Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: ZAVNOBiH iz Širokog Brijega

Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, 20. decembra rudari rudnika Kreka u Tuzli obustavili su rad. Glavnim akterima štrajka – devetnaestorici rudara – poslije se sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Jedino obećavaju gašenje svega

Ako se nekom čini da sam u prethodnom pasusu pogriješila ispisujući godinu, da odmah riješimo dilemu: nije riječ o posljednjim protestima rudara u Sarajevu, već o vikipedijskoj zabilješci o Husinskoj buni. Historija nas uči kako je završila prije gotovo pa 101 godinu, a kako će završiti rudarski neposluh ove sezone, zavisi isključivo od spremnosti ovozemaljske vlasti da se suoči sa problemom. Mnogo se toga čulo u onih tridesetak sati koliko su rudari boravili u Sarajevu, tražeći svoja prava, no najmanje o suštini, onom zbog čega, uostalom, rudari vlastima i ne vjeruju: poreski dug rudnika u Federaciji BiH, izračunat oko 100. godišnjice Husinske bune, iznosio je skoro 510 miliona maraka, dugovanja rudnika po svim osnovama 892 miliona, a ukupni gubitak u 2020. je bio oko 76,5 miliona, što prevedeno na kolokvijalni jezik znači – rudnici nestaju.

I nije riječ o planskom odnosu spram globalnih sporazuma o zagađenju, već o tipičnoj nebrizi i neodgovornosti. U vrijeme kada su rudnici postajali dio Koncerna EPBiH, ove su brojke bile upola manje, pa samim tim postaje jasno zašto su rudari kivni na EPBiH i zašto traže ostavku aktuelnog direktora Admira Andelije i svojih sedam uprava. Iz EPBiH odgovaraju prijetnjama o poskupljenju struje i domaćinstvima – privrednicima u FBiH već mjesecima stižu udvostručeni i utrostručeni prijedlozi ugovora koji jedino obećavaju gašenje svega – a iz svojih udobnih kabinetskih poljana šalju nam i upozorenja o kolapsu koji je neminovan ukoliko se rudari ne vrate u jame. Uprave rudnika su već posegnule za sudskim progonom štrajkača, a Vlada FBiH i resorni ministar nemoćno sliježu ramenima objašnjavajući da su u ovoj priči tek medijatori?! Kako god, rudari sigurno nisu krivi što je u Kreki, recimo, zaposleno čak devet novinara, niti su odgovorni što zahvaljujući rudnicima privatne firme koje rade za njih dobro i posluju i žive. Transparency International je zabilježio da je samo tokom 2018. Kreka potpisala 149 direktnih sporazuma o iznajmljivanju mehanizacije, odnosno da su privatne firme bez tendera za godinu dobile poslove od 950.000 KM.

O društvenoj odgovornosti državnih preduzeća – a to EPBiH jeste – govore samo neovisni ekonomski analitičari, oni ostali skloniji su analizi političke pozadine rudarske pobune, tako da teško i može doći na red ozbiljno hvatanje ukoštac sa restrukturiranjem rudnika, čime se busaju u prsa i Andelija i sedam patuljaka, sve sami direktori rudnika bez kojih bi – čulo se iz Vlade – mogao nastupiti kolaps. No, za kolaps koji već živimo, niko ne preuzima odgovornost, ni ličnu ni društvenu. Razlog je jednostavan – sve su ove uprave i napravljene na bazi stranačke, partijske odgovornosti, tako su posložene i zna se kome svaka odgovara: u ovom mandatu to su SDA i DF i svakako je na njima i najveći teret. Zato rudarima podršku daju SDP i Nermin Nikšić, glumeći opoziciju, a zaboravljajući da su rudnici u Koncernu EPBiH bili i za njegova premijerskog mandata i da je upravo njegova partija tada redala svoje grabljivice kao prethodnicu današnjim i(li) nastavak prethodnim. Nije ni NN lice imenovalo po sposobnostima, već po istom kriteriju na koji se danas kamenjem baca, partijskom. Što, naravno, ne amnestira ni SDA ni DF, ali zorno pokazuje da nama treba politička hrabrost koja će iznjedriti promjenu u pristupu i konačno dati sposobnima prioritet nad odanima.

Zmaj iz tornja: Kako je Radončić, sa Čovićem i Dodikom, rušio institucije BiH

Kada je u ljeto prošle godine u BiH eskalirala migrantska kriza, Fahrudin Radončić je odlučio podnijeti ostavku na poziciju ministra sigurnosti. Kada je Milorad Dodik započeo s napadima na predsjednika Suda BiH, Fahrudin Radončić mu se pridružio. Kada je Nenad Stevandić sa HDZ-ovim kadrovima otvorio “aferu Ušće” preko koje su namjeravali smijeniti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BIH Osmana Mehmedagića, Fahrudin Radončić ih je podržao. Kada su “građani” palili zgradu Predsjedništva i druge institucije BiH, Radončić je sa svojim medijima bio uz njih. Kada su “demobilisani borci” blokirali saobraćajnice oko Sarajeva, Radončić je podržao blokade. Kada su rudarski sindikalni aktivisti, s lažnim informacijama, započeli radnički neposluh, urušavajući federalni energetski sektor, Fahrudin Radinčić je podržao njihove akcije. Kada je Gordana Tadić, uz podršku SNSD-ovih kadrova, počela pakovati optužnice Draganu Mektiću, Radončić je podržao Tužilaštvo BiH. Kada je hrvatska SOA vrbovala građane BiH da rade za obavještajnu agenciju susjedne države – Radončić je podržao SOA-u. Kada je srbijanska policija Aleksandra Vučića prvo hapsila, a potom puštala bh. državljane, Radončić se zahvaljivao – Vučiću. Kada je Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku oteta Centralna izborna komisija BiH, Fahrudin Radončić je negodovao. Kada su otvoreni pregovori o izmjenama Izbornog zakona, Fahrudin Radončić se javno založio za “legitimno predstavljanje”. Kada je bivši američki diplomata u u BiH počeo javno govoriti o kriminalu Nasera Keljmendija, Fahrudin Radončić je pokrenuo medijsku kampanju protiv njega. Ko ne vjeruje, a želi dokaze, može se uvjeriti u nastavku teksta.

Migrantska kriza i migracija na Jadran 

“Dodik: Ambasador BiH u Pakistanu izdavao lažne vize”, glasio je naslov teksta obavljenog na portalu RTRS-a 15. maja 2020. godine.

U narednom pasusu citiramo tekst RTRS-a.

“Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik gostujući u emisiji Aktuelno naše televizije rekao je da je otkrio da su na nedavnom sastanku u Predsjedništvu predstavnici Ministarstva bezbjednosti u Savjetu ministara iznijeli podatak da je ambasador BiH u Pakistanu, koji je Bošnjak, falsifikovao ulazne vize za 3.000 Pakistanaca koji su ušli u BiH i koji su ozbiljan bezbjednosni problem”.

Iste informacije, nekoliko dana kasnije, iznijet će i lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

“Imamo tih 3000 i nešto ljudi s lažnim vizama”, kazao je Čović nakon sastanka sa Dodikom, što je objavio i zagrebački Jutarnji list.

Dodik i Čović su svoju priču temeljili na osnovu navoda Fahrudina Radončića.

“Ja vam ovdje kažem 3.000 ljudi iz Pakistana u protekle 24 godine i protekla 24 mjeseca došli sa falsifikovanim vizama iz naše ambasade u Pakistanu”, kazao je Radončić na sjednici Predsjedništva BiH.

Iste navode su objavile i beogradske Novosti, koje su su svoju priču o lažnim vizama i Pakistancima zasnovale na osnovu izjava Milorada Dodika, Dragana Čovića i Fahrudina Radončića. Navode ove trojice lidera komentarisao je “ekspert za terorizam” Dževad Galijašević.

“Ovo su pakistanski vojnici. Oni prave dugoročnu strategiju. Oni su na ovaj način sovjetsku Crvenu armiju izbacili iz Avganistana talibanskim pokretom. Ako ima države BiH, ona treba da vidi leđa pakistanskom ambasadoru i ona treba od Pakistana da dobije podatke o 3.000 ljudi sa lažnim identitetom”, poručio je Dževad Galijašević za Novosti.rs.

Portal Istinomjer je konstatirao da nema zvanične potvrde da su te vize ikada izdate. No, priča o Pakistancima ostala je tema Radončićevog Avaza, a u sve se uključilo i Tužilaštvo BiH kojim je rukovodila Gordana Tadić. Istraga nikada nije okončana, a Fahrudin Radončić je, u međuvremenu, podnio ostavku na poziciju ministra sigurnosti BiH.

“Ja sam tražio da migrantsku krizu riješimo legalnim deportacijama i naglasio da imamo problem sa Pakistanom i pakistanskim ambasadorom koji ne želi da nam pomogne da legitimišemo više od 9.500 ilegalnih migranata koji su ogromni bezbjednosni rizik”, rekao je tada lider SBB-a Fahrudin Radončić.

Nakon što je  odstupio s pozicije, Radončić je, preko Avaza, migrante koji su prolazili kroz BiH nazivao “Šefikovom rajom”.

Istovremeno, Fahrudin Radončić, u svojstvu ministra sigurnosti BiH, nikada nije reagirao na ilegalno prebacivanje migranata iz Hrvatske u BiH o čemu su izvještavali brojni svjetski mediji. Naprotiv, Radončić je kazao da je za BiH važno da je hrvatska granica neprobojna.

Nama je kao Bosni i Hercegovini iznimno važno da hrvatska granica bude apsolutno neprobojna za ilegalne migrante, iz sigurnosnih i svih drugih razloga, Ako je ta granica neprobojna, nije benefit samo u tome da će Hrvatska ostvarivati svoje ciljeve na putu prema Schengenu, nego ćemo postići pragmatičnu poziciju da ruta preko Bosne i Hercegovine, više ne bude tako atraktivna i da će nas izbjegavati”, kazao je Radončić prilikom posjete Zagrebu.

Neprobojna hrvatska granica značila je ostanak migranata na području USK-a. Ali to više nije bio Radončićev problem jer je on otputovao u Crnu Goru, u svoju ljetnu rezidenciju sa kaminom.

Napad na Sud Bosne i Hercegovine

“Taj predsjednik Suda je u nekim veoma sumnjivim okolnostima i postoje indicije da je primao neke predmete kao mito i korupciju. Uslovljen je vjerovatno tom službom i daje saglasnost da se ljudi slušaju bez zakonskog uporišta”, kazao je 9. septembra 2020. godine član Predsjedništva biH Milorad Dodik.

On je, govoreći na konferenciji za medije, optužio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca da “ima neograničenu moć da Osmici daje saglasnost za prisluškivanje”.

“Predsjednik Suda je državljanin Španije i ima špansko ime i prezime i nije ga prijavio kada se prijavio ovdje. Kako je moguće da skriva te podatke. Mi smo provjerili kod nadležnih španskih organa i to jeste tako. Ja sam političar i kvalifikujem ove procese kao kršenje zakona i zloupotrebu položaja”, kazao je Dodik.

Lider SNSD-a je pozvao novinare da provjere priču o Debevecu, i Avaz i Srna su započeli intenzivne provjere. Dva dana poslije, SRNA je objavila vijest da je podnesena prijava protiv Debeveca, što je Avaz odmah i prenio.

“Šta je sporno sa španskim državljanstvom predsjednika Suda BiH?”, istraživao je RTRS, dok je Avaz istraživao “nove prevare Kavesona”,odnosno predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca.

Koordinirana akcija Dodikovih i Radončićevih medija rezultirala je pokretanjem disciplinskog postupka protiv predsjednika Suda BiH, ali je on, na kraju, oslobođen.

Radončićeva podrška SOA-i

Bio je mart 2019. godine kada je u javnost dospjela priča da hrvatska obavještajna agencija SOA vrbuje bh. državljane da rade za njih. Jedan od vrbovanih bh. državljana, selefija Harun Čelenka, rekao je da mu je nuđeno da u zenički mesdžid prebaci oružje. Direktor SOA-e Daniel Markić je priznao da je hrvatska služba imala kontakte sa H.Č.

“Ukazali smo na osobu koja je za nas bila suspektna, prepuštam njima da se izjasne. Mi smo sa H.Č. razgovarali, mi znamo tko je on”, rekao je Markić.

Svi hrvatski mediji su, potom, krenuli u “raskrinkavanje” ove priče, svrstavajući se na stranu obavještajne agencije svoje države. No, u stopu ih je pratio Radončićev Avaz.

“Službe u BiH uče vehabije kako lažno svjedočiti”, glasio je naslov  u Avazu, objavljen 27.3. 2019. godine.

U pitanju je članak “posuđen” sa hrvatskog portala “express.hr” u u kojem se bh. obavještajna služba optužuje sa politizaciju u slučaju “selefije”.

Kada je direktor SOA-e priznao kontakte sa svjedokom H.Č. (Harun Čelenka), svi mediji, osim jednog, to su istakli u naslov. Avaz se odlučio drugačije opremiti tekst.

“Direktor SOA-e o optužbama iz BiH: Zanimljivo je i šokantno ono što se događa”, glasio je naslov Avaza.

Mjesec kasnije uslijedila je potpuna zamjena teza. Iako je direktor SOA-e priznao da su “imali kontakt” sa Harunom Čelenkom, Avaz u svom tekstu od 27. aprila otkriva da je “Mektićev svjedok opasni radikal”.

“Otkrivamo ko je H. Č. kojeg je navodno vrbovala SOA: Mektićev ključni svjedok opasni je radikal i ISIL-ovac! Radi se o Harunu Čelenki iz Zenice, koji podržava Islamsku državu”, objavio je Avaz.

Dodik, Čović i Radončić protiv OSA-e. 
“Avaz: Direktor OBA-e nezakonito otpustio Savića”, pisalo je na portalu RTRS-a 7. marta 2019 godine.
U tekstu je dalje navedeno da je “Sud BiH  12. februara te godine pravosnažnu presudu kojom se prihvata tužba Dragana Savića, radnika Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH, kojeg je Osman Mehmedagić Osimca, direktor ove agencije nezakonito otpustio u junu 2017. godine zbog “odavanja državne tajne”.
A ko je Dragan Savić? Za one koji nisu pažljivo pratili, Savić je bio prijavljen Tužilaštvu BiH da je “ukrao” dokumente OSA-e koje je kasnije, na konferenciji za medije u Banja Luci, prezentirao Nenad Stevandić.
Potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske govorio je o aferi koja je nastala nakon medijskih navoda da je OSA prisluškivala zvaničnike Srbije. Stevandić je na konferenciji za medije pokazao i dokumente OSA-e.
Fahrudin Radončić je bio član Komisije za nadzor nad radom OSA-e. Mada je u javnosti govorio da OSA nije imala nikakve ofanzivne operacije prema Srbiji, Radončić je na sjednicama Komisije govorio je dijelom podržava stavove zvaničnika iz RS-a. Kasnije će lider SBB-a intenzivirati svoje pritiske prema čelnicima OSA-e, prateći stavove Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Evo šta je o OSA-i govorio Fahrudin Radončić

“Osmica zloupotrebljava obavještajni sistem, on kao direktor OSA-e ne može imati prizemne veze s ljudima koji se vežu za terorizam”, kazao je Radončić.

Hercegovački portal Poskok.info, u avgustu 2017. godine je objavio Radončićevu izjavu koja se odnosila na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH.

“Gospodin Osman Mehmedagić (direktor OSA) i njegov politički mentor gospodin Bakir Izetbegović žele manipulacijama nad Komisijom stave OSA, koja treba da se bavi otkrivanjem terorizma, pod svoju, a ne parlamentarnu kontrolu. Upravo sam se vratio s ročišta gdje su četiri agenta posmatrala ko to dolazi da sluša ročište Radončiću. Toliko je ta služba postala devijantna”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.

Radončićev Avaz intenzivno je, mjesecima, pisao o direktoru Obavještajno sigurnosne agencije, tražeći njegovo razrješenje.

Radončić i Izborni zakon

“Mislim da je uredu da Hrvati biraju svog legitimnog predstavnika”, kazao je Fahrudin Radončić 12. jula ove godine, komentarišući za N1 TV stavove hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

“Vidio sam”, govorio je Radončić, “da je gospodin Konaković dobio žestoke kritike dijela političke javnosti zato što je rekao da nije uredu da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva i mislim da je Konaković u pravu. Mi to pitanje pokušavamo riješiti deset godina i uvjeren sam da ćemo ga riješiti”.

Da ne bi ostalo sve na sarajevskim medijima, potrudio se i portal Poskok.info. Govoreći o izmjenama Izbornog zakona, Radončić je na Kongresu SBB-a opet podržao stavove HDZ-a BiH.

“Već tri puta Bošnjaci biraju dva člana Predsjedništva BiH. Ako se to ponovi i četvrti put, to bi značilo da Hrvati 16 godina, iako konstitutivan narod, trpe i osjećaju diskriminaciju”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.info.

Dodik, Čović i Radončić protiv novog saziva CIK-a

“Centralna izborna komisija BiH nema legitimitet”, kazao je 21. maja prošle godine Fahrudin Radončić, izražavajući nezavoljstvo zbog toga što je, bez glasova SNSD-a i HDZ-a BiH, dva mjeseca ranije izabrano pet članova CIK-a, čijim su izborom Milorad Dodik i Dragan Čović izgubili kontrolu nad tom strateškom institucijom.

“S jedne strane, imate legalistički koncept da izbori budu održani i treba da budu održani. S druge strane, CIK je sastavljen od pet stranačkih ličnosti. Imate dva iz SDS-a, dva iz SDA i DF-a i ta komisija gubi svoj legitimitet”, kazao je Radončić, a prenio RTRS.

Evo sta su o novom sazivu CIK-a govorili Dragan Čović i Milorad Dodik.

“CIK nije izabran u skladu sa zakonom i donosi je nezakonite odluke”, kazao je Milorad Dodik 22. januara ove godine, vrijeđajući, pritome, “nelegitimne” srpske članove CIK-a.

“Mi smo ranije rekli, ukoliko ovaj sastav CIK-a ostane Opći izbori iduće godine bit će upitni i veoma će se teško održati. Mi, naravno, imamo i plan za rigorozno postupanje, ali i vjerujemo da možemo da održimo i dijalog”, rekao je Dodik u aprilu ove godine.

“SIP (Središnje izborno povjerenstvo) je nelegalna institucija i ne može jamčiti demokratski proces”, kazao je u julu prošle godine lider HDZ-a Dragan Čović.

“SIP BiH treba smijeniti”, kazao je Dragan Čović na konferenciji za medije održanoj 15. januara ove godine.

Radončić, Dodik i Čović: podrška Gordani Tadić

“Danas sam nervozan. Ne možemo živjeti u zemlji gdje možete da potpuno nesankcionirano prijetite glavnoj tužiteljici i njenoj porodici. To se radilo i mojim sudijama, i u prvom i u drugom postupku im se prijetilo da će im sve pobiti i niko to nikada nije istražio”, kazao je Fahrudin Radončić na konferenciji za medije održanoj 1. juna prošle godine.

Predsjednik SBB-a je tada kazao da je Gordana Tadić bila ugrožena. Bio je svjedok Tužilaštva BiH u predmetu “lažni atentat” na Gordanu Tadić, dok je Dnevni avaz, sve do njene konačne smjene, u potpunosti podržavao Gordanu Tadić.

“Jedan od glavnih razloga što se na svaki način želi smijeniti glavna tužiteljica, gospođa Gordana Tadić, nastavak je pokušaja da se sakriju izvršioci Dženanovog ubistva i onih koji su ometali istragu”, kazao je Radončić 6. septembra ove godine, što je objavljeno i na portalu SBB-a.

Nakon što je smijenjena Gordana Tadić, HNS Dragana Čovića je izdao saopćenje gdje je izravno stao u zaštitu bivše glavne tužiteljice.

“Nasilna smjena državne tužiteljice Tadić pod palicom bošnjačkog političkog vrha, potpomognutog besramnim paraobavještajnim pritiscima i medijskim spinovima označila je slom trećeg stupa vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćeno je iz HNS-a

Šest glasova muslimana, isključivo muslimana Halil Lagumdžija, Amila Konjušić, Sanela Barušanović, Sanjin Bogunić, Lejla Hadžić i Mustafa Šabić su glasali da se ona smijeni. To je pod direktnom instrukcijom SDA, čiji je operativni provodioc akcija na terenu, naravno, obavještajna služba pod kontrolom Osmice i to se može računati kao jedan osvetnički potez, ali i isto tako pokazna vježba na koji način oni koji se opiru Osmici, Bakiru Izetbegoviću i drugima prolaze”, kazao je Milorad Dodik nakon smjene Gordane Tadić.

Još mnogo je slučajeva koji dokazuju da je predsjedik SBB-a imao usaglašene stavove sa čelnicima HDZ-a i SNSD-a. Neke od njih ćemo detaljno obraditi u narednim danima. No, ukratko podsjećamo da je Radončić sa svojim medijima bio glavni zagovornik rudarskih protesta, rušenja energetskog sektora BiH, ali i boračkihg protesta i paljenja zgrade Predsjedništva BiH.

Analiza Senada Avdića: Izbaci li Dodik državne insitutucije iz RS, Čović bi mogao odmah to isto uraditi u (zapadnom) Mostaru!?

Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov  iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva  smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj  turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.

Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica  za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo  u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko  naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima  prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske.  Ona je se zajedno sa starim znancem,  Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.

Dodik, zadnja ruža Hrvatska

Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog  iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer  Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže  pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću  alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog  obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom  opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim  nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.

Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih  ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način  prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak  da je Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu  sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.

U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom  rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini.  Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski  lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom  da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko  “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila  još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.

Kad tronožcu pukne noga

Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!

Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”,  hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno  podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta  jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa  Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.

Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su  dužnosnici  SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat  na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu  6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili  da između Srba i Hrvata u BiH  nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.

Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz  Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih  izjava  Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i  njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.

“Gospodin  Izetbegović  ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je  novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je  Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari  su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.

Jedan (vrlo) mogući sjenarij

Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.

Kakve poteze prognozira novinar Krešić, a kakve “radikalne” mjere najavljuje Ilija Cvitanović.

Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila   Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije  i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili  su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija,  agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…

Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi  funkcionirale na cijelom prostoru BiH)  otpočne  “spontana”  akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički  preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim,  i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.

Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji  MUP nema policijskog komesara, niti  načelnike uniformirane polcije i  kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme  (p)održava planski…

Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni  kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i  njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša.  Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.

Visoki napon u SDA: Unutarstranačka borba za poziciju direktora Elektroprivrede BiH preko rudarskih protesta

Na prijedlog SDA Kakanj, Edin Ćatić je imenovan za tehničkog direktora Rudnika mrkog uglja u tom gradu. U pitanju je, objasnit će nam izvori iz te partije, prvi rođak (tečić) Mirsada Zaimovića, SDA-ovog predsjedavajućeg Zastupničkog doma FBiH.

Iako je Ćatić jedan od najodgovornijih za loše poslovanje Rudnika mrkog uglja Kakanj, ove je sedmice došao na proteste pred zgradu Vlade FBiH tražeći ostavke čelnika Elektroprivrede BiH. Iz Kaknja je, tvrde izvori Istrage, došla kompletna logistika za nedavne rudarske proteste u Sarajevu. No, zbog čega je to bitno?

Admir Andelija

Kada je u ljeto 2019. godine istekao mandat bivšem direktoru Elektroprivrede BiH Bajazitu Jašareviću, Općinski odbor SDA Kakanj, kojim upravlja Mirsad Zaimović, na tu je funkciju namjeravao postaviti Nermina Mandru. Medijska kampanja je već bila završena, Mandra je bio predstavljen kao novi generalni direktor Elektroprivrede BiH, ali je, na kraju, došlo do obrata. Bakir Izetbegović je promijenio odluku, mjesto generalnog direktora je ustupljeno DF-u Željka Komšića pa je na tu poziciju postavljen Admir Andelija, koji jeste član SDA, ali je imenovan u ime Demokratske fronte. Protiv imenovanja Andelije bili su kadrovi SDA iz Zeničko-dobojskog kantona kojima upravlja Mirsad Zaimović. Oni su, rekosmo, na toj poziciji željeli vidjeti Nermina Mandru, aktualnog državnog zastupnika SDA i bivšeg načelnika Općine Kakanj koji je održavao dobre odnose i sa predsjednikom PDA Mirsadom Kukićem.

Nermin Sandra

Upravo su ovi odnosi bili okidač da predsjednik DF-a optuži čelnike SBB-a, PDA i dijela SDA da stoje iza protesta rudara.

“Znam da su za status rudara lažno zabrinuta gospoda Radončić, Mirsad Kukić i Mirsad Zaimović, i da se također pitaju zašto direktor Elektroprivrede ne podnese ostavku. I ja mislim da bi mu najbolje bilo da to uradi, i to odmah čim ostavku podnesu resorni ministar Džindić i premijer Novalić”, rekao je Željko Komšić.

Prozvani Mirsad Zaimović za Istragu potvrđuje da je tehnički direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj njegov rođak.

“Moj tečić je v.d. tehničkog direktora i mijenja direktora neka dva tri mjeseca. Ja kada sam u utorak čuo da je bio na protestima, nazvao sam ga i pitao kako on kao rukovodilac može biti na protestima. Ponavljam, nisam uopće znao da je on učesnik ovih protesta”, kazao nam je Zaimović.

No, saradnici ministra Nermina Džindića za Istragu tvrde da se predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić u petak pozvao na Mirsada Zaimovića, tvrdeći da je on pristao na sve njihove uslove, a to je čak i povećanje cijene uglja za 20 posto, što bi dovelo i do poskupljenja električne energije za domaćinstva u iznosu od 20 posto.

“Ja nisam u petak razgovarao sa Husićem. Tačno je da mi je prije podne zahtjeve rudara poslao Huso Lilović, sindikalista iz Kaknja koji je posrednik u mom odnosu sa Sindikatom rudara FBiH. Nisam ih još pogledao”, kazao nam je Zaimović.

Na direktno pitanje da li se on zalaže za povećanje cijene električne energije, odgovorio je potvrdno.

“U svijetu su poskupjeli energenti. I ugalj je energent. Nemam ništa protiv povećanja cijene uglja, ali niti protiv povećanja cijene električne energije”, rekao nam je Zaimović.

Upravo je povećanje cijene električne energije tačka sporenja izneđu Sindikata i Elektroprivrede. Sindikat rudara FBiH insistira da u sporazumu sa Elektroprivredom BiH samo bude navedeno povećanje cijene uglja.

 

“JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo se obavezuje nakon date saglasnosti od strane Vlade Federacije BiH Rudnicima uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine dostaviti prijedlog Ugovora o isporuci uglja za 2022 godinu po većoj cijeni za 20 % u odnosu na cijenu utvrđenu Ugovorom o isporuci uglja za 2021 godinu.Povećanje cijene uglja za 20 % se odnosi na sve vrste uglja iz svih rudarskih objekata u Rudnicima uglja u sastavu Koncerna  JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo”, navedeno je u Prijedlogu koji su dostavili čelnici Sindikata.

Prema neslužbenim projekcijama, povećanje cijene uglja za 20 posto na godišnjem bi nivou Elektroprivredu BiH koštalo 56 miliona maraka. Da bi se ispunio ovaj zahtjev, skoro pa izvjesno bi došlo do povećanja cijene električne energije za domaćinstva. Naime, proizvodna cijena jednog megavata je oko 46,5 eura. Tržišna vrijednost, po berzi HUPX (na osnovu koje se formira cijena električne energije) je oko 200 eura po megavat satu.

Cijena električne energije za domaćinstva u FBiH je oko 32 eura po megavatu, što je za za 14,5 eura manje od prosječne proizvodne cijene jednog megavata. Da pojednostavimo, svaki megavat sat isporučen domaćinstvima, Elektroprivredu BiH vuče u minus za oko 30 konvertibilnih maraka. Povećanje cijene uglja za dvadeset posto dodatno bi povećao te gubitke. Tako bi proizvodna cijena jednog megavata iznosila 56 eura, a, u slučaju da ne dođe do povećanja cijene struje za domaćinstva, jedan megavat bi stanovništvu bio prodat za 32 eura. To je gubitak u iznosu od skoro 50 maraka po megavat satu.

Istraga.ba će u narednim danima objaviti detaljnu analizu poslovanja svih rudnika u FBiH u proteklih dvadeset godina. No, za kraj samo jedna čijenica – jedan rudar u FBiH proizvede oko 600 tona uglja godišnje, dok, recimo, jedan rudar u rudnicima u Republici Srpskoj godišnje prizvede preko hiljadu tona uglja.

Nakon posjete zvaničnika EU: Hoće li “Inzkov zakon” biti poništen?

Evropska unija neće finansirati koridor 5C, koji ide kroz teritorij entiteta RS, neće se izdvojiti ni novac Unije za prugu Doboj-Šamac, a ne daju se ni pare za cestu Foči (uključujući i krak prema Crnoj Gori).

Kako nam je rečeno, to je sinoć saopćeno Miloradu Dodiku, tokom večere tri politika lidera s Oliverom Varhelyijem, u rezidenciji specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Johanna Sattlera, piše politicki.ba.

“Reforme stoje, a u ovom trenutku Bosna i Hercegovina rizikuje da izgubi 1,5 milijardi eura za infrastrukturne projekte povezivanja, ako se ništa ne preduzme. I više sredstava bi bilo dovedeno u pitanje u budućnosti”, rekao je komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi.

Sumirajući svoju dvodnevnu posjetu BiH, on je naveo i da je sinoć razgovarao sa liderima vladajuće koalicije, Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem.

“U svim razgovorima koje sam vodio prepoznao sam postojanje prostora za pronalaženje rješenja i spremnost aktera da se krene naprijed.

Uočio sam spremnost da se radi na pitanjima u vezi sa državnom imovinom, izmjenama krivičnog zakona, te ustavnoj i izbornoj reformi. Vidio sam i spremnost za povratak u rad institucija, kako bi se napravili pomaci po ovim pitanjima”.

Dijalog, dijalog, dijalog – stalno ističe ne samo Varhelyi, već i svi evropski i američki zvaničnici.

Sankcije, o kojima se toliko priča, gurnute su ustranu. Dio Zapada računa i na izbore naredne godine koji bi mogli raščistiti situaciju (u entitetu RS).

One se mogu aktivirati samo ako domaći političari ne budu voljni postići kompromis. A šta bi taj “kompromis” mogao biti.

Kako je za politicki.ba rečeno iz krugova međunarodne zajednice, Zapad insistira na provođenju reformi, posebno onih iz Mišljenja Evropske komisije o napretku BiH k EU.

Tzv. 14 prioriteta je stalna mantra svih razgovora koje domaći politički akteri imaju sa zapadnjacima.

U dobroj mjeri, sve to podsjeća na razgovor gluhih telefona.

EU i SAD-zvaničnici zahtijevaju angažiranje bh. političara i dogovor.

Dodik nakon svakog sastanka s “domaćim” strancima, ali i njihovim šefovima, zaoštri retoriku.

Istina, u galami se mogu prepoznati i određena odstupanja.

Sada Dodik uslovno govori o formiranju vojske entiteta RS. Alternative su mu demilitarizacija BiH ili drastično kresanje Oružanih snaga – da se one prepolove.

Vlastitu izjavu o “slovenačkom scenariju” osvajanja kasarni OS BiH na području entiteta RS sada – ne trepnuvši – naziva neistinom i spinovanjem.

On je odlučan da do kraja ove godine ima odluke skupštine entiteta RS ne samo o vojsci, već i VSTV-u, indirektnim porezima… a priprema i sve ostale odluke kojima će oteti nadležnosti BiH, usaglašene uz njegovo ranije svesrdno lobiranje i posredovanje, prije 15 godina. U izjavi Vahrelyija jedan detalj posebno je znakovit. On govori o promjenama Krivičnog zakona BiH.

O čemu se radi?

Odluka Valentina Inzka da nametne izmjene i dopune ovog zakona, kojima se negiranje genocida u Srebrenici i glorifikacija ratnih zločina proglašava krivičnim djelom, trebala bi biti – poništena.

Kako bi se to trebalo izvesti?

Prema našim sagovornicima, Parlamentarna skupština BiH trebala bi usvojiti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH. Zapadnjaci bi bili sretni da se tim radnjama de facto poništi Inzkova odluka.

OHR, tvrde, voljan je poništiti Inzkovu odluku.

No, prije toga, u Parlamentu BiH se mora promijeniti Krivični zakon.

Problem za – posebno – briselske zvaničnike je u tome što je Inzko samo prepisao Direktivu EU koja je svim svojim članicama propisala ono što je Inzko uradio.

Jednostavnije, Inzko je samo copy  – paste Evropske direktive i ugradio je u Krivični zakon BiH.

Kako sada natjerati političke stranke u Sarajevu da pogaze Inzkovu odluku?

Nikako!

Ne postoji niko ko bi politički preživio u bošnjačkom narodu, ali i građanskim – probosanskim strankama – ko bi glasao za takvu odluku.

Jedini mogući kompromis, a to zagovaraju opozicione partije iz entiteta RS, da se u Krivični zakon BiH ugrade i odredbe koje bi negiranje genocida i zločina u Jasenovcu, te veličanje ustaških zlikovaca proglasilo krivičnim djelom. Isto kao i za Srebrenicu i srpske ratne zločince. Postoji i opcija koju, opet, zagovara opozicija u RS, da se proglasi moratorij na provođenje “Inzkovog zakona” na tri do pet godina.

No, sudeći po raspoloženju u Sarajevu, ta mogućnost ne bi dobila podršku u državnom parlamentu. Dodik je jučer lansirao još jednu “ideju”.

Govoreći o pitanju državne imovine u kontekstu odluka Ustavnog suda BiH, on je predložio da se državna imovina jednostavno prepusti sastavnicima BiH – entitetima i Brčko Disktriktu.

De facto, to bi bilo poništavanje odluke Ustavnog suda BiH (na mala vrata).

Ova institucija odlučila je da su nekretnine – šume, vode, poljoprivredno zemljište… vlasništvo države BiH. U istoj odluci naloženo je Parlamentarnoj skupštini BiH da zakonskim aktima uredi ove oblasti.

Dodik sada preskače državni parlament i sve hoće spustiti na entitete…

U suštini, na sceni je grozničava igra živaca.

Zapad bi najradije svim sredstvima pritisnuo Sarajevo na popuštanja. To je stara politika da se pritišće gdje je najtanje. No, ona je prošlost. Problem im predstavlja Dodik koji se ne zaustavlja.

Ako bi Sarajevo čak i dalo neki “ustupak”, Dodik je već predaleko otišao. Sada predstoji mukotrpno natezanje i čekanje ko će prvi napraviti kardinalnu grešku, kako bi ga sankcije oplele.

Kolumna Vildane Selimbegović: BiH ima prijetelje

Kada smo, negdje u drugoj polovini septembra, krenuli u realizaciju našeg projekta Ja bih BiH, politički lideri u našoj zemlji čekali su Matthewa Palmera, specijalnog izaslanika State Departmenta zaduženog za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini. Palmer je došao i otišao, spominjali su se tobožnji pomaci pa su ga ovdašnji politički lideri tobože s nestrpljenjem ponovo očekivali, onda se uoči njegova drugog dolaska pojavio tobožnji plan međunarodne zajednice koji je potpuno obesmislio takozvanu novu rundu razgovora, pa smo danas tobože u nerazrješivom političkom čvoru. Istom onom kojem svjedočimo godinama, ali zbog kojeg Federacija još ima Vladu iz prethodnog mandata. U međuvremenu, zemlja je tonula u sve dublju krizu: Milorad Dodik, lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva, i Palmerov je dolazak i svu posvećenost izbornim reformama koristio za svoje političke performanse, obećavajući iz dana u dan sve manje Bosne i Hercegovine i sve više nemira – da ne kažem rata – u regionu. Dragan Čović i Bakir Izetbegović ni Palmerov dolazak nisu doživjeli kao rijetku priliku da se nađu u istoj prostoriji, za takav pothvat trebalo je da se pojavi viši politički savjetnik Antonyja Blinkena, državnog sekretara SAD-a, koji je prošle sedmice uspio čak i da ih okupi za istim stolom. Jest da je povod bila večera, no ako je suditi po dužini njezina trajanja, a još i više po njihovim istupima nakon deserta, nikome nije naročito prijala. Na meniju, barem po onom što novinari znaju, nisu bile izmjene Izbornog zakona, naprosto se razgovaralo o njihovim potrebama, da ne kažem obavezi da se konačno pomaknu s mrtve tačke da bismo naredne 2022. dočekali izraze demokratske volje birača s nešto više nade da odmah po objavi rezultata upravo oni neće biti korišteni za nove blokade zemlje.

Druga priča

Da Izborni zakon BiH treba promjene, znamo još od vremena kada je donesen, a njegove diskriminatorske odredbe i obavezu njegovog reformiranja tokom godina nametnule su i presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga: pored konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka, pravo da budu birani valja obezbijediti i svim ostalim, Jevrejima, Romima, čak i Bosancima i Hercegovcima, jer ko se god ne izjašnjava kao jedan od tri konstitutivna – Ostali je. No, paradoks je da ni svi konstitutivni – uprkos zakonu koji je jasno izjednačio prava Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom teritoriju BiH – u izbornom procesu nisu jednaki. Srbi iz Federacije uopće ne dolaze u obzir za kandidaturu u državno Predsjedništvo, a ko god se iole pozabavio kantonalnim ustavima, uvjerio se u to da tamo nisu ni slovo na papiru. Zanimljivo, Srbi iz Federacije već tradicionalno najlošije stoje u onim kantonima u kojima vlast dirigira HDZBiH, inače u ovom mandatnom periodu najbliži partijski partner SNSD-a. HDZBiH se pak ne libi apsolutne blokade svih federalnih procesa upravo zbog dubokog Čovićevog nezadovoljstva da se Željko Komšić, koji ne zadovoljava niti jedan HDZ kriterij za Hrvata, ipak osjeća Hrvatom i kao takav se ne samo kandidira već i dobija izbore. Intenzitet kojim HDZBiH progoni Komšića prihvaćen je i u zagrebačkim predsjedničkim dvorima, jednako kao što Dodikov secesionizam ima trajnu i nepodijeljenu podršku srbijanskog vrha. SDA se pak ponaša kao da njezin lider Bakir Izetbegović nije dogovarao koaliciju sa Čovićem i Dodikom, čak im ustupcima pomagao da u domovima naroda dobiju realne mogućnosti realiziranja svojih prijetnji blokadama. Izetbegović se danas, kada je SDA izgubila svaki kapacitet koaliranja, sjetio građana, pa zagovara širi probosanski front u kome nikako da popuni nedostajuće praznine. Štaviše, nerijetko se doima da upravo SDA zloupotrebljava Demokratsku frontu, kojoj se sigurno ima šta zamjeriti, ali joj se nikada ne može prigovoriti temeljna građanska postavka jednakosti baš svih i na svakom mjestu.

Posve je druga priča apsolutno odsustvo svake suradnje između građanskih i lijevih partija, čak se ne može govoriti ni o suradnji opozicije jer se s godinama iskristaliziralo da je jedina ambicija opozicionih stranaka da naprosto svojim kadrovima zamijene postojeće vladare. Iz perspektive obična čovjeka to se već odavno razumije kao sjaši kurta da uzjaše murta jer niko nije toliko slijep pored očiju pa da ne vidi bahatost i razmetljivost ne samo porodičnih dinastija na vlasti već i njihovih najbližih pobočnika. Kao najlakši recept za vlastiti opstanak lideri nacija prepoznali su blokadu izbornih reformi, naprosto zato što ona ostavlja dovoljno prostora da se zaklinju u svoja nacionalna bića, da se ufaju u odbrane naroda i njihovih prava sve mantrajući o ugroženosti. Mali eksperiment lako dokazuje ovu prevaru: zna li iko od nas ijednog većeg esenesdeovca, hadezeovca ili esdeaovca koji razmišlja hoće li imati para do kraja mjeseca, kako će djecu poslati u školu i gdje će se liječiti? No, zato znamo svi da ova vrsta svađa i blokada ne bi ni bila moguća da je na stolu – recimo – reforma zakonodavstva koja bi omogućila borbu protiv korupcije. A to je ustvari ključ: izborne reforme za cilj imaju i moraju imati eliminaciju diskriminacije osnovnog ljudskog prava. Da bi svako imao pravo da bira i šansu da bude izabran. Da bismo se mogli reformirati dalje i boriti za ostala prava.

U Specijalu Oslobođenja objavljenom prošlog vikenda okupili su se eminentni stručnjaci, univerzitetski profesori, poznavatelji ovdašnjih prilika s različitim planetarnim adresama: Neven Anđelić, Dejan Jović, Armina Galijaš, Nebojša Vladisavljević, Joseph Marko, Nevenka Tromp, Eric Gordy, Francesco Palermo, Jessie Barton Hronešová, Mareike Fröhlich, Jens Woelk, Christophe Solioz, Florian Bieber, Petra Roter, Soeren Keil, Kenneth Morrison, Chiara Milan, Marika Djolai, Jelena Džankić i Mladen Mrdalj. Svi oni imaju respektabilne biografije, cijenjeni su i uvaženi od svojih kolega i niko od njih nema domaće partijske knjižice. Ali imaju – i ne kriju da imaju – empatije spram običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, naše dugogodišnje zajedničke patnje i višedecenijske blokade u kojoj nas drže naši vladari naroda i njihovi prijatelji iz međunarodne zajednice.

U svojim tekstovima oni nude rješenja, potpuno sigurni da moderna nauka ima dovoljno formula koje će omogućiti da svi budemo jednaki pred zakonom u svakom dijelu BiH. Idu i korak dalje: predlažu opcije koje će spriječiti naredne blokade i pokrenuti vlasti da se suoče sa biračima kojima su dužni isporučiti mir, stabilnost zemlje, ekonomski i svaki drugi prosperitet. I niko, baš niko od njih ne pati za našim vajnim vladarima, no ne kriju tugu što zemlja s ovakvim privrednim potencijalom i resursima za svoj najpoznatiji izvozni proizvod ima mlade i pametne ljude. Koji bježe stampedom od neprilika na domaćem tlu i traže sreću u svijetu u kome neće biti konstitutivni, već će biti obični građani, ali sigurno manje ugroženi nego što su ovdje, gdje su svi zabrinuti za nas dok nam ugrožavaju živote i goli opstanak.

Prijeko potrebna lekcija

Namjerno ne pišem o rješenjima koja nude, ostavljam ih domaćim ekspertima – a sigurna sam da ih ima, samo im nedostaje lična i partijska hrabrost – da o njima razmisle, odvagaju ih i pretoče u rješenja oko kojih se može postići zdrav konsenzus. Ostavljam ih i međunarodnim emisarima, s nadom da će razumjeti koliko su temeljna ljudska prava daleko od podrške lex Čoviću ili udvaranju Memorandumu SANU 2. Za miran Balkan neophodna je mirna Bosna i Hercegovina, a mirnoj BiH treba posve drugačiji pristup od ispraznih pogađanja s nacionalistima koji niti žele da razgovaraju niti su spremni da čuju ikoga do sebe same. Želim samo da još jednom zahvalim našim autorima, koji će se već danas zoom-okupiti, a o čijim će stavovima i tekstovima i narednih dana biti sigurno debate, s obzirom na to da ćemo ih podijeliti na našim portalima i društvenim mrežama kako na domaćim tako i na engleskom jeziku. Spremnošću da svoje znanje i stavove izlože domaćoj i međunarodnoj javnosti, intelektualnom hrabrošću da se suprotstave važećim matricama, pokazali su ne samo svoje prijateljstvo spram BiH već i svoju ljudsku riješenost da čovjeka (sa)čuvaju na pijedestalu vrijednosti. Što je prijeko potrebna lekcija koju i mi moramo naučiti.

Iz Brisela o Dodiku očekivano: FAC the EU

Ministri vanjskih poslova Evropske unije, njih 27, plus šef evropskog diplomatskog servisa (EEAS), plus komesar za proširenje EU, okončali su današnju raspravu o situaciji na zapadnom Balkanu. Razgovarali su u uobičajenom formatu Vijeća za vanjske odnose (FAC), piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba. 

Sve se zbilo kako je bilo i očekivano.

Uslijedit će (ili neće, sasvim svejedno!) “luk i voda” zaključci o zapadnom Balkanu, po ko zna koji put će se ponoviti da je Bosna i Hercegovina jedna, jedinstvena, suverena država… bla bla bla.

U odnosu na, naprimjer, zaključke EU od prije skoro 11 godina, Brisel je otišao miljama unazad.

Naime, 21. marta 2011. godine odlučeno je da se otvori proces sankcioniranja “određenih pojedinaca i pravnih lica čije aktivnosti potkopavaju suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak i institucionalni personalitet Bosne i Hercegovine”.

Rečeno je i da se kazniti trebaju i svi koji “ozbiljno prijete sigurnosnoj situaciji u BiH i potkopavaju Dejtonski sporazum”.

Danas je neuporedivo gore jer je Milorad Dodik, ili kako Josep Borrell reče na netom završenoj konferenciji za novinare “neki pojedinci”, započeo hajdučku otimačinu ovlasti Bosne i Hercegovine i najavljuje nove iste takve akcije.

Nasreću, njegove stavove ne dijele vodeće zapadne države – Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Velika Britanija.

Još od sastanka u Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država prije nekih 20 dana, bilo je jasno da EU – kao institucija – neće i ne može uvesti (odmah) sankcije Dodiku.

Zato su se oko toga okupile države s obje strane Atlantskog okeana, koje hoće.

Heiko Maas u intervju za politicki.ba jasno je poručio da će njegova država uskratiti finansijsku pomoć entitetu RS.

I tako će ostati dok je god na vlasti Milorad Dodik.

I Njemačka neće biti jedina zemlja koja ćeuraditi.

A govorimo o državama koje su ekonomski jake, i ne tako malog političkog kapitala i potencijala i s kojima se nije pametno svađati.

Dodik pleše na tankoj žici. Prvo je najavljivao – preko svog hudog portparola – da će već ove sedmice nastaviti s otimanjem ovlasti države BiH. Pa je to sada pomjerio za početak narednog mjeseca. Iza političke scene, ali i sve više na njoj samoj, u toku su sve dinamičnije konsultacije.

Moćne se zapadne države međusobno dogovaraju, neki njeni predstavnici imaju sastanke s političkim čelnicima vlasti u entitetu RS, sam Dodik razgovra svaki dan s nekim. Poruke koje dobija sve češće nisu ugodne i samo može lagati kada i ako kaže da se ne boji.

Sve više je izoliran, demaskiran i sve češće mu se javlja osjećaj satjeranosti u ćošak. Pozicioniran je kao najistaknutiji ruski igrač u regionu.

On dobro zna da ga zapadne države čekaju da ode u offsajd. Pa da se obruše na njega.

U ovom momentu je pat-situacija.

Dodik razvlači, mada ne treba sumnjati da će napraviti još niz provokativnih verbalnih poteza, Zapad čeka svjestan da bi sada, obrušavanjem sankcijama na njega, dao mu “idealan izgovor” da proglasi “samostalnost”.

A za nas u BiH više i nije bitno hoće li biti sankcija i kakve će one biti (sankcija će biti!).

Bitno je uraditi sve što se može da se više nikada ne nađemo u ovakvoj situaciji.

Jer, ipak je ovo naša zemlja!

Kolumna Vildane Selimbegović: Puno je murala koji moraju pasti

Beogradski aktivisti ne odustaju, i prošle subote nastavili su bitku protiv sramnog murala posvećenog osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. I nemaju dilema: Mural mora pasti, ne samo da bi se u Srbiji odstupilo od matrice veličanja heroja i ubica već da bismo se svi počeli obračunavati sa svojim fašistima kako bismo konačno iskoračili iz prošlosti i krenuli stvarati uvjete da živimo bolje. Slavljenici zločina(ca) i ulizice fašistima vladaju ovim prostorima istim intenzitetom od devedesetih, a ako murali ne počnu padati, vladat će još decenijama i pritom neće birati sredstva: slika iz centra Beograda lekcija je svima nama. Dok su na jednoj strani bili aktivisti, koji su pozivali na mir i objašnjavali da je đeneral na “slikovnom grafitu”, kako odu naredbodavcu genocida i nebrojenih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Bosne i Hercegovine zovu beogradski inspektori, i genocid i zločine naređivao i organizirao pozivajući se na Srbe i srpstvo, na drugoj je bila – kao i uvijek – dobro organizirana vlast štiteći ne samo svog heroja već i huligane koji su nasilu oteli i zapalili transparent Žena u crnom “Nikad nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici!”. Ivan Đurić iz nevladine Inicijative mladih za ljudska prava to je ovako objasnio: “Naša je odgovornost i dug prema žrtvama genocida u Srebrenici zato što je to navodno rađeno u naše ime. Pozivam vas da vidite činjenice, svedočenja, sudbine ljudi iz Srebrenice. Da se zamislimo i zapamtimo da je to najveća borba koju ovde vodimo – da bi naše društvo podizalo spomenike žrtvama, a ne zločincima”.

Prijetnje o raspad

Čak 70 nevladinih udruga u Srbiji organiziralo se da podrže proteste i zatraže od vlasti da – umjesto što hapse aktiviste – počnu kažnjavati one koji se bore protiv aktivizma. Aktivizam u Bosni i Hercegovini, koju trese najveća postdejtonska kriza, zamro je još u doba Paddyja Ashdowna, visokog predstavnika koji nije krio da su njegovi najvažniji sugovornici u BiH vlasnici nacionalnih stranaka. U te je svrhe i izmjestio donošenje političkih odluka iz državnog parlamenta u kafane i na mjesta koja su preferirali njegovi odabranici. Bilo bi krajnje nepošteno svu krivicu adresirati na pokojnog lorda, istina je da se ni građanske i liberalne stranke, kao ni civilno društvo nisu mnogo otimali, no zahvaljujući upravo tom konglomeratu, Bosna i Hercegovina je i danas u opasnosti. Nad našim se glavama ukrštaju prijetnje o raspadu zemlje, tobožnjem vraćanju na izvorni Dayton, obećanja o formiranju entitetskih institucija koje će milom ili silom proizvesti podjele, betonirati neke nove granice, “tiho otcjepljenje” kako je to nazvao najnoviji Ashdownov nasljednik u BiH Christian Schmidt.

Da, sve pobrojano je iz vokabulara lidera SNSD-a (i člana Predsjedništva BiH) Milorada Dodika, koji posljednjih dana, pa čak i koju sedmicu, svoj ratni jezik pretvara u verbalno taktiziranje, pa se u četiri oka Gabrielu Escobaru drčno udvara spremnošću na odustajanje od proklamiranih ultimatuma, da bi potom – onako kako je naučio na potezu Laktaši – Beograd – Moskva – izašao pred novinare i javno porekao vlastite riječi. Dodikovo taktiziranje pozadinski, iz pričuve, sokoli i gura njegov najdraži partner Dragan Čović, lider HDZ-a BiH (ko ne vjeruje, neka analizira događanja navijača u Mostaru proteklog vikenda). To je omjer snaga koji predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću omogućava da mirno sjedi i čeka ubiranje nacionalističkih plodova, čak mu ostavlja i prostor da širokogrudo nudi građansku BiH, dok oni radikalniji čak trljaju ruke radujući se konačnom obračunu. Jedan visoki međunarodni zvaničnik, iskreno zabrinut za stanje u našoj zemlji, pitao me prošle sedmice zašto šute Bosanci (i Hercegovci). Suzdržala sam se i nisam rekla da su nas davno pojeli skakavci, pa sam u pomoć pozvala Andrića i kazala kako nas i historija uči da se u zlim vremenima pristojan svijet povlači svjestan da lijepom riječju ne može protiv radikala koji se takmiče mržnjom i osudama drugih i drugačijih. Kako god, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci – svi čekamo i strepimo. Da u naše ime odluke donese neko drugi, da nas spase i servira nam rješenja o kojima ćemo svi imati kritičko mišljenje (najčešće na društvenim mrežama).

Nipošto ne želim reći da međunarodna zajednica ne snosi debelu odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini. Kriva je iz puno razloga, no kakvi smo mi možda i najbolje ilustrira podatak da su – nimalo slučajno – diplomatska inicijativa i presing SAD-a kojem svjedočimo uslijedili nakon što je CNN žestoko prozvao State Department zamjerajući mu kako sjedi skrštenih ruku dok se na Balkanu valja novi rat, što je i zaključak čitave plejade zapadnih jakih medija. Demokratska društva reagiraju na takve kritike, naša balkanska uzdaju se u svoje sputnjike. O odnosu Evrope prema Balkanu sve govori podatak da su umjesto Zorana Zaeva odabrali Aleksandra Vučića za regionalnog lidera, jednako kao što odnos Evropske unije prema BiH zorno iscrtava nemoć spram Višegradske grupe ili pasivno pristajanje na politiku Janeza Janše, odnosno Zorana Milanovića. Namjerno izostavljam Rusiju (Kinu i ne pominjem) zato što je čak i tom tromom ali demokratskom dijelu Zapada postalo savršeno jasno da Vladimir Putin nikada neće dobrovoljno odustati od podgrijavanja balkanskog bureta baruta baš onako kako Rusija koristi sve svoje adute da bi pokazala nemoć demokracije i napravila haos na poljsko-bjeloruskoj granici. Autoritarni režimi prijete sve otvorenije i Lukašenko nije jedini, ako jeste najbolji primjer. No, konačno je vrijeme da se istini pogleda u oči i shvati kako nema tog mira koji bjelosvjetske lukašenke nisu spremne žrtvovati zarad vlastitih ugoda.

Spomenik na Kazanima 

Naš je problem što su nas očaj, jad i bijeda zakovali do te mjere da više ne umijemo iskoračiti i pogledati unaprijed. Razliku između dobra i zla zamijenili smo izborom između naših i njihovih. I tako pristali na sve domaće podjele koje nam se diktiraju. Političare u Federaciji čak i ne zanima žestina bijesa kojom se Dodik obračunava s neistomišljenicima u RS-u, opozicionari svih boja i dezena (sa časnim izuzetkom HNS-a, gdje je Čović neprikosnoveni vladar) i u Banjoj Luci jednako kao i u Sarajevu niti znaju niti umiju ponuditi išta drugo osim uklete bitke za prvog nacionalistu. Iz tako ušančenih rovova i nema drugačije bitke osim one za poziciju i lične interese. Forum ljevice održan proteklog vikenda u Sarajevu na Googleu se pronalazi tek nakon ozbiljne pretrage, a i tada saznajemo da su najavljeni panelisti – sve sama elita ovdašnjeg SDP-a – ozbiljno se posvetili energetskoj efikasnosti i pravednoj energetskoj tranziciji, na čemu su – ako ćemo pravo – doktorirali još kad su bili na vlasti pokazujući kako se efikasno otimaju energetski resursi. U zemlji koja se u mir uzda sve vjerujući da Beograd i Zagreb neće pristati na novi rat, lijeva i liberalna misao morala bi ponuditi nešto državotvornije od zelene tranzicije. Istina, liberali su – zapravo Naša stranka – pokušali prizvati u budućnost partnere iz SDP-a, no šapatom su pali: danas će Benjamina Karić otkriti svoj spomenik na Kazanima, onaj na kome nema ni svih žrtava, a kamoli imena njihovog dželata dokazujući da svako svog Busuladžića za trku ima. Na školi, ulici ili muralu.

(Oslobodjenje.ba)

Ruska politika u BiH u protekle tri decenije: Podržavali ratne zločince, slali dobrovoljce u rat, negirali bošnjački identitet i bosanski jezik, podržali Čovića i Dodika i zaprijetili BiH ako krene NATO putem

„Balkanska međa“ Mihaila Polikarpova dokazuje za čije interese i protiv koga su se početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini borili ruski dobrovoljci. Polikarpov je bio jedan od njih. Nakon rata će napisati knjigu „Balkanska međa“ koja je, zapravo, skup svjedočenja i sjećanja ruskih dobrovoljaca koji su ratovali u BiH.

„Imao sam 25 godina i 1994. godine sam sjeo u voz za Beograd. Mađarski graničari me zamalo nisu zadržali, ali na kraju je sve prošlo dobro i stigao sam u Srbiju, a odatle sam autobusom otišao u Sarajevo, u reon Jevrejskog groblja gdje se nalazila baza ruskog dobrovoljačkog odreda. Bilo nas je malo. Ukupno 17 ljudi. Ali Srbi su to veoma cijenili i osjećali našu podršku“, prisjetit će se prije dvije godine u intervjuu za portal Russia Beyond autor knjige i dobrovoljac Mihail Polikarpov.

Knjiga je objavljena 2017. godine i isključivo je posvećena ruskim dobrovoljcima koji su se borili u BiH i na Kosovu. Najpoznatiji ruski dobrovoljac u BiH zvao se Igor Girkin. Njegov nadimak je Strelkov i svjetskoj je javnosti postao poznat po tome što je vodio proruske separatiste u Ukrajini. Optužen je za rušenje malezijskog civilnog aviona u ukrajinskoj oblasti Donjeck, kada je poginulo 298 putnika.

 

Igor Girkin Strelkov u Višegradu 1992. godine

Girkin se borio u Višegradu, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini gdje su srpski vojnici, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, na živim lomačama spaljivali zarobljene bošnjačke civile među kojima su, uglavnom, bile žene i djeca. Igor Girkin, dobrovoljac povezan sa državnim obavještajnim službama Rusije, bio je saborac Lukićevih ubica.

Milanov rođak, Sredoje Lukić, učestvovao je u akcijama spaljivanja zarobljenika u Višegradu. Haški tribunal je 1998. godine podigao optužnicu protiv njega. Sredoje Lukić se godinama skrivao u Moskvi. Predao se 2005. godine, iste one godine kada je u Argentini uhapšen njegov rođak Milan. Sredoje je osuđen na 27 godina zatvora. Milan je dobio doživotnu. Igor Girkin Strelkov, ruski borac iz Višegrada, ostao je na slobodi i danas vodi proruske separatiste u Ukrajini.

„Junaci su ostali sahranjeni u zemlji“, kazao je 2019. godine Mihail Polikarpov, govoreći o ruskim dobrovoljcima u BiH, u intervjuu naslovljenom: „Htio sam da pokažem Srbima da nisu sami“.

Ruski „mirotvorci“: Zločin na Markalama počinili muslimani

„Naši mirotvorci na Balkanu“ naslov je zbornika objavljenog 2007. godine u Moskvi.

„To je“, piše bivši ambasador BiH u Rusiji Enver Halilović, „ u suštini zbornik proizvoljnosti, neistina, konstrukcija i laži o ratu u Bosni i Hercegovini“.

Među osobama čije je svjedočenje objavljeno u zborniku su Jelena Guskova i Andrej Demurenko. Guskova je, kao akademik Ruske akademije nauka bila svjedok-ekspert u procesu protiv Stanislava Galića pred Haškim tribunalom, dok je Demurenko, kao bivši komandant ruskog bataljona UNPROFOR-a u BiH, svjedočio u korist Radovana Karadžića i nekoliko oficira Vojske Republike Srpske, tvrdeći da je granata koja je na sarajevskoj pijaci Markale ubila 43 osobe ispaljena sa „muslimanskih položaja“.

U Rusiji su, nakon rata, utočište pronašla najmanje dvojica haških optuženika. Jednog od njih, Sredoja Lukića, već smo pomenuli na početku teksta, dok je Dragan Zelenović godinama živio u Sibiru, gdje je uhapšen 2005. godine. U Haagu je priznao da je u Foči učestvovao u masovnom silovanju Bošnjakinja nakon čega je osuđen na 15 godina zatvora.

Kada je 2008. godine, nakon više od decenije skrivanja, u Srbiji uhapšen Radovan Karadžić, zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije saopćili su kako ne vjeruju u „nepristrasnost“ Haškog tribunala.

Haški tribunal „antisrpski“ u BiH – građanski rat

“Haški tribunal je više puta pokazivao pristrasnost pristupa. Dobro su poznati slučajevi pravdanja i oslobađanja niza Bošnjaka i kosovskih Albanaca prije svega Ramuša Haradinaja čije učešće u organizaciji ratnih zločina jeste van svake sumnje. Istovremeno podsjećamo na neophodnost forsiranja realizacije strategije završetka rada Haškog tribunala te prenosa svih nezavršenih predmeta u istraživačke i sudske organe zemalja bivše Jugoslavije, koji u ovom trenutku jesu dovoljno razvijeni te sposobni da samostalno donose odluke po pitanju ratnih zločina”, saopćeno je tada iz Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu.

Nije ovo bila jedina izjava ruskih zvaničnika koji su tražili zatvaranja Haškog tribunala pred kojim su najviši zvaničnici Republike Srpske osuđeni za genocid u Srebrenici. Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov je 2016. godine, nakon sastanka sa tadašnjim srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem, ustvrdio da je „Haški tribunal pristrasan i politički motiviran“ te da taj sud „prikriva zločine koje nisu počinili Srbi“. I glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacija Marija Zaharova govorila je nekoliko puta o radu Haškog tribunala.

„Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji 90-tih godina je tragična stranica svetske istorije, ali Haški tribunal još uvijek pokušava da predstavi svoju jednostranu antisrpsku interpretaciju tih događaja”, rekla je Zaharova na konferenciji za novinare u novembru 2017. godine.

 Ruski naučnici negiraju identitet Bošnjaka i bosanski jezik

U udžbenicima historije i lingvistike, primijetio je bivši ambasador BiH u Moksvi Enver Halilović, u slavističkim naučnim krugovima Akademije nauka Ruske Federaciji, na univerzitetima i institutima u Rusiji, negira se ime i identitet bosanskog jezika i nacionalno ime Bošnjak. Tako šef Odsjeka za slavistiku na Filološkom fakultetu državnog univerziteta Lomonosov, V.P. Gudkov, u svojoj knjizi: Slavenski svijet, problemi historije i savremenosti (2007. godina), negira postojanje bosanskog jezika.

„Muslimani u Bosni i Hercegovini su u etničkom smislu potomci jugoslovenskih hrišćana, koji su u vrijeme osmanske vladavine napustili svoju i prihvatili vjeru osvajača“, napisao je profesor Gudkov.

Dalje u knjizi profesor sa državnog ruskog univerziteta u Moskvi navodi da su muslimani sami sebe nazvali Bošnjacima.

Profesor Enver Halilović u svojstvu tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji uputio je otvoreno pismo profesoru Gudkovu u kojem ga upozorava ga na nelogičnosti i grube propuste prilikom „istraživanja“ BiH i Bošnjaka.

No, nije ovo jedini slučaj negiranja identiteta Bošnjaka u ruskim naučnim krugovima. Tako u dvotomnoj knjizi „Historija južnih i zapadnih Slavena“ koju je izdao Univerzitet u Moskvi (izdanja 1998. i 2005.) i koja se, prema preporuci Ministarstva obrazovanja Ruske Federacije, koristi kao udžbenik na univerzitetima, piše da su Bošnjaci, zapravo, „takozvani bosanski muslimani“.

Skoro identične stavove ima i Srpska akademija nauka i umetnosti koja je, u Memorandumu II, koji je 2012. godine objavila Slobodna Bosna, jedan dio posvetila identitetu Bošnjaka.

„Treba izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali vjeru pradjedova i privatili islam“, navedeno je u Memorandumu II SANU-a.

„Zašto Dodik Bošnjake zove muslimanima“, upitali su se novinari Slobodne Evrope u tekstu od 7. novembra 2021. godine.

To je, zapravo, bila tema emisije Most u kojoj su problematizirane izjave Milorada Dodika,  člana Predsjedništva iz Republike Srpske koji sve češće u svojim javnim istupima koristi termin – „muslimani“.

“Šezdesetih godina prošlog vijeka oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose sa Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos sa muslimanima… E onda su oni počeli nešto da se homogenizuju, da bi do 1993. godine kao muslimani, sa malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integriše i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik”, kazao je Milorad Dodik 3. avgusta 2021. godine, gostujući na Radio televiziji Republike Srpske.

 Ruska podrška Miloradu Dodiku i njegovom separatizmu

Milorad Dodik godinama slovi za najodanijeg ruskog političara na Balkanu. U posljednjih sedam godina, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin najmanje pet puta se sreo sa liderom Saveza nezavisnih socijaldemokrata RS-a Miloradom Dodikom.

 

 

„Znam da ćete uskoro imati izbore, i želim Vam uspjeh. Znam da ste iskusan i vješt političar“, govorio je ruski predsjednik Vladimir Putin  svom gostu iz Republike Srpske kojeg je u Moskvi primio u septembru 2014. godine, odnosno tokom predizborne kampanje za Opće izbore održane te godine.

Dvije godine kasnije, opet tokom predizborne kampanje za Lokalne izbore 2016. godine, ruski je predsjednik ugostio Milorada Dodika u Moskvi.

 

 

“Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je nakon sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi da je razgovor bio veoma uspješan, da je prošao u najboljoj mogućoj atmosferi, te da je razgovarano o važnim političkim i ekonomskim pitanjima”, objavio je RTRS 22. septembra 2016. godine.

Naredni susret Milorada Dodika i Vladimira Putina organiziran je u junu 2017. godine u Sankt Petersburgu, gdje su se ova dvojica zvaničnika susrela i godinu kasnije, 25. maja 2018. godine, o čemu je javnost, na službenoj stranici, izvijestio i Kremlj.

U junu 2020. godine Dodik se u Moskvi, nakon Parade pobjede, susreo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, zatim ministrom odbrane Ruske Federacije Sergejom Šojguom, kao i „predsjednikom Južne Osetije Antolijem Bibolovim.

Veze Južne Osetije i Republike Srpske

„Mi smo Južna Osetija na Kavkazu“, rekao je u intervjuu za ruski Sputnjik Anatolij Bibilov, predsjednik proruske paradržavne tvorevine koja se nalazi na teritoriji Gruzije, a koju niko, osim ruskih vlasti i njima bliskih režima ne priznaje.

Iako, kako kaže Sputnjik, Bibilov ne putuje često izvan svoje (para)države, on je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje dana Republike Srpske kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.

Anatolij Bibilov i Milorad Dodik

“Faktički se ispostavilo da je istorija osnivanja Republike Srpske i Južne Osetije istovjetna. A to se čak i dešavalo u istom historijskom trenutku. To jest, to je raspad SSSR-a, odnosno raspad Jugoslavije, to su ratovi, borba za nacionalni identitet, za sopstvenu slobodu, to je momenat opredeljenja kuda narod želi dalje. To su sve historijski periodi koji su apsolutno povezani, faktički imamo istu godinu rođenja, blizanci smo. Nas povezuje i pravoslavlje, prijateljski odnosi sa Ruskom Federacijom, kao i sa Srbijom. Zato se sve složilo i to bi moralo, uvjeren sam, da od nas da napravi pouzdane prijatelje i partnere. Mislim da se to može ostvariti”, kazao je Bibilov u “ekskluzivnom” intervjuu za Sputnjik, medij koji sarađuje sa vladom Ruske Federacije.

Bibilov je tada kazao da je došao u Republiku Srpsku, a ne u Bosnu i Hercegovinu.

 Sergej Lavrov – čovjek koji je volio Dodika i Čovića

Sergej Lavrov i Milorad Dodik

„Danas je u Republici Srpskoj, sutra ide u posjetu Bosni i Hercegovini“, kazao je Milorad Dodik nakon što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, 14. decembra 2020. godine, posjetu Bosni i Hercegovini u Istočnom Sarajevu, na teritoriji entiteta Republika Srpska.

“Daytonski sporazum je osnova i temelj za funkcioniranje BiH i nema alternativu, izričit je bio Lavrov, čime je jasno dao do znanja da će se suprotstaviti najavama o Daytonu 2, istaknuvši da “rušenje i revizija Daytona može izazvati najozbiljnije posljedice i implikacije”, indirektno je zaprijetio ruski ministar vanjskih poslova nakon sastanka sa Dodikom.

Iste večeri Lavrov se u Sarajevu, van institucija BiH, susreo i sa liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, koji je početkom iste, 2020. godine boravio u službenoj posjeti Moskvi gdje je kazao kako je ruski uticaj u Bosni i Hercegovini mali i da bi trebao biti značajniji.

Sergej Lavrov i Dragan Čović u Sarajevu (decembar 2020)

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posljednjih dvanaest mjeseci najmanje se tri puta razgovarao sa Miloradom Dodikom. Svaki put je dao bezrezervnu podršku lideru SNSD-a i članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

Valentina Matvijenko – Rat u BiH građanski, pravosuđe BiH nije u Dejtonu

U aprilu 2018. godine, u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je predsjednica Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko, političarka koju smatraju jednom pet najmoćnijih osoba u Ruske Federacije.

„U BiH je bio građanski rat“, kazala je Matvijenko u obraćanju delegatima Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Ona je u Parlamentu Bosne i Hercegovine kazala da „Ruska Federacija smatra da treba prestruktuirati Ustavni sud BiH i da se Sud BiH i Tužilaštvo ne pominju u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Ove teze ruske zvaničnice danas koristi Milorad Dodik koji je započeo proces „vraćanja nadležnosti“ na Republiku Srpsku, tvrdeći da pravosudne institucije BiH nisu definirane Ustavom Bosne i Hercegovine.

Nakon što je posjetila Bosnu i Hercegovinu, Matvijenko je u Moskvu pozvala lidera Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. U februaru 2020. godine Čović je boravio u Moskvi gdje je na konferenciji za medije koju je održao sa Valentinom Matvijenko izjavio da se na ovaj način poboljšavaju bilateralni odnosi Ruske Federacije i BiH. Prije samog polaska u Moskvu, Čović je dao intervju za „Rossiyske Gazete“.

Dragan Čović i Valentina Matvijenko

“Uloga Ruske Federacije nezamjenjiva je i temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema. U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina (BiH), za koju privilegija imati partnera Ruske Federacije, želi proširiti sveobuhvatnu suradnju s Moskvom, uključujući jačanje međuparlamentarne suradnje”, kazao je Čović.

Od 2017. godine Dragan Čović i kadrovi HDZ-a gaje dobre odnose sa Ruskom Federacijom, a bivši ruski ambasador u BiH Petr Ivancov je u intervjuu za HDZ-u blizak Večernji list izjavio da je nužno riješiti „hrvatsko pitanje u BiH“.

Ruska ambasada podržava Milana Tegeltiju i Gordanu Tadić

 Nakon što je u junu prošle godine Vijeće za implementaciju mira (PIC) pozvalo na nužne reforme Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, reagirala je Ambasada Ruske Federacije koja je „izuzela svoje mišljenje“, a podom pružila otvorenu podršku VSTV-u i Tužilaštvu BiH kojim su, u tom trenutku, rukovodili Milan Tegeltija i Gordana Tadić.

“Upravni odbor PIC-a primio je k znanju potrebu da se izvrši reforma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) kako bi se rješavala pitanja sukoba interesa i druga pitanja vezana za integritet, ojačala neovisnost, disciplinska i profesionalna odgovornost i omogućili pravni lijekovi protiv odluka VSTV-a, pozivajući sve organe vlasti da što prije osiguraju donošenje izmjena i dopuna Zakona o VSTV-u”, glasilo je saopćenje PIC-a.

Nekoliko sati kasnije, 3. juna 2020. godine, Ambasada Ruske Federacije je izdala saopćenje kojim je podržala VSTV i pravosuđe.

“Ambasada Rusije sa zabrinutošću prati razvijanje situacije u oblasti pravosuđa, posebno u kontekstu nedavnih dešavanja u Federaciji BiH. Istovremeno smatra neprihvatljivim pokušaje vršenja političkog pritiska na organe suda i tužilaštva, kojima mora biti obezbjeđena mogućnost nezavisne, nepristrane i profesionalne djelatnosti u skladu sa zakonom. Slučajevi prijetnje sudskim i tužiteljskim radnicima moraju biti ozbiljno shvaćeni i hitno procesuirani”, saopćeno je iz Ambasade Ruske Federacije, čiji se bivši šef, Petr Ivancov, službeno susretao sa tadašnjom glavnom tužiteljicom Tužilaštva BiH Gordanom Tadić.

bivša glavna tužiteljica Tadić sa Petrom Ivancovim

 Prijetnje Bosni i Hercegovini zbog NATO-a i podrška Miloradu Dodiku

Dan nakon što je konstitusana Komisija Bosne i Hercegovine za saradnju s NATO-om, Ambasada Ruske federacije u BiH je poslala upozrenje bh. vlastima da će “u slučaju praktičnog približavanja BiH NATO-u, Rusija morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”.

“Pozivamo prijatelje u BiH da dobro razmisle, da izvažu sve “za” i “protiv”, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”, upozorila je ambasada Ruske Federacije u martu ove godine.

Igor Kalabuhov, aktualni ruski ambasador u BiH, gostujući nedavno na BHRT-u, kazao je da ne vidi ništa sporno u potezima čelnika Republike Srpske koji nastoje da brojna pitanja koja su u nadležnosti BiH vrate na taj entitet.

“To je stvar političara, stvar demokratskih odluka i ako do realizacije te ideje dođe u dijalogu, onda će je Ruska Federacija to podržati”, kazao je Kalabuhov, stavljajući se, tako, na stranu čelnika Republike Srpske koji žele nove “balkanske međe” o kojima su, u svojim ispovijestima, govorili ruski dobrovoljci koji su devedesetih godina ratovali u okviru vojske Republike Srpske i pod komandom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

 

Policijska klopka zbog generala: Beograd na muralima

Dvije aktivistkinje za ljudska prava, Aida Ćorović i Jelena Jaćimović izvršile su iznenadi napad na mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu. Tom prilikom “teroristkinje” su koristile vatreno oružje – jaja.

Napad je uspješno osujećen munjevitom reakcijom, što policije u farmerkama, što one u uniformama, piše politicki.ba.

Epilog cijele akcije: mural sačuvan, sa neznatnim povredama naneseinim žumancetom, Aida&Jelena privedene, a kordon policije i dalje stojički brani generala od novih terorističkih nasrtaja.

Dvije hrabre žene podržalo je tek desetak okupljenih građana, zahtijevajući, također, da se mural ukloni. Naravno, to se neće dogoditi. I bolje što je tako.

Današnja Srbija ne zaslužuje ni Aidu ni Jelenu. Njeno lice i naličje su murali sa likom Ratka Mladica, peticije kojima se traži sloboda za ubice Zorana Đinđića i svakodnevno gostovanje i fašističko palamuđenje Šešelja na raznoraznim Vučićevim televizijama.

Javnost u regionu, a prije svega ova naša u Bosni i Hercegovini bi konačno morala shvatiti da autentični reprezenti srpskog društva nisu ni Sonja Biserko, ni Nataša Kandić, ni Žarko Korać, već upravo i potpuno dominantno,Mladić, Šešelj, Zvezdan Jovanović, kapetan Dragan, Dodik i naravno Vučić.

Zato je i bolje što Aida i Jelena nisu uspjele u svojoj časnoj namjeri da prekreče, makar i jajima, lik ratnog zločinca na jednom zidu. To bi bilo samo popravljanje i šminkanje nečega što se ne da ni popraviti ni uljepšati.

Uostalom, sve ankete sprovedene u Srbiji govore da je za više od 80 posto njenih građana Mladić heroj.

Poštenije i realnije je da Beograd, za početak, ima bar 100 naslikanih Mladića, jer jedan ili dva murala ne odražavaju pravo stanje duha i svijesti srpskog društva.

O Srbiji će puno više i tačnije govoriti murali po Beogradu, nego cijeli Beograd na vodi. Ovo drugo je samo nakinđureni izlog, a ono prvo je suština i sadržaj.

Ne može Vučić izgovoriti toliko laži o Srbiji sa konferencija za štampu, koliko može Mladić istine sa zidova okolnih zgrada. Bolje je da strane goste “dočekuje” ratni zločinac, nego prepodobljena Ana Brnabić. O vjerodostojnosti je ovdje riječ.

Nažalost, svijet i dalje šuti. Za sada bez ijedne reakcije, a kamoli osude.

Escobaru više smetaju oni koji neće prihvatiti Vučićev Otvoreni Balkan, nego oni koji šalju kordone policije da štite murale ratnih zločinaca. Za njega je važnije to što mu je srbijanski predsjednik rekao, čitaj slagao, da se Srbija neće miješati u BiH, nego što ta država pokazuje konsantnu nespremnost za suočavanje sa prošlošću, ali i upornu sposobnost za izvoz nestabilnosti u regiji. Escobar naivno vjeruje da može riješiti krupne političke probleme, pričom o ekonomiji i međusobnoj saradnji, ili što je još tragičnije da se bavi samo posljedicama krize, a ne njenim uzrocima.

Ako već neće sa Vučićem, da bar krene od Dodika.

Evo, murale ne mora skidati. Vjerovatno ih ni primjetio nije.

Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostanu neutralni u uslovima velike moralne krize “(Dante).

NAJČITANIJI ČLANCI

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

"Potresan video", stoji u opisnu videosnimka koji se posljednih dana širi društvenim mrežama, a na kojem se vidi žena u crnom koja gađa konvoj...