Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Kazani našeg srama

Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!

Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva

Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.

Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.

Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.

Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.

Jeftini politički poeni

Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.

Šta podrazumijeva prijedlog koji je “prihvatljiv” Konakoviću i Radončiću: Jedan glas iz Širokog Brijega vrijedi kao tri glasa u Sarajevu

U oba doma državnog Parlamenta Elmedin Konaković nema nijednog zastupnika. Suštinski, oni i njegov NiP uopće ne odlučuju o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Ali to nije bila prepreka da mu bude povjerena uloga “pregovarača” na sastancima koje je ove sedmice organizirao američki diplomata Matthew Palmer.

Dvije fotografije u rezidenciji američkog ambasadora u Sarajevu napravile su od lidera Naroda i Pravde “relevantnog” sagovornika  o temi – Izborni zakon. I on je uzvratio podrškom “reduciranom Fileovom modelu” koji je, i prema priznanju Matthewa Palmera, jedan od prijedloga ovog američkog diplomate.

“To je dobar temelj za nastavak pregovora”, rekao je, prema pisanju Raporta, Elmedin Konaković

“Velika je stvar ukoliko izbrišemo etničke prefikse. To ostavlja mogućnost da imamo tri Bošnjaka, tri Hrvata ili tri Srbina u Predsjedništvu BiH. Naravno, teško je sada reći da neko pristaje odmah na ovo. Potrebno je da uđemo detaljnije u ovo”, objasnio je lider NiP-a.

Osim Konakovića, i predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić, koji u dva doma Parlamentarne skupštine BiH ukupno ima dvije ruke (Edita Đapo u Predstavničkom domu i Munib Jusufović u Domu naroda), podržao je “reducirani” Fileov model koji je neformalni prijedlog američkog zvaničnika Matthewa Palmera.

“Ideje koje smo dobili tokom susreta sa predstavnikom SAD za izbornu reformu u BiH gospodinom Palmerom, veoma su dobra osnova za kompromis i pošten izborni zakon prema svima. Zato i pored ogromnih razlika sa Izetbegovićem, ipak – zbog naroda i države – moramo mu pomoći da ne izgubi i šahovsku partiju i Bosnu i Hercegovinu, kao stabilnu, mirnu i ekonomski prosperitetnu evropsku državu. U ovako dramatičnoj situaciji nema mjesta za lične i stranačke sujete, nema mjesta za skrivene destruktivne namjere, ima mjesta samo za nesebični patriotizam i principijelnu toleranciju”, kazao je u subotu lider SBB-a Fahrudin Radončić.

Za razliku od Konakovića i Radončića, jedinih lidera političkih partija iz Sarajeva koji su javno ustvrdili da “nije dobro da Bošnjaci Hrvatima biraju zastupnike”, predsjednici drugih partija, koje u državnom Parlamentu imaju presudnu ulogu, nisu direktno podržali Palmerov “reducirani Fileov model”. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je rekao da je protiv asimetričnih rješenja i da ne želi da se oni zalažu za indirektan izbor članova Predsjedništva. Bakir Izetbegović je, u svojstvu predsjednika SDA, kazao da će on pokušati ubijediti Željka Komšića da pristane na “Fileov model”, ali ako predsjednik DF-a to ne bude htio, ni SDA neće podržati. Predsjednik DF-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH jedini je bio decidan – Fileov model za Komšića nije prihvatljiv.

O Palmerovoj verziji Fileovog modela, koji je prihvatljiv Fahrudinu Radončiću i Elmedinu Konakoviću, Istraga je pisala u petak, objasnivši do u detalje sve mogućnosti izbora člana Predsjedništva. Nešto kasnije, američki diplomata je novinarima potvrdio da je jedna verzija Fileovog modela “u igri”.

“Fileov model je jedan od puteva da se ide dalje. Ali pitanje je kako postići da taj model odražava BiH, a to je jedna država, dva entiteta i tri naroda. Kako osigurati da bilo bude izabran na javnu funkciju. Fileov model nije jedini, ali je koncept otvoren za napredak. Nema fiksirane izborne jedinice zbog čega su neki rekli da je to klizav teren prema trećem entitetu”, potvrdio je Palmer.

Fiksne izborne jedinice nema, ali će u Federaciji evidentno biti dvije izborne jedinice. Uzet ćemo u obzir rezultate posljednja tri izborna ciklusa.

Opći izbori 2010: Glas za Krišto, kao tri glasa za Radončića

Prema podacima CIK-a za bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH na Općim izborima 2010. godine moglo je glasati 1.023.150 birača. Najviše glasova osvojio je Željko Komšić, tada SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Za Komšića je glasalo 337 hiljada birača ili čak 60 posto od onih koji su se odlučili birati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Drugi po broju glasova bio je Bakir Izetbegović, koji je je utrci za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, osvojio 162.831 glas. Trećeplasirani je bio Fahrudin Radončić koji se također kao Bošnjak nadmetao za Predsjedništvo BiH. On je osvojio 142 hiljade glasova. Četvrti je bio Haris Silajdžić za kojeg je glasalo 117 hiljada birača. Tek na petom mjestu, sa ukupno 109 hiljada glasova, bila je Borjana Krišto. Kako je Komšić osvojio 337 hiljada glasova, on bi postao član Predsjedništva. Drugi član Predsjedništva, primjenom Fileovog modela u Palmerovoj izvedbi, bila bi Borjana Krišto, jer je ona pobijedila u kantonima u kojima Komšić nije osvojio više od 50 posto svojih glasova. Iako su, dakle, od HDZ-ove kandidatkinje više glasova osvojili Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Haris Silajdžić, oni ne bi mogli biti članovi Predsjedništva, jer su glasovi Borjane Krištvo više vrijedni od glasova koji su dobili Izetbegović, Radončić ili Silajdžić. Krišto je  većinu svojih glasova osvojila u HNK, Zapadnohercegovačkom, Livanjskom, Srednjobosanskom i Posavskom kantonu. Jedan njen birač, u tom bi trenutku, vrijedio kao jedan i po Izetbegovićev glasač. Čak i u slučaju da su Izetbegović i Radončić “spojili birače”, pa skupili ukupno 305 hiljada glasova, koje bi “knjižili” na jednog kandidata, Borjana Krišto bi bila član Predsjedništva BiH. Njenih 109 hiljada, pa čak i manje, više bi vrijedilo od 305 hiljada bilo kojeg kandidata koji je svoje glasove skupio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Goraždanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom bi slučaju jedan glas Borjane Krišto osvojen, recimo, u Širokom Brijegu, vrijedio kao tri Radončićeva ili Izetbegovićeva glasa u, recimo, Kantonu Sarajevo.

Opći izbori 2014.

Prema potvrđenim rezultatima za dva člana Predsjedništva BiH sa teritorije Federacije, na Općim izborima 2014. godine najviše je glasova osvojio Bakir Izetbegović, ukupno 247 hiljada glasova. Drugoplasirani je bio Fahrudin Radončić sa 201 hiljadu glasova. Trećeplasirani je bio Dragan Čović koji je osvojio 128 hiljada glasova. U Predsjedništvo BiH su tada ušli Izetbegović i Čović, jer je u diskriminirajućim odredbama Ustava BiH navedeno da u Predsjedništvo moraju ući jedan bošnjački i jedan hrvatski kandidat. Iako se Palmerov model nameće kao “rješenje” kojim se ukida diskriminacija, i primjenom Fileovog modela bi u Predsjedništvo BiH nakon izbora 2014. godine ušli Izetbegović i Čović. Razlog ne bi bilo to što moraju ući jedan Bošnjak i jedan Hrvat, već to što je Čović osvojio glasove u kantonima sa hrvatskom većinom.

Opći izbori 2018. 

Na ovim izborima Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZHK i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade  glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.

U pet kantona sa, prema popisu iz 2013. godina, bošnjačkom većinom za Opće izbore 2018. godine bilo je registrovano 1,45 miliona birača. Dakle, u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom, Zeničko-dobojskom kantonu živi više od 70 posto ukupnog broja birača. I ovi birači, usvojili se “reducirani Fileov model”, moći će izabrati samo jednog člana Predsjedništva BiH.

 

 

 

Janusz Bugajski’s Washington View: European Union Hypocrisy and Failure

The glaring hypocrisy of EU leaders in their criticisms of the United States is compounded by their failure to resolve the expanding conflicts in the Balkans. Following the signing of a trilateral security pact between the U.S., Australia, and the UK, the voices of “European strategic autonomy” are again echoing in the EU. Led by an angry French government, whose submarine contract with Australia was aborted, Europeans are told that the U.S. is unreliable. Meanwhile, conflicts in the Balkans are expanding, the EU is powerless, and America will again become essential in resolving them.

French verbal attacks on the U.S. are both mendacious and hypocritical. While America’s military muscle holds NATO together and deters any direct Russian military aggression against EU states, Germany conspires with Russia on energy deals over the heads of its EU neighbors and France has outraged all NATO allies along the eastern front by pushing for closer relations with Moscow.

Although French governments regularly complain about Washington’s role in Europe, in reality it was France that created one of the most notable crises in NATO history by unilaterally removing itself from NATO’s integrated military command between 1966 and 2009. And the notion of “strategic autonomy” and the creation of a “European army” has been parroted by successive French administrations even though the concepts lack substance, practicality, resources, and pan-European support. They also undermine NATO cohesion and threaten its military capabilities.

France is not viewed as a reliable ally in the Central and East European capitals that directly face military threats from Moscow. Paris has tried to punch above its weight since the UK departure from the EU, but President Emanuel Macron’s attempts to replace Chancellor Angela Merkel as Europe’s primary leader are widely dismissed as arrogant. If France is to gain support among the most pro-American countries such as Poland, the Baltic states, and Romania, then it must cease its gullible approaches toward the Kremlin and demonstrate that it will defend its allies as resolutely as the U.S. does. Its contribution to NATO defenses is dwarfed by Washington and it has still failed to reach the required 2% of GDP on defense spending.

Since the collapse of the Soviet bloc, Paris has consistently demonstrated its disdain for the new democracies. It did not initially support their NATO membership, fearful of upsetting Moscow. It wanted NATO to wind down its operations at the end of the Cold War in the belief that Russia would become a partner for Europe. And in 2019, Macron dismissed the Alliance as “brain dead.” Moreover, France did not support EU enlargement and it continues to oppose the inclusion of West Balkan countries, as evident in the failure to launch accession talks with Albania and North Macedonia. An internal document released on the eve of the October 6th summit between EU and Balkan leaders asserts that membership for the six West Balkan countries can no longer be guaranteed because of fears of a political backlash in member states.

France’s proposal that the EU should reassess its relationship with the U.S. also plays into Vladimir Putin’s hands. The Kremlin tries to leverage the larger EU states against Washington and counts on France to be a persistent troublemaker. French delays in forging trade pacts damage trans-Atlantic relations and also undermine the emergence of a common Western front toward a resurgent China. Washington is eager to align U.S. and EU regulatory and trading positions toward Beijing to contain its penetration of Western economies. The more Paris sabotages EU-U.S. cooperation, the more it will reinforce the view in othermember states that France not America is untrustworthy in promoting trans-Atlantic security.

EU hypocrisy extends beyond France. The Union failed to censure Berlin for its collusion with Russia over the Nord Stream II gas pipeline, despite intense opposition from Central Europe and Ukraine. The pipeline project undermines Europe’s energy securityand weakens its political independence. If the EU follows the French agenda to limit links with Washington, then it will be engaged in strategic suicide by helping forces who seek to dismantle the Union. The uncertain policies of the next German Chancellor and government coalition will ensure further stress tests for trans-Atlantic relations.

The looming failure of EU policy in Europe has been on display along the Serbia-Kosova border where President Vučić is exploiting the license plate dispute to stir conflict and threaten a new war. Meanwhile, EU leaders and diplomats issued the customary appeals for restraint that everyone in the Balkans remembers from the 1990s when the anti-civilian wars erupted. Although an interim deal ended the blockade of border crossings by Serb protesters, the EU seems unable to impose the only lasting solution – mutual recognition of vehicle license plates. No doubt, the U.S. will again be needed to extinguish any ensuing fires.

The EU’s underlying failure in the Balkans is an unwillingness to recognize that Vučić is manufacturing disputes with Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina in his pursuit of a mini empire dressed as the “Serbian world.” The less resistance he encounters in Brussels the more emboldened he will become. With Germany distracted by coalition negotiations, the UK absent, and the U.S. focused on a host of global and domestic crises, French disputes with Washington will simply encourage the Greater Serbia offensive.

 

EU leaders play into Vučić’s hands by claiming that relations between Belgrade and Prishtina can be “normalized” without bilateral inter-state recognition. By failing to counter Belgrade’s subversion of Montenegro’s independence and strengthening the integrity of Bosnia-Herzegovina, Brussels is inadvertantly preparing the ground for a new regional conflagration. And while Vučićclosely coordinates his increasingly assertive regional policy with the Kremlin, EU leaders seem incapable of comprehending how a new Balkan war would benefit Moscow’s neo-imperial and anti-Western agenda.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Matthew Palmer neformalno predložio Fileov model bez etničkog prefiksa: Imaginarna treća izborna jedinica i garancije HDZ-u za člana Predsjedništva

Fileov model bez etničkog predznaka. To je ono što je, prema informacijama Istrage, specijalni  izaslanik SAD-a zadužen za izbornu reformu u BiH Matthew Palmer neformalno predložio pojedinim liderima političkih partija s kojima se ove sedmice susreo u Sarajevu.

Nije, dakle, u pitanju klasični “Fileov model” načina izbora članova Predsjedništva BiH, koji je podrazumijevao ukidanje nacionalnih odrednica prilikom izbora uz uslov da iz istog naroda ne mogu biti više od dva člana Predsjedništva. Mada se, na prvi pogled, čini da je u pitanju isti model koji je ove sedmice neformalno ponuđen liderima političkih partija, to u praksi nije isto. Evo i zbog čega.

Ako bi se, recimo, na rezultatima  iz 2018. godine primijenio klasični “Fileov model” u Predsjedništvu BiH danas bi sjedili Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. No, ako bi se primijenio model koji zagovara američki zvaničnik Matthew Palmer, “Fileov model” bez etničkog predznaka i bez ograničenja broja članova Predsjedništva BiH iz istog naroda, u Predsjedništvu bi, gledajući rezultate iz 2018. godine, sjedili Željko Komšić, Dragan Čović i Milorad Dodik.

Fileov model

Bila je 2013. godina kada je evropski povjerenik za proširenje Štefan File liderima u Sarajevu ponudio rješenje izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona  prema kojem se u Federaciji formiraju dvije “imaginarne” izborne jedinice. Za početak bi bila izmijenjena odredba Ustava BiH (član V) prema kojoj se “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske”. Na taj bi se način provele presude Evropskog suda za ljudska prava te bi se svim građanima BiH omogućilo pravo da budu birani. Nakon izmjena Ustava, morao bi se promijeniti i Izborni zakon. Fokusirat ćemo se sada na Federaciju.

Fileov model predviđa da prvi član Predsjedništva BiH bude kandidat koji je u Federaciji BiH dobio najveći broj glasova. Uz njegov rezultat bi se jasno definisalo u kojih je pet kantona osvojio najviše glasova. Drugi član Predsjedništva BiH bio bi kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio veći dio glasova. I tu je postojao još jedan bitan uslov – članovi Predsjedništva ne bi mogli biti iz istog naroda. Evo kako bi to izgledalo u praksi?

Željko Komšić je na izborima 2018. godine osvojio najviše glasova u utrci za člana Predsjedništva BiH, ukupno 225 hiljada. On bi, po automatizmu, postao član Predsjedništva BiH. Veći dio svojih glasova Komšić je osvojio u Tuzlanskom kantonu, Kantonu Sarajevo, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Drugi po broju glasova je Šefik Džaferović. No, kako on nije osvojio većinu svojih glasova u preostalih pet kantona, privremeno bi bio “isključen” iz utrke. Ista bi sudbina, potom, zadesila i Denisa Bećirovića, SDP-ovog kandidata koji je bio treći po broju glasova, ali više od polovine svojih glasova nije osvojio u kantonima u kojima Komšić nije trijumfovao. Na red bi, potom, došao Dragan Čović, koji je ispunio jedan od propisanih uvjeta. On je, naime, većinu svojih glasova osvojio u kantonima u kojima nije pobijedio Željko Komšić. Tu bi, međutim, nastao novi problem. Prvorangirani Komšić i Dragan Čović su iz istog naroda, što bi značilo da Čović, ipak, ne može biti član Predsjedništva. U tom bi slučaju članovi Predsjedništva BiH postali Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Kada je u pitanju Fileov model, tu se pojavljuje još jedan problem. Recimo, ukoliko bi u Federaciji i u RS-u najviše glasova osvojili kandidati srpske nacionalnosti, jedan od njih bi morao biti eliminisan, jer u Predsjedništvu ne bi mogla biti dva člana iz istog naroda.

Fileov model po Palmeru

Američki izaslanik Matthew Palmer je, rekosmo, nekim od bh. zvaničnika s kojima se sreo u u Sarajevu kao rješenje neformalno ponudio takozvani Fileov model bez nacionalnih odrednica i ograničenja broja članova Predsjedništva iz istog naroda.

Da bi se izbacile nacionalne odrednice, nužno je da se promijeni Ustav, odnosno da najmanje dvije trećine zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH glasa za nove izmjene. Ukoliko bi se ukinule nacionalne odrednice, Federacija bi, kao i do sada, birala dva člana Predsjedništva, dok bi RS birala jednog člana, s tim da etnička pripadnost ne bi bila bitna. Osim toga, ne bi bilo propisano ograničenje broja članova Predsjedništva iz reda istog naroda. Na ovaj način bi se riješile i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, od Sejdić-Finci, preko slučajeva Pilav i Pudarić, pa sve do predmeta Zornić. Ali šta bi to značilo u praksi?

Opet, kao osnov, uzimamo rezultate iz 2018. godine. Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Ali ko bi bio drugi član? Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZKH i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade  glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.

Ukidanjem ograničavanja broja članova u Predsjedništvu BiH bila bi zacementirana pozicija kantona sa hrvatskom većinom koji bi, uvijek, bez obzira na broj glasova, birali jednog člana Predsjedništva. Formalno to ne bi bila treća izborna jedinica, ali suštinski bi Federacija bila podijeljena na dvije izborne jedinice.

Ovako to izgleda u praksi.  Ovaj model predviđa jedinstvenu listu kandidata za člana Predsjedništva u Federaciji. U Predsjedništvo BiH bi uvijek ulazio kandidat sa najvećim brojem osvojenih glasova, dok bi drugi član uvijek bio kandidat koji je više od pola svojih glasova osvojio u ZHK, Livanjskom kantonu, SBK, Posavskom i HNK.

Želje i realnost: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Ako se američki zvaničnici u BiH, prije svih Mathew Palmer, budu striktno držali pisma svog državnog sekretara Antony Blinkena, za izmjene izbornog zakonodavstva u BiH bit će potrebne dvije trećine zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH. Američki državni sekretar je, podsjećamo, u svom pismu iz aprila ove godine, naveo da će ograničene ustavne promjene biti potrebne da bi se izvršila dosljedna reforma izbornog sistema u BiH. Za izmjene Ustava, potrebna je dvotrećinska većina u oba doma PS BiH. Ako sagledamo polazne tačne dva “suprostavljena” bloka, jasno je da od izmjena izbornog zakonodavstva neće biti ništa. Osim, možda, u dijelovima koji se odnose na “tehnička pitanja”.

HDZ BiH, sudimo na osnovu izjava Dragana Čovića, insistira na rješavanju dva ključna pitanja – “legitimno predstavljanje” u Domu naroda FBiH te drugačiji izbor članova Predsjedništva BiH. A da li je to moguće?

“Jednakopravnost glasa svakog građanina i njihovo pravo da se kandidiraju predstavljaju samu srž demokracije i ovo je ključna prilika koju BiH treba iskoristiti ove godine”, objavila je Ambasada SAD-a u Sarajevfu nakon što je ove sedmice u Sarajevo stigao posebni izaslanik američkog State Departmenta zadužen za reformu izbornog sustava u BiH Matthew Palmer.

Prije dolaska u Sarajevo, Palmer je u intervjuu za Glas Amerike rekao da treba ukloniti “etničke prefikse sa izbora za Predsjedništvo BiH”.

Lider HDZ-a se oštro usprotivio tome, tvrdeći da je to “minimum oko kojeg uopće ne treba pregovarati”, što, u prevodu, znači da HZD nije spreman izborno zakonodavstvo izmijeniti na osnovu presuda iz Strazbura i Ustavnog suda BiH. Evo o kojim se sve presudama radi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud BiH dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Da bi se ove presude provele, mora se promijeniti Ustav BiH.

Klubovi SNSD-a i HDZ BiH, u zbiru sa Srpskim klubom,  imaju 13 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. To znači da je na drugoj strani 29 zastupnika i da postoji potrebna i etntitetska podrška i dvotrećinska većina za izmjenu Ustava BiH. No, ista odluka bi morala biti izglasana u Domu naroda. Tamo SNSD i HDZ imaju osam od ukupno petnaest delegata, što znači da nema ni proste, a kamoli dvotrećinske većine potrebne za izmjene Ustava BiH.

A sada da vidimo da li je moguće izglasati zahtjeve HDZ-a BiH. Čak i da je SDA uz SNSD i HDZ (što u konkretnom slučaju izgleda nemoguće), ove tri političke partije, ne računajuči Denisa Zvizdića, imaju 21 zastupnika u Predstavničkom domu. To nije ni prosta većina potrebna za izmjene samo Izbornog zakona BiH. O svemu bi, dakle, odlučivale opozicijske partije podržane Demokratskom frontom koja se protivi Čovićevim modelima, te Denisom Zvizdićem koji je napustio SDA. S obzirom na izrečene javne stavove, Čovićev model bi mogao podržati SBB Fahrudina Radončića, što znači da bi, pod uslovom da SDA glasa za Čovićev model, mogle proći takve izmjene. No, teško je očekivati da će zastupnici SDA podržati bilo kakvo rješenje na kojem, u ovom trenutku, insistira Dragan Čović. Postoji, naravno, mogućnost da “male” stranke, popud PDA Mirsada Kukića, NB-a Senada Šepića i NES-a Rifata Hozanovića, podrže Čovićev model, ali to ne bi bilo dovoljno HDZ-u za izglasavanje izmjena Izbornog zakona BiH, jer su SDP i DF iznijeli čvrste stavove da su protiv Čovićevih prijedloga.

Dakle, Izborni zakon BiH Draganu Čoviću ne može isporučiti čak ni sama SDA. Za bilo kakve izmjene, osim onih tehničkih, potrebna je široka podršla stranaka sa sjedištem u Sarajevu. A nje, za sada, nema. I šanse da će izborno zakonodavstvo biti izmijenjeno su – nikakve.

Kolumna Vildane Selimbegović: Gordana u Beogradu, VSTV u problemu

Punih osam dana prošlo je od zasjedanja Drugostepene disciplinske komisije, koja je potvrdila smjenu Gordane Tadić s dužnosti glavne državne tužiteljice, do trenutka objave ove odluke. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće čekalo je da stranke u postupku preuzmu odluku, a Gordani Tadić se nije žurilo: skoknula je i do Beograda, odakle su stizala štura saopćenja, popraćena fotkama sretne i nasmijane tužiteljice, baš kao da su joj teme razgovora bile moda i godišnji odmori, a ne Regionalna konferencija tužitelja o procesuiranju predmeta ratnih zločina, koju su UNDP i vlada Velike Britanije organizirali u glavnom gradu susjedne nam zemlje.

Bez teških tema

Među 50 dužnosnika tužiteljstava i pravosudnih institucija, kao i međunarodnih organizacija, bio je i Serge Brammertz, glavni haški tužitelj, pa smo uredno obaviješteni o susretu s njim, kao i o sastanku delegacija tužiteljstava BiH i Srbije. Tadić se, naime, skupa sa svojim suradnicima, susrela sa srbijanskom tužiteljicom za ratne zločine Snežanom Stanojković, njezinim kolegama, te republičkom javnom tužiteljicom Srbije Zagorkom Dolovac. Kolege iz Beograda pričale su mi da nije baš ni bilo nekih teških tema – uprkos nesumnjivom problemu Bosne i Hercegovine zbog činjenice da susjedna država pruža utočište čak i osuđenim za ratne zločine (poput Novaka Đukića), brojnim licima s potjernica (od Duška Kornjače do Tomislava Kovača), a još se i ne libi hapsiti državljane BiH protiv kojih su tužbe već odbačene (Edin Vranj). Štaviše – u relaksiranoj atmosferi pričalo se o nesagledivim mogućnostima uzajamne suradnje! Pa ipak, naša je glavna tužiteljica uspjela izazvati šok i nevjericu kod prijateljski nastrojenih domaćina: u jednom trenutku, uz svoj čuveni sretni osmijeh, nagnula se preko stola i konspirativnim tonom priupitala: A znate li vi novinara Avdu Avdića? Zatečeni, upitani su se počeli zgledati, no to nije omelo našu Glavnu. “Pripazite malo, on vam ovdje dolazi i snima ove odbjegle ratne zločince.”

Kakve god zadatke imali u tetošenju raznih đukića i kornjača, srbijanski tužitelji su svoju ulogu odigrali do kraja: “Imamo mi novinara i u Srbiji koji snimaju. Pustite ljude da rade svoj posao, a mi ćemo svoj”, kazala je pribrano prva tužiteljica Srbije. “Ova se vaša nije ni zacrvenila”, priča moja koleginica, još uvijek ne vjerujući da je i takvo što moguće. Iskreno sam odgovorila: Sramota me je i nabrojati sve štete koje je Gordana Tadić nanijela pravosuđu u BiH, uostalom, i ona je u Beograd pobjegla od odluke o smjeni.

U uređenoj zemlji i ovaj bi skandal povukao ozbiljne konsekvence. Kod nas se pak sve glasnije šuška kako je dvomjesečno razvlačenje bio strateški potez VSTV-a da bi – nekad u oktobru, kada bude razmatrana nova žalba Gordane Tadić – svi njeni grijesi pali u vodu i ona ostala na mjestu glavne tužiteljice. Da se istim žarom nastavi boriti protiv procesuiranja kriminala i korupcije, da sačuva svoje političke mentore bilo kakve odgovornosti i da se pobrine da slučajno ne bi ko procesuirao negatore genocida. U te je svrhe zagrebački Večernji list objavu Drugostepene komisije VSTV-a o smjeni iznenađeno i uvrijeđeno prokomentirao kao kažnjavanje Gordane Tadić zato što je Hrvatica! Dobro, po Večernjakovim mjerilima, ako si Hrvat, onda to dokazuješ članstvom u HDZ-u, ako si u HDZ-u, onda su najvažnije izmjene Izbornog zakona, a učinci spadaju u trice i kučine. Zato tekst treba razumjeti kao nedvojbenu potvrdu davno izrečenih tvrdnji o neprikosnovenom političkom zadatku s kojim je gospođu Tadić, prvo kao v.d, a potom i kao glavnu tužiteljicu, imenovao VSTV s Milanom Tegeltijom na čelu, aktuelnim savjetnikom Milorada Dodika u Predsjedništvu BiH. Tegeltija se i sam proslavio brojnim političkim i korupcijskim aferama, ali moglo mu se, jer je predstavljao pravosudni pečat političkom dogovoru Čović – Dodik. U to ime je i koristio glavnu tužiteljicu, otvarajući preko nje procese progona političkih neistomišljenika svojih nalogodavaca. U Predsjedništvo BiH je i stigao da bi nastavio povlačiti pravosudne konce. Još od aprila – od podnošenja disciplinske tužbe protiv Gordane Tadić – upravo on vodi akciju njezina spašavanja. Tadić je, prisjetimo se, prijavljena za nemar ili nepažnju u vršenju službenih dužnosti, odnosno za svjesno zanemarivanje obaveze i naloga VSTV-a da se predmeti Tužiteljstva raspoređuju u rad tužiteljima putem automatskog sistema raspodjele. Drugim riječima, birala je koga će zadužiti kojim predmetom, dajući istrage od višeg političkog interesa omiljenom Olegu Čavki, dokazanom pacijentu Ureda disciplinskog tužioca, već poznatom po obračunima slične vrste. Na teret joj je stavljeno i propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća, a teretila se i za ponašanje u Tužiteljstvu ili izvan njega, ali je UDT još na pripremnom ročištu odustao od ove optužbe. Ova tačka se odnosila na narušavanje ugleda pravosuđa, pa će biti da je i UDT već usvojio praksu po kojoj je ugled posve minoran.

Daleko od transparentnosti

O ovoj temi – ugleda – ali i transparentnosti i domaćoj potrebi pridržavanja pravila ko zna kad mi može zatrebati, zanimljivo je pisao i govorio za BIRN nizozemski sudija Kees van der Weide, savjetnik VSTV-a, ukazujući na nedostatak integriteta kod domaćih sudija i tužilaca, lošu disciplinsku praksu, izostanak odgovornosti i odgovarajućih kazni i naročito izbjegavanje da se tretira suština problema. Glavnoj tužiteljici i predsjedniku Suda BiH Ranku Debevcu ovaj sudija zamjera lični animozitet, no čak i on izbjegava pomenuti politički, koji je nesumnjivi dio ove priče. “Nešto što sam općenito uočio u bosanskohercegovačkom društvu je da što se neko nalazi na višoj funkciji, toliko će drugi biti oprezniji u ophođenju s njim”, kaže ovaj sudija, upirući prstom u slabe učinke i Tužiteljstva i Suda BiH, vodeći računa da kritizira i jedno i drugo. Javna je tajna da je njegova zemlja veliki donator pravosuđa u BiH i da je čak i na UDT vršen pritisak da se “u paketu” riješe i Tužiteljstvo i Sud, to jest da i Debevec bude kolaterala Tadićkinih grijeha. On je, poznato je, odlukom Prvostepene komisije kažnjen javnom opomenom za narušavanje ugleda i neprimjerenih kontakata. I jednog i drugog kod Tadićke ima u izobilju, ali nije – kao što smo vidjeli – ni tretirano. No, čak i Van der Weide, koliko god nastojao biti jednako kritičan, nije odolio da se posebno osvrne na nečuvene zahtjeve Gordane Tadić za izuzeće članova Drugostepene disciplinske komisije s obrazloženjem da “bošnjački sudija ne može neovisno odlučivati jer mediji špekuliraju da je njeno uklanjanje politički potez bošnjačke zavjere”. Znači li to da sve bošnjačke sudije treba ukloniti ili je možda vrijeme da ova glavna tužiteljica nađe drugu poziciju, pita on.

Van der Weidu, priznaje, puno toga nije jasno, no siguran je da je bosansko pravosuđe daleko od transparentnosti “koja mu je očajnički potrebna”, a nema ni dilema da se disciplinskim prijavama vode lične bitke unutar pravosuđa dok se gazi dostojanstvo i sudija i tužitelja. Dodajem: i ono najvažnije – produbljuje kriza, pravna nesigurnost, čija je sve češća posljedica odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine (po nekim podacima, ove godine čak 80.000 traži spas daleko od naše zemlje). Što nikoga ne treba da čudi. U atmosferi kakvu diktira Milorad Dodik, koji je ovog vikenda dao i rok od šest mjeseci za otcjepljenje RS-a, uz prijetnje incidentima (da ne bi bilo rata?!), uz već poslovično neshvaćanje Evrope i još uvijek nikakav angažman SAD-a, devedesete prijete svojom reprizom. Srbijanski tenkovi već su na granici s Kosovom, Crna Gora je iz dana u dan sve gora, a najviši pravosudni organ BiH se bavi čuvanjem Gordane Tadić, koja pomaže Milomiru Savčiću, optuženom za ratne zločine, da bježi iz zemlje?! Pravosuđe je osnov svake države i kako god to dramatično zvučalo, ovaj VSTV odlučuje o ratu i miru. Ako prihvati politički diktat, ponijet će i odgovornost za pravni haos. A znamo kuda to vodi.

Analiza američkog časopisa “The Atlantic”: Svijetu neće nedostajati Angela Merkel

Tokom najmračnijih dana predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, Angela Merkel izgledala je kao posljednja odrasla osoba na svjetskoj sceni. Budući da je na čelu Sjedinjenih Država bio ekstremista, da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo u haosu, da je Indija klizila k autokratiji, a Rusija i Kina postajale sve represivnije, njemačku kancelarku slavili su kao „vođu slobodnog svijeta”. Sada, kada se Merkel povlači s funkcije koju je obavljala posljednjih 16 godina (u trenutku preuzimanja, njeni međunarodni kolege bili su George W. Bush, Tony Blair, Jacques Chirac i Silvio Berlusconi) njen herojski imidž zabrinjava posmatrače međunarodne scene zbog onoga što bi moglo uslijediti. Da li će uslijediti “trampizacija” Njemačke nakon njenog odlaska u penziju? I da li će uloga te zemlje kao branitelja demokratije na međunarodnoj sceni postati prošlost? Ova pitanja temelje se na pogrešnim premisama, piše za američki časopis The Atlantic profesor sa Univerziteta Johns Hopkins Yascha Mounk.

Iako Merkel zaslužuje hvalu kao postojan i human vođa, ona nikada nije bila posljednji bedem između dostojanstva i barbarstva; čak i nakon što napusti funkciju, Njemačka će vjerovatno ostati umjerena. I premda Merkel istinski brine o demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, dok je bila na funkciji, malo toga je učinila da ih odbrani. Dolaskom njenog nasljednika Njemačka će vjerovatno nastaviti kombinirati visokoumne razgovore s izostankom akcije i zabrinjavajućom spremnošću za sklapanje trulih poslova s ​​autokratama.Odlazak Merkel s dužnosti izgleda kao historijska cezura. Ali, iz dobrih i iz loših razloga, njena zemlja će se malo promijeniti nakon njenog odlaska.Naučnici koji se bave društvenim pojavama vole statističko modeliranje u predviđanju vjerovatnoće određenog ishoda: koliko često se nešto događa ako neke osnovne parametre stavite u pojednostavljeni model svijeta i iznova ga ponavljate? Da je neko to učinio kako bi predvidio vjerovatnoću da će Merkel ikada postati njemačka kancelarka, odgovor bi, u najboljem slučaju, bio jedan prema milion.Merkel – protestantkinja iz komunističke istočne Njemačke – bila je trostruki autsajder u svojoj stranci, u velikoj mjeri zapadnonjemačkoj, katoličkoj i muškoj demokršćanskoj uniji. Kao i mnogim njemačkim političarima, nedostaju joj i harizma i dar govorništva; sklonija je oštrim i trezvenim izjavama nego dugim govorima i retoričkim fantazijama. Čak i nakon što ju je njen mentor, Helmut Kohl, imenovao ministricom za žene i porodice i javno ju je odbacio kao mein Mädchen, ili „moju djevojčicu“. Ali njen status autsajedera pretvorio se u prednost nakon izbijanja finansijskog skandala u koji je bilo upletena nekolicina viših stranačkih lidera kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih. Čak i u trenutku kada je većina demokršćana bila pod velom sumnje, javnost je lako mogla povjerovati da Kohlova “djevojčica” nije mogla znati za prljave poslove starih dječaka koji su zaista vodili stvari. Odlučnost i hladnokrvnost kojom je iznenadila svoje kolege, bili su prvi pokazatelj koliko su je svi potcijenili. Merkel je osudila svog dugogodišnjeg mentora i laktovima probila svoj put do vrha stranke.Pobijedivši na izborima i sklapanjem vladajuće većine, Merkel je ubrzo razvila svoj stil rada koji će postati njen zaštitni znak. Nije imala ambiciju da usmjeri politički program; umjesto toga je pratila velike debate svog vremena sve dok nije postalo jasno otkuda vjetar puše. Izostanak ambicije da dominira javnim prostorom bio je vrijedan divljenja; svoje je prisustvo u javnosti svela na minimum. Neobično za političarku koja je, po tradicionalnim mjerama, toliko dugo dominirala politikom svoje zemlje, držala se u drugom planu u takvoj mjeri da biračima nikada nije dala priliku priliku da im dosadi.Sve ovo pomaže objasniti političke prednosti Angele Merkel. Odrasla u diktaturi, mogla je, s dubokim uvjerenjem, govoriti o značaju slobode i demokratije. Kao autsajder, istinski je suosjećala s ugroženima. Instinktivno umjerena, rijetko je dolazila u iskušenje da igra na konzervativnu bazu svoje stranke, pričom o migrantima ili izbjeglicama. No, neke od tih osobina pomažu objasniti i Merkeline političke slabosti. Ako kao mjeru uzmemo njene riječi – bila je vođa vrijedan divljenja. Mjereno njenim postupcima, rezultat joj je, u najboljem slučaju, neujednačen. Pod njenim vodstvom Njemačka nije uspjela odgovoriti na tri najveća izazova u posljednje dvije decenije. Prvi se dogodio nakon početka velike recesije, kada su se zemlje južne Evrope našle u opasnoj spirali duga. Odlučan vođa velikodušno bi im ponudio spas ili bi ih, pak, potpuno izbacio iz zone jedinstvene valute. Umjesto toga, Evropska unija se pod vodstvom Merkel, vukla kroz ono što će postati krajnje destruktivna decenija. Na kraju je EU uspjela izbjeći najgori mogući scenarij izlaska jedne zemlje iz eurozone. No, društvena cijena tog prividnog uspjeha bila je daleko veća nego što je to bilo nužno. S još uvijek neriješenim strukturnim problemima, sljedeći ekonomski pad mogao bi potaknuti ponavljanje iste tragedije. Drugi veliki izazov došao je s usponom autoritarnih populista u većini Centralne Evrope. Kad je Viktor Orbán prvi put izabran, EU je imala način nametnuti Mađarskoj stvarne sankcije, kojima bi zaustavila nazadovanje zemlje prema autokratiji. Umjesto toga, Merkel se usprotivila ozbiljnijim mjerama kojima bi se Orbana pozvalo na odgovornost i dopustila je njegovoj stranci da ostane član kršćansko-demokratske grupe u evropskom Parlamentu. Mađarska danas više nije slobodna zemlja, a drugi lideri krajnje desnice ugledali su se na Orbanov model. Kao rezultat, autokrate mogu zaštititi jedni druge stavljanjem veta na sve sankcije koje bi im Brisel mogao nametnuti. Zbog institucionalne nemogućnosti da obuzda nadolazeće diktatore u središtu Evrope, EU je prestala biti klub demokratskih zemalja.Treći veliki izazov došao je kada je građanski rat u Siriji naveo milione ljudi da potraže utočište u Evropi. Riječi dobrodošlice koje je Merkel uputila i njeno inicijalno odbijanje da zatvori granice Njemačke, donijeli su joj       poklonike širom svijeta. Ali ona nikada nije bila principijelna braniteljica neograničenog prava na azil – kako su je međunarodni mediji slavili. Njena odluka da zadrži granicu otvorenom temeljila se na njenom karakterističnom oklijevanju i birokratskoj nefunkcionalnosti zemlje, koliko i na postojanoj predanosti ljudskim pravima. I premda je Merkel stalno odbijala reći da će na kraju zaustaviti plimu izbjeglica (neodlučnost koja je uveliko doprinijela usponu krajnje desne Alternative za Njemačku kao stalnog aktera u političkom životu zemlje), ona je zapravo učinila sve što je mogla da ih zaustavi. Zahvaljujući nizu dogovora s autokratama, poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Njemačka je prepustila prljavi posao zaštite svojih granica drugima, pa iako formalno nastavlja prihvaćati izbjeglice, većini njih je sada nemoguće doći do te zemlje.Za nasljednika Angele Merkel bore se tri kandidata, a kako se dan izbora približava, utrka među njima ostaje širom otvorena. Na papiru postoje velike razlike između ova tri kandidata. Armin Laschet, katolik blagih manira iz Porajnja, član je Kršćanskih demokrata kao i Merkel. Olaf Scholz, ljubazni bivši gradonačelnik Hamburga, predvodi historijske rivale iz Socijaldemokratske partije. A Annalena Baerbock, mlada parlamentarka iz Hannovera, predvodi Zelene – partiju koja je nastala kao kontrakulturni pokret 1980-ih.No, uprkos evidentnoj razlici u godinama, biografijama i ideološkom porijeklu, svih troje se efikasno pokušavaju pozicionirati kao trajna sila. Svih troje su društveno liberalni, ali nisu “probuđeni”. Svih troje vjeruju u snažnu socijalnu državu, ali obećavaju i fiskalnu odgovornost. I svih troje brane NATO i smatraju Sjedinjene Države bliskim saveznikom, ali nisu voljni potrošiti dovoljno novca na njemačku vojsku kako bi od zemlje napravili ozbiljnog globalnog igrača.Rezultat je predizborna kampanja koja je istovremeno bila vrtoglava i neobično dosadna. Iako glasači ne mogu ni naslutiti ko će biti sljedeći kancelar ili kakvu će koalicionu vladu formirati, čini se da se većina slaže kako to, ionako, neće napraviti veliku razliku. Zasad se čini kako bi Socijaldemokratska partija, čiji se izborni rezultati posljednjih decenija sve lošiji i čija je smrt nebrojeno puta prognozirana, mogla izbiti na čelo. Od početka kampanje, Scholz (političar koji drži lijevi centar u tradiciji Billa Clintona, ali s karizmom Mitcha McConnella) igra na ideju da će se glasači zagrijati za njegove sposobnosti koje pokazuje u svojstvenom smirenom maniru. Kako Laschet i Baerbock prave nepotrebnu grešku za greškom, ova naširoko ismijavana strategija nekako se ostvaruje. Prema anketama s početka kampanje Socijaldemokratska partija završila je na trećoj poziciji iza Zelenih i Kršćanskih demokrata. Sada su napredovali ispred druge dvije stranke. Iako je PredictIt, platforma za klađenje, početkom avgusta Scholzu davala šanse 1:20 da će zamijeniti Merkel, on je od tada postao favorit.Dobra vijest o ovim njemačkim izborima je da to neće promijeniti državu. Bilo da za novog kancelara bude izabrana Annalena Baerbock, Armin Laschet ili Olaf Scholz, Njemačka će u doglednoj budućnosti ostati stabilna i tolerantna demokracija. Niko od njih troje nema osobnost niti želju da se ugleda na autoritarne populiste čija je popularnost u porastu u toliko drugih zemalja. U međuvremenu, krajnje desničarska Alternativa za Njemačku, koja je prije četiri godine osvojila rekordan udio glasova, ovaj put će vjerovatno izgubiti podršku. I loša vijest o ovim njemačkim izborima je ista: neće promijeniti državu. Pod Merkelovom, Njemačka nije bila svjetionik demokratije ili ljudskih prava  u mjeri u kojoj je to većina međunarodnih posmatrača vjerovala. Zemlja je produbila svoje ekonomske veze s Kinom, nastavila izgradnju plinovoda koji je bio važan za Kremlj, osnažila nadolazeće autokrate u Poljskoj i Mađarskoj i sklopila nemoralne dogovore s diktatorima u Turskoj i nekim drugim državama. Ista vrsta licemjerja vjerovatno će biti karakterstična za njemačku vanjsku politiku i kada Merkel ode.Oni kojima je stalo do demokratije i ljudskih prava nemaju razloga brinuti za Njemačku. Ali isto tako nemaju mnogo razloga polagati veliku nadu u njene vođe, njenu prošlost, sadašnjost ili budućnost.

Čovićeve i Dodikove “trojke”: Konaković, Nikšić i Radončić u misiji spašavanja Gordane Tadić

Kada je kolega Sead Numanović prije nekoliko dana upitao predsjednika NiP-a zbog čega odgovornost za neprocesuiranje ratnih zločina isključivo fakturiše Tužilaštvu Kantona Sarajevo i Sabini Sarajliji, Elmedin Konaković mu je odgovorio da je on zastupnik na nivou Kantona i da je to njegova nadležnost.

“Zato što sam trenutno zastupnik u SKS (Skupštini Kantona Sarajevo) i njima mogu postaviti pitanje zvanično”, odgovorio je predsjednik Naroda i Pravde.

Mada mu u imenu stranke piše i riječ “pravda”, Elmedin Konaković, očito, nikada nije čuo za dokument “Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina”, ali ni za “Revidiranu strategiju”. Pošto ovog prvog dokumenta nema na Wikipediji, ako klikne ovdje, na ovo mjesto, lider NiP-a će se “legitimno” moći informisati o “legislativi”. I onda, vjerujući u njegovu pravednost, sigurno nećemo biti izloženi nebuloznim tvrdnjama da je Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu odgovorno zbog toga što je Srbija uhapsila nekoga iz Goražda.

Pet dana nakon što se proglasio beznad(l)ežnim za državni nivo, Elmedin Konaković se u društvu Nermina Nikšića i Edina Forte obratio naciji povodom snimka koji je javnosti plasirao Avaz, a na kojem se čuje kako Ozrenka Nešković, u svojstvu zamjenice glavne državne tužiteljice kaže da “ne mogu raditi visoku” korupciju. Ali nije to bila tema “boraca protiv korupcije”. Konaković i Nikšić su se okupili da medijima saopće kako je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić žrtva.

“Mi vidimo kako aktualna vlast funkcionira, kako koriste sve poluge vlasti i službe. Kad su spremni ovo uraditi glavnoj tužiteljici, šta mogu očekivati predstavnici opozicije i obični građani”, izrazio je zabrinutost predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić.

Elmedin Konaković, koji nije bio nadležan za kritiziranje Tužilaštva BiH zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca, složio se s kolegom iz “trojke” pa se onda, kao zastupnik u “SKS” okomio na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH. Gordanu Tadić nije proglasio žrtvom režima, ali umjesto njega to već mjesecima rade  Arijana Memić i Ifet Feraget, advokat koji je, da uzgred pomenemo, službeno odbio suočavanje pred TV kamerama sa novinarom Istrage.

Tako je, sagledamo li u kompletu izjave Elmedina Konakovića i Nermina Nikšića, Tužilaštvo Kantona Sarajevo – kriminalizirano i nesposobno, dok je Gordana Tadić, kao istinski borac protiv korupcije – žrtva režima.

Od ovog dvojca, u odbrani Gordane Tadić, mnogo je suptilniji bio i Josip Muselimović, Čovićev “avaz” u Radončićevim novinama, koji se pojavljuje kao konačni sud u svakoj aferi čiji je glavni akter aktualna glavna HDZ-ova tužiteljica na privremenom radu u SBB-u i NiP-u.

Prošle sedmice lider Naroda i Pravde okomio se na Tužilaštvo Kantona Sarajevo. I to zbog hapšenja Edina Vranja u Srbiji. Kada je objavljen snimak iz kojeg je bilo očigledno da je Gordana Tadić spriječila hapšenje optuženika za genocid Milomira Savčića, ni NiP, ni SDP, a ni SBB nisu se oglasili. Nijedan medij pod kontrolom SBB-a i SDP-a i NiP-a, čak ni “objektivni” N1 čiji je direktor Amir Zukić, kao čovjek koji je u Srebrenici izgubio mnogo članova porodice tokom genocida, nije objavio ove presretnute razgovore u kojima se dogovara “spašavanje” generala Savčića. Poslije objava snimaka nije održana nijedna konferencija za medije na kojoj je zatraženo detaljno izstraživanje ovog slučaja. Pitate li se, a trebali biste se zapitati, zbog čega to nije učinjeno? Odgovor je jednostavan – zato što to ne ide u prilog Gordani Tadić i zato što Elmedin Konaković “nije nadležan” za genocid u Srebrenici.

Kada je misteriozni pošiljalac dostavio Avazu snimak razgovora direktora OSA-e Osmana Mehmedagića i glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, koji ih, uzgred da kažemo, oboje kompromitira, NiP, SDP i Radončićev Avaz odlučili su “izraziti zabrinutost” zbog pritisaka na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Koja je, opet, na dan objave snimka očekivala da joj saopće da je razriješena.

Gordana Tadić je miljenica Fahrudina Radončića, Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića. Ali “stvarnu nadležnost” nad njom imaju Milorad Dodik i Dragan Čović. Ovaj je dvojac prije pet godina započeo operaciju rušenja OSA-e. Ovaj je dvojac proteklih godina javno rušio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Konaković, Nikšić i Radončić su samo preuzeli priču. Ne da bi spasili sebe, već da bi spasili Gordanu Tadić.

Pravosuđe između “potkivanja”, “udaranja zuba” i “nabijanja nogom”: “Visoka korupcija se ne može raditi”

Direktor Obavještajno sigurnosne agencije BiH, bez ikakvih problema, može “nabiti nogom” vještaka “sa teritorije Evropske unije”, koji bi trebao “analizirati” snimak koji je prije godinu i po nastao u zgradi Tužilaštva BiH. Prvo, Osman Mehmedagić će, i sa vještačenjem i bez vještačenja, ostati “nedorasli, nekompetentni, neelokventni, lakomisleni i lakovjerni” direktor državne obavještajne službe. Drugo, ne treba biti nikakav ekspert da bi se shvatilo da uređaj za snimanje nije bio kod njega. Jer da jeste, on na kraju drugog dijela “ekskluzivnog” Avazovog snimka ne bi “nestajao” u daljini, dok se intenzitet tona Ozrenke Nešković, koja ostaje u kancelariji, uopće ne mijenja. Ali nije zamjenica glavne državne tužiteljice bila “toliko čista” tokom razgovora koliko je bio “čist ton” njene šefice Gordane Tadić. Što, opet, svima nama, može dati odgovor na pitanje ko je snimao “razgovor u povjerenju”.

Sada, kada je objavljen snimak, uopće nije bitno ko ga je snimio.  Bilo bi bitno kada na čelu Tužilaštva BiH ne bi sjedila Gordana Tadić, koja za svog mandata nije procesuirala ni osobe koje su počinile genocid, pa bi potpuno besmisleno bilo očekivati da procesuira nekoga ko je počinio krivično djelo “nezakonito prisluškivanje i tonsko snimanje”. Naročito u situaciji kada bi i ona mogla biti potencijalni osumnjičeni, isto onoliko koliko su sumnjivi Osman Mehmedagić i njena zamjenica Ozrenka Nešković.

Ako pažljivo čitate medije, posebice “slobodne udarce” u zdrav razum, u režiji SBB-ovaca,  sve drugo izgovoreno na snimku je mnogo manje bitno od riječi direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH kada objašnjava da je autora ovog teksta “nabio nogom”, te da će autor ovog teksta “krenuti i na njega  kada namiriše krv”. NiPodaštavajući nam zdrav razum, tvrde da je na ovih osamdesetak minuta koje su Avazu dostavili “svjedoci” sa Vlakova, Gordana Tadić ispala “heroj”, dok je direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić najgori “od svetroje djece” sa sastanka u Tužilaštvu. Ali nije baš tako. Mehmedagić jeste ispao neelokventan i lakovjeran, što je njegovo prirodno stanje. No, ovdje su mnogo ozbiljnije rečenice i postupci glavne državne tužiteljice i njene zamjenice. Da se držimo standarda Avaza, Face, Pressmedie i N1, sada bismo potencirali rečenicu Ozrenke Nešković da je na Fakultetu, na kojem je zaposlena supruga direktora N1 Amira Zukića, dekan tog Fakulteta Muhamed Ajanović “udarao zube Milanu Tegeltiji”. Ali od Tegeltijinih zuba, ima mnogo ozbiljnijih problema koje ne smiju da  vide ni tv. direktor u kontinuitetu Amir Zukić, ni oni iz Avazovog tornja zbog kojih je Zukić u Luksemburg na raporte išao.

“Visoka (korupcija, o.a) se ne može raditi”, reći će, tokom razgovora sa direktorom Obavještajno sigurnosne agencije, Ozrenka Nešković, zamjenica glavne državne tužiteljice čije su ključne riječi primijetile jedino kolege sa BIRN-a.

Dok su se drugi bavili “nabijanjem nogom Avde Avdića”, elokvencijom i nesposobnošću Osmana Mehmedagića, naglaskom Gordane Tadić i njenim kilogramima, greškom Ozrenke Nešković koja je “pomiješala” Osmana i Mehmeda, dok su se bavili Facebook statusima Elmedina Konakovića, nestala je iz vida rečenica zamjenice glavne državne tužiteljice u kojoj direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH obavještava da se “visoka korupcija ne može raditi”. A šta onda može?

“Možemo potvrditi da je Tužilaštvo BiH zaprimilo dvije krivične prijave, protiv direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, zbog više krivičnih djela, između ostalog zlouporabe položaja ili ovlasti, ometanja pravosuđa, ucjene i drugih nezakonitih postupanja”, saopćeno je u ponedjeljak popodne iz Tužilaštva BiH, pola sata nakon što je OSA saopćila da će tražiti vještačenje snimka iz zgrade Tužilaštva BiH.

A mi možemo ustvrditi da je (najmanje) jednu krivičnu prijavu podnio dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu – profesor Muhamed Ajanović, a da je ovu drugu podnio “anonimni prijavitelj” čije je ime i prezime poznato redakciji Istrage i mrtvima na Vlakovu.

Za razliku od drugih medija, kolege sa Al Jazeere su odmah, prvog dana, primijetile i da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić na formalnom sastanku neformalno pričala o predmetu koji se odnosi na njenog sagovornika. Što se, u dosadašjoj praksi VSTV-a, zove – neprimjereni kontakt. Da malo podsjetimo, pokojni Milorad Barašin je razriješen dužnosti glavnog državnog tužitelja jer je “neformalno” razgovarao sa Slobodanom Tešićem kojeg je istraživalo njegovo Tužilaštvo. Goran Salihović je ekspresno razriješen dužnosti glavnog tužitelja zbog “neprimjerenih kontakata” sa Nikolom Špirićem protiv kojeg je bio “formiran predmet” u Tužilaštvu BiH. Ranko Debevec je kažnjen zbog neprimjernog kontakta sa Osmanom Mehmedagićem koji je bio optuženik pred njegovim sudom. I taj susret je “zadukomentovao” dekan Muhamed Ajanović. Milan Tegeltija je tužen zbog neprimjerenih kontakata u aferama “potkivanje”. Gordana Tadić je u prostorijama Tužilaštva BiH neformalno razgovarala sa Osmanom Mehmedagićem o predmetu protiv Osmana Mehmedagića. Ali u stalnoj postavci na N1 televiziji Vlado Adamović će reći da “nema neprimjerenog kontakta”.

Bez obzira na odluku Drugostepene komisije: Gordana Tadić ostaje glavna tužiteljica do kraja oktobra, a možda i duže …

Čak i ako je Drugostepena disciplinska komisija razriješila Gordanu Tadić, ona će ostati glavna tužiteljica Tužilaštva BiH najmanje do kraja oktobra. A možda i duže, jer bi, zbog odugovlačenja ovog disciplinskog postupka i bojažljivosti predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, krajem oktobra mogla biti “izgubljena” većina koja podržava smjenu glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. Evo detalja i mogućih ishoda.

Ukratko, Drugostepena disciplinska komisija VSTV-a donijela je u četvrtak odluku po žalbi Gordane Tadić. Ukoliko je žalba odbijena, to znači da je potvrđena odluka Prvostepene disciplinske komisije kojom je Tadićeva razriješena dužnosti glavne tužiteljice. Postoji mogućnost i da je Drugostepena komisija utvrdila odgovornost Gordane Tadić i “umanjila” ranije izrečenu sankciju ili da je u potpunosti odbijena tužba Ureda disciplinskog tužioca. Ova posljednja opcija je najmanje izgledna, ali ako je Drugostepena disciplinska komisija “oslobodila” Gordanu Tadić, to bi značilo da je disciplinski postupak protiv nje pravosnažno okončan. No, ukoliko je utvrđena odgovornost, bez obzira na sankciju Drugostepene komisije, u ovom bi slučaju konačnu odluku donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Pod uslovom da bi imalo kvorum za odlučivanje.

Krećemo od pretpostavke da je Drugostepena komisija VSTV-a utvrdila disciplinsku odgovornost Gordane Tadić. I bez obzira na sankciju, i ona i Ured disciplinskog tužioca sada imaju pravo žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću koje bi trebalo odlučiti da li je izrečena sankcija adekvatna. VSTV više ne može ulaziti u meritum. Odgovornost Gordane Tadić, bude li odbijena njena žalba ili djelimično prihvaćena, pravosnažno je utvrđena i VSTV bi mogao preispitivati samo izrečenu sankciju.

S obzirom na to da pismena odluka još uvijek nije dostavljena strankama u postupku (Gordani Tadić i Uredu disciplinskog tužioca), još nisu počeli teći rokovi za žalbu. Prema Poslovniku VSTV-a, član 102, stav  7, “odluke Drugostepene disciplinske komisije stavljaju se na raspolaganje strankama u prostorijama Vijeća u roku od 15 dana od dana donošenja. Danom stavljanja na raspolaganje odluke u prostorijama Vijeća smatra se da je izvršeno dostavljanje odluke strankama”.

Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja. Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere”, navedeno je u članu 103 Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.

Nakon što se uloži žalba, predsjednik VSTV-a imenuje izvjestioca koji mora biti član Vijeća, a koji ranije nije učestvovao u odlučivanju u istom predmetu. Izvjestilac, potom, izlaže predmet Vijeću koje može odbaciti žalbu, potom je odbiti kao neosnovanu ili prihvatiti žalbu, pa preinačiti izrečenu sankciju.

Evo šta to znači u praksi u predmetu protiv Gordane Tadić. Odluka  Drugostepenog vijeća kojom je, pretpostavljamo, utvrđena njena odgovornost, donesena je u četvrtak, 16. septembra. Krajnji rok do kojeg bi odluka morala biti izrađena i dostavljena strankama u postupku je 1. oktobar. Odluka će vjerovatno biti dostavljena ranije, ali ovo je krajnji rok. Nakon što odluka bude dostavljena, Gordana Tadić ima rok od osam dana da se žali. Ako budemo gledali krajnje rokove, to bi moralo biti najkasnije do 9. oktobra. Tek nakon toga predsjednik VSTV-a može imenovati izvjestioce. Tu je bitno naglasiti da izvjestioci ne mogu biti predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija, zatim potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović (bila članica Prvostepene disciplinske komisije), potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović (izuzela se iz postupanja jer dolazi iz Tužilaštva BiH), članica VSTV-a Željka Radović (mora se izuzeti jer joj je kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH), Slavo Lakić (bio član Drugostepene komisije), Sanin Bogunić (član Drugostepene komisije), Mustafa Šabić (član Drugostepene komisije). Dakle, sedam članova VSTV-a ne može biti izvjestilac u trećem stepenu. Ali evo ko može: Lejla Hadžić, Aleksandra Obradović, Jadranka Stanišić, Duška Bogojević, Davor Martinović, Srđan Forca,  Amila Kunosić i Snježana Petković.

Prema Okvirnom planu sjednica VSTV-a za 2021. godinu, naredna sjednica Vijeća bi trebala biti održana 29. i 30. septembra. S obzirom na to da Odluka u predmetu protiv Gordane Tadić još nije napisana i dostavljena strankama u postupku, teško je očekivati da do 29. septembra bude pripremljen materijal za “treći stepen”. To znači da će žalba Gordane Tadić na drugostepenu odluku (pod uslovom da je utvrđena njena odgovornost) biti razmatrana na sjednici VSTV-a zakazanoj za 20. i 21. oktobar. Što, opet, znači da će funkciju glavne državne tužiteljice još najmanje mjesec dana obavljati Gordana Tadić. A zašto je to bitno, objasnit ćemo kasnije.

Privremeno udaljenje, odnosno suspenzija više nije moguća u ovom slučaju. Naime, prema Zakonu o VSTV-u, član 79,  samo Prvostepena disciplinska komisija može suspendovati nosioca pravosudne funkcije do okončanja disciplinskog postupka. Kako je Prvostepena komisija u slučaju Gordane Tadić “propustila” donijeti odluku o privremenom udaljenju ili suspenziji, Tadićeva će funkciju obavljati sve dok i treći stepen, odnosno VSTV, ne donese konačnu odluku.

A sada da vidimo koje su sve moguće opcije u VSTV-u. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Da bi sjednica bila održana, sjednici, prema Zakonu o VSTV-u, član 14, mora prisustvovati najmanje jedanaest članova VSTV-a.

Tu dolazimo do prvog mogućeg problema. Krajem septembra, Mahmutu Švraki ističe mandat u VSTV-u. On je bio predstavnik Republičkog tužilaštva Republike Srpske. Umjesto njega, u VSTV ulazi republička tužiteljica Snježana Petković, koja će s radom početi na oktobarskoj sjednici, na kojoj bi trebao biti razmatran slučaj Gordane Tadić. Osim Petkovićeve, sa teritorije RS-a u VSTV-u su još i Duška Bogojević, Željka Radović, Jadranka Stanišić i Srđan Forca. Budu li se svi oni “pridržavali” zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske i bojkotovali sjednicu VSTV-a, kvoruma neće biti. Da je slučaj Gordane Tadić razmatran na sjednici VSTV-a zakazanoj za septembar, kvoruma bi, izvjesno je, bilo, jer bi bilo teško očekivati da Mahmut Švraka bojkotuje rad Vijeća. Ali “izbacivanje” Švrake iz igre je direktna krivica predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije koji je prvo imenovao Mahmuta Švraku za člana Drugostepene disciplinske komisije, da bi se, nakon tri teksta u medijima, sedam dana kasnije “sjetio” da Švraki “uskoro ističe mandat” i da ne može uraditi posao do kraja.

Sada ćemo razmotriti mogućnosti VSTV-a kada bi svi članovi Vijeća došli na oktobarsku sjednicu. Kvorum bi, dakle, postojao, ali slučaj Gordane Tadić bi moglo razmatrati samo trinaest članova VSTV-a jer bi se potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović i članica Vijeća Željka Radović morale izuzeti. Većina bi u tom slučaju bila sedam glasova. A da li postoji? Kadrovi bliski HDZ-u i Milanu Tegeltiji teško da će glasati za smjenu Gordane Tadić. Ukoliko ne bude nekih promjena, Gordana Tadić bi mogla računati na glasove Jadranke Stanišić, Srđana Force, Snježane Petković, Duške Bogojević, Aleksandre Obradović i Davora Martinovića. U pitanju je, dakle, šest glasova. No, većina je, rekosmo, sedam. Ako bi svih drugih sedam članova Vijeća glasalo za smjenu Gordane Tadić, ona više ne bi bila glavna tužiteljica. Čak i ako bi jedan od “preostalih” sedam članova VSTV-a bio suzdržan, u slučaju da rezultat bude 6:6, presuđuje glas predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, čiji se glas, u takvim situacijama, računa – duplo.

U Prvostepenoj komisiji VSTV-a koja je, jednoglasno, razriješila Gordanu Tadić od aktualnih članova Vijeća bila je samo potpredsjednica Sanela Butigan-Gorušanović. U Drugostepenoj komisiji su bili Sanin Bogunić, Slavo Lakić i Mustafa Šabić. Pretpostavimo li da su oni izglasali razrješenje Gordane Tadić jednoglasno, to bi značilo su su najmanje četiri člana VSTV-a za smjenu aktualne glavne državne tužiteljice. Kao nepoznanica, u tom slučaju, još ostaju glasovi Lejle Hadžić, Amile Kunosić i Halila Lagumdžije. Budu li i oni za – Gordana Tadić će biti smijenjena. Pod uslovom da prilikom odlučivanja bude – kvorum. Jer ako se Biljana Simeunović i Željkla Radović izuzumu, a moraju, dovoljno će biti da troje članova VSTV-a ne dođe na sjednicu i slučaj Tadić bi sačekao “neka druga vremena” i nekog odlučnijeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Postoji, istina, još jedna mogućnost. Ako Drugostepena komisija nije donijela odluku o sankcionisanju Gordane Tadić jednoglasno, to znači da je jedan član VSTV-a bio protiv. Dodamo li, onda, njegov glas (Šabić, Bogunić ili Slavo Lakić) grupi od šest “sigurnih” članova VSTV-a koji bi trebali podržati Tadićevu u trećem stepenu, to bi značilo da je glavna tužiteljica spašena. I to zahvaljujući, isključivo, predsjedniku VSTV-a Halilu Lagumdžiji.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...