Iako su na snagu stupila nova pravila visokog predstavnika, koja tretiraju izborni proces i ponašanja u kampanji, ne čini se da ikoga naročito zanimaju. Naprotiv, upravo je ova, nazovimo je djelimična Schmidtova odluka o(p)stala kao najjači poligon za međunacionalne obračune, naročito u Federaciji. S naglaskom na onaj nenametnuti dio Schmidtova paketa oko koga se koplja i dalje lome, mada bošnjački i probosanski partijski lideri, koji su bili u OHR-u na sastanku uoči same Schmidtove odluke nikako da se usaglase: jesu li ili nisu dobili rok za dogovor o izmjenama Izbornog zakona BiH, ako jesu – je li taj rok šest sedmica ili briselskih šest mjeseci nakon izbora, te ono najvažnije, kako zamišljaju provođenje rezultata izbora s obzirom na to da su zdušno i zajednički odbili Schmidtovu ambiciju da u sklopu ustavnih izmjena definira i precizne rokove za uspostavu vlasti. Istina, iz kuloara se čuje kako – s obzirom na to da se nikakav dogovor ne može očekivati – svi i dalje čekaju da visoki predstavnik ponovo posegne za bonskim ovlastima i nametne i taj dio paketa, da ih spase muka. Jer nema sumnje da s prebrojavanjem (ne Bošnjaka, već glasačkih listića) stiže i otrežnjenje iz Bruxellesa: ko god da pobijedi, uz čestitke će dobiti podsjećanje na potpis kojim se obavezao na to da će pristupiti famoznim izmjenama, jednako kao što baš svi i znaju da od vlasti neće biti ništa dok se dogovor ne okonča. I ne implementira.
No, s obzirom na to da domaća (politička) pamet u ovom času dalje od 2. oktobra i ne seže, ako i seže, to se jedino odnosi na šest ruku u klubovima Doma naroda Parlamenta FBiH, koje omogućuju pravo predlaganja, kampanja bazirana na debati o tri posto ne jenjava. Bošnjačke i građanske partije, ne samo protestante pred OHR-om već i ostatak dunjaluka nastoje ubijediti u to da im temeljni demokratski princip daje mogućnost da Husu, Seju ili Mustafu smjeste u fotelje Doma naroda samo zato što su se za potrebe izbora izjasnili kao Hrvati. Još nam to prodaju kao vlastitu bitku za građansku Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su – poput mene – pokušali racionalno (pro)govoriti o Schmidtovim najavljenim izmjenama, dobili su salve uvreda i prijetnje smrću. Jurišnici s obje (zaraćene) strane operiraju emocijama, bez grama argumenata, izuzev ako se argumentima zove odijum spram Dragana Čovića. Koji je, objektivno, razumljiv, no to i dalje ne mijenja činjenicu upisanu u Dejtonski ustav BiH, onu o konstitutivnosti tri naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) i građana BiH. Nekadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je 2002, uostalom, nametnuo amandmane na ustave entiteta koji su konstitutivnost zabetonirali (ovu riječ danas najviše koriste Schmidtovi oponenti), a ustvari su bili provedba presude Ustavnog suda BiH nakon apelacije nekadašnjeg lidera SDA Alije Izetbegovića. Prava građana i Ostalih – tretirana presudama iz Strasbourga – nikako da dođu na red, ali od SDA, HDZ-a i SNSD-a niko i ne očekuje da ove presude stavi na listu prioriteta, no tužno je i razočaravajuće što to nije učinio ni građanski SDP kada je vladao, već sebi u zasluge može upisati i brisanje pluralizma među hrvatskim biračkim tijelom (pogledati pod slučaj Živko Budimir). Godinama zapravo Ostale i građane združeno svi tješe kako će prava ostvariti ulaskom BiH u Evropsku uniju, no malo ko hoće i da priupita koliki je stepen suglasja vodećih nacionalnih elita o zaustavljanju euroatlantskih integracija i zbog želje da ostanemo na privilegijama konstitutivnih naroda. Koje nedvojbeno postoje, no očito problem nastaje kada ih sva tri naroda žele podjednako konzumirati. Otuda možda i najveća podvala aktuelnom visokom predstavniku u svjetlu najavljivanih izmjena jeste ona o manje vrijednom bošnjačkom glasu: svi koji su htjeli pročitati papire što su procurili iz OHR-a, mogli su se uvjeriti u to da Schmidtove izmjene tretiraju isključivo federalni Dom naroda dajući priliku i Bošnjacima da – tamo gdje su većina, kao npr. u Sarajevu – delegiraju više predstavnika.
Ne, ne hvalim Schmidta, on je debelo kriv za atmosferu linča i progona koju trenutno živimo i koja najviše i pogoduje partijama na vlasti. Na njegovoj nedorečenosti tinjaju nove vatre podjela, ali i ozbiljna lomača OHR-u za koji se usuđujem ustvrditi da još treba ovoj zemlji, ma koliko ga lider SNSD-a ne priznavao skupa s Rusijom. HDZ-u BiH, bez sumnje, puno više odgovara da izmjene Izbornog zakona koordinira i vodi Angelina Eichhorst, ne samo zato što je ova briselska vedeta bila orbanovski protiv da EU preuzme američke sankcije za Milorada Dodika već mnogo više zato što je Hrvatska članica EU i može preko nje ostvariti daleko veći utjecaj. SDA se, pak, stavila na čelo bošnjačkih i probosanskih stranaka koje zdušno znaju protiv čega su, ali nikako da kažu kako vide rješenje problema. Izuzev ako rješenjem ne smatraju frontalnu akciju protiv Sjedinjenih Američkih Država koje im odani botovi diljem društvenih mreža optužuju i za Dayton i za najnovije Schmidtove planove i nakon što je od njih odustao. A napose su ljuti što je Ambasada SAD-a, kao i svaki put u posljednjih 27 godina, na izjave o oružju i prebrojavanju reagirala osudama! Pa je opet stari problem: očas zaboravimo ovacije kad se reagira na Dodikove i Čovićeve izjave, no zato objektivnoj sarajevskoj javnosti uzavre krv kad reagiranje stigne i Izetbegovića.
Slabost na porodicu Izetbegović je možda i jedina konstanta bošnjačkih (pa i probosanskih) stranaka. No, za to zasluge ne nose ni aktualni partijski lider SDA, niti njegova supruga, od koje se očekuje da Kanton Sarajevo vrati pod stranačko okrilje. U pitanju je opet Alija Izetbegović, na koga se nerijetko pozivaju i lider SBB-a i lider NiP-a, a nije netačno zaključiti da je ideološki uzor i dobrom dijelu SDP-a, ako ćemo suditi po partijskim potezima. Problem ove izborne sezone je u jasnoj razdjelnici: SDA svog lidera istura kao kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, a sve druge partije (izuzev Koalicije s Mirsadom Hadžikadićem na čelu) imaju zajedničkog protukandidata Denisa Bećirovića. Kadar SDP-a iz Tuzle nije ni ranije krio svoju opredijeljenost za prvenstveno bošnjačko biračko tijelo. Što izbornu utrku čini znatno neizvjesnijom, a Bošnjake pluralnijim. Zna to i Izetbegović Sin, pa se ne štedi na zapaljivoj retorici: prebrojavanje mu se toliko dopalo da ga sad i objašnjava. No, tumačenje prebrojavanja, da ne kažem pravdanje od strane reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića i učestala polemička aktivnost Rijaseta, daju prostora debati o izbornoj opredijeljenosti najvažnije institucije vjerskog života Bošnjaka muslimana. Niko ne kaže da članovi Rijaseta i njegovih uprava, imami i alimi ne trebaju izaći na izbore i svima je jasno da i ulema ima svoje biračke preferencije, no baš zato od reisu-l-uleme svi imaju i pravo očekivati da se u javnom prostoru – a džamija to jeste – suzdrži od političkog svrstavanja. Dr. Kavazović je, dolaskom na čelo Rijaseta, predstavljao upravo ovu vrstu promjene u odnosu na svog višemandatnog prethodnika, a za razliku od njega, pokazivao i daleko veći senzibilitet i za druge i drugačije. Baš zato od reisa Kavazovića, mudrog, odmjerenog i dovoljno širokog svi očekuju da onako kako je onomad spriječio incident u Srebrenici, danas – zarad cijele Bosne i Hercegovine – reaguje u korist njezina zajedništva, suživota i budućnosti. A političari, ako ne umiju drugačije, neka se tuku.
