Analize

Uoči sjednice FERK-a: Da li, po važećim zakonima, struja može poskupjeti?

Zakon o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine stupio je na snagu u avgustu 2023. godine. Istim su propisane razne obaveze, kako za Vladu FBIH, Regulatora za energiju u FBIH i JP EPBIH. Jedna od obaveza Vlade Federacije BiH precizirana je člankom 106. Zakona, kojom ona svojom odlukom određuje javnog opskrbljivača na razdoblje od 5 godina.

Evo šta piše u članu 106.

“(4) Vlada Federacije donosi odluku kojom određuje javnog opskrbljivača na razdoblje do pet godina”.

Kada pogledamo izdatu dozvolu FERK-a od 26.10.2021. godine, kojom je JP EPBIH dodijeljen status za snabdijevanje električnom energijom – dozvola i reda možemo vidjeti da se u istoj imalac dozvole, tj. JP EPBiH u skladu sa statusom i obavezama dodijeljenim od Vlade Federacije BiH utvrđuje pružalac javne usluge i rezervnog snabdjevača i to na bazi Odluke Vlade FBIH iz 2014. godine.

Ova dozvola se poziva na Zakon o električnoj energiji, koji je novim Zakonom prestao da važi i na Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije i efikasne kogeneracije, koji je isto prestao da važi usvajanjem novog Zakona.

Sada smo konstatirali da u dozvoli JP EPBIH imamo pozivanje na dva zakonska propisa koji su prestali da važe.

Zakon o električnoj energiji iz 2023. godine je u članku 169. propisao:

“(2) Vlada Federacije će donijeti odluku imenovanju javnog opskrbljivača iz članka 106. stavak (4) ovog zakona u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(3) Imenovani javni opskrbljivač iz stavka (2) ovog članka dužan je podnijeti zahtjev Regulatornoj komisiji za izdavanje dozvole za rad za opskrbu i trgovinu električnom energijom u roku od tri mjeseca od dana imenovanja”.

Kao što možemo vidjeti članak 169. propisuje da Vlada FBIH donosi odluku o imenovanju javnog opskrbljivača u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona. Do danas proteklo je 10 mjeseci od stupanja na snagu novog Zakona, ali u dozvoli imamo pozivanje na odluku Vlade FBIH iz 2014. godine, što znači da se Zakon u osnovnoj odredbi za imenovanje javnog opskrbljivača ne poštuje. U stavu (3) članka 169. postoji daljna obaveza da imenovani opskrbljivač dužan je podnijeti zahtjev Regulatornoj komisiji za izdavanje dozvole za rad opskrbu i trgovinu električnom energijom u roku od tri mjeseca od dana imenovanja.

U FERK-u nisu registrovali prijem zahtjeva za izdavanje nove dozvole, a u obrazloženju ZAHTJEVA PRIJEDLOGA CIJENE JAVNE USLUGE SNABDIJEVANJA JP EPBIH POZIVA SE NA ODLUKU VLADE FBIH IZ 2014. GODINE. Ujedno, isti zahtjev JP EPBiH je baziran na Pravilniku o utvrđivanje cijena za snabdijevanje električnom energijom krajnjih kupaca kod javnog i rezervnog snabdjevača, koji je donesen od regulatora po novom Zakonu, ali bez da je izdata nova dozvola usklađena s rokovima iz novog Zakona iz 2024. godine.

Ovo praktično znači, malo koristimo stare odluke, ne poštujemo odredbe novog reformskog Zakona o električnoj energiji, ne poštujemo rokove iz Zakona, ali zahtjev za novu cijenu baziramo na pravilniku iz novog Zakona, jer nam se žuri.

Sad malo o žurbi i obrazloženju JPEPBIH o novim tarifnim stavovima i konstataciji da povećanje iznosi 10%.

Uzet ćemo primjer za domaćinstva iz I grupe, gdje je cijena po starim tarifnim stavovima iznosila 13,46 pf/kWh. Po novom tarifnom prijedlogu cijena iznosi 15,00 pf/kWh. Sad zanimljivo pitanje, kako je od 13,46 do 15,00 iznosi 10%?

Ukupno povećanje jedinične cijene električne energije po novom prijedlogu iznosi 12% i kako imamo veću osnovicu za PDV, to će ovo povećanje cijene iznositi preko 12%.

Kada pogledamo presjek zahtjeva JPEPBIH može se zaključiti da je isti podnesen sa starom dozvolom za uslugu javnog snabdjevanja, a koja se zasniva na dva zakona, koja su prestala da važe i sa procentom povećanja koji nije istinit.

Sada JP EPBiH može reći da nije ista dužna da dodjeli sama svojom odlukom ulogu javnog opskrbljivača, ali jeste da upozori Vladu FBiH i regulatora da novi postupak za utvrđivanje javnog opskrbljivača nije ni započet i da je istekao zakonski rok, a da se iznos povećanja jedinične cijene snabdijevanja ne računa prema porastu prihoda JP EPBIH već prema onome koliko će kupac imati stvarni trošak povećanja, a on je preko 12%.

Sada o Vladi FBIH i odnosu prema energetskim kompanijama: Povučen iz procedure Zakon o gasovodu Južna interkonekcija BiH-RH;
Isti nije upućen ponovno u parlamentarnu proceduru; Odbijen zahtjev za urbanističku saglasnost za Južnu interkonekciju BiH-RH;
JP EPBiH nije dobila novu dozvolu za javnu uslugu opskrbljivača; Vlada nije utvrdila nove javne opskrbljivače (nije samo jedan);
Vlada utvrdila odluku o ugroženosti snabdijevanja električnom energijom da bi spriječila drastično povećanje cijene električne energije za sve kupce koji prelaze na tržišno snabdijevanje, što neće spriječiti JP EPBiH da dostavi nove ugovore do septembra 2024. godine;
Vlada se ne oglašava o povećanju cijene električne energije koje nije 10%, već preko 12%.

(autor je stručnjak za energetiku)

Politička paraliza BiH: Dok Trojka iz hladovine prodaje maglu, Ukrajina i Moldavija počinju pregovore s EU!

Bosna i Hercegovina, zemlja bogate historije i kulturnog naslijeđa, već godinama stagnira na putu ka Evropskoj uniji. Dok zemlje poput Ukrajine i Moldavije ostvaruju konkretne pomake i danas započinju zvanične pregovore o članstvu, BiH se i dalje nalazi u političkoj magli, zapletena u unutrašnje sukobe i neefikasnost. Članovi političke koalicije poznate kao Trojka obećavali su brze reforme i integraciju, ali rezultati su, nažalost, izostali.

Ukrajina i Moldavija prave pomake?

Ukrajina, zemlja pogođena ratom, i Moldavija, jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope, uspjele su ostvariti ono što Bosna i Hercegovina još nije – jasno definisanje i početak pregovora o članstvu u Evropskoj uniji. Ove zemlje, uprkos ogromnim izazovima, pokazale su odlučnost i političku volju za reforme, dok je politička elita BiH izgleda više zainteresovana za održavanje statusa quo nego za stvarne promjene.

Trojka i iluzije o evropskom putu!

Trojka, koju čine SDP, NiP i NS, nastavlja da prodaje iluzije o evropskom putu, kao maglu iz budžetske hladovine u koju su se sakrili svjesni fijaska politika koje vode. Njihove aktivnosti često izgledaju kao politički marketing bez stvarnog sadržaja. Umjesto konkretnih reformi koje bi ubrzale evropski put, svjedoci smo političkog nadmudrivanja i neprestane borbe za moć. Građani BiH zaslužuju više od toga – zaslužuju političare koji će se istinski posvetiti njihovoj budućnosti i budućnosti zemlje.

Ključni problemi koji koče napredak BiH na putu ka EU su brojni: korupcija, slaba vladavina prava, etničke podjele i politička paraliza. Ovi problemi nisu novi, ali nedostatak volje za njihovo rješavanje je posebno zabrinjavajući. Dok druge zemlje napreduju, BiH tone u sve dublju političku i ekonomsku krizu. U međuvremenu, mladi samo trasiraju svoje puteve ka Evropi i Zapadu, jer su odavno izgubili strpljenje za kontinuiranu kupovinu trojkaške magle i priče o kompromisima.

Neophodne reforme za bolji život građana

Evropska unija nije samo cilj, već putokaz za neophodne reforme koje će poboljšati svakodnevni život građana BiH. Trojka mora prestati da prodaje maglu i početi ozbiljno raditi na ispunjavanju uslova za članstvo. To znači borbu protiv korupcije, jačanje pravosudnog sistema, unapređenje ljudskih prava i izgradnju funkcionalne države.

BiH ima potencijal da postane punopravna članica Evropske unije, ali taj potencijal neće biti ostvaren bez hrabrih i odlučnih koraka ka reformama. Građani BiH ne zaslužuju ništa manje od pune predanosti i konkretnih rezultata na evropskom putu. Dok Ukrajina i Moldavija prave hrabre korake ka boljoj budućnosti, BiH mora prestati tapkati u mjestu. Evropski put nije samo politički slogan – to je obaveza prema građanima koji sanjaju o boljoj i prosperitetnijoj zemlji. Vrijeme je da se taj san počne ostvarivati, a ne prodavati kao iluzija.

Kompromisi i retrogradne politike: Separatizam u vlasti!

No, na evropskom putu ne može se praviti kompromis s retrogradnim politikama koje je cijeli svijet okarakterisao kao antidemokratske i anticivilizacijske. Jasno je da samo još Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto vjeruju u mogućnost kompromisa s Dodikom. Pa, na kraju krajeva, da je to pravi kompromis možda i ne bi bilo loše, ali oni pod kompromisom podrazumijevaju ispunjavanje svih želja i prohtjeva Milorada Dodika.

A upravo su takvim politikama, SDP u više navrata, Trojka u aktuelnom mandatu doprinijeli da je Dodik ključni segment državne vlasti. A kada je separatista ključni segment, jasno je da Bosna i Hercegovina nema mogućnost da ide naprijed. Ništa bolje Trojka nije djelovala ni spram drugog šefa kojeg lažno zovu partnerom – Dragana Čovića. Čović je skriveni separatista, koji je pred Trojku postavio zadatke i prije nego im je dao dozvolu da uđu u vlast.

Ispunjavanje tih zadataka potpuno je suprotno zahtjevima na evropskom putu, jer Čovićevi ciljevi i želje podrazumijevaju dodatne količine blata u kojem je Bosna i Hercegovina svakako zaglavljena. Od etničkog i legitimnog predstavljanja, preko pretvaranja javnih interesa države u etničke i partikularne, do zakonodavnih rješenja, Čović vodi politiku apsolutno suprotnu evropskom putu Bosne i Hercegovine.

Iluzionizam Trojke o napretku: Eksperiment nije uspio, građani na potezu

S druge strane, Nikšić, Konaković i Forto prekrivaju oči praveći se da to ne vide, pa nam i danas, nakon svega viđenog, nude priču o funkcionalnoj državnoj koaliciji i imaginarnom napretku ka Evropskoj uniji. Današnje otvaranje pregovora Ukrajine i Moldavije začepit će usta i ugasiti spinove i laži kako Trojke, tako i njihovih kreatora i mentora, od američkog ambasadora Michaela Murphyja, preko privatnog visokog predstavnika Christiana Schmidta, do šefa Delegacije EU Johanna Sattlera.

Jer, svima će od danas biti jasno da eksperiment s Trojkom kao političkom grupacijom za realizovanje želja Dodika i Čovića nije uspio. Bit će im jasno i da je ono davanje mogućnosti za otvaranje pregovora proizvod evropskog straha u datim geopolitičkim i geostrateškim okolnostima, a nikako napretka bh. vlasti.

Uskoro će izbori i Trojka će pred građane s kesom punom magle, samo se nadamo da Murphy neće ponovo natjerati Schmidta da ruši Ustav i sistem kako bi njegovi poslušnici preživjeli volju naroda!

(NAP)

Serwer u Sarajevu: Kako popraviti američku politiku u BiH

Daniel Serwer je ponovo u Sarajevu. Držim da je to događaj. Da bih dočarao značaj Serwera za Bosnu i Hercegovinu i region navest ću jednu historijsku paralelu.

Dva mjeseca prije početka bombardovanja 1999, Vlada Srbije, u kojoj je Aleksandar Vučić tada vršio dužnost ministra informisanja, objavila je da je u posjedu tajnog dokumenta u kojem CIA „sugeriše Vladi SAD da udvostruči iznos finansijske podrške za Jugoslaviju, s 15 na 35 miliona dolara radi smene autoritarnog režima u Beogradu“.

Kako je istaknuto iz Vlade Srbije, dokument predviđa da SAD najviše novca dodijele medijima i opozicionim strankama – 10 miliona, a zatim nešto manje, ali također milionske iznose, za univerzitete, sindikate, omladinske organizacije, itd.

Odgovarajući na novinarska pitanja, zvaničnici su, uz ostalo, kazali da neće otkrivati kako je Vlada došla do ovog dokumenta, „jer namerava da dođe i do drugih“. Dokument je, „iako najvišeg stepena poverljivosti“, podijeljen novinarima.

Već sutradan, beogradski Danas je objavio da je tajni plan CIA-e za rušenje Miloševićevog režima zapravo policy paperAmeričkog instituta za mir (USIP), koji je već duže vrijeme bio dostupan javnosti na na web stranici te nevladine organizacije..

Autor dokumenta i potpredsjednik USIP-a Daniel Serwer, koji je nakon svog angažmana u BiH već godinama bio van politike, u izjavi je za beogradske medij kazao da je apsurd potpun, ako se uzme u obzir da je, mjesec dana dana prije senzacionalne konferencije srpske vlade, „tajni plan“ predstavljen javnosti na jednom skupu u Washingtonu, kojem je nazočio i ambasador SR Jugoslavije.

Uprkos činjenicama, Vlada Srbije je nastavila tvrditi da se radi o tajnom planu CIA-e, te je medije, koji su objavili njegovo autentično porijeklo, optužila da su također na platnom spisku CIA-e.

Rezimirajući ovaj slučaj, Serwer kaže da „vlada, koja može da smisli ovakvu prevaru, može da uradi i nešto gore“ (što se ispostavilo tačnim), te proročanski zaključuje (nešto što se još uvijek nije ispostavilo tačnim): „Srbi će – a ne CIA – stvoriti institucije demokratskog i građanskog društva.“

Sve se to dešavalo, nakon masakra u Račku, koji je tadašnji predsjednik Srbije Milan Milutinović prokomentarisaoriječima: „CIA preko Vokera želi da izazove intervenciju NATO-a.“

Ništa ne teče

Da stvar bude bizarnija: otprilike u isto vrijeme, kada samčitao o navedenom slučaju  (u knjizi Grujice Spasojevića„Danas, uprkos njima: prvih hiljadu dana“), mediji izvjestili o polemici između Vučića, koji je u međuvremenu postao predsjednik Srbije, i (ponovo) Serwera.

Kako je 21. oktobra, 2022. godine, izvijestila Politika: „Komentarišući izjavu Danijela Servera da ne postoji čvrst razlog za odlaganje odluke o preregistraciji vozila [na Kosovu], Vučić kaže da ‘što se tiče Danijela Servera, kada bi se on pitao ne postoji čvrst razlog ni da Srbija postoji’.“

„Predsednik ističe“, navodi se dalje u vijesti, „da su naši ‘zapadni partneri zabrinuti zbog postojanja mogućnosti da se dogodi eskalacija na Kosovu i Metohiji, ali da neće iznositi u javnost detalje razgovora s predstavnicima Kvinte.“

Kao da je vrijeme stalo. 23 godine poslije, isti ljudi, manje-više ista rasprava, ista tema (tenzije na Kosovu), itd. Da je Heraklit živio u ovom dobu, možda bi zaključio da zapravoništa ne teče.

Od Serwerovog predskazanja iz 1999. da će „Srbi – a ne CIA – stvoriti institucije demokratskog društva“ nema ništa. Bar zasad.

Sve je isto kao 1999. godine, a istodobno ništa nije isto. Kosovo već dugo nije dio Srbije, već je međunarodno priznata država. Globalni poredak nije unipolaran, već multipolaran. Sjedinjene Države imaju prečeg posla u Ukrajini i Gazi, te je posljednja stvar koju Washington želi u ovom trenutku – eskalacija na Kosovu. „Vučić upravo zato time i prijeti“, kako je lucidno primijetio jedan bivši pukovnik američke vojske.

U takvoj situaciji, Amerikanci vrše pritisak na Prištinu da prihvati zajednicu srpskih općina, kako bi odobrovoljili Vučića, kako bi mu poručili da ne treba ratovati, ako mirnim putem može dobiti „nešto“. Cilj Washingtona u regionu je skroman – bilo kakav mir. Ili, kako je prije nekoliko dana rekao američki ambasador u Beogradu Chris Hill: „SAD su zadovoljne politikom Beograda prema dijalogu sa Kosovom.“

Dakle, iako je sve isto (i Hill je ponovo u Beogradu), situacija nije ni približna onoj s kraja 90-ih, kada se u Washingtonu razmišljalo o promjeni režima.

Trenutno je na Balkanu gore biti američki prijatelj, nego neprijatelj

Komentarišući izjave ambasadora Hilla,  Serwer je nedavnokazao da je „ulizivanje Vučiću postalo standardno ponašanje“ i da „nikakvo ulizivanje neće promijeniti odluku Beograda da se okreće Rusiji“.

„Vučić je“, kaže Serwer, „jasno stavio do znanja da namjerava da povrati dio Kosova kada mu se bude ukazala prilika. Bilo kakav sporazum o predaji ukrajinske teritorije Rusiji će mu omogućiti takvu priliku.“

Serwer je istaknuo da je opća popustljivost Bidenove administracije ohrabrila Vučićeve ambicije, ne samo na Kosovu, već i kada su u pitanju Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Da bi spriječio eskalaciju, Washington, po Serwerovom mišljenju, treba zauzeti oštriji stav prema Vučiću, a ne prema Kosovarima, Bošnjacima i Crnogorcima, kao što je to trenutno slučaj.

„Američka politika se“, zaključuje Serwer, „treba vratiti favoriziranju svojih prijatelja na Balkanu i suprostavljanjusvojim neprijateljima.“

Kao što vrši pritisak na Prištinu u vezi sa ZSO, i kao što je pomogla dolazak srpskih nacionalista na vlast u Crnoj Gori, Bidenova administracija se (ne posve, ali u značajnoj mjeri) okrenula protiv svojih najlojalnijih saveznika u BiH, Bošnjaka. Uradila je to da bi odobrovoljila Srbe i Hrvate i na taj način zacementirala mir, kako se, budući ionako optećerena Ukrajinom (i Gazom), ne bi morala baviti još i eventualnim ratom u Bosni.

Čović i Dodik su to shvatili, pa su, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, a uoči izbora u BiH 2022. godine,žestoko prijetili. Kako bi spriječili Čovićeve „nemire na jugu“ i Dodikovu secesiju, Amerikanci su udovoljili njihovim zahtjevima.

Najprije je OHR, slijedeći zahtjev Američke ambasade u Sarajevu, donio amandmane na Ustav Federcije, tako pristrasne u korist HDZ-a da ih je hrvatski premijer predstavio kao rezultat vlastitog lobiranja. Što se tiče Dodika, ključni ustupak njemu je bio opstanak u vlasti. Kao što je više puta istaknuo ministar odbrane BiH Zukan Helez (SDP), Trojka je imala mogućnost da formira Vijeće ministara sa opozicijom iz Republike Srpske, ali su, nakon konsultacija sa „međunarodnom zajednicom“ (čitaj: Američkom ambasadom), odlučili da formiraju vlast s Dodikom. Najveći gubitnici su, u konačnici, bili Bošnjaci.

Reafirmacija Federacije

Ako su OHR-ovi amandmani od 2. oktobra 2022. nametnuti kako bi se zaštitilo pravo Hrvata da učestvuju u vlasti Federacije, pravo dakako predviđeno Washingtonskimsporazumom i dovedeno u pitanje najavama SDA i DF-a da namjeravaju formirati vlast bez HDZ-a; Schmidtovaintervencija od 27. aprila 2023. godine je, nema dileme, nasilno oduzimanje Bošnjacima, kao konstitutivnom narodu, prava veta pri izboru Vlade Federacije, što je ugaoni kamen Washingtonskog sporazuma. Riječju, moto Bidenoveadministracije je bio „reafirmacija Federacije“, ali Gabriel Escobar i Derek Chollet su napravili suprotno: potkopali su temelje Federacije.

Rezultat je: skoro potpuni gubitak povjerenja najvećeg naroda u BiH u politiku SAD-a, i ravnodušnost ili čak prezir s hrvatske strane prema Amerikancima. Čović je ponizio američkog ambsadora u BiH Michaela Murphyja, jer bez obzira na to što su mu Amerikanci pomogli da ostane na vasti, lider HDZ-a nije pokazao nikakvu volju da se distancira od Dodika, štaviše – kako sam Murphy priznaje – sada blokira i Južnu interkonekciju u korist Rusije.

Koliko su Escobar, Chollet i Murphy izigrani i poniženi, možda najbolje govori to što hrvatski premijer Andrej Plenković, po diplomatskim kuloarima, govori kako „ne može utjecati na Čovića“. Zamislimo da je 1994. Franjo Tuđman kazao Charlesu Redmanu ili Peteru Galbraithu da nije u stanju kontrolisati, odnosno smijeniti Matu Bobana. Washingtonskisporazum nikada ne bi bio potpisan. Drugim riječima, ako ne može utjecati na Čovića, Plenković ne bi uopće trebao biti ozbiljno shvaćen sagovornik kada je u pitanju BiH.

U zadnje vrijeme, naročito nakon imenovanja Jima O'Briena za pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Euroaziju,primijetno je nastojanje Bidenove administracije da umiri Bošnjake, pomoću oštrijeg tona prema Čoviću i nekih konkretnih poteza prema Dodiku, kao što su jučerašnje sankcije. Međutim, ništa od toga nije suštinska promjena, jer i Dodik i Čović su na vlasti, te imaju sve pretpostavke da zadrže vlasti i nakon idućih izbornih ciklusa.

Tema sarajevske konferencije, na kojoj će govoriti Serwer, jeste „Politika Bidenove administracije: 30 godina Federacije“. Znajući da se radi o nekom ko ozbiljno, a istovremeno kreativno promišlja o politici, a zna mnogo o BiH, ne sumnjam da će Serwer imati dobre (kritičke ali dobronamjerne) savjete za Bidenov tim.

Dopustit ću i sebi da, tim povodom, iznesem nekoliko misli o Federaciji. Washingtonskom sporazumu su, ne treba zaboraviti, prethodile važne promjene na vojnom planu. Armija RBiH je u novembru 1993. zauzela Vareš, te uspostavila teritorijalni kontinuitet između Tuzle i Zenice. Kako primjećuje Xavier Bougarel, „u srednjoj Bosni, Herceg-Bosna je bila svedena na nekoliko iscrpljenih i izoliranih enklava“.

U tom trenutku, Washington ne zaustavljaju Armiju RBiHprijetnjama NATO udarima ili slično. Naprotiv, Amerikanci poduzimaju suprotan potez, kako bi pridobili Bošnjake za mirovni sporazum s Hrvatima. U trenutku ofanzive Armije RBiH, SAD, kaže Bougarel, „daju svoj implicitnu saglasnostiranskim isporukama oružja ARBiH i time na posredan način stavljaju tačku na UN-ov embargo“. U Zagrebu, tada shvatajuda HVO nema nikakve šanse, ako se sukob nastavi i otvara se prostor za mirovni sporazum. U vidu Federacije, Bošnjaci dobivaju podršku Hrvatske (preko koje dolazi oružje) za prioritetni cilj: slamanje secesionističkih ambicija Republike Srpske.

Zvaničnici Bidenove administracije, koji su mnogo pričali o reafirmaciji Federacije, propustili su zapravo da ponove strukturalni scenario koji je u proljeće 1994. doveo do uspjeha. Umjesto da udovoljavaju Draganu Čoviću, Amerikanci trebaju pomoći Bošnjacima da ponovo izvrše pritisak na HDZ BiH i dovedu ga na granicu političkog sloma. Tek onda, kada Čović bude satjeran u ćošak, kao Boban krajem 1993, Amerikanci trebaju Zagrebu i HDZ BiH ponudu koja se ne može odbiti: ako ne žele da budu izbačeni iz vlasti, „legitimni predstavnici Hrvata“ moraju se aktivno pridružiti Bošnjacima u borbi protiv Dodikovog secesionizma, odnosno na stabiliziranju prilika u BiH i njenom pomjeranju prema euroatlantskom okviru.

Predizborne kombinatorike: Građanima ne treba „sudar“ dvije Trojke, već promjena loše vlasti

Razgovori koji su trajali prethodnih nekoliko mjeseci ishodovali su političkim dogovorom tri opozicione stranke u Kantonu Sarajevo – SDA, SBiH i DF. Ove stranke će podršku za načelnike na lokalnim izborima koji slijede tražiti zajedno. SDA će imati 6 kandidata za načelnike, SBiH dva, DF jednog. Ovo je veoma značajan politički događaj i nesumnjivo će donijeti novu dinamiku u politički život Kantona, ali i šire.

Trojka je vlast na svim nivoima u Bosni i Hercegovini. Najduži staž na vlasti imaju u Kantonu Sarajevo – Trojka je tu nastala. Također, dvije trećine Trojke, NiP i NS, gotovo svu svoju političku snagu (izuzmemo li neskrivenu i snažnu podršku i pomoć pojedinih ambasada i visokog predstavnika) crpe iz Kantona Sarajevo. Opstojnost Trojke, nesumnjivo, zavisi od rezultata izbora u Kantonu Sarajevo. Udruženo djelovanje opozicije zato predstavlja ozbiljnu prijetnju Trojci. Dakle, ne prijeti to gubitku određenih načelničkih pozicija, već partnerstvu SDP-a, NiP-a i NS-a.
Građani su mahom nezadovoljni radom kadrova Trojke. Štaviše, i u samoj Trojci su nezadovoljni vlastitim kadrovima. Tako u Centru Srđan Mandić nema podršku NiP-a. Naprotiv, NiP je pokušao organizovati opoziv Mandića, a tvrdnje koje su iznijeli na njegov račun zaslužuju istragu Tužilaštva. Trojkin načelnik u Novom Sarajevu više nema podršku nijedne stranke. Epilog iz Starog Grada je poznat javnosti. A jedino načelnik Ilidže uspijeva, zasad, zadržati kakvu-takvu podršku svih stranaka. Kada podvučemo liniju, Trojka indirektno priznaje da njeni kandidati na načelničkim pozicijama nisu ispunili ni njihova očekivanja, ali ni obećanja data građanima.

Dalje, Trojkin učinak i na višim nivoima daleko je ispod očekivanja. Čak je za mnoge, prije svega za glasače Trojke, razočaravajući. Kanton Sarajevo, iako budžetom snažniji od nekoliko drugih kantona zajedno, odavno nema velikih projekata kojima bi se mogao pohvaliti. Nakon otprilike pet godina mandata cijela „knjiga“ se svela na par stranica. A preko jedne cijele je žuti tramvaj. Inače, i kupovina tramvaja, kao i ono malo urađenog u već drugom mandatu realizovano je zaduživanjem građana. Tako će Trojka ostati upamćena onako kako su se sami prozvali – historijskom, jer je Kanton Sarajevo ubjedljivo najviše zadužila u njegovom postojanju. Na federalnom nivou tek ne cvjetaju ruže. Građani svjedoče da se vlast Trojke svela gotovo isključivo na ispunjavanje želja, ali i prohtjeva HDZ-a. Na državnom nivou „novi pregovarači“ su donijeli apsolutni zastoj, pa tako državni nivo vlasti u junu nema budžet za 2024. godinu.

Dakle, kada se linija podvuče, dogovor opozicije u Kantonu Sarajevo dolazi u najgore moguće vrijeme za Trojku. Da je to tako govori i prva reakcija (ne)zvaničnog lidera Trojke i NiP-a Elmedina Konakovića na stvaranje kontrabloka vladajućoj garnituri u KS-u. Naime, Konaković je, s jedne strane, sasvim neiskreno, izrazio zabrinutost i žal za strankom u kojoj je na visokim pozicijama proveo više od 15 godina, a s druge još jednom pokušao u cijelu priču, nasilu i neutemeljeno, ubaciti gospođu Sebiju Izetbegović, vjerujući da će izazivanjem smutnje uspjeti poremetiti tek uspostavljene odnose u opozicionom bloku. Ono što je nekada bilo nezamislivo, da SDA nema kandidata u Centru, Novom Sarajevu i Novom Gradu, se dešava i govori gdje su ljudi doveli tu stranku koju smo nekada svi zajedno gradili i jačali. Interesantan savez koji nije iskren i znam da dobar dio baze bošnjačkih organizacija i glasača neće podržati ono što je dogovor Kapidžić – Zahiragić – Sebija – SBiH i DF, procjenjuje Konaković. Ipak, ovakva njegova reakcija otkriva da on zapravo nema argumente da brani ni načelnike ni vlast Trojke, pa se još jednom okreće pokušajima izazivanja emotivnih reakcija u SDA, SBiH i DF-u, ali i kod građana. Teško je tvrditi može li u tome biti uspješan, ali se čini da je ispucao sve retoričke ćorke koje je imao u svom arsenalu.

Koliko je ozbiljan, ali i potentan novi politički blok u Kantonu Sarajevu potvrdili su i lideri triju stranaka. Mi želimo globalnu promjenu stanja, a ove tri stranke vide šta se dešava. Mislimo da imamo adekvatan odgovor, da imamo dobre kandidate i da ćemo dobiti podršku građana, kaže Almir Bečarević, predsjednik Kantonalnog odbora Stranke za BiH. Sličnog je mišljenja i njegov kolega iz SDA Faruk Kapidžić, koji vjeruje da je ovo okupljanje početak jedne snage koja se bazira na povjerenju. Ovo je dobar iskorak i mislim da će ovo građani prepoznati.

I, zaista, u javnosti je pozitivno dočekana vijest o ukrupnjavanju opozicije, o zajedničkom odgovoru na politiku Trojke. Ipak, građani s Trojkom znaju na čemu su. Nije to mnogo, nije ni bogznašta, ali poznati su i meta i odstojanje – s malim očekivanjima ne bi se ni mnogo razočarali. Sigurno je da nezadovoljni građani ne žele promjene u kojima bi umjesto Trojke vidjeli neku njenu lošu ili najbolju moguću kopiju. Građanima trebaju projekti od kojih će i ljepše i bolje živjeti. Možda najbolji primjer ne samo u Kantonu Sarajevo već i u cijeloj BiH kako je moguća lokalna vlast u funkciji građana novi politički blok ima unutar samog sebe – u načelniku Novog Grada Semiru Efendiću. Činjenica da Novi Grad realizira više projekata nego sve druge sarajevske općine i Kanton zajedno morala bi biti pokazatelj budućeg djelovanja sada opozicionog bloka. Dakle, smjena loših kadrova i loše politike Trojke je potrebna, ali ne može i ne smije upravo to biti jedina svrha formiranja i postojanja novog bloka. Reaktivna i emotivna, pa i plitka politika, kakvu oličava Elmedin Konaković, neko vrijeme javnosti je, možda, i bila zanimljiva. Ali kada se gomilaju problemi, kada kranova u Sarajevu nema ni na vidiku, kada se enormno zadužuju i nerođena djeca, onda takvu politiku mora zamijeniti ne slična, već suštinski drugačija – ona koja neće „lijepo govoriti“, već ona koja će mnogo raditi u interesu građana.

Sudeći prema prvom javnom obraćanju i odabiru kadrova za načelničke pozicije, novi politički blok u Kantonu Sarajevo ima ozbiljan pristup i želi više od pukog političkog sudara dva bloka. A i bez sudara lokalne će izbore teško preživjeti obje grupacije. Jedna je tek nastala, a građani će odlučiti je li drugoj Trojki istekao politički rok trajanja.

(Hayat)

Rudnici u Federaciji ispunili samo 63 posto plana: Bez povećanja cijene struje za stanovništvo elektroenergetskom sektoru u BiH prijeti kolaps

Umjesto planiranih 1,9 miliona tona uglja, rudnici koncerna Elektroprivreda BiH za prvih su pet mjeseci ove godine iskopali 1,2 miliona tona. Što u procentima znači da su rudari sedam rudnika Koncerna realizirali svega 63 posto plana. Na tabeli su precizniji podaci o proizvodnji uglja u Federaciji.

Upravo zbog drastičnog pada proizvodnje u rudnicima, Elektroprivreda BiH je primorana nabavljati ugalj na slobodnom tržištu. Taj ugalj je znatno skuplji, što znači da se time povećava i proizvodna cijena električne energije. Istovremeno, cijena električne energije na svjetskim berzama je sve manja, pa prihodi Elektroprivrede BiH od izvora drastično padaju. Prema zvaničnim podacima, izvoz električne energije iz Bosne i Hercegovine u prva tri mjeseca ove godine bio je 171,8 miliona KM, što je za 53,3 posto manje nego u istom periodu prošle godine.

Da bismo pojasnili situaciju u elektroenergetskom sektoru, u nastavku ćemo se pozabaviti proizvodnim i prodajnim cijenama električne energije u BiH i u inostranstvu.

Proizvodna cijena električne energije u Elektroprivredi BiH je oko 62 eura po megavat satu (MWH). Elektroprivreda BiH preko 70 posto proizvedene energije prodaje stanovništvu. Trenutna cijena električne energije za stanovništvo je do 35 eura. To znači da Elektroprivreda BiH najmanje 70 posto proizvedene energije prodaje po cijeni koja je za 30 eura manja od proizvodne cijene. Pojednostavljeno, Elektroprivreda BiH proizvede jedan megavat sat za 65 eura, a proda ga stanovništvu za 30 eura. Upravo niska cijena električne energije koju plaća stanovništvo u Federaciji BiH proizvodi ogromne gubitke Elektroprivrede BiH pa je, stoga, povećanje cijene struje svim korisnicima neminovno.

Dok je cijena električne energije na svjetskim berzama bila visoka, Elektroprivreda BiH je mogla prodajom viškova (preostalih 30 posto proizvedene energije) po tržišnim cijenama pokriti gubitke koje prouzrokuje niska cijena struje za stanovništvo. Evo, konkretnih pokazatelja.

Na fotografiji iznad je dnevna cijena električne energije na mađarskoj berzi Hupx za 23. avgust 2022. godine. Na momente je tog dana berzanska cijena električne energije (dnevna prodaja) bila skoro 800 eura po megavat satu. Elektroprivreda BiH je tada proizvodila struju po 65 eura, a mogla je, na momente da je prodaje po dvanaest puta većoj cijeni. Upravo to je i bio uzrok pozitivnog poslovanja Elektroprivrede BiH. Dobit EP BiH za 2022. bi bila i veća da, recimo, Parlament Federacije BiH, na prijedlog Anera Žuljevića i Elmedina Konakovića, nije usvojio izmjene Zakona o električnoj energiji kojim su ograničene cijene električne energije za privredne subjekte u FBiH. Tako je, recimo, Arcelor Mital željezo prodavao po berzanskim cijenama (maksimalne cijene), a struju je dobivao minimalno pet puta jeftinije od berzanske cijene. Na taj način se dobit Elektroprivrede BiH prelila na račune indijskih milijardera iz porodice Mital.

Danas je, pak, situacija na berzi drugačija.

Ovo je cijena električne energije na berzi Hupx za 14. juni 2024. godine. Kako se može vidjeti, maksimalna cijena jednog megavat sata je 140 eura. što je skoro šest puta manje nego u istom periodu 2022. godine.

Pad cijene električne energije na svjetskim berzama smanjilo je prihode Elektroprivrede BiH na osnovu izvoza. Istovremeno, cijena za stanovništvo je ostala ista. Upravo zog toga ugroženo je poslovanje Elektroprivrede BiH. Stoga je povećanje cijene struje za stanovništvo neminovno. I to ne samo za 12 posto. U protivnom, elektroenergetskom sektoru BiH prijeti kolaps.

Od Memoranduma do Deklaracije: Vučić na Slobinom putu!

Puno toga je rečeno o nedavnom Svesrpskom saboru u Beogradu. Analogije sa dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji pred njen raspad su neminovne. Milošević je po svaku cijenu htio da zaštiti navodno ugrožene Srbe ma gdje živjeli. Sada to isto radi i Vučić. Bivši haški optuženik je organizirao tzv “događanja naroda” vodajući plaćene i ucjenjene mitingaše od Kosova Polja, preko Knina, pa sve do Ljubljane.

Za sada ih Vučić još nigdje ne vodi, već ih po potrebi dovodi u Beograd.

Ali, kao što rekosmo, ZA SADA. I tada i sada cilj je isti: ohrabriti i homogenizirati svoje i uplašiti i demoralizirati one druge.Milošević je tada imao svoje Martiće, Babiće, Karadžiće, Bulatoviće, a aktuelni srbijanski predsjednik kao svoje instrumente unutrašnje destabilizacije susjednih država koristi Dodika, Mandića, Kneževića i druge dajkoviće i stanivukoviće.

Kako bez djevera svadba ne biva, tu je, u oba slućaja, SPC koja daje moralnu, duhovnu, ideološku i objediniteljsku platformu za čitav velikodržavni projekat. Naravno, neizostavni dio cjelokupnog plana je medijska priprema i indoktrinacija već sluđenog i prepariranog puka.

Milošević je u tom pogledu bio malo dijete u odnosu na Vučića. Doduše, tehnološki napredak mu je omogućio da koristi više sredstava komunikacije nego što se to moglo prije više od 30 godina.

U trenucima kada je zvanična politika Beograda pripremala svoj ratni pohod na bivše jugoslovenske repulike, na međunarodnom planu se rušio Berlinski zid, a samim tim i bipolarni poredak koji smo to tada poznavali.

Sada, također, prisustvujemo promjeni međunarodne paradigme, sa jačanjem Kine i Rusije i slabljenjem SAD i EU, sa porastom autoritarizma i krizom liberalne demokratije, sa čestim ekonomskim i finansijskim krizama i vrlo rijetkim, novim političkim idejama i konceptima. Ako tome dodamo rat u Ukrajini i genocid koji se sprovodi nad Palestincima, onda je slika globalnog svijeta, pa i međunarodnog poretka više nego sumorna.  Ruku na srce, u tom vaktu imali ste zvučna politička imena na čelu mnogih država, od Helmuta Kola, preko Mejdžora i Miterana do Klintona.

Danas imate dva starca koja se takmiče na američkim predsjedničkim izborima, blijedunjave i politički oslabljene Šolca i Makrona, a mislim da 95% građana u BiH i regiji i ne znaju ko je premijer Velike Britanije. Dakle, kada sve poslažete, jasno je da su prilike, u mnogo čemu gore nego što su bile devedesetih godina.

Srazmjerno tome i rastu opasnosti za reprizu tog scenarija, naravno, u nesto drugačijem i reduciranijem obliku.

Međutim, jedna meta je ostala ista. To je Bosna i Hercegovina.

I Milošević je najviše svojih vojnih snaga skincetrirao upravo u Bosni, kao što je sve svoje političke i druge resurse Vučić trenutno uperio prema nama. Miloševiću je dio Bosne bio potreban kao teritorijalna kompezacija za evidentni vojni poraz u Hrvatskoj, baš kao što je i Vučiću potrebna Rs kao kompezacija za izgubljeno Kosovo.

Svesrpski sabor je samo potvrdio da Rs, a ne Kosovo, postaju pitanje svih pitanja za zvanični Beograd. Jedino šta je opasnije od usvojene Deklaracije na spomenutom saboru je njeno minimiziranje i krivo čitanje. Ili pak, svođenje cijelog performansa na jeftinu nacionalističku predstavu, folklorni performans ili Vučićevu potrebu za dodatnom ličnom propagandom.

To su samo sporedni i nus-efekti, jednog jako opasnog scenarija u najavi. Pažljivo čitanje Deklaracije, između redova, jasno pokazuje da Srbija želi biti mala Rusija na Balkanu od koje zavise i mir i stabilnost u regiji.

Ili će biti onako kako Srbija hoće ili će Balkan biti zona permanentne nestabilnosti i potencijalnih sukoba.

Drugo, Vučićeva Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema susjedima,prije svih prema Bosni, dok će se Crna Gora uglavnom baviti sama sobom zbog unutrašnjih podjela podstaknutih iz Beograda, a Kosovo će tražiti svoje mjesto pod suncem zbog neriješenog statusa i nemogućnosti dogovora sa Srbijom. I tako dobijamo ono što smo kroz historiju imali, jedan neuralgični i potencijalno opasni region. Baš onakav kakav odgovara Vučićevoj Srbiji, da bi mogla izigravati regionalnog policajca. I da Srbija u očima svijeta izgleda bolje i stabilnije od njenih komšija.

Njena elita, a i veći dio javnosti, ne žele vidjeti  zemlju u EU, ali zato neće ni drugima dozvoliti, izazivajući stalne tenzije i podjele, da postanu punopravni članovi tog saveza.

Treće, Deklaracija je svim nevjernim Tomama, po ko zna koji put, dokazala da je Vučić izašao iz Radikala, ali radikal iz njega nikad!

Ne trebamo se više zavaravati, već prihvatiti kao činjenicu da Šešelj nije na vlasti u Srbiji, ali jeste njegova ideologija srpskog nacionalizma. Koju sprovodi njegov učenik koji obnaša i funkciju predsjednika Srbije. Ni manje ni više.

A sada mu je i to malo, pa je po uzoru na svog političkog oca krenuo da svoj uticaj širi i van granica Srbije.

Za to je potrebno nekoliko preduslova.

Da Rusija pobjedi u Ukrajini, Tramp u Americi i sada Le Pen u Francuskoj. Što gore u Evropi to bolje po Vučića. I njegov plan u 49 tačaka poredanih u Deklaraciji.

Milošević je imao Memorandum koji je bio platforma za stvaranje Velike Srbije, Vučić ima Deklaraciju kao novo Načertanije za stvaranje “srpskog sveta”.

(politicki.ba)

Šta rezultati evropskih izbora znače za Bosnu i Hercegovinu: Spremite se za loše i gore vijesti

Bit će puno analiza izbora za Evropski parlament. Iz svakojakih uglova. Jedno je već sigurno, Evropa skreće (oštro) na desno!

Nije to vidljivo po rezultatima klubova Identiteta i demokratije (ID) i Evropskih konzervativaca i reformista (ECR), koliko po mainstream-u evropske politike. Evropska narodna stranka (EPP) zabilježila je iznenađujući uspjeh povećavši za sada već 9 zastupnika svoj klub.

Konzervativni Evropljani ostaju najsnažnija politička grupacija. U toj porodici je HDZ Hrvatske, na primjer. EPP je nominirao Ursulu von der Leyen za još jedan mandat na čelu Evropske komisije.

Vidjet ćemo hoće li se to i desiti. Ne bi bilo prvi put da EPP nominira jednog, a izabere drugog kandidata. Zašto je ova priča nama uopće bitna.

Politico.eu, portal koji jako dobro prati dešavanja u evropskim institucijama, već je u više navrata, pozivajući se na dobro informirane izvore, navodio da bi Andrej Plenković, premijer Hrvatske, mogao (iznenada) zasjesti na tu poziciju.

Sama ta najava već dovoljno govori o stanju svijesti evropskih narodnjaka.  Uz to, u Evropski parlament ponovo su, u klubu EPP-a jedan Tomislav Sokol i pronansirana Željana Zovko. Samo rijetki ekstremni desničari Evrope mogu im parirati u stavovima!

Za Bosnu i Hercegovinu, ali još više za Ukrajinu i Crnu Goru, kao vodeće kandidate u integracijama u EU, jedno od najvažnijih pitanja bit će ko će biti novi komesar za proširenje.

Prema ranijim najavama, taj portfolio sada žele neke od “jakih” država EU. Njemačka, ako Von der Leyen dobije još jedan mandat, nema pravo na još jednu poziciju u Evropskoj komisiji.

Francuska je politički žestoko uzdrmana. Nakon žestokog poraza koji je doživio od Nacionalnog pokreta Marine Le Pen, predsjednik te države Emmanuel Macron podnio je ostavku. Parlament je raspušten i zakazani su prijevremeni izbori.

Ekstremno desni Nacionalni pokret vodeća je politička snaga u Francuskoj. Šta ako dobije izbore i za državni parlament? I Marine Le Pen sjedne u Evropsko vijeće, zajedno sa Viktorom Orbanom (s kojim se kao baš i ne slaže).

Tamo je već čeka još jedna krajnja desničarka, Giorgia Melone, premijerka Italije. Njoj bi trebao biti blizak i novi premijer Holandije Dick Schoof.

Stranka islamofoba Geerta Wildersa nije tako dobro prošla na evropskim izborima, kako se najavljivalo u anketama javnog mnjenja. Ali jeste upeterostručila broj svojih zastupnika u Evropskom parlamentu – sa jednog 2019. na čak 6 sada! Prije toga, na nacionalnim izborima napravio je iznenađenje osvojivši čak 37 mjesta, odnosno 20 više nego u prethodnom sazivu.

U Austriji je najviše glasova dobila Slobodarska stranka. I ona je ekstremno desničarska.

Isto važi i za Sloveniju gdje je Slovenska demokratska stranka Janeza Janše vodeća.

U Mađarskoj, sa druge strane, Orbanov Fidesz je pao ispod 45 posto podrške. Sada imaju najgori rezultat od kada ovaj ekstremni desničar vodi tu partiju. Politička slika Evrope, dakle, jeste šarolika. No, mainstream se sve jasnije definira – jake su snage koje se protive integracijama.

Za proširenje EU jeste bitno iz koje države dolazi sljedeći komesar. To će pokazati i je li širenje Unije – foliranje, mazanje očiju i ubleharenje pod krinkom “evropskih standarda” ili stvarna potvrda onoga što nam se već barem godinu priča – da Evropa misli krajnje ozbiljno sa prijemom novih država (do 2030. godine).

Nova Evropska komisija, kako najavi Von der Leyen, sastojat će se od aktuelne koalicije – narodnjaci, socijaldemokrati i liberali.

Za razliku od EPP-a, i socijaldemokrati, a pogotovo liberali, doživjeli su teške poraze. S&D grupacija izgubila je dva zastupnika i sada će ih biti ukupno 137. Liberali, međutim, imali su debakl! Čak 22 zastupnika manje.

I samo ovo pobrojano potvrđuje nit koja se ističe kroz ovaj tekst – Evropa sve oštrije ide udesno! Devastirani liberali i dodatno raščupetani socijaldemokrati slaba su brana!

Šta bi to moglo značiti za BiH?

Konkretno, to znači da treba očekivati pritisak da se provedu promjene Izbornog zakona u skladu s već ustanovljenim pravcem iz Brisela – provesti zahtjeve Andreja Plenkovića, a ne presude Suda iz Strazbura. Zauzvrat, u najboljem slučaju, BiH bi kao “nagradu” mogla dobiti otvaranje pregovora o pristupanju EU do kraja ove godine.

To je onaj postupak u kojem je, na primjer, Turska već decenijama. U kojem je i Srbija Aleksandra Vučića! Ne! Ne kažem da nam otvaranje pregovora ne treba. Bilo bi odista odlično da oni počnu prije kraja ove godine.

Ali prije i konstantno iznad toga, vlastodršci u BiH moraju imati na umu dobrobit ove zemlje. A on leži u istinskim, demokratskim reformama, u skladu sa stvarnim standardima Zapada, a ne politikantstvom.

Koliko čelnika stranaka u BiH to istinski razumije? A koliko ih je voljno “ukrstiti koplja” s evropskim zvaničnicima?

U cijeli ovaj rašomon velikih neizvjesnosti pred nama treba dodati i gotovo sasvim siguran povratak Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ko god misli da će mu jedan od prioriteta biti zapadni Balkan, a pogotovo Srbi, mogao bi se grdno prevariti. Trump je biznismen-mešetar. Svaki njegov partner, a pogotovo oni koji jako zavise od njega, bit će izigrani. To je njegov modus operandi.

No, posljedično, Trumpov povratak samo će dodatno ojačati osovinu (zla) – Orban – Vučić – Milanović – Janša – WIlders – Le Pen… i priljepaka u liku Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Suma sumarum: za Ukrajinu slijede teški dani. Oni su već počeli. A počeli su već odavno i za Bosni i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju.

Svijet se preslaže. Stvaraju se (barem) dva bloka. To je proces. Slika Evrope u mnogome podsjeća na tridesete godine prošloga stoljeća.Više nego zabrinjavajuće!

(politicki.ba)

SNSD na krilima Trojke: Slavili su evropski put i Dodika, danas se izvinjavaju građanima EU zbog smrti demokratije u BiH!

U evropskom zamahu, najvećem od agresije, kako se voli hvaliti Elmedin Konaković i drugi iz Vijeća ministara BiH, stigli smo u fazu kada gušimo demokratiju. I to ne samo bh. državljanima, već i državljanima Evropske unije, tačnije Slovencima, Rumunima i Poljacima, koji su se iz nekog razloga našli u našoj zemlji, ali neće moći glasati za nastupajuće izbore od 6. do 9. juna!?

Ministri iz Republike srpske u Vijeću ministara BiH glasali su protiv toga da državljani Rumunije, Slovenije i Poljske mogu u BiH glasati na evropskim izborima zbog podrške tih država Rezoluciji o Srebrenici u UN!? Ostatak Vijeća ministara nebitan, ponovo Milorad Dodik niže uspjeh. Ponovo je uspio – Bosna i Hercegovina djeluje kao nemoguća zemlja. A, politika koja oponira Dodiku, do jučer ponizna i hvalisava spram ‘evropskog Dodika’, šalje izvinjenja.

Tako je Konaković uputio pisma svojim kolegama iz Slovenije Tanji Fajon, Rumunije Lumuniti Odobescu, te Poljske Radoslawu Sikorskom.

“Ministar je između ostalog istakao kako ovakvo glasanje ministara iz SNSD-a nije samo napad na pravo ljudi da glasaju na demokratskim izborima, već također demonstrira destruktivnu namjeru da se našteti bilateralnim odnosima sa našim važnim prijateljima i saveznicima u Evropskoj uniji” – saopćeno je iz Ministarstva BiH.

Ali zašto je ovo izvinjenje besmisleno? Konaković, odnosno njegova stranka NIP, te Naša stranka i SDP su najodgovorniji što smo u blokadi, jer su u ‘najbrže uspostavljenom Vijeću ministara BiH’ omogućili stolice SNSD kadrovima. Smijeniti ih ne mogu, jer su im ‘poklonili’ četvrtog delegata u Klubu Srba u Domu naroda PSBiH, a na greškama SDA nisu naučili ništa. Čak više, da bi SNSD uveli u vlast uvjeravali su građane da je Milorad Dodik potpuno drugačiji, da BiH očekuje nezapamćen evropski zamah, da će zakoni biti usvajani kao na traci, ali do danas obećanja nisu ispunjena.

Nisu građani dočekali ni izvinjenje Nermina Nikšića dato u januaru 2023. godine.

„Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali su spremnost da rade, sarađuju i da se dogovaraju. Ne smijemo ubiti tu priliku. Ako se pokaže da smo u krivu – izvinit ćemo se i povući se”, kazao je Nikšić u januaru 2023. godine.
Danas u junu 2024. godine građani BiH nisu dobili izvinjenje, ali je Konaković poslao izvinjenje u Sloveniju, Rumuniju i Poljsku…

Trojka je potpuno nesposobna zaštiti demokratiju, pa makar to značilo i da bez SNSD-a omoguće stranim državljanima da glasaju. Tako bi, istina prekršili određene zakonske akte, ali bi jasno pokazali da su dio zapadnog svijeta.

Ovako možemo očekivati adekvatne odgovore iz ovih zemalja u smislu da će posegnuti za reciprocitet, a svi znamo koliko bh. državljana živi i radi u Sloveniji.

A Slovenija je specifična i zbog djelovanja nekih njenih europarlamentaraca po pitanju Bosne i Hercegovine, koji su često ukazivali na probleme u našoj državi, te nudili rezolucije i rješenja kako da se situacija popravi, što smeta Dodiku i Aleksandu Vučiću.

Možda je preambiciozno očekivati od slabašnog Konakovića, koji je jak samo kada brani osumnjičene u slučaju ‘Crna kravata’, da pokaže državničko ponašanje, ali je sve jasnije da ovako dalje ne može.

Trenutno živio strah! Saslušanja u SIPA-i zbog mišljenja i govora, mediji pod istragama, na ulicama pucnjave, bombe, inflacija nikako da stane, kriminal cvjeta…Sada dolazimo i do faze kada nećemo moći ni na izbore.

Budžet BiH ni tamo ni ovamo…Dodik najavljuje dokumente kojima traži razdruživanje, a Denis Zvizdić i Nermin Nikšić odgovaraju da će takve prijedloge prvi baciti u korpu za smeće, a drugi razmotriti. Naknadno će se Nikšić korigivovati, pa poručio ‘da nikakvo razdruživanje ne dolazi u obzir’. Niti jedan nije planirao uključiti Tužilaštvo BiH da istražuje mogući budući državni udar i rušenje ustavnog poretka!

U općem haosu koji je kreirao slučajno ili namjerno, valja podsjetiti i da je Konaković žustro branio ministre iz RS, koji su ga svojim glasanjem natjerali da se danas izvinjava po bijelom svijetu.

Pitam se da li mu je Nenad Nešić i danas najbolji i najvrjedniji ministar u Vijeću ministara kako je onomad s govornica uzvikivao Konaković!

(NAP)

Janusz Bugajski’s Washington View: Biden Administration Prolongs Regional Conflicts

The policies of the Joe Biden presidency have prolonged and deepened conflicts in Europe’s east and in the western Balkans. The current US administration, much like its predecessors, was unprepared for Moscow’s aggressive pursuit of its expansionist “Russian world” agenda as well as its Serbian equivalent. It misjudged the security implications of spreading conflicts, failed to stymie the aggressors, and is now responsible for the consequences.

Russia’s expanded attack on Ukraine should not have come as a surprise, as Moscow had been preparing the offensive for several years prior to the massive invasion in February 2022. Its seizure of Crimea and half of the Donbas in 2014 was simply the beginning of a more comprehensive campaign to eliminate Ukraine’s independence and it highlighted the indecisive Western reaction. Although US intelligence services did reveal in advance that Russia’s full-scale invasion was imminent, policy makers failed to rapidly provide Kyiv with all necessary weapons to defeat the invader.

The bungled US approach toward defending Ukraine was based on two false premises. First, officials were convinced that Moscow would seek an “off ramp” from the war because of international condemnation accompanied by damaging economic and financial sanctions. And second, policy makers concluded that providing Ukraine with the most lethal modern weaponry would lead to “escalation” and provoke Moscow into attacking the West or using tactical nuclear weapons against Ukraine. Instead, Moscow viewed the largely token sanctions as an indication of Western weakness and the slow provision of weapons to Ukraine as emblematic of pronounced Western fears of Russia.

Ukraine’s fighting capabilities, social resilience, and military adaptation during the Russian invasion stunned the White House. Top US officials and advisers in the National Security Council, Pentagon, State Department, and CIA expected Kyiv to sue for a ceasefire given the allegedly overwhelming potential of Russia’s military forces. Instead, Ukraine again demonstrated that a nation determined to survive and preserve its statehood cannot be easily defeated, especially by a deeply corrupted and obsolete imperial Russian state that itself faces internal rupture.

The Biden team has continued to prohibit Ukraine from using Western weapons to destroy legitimate targets inside Russia. This is the equivalent of disallowing Washington from seeking to eliminate Osama bin Laden in Pakistan after the 9/11 al Qaeda attacks on US territory. As a result, Moscow has been able to amass its forces for new strikes on Ukrainian territory and continue its daily terrorist bombings of Ukrainian cities. Kyiv is grateful for the crucial military aid it has received from numerous governments over the past two years. However, it also asserts that by using long-range weapons that can reach Russian territory Moscow’s military would now be dislodged from most of Ukraine, as its umbilical cord of equipment, ammunition, fuel, and other essential supplies would be decimated.

In effect, the war has been prolonged by White House short-sightedness and its fear of outright conflict with Russia. In reality, all evidence indicates that Moscow is in no position to intensify hostilities by attacking NATO in a conventional war. Its warnings of red lines have proven to be hollow. Instead, it engages in influence operations, financial corruption, and sabotage missions to divide the Western democracies and reduce their resolve to help Ukraine. Even the US Secretary of State now realizes that prohibiting Kyiv from striking military targets inside Russia is counter-productive and increases civilian casualties. This risk averse policy is slowly being altered, but ultimately the US National Security Advisor and CIA director need to discard outdated preconceptions about Russia’s power that obstructs Ukraine from achieving more victories to liberate its lands.

In the western Balkans, the Biden administration strategy has proven to be an even greater failure. The appeasement of the Vučić government has intensified Belgrade’s ambitions, estranged America’s allies in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro, and helped to open the door to destructive Russian and Chinese influences. Washington is now less trusted in the region than at any time in recent history, while the appeasement strategy has reversed much of the progress achieved since the collapse of Yugoslavia in the 1990s.

In sum, the Biden team, particularly its special envoys and ambassadors in the western Balkans, have encouraged Belgrade’s ambitions by tolerating concessions over the recognition of Kosova and over Bosnia’s state integrity. The Vučić regime calculates that time works in its favor in restoring Serbia’s regional hegemony. This has also emboldened Milorad Dodik’s Republika Srpskato threaten secession and test Western reactions. And it has encouraged Serbian nationalist politicians in Montenegro to push their agenda through parliament. All these political players calculate that the US will be increasingly preoccupied with other regional crises and will pay less attention to the western Balkans after America’s November elections. They also believe that similarly to its policy toward Russia, Washington will be careful not to antagonize Serbia for fear of provoking another armed conflict in Europe.

The irrational fear of conflict escalation (“escalaphobia”) has become a psychological device deployed by both Moscow and Belgrade to weaken US resolve and gain advantages for their expansionist policies. In reality, an exaggerated fear of provoking armed conflict has exactly the opposite effect. Adversaries will deliberately stoke that fear to pursue their own objectives with little concern about any negative repercussions for themselves. When Washington announces that it will restrict its involvement to avoid being pulled into war, its rivals becomes more confident. For a major power to prevail it must be able to discard any irrational fears, project its own strengths, and exploit the vulnerabilities of its adversaries. Moreover, when a US administration lacks vision and clarity over its international security goals, then it cannot develop an effective policy to achieve them.

 Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His new book published in the fall is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.

Konačni politički obračun s medijima: Sahranjivanje medijskih prava i sloboda

Slobodni mediji su najveći prijatelji demokratije i demokratskih društava. I najveći protivnik totalitarnih sistema i pojedinaca s takvim ambicijama. Demokratska vlast medijima omogućava nesmetan rad. Totalitarna nastoji imati apsolutnu kontrolu nad medijima.

Totalitarna vlast ne želi upravljanje, već vladanje. Zato totalitarne vođe preziru činjenice – oni sami žele „proizvoditi činjenice“, odnosno prilagoditi činjenice vlastitim lažima. Totalitarnim vođama mediji trebaju, ne kao izvor vjerodostojnih informacija, već kao alat koji bi potvrđivao njihova lažna proročanstva i omogućavao potpunu vlast.

Aktuelna vlast u Bosni i Hercegovini, u oba njegova entiteta, pokazuje da želi totalitarno vladanje, nikakvo demokratsko upravljanje. Za ovakvu tvrdnju mnogo je dokaza. Iznijet ćemo ih. Ali prije toga da pogledamo zašto vlast ne voli medije i novinare koje apsolutno ne kontroliše.

Posljednje istraživanje koje je proveo Friedrich-Ebert-Stiftung u Bosni i Hercegovini i Udruženje BH novinari pokazalo je da građani BiH najviše vjeruju medijima (61.8%). S druge strane, građani najmanje vjeruju, pogađate, političarima i političkim strankama (16,6%). Dalje, istraživanje je pokazalo da je TV predominantan izvor informacija za građane u Federaciji. I sva druga istraživanja, domaća i strana, posljednjih godina dolaze do jednakih zaključaka. Ove informacije za vlast su bile alarm(antne), ali u isto vrijeme i pokazatelj puta kojim mogu doći do građana koji im ne vjeruju: ovladati medijima po svaku cijenu.

Najaktuelnija kriza, koja bi mogla dovesti do gašenja medija, tačnije televizija, koje, da potcrtamo, najveći broj građana koristi kao izvor informacija, tiče se mjerenja gledanosti. Naime, od petka (24. 5. 2024) TV-stanice u Bosni i Hercegovini nemaju rezultate gledanosti svojih programa. To je rasplet nakon odluka aktuelne direktorice Instituta za mjeriteljstvo Bosne i Hercegovine Milice Ristović-Krstić (SNSD). Kvalitet mjerenja navika TV-gledalaca u BiH nikada nije bio na zavidnom nivou. I često smo kritikovali način na koji je ono provođeno. O tome jednako mislimo i danas. Ali gore od dokraja nepouzdanog mjerenja je nikakvo mjerenje. Zašto? Komercijalne TV-stanice se u najvećoj mjeri finansiraju prihodima od reklama. Cijene reklama utvrđuju se na osnovu rezultata gledanosti. Kada nema gledanosti, nema obračuna, a onda ni novca.

Posljedično, ni plaća radnicama, vlastite produkcije, kupovine programa… Naravno, vlast Trojke, SNSD-a i HDZ-a to odlično zna. Dvije najutjecajnije domaće TV-stanice, koje se predominantno finansiraju od reklama, jesu Hayat i BN. U isto vrijeme ove dvije TV-stanice imaju zdrav kritički odnos prema vlastima – što i jeste jedna od zadaća slobodnih medija. Ipak, zbog toga su ova dva medija u najvećoj mjeri u nemilosti vlasti koje pokazuju totalitarne ambicije. Dokidanjem mjerenja gledanosti, koje svakako pogađa i sve druge komercijalne TV-stanice, vlast postiže efekat „jednim metkom dva zeca“. Potraje li kriza s mjerenjem gledanosti samo nekoliko mjeseci, uslijedit će otpuštanje stotina radnika, drastično smanjenje vlastite produkcije, a moguće je i potpuno gašenje signala. Sve ovo nije ništa drugo do pokušaj ograničavanja medijskih prava i slobode.

Još je dokaza da je vlast ušla u završnu fazu obračuna s medijima. Kako to sada radi s privatnim stanicama, vlast je već udarila na javne emitere. Izuzev, naravno, onih koji se mogu smatrati režimskim, poput RTRS-a ili TVSA. Trojka je ili naredila ili pristala na nedavno gašenje signala FTV-a. Takvo što nije se desilo od 90-ih i rušenja repetitora. FTV bi i danas bio ugašen da Sud nije naložio drugačije. Šta je grijeh FTV-a? Najveći je, kako to sami iz FTV-a tvrde, što ima kritični otklon prema vlasti Trojke. A totalitarna vlast to, očito je, ne prašta. Iako je izvršilac gašenja signala bio BHRT, ni sami nisu sigurni koliko će još emitovati vlastiti signal. Naime, već su najavili ukidanje 15 emisija vlastite produkcije, te skraćivanje brojnih drugih emisija.

U svojoj bahatosti i s totalitarnim ambicijama vlast i ne krije kako želi da javni emiteri prestanu biti javni i postanu stranački. Predsjednik stranke NiP i državni ministar vanjskih poslova je to vrlo transparentno iznio: Dugoročno rješenje očekujemo kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a, budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže. Da se radi o političkom dogovoru o ovladavanju medijima potvrdio je i Konakovićev partner, predsjednik HDZ-a Dragan Čović. On je potvrdio da se vlast dogovorila da postave čak i politički podobne urednice: Mi bismo sutra na dnevnom redu trebali imati imenovanja i kada je u pitanju FTV, nadzorni odbor, upravni odbor, uredništvo i sve ono što ide sukladno zakonu. I, također, već odavno insistiramo kao partneri koji imaju većinu da taj posao završimo.

Kako partneri završavaju posao s medijima najbolje znaju mediji i novinari koji u BiH pokušavaju čestito raditi svoj posao – izvrgnuti su pritiscima, verbalnim i fizičkim napadima i pokušaju ograničavanja finansiranja. Da preživljavaju svoje ponajteže dane u posljednja dva desetljeća, pokazuju i međunarodna istraživanja. Zaključak istraživanja Međunarodnog instituta za medije iz Beča jeste da je „stanje slobode medija u Bosni i Hercegovini alarmantno“. Konzorcij međunarodnih organizacija koje prate stanje slobode medija u Evropskoj uniji zaključuje sljedeće: „Medijske slobode u Bosni i Hercegovini dramatično su ugrožene, a glasila i novinari u ovoj zemlji izvrgnuti su stalnim i sve snažnijim pritiscima, kojima se dovodi u pitanje njihova pravna i fizička sigurnost.“

Dalje, Bosna i Hercegovina ove godine očekivano je pala na Svjetskom indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF). Nalazi se na 81. poziciji u odnosu na prošlu godinu kada je bila na 64. mjestu i ove godine je najviše nazadovala od svih zemalja Zapadnog Balkana. Svjetski indeks medijskih sloboda pokazuje da su medijske slobode širom svijeta ugrožene upravo zbog vlasti – ljudi koji bi je trebali garantovati.

Jačanje medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini je među 14 reformskih prioriteta koje je još 2019. godine definisala Evropska komisija kako bi se ubrzao put ka članstvu u Uniji. Deklarativno, vlast u Bosni i Hercegovini je proevropska, suštinski, u odnosu prema medijima, ona je totalitarna. U svom konačnom obračunu nastoji ušutkati sve nezavisne novinare, u potpunosti ovladati i pod apsolutnu kontrolu staviti javne emitere, a privatne nezavisne medije, ako im se to dopusti, najradije bi ugasili.

Što više vlast uspije u svojim totalitarnim nakanama, to neće biti samo poraz medija, već i nepovratno i nenadoknadivo izgubit će cijelo društvo.

(Hayat.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...