Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik BiH

Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.

Historijski dokument

To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.

z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.

Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.

Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.

Pogled naprijed

Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.

Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.

Kolumna Damira Rastodera: Sarajevska šutnja

Ima li još nekog, pri zdravoj pameti, da vjeruje u međunarodno pravo, njihovu pamet i poštenje? To vam je isto kao da tvrdite da te karakteristike postoje i u domaćoj politici. I tamo i ovdje postoje, ali u tragovima. Šta bi za nekog ovdašnjeg političara rekli, a naročito pomislili, da se ponaša, recimo, kao Christian Schmidt, dok se dere, viče, galami, mlatara rukama i glavom. Postoji više izraza za takav osebujni temperament,ali ovo je prije svega politička, a ne lična analiza bilo kog pojedinca. Oni su, na svu sreću prolazni, ali na našu nesreću, jedina konstanta je njihova pogrešna politika prema BiH. Jedino što više boli od njihovog činjenja je nečinjenje i sveopća šutnja ovdašnje političke, intelektualne i kulturne javnosti. Jedni očito precjenjuju inostranu pamet, tvrdeći da znaju šta rade, drugi su sretni što će SDA otići u opoziciju, makar se koristila i sva nedemokratska sredstva, treći su zadovoljni “samo da rata ne bude” makar nam sudbinu krojili Dodik i Čović, četvrti misle samo na svoju stražnjicu i peti ne misle baš ništa!

A da stvar nije tako bezazlena svjedoče nam dva primjera iz našeg susjedstva, iz bliske nam prošlosti, piše politicki.ba.

Priča prva. Srbija 2012. godina. Na predsjedničkim izborima takmiče se Tomislav Nikolic, četnički vojvoda i Boris Tadić, predsjednik proevropske Demokratske stranke. Dobar dio građanske i antinacionalističke elite iz potpuno neobjašnjivih razloga vodi kampanju protiv Borisa Tadića, formalno pozivajući na bojkot, a suštinski priželjkujući pobjedu Nikolića. Četnički vojvoda je bio bolji za nekih 2% glasova,a broj tzv. “bijelih listića” (bojkotaši) bio je veći od 4%. Tako je Vesna Pesić, poznata i po svom antiratnom angažmanu, a koja je faktički predvodila bojkotaše, direktno doprinijela da Nikolić i Aleksandar Vučić dođu na vlast. Nažalost, nije bila jedina, jer se dobar dio intelektualaca priključio kampanji “bijelih listića”,računajući da je svaka promjena dobra i pozitivna. U to su povjerovale i mnoge međunarodne diplomate, pa čak i Angela Merkel kojoj se nije svidio Tadićev pristup kosovskom problemu, pa je priželjkivala i njegov poraz na izborima. Srbijanski mediji su tada izvjestili da je već u nedjelju popodne, dok je glasanje još trajalo, stigla čestitka iz Brisela novoizabranom predsjedniku Nikoliću. Koliko nam je poznato, do dan danas, nije razjašnjenja sudbina tog telegrama, ni koga je poslao, da li ga je poslao i zašto je to učinjeno. Sve ostalo je dobro znano. Nekadašnji radikali preuzeli su kompletnu vlast u Srbiji. Šešeljeva ideologija srpskog nacionalizma je zadominirala, a srpsko društvo nikada nije bilo bliže Rusiji, a dalje od EU. Angela Merkel je otišla u penziju, a kosovski problem je ostao tamo gdje je i bio dok je ona podržavala Vučića i njegovu stabilokratiju. Dok ona piše memoare, a Vesna Pešić twituje, Vučić neprikosnoveno vlada i destabilizira cijeli region. Gabriel Escobar podržava njegov Otvoreni Balkan, Vučić sa Charles Michelom peče ćevape, sa Lajcakom kao traži rješenje za Kosovo.

Dakle,u Srbiji se prije deset godina dogodila promjena u kojoj su nacionalisti imali podršku domaćih građanista i liberala, ali i stranog faktora. Što je najgore, ni jedni ni drugi ni danas ne bi priznali da su napravili nepopravljivu grešku, sa teškim posljedicama za ionako krhku demokratiju.

Primjer drugi, svježiji i još ilustrativniji. Crna Gora 2020. godina. Na parlamentarnim izborima Milo Đukanović, poslije 30 godina gubi vlast. Dominantnu ulogu imala je SPC koja je kroz litije izvršila klasičnu konzervativnu kontrarevoluciju. Za američke i evropske diplomate to je bila logična i dobrodošla promjena nakon višedecenijske vladavine jedne stranke (DPS).Uslijedili su hvalospjevi novoj vladi sastavljenoj u manastiru Ostrog, uz očekivanje da će se nastaviti reforme i ubrzati evropske integracije. Naravno, ni ova promjena vlasti nije se mogla dogoditi bez savezništva većinskih nacionalista (DF) i manjinskih građanista(URA), uz asistenciju i podršku međunarodnog faktora i tobože nezavisnih intelektualaca. Za njih je smenjivost vlasti u osnovi demokratskog poretka. U teoriji da, u Crnoj Gori je to poprimilo sasvim drugo značenje.  Crna Gora je danas u najvećoj institucionalnoj krizi od proglašenja nezavisnosti, faktički bez vlade, bez Ustavnog suda, bez reformi i euro integracija, sa nelegitimnim parlamentom i premijerom čija je podrška u biračkom tijelu manja od 3%. Zato mu i ne pada na pamet da ide na izbore. Oni koji su podržavali proruske i prosrpske stranke da dođu na vlast, sada se prave mrtvi. Bez ijedne riječi kritike, a da ne govorimo o eventualnom priznanju sopstvene krivice. A ona je više nego očigledna. I americka, i britanska i evropska.

Bosna je danas u sličnoj situaciji i zato navodimo ove primjere. Stranci žele vlast po svojoj mjeri i aktivno u tome učestvuju. Tu su i domaći akteri, navodno građanske i liberalne orjentacije kojima ne smeta koaliranje sa nacionalistima(HDZ i SNSD). Sve je začinjeno oportunistickom šutnjom sarajevske čaršije kojoj ne pada na pamet da se zamjeri moćnim zapadnim ambasadorima. Sa Trebevića se vidi da je današnja američka politika prema Bosni i regionu, a koju kreira Escobar, krajnje štetna i pogrešna. Ukazivanje na njenu površnost i nedosljednost ne znači promjenu spoljnopolitičkih prioriteta ili saveznika, već samo da se ne slažemo sa onim što govori i radi jedan Escobar ili jedan američki ambasador. Uostalom, ko može povjerovati u strategiju po kojoj će silazak SDA sa vlasti uticati na demokratizaciju HDZ i SNSD ili da će to otupiti njihovu nacionalističku i secesionističku politiku. Slab bošnjački blok, sastavljen od čak osam stranaka samo će dodatno ohrabriti i ojačati osovinu Dodik-Čović. Možda stranci i imaju dobru namjeru, ali se ljudi u politici ocjenjuju po posljedicama svojih odluka a ne namjera. Vidjeli smo šta su njihove namjere donijele i u Srbiji i u Crnoj Gori. Sa velikom sigurnošću možemo reći da i poslijednje aktivnosti ni Bosni ništa dobro donijeti neće.

Analiza Seada Numanovića: Šta hoće Zapad u BiH?

Nekad, proljeća ove godine zapadni zvaničnici u Bosni i Hercegovini rekli su mi da im je cilj da izbori rezultiraju s “barem jednom nacionalističkom strankom u opoziciji”.

Tokom dugih razgovora objašnjavano mi je da je politika Milorada Dodika destruktivna i da zapadne države nastoje umanjiti njegovu snagu kako bi ga se uklonilo s vlasti.

Dragan Čović uspio je napraviti “bunker”, ugušio je opoziciju u vlastitom narodu pod krinkom “legitimnog predstavljanja” i Željka Komšića u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Bakir Izetbegović, rekli su dalje, SDA je pretvorio u antibosansku stranku i “iako on nije korumpiran, omogućio svima drugima da kradu”.

U propitivanju kako Dodika oslabiti iznosili su različite scenarije ali su naglašavali da se radi o “planovima za budućnost”.

Ista takva sintagma, samo u malo drugačijem kontekstu, korištena je i za Dragana Čovića, piše politicki.ba.

Ukoliko se uspije SDA istisnuti iz vlasti, a velike su šanse, mogao bi pući Čovićev bunker i otvoriti se proces pluralizacije bh. Hrvata. Dodavali su i da već rade na tome.

U slikanjima političke scene nakon izbora, jako se računalo na animozitet Dragana Čovića prema Bakiru Izetbegoviću.

Tada, procjena je bila da će Čović, ako bude mogao birati između dva bošnjačka bloka – izabrati onaj gdje nije Izetbegović.

Kako sada stvari stoje, sada se taj plan ostvaruje.

Izbori su prošli, rezultati su poznati i proces formiranja vlasti dinamično teče.

“Zvijezde se poklapaju” da se ispuni plan o isklučenju iz vlasti “barem jedne nacionalističke stranke” – SDA.

Ukoliko se plan i finalizira, predstoji njegova druga faza – razbijanje Čovićevog bunkera i slabljenje Dodika.

“U ovom momentu on (Dodik) je za međunarodnu zajednicu previše jak. Mi moramo ozdraviti odnose Bošnjaka i Hrvata, kako bi smo na tim osnovima gradili promjenu paradigme i privlačenje Srba u BiH”, govoreno mi je.

Svi sagovornici iz međunarodne zajednice ne dvoje da je SDA najmanje zla u trojcu s SNSD i HDZ. Ali i da je izbacivanje SDA prilika da se detroniziraju i HDZ, pa i SNSD.

Nakon što bi se formirala vlast bez najjače bošnjačke stranke, krenulo bi se u procese reformi. Borba protiv korupcije i organiziranog kriminala je na prvom mjestu.

U razgovorima koji su uslijedili i traju, najavljuju se i spektakularna hapšenja, “puno iznenađenja”, nade se polažu posebno u Tužilaštvo BiH…

Umeđuvremenu, građani Bosne i Hercegovine mogli bi i trebali bi dobiti nagradu iz Brisela u vidu iskoraka na putu prema Evropskoj uniji kroz dodjelu kandidatskog statusa. Takav “boost” trebao bi pomoći strankama iz Sarajeva u vlasti, da se odbrane od agresivne retorike koja će uslijediti iz SDA, ako ova ostane u opoziciji. Zapad se nada da će se kroz novu vlas, te uz podršku njihovih ambasadora i zvaničnika, kako tako “ubrzati” reformski put.

Najsirovije prevedeno – Michael Murphy, Christian Schmidt, pa i Johann Sattler, bit će premijeri. I to je ok.

Oni su ti koji bi trebali u narednom periodu pomagati (sa ili bez navodnika) da se skupe ruke i izglasaju potrebni zakoni, da se odbrani funkcioniranje institucija u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije, a pogotovo da se lideri sarajevski stranaka odbrane od napada onih koji su ostali izvan vlasti.

Prozivanja potencijalne opozicije su već (uveliko) počela i ona se ne usmjeravaju samo na čelnike NiP-a i/ili SDP-a, te NS-a već i na više američke zvaničnike.

Gabriel Escobar, ispred SAD zadužen za balkansku politiku, na rastućem je udaru.

Christian Schmidt je već odavno “na basamaku” pod bezmalo svakodnevnom baražnom paljbom.

Uz njih, lideri Trojke stabilno se portretiraju kao “izdajnici”.

I ta kampanja samo dobija na dinamici.

Narativ je da Trojka neće sa SDA, bez obzira što su temeljna opredjeljenja kada je u pitanju BiH kao država identična, a hoće sa SNSD i HDZ koje svakodnevno aktivno rade na uništenju BiH.

Zapadne diplomate odgovaraju još snažnijim lobiranjem za Trojku u vlasti.

Posebno je agilan američki ambasador.

Schmidt je “u pričuvi” spreman da nametne odgovarajuće političke odluke. Ipak, nakon lošeg iskustva s nametanjem izmjena Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH u izbornoj noći, to “teško oružje” je sada malo na čekanju.

Nakon što se ispostavilo da je sporno nametanje broja delegata u Domu naroda entiteta F BiH pomoglo ne samo HDZ-u, već i SDA-u, sada se postupa malo opreznije.

Zapadni zvaničnici ne jednom su mi rekli da bi “stvari bile mnogo jednostavnije da ta promjena nije napravljena”, odnosno da bi Trojka mogla imati jednostavniju situaciju za formiranje vlasti da je u Klubu Bošnjaka ostalo 17, a ne sadašnja 23 delegata.

Šta je jedan od najvećih problema zapadnog plana u BiH?

Kratkotrajnost i nestabilnost.

Ljudi se u zapadnim strukturama mijenjaju. A mijenjaju se i okolnosti.

Bosna i Hercegovina sve je niže na ljestvicama interesa u zapadnim prijestolnicama.

Mi smo vidjeli toliko zapadnih nastojanja u reformama koja su propala, da se nikome bilo gdje u zapadnim centrima ne riskira karijera. Niko ne želi biti “samljeven” u bosanskom loncu.

Ako se “zapadni plan za BiH” nastavi realizirati, a nema nikakvih indikacija da će neko od njih sada odustati, ono što bi se moglo disiti za dvije godine je sljedeće:

Zapad će biti već premoren od stalnih nastojanja da održi mir u (sarajevskom) konglomeratu partija koje su u vlasti, a rastuće se razlikuju.

Rezultati u prekompliciranom i do srži korumpiranom političkom sistremu BiH neće biti očekivani, pogotovo ne potrebni, a i ono što se postigne bit će jako umrljano (ne)utemeljenim prozivkama iz opozicije.

Jer, ona ostaje brojčano velika i u njoj ima puno vrlo grlatih i maštovitih koji će “o jadu zabaviti” vlast i njene sponzore. Nadalje, ukoliko nova vlast bude osvetnička, a ne reformska, ona neće preživjeti. A, ako je suditi po djelima, osveta dominira.

I upravo je tu najveći test za Trojku i njihove sponzore, posebno američkog ambasadora u Sarajevu.

Jer, nama ne treba osveta. Nama treba pravda!

Ne treba nam puko mijenjanje subjekata u vlasti. Trebaju nam istinske reforme.

I, POGOTOVO, nama ne trebaju novi strani emisari koji će se baviti nekakvom “izbornom reformom”. Nama treba vladavina prava. I ako iko od stranaca stvarno i iskreno misli pomoći, onda nam pošaljite takve koji će iz temelja protresti institucije vladavine zakona i konačno ih postaviti na noge. I tu nek koriste Schmidta.

Jer, i Izborni zakon izveden je problem iz posvemašnje nepravde. I on se, gle čuda, koristi da bi se nepravda samo produbila i proširila.

Kalkulacije za Vijeće ministara BiH: Dodik za Dom naroda spreman

Negdje u sjeni islamofobičnih izjava provukla se i rečenica u kojoj novi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže da će nova vlast na nivou Bosne i Hercegovine biti konstituirana u maju naredne godine. Ako se Milorad Dodik još uvijek pita u svojoj stranci i ako ga nova članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović bespogovorno sluša, onda je SNSD, do sredine naredne godine, nezaobilazna stranka u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.

“Lgitimiranje” Komšića

Ukratko, Predsjedništvo BiH imenuje mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH, a Željka Cvijanović je od jučer predsjedavajuća Predsjedništva BiH. I sve dok ona ne odluči da na dnevni red sjednice Predsjedništva BiH stavi tačku dnevnog reda – imenovanje mandatara, od novog saziva Vijeća ministara BiH neće biti ništa. Istina je da Željko Komšić i Denis Bećirović mogu preglasati Cvijanovićevu prilikom odluke o mandataru. No, sve dok je Cvijanovićeva predsjedavajuća Predsjedništva BiH, a to će biti narednih osam mjeseci, neće biti moguće formirati Vijeće ministara BiH bez SNSD-a. Dodikova stranka je, dakle, sigurna u vlasti na nivou BiH sve dok Željka Cvijanović predsjedava Predsjedništvom i dok bespogovorno sluša Milorada Dodika.

Nakon Željke Cvijanović, u ljeto naredne godine, funkciju predsjedavajućeg preuzima Željko Komšić. On, sigurno, neće podržati imenovanje Borjane Krišto za mandatara, sve dok ova HDZ-ova zvaničnica ne dođe u Predsjedništvo BiH i pred Željkom Komšićem ne iznese svoj program rada. No, da li je HDZBiH spreman na “legitimiranje” Komšića?

Postoji, naravno, mogućnost da sarajevske stranke, okupljene oko Trojke, odu u koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om na nivou BiH. U tom bi slučaju Cvijanovićeva sazvala sjednicu Predsjedništva BiH, a Denis Bećirović bi zajedno s njom glasao za Borjanu Krišto kao mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH u kojem ne bi bilo mjesta za SDA i DF, ali bi sa SNSD i HDZ. I tu se, međutim, javlja novi problem, jer je potpredsjednica Naše stranke i državna zastupnica Sabina Ćudić izjavila da ona ne želi u koaliciju u kojoj su SNSD i HDZBiH.

Pokret za državu

Sve navedene moguće blokade su, ipak, sa rokom trajanja. No, SNSD-ova blokada u Domu naroda BiH bi mogla biti trajna u naredne četiri godine. Pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH biraju zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske. U NSRS-u sjedi osamdeset i troje narodnih poslanika. Četrnaest ruku garantuje jedno mjesto u Domu naroda. SNSD sam ima 29 zastupnika, što znači da ovoj stranci pripadaju najmanje dva delegata. Opozicione partije (SDS, PDP i Nebojša Vukanović) trenutno imaju 25 zastupnika i jedno sigurno mjesto. Koalicijski partneri Milorada Dodika (Socijalistička partija Petar Đokić, Ujedinjena Srpska, DEMOS, DNS, NPS Dragan Banjac i SPS Goran Selak) imaju 24 ruke. I njima, dakle, pripada jedan siguran delegat kojeg će ustupiti SNSD-u. Omjer je, znači, 3:1 u korist SNSD-a naspram opozicije. No, ostalo je još jedno upražnjeno mjesto. I opozicija i Dodik sa partnerima imaju po 11 ruku viška. Pokret za državu ima pet zastupnika (dva SDP, po jedan SDA, DF i Zeleni Sevlida Hurtića). No, ovaj Pokret ima svoju listu koju predvodi Vojin Mijatović. Ukoliko nijedan od dva bloka u NSRS-u ne podrži svojim “viškom” glasova Mijatovićevu listu, onda ova lista sigurno ispada, a opozicija (SDS/PDP) i pozicija (SNSD) ostaju na omjeru 11:11. Tu se, međutim, pojavljuje novi problem za opoziciju. Ako CIK do naredne sjednice ne uruči dva zamjenska mandata (odustali Ljubiša Petrović – SDS i Draško Stanivuković – PDP), onda opozicija ostaje na devet ruku. U tom slučaju, prolazi SNSD-ov četvrti delegat, pod uslovom da opozicija ne podrži listu Vojina Mijatovića, odnosno Pokreta za državu.

Sa četiri delegata u Klubu Srba SNSD bi bio nezaobilazan faktor, jer ne bi postojala entitetska većina bez te stanke u Domu naroda BiH.

Kolumna Vildane Selimbegović: Utabanim stazama, u slavu zločin(a)ca

Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.

Naša priča i naša sramota

Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.

Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.

Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.

Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.

Glorifikacija gangstera

Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.

Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.

Kalkulacije i manipulacije: ORKE na vlasti u BiH

Ko god da formira vlast na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima imat će pred sobom više nego težak posao.

I teško je reći šta je veći – prvi prioritet.

Inflacija samo raste. Potrošačka korpa sve je skuplja, cijene energenata su u usponu, a najavljeno poskupljenje struje samo će doliti dodatno ulje na vatru. Odlazak mladih sposobnih ljudi samo dobija na dinamici, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

Migrantski talas u usponu je i prijeti dodatnom eskalacijom i destabilizacijom. Politike Srbije i Hrvatske stabilno idu ka daljem davljenju Bosne i Hercegovine.

U Srbiji je izabrana nova vlada, a stara velikodržavna politika srpskog sveta samo je dodatno ojačana i jakom pozicijom prvog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Ivice Dačića.

U Vladi nema Aleksandra Vulina. Ali je pristiglo nekoliko novih Vulina.

Hrvatska od Nove godine ulazi u Šengen i euro-zonu. Time u cjelosti postaje članica Evropske unije i Brisel više nema jakih kontrolnih mehanizama kojima bi mogao utjecati na politiku zvaničnog Zagreba prema Sarajevu.

“Legitimno predstavljanje” tek će dobiti na zamahu.

“Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate. Blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, reče Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata i čelnik srpskog bloka koji okuplja najmanje šest stranaka.

Ta šestorka pojačana je (najmanje) jedanestorkom Dragana Čovića, okupljenom oko Hrvatskog narodnog sabora.

Hidroelektrane u gornjem toku rijeke Drine, aerodrom u Trebinju, “legitimno predstavljanje” Hrvata, paketi kontrole i blokade… definirani su principi ORKA-saveza Dodik-Čović.

Sarajevo je u očiglednom rasulu!

Šta god da rekli, ne može se sakriti činjenica da nemaju odgovore na srpsko-hrvatski blok u Bosni i Hercegovini koji sasvim jasno govori šta hoće, pa i ucjenjuje.

U Sarajevu je prioritet svih prioriteta – vlast. I nema cijene koja će se platiti za to.

Da nije tako, neko bi odgovorio Dodiku i njegovoj izjavi o “patnji muslimana”.

Da su lideri konglomerata od skoro 20 stranaka iole svjesni, neko od njih bi Dodika i bukvalno otjerao tamo odakle je ispuzao prije 63 godine!

“Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate. Blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, reče Dodik prije tri dana.

I niko mu ne odgovori! Ni indirektno.

Ako pogledamo o čemu se priča unutar političkih blokova u Sarajevu, onda ćemo bjelodano jasno vidjeti da je iznad svega lični animozitet. Čak su i djeca u vrtićima zrelija.

Probosanske i bošnjačke stranke imaju 2 od 3 člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Isti blok ima 24, od 42 poslanika u državnom parlamentu…

A bank drže stranke u apsolutnoj manjini. I diktiraju uslove, katilski određuju ko od Bošnjaka može u vlast, a ko ne. Čović i Dodik su se potrudili da mi sasvim jasno znamo šta oni hoće.

A mi ne znamo šta hoće bošnjačke-probosanske stranke. Koji je to donji prag ispod kojeg nema ulaska u vlast?

Je li to državna imovina? Je li to ulazak u NATO u naredne četiri godine? Je li to Berlinski proces i ekspresna ratifikacija tri nedavna bitna sporazuma o integriranju i napretku regiona?Je li to kandidatski status do kraja (ove) godine?Je li to izgradnja autoputa od Sarajeva do Tuzle? Je li to regulacija toka rijeke Spreče?

BILO ŠTA!

Ne znamo. Ne vidimo to ni na profilima na društvenim mrežama brbljivih lidera koji se rado oglašavaju tamo o svemu i svačemo, samo ne o temeljnim vrijednostima.

5-ORKE, 6-0RKE, 8-ORKE, 11-ORKE… nisu na papir jasno stavile temelje svog ulaska u vlast. Bitne su pozicije i bitno je da “ovi drugi” ne budu u vlasti. I da bi se to ostvarilo ići će se u pakt s “crnim đavolom” samo da bi se ovim drugim napakostilo.

Nema selameta od takve vlasti!Demokratija podrazumijeva da se nakon izbora onima što dolaze dadne stotinu dana fore.

Živimo u vremenima kada su i minuti dragocjeni i nakon protraćenih 20 godina plus, nemamo komocije ni za sekundu “fore”.

Postizborne kalkulacije: Bh. semafor koalicija može zaustaviti Dodika i Čovića!

Kako u normalnoj zemlji izgleda formiranje vlasti znamo, sjednu, dogovore principe i programe a onda idu u konstituiranje. Kako u Bosni i Hercegovini to izgleda?

Ovako: “Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate, blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, kaže Milorad Dodik, 10. novembra prije podne.

“Biće vrlo teško, ali ako ne probamo nećemo znati. Sad imamo vrlo usku koaliciju i ništa ne funkcioniše, imamo odsustvo bilo kakve brige za građane. Sad nemamo toliko političkih partija ali imamo vlast koja ne funkcioniše i koja se ni oko čega ne dogovara nego jedni druge varaju, lažu i petljaju. Naravno, puno je političkih partija, puno sujete, puno interesa, puno želja ali kad potpišemo sporazum i kad znamo ko je dio tog sporazuma onda očekujemo od svakoga da drži riječ i da se pridržava onoga što smo dogovorili“, odgovara Nermin Nikšić, istog dana, kasno uvečer.

I u jednom i drugom slučaju na kocki je DRŽAVA. U slučaju Dodika jasno je da u vlast s njim (ukoliko se bude moralo, jer tvrdi imat će četiri delegata u Domu naroda) mora ići jaka koalicija koja iza sebe ima najveću podršku građana.

U drugom slučaju i sam Nikšić priznaje, s ‘osmorkom’ bit će teško. Sad je najlegitimnije pitanje smije li krenuti u koaliciju s HDZ-om i SNSD-om ako već unaprijed znamo da ogromna količina sujete, želje za vlašću i pozicijama rezultirat će krahom? Uvijek u tim opcijama, a što se već pokazuje, postoje ‘preletačevići’, koji će za jednu poziciju ruku dići za tuđe interese van koalicije kojoj načelno pripadaju.

I upravo zato odgovornost SDP-a i jeste najveća. Jer nakon Dodikovog nastupa velika koalicija koju ćemo nazvati SEMAFOR (SDA, SDP, DF) više nije stvar izbora već nužnosti.

Ove tri stranke SDA, SDP i DF imaju na državnom nivou skoro 500 hiljada glasova SDA – 243.415, SDP – 129.500 i DF – 101.715. I ovaj broj glasova obavezuje sve tri stranke i njihove lidere da, za račun države kojoj zbog bloka Dodik-Čović opasno prijeti opstanak (Izborni zakon, državna imovina), prevaziđu sitne stranačke interese. Stoga je neophodno da stave u stranu mržnju prema SDA, i u korist BiH ali i odgovornosti prema glasačima, ujedine se na pitanjima koja su od opšteg interesa svakog građanina u BiH.

SDA bi u ovom slučaju, a opet zbog Bosne i Hercegovine, morala uzeti u obzir sve zahtjeve SDP-a i DF-a, dok ovaj blok koji prirodno djeluje kao jedno nema razloga za strah od SDA, jer imaju ‘osigurače’ u Predsjedništvu BiH (Željko Komšić i Denis Bećirović). Potrebno je i SDP-u, kolokvijalno rečeno, dati veće učešće u vlasti.

Uostalom, do sada se pokazalo da na svim važnim pitanjima SDA, SDP i DF su na istoj strani.

U smislu djelovanja ‘osmorke’ ili ‘devetorke’, ili bilo kojeg drugog bingo broja, (ukoliko DF ode u ovaj blok) velike razlike se već naziru, kao prvo u razmišljanjima u vezi Izbornog zakona, pa dalje državnoj imovini, zakonu o denacionalizaciji i restituciji itd. Bit će teško prevazići razlike, a savezništvo Dodika i Čovića kontinuirano jača.

Ostaju dakle dva puta ili će se probosanske stranke sukobljavati međusobno ili će se zajedno boriti sa SNSD-om i HDZ-om.

Jer HDZ i SNSD će jednako oštro nastupati po bilo kojoj opciji ili prema ‘osmorci’ ili prema ‘semafor koaliciji’. Tome nas uči postdejtonska praksa djelovanja ovih stranaka.

I kada sve zvuči logično nameće se jedno ALI…Ono će doći iz glava predsjednika stranaka i simpatizera tih stranaka koje participiraju u ‘osmorci’.

Međunarodna zajednica ne želi više SDA.

Jasno je postoji strah, ali i želja uslužnosti prema strancima koji na kraju ne žive u BiH, ali žele imati kontrolu nad procesima. Dragana Čovića već je svojevoljno ići pod njihove skute, jer su mu obećali ispuniti ono što traži (Čović se nije kandidovao nigdje, predlaže žene i personalno neće biti na funkciji).

Čovićev partner Milorad Dodik na čekanju je kod stranih ambasadora, o njegovom ponašanju ovisit će i njihova podrška.

Ostaju probosanske stranke – i one moraju pokazati lojalnost zapadnjacima. Ali, valja im znati da ih biraju građani Bosne i Hercegovine, a ne zapadnjaci. Ti građani ne žele da im se nameću odluke zarad inostranih interesa, već da oni koje su birali vode državu ka dobrostanju i integracijama. To nije moguće, ako kontinuirano ovise o mišljenju drugih, bili oni Čović, Dodik ili ambasadori.

Interesi se mijenjaju na geopolitičkoj ploči, pa je neophodna SEMAFOR koalicija, da upali crveno svjetlo kada nam nameću retrogradne ideje, narančasto da omogući kompromise oko složenih pitanja i zeleno za opstojnost države i prohodnost napretka građana!

Mnogima je sve jasno, nadamo se da će lampice u glavama lidera omogućiti da se i njima razbistri!

(nap.ba)

O pregovorima i koalicijama: Šta hoće Bošnjaci?

“Mi ćemo ući sa onima koji će, prije nego što uđemo u strukture vlasti prihvatiti da se deblokiraju projekti u Rs, vezano za plinovod, aerodrom u Trebinju i za Buk-Bijelu i sa onima koji budu spremni da to učine i prije formiranja vlasti jer imamo kapacitete – oni će biti naši partneri”, rekao je jučer lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik.

U sasvim očito koordiniranom istupu, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, poručio je ubrzo nakon Dodika, da je “legitimno predstavljanje” jedan od ključnih preduslova za koaliranje.

“Do sada je normalno bilo da predsjednik Vlade i Zastupničkog doma budu iz istog naroda, a sada to više nije moguće”, rekao je čelnik HDZ-a.

A znamo li šta hoće Bošnjaci i probosanske stranke?

Ko je čuo ili pročitao jasne zahtjeve iz Sarajeva? Šta je to što je interes probosanskog/bošnjačkog bloka? Koji zakon? Koji propis? Koji uslov? Koja stranka? Bilo šta!? Ako se pogledaju slike prije početka današnjih razgovora Trojke i HDZ-a u Mostaru, jasno se vidi da koncepta nema! Da ima, barem bi jedan od trojice lidera koji su se suočili sa Čovićem danas, u ruci imao papir, piše politicki.ba.

I ne zanosite se, ista bi slika bila da je Čoviću na noge danas otišla delegacija SDA!Je li vlast zarad vlasti (čitaj pozicioniranja “svojih ljudi”) vrhunski domet bošnjačke politike?

Naravno da jeste. Već odavno.

Bošnjački lideri nemaju čak ni koncept niočemu!Sve je ad hoc, ili – još češće – post festum. Posljedice idenja u politiku grlom u jagode već dugo konzumiramo!

Živimo vrijeme kada je temelj formiranja vlasti u Sarajevu postavljen tako da li će je činiti SDA ili Trojka. To što se oko nas dešavaju tektonske promjene, nikoga ne tangira. Svako se o sebi zabavio.

Bosna i Hercegovina bi polovinom decembra trebala dobiti kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji.

I tačno se zna šta je potrebno uraditi da bi se šanse za pozitivan ishod poboljšale. Naravno da niko “od naših” ne radi ništa da se par preduslova ispuni.

Zna se i koje države unutar EU nisu naklonjene davanju zelenog svjetla na sjednici Evropskog vijeća. Nema ih puno.

Nađite mi bošnjačkog – probosanskog lidera koji je obišao Hag, Kopenhagen ili Pariz. Lično ću ga na leđima odnijeti od Sebilja do Terminala na Ilidži!

Šta hoće Bošnjaci?! Koji su dometi njihovih sve brojnijih lidera?! Zar je bitka za vlast toliko bitna da se ne može izdvojiti kredibilan pojedinac koji bi razmatrao nešto malo više od podjela fotelja i plijena?!

A kredibilni se pojedinci mogu naći!

U Berlinu je prošle sedmice potpisan i sporazum kojim se građanima šest država zapadnog Balkana osigurava putovanje regionom samo s ličnim kartama. Taj, kao i druga dva sporazuma trebaju se što prije ratificirati u parlamentima zapadnobalkanskih država, kako bi se počeo primjenjivati. Je li iko iz Sarajeva rekao – ‘naš predusov za formiranje vlasti je da ovaj parlament BiH u ovom sazivu ratificira dokumente iz Berlina. Nećemo čekati novi parlamnet’.

Naravno da nije.

Podrazumjeva se da BiH i tu mora biti izvor problema, a ne dio konstruktivnog rješenja. A zašto se podrazumijeva? I ko je rekao da se treba podrazumijevati?!

Američka ambasada u Sarajevu više je nego agilna u oblikovanju novih vlasti u entitetu F BiH.

Legitimno! I svi znamo šta tišti bosanskohercegovačke Hrvate.

Zašto nema nikoga od tih brojnih i sve brojnijih bošnjačkih-probosanskih lidera koji bi ponudio smisleni koncept – osnov za rješavanje bošnjačko-hrvatskih odnosa ne samo u većem bh. entitetu, već i cijeloj Bosni i Hercegovini?!

Pa da od nečega krenemo. A ne da se stalno vrtimo u krugu u vječnoj ulozi objekta, a ne subjekta. I mogao bih ovako navoditi primjere i pisati do u beskonačnost.

Strahobalna je odustnost istinske inicijative bošnjačkog-probosanskog vodstva.

A počesto i neobjašnjiva!

Jer, nismo mi baš toliko glupi. Pogotovo nismo toliko nesposobni. Imamo mi toliko toga čime se trebamo hvaliti. Toliko je ljudi iz našeg miljea čije pominjanje zahtijeva da prethodno ustanemo. I punim ustima ga izgovorimo.

Šta se dešava?!

Naravno da unutar bošnjačkog-probosanskog miljepa postoje postulati koji se podrazumijevaju. I postoje principi koji se ne smiju pogaziti. Ali moraju biti ispisani, nešto kao 10 Božijih zapovijesti (i nije nimalo slučajno da su u kamen uklesane!) moraju se izgovarati radi podsjećanja i opominjanja. Ali i radi ozbiljnosti.

Dodik i Čović to neprestano rade.

A nama se “podrazumijeva”. Pa kad nam se dese nepravde danima se ibretimo, neartikulirano gunđamo i galamimo i onda se okrećemo jedni protiv drugih.

To nije politika. To je kolektivno samoubistvo!

Kolumna Vildane Selimbegović: Sve se može kad se Dodik i Alkalaj slože

Milorad Dodik, (još uvijek) član Predsjedništva BiH, otišao je do Beograda da bi regionalno proslavio nastup Svena Alkalaja. “U onome što je Sven Alkalaj na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a govorio o Christianu Schmidtu, ima dosta istine, odnosno istina je sve ono što je rekao o Schmidtu, ali trebao je da kaže da je to radio i ranijih godina, a ne samo u ovom slučaju koji dotiče muslimane”, kazao je Dodik, jedva se suzdržavajući od likovanja za koje je, ruku na srce, imao puno razloga.

Manipulacije i podvale

Njemu nesumnjivo najvažniji jeste da su – konačno – BiH i Rusija imale zajedničke stavove o Christianu Schmidtu, pri čemu su Alkalajevi bili još oštriji od onih koje je iznijela ruska ambasadorica. Drugi, nimalo manje važan, jeste apsolutno suglasje Dodika i Alkalaja o “destabilizirajućoj ulozi visokog predstavnika u BiH” i podrška izvornom Daytonu, o čemu lider SNSD-a sve zna, a treći je njihov unisoni stav spram SAD-a. Doduše, Alkalaj je prozvao (onako čaršijanerski) Gabriela Escobara, specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan, dok je Dodik svoju oštricu i dalje zadržao na američkom ambasadoru u našoj zemlji Michaelu Murphyju, ostrvljujući se na njegovu izjavu kako Alkalajev govor ne odražava državnu politiku BiH: “Nije američki ambasador taj koji utvrđuje državnu politiku BiH. To govori kako oni doživljavaju BiH”.

Sjednica Vijeća sigurnosti je imala samo jednu tačku dnevnog reda, našu zemlju, i produženje mandata Misiji Althea, odnosno ostanak EUFOR-a u BiH. Što je, srećom, očito usaglašeno bez Alkalaja, čim je Rezolucija usvojena. Sam Alkalaj je, u svome nastupu, dao dovoljno argumenata protiv, između ostalih i tvrdnjom kako “čak možemo reći da je izborna kampanja bila mirnija od prethodnih, iako je bilo sporadičnih pojava secesionističke i nacionalističke retorike”. Nije objasnio da li u te sporadične pojave ubraja i Dodikovo obećanje kako će 49 posto bosanskohercegovačke zemlje ponijeti na cipelama, ali jeste ustvrdio kako je Schmidt kriv što smo čekali na izborne rezultate toliko dugo: “Brojanje izbornih rezultata je otežano, utvrđeno je niz nepravilnosti, pa čak i pojava falsifikovanih izbornih listića”?! No, po mom skromnom izboru, ubjedljivo najveća laž s kojom je Alkalaj nastupio u New Yorku je sljedeća: “Ja, kao etnički Jevrej iz Bosne i Hercegovine, u tom novom izbornom sistemu nametnutom od visokog predstavnika, nemam više nikakvih prava, mogućnosti niti šansi da učestvujem adekvatno u izbornom procesu”. Što je arhetipski primjer manipulacije i podvale, jer naprosto njemu kao etničkom Jevreju Schmidtovim odlukama nije ni na koji način promijenjeno pravo ili šansa da učestvuje u izbornom procesu. Ostala je ista kao što je i bila. Međutim, nametnutim izmjenama, u Klub Ostalih po prvi put ulaze i delegati iz svih kantona. I zato, umjesto polemike sa odnekidan (i) Dodikovim ambasadorom u UN-u, evo kratkog podsjećanja na obje odluke visokog predstavnika tako zdušno napadnute u Vijeću sigurnosti.

Dom naroda Federacije BiH sada ima 80 delegata, imao je 56. Klubovi Srba, Bošnjaka i Hrvata broje po 23 delegata (umjesto 17), a Klub Ostalih umjesto ranijih 7, ima 11 delegata, najmanje jednog iz svakog kantona. Dobili smo i rokove, pa kantonalne skupštine ne mogu blokirati delegiranje u Dom naroda, jer će to – ako zakažu – uraditi CIKBiH. Za izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH također postoji rok, a za nominovanje kandidata prvo treba 11 glasova u svakom klubu, pa ukoliko klubovi ne predlože kandidate u roku od 30 dana, dovoljno je sedam glasova po klubu, odnosno svega četiri nakon 55 dana. Predstavnički dom FBiH dobio je rok od 30 dana da glasa o predloženim listama. Nakon izglasavanja, lista se dostavlja na glasanje i Domu naroda. Ograničen je i set pitanja koja definišu šta je to vitalni nacionalni interes, čime se sprečava njegova zloupotreba. Ustavni sud FBiH bira članove Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa iz reda sudija tog suda. Amandmanima na Ustav Federacije BiH regulirana je obaveza na međusobnu saradnju, koordinaciju i dogovor, ali su postavljeni i rokovi za donošenje zakona, što bi trebalo da prevaziđe dosadašnju praksu čuvanja zakona u ladicama. U konačnici, visoki predstavnik je nametnutim odlukama presjekao federalnu političku trakavicu, koliko god na njega jurišali razni alkalaji, a zapravo političke partije sa sjedištem u Sarajevu koje su u svim ovim izmjenama prepoznale samo strašni ustupak HDZ-u BiH.

Puno sam puta već pisala kako je riječ o jalovim alibijima za vlastiti nerad, pa se ne mislim ponavljati, no ne mogu a da se ne osvrnem na nekoliko teza koje posljednjih dana i mjeseci (ratni) huškači izbacuju u prvi plan. Jednu od njih je plasirao u New Yorku i Alkalaj: riječ je o Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i povratku. Doima se krajnje licemjernim čuti bilo koga iz vlasti BiH da kuka za povratkom, s obzirom na to da znamo koliko su malo, premalo, gotovo ništa uradili da taj povratak prvo omasove, a onda i politički artikuliraju na način da povratnici – na cijeloj teritoriji BiH – dobiju prava koja im pripadaju. Vjerovatno će me stranački botovi demantirati tezom o pravima Hrvata i Bošnjaka u RS-u, odnosno različitim entitetskim pravilima, no unaprijed uzvraćam podsjećanjem na izbor delegata u Domu naroda BiH kada je SDA dala SNSD-u potrebnu većinu (slučaj Mladen Ivanić). Šta hoću reći? Ako se SDA i SNSD tako lako dogovore o pozicijama, čemu poslije kuknjava Dodik nas je izigrao? I je li priprema za neke nove kuknjave sličnog tipa razlog Alkalajevog duhovnog jedinstva s Miloradom Dodikom? Pri čemu se nikako ne smije zaboraviti da je na ambasadorsku poziciju Alkalaja imenovao Željko Komšić, koga posljednjih dana optužuju kako je i najveći uzročnik partijskog nastupa u New Yorku za koji čak ni SDA nema riječi (pune) hvale. Meni se pak puno važnijim čini (sarajevsko) pristajanje na partijske ambasadore, pa samim tim i na štetu koju svojim nastupima proizvode za BiH.

Hajka

Zagovornici (oni pravi) građanske države razočarano konstatiraju kako su od Schmidta očekivali puno više – najmanje primjenu presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, što nas opet upućuje na učinak domaćih vlasti jer evropska pravna stečevina naprosto nije u mandatu OHR-a. Već Parlamenta i vlasti BiH. E, to onda otkriva uzroke progona Schmidta, EUFOR-a, EU i SAD-a iz BiH. Čini se da je ponuda kandidatskog statusa zbacila sve maske: sada, kada smo nadohvat ruke procesa koji zaista znači evropske reforme i težak, ali realan put euroatlantskih integracija, Sarajevo i Banja Luka su jedinstveni, ne valja Schmidt. Tačno je, OHR i put ka EU nisu kompatibilni, ali ako se već Bruxelles ne buni, čemu ovolika hajka onih koji su se do jučer zaklinjali u EU i NATO? Da je dara prešla mjeru, svjedoči i saopćenje Islamske zajednice, koja poziva bošnjačke političke lidere da se dohvate svog posla i poštuju procedure. A kolika je šteta Bosni i Hercegovini već napravljena i koje posljedice implicira, nisu spremni analizirati ni najveći domaći zagovornici građanske BiH. Bit će da se uzdaju u prosperitet koji spojeno nude Dodik i Alkalaj. Birajući Rusiju.

Janusz Bugajski’s Washington View: Germany’s Strategic Weakness

Germany has relinquished any leadership role that it could claim in Europe. Its inadequate response to Russia’s attack on Ukraine has exposed Berlin more as an obstacle to European security rather than its prime defender. Germany also has hypocritical governments – preaching anti-corruption in the Balkans while enabling massive Russian penetration of its economy and political system and declaring multi-ethnicity as a core principle while promoting ethnic segregation in Bosnia-Herzegovina.

 Germany became Europe’s economic powerhouse on the foundations of the US Marshall Plan which launched massive reconstruction from the ruins of World War Two. America’s military umbrella enabled Germany to focus on economic development and neglect any responsibility for Europe’s security. The end of the Cold War was naively perceived in Berlin as the end of division and conflict so that business and profits could be pursued with an allegedly democratizing Russia regardless of European interests or values.

Successive German governments opened up the country to Russian state influence, which penetrated all major political parties, national institutions, banks, businesses, and energy corporations. The Kremlin calculated that by enmeshing German politicians and businessmen in lucrative deals it could control EU policy making. The results of elite corruption were visible in energy projects such as the Nord Stream pipelines and the laundering of billions of Russian dirty money through German banks. The appointment of former chancellor Gerhard Shroeder as chairman of two Russian energy companies was deliberately designed to signal that Berlin was effectively under Moscow’s control.

 The results of Moscow’s penetration on German foreign policy have been evident since the launch of its extended war against Ukraine. Berlin has been reluctant to send weapons to Kyiv, allegedly  fearing that this could “provoke” Putin and “escalate” the conflict. In particular, Berlin withheld Leopard battle tanks to Ukraine that would have helped Ukraine reverse Russia’s onslaught.Finally, in October Berlin became a more effective weapons supplier when it became clear that Ukrainian air defenses were inadequate to protect civilian targets in major cities. It provided Gepard air-defense systems, MARS II multiple rocket launchers, and Panzerhaubitze self-propelled howitzers 2000.

The one party that has learned real lessons from Nazi Germany are the Greens who contend that a genocidal regime has to be stopped by military force as early as possible. Unfortunately, the Christian Democrats and Social Democrats have remained stuck in the notion that the war is a temporary misunderstanding and they can soon return to business as usual with Russia.

Berlin has also been hesitant in imposing tough economic sanctions against Moscow fearing the impact on its own business sector and economy rather than taking the moral and strategic high ground. Germany is also dragging its feet on providing economic support for Ukraine. A recent G7 conference in Berlin devoted to Ukraine was devoid of any concrete pledges for post-war reconstruction and a proposed new Marshall Plan seems a distant prospect largely because of German reluctance. Washington believes that the EU should take the economic lead just as the US has taken the military lead in aiding Kyiv.

International finance institutions, such as the World Bank and European Investment Bank, contend that Ukraine’s reconstruction should begin quickly for critical infrastructure in parts of the country least exposed to the war. The World Bank estimates a $350 billion total, with $105 billion in the short term to fund the most immediate needs. But despite the EU claiming leadership in reconstruction there is little willingness to provide concrete figures. A mere €19 billion in financial aid has been provided to Kyiv since the war erupted and only €7 billion has been disbursed. This is a fraction of the $66 billion spent by Washington, including direct military aid, replenishing US military stocks, deterrence measures for NATO states, and energy security projects.

Germany’s aid to Ukraine as percentage of its Gross Domestic Product (GDP) pales in comparison with its poorer eastern neighbors. Poland and Lithuania have pledged nearly half a percentage point of their GDP to Ukraine, while Estonia and Latvia pledged almost one percentage point of GDP. In comparison, Berlin’s commitments amount to a pitiful 0.085 percent of GDP.

Germany’s failures in Ukraine are mirrored in its shortcomings in the Western Balkans. They are symbolized by bureaucrats such as Christian Schmidt who fails to understand the damage he is causing in Bosnia-Herzegovina. Immediately after the October general elections, international High Representative Schmidt enacted controversial reforms determining how delegates are chosen for the House of Peoples, the upper chamber of the Bosniak-Croat Federation parliament. The changes disenfranchise voters, strengthen Croat and Serb nationalist parties, deepen ethnic divisions, encourage separatism, and are likely to lead to armed conflicts.

Berlin has also been at the forefront of EU efforts to forge an agreement on mutual recognition between Serbia and Kosova. But in practice, it has failed to convince Belgrade that Serbia’s EU prospects are at stake if it does not recognize Kosova. Instead, Germany continues to tolerate the destabilizing policies of the pro-Kremlin Vučić government, fails to push through visa liberalization for Kosova’s citizens, and supports the Open Balkan initiative that promotes Serbia’s regional hegemony.

The leaked German-French plan for realizing an accord between Serbia and Kosova is also vague and aspirational with no enforcement mechanisms. Vučić claims that the plan devised by advisers to Chancellor Scholz and President Macron is unacceptable and contravenes Serbia’s constitution because it recommends that Kosova obtain UN membership with Belgrade’s approval. He was also unimpressed by promises that Serbia would gain financial aid and a fast-track to EU membership. According to Berlin, the plan is yet another “basis for discussion” and not a recipe for a final agreement. Unless Berlin together with its European partners exerts some muscle with deadlines and consequences, the plan will culminate in yet another German strategic defeat.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published.

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...