emulate Orbán and Vućić in making its rule more permanent but faces resistance from the Social Democrats and President Zoran Milanović. Outside Croatia’s borders, the CDU’s main focus has been on assisting their nationalist compatriots in Bosnia-Herzegovina to divide the country into three autonomous entities. All actions to remove the democratically elected Croatian leader Željko Komšić, who is committed to a civic state, from the Bosnian presidency are aimed at Bosnia’s division and potential partition. Hence, Zagreb’s interests in Bosnia coincide with those of Belgrade even though the two governments cannot create a more cohesive or durable alliance because of persistent historical conflicts and hostile Serbian and Croatian nationalisms.

Austria and Slovenia are also candidates for the Danubian Axis. Austria’s military neutrality and stubborn insistence to stay out of NATO has always benefited Russia. Successive governments in Vienna have traditionally maintained cordial relations, business ties, and energy connections with Moscow. In particular, the third largest political group, the far-rightist and openly pro-Putin Freedom Party, has either been part of a coalition government or pushed Austria’s agenda toward supporting Moscow. Some Slovenian politicians have also toyed with Russia’s version of “pan-Slavism,” as well as national populism and ultra-conservatism, while developing closer links with Orbán’s Hungary.

There is no simple cure to neutralize an axis that thrives on political polarization and the weakening of continental security against the threat from Moscow. Nonetheless, as European leaders increasingly focus on building up credible defenses against Russia and not simply relying on American leadership, they must be clear in dealing with the Danubian laggards. NATO members Hungary and Slovakia must meet their defense spending obligations, while NATO opponents such as Serbia and even Austria will need to curtail their economic and political links with Moscow if they are to benefit from EU funding. The Danubian axis is not trusted by the front line states facing imperial Russia. If a war between Europe and Russia were to explode in the next few years, as defense ministers in Germany, Sweden, Norway, Finland, Poland, and other countries have recently warned, one wonders which side Budapest and Belgrade will be supporting?

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

 

Promjena kursa nakon Escobara i Cholleta: Jim O’Brien i nova američka politika u BiH

Sutra u Bosnu i Hercegovinu dolazi  Jim O’Brien, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove. Njegova prethodnica na ovoj poziciji Karen Donfried bila je u našoj zemlji u aprilu 2022. godine. U svojstvu savjetnika člana Predsjedništva BiH prisustvovao sam tom sastanku.

Činilo mi se da Donfriedova niti zna, niti želi da zna mnogo o našoj zemlji. Osim dojma koji sam stekao na sastanku, navedenoj tvrdnji bi moglo ići u prilog to što se ona tokom svog mandata (od septembra 2021. do marta 2023.) nije oglašava o stanju u BiH. Ništa od toga ne čudi, jer Donfriedova tokom svoje karijere nije bila ni na koji način vezana za BiH, a već odavno je u State Departmernu bavljenje našom zemljom spušteno na niže nivoe (zamjenik pomoćnika državnog sekretara).

S O’Brienom je došlo do promjene. U proteklih nekoliko sedmica, on se više puta oglasio o stanju u našoj zemlji nego Donfriedova u svojih godinu i po mandata. Može se čak zaključiti da je O’Brien posve zasjenio specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, koji je ranije, uz Dereka Cholleta, prvog Blinkenovog savjetnika, bio vodeća ličnost u ovoj administraciji, kada su u pitanju naša zemlja i region.

Da li O’Brienov intenzivniji angažman znači ujedno i novi kurs američke politike u regionu i BiH?

Strategija Cholleta i Escobara

Ključni čin američke politike u BiH, tokom Escobarovog mandata, bila je suspenzija Ustava Federacije, kako bi se formirala nova vlast, koju predvode Trojka i HDZ. Uoči tog poteza, Amerikanci su ponavljali kako je potrebno „deblokirati Federaciju“, što je u formalnom smislu značilo – imenovati novu Vladu, a u suštinskom – unaprijediti odnose između Bošnjaka i Hrvata.

Funkcionalnost „bošnjačko-hrvatske federacije“, u očima Amerikanaca, oduvijek je bilo ugaoni kamen Dejtonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Spomenuti Chollet je u svojoj knjizi „The Road to the Dayton Accords“ napisao da je sukob Bošnjaka i Hrvata, tokom rata, „pothranjivao srpsku agresiju“.

„S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju“, zaključuje Chollet. Dodaje i da je u Clintonovoj administraciji preovladalo uvjerenje da je „muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj sili“.

Blinkenov savjetnik u svojoj studiji podsjeća na riječi šefa Clintonove diplomate Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba. Veli da je slično poručio i sam Clinton njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.

Kada su Chollet i Escobar, tokom 2021. godine, preuzeli mandat u State Departmentu, mogli su vidjeti da je stanje u BiH zapušteno neradom Trumpove administracije i EU. U Federaciji je buktao politički sukob između SDA i HDZ-a, što je u njihovim očima ohrabrivalo Dodikov secesionizam. Imali su razloga strahovati da bi turbulencije, koje je proizveo rat u Ukrajini, mogle čak dovesti do ratnog sukoba u BiH, te kolapsa Dejtona, što bi bilo pogubno za američki ugled.

Više nemam nikakve dileme da su Chollet i Escobar, kao i drugi koji su ujesen i zimu 2021. učestvovali u diskusiji u State Departmentu (Matthew Palmer i vjerovatno Karen Donfried) donijeli su odluku da je potrebno voditi se ratnim urnekom, što znači da je prvi korak za rješenje problema u BiH – zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada Amerikanci već znaju šta će se desiti u Ukrajini, Palmer nastoji zaustaviti bošnjačko-hrvatski politički sukob kroz pregovore u Neumu. Nakon što nisu uspjeli milom, Amerikanci pribjegavaju sili i pomoću OHR-a intervenišu u ustavni sistem. Najprije, u oktobru ’22, kako bi udovoljili Hrvatima i uklonili razloge za njihov strah da će biti potpuno eliminisani iz vlasti u Federaciji; a zatim u aprilu ’23, i kako bi skinuli s vlasti SDA, koju su, nesumnjivo, odredili kao krivca za propast pregovora u Neumu.

Da li je SDA bila glavni krivac za propast pregovora u Neumu više nije ni važno. Bidenova administracija je stekla takav dojam, te se – „s one strane dobra i zla“ – beskompromisno obračunala sa najvećom bošnjačkom strankom, uvodeći sankcije njenim zvaničnicima i ohrabrujući njihov krivični progon (Novalić, Mehmedagić, Cikotić, Skaka).

Rezultat svega bila je uspostava nove vladajuće koalicije u Federaciji (Trojka-HDZ). Kroz navedenu akciju Bidenove administracije došlo je do primirja, ali ne i do bošnjačko-hrvatskog saveza protiv Dodika.

Šef HDZ-a Dragan Čović ne samo što se nije udružio sa Trojkom protiv Dodika, već se naprotiv udružuje s Dodikom protiv Trojke, o čemu svjedoči njegovo ponašanje na nedavnim pregovorima u Bakincima.

Da agilna američka politika nije bila efikasna, ili bar – dovoljno efikasna, potvrdio je i sam američki državni sekretar Antony Blinken. On je, prije koji mjesec, na pres-konferenciji sa šeficom njemačke diplomatije, govoreći o sigurnosnoj situaciji u Evropi, kazao da Milorad Dodik izlaže BiH velikom riziku.

„Razgovarali smo o tome kako EU može održati pritisak na aktere koji BiH izlažu velikom riziku, posebno kada je riječ o Dodiku“, kazao je Blinken.

Kako da EU vrši pritisak na Dodika, ako Hrvatska, kao članica EU, koja je najviše zainteresovana za stanje, u Bosni i Hercegovini ne vrši nikakav pritisak na lidera Republike Srpske?

Kako da Hrvatska podržava pritisak na Dodika, ako se HDZ ne slaže s time?

Da li HDZ može određivati poziciju Zagreba, ili bi trebalo biti obratno?

Šta su Amerikanci uopće radili u BiH od 2021. ako je mir i dalje ugrožen?

Blinken je prije nekoliko dana pismo hrvatskom i bh. ministru vanjskih poslova u kojem šefa bh. HDZ-a Dragana Čovića optužuje za blokadu strateškog projekta Južne gasne interkonekcije, te kao mogući motiv spominje i korupciju. Nedugo nakon toga, američki ambasador Michael Murphy je dodatno izrešetao Čovića, u intervjuu za Bloomberg, zaprijetivši mu skoro pa otvoreno sankcijama.

Blinkenovo pismo i Murphyjev intervju više su od naznake nove američke politike. S obzirom da su Amerikanci postavili otvoren ultimatum Čoviću, mislim da su minimalne šanse, skoro nepostojeće da će se povući.

Moj dojam je da suština problema uopće nije u gasovodu, već u Čovićevom odbijanju da sarađuje s Amerikancima u obuzdavanju Dodika.

Američki ambasador je u septembru 2023, nekoliko dana nakon Blinkenove konferencije sa njemačkom ministricom, održao sastanak sa državnom premijerkom Borjanom Krišto (HDZ), kako bi „vitalni značaj zaštite državnih institucija od napora RS-a da ih potkopaju“, kako je napisao na Twitteru. Drugim riječima, pozvao je HDZ da se pridruži naporima u obuzdavanju Dodika, ali HDZ se nije odazvao.

Potvrdilo se da bošnjačko-hrvatskog saveza nema.

O’Brienova strategija

U knjizi Cholleta „Put ka Dejtonu“, Jim O’Brien se spominje samo na jednom mjestu.

Uoči Dejtona, 28. oktobra 1995, O’Brien je sa Richardom Holbrookeom otputovao u New York, gdje se sastao sa delegacijom Vlade Republike BiH, koju je predvodio Muhamed Šaćirbegović. Ključna tema razgovora, uz ustavne aranžmane, bilo je funkcionisanje Federacije.

Šaćirbegović je kazao da je bošnjačko-hrvatski savez u „jadnom stanju“. Holbrooke i O’Brien su znali da dobar dio njihovih kolega u State Departmentu, kao i Pentagonu, smatra da bošnjačko-hrvatski entitet nema nikakve šanse, i da je njegovo stvaranje bila „temeljna konceptualna greška“.

„Mir u kojem su posredovali Amerikanci“, piše Chollet, „oslanjao se na zdravu, potpuno funkcionalnu Federaciju. U tom trenutku, takav entitet nije postojao. Od Izetbegovića i Tuđman, pa naniže, Muslimani i Hrvati jednostavno nisu vjerovali jedni drugima. Holbrooke je shvatio da će u Dejtonu morati odmah raditi na izgradnji ovog narušenog, a vitalnog odnosa.“

Prvih deset dana pregovora u Dejtonu obilježili su mukotrpni pregovori o Federaciji. Zaključeni su 10. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma o provođenju Federaciije BiH. Glavnim odredbama sporazuma podijeljene su nadležnosti između državnog i entitetskog nivoa, te su određeni rokovi za raspuštanje „postojećih civilnih vlasti na područjima pod kontrolom HVO-a“, kako bi njihove funkciju preuzeli organi Federacije BiH, uz ostale i vojska Federacije. Time je poslana ključna poruka srpskoj strani da će, ako odbije dejtonski mir, morati da se nastavi boriti sa jedinstvenim bosansko-hrvatskim snagama.

Iako su više puta pregovori o Federaciji bili na granici propasti, presudnu ulogu za njihov uspjeh imao je Krešimir Zubak. Ovaj umjereni hrvatski lider još godinu dana ranije zamijenio je Matu Bobana, na mjestu predsjednika HR Herceg-Bosne, nakon što je potonji odbio prihvatiti mir sa Bošnjacima i ideju o uspostavljanju Federacije. Za razliku od Bobana, koji je od početka rata, zagovarao savez sa srpskom stranom i podjelu BiH, Zubak je podržao ideju o bošnjačko-hrvatskom savezu kao osnovi za opstanak BiH.

Tuđman je zahtijevao da u dejtonski sporazum o Federaciji bude ugrađena odredba da će jednu od tri glavne pozicije u Vladi RBiH (predsjednik Predsjedništva, premijer ili ministar vanjskih poslova RBiH) zauzeti Hrvat. Kako piše Chollet, Alija Izetbegović je predložio da to pitanje bude kasnije riješeno, kako sporazum ne bi došao u pitanje samo zbog jedne stavke, na što je Zubak pristao. U konačnici, Dejtonskim sporazumom je uspostavljeno tročlano Predsjedništvo, a na prvim izborima 1996. za hrvatskog člana Predsjedništva izabran je Zubak. Iako su mogli, bošnjački glasači nisu glasali za njegovog tadašnjeg protukandidata Ivu Komšića (SDP-HSS), cijeneći između ostalog što je Zubak pomogao u uspostavi Federacije i raskinuo sa Bobanovom politikom srpsko-hrvatskog saveza s ciljem rastakanja države.

Jim O’Brien vrlo dobro zna da jaka bošnjačko-hrvatska federacija, kao osnova Dejtona, ne bi nikada imala šanse da Boban nije skinut. O’Brien sigurno zna da bošnjačko-hrvatska saradnja nema nikakve šanse, uprkos svim nastojanjima Trojke (ponekad i očajnim), ako Dragan Čović nastavi biti u čvrstom savezu sa Dodikom. S obzirom da u proteklih godinu dana, uprkos svemu što su Amerikanci učinili za Zagreb i Hrvate u BiH, Čović ne pokazuje želju da sarađuje u navedenom pravcu, rješenje je u njegovom uklanjanju i u dolasku umjerenijeg lidera, koji bi, kao nekada Zubak, pomagao da se održava stabilnost i BiH pomjera prema EU, a zauzvrat bi mogao računati na američku podršku.

Jednako kao što je Washington držao Tuđmana odgovornim za ponašanje Bobana, Amerikanci će, čini se, držati Plenkovićevu vladu odgovornom za Čovićevo destruktivno ponašanje. U tom svjetlu tumačim činjenicu da je Blinken pisao hrvatskom ministru vanjskih poslova o blokadi Južne interkonekcije, koju provodi šef bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Ako se pokaže da Čović ima veći utjecaj na Plenkovića, nego što Plenković ima na Čovića, onda Hrvatska ne može više igrati ulogu pouzdanog američkog partnera u BiH. S obzirom da su Amerikanci već krenuli u sukob s Čovićem, male su šanse da će se povući. Još su manje šanse da se lider HDZ-a može othrvati, ako krenu svom snagom na njega.

Nova američka politika u BiH bi zapravo značila završiti posao, koji je započet 2021. U tom smislu, O’Brienova strategiija se razlikuje od Escobarove samo kao što se druga faza razlikuje od prve.

Ako Bidenovi ljudi uklone Čovića i, umjesto krhkog primirja koje trenutno imamo, uspiju obnoviti bošnjačko-hrvatski savez, koji bi stajao nasuprot srpskom secesionizmu, uradili bi zaista kvalitetan posao u BiH. Ako se povuku pred Čovićem i ne dovrše posao, njihov ugled će u BiH ostati narušen, a američki državni sekretar će se morat sramotiti, priznajući neizravno da njegova administracija ne uspijeva zaštititi Dejtonski sporazum, kao ugaoni kamen evropske sigurnosti.

Paravosuđe na respiratorima: Selektivna pravda!

Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!

Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.

U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.

Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.

Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.

Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.

Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.

I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!

Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!

Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.

Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.

Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.

A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.

Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.

Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.

Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.

Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.

Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!

„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.

Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.

Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!

Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.

I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.

Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.

Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.

(NAP)

“Reforme” Nikišićeve Vlade: Hoće li Neko ponovo zapaliti Federaciju?

Ovi prije nas su predugo bili i svašta su vam lošeg uradili, mi ćemo to otkriti. Otprilike je moto aktuelne vlasti u Federaciji i iz Federacije na nivou BiH. Nećete tu nametnutu i projektovanu vlast nikada čuti kako će oni popraviti to za šta optužuju one prijašnje. Već svoje greške pravdaju propagandom o katastrofičnosti prethodne vlasti.

A sama Vlada Federacije je greška i to prilično fatalna za ovaj entitet, pa s obzirom na utjecaj ekonomije tog entiteta na cijelu državu, možemo je posmatrati fatalnom i po Bosnu i Hercegovinu.

Najavljivali su da će svanuti dan u kojem će bh. radnicima minimalna plata biti milju maraka, pa se prali kako fali ovo i ono i na kraju odlukom, aktom koji poslodavce ne obavezuje, tu minimalnu platu povećali za čak 2.300 feninga. Cirkus, 23 markice ponegdje će, ukoliko se poslodavac odobrovolji, biti povećana plata radnicima u Federaciji. Prosječni građevinar tu će povišicu utrošiti za hranu i tekuće potrebe na poslu za jedan dan.

Dakle, povišica minimalca koju je radnicima poklonila nametnuta Vlada Nermina Nikšića može biti za obrok građevinaru koji radi 8 do 10 sati tokom dana.

A kada dođe kući tako sit od povišice Nermina Nikšića i u njega mu Vlade, čekat će ga 4 posto skuplji plin. Od povišenog minimalca možda će i uštedjeti da plati poskupjeli plin, ali kad upali tv da malo odmori vidjet će stručnjake SDP-a, NiP-a, Naše stranke kako pričaju da i struja mora poskupiti. I tad će mu svanuti, pa će glavom bez obzira spakovati porodicu i otići u Sloveniju, Njemačku, na kraj svijeta gdje mu plata može biti i da ode na more, a ne samo za obrok na poslu i račune.

Ovdje će s druge strane ostati penzioneri, jer niti imaju snage niti mogu pobjeći. Njima će penzije porasti za pet posto, pa će nekako moći nadoknaditi ono poskupljenje plina. Kada struja poskupi, umjesto svanuća smračit će im se, jer će morati da se odreknu hljeba i lijekova da ih kasnije ne bi progonili za neplaćene račune.

Sve to gledat će studenti i mladi i čekati priliku da im svane jutro u kojem će se zvati dijasporom, ali nostalgiju za domovinom liječit će novcem kojeg su zaradili i od kojeg pristojno mogu živjeti.

A nama koji ostanemo, jer srećom ne ovisimo o trojkaškom svanuću sljeduje da slušamo Nikšića, Konakovića i Fortu kako je sve prije bilo loše. Kao eto sada je dobro i ide na bolje. To što dvije trećine populacije entiteta i države koju vode ne može živjeti od zarađene penzije i plate, to je do svjetskih tokova.

Jasno je svima, pa i onima koji su projektovali Trojku i HDZ kao vlast u Federaciji da kola nezaustavljivo jure nizbrdo i da Federaciji prijeti socijalni haos pokrenut nedomaćinskim rukovođenjem.

Nikada ono što je počelo greškom ne može proizvesti dobar rezultat. Naročito se to odnosi na vlast u Federaciji, koju kao grešku sve više čini mi se vidi i njen kreator ambasador SAD Michael Murphy. Nikšić je već jednom na kraju svog mandata zapalio Federaciju BiH i nema većeg centra u tom entitetu da u njemu plamen nezadovoljstva nije zapalio neku instituciju.

Način na koji nametnuta Vlada FBiH djeluje i poskupljenja koja nameće građanima bude, istina još tiho, nezadovoljstvo građana. No, kada se ugriju na skupom plinu i naelektrišu na skupljoj struji, plamen nezadovoljstva zasigurno će spaliti iluzije nametnutih sarajevskih trikolora da vladaju lošije a duže od svojih prethodnika.

Jer, ko dva puta preživi Nikšića znat će da je mrak ma koliko taman bio, mnogo bolji od crvene zore!

(NAP)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Evropske integracije Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode!

Takozvane evropske integracije su ono što filmska teorija poznaje pod imenom MacGuffin – što ćemo dalje u tekstu pisati po “naški”, mekgafin.

To, mekgafin dakle, nije termin koji je smislio Hičkok, ali ga jesu proslavili njegovi filmovi. Mekgafin je narativni trik; to vam je ono „da, ali nije bitno“; to je ono o čemu se, zapravo, ne radi; priča koja treba da veže vašu pažnju, tako da, kada bude obznanjeno ono o čemu je u stvari riječ, vi budete zatečeni i iznenađeni.

U predavanju koje je 1939. održao na Kolumbiji, Hičkok je ovako objasnio šta je mekgafin:

„Moglo bi to biti škotsko ime, iz priče o dva čovjeka koji putuju vozom.

Jedan od njih kaže: „Šta ti je to u koferu“?

Drugi odgovori: „A, to je mekgafin“.

Prvi pita: „Šta ti je to“?

Drugi objasni: „To ti je sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama“.

Prvi onda veli: „Ali u škotskim gorama nema lavova“.

Drugi slegne ramenima: ‘A, pa onda to nije mekgafin’.“

Može i ovako: svi znamo za Čehovljev nauk da puška okačena o klin u prvom činu mora opaliti u posljednjem? E, pa mekgafin je puška iz prvog čina koja neće opaliti u posljednjem – ali je pomenuta baš zato da biste pomislili da hoće.

Vjerovatno najpoznatiji primjer savršene upotrebe mekgafina je Hičkokov „Psiho“. Film počinje pljačkom: pratimo Marion Krejn koja je ukrala 40 hiljada dolara. Hičkok razrađuje motiv za zločin i prilježno snima pljačku, kao i junakinjin bijeg. A onda Merion odsjedne u motelu „Bejts“ i uđe u tuš-kadu… „Psiho“, znamo, nije film o Merion, niti je film o pljački. Sve što smo vidjeli do trenutka kada Norman Bejts zarije nož u Merion bila je varka, majstorsko skretanje pažnje sa onoga o čemu se u filmu zapravo radi.

U Bosni i Hercegovini, ovo vam ne govorim kao euroskeptik, nego kao neko ko duboko žali što Bosna i Hercegovina praktično nema šanse da postane dijelom Evropske unije, ne radi se o evropskim integracijama. Radi se o partijskom zapošljavanju, namještanju poslova, krađi na javnim nabavkama, krađi na javnim radovima; radi se o beskrajnoj mreži kolonijalnih uticaja Kvinte, Rusije, Srbije i Hrvatske, o kontroli nad BH Telekomom, o južnoj interkonekciji, o kriminalnim/zavjereničkim grupama koje formalno funkcionišu kao političke stranke… O svačemu se tu radi – samo ne o evropskim integracijama.

Dakako, evropske se integracije svako malo u javnosti ukazuju kao narativ. Samo što je taj narativ, rekoh, mekgafin: priča koja treba da prikrije drugu, istinsku priču.

Isto je i u Crnoj Gori. Koja je, kako to podgorički političari rado ističu, „regionalni lider“ u famoznim EU integracijama.

Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Pregovore sa EU je zvanično otpočela 29. juna 2012. godine. I za četrnaest godina nije stigla – nigdje. Kao, prije Crne Gore, ni Turska.

Kao što, za četrnaest godina od sticanja kandidature za članstvo, pa ni 20 godina od početka pregovora, nigdje neće stići ni Bosna i Hercegovina.

Znam, znam… Sarajevski političari su puni EU optimizma, a ima i optimističkih analitičara. Ja, eto, nisam. Jer ja neću ni vaše pare ni vaše glasove. Nemam niti jedan razlog da vas lažem i da vam šupljiram. Dva su osnovna uzroka širenju optimizma u prirodi: podmuklost i glupost. Praksa, pak, uči – a recite mi da griješim: ko se kod nas kladio na katastrofu, pare nije izgubio.

Ruku na srce, evropske integracije su savršen mekgafin. Sa jedne strane, one Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode. Hoćete u EU? Morate nas slušati dok ne postignete ono što se za ulazak u taj “prestižni klub” traži. Sa druge strane, lokalnim političkim elitama obezbjeđuje “progresivnu priču”, koja neprekidno proizvodi horozont nade. Sad, što je taj horizont sve dalji i dalji…

Budući da je Crna Gora, u kojoj živim, najdalje u regionu odmakla u EU integracijama, a iz Brisela ponavljaju kako je baš Montenegro “prva sljedeća članica EU”, dozvolite da vam opišem kako to izgleda.

Najprije postaneš država-kandidat. Godinu, dvije, tri, političari drve o “istorijskom uspjehu” koji su postigli. Svuda kače zastave EU – a najviše tamo gdje najviše kradu. Onda primaju posjete iz EU. Kad god nešto govore, spominju “evropsku perspektivu” i, obavezno, “evropske vrijednosti”.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda otvoriš pregovore. Političari drve isto, ali je retorika još optimističnija, na momente euforična. Stičeš utisak da samo što nisi ušao u EU. Stižu neke pare iz EU fondova. Tu se malo muti i krade, pa se proevropska retorika još pojača.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda se, poslije deset-petnest godina, otvori neko poglavlje u pregovorima, a neko privremeno i zatvori. Svako malo stižu informacije da “EU osjeća zamor od proširenja”.

Ne da unić Orban, te ne da unić Makron. Tu i tamo pobijede naki desničari, pa se onda govori o krizi EU i obustavi procesa proširenja. Zvaničnici EU neprekidno ponavljaju kako je sve do zemalja kandidata, koje nisu odradile “domaći zadatak”. Onda stignu vedriji tonovi: članica EU moglo bi se postati već za pet godina. Onda prođe tih pet godina. Pa opet zamor od proširenja. Pa onda opet optimizam: nova vlada kao prioritet ima “EU agendu”, punopravno članstvo moguće već za pet godina.

U međuvremenu, sve ide po k.rcu, isto kao i prije.

Onda umreš.

Da rezimiram. Ako ste odlučili prodati svoju zemlju, nemojte to uraditi u ime evropskih integracija. Bolje uzet 5 eura i popit dvije pive.

(Slobodna Bosna)

Ni EU ne traži ono što daju Čoviću i Dodiku: Pristaje li Trojka na ‘kiparski model’!?

Situacija u Bosni i Hercegovini ni nakon posjete predsjednice Evropske komisije Ursula von der Leyen, te premijera Hrvatske Andreja Plenkovića i Nizozemske Marka Ruttea nije bolja, niti je došlo do relaksacije odnosa u političkom kontekstu, a čini se, i da poruka bh. vlastima, da vrijeme curi nije urodila plodom.

Još su svi na početnim pozicijama.

Osim diplomatskog skandala u kojem Plenković nije želio doći u Predsjedništvo BiH, jer je tamo bio i Željko Komšić (gdje bi drugo bio legalno izabrani član Predsjedništva BiH), ostao je gorak okus šutnje Leyen i Ruttea na ovo neviđeno ponižavanje institucija Bosne i Hercegovine!

Također, znakovita je i druga šutnja, tačnije ignoriranje nesuvislih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a u vezi sa Izbornim zakonom i Ustavnim sudom BiH, a što se nikako ne može vezati za put BiH ka Evropskoj uniji.

Upravo je to, danas potencirao Komšić, koji je za Radio Sarajevo kazao da je važno da građani ali i svi oni koji su politički angažovani znaju sljedeće – ni Von Der Leyen ni Rutte nisu naveli Ustavni sud i način izbora članova Predsjedništva kao uslov za napredak na evropskom putu!

„Dakle, uopće nije uzeto u obzir ono što traže HDZ i SNSD u pogledu izbora u ove dvije institucije. Dakle, sve ono što je dogovarano na posljednjem sastanku kod Dodika niko nije naveo kao nešto što je potrebno za odluku o otvaranju pregovora“, poručio je Komšić.

Trojka, pak, očito pristaje na uslove koje Dragan Čović i Milorad Dodik stavljaju na sto kao dio paketa reformi koje bi BiH otvorile put pregovora za ulazak u Evropsku uniju.
Stoga bi umjesto hvalisanja o rezultatima rada Elmedin Konaković mogao biti konstruktivan, pa partnerima Čoviću i Dodiku pojasniti, ako nisu shvatili, šta to EU traži od nas, a ne pristajati na ucjene i isporučivanje Izbornog zakona i Ustavnog suda njima, kada to ni Evropska unija ne traži!

Zato će ‘trojka’ morati artikulisati svoje djelovanje i kazati je li rade na reformama koje traži EU, ili na odobrovoljavanje Čovića i Dodika na te reforme, a što bi značilo dodatno urušavanje BiH, jaču etničku podjelu i krajnje neizvjesnu sigurnosnu situaciju.

„Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, državna služba, Frontex, Zakon o sukobu interesa, sa ili bez Zakona o sudovima on je najkontroverzniji unutar nas. Ovi zakoni nemaju nikakvu entičko-političku pozadinu. I ako ne bude povezivanja tema mi smo tu nadomak historijskog pomaka”, kazao je danas Konaković.

I ako je tako šta se onda čeka! Zna to Konaković, zato bi morao biti iskren i prema javnosti, pa kazati da Čović i Dodik ove reforme uslovaljavaju svojim neevropskim zahtjevima. Pitanje je samo zašto trojka to jasno ne razgraniči, posebno sada kada zvanični Brisel šuti o tome! Onda bismo mogli zaključiti da i njima tako odgovara da se kriju iza tobožnjih evropskih reformi, i da na tim krilima dobijemo plutajuću treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet, do kojeg su se UZP-ovci pokušali domoći u agresiji, i jaču i ‘nezavisniju’ Republiku sprsku.

Kao takvi bismo Konakoviću ušli u EU po kiparskom modelu, a građani takvo što ne žele. Uportište u ovome valja naći i u riječima Elmedina Konakovića, koji je nakon jednog povratka iz Brisela kazao da EU razmatra kako pomoći samo Federaciji BiH.

Nije tada, a ni sada jasno kazao da taj ‘kiparski model’ Bosni i Hercegovini ne odgovara. Očito neće ni reći, jer želja da pokaže kako je bolji od SDA i kako je za cijelu situaciju u BiH isključivo kriva SDA je veća od uspostavljanje jake suverene države BiH!

Jer, da je drugačije ‘trojka’ ne bi zakazivala sastanak sa svim parlamentarnim strankama u PS BiH kako bi se razgovaralo o izmjenama Ustava BiH i implementacijama presuda iz Strazbura (naravno da je i ovo umiveno nazvano, a iza se krije Čovićeva želja za ‘legitimnim’), već bi još danas usvajali FRONTEX i slične zakonske regulative koje nas vode u EU. Jer, mart je blizu, a vrijeme ističe.

I to što nas rasterećuju pričom da samo “ono što predsjednici potpišu” je dogovoreno posebno plaši, jer smo svjedoci zadnjih godinu dana kako funkcionira koalicija na državnom nivou. Kako god se obrne i okrene HDZ i SNSD pobijede!

(NAP)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...